Tko još misli svojom glavom?!

Kada bismo krenuli nabrajati sve oblike manipulacije s kojima se svakodnevno susrećemo, na kraju bismo se morali zapitati, postoji li uopće nešto što nije manipulacija?

Dok hodamo ulicom, na udaru smo precizno osmišljenih sadržaja reklamnih raznih poruka. Dok slušamo radio ili gledamo TV, mislima nam kolaju stavovi vodećih političara, a dok se spremamo na posao, umom nam vitlaju unutarnji dijalozi sa zamišljenim šefovima.

Postavlja se pitanje: što je zapravo od svih tih unutarnjih sadržaja naše, a što njihovo? Što je ono što bismo mogli nazvati svojom psihom, ličnošću, bićem, a što ono što nam je, od okoline nametnuto kroz procjepe naših perceptivno-umno-emotivnih šupljina?

Manipulacija strahom

Brojna istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Po svemu sudeći, bojati se svega ostalog, učimo odrastanjem.

Američki psiholog John Watson je, te i te godine, upotrijebio ovaj prvospomenuti urođeni strah, strah od jakog zvuka, u jednom od najosuđivanijih eksperimenata u povijesti psihologije, u takozvanom eksperimentu s malim Albertom.

Mali Albert je bio jedanaestomjesečni dječačić koji je (iz nekog, nama nepoznatog razloga) često boravio u Watsonovom laboratoriju. U laboratoriju su, osim Alberta (iz mnogo poznatijih razloga) boravili i bijeli štakori. 

Kako su bijeli štakori na kojima je Watson vršio često vrlo brutalne eksperimente ustvari vrlo umiljate životinjice, mali Albert se s jednim od njih volio igrati.

Watsonu je, gledajući dječaka kako se igra, na um palo da svaki put kada mali dodirne štakora kako bi se poigrao, udari o gong. Na taj način je kod dječaka izazivao urođenu reakciju straha, što je uskoro dovelo do toga da se ovaj, bez obzira što udarca gonga više ne bi bilo, svaki put kada bi ugledao svog, do tada omiljenog štakora, automatski prestrašio.

Uskoro, mali Albert ne samo da se bojao bijelih štakora, već je reagirao napadajima straha i plača na bijele kuniće, bradu djeda mraza, krzneni ogrtač svoje majke itd. U stvari, bojao se svega što ga je podsjećalo na bijelo krzno.

John Watson, ohrabren rezultatima svog eksperimenta, nakon toga je izjavio: "Dajte mi tuce zdravih beba i otvorene ruke i garantiram vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika, odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje i rasu njihovih roditelja."

Na svu sreću, John nije dobio tuce zdravih beba, a nastavkom eksperimentiranja na malom Albertu, dokazao je kako, osim što zna podučavati, zna i odučavati od straha. Na dječaku je proveo tzv. sistematsku desenzitizaciju, proces uparivanja podražaja koji je ranije izazivao strah s podražajem koji izaziva ugodu (na primjer, čokolada). Na taj način je bijeli štakor kod dječaka ponovo počeo izazivati radost.

Iz ovog eksperimenta vidimo da se čovjek može naučiti bojati doslovno svega – od bijele brade djeda mraza, preko lijepih žena do vječnog pakla.

Međutim, nakon što prestanemo biti nezaštićena novorođenčad, nakon što prestanemo biti mali Alberti i navršimo godinu, dvije, trideset, pa i pedeset - što je glavno oružje takve vrste manipulacije? Djed mraz, lijepa žena, vlasnik vrućih kupki vječnog pakla ili ono najgore od svega – naš vlastiti strah?

Strah može biti, kako na individualnoj, tako i na globalnoj razini, izrazito efikasno oružje psihološke manipulacije. Neki od čestih psihičkih poremećaja suvremenog čovjeka se zasnivaju upravo na paranoidnom osjećaju izmanipuliranosti od strane velikog, svemoćnog, hladnog stroja s kojim je poistovjećen sav vanjski svijet.

Michael Moore je u svom poznatom dokumentarcu Ludi za oružjem izvrsno prikazao načine na koje se, lansiranjem kontradiktornih i zbunjujućih informacija, u narodu potiče strah od kriminala, terora i masovnih katastrofa, kako bi se izazvao globalni osjećaj nemoći i ovisnosti o prividnim snagama vlade.

Činjenica je da čelnici velikih korporacija, politički i religijski lideri zaista, u svrhe stjecanja moći i zgrtanja materijalnog bogatstva, manipuliraju masama.

Kako je podložnost takvoj vrsti manipulacije u svakodnevnom životu jednostavno neizbježna, u težnji za objašnjenjima osjećaja te generalne frustriranosti i izmanipuliranosti, osmišljene su mnoge takozvane teorije zavjere.

Općepoznati prototip globalne teorije zavjere odlično je prikazan u filmu Matrix.
 
Baš kao što su generalni manipulatori ljudskom sviješću u Matrixu moćni, oživjeli, inteligentni strojevi, tako se u raznim teorijama zavjere "krajnjim vlasnicima iluzije u kojoj živimo" često smatraju razna demonska, izvanzemaljska ili astralna bića koja djeluju kroz nas na način da okupiraju i upravljaju našom životnom energijom.

Manipulacija strahom odvija se na tisuće različitih načina: od lansiranja informacija o opasnim bolestima kako bi se prodalo što više lijekova do poticanja straha od nezaposlenosti radi što efikasnijeg iskorištavanje radne snage, pri čemu se čini gotovo nemogućim stalno imati "prave informacije", odnosno znati što predstavlja realnu, a što izmišljenu opasnost.

Subliminalna percepcija

U knjizi The hidden message that breaks habit (Skrivena poruka koja ruši naviku) R. C. Morse i D. Stoller navode rezultate istraživanja provedenog u jednom kinu u New Yerseyu.

Za vrijeme predstave na ekranu su projicirane dvije pisane poruke: "Žedni ste? Pijte Coca-Colu!" i "Gladni ste? Jedite kokice!"

Poruke su se na ekranu pojavljivale svakih pet sekundi, ali uz tako kratko vrijeme ekspozicije, da ih ljudi uopće nisu bili svjesni.

Uprava kina tvrdila je da je potrošnja kokica porasla za 58 %, a potrošnja Coca-Cole za 18%.

Šezdesetih godina, kada je istraživanje bilo provedeno, ova vijest postala je udarnom u američkim medijima, a mnogi su se zgražali nad mogućnošću da se na naše ponašanje može utjecati, a da toga uopće ne budemo svjesni.

Subliminalne poruke predstavljaju sve one namjerno odaslane sadržaje koje naš perceptivni sustav registrira, ali je ispod "praga čujnosti" ili je "ispod praga vidljivosti", pa ih ne registriramo na svjesnoj razini.

Nakon toga, jedna radiostanica počela je emitirati subliminalnu poruku "Televizija je dosadna", a jedna robna kuća u Torontu se pokušala subliminalnom porukom "Ako ukradete nešto, bit ćete uhvaćeni" boriti protiv kradljivaca.

U istraživanju opisanom u tekstu Subliminal conditioning of atitudes (Subliminalno oblikovanje stavova), psiholozi Krosnick, Jussim i Lyn su 1992. opisali istraživanje u kojem su ispitanicima prezentirani dijapozitivi devetero nepoznatih ljudi.

Od ispitanika se tražilo da procjene koliko su im simpatični ljudi na slikama, no prije svake slike prikazali su im ili emocionalno pozitivnu ili emocionalno negativnu scenu, ali tako kratko da to oni nisu mogli svjesno opaziti.

Emocionalno pozitivne slike prikazivale su mačiće ili zaljubljeni par, a emocionalno negativne leševe ili vukodlake.

Iako, dakle, nisu mogli svjesno opaziti ove slike, ispitanici su pozitivnije procjenjivali ljude uz čije slike su bile vezane emotivno ugodne scene.

Ljudi na slikama izgledali su simpatičniji ako su slijedili iza subliminalno prezentiranih, a svjesno neopaženih mačića, nego ako su slijedili iza subliminalno prezentiranih, a svjesno neopaženih leševa.

Većina do danas provedenih istraživanja ukazuje na to da ljudi zaista, na određeni način, opažaju subliminalne podražaje koji onda mogu imati utjecaja na njihovo daljnje ponašanje. No, većina istraživača ljudske psihe je ipak sklona razmišljanju da se ljude na nesvjesnoj razini ne može samo tako nagovoriti na ponašanje kakvo svjesno ne bi poduzimali.

Koliko je utjecaj subliminalnih poruka zapravo bitan i presudan za neko ponašanje, još uvijek nije dovoljno istraženo.

Manipulacija nesvjesnim

Na individualnoj razini, neverbalne i verbalne subliminalne poruke svojih stavova, emocionalnih stanja, namjera, želja i očekivanja u svakodnevnoj komunikaciji odašiljemo gotovo neprestano.

Ovdje bismo izraz "subliminalna percepcija" mogli proširiti na sve one namjerno i nenamjerno odaslane poruke koje detektiramo i na koje reagiramo po nekom "unutarnjem automatizmu", odnosno nesvjesno.

U svakodnevnom životu, vrlo često možemo primijetiti težnje ljudi za oblikovanjem tuđih stavova, emotivnih, pa i tjelesnih reakcija.

Ako je namjera "manipulanta" svjesna, onda on točno zna što želi, odnosno, kakvu reakciju želi izazvati. Bilo da se svjesno želi uzrokovati, određena promjena u dimenziji misli (nametanjem, na primjer, određenih političkih uvjerenja), u dimenziji emocija (izazivanjem, primjerice, sažaljenja ili ljubomore) ili dimenziji tijela (izazivanjem, primjerice, seksualnog uzbuđenja), riječ je o potrebi za manipulacijom nad drugom osobom.

Takva, uobičajena, "normalna" manipulacija može se provoditi i na mnoge druge načine: npr. kroz sistem nagrađivanja i kažnjavanja, kroz "obećanja svijetle budućnosti"...

Nesvjesni "manipulant" će, za razliku od onog koji namjerno, odnosno svjesno želi isprovocirati određenu reakciju, djelovati iz vlastitih nesvjesnih sadržaja kao što su, na primjer, nakupine emotivne boli ili zanos, odnosno snažna euforija.

Na taj način će netko nekog svojim ponašanjem (recimo, razgovorom) "udaviti" ili ga "ponijeti". Osoba koja nesvjesno manipulira najčešće to radi "s najboljim namjerama", jer je poistovjećena s, recimo, političkom ili vjerskom ideologijom i želi "pomoći" ili "spasiti".

Naravno, često smo izmanipulirani i vlastitim nesvjesnim sadržajima. Samim time, nesvjesno ih lansirajući na druge, i ti drugi bivaju izmanipulirani, a oni opet nesvjesno nastavljaju lansiranje manipulativnih obrazaca ponašanja dalje, prema nekim novim drugima.

Na kraju krajeva, stvar se toliko komplicira da se postavlja pitanje – tko tu pije, a tko plaća? Što jeste, a što nije manipulacija? Tko je uopće manipulant, a tko izmanipulirani?

Lokus kontrole

Postoje ljudi koji vjeruju da je ono što im se u životu događa uglavnom "njihova zasluga", odnosno, rezultat njihovog djelovanja, a s druge pak strane postoje oni koji za sve što im se događa pronalaze uzrok izvan sebe – u dobroj ili lošoj sreći, sudbini, društvenoj situaciji ili drugim ljudima.

Za ove prve se smatra da imaju takozvani unutarnji lokus kontrole, a za ove druge da imaju takozvani vanjski lokus kontrole. Brojna istraživanja pokazuju kako su ljudi s unutrašnjim lokusom kontrole puno zadovoljniji od onih s vanjskim.

Isto tako, pokazalo se da postoji određena veza između lokusa kontrole i sklonosti gledanja TV-a.

Prema istraživanju Alana Rubina, ljudi koji imaju vanjski lokus kontrole mnogo više vremena provode pred televizorom od onih s unutarnjim lokusom kontrole.

Iz toga možemo zaključiti da izloženost TV-sadržajima koji su jednosmjerni i s kojima nemamo nikakvu mogućnost interakcije, izaziva određenu pasivnost koja nas čini da se osjećamo kao da nam se "svijet događa", bez našeg stvarnog učešća u njemu.

Osjećaj izmanipuliranosti životnim okolnostima i nepostojanja mogućnosti izbora jedan je od najčešćih problema suvremenog zapadnog čovjeka.

Postavlja se pitanje: kako, pored svih tih stvari, ljudi i pojava koje nas svjesno/nesvjesno, ovako/onako, ovim/onim manipuliraju ići prema ostvarenju osobne slobode?

Jedna od osnovnih stvari bila bi uopće osvijestiti mogućnosti izbora. William Glasser u svojoj knjizi Teorija izbora ističe kako je jedino što od nekog možemo primiti i što nekome možemo dati informacija.

Znači, jednostavnije rečeno, zazvoni li telefon, nismo se javili zato što je telefon zazvonio, već zato što smo se odabrali javiti. Dobili smo informaciju i na nju smo odabrali na određeni način odreagirati.

Na taj način je i nečiji politički stav ili nečija ljutnja samo informacija na koju mi, ako smo svjesni mogućnosti izbora, možemo odreagirati na tisuću različitih načina.

Međutim, osnova generalnog osjećaja izmanipuliranosti i nedostatka osobne slobode je upravo u tome što su naše reakcije, kao nekim nevidljivim ljepilom, vezane uz pojedine tipove "informacija".

No, istražujući porijeklo tog nevidljivog ljepila, s vremenom bi ono trebalo popustiti i prestati nas vezivati uz određene načine reagiranja. Ili, drugačije rečeno, shvatimo li prirodu "sveprisutne manipulacije", možda je za nas više neće ni biti.

piše: Tomica Šćavina

Izvor: http://www.net.hr/
preuzet tekst

da, da, 25-i frejm itd.

u svakom slucaju mislim da danas primamo previse informacija u kratkom vremenu... sto dovodi do dodatne konfuzije

Skoro svaku put kad dodjem na Burek pije mi se nes kafa ili mi se jede Nutela. 
Moram da vidim sa SF-om da nije dosao u posed neke fabrike gorepomenutih pa sad na meni zaradjuje subliminalnim porukama 

Manipulacija vašim umom


Često nismo svesni manipulacija kojima smo svakodnevno izloženi. Saznajte kako se moć sugestije igra vašom glavom...
Manipulisanje vašim umom
Nije nikakva novost da spoljašnji svet kreira naše predstave o istom, kao i o nama samima. Ta misao stara je i poznata koliko i sama istorija filozofije. Ali, ono što antički filozofi svakako nisu mogli da predvide je koliko je savremeni čovek „bombardovan“ različitim uticajima, izazovima, porukama... Gurue koji su ranije (za)vodili sada je zamenila medijska kultura koja ne ostavlja čoveka ni pola sata mirnim da razmišlja svojom glavom.

Kako to funkcioniše?

Očigledno da svi imamo svoj stav o gotovo svakoj važnoj temi. Ali, to ne znači da iste te stavove nismo izgradili usled manipulacija od strane autoriteta. Razmislite: koliko smo skloni da vest koja nam se plasira putem medija, dijagnozu koju ustanovi lekar ili bilo koji stav koji smo spremni da prihvatimo samo zato što ga zastupa ekspert prihvatamo kao istinu ne dovodeći je nijednog trenutka u sumnju. I jednom kada se seme zaseje, podsvest ga pothrani i ono buja samo od sebe. Ideja postaje vaša, poput biljke koju ste nežno gajili. Čak i kada vidite da je drugačije, mozak vam sugeriše da je jedina istina ono što vam je prethodno sugerisano od strane autoriteta. Uzmite za primer gornju sliku. Da li vidite žutu boju? Naravno da ne, ali je vaš mozak prvo uočio reč i po inerciji vam sugerisao predstavu da je reč o žutoj boji. U stvari, u pitanju je plava. Ili, se i mi varamo...

Kako utiče na vas?

Ne želimo da zvučimo paranoično, ali broj izvršenih manipulacija na vaš mozak u toku samo jednog dana je enorman. Nije tajna da reklame koje viđate na televiziji zato i postoje da bi vam „ušle u uvo“ i povukle okidač „Hoću baš to!“ Istraživanja su pokazala da što više puta vidite ili čujete neku stvar ili informaciju sve više vam se dopada (pažnja: ovo se ne odnosi uvek na suprotni pol), što je upravo i razlog što velike kompanije „bombarduju“ sa reklamama. Razmislite: kada kupujete vodu, recimo, da li prvo posegnete za poznatim brendom ili kupite neku za koju još niste čuli? Na vaše poimanje stvarnosti mogu ozbiljno da utiču i drugi. Slučaj: Rekli su vam da ne smete da jedete određenu vrstu hrane. Nakon toga, vi ste pojeli nešto od tih zabranjenih namirnica i nije vam bilo dobro. Pitanje: Da li će vam ikada pasti na pamet da ponovo uzmete nešto od toga? Neee!

Drugi primer: Vaš šef vam često govori kako ceni vaš talenat za detalje. Nakon nekog vremena primetićete da zaista sve više postajete perfekcionista. Ono što nam drugi govore često je okosnica onoga što postajemo i kako percipiramo okruženje. Zato i postoji izreka da jedna negativna rečenica izrečena sugestivno od osobe čije mišljenje uvažavamo može učiniti da se i bukvalno razbolimo Moć reči je velika. Koristite ih pametno i mudro. Sledeći primer će vam se najviše svideti: Čak i vaš ukus kada su u pitanju muškarci može da bude izložen manipulaciji ako, recimo, neko kome verujete izjavi da biste bili savršen par sa nekim. To je dovoljno da još jednom razmislite o mogućnosti da se povežete sa tim tipom. I to možda i nije tako loša stvar. Na kraju krajeva, vi zaslužujete sjajnog frajera, jer ste i sami pametni, atraktivni, zabavni... Vidite gde vas sve može odvesti manipulacija?

Prvo ubedite sebe!

Ponavljanje afirmacija koje za cilj imaju povećanje vašeg samopouzdanja sjajna je i korisna stvar. Radite to često i počećete i sami da verujete u isto.

Ima neka tajna veza...
Um samo treba zaintrigirati necim da pocne da luta i pravi konstrukcije...

Sve je ovo samo matrix 

http://www.3gpportal.com/play.php?vid=231

nije to sto mislis (da vidis) ...

  vec sam video nesto na ovu foru

Ево једне сличице на сличан фазон као горњи клип... 

Subliminalne poruke su stvarnost. Bilo da li su stvarno 'ispod radara" ili otvorene. Najobicniji vid tih poruka su naravno reklame. Reklame su obicno napravljene i modifikovane tako da predstave produkte u najboljem mogucem svetlu. Koriste se manipulacije svetlom, bojom, tonom i naravno drugim zeljama poput seksa (obicno imamo lepe devojke u bilo cemu cigarete, pice, kola) to su sve asocijacije. I um jednostavno sklapa slagalicu. Na primer radili su test u bioskopima, i davali su reklame za Coca Colu. Vise od 70% je posle filma zelelo to pice. Isto tako i cigarete. Uvek se setim onih Lucky reklama i uvek bih pripalio cigaretu.
Onda naravno imamo one koje se ponavljaju sto puta i obicni imaju neku "zaraznu" melodiju ili rec, ili su humoristicki nastrojene. Ne budite konzervativni. Uvek cu se secati te.
Naravno imaju one koje su "ispod" i koje nase regularno oko ili sluh ne moze da registruje, nego samo nas mozak. Pravi primer su na primer u mom slucaju odredjene pesme. Cujem neku pesmu ali ne razumem reci. Na kraju kad pogledam reci shvatim da pored muzike svidjaju mi se textovi. Moj mozak je deshifrovao poruku i zato sam zavoleo pesmu. Obicno se covek poistovecuje sa necim sto je blisko njemu.
Te stvari su stvarnost. Americki mediji su puni toga. Po sistemu ja cu reci nesto onda tri tacke i ti ces sam da ubacis rec ili reci.
Kao na primer Nikad Izvini  Dodji na morski greben, hocu da te ... Dodji na morsku zvizdu da ti pocepam... Eto sami ste dodali reci!
Subliminal postoji. Kraj diskusije.