Pored mog prozora, svaku večer, mjesec zastane
i što zatekne tada na ulici, ponudi mom pogledu,
zatim dovede vjetar, a s njim i plavetnilo primakne
i u toj slici, kakvu samo srebro napraviti može,
neprestano titra moja želja da Te ugledam u noći.

Gledamo se, mjesečinom optočeni, moja ljubav i ja,
čekamo i ne slutimo buru što dolazi s vjetrovima,
ne ćutimo u toj nagomilanoj tišini, požar samoće,
već uz jecaje i ritam srca, prislanjamo najdražu bol,
da u klecanju koljena ne bi otkrila slomljenu dušu.

Onda odjednom, ispod misli, modra trešnja zadrhti,
sjaj više nije trom i vrhovi se neba polože na cigle,
tamne sjene nestanu i tračak čežnje uplovi u sobu,
tijelo postane mjesto događaja, snaga dahom uzleti
i s planina ravnicom procvjetaju Tvoje prozirne latice.

Voda sto teče mojim venama poput plamena zaigra,
izvori njenih tokova isprepletu tanke niti nježnosti,
mreža radosti razapne se dolinom kojom kapi rastu,
a Ti, prostrujiš zrakom i vatrom, zemljom i vodom
i svakom kutku moga tijela, dodaš osmjeh zvijezda.

Nitko me, kad si u meni, ne dira svojim osjećajima,
ničije me ruke, dok se rastapaš mojom dušom ne traže,
ali nemir se ipak porama javlja, jer žeđ u raju postoji,
kao kad, natopljeni suncem, nizinom zasjednu oblaci
i umjesto kišom, prstom tuge dotaknu njihovo sjećanje.

Kamo, kamo si mi otišla noćas, moja draga prepelice ,
kad si nestala u jednom trenu i utekla u krilo mraka ?
Zar se bojiš mirisa modre trešnje i obrisa njenog zrelog,
pa u meni ostavljaš uzaludna čekanja kao melem plaču ?
Kamo, kamo si se sakrila, po ovom suhom vremenu ?

Htio bih se, prstenom, oko Tebe zauvijek okružiti,
posjetiti, mila moja, jutra u kojima Tvoja njedra dišu,
zalaskom dana, protrčati radosnim proplancima sreće
i s Tobom usred tople postelje dočekati mjesečinu,
da umore smirimo zagrljajima naših vrelih usana.

Nemoj nestati uz obalu mora, niti vrhovima planina otići ,
već sa zlatnom školjkom danas pođi i moju ljubav potraži,
a u okusu modre trešnje, sve će Tvoje strepnje nestati
i Ti ćeš opet kao nekada, pitomim horizontom poletjeti,
umjesto rumene magle, Tvojim će se očima spokoj širiti.

Zal Kopp

tresnje..

POČETAK VEČERI

Večeras draga slavimo našu ljubav iznad zvijezda .
Ne žurimo mila . Nasa sreća nikamo neće uteći .
Postavimo prvo stol i na njega zdjelicu crvene riže ,
tom hranom života dostići ćemo beskonačnost sna .
Upaliti ćemo dvije svijeće svijećnjakom neka sjaje ,
da kraj pšenice i suncokreta , besmrtnost uživamo.

Prije večere lice ću ti srebrnom mjesečinom umiti ,
zatim bijelom zrakom vitki vrat ogrlicom ukrasiti
i sa osam dragulja poljupcima latica ju optočiti .
Sjesti ćemo i nazdraviti nektarom od ljiljana i ruža
i tako spravljeni napitak , čist iz lotosovog cvijeta ,
vrući poput prepelice , sa uživanjem naiskap popiti .

Dok budemo večerali , pjevom ću ti u srce zasjesti ,
blagim drhtajem primaći sve svoje ustreptale misli ,
tobom želju razgrnuti da mene muškarca prihvatiš .
Nježnim ću zanosom obasuti tvoje lice trepavicama ,
napojiti kapima bistrog narančinog soka vrele usne
i natopiti polja tvojih grudi nebeskom rosom žada .

Zagrliti te i usred zlatnih vrtova horizonta dovesti ,
milovati tvoja meka bedra rajskim mirisima narda
i na proplanke stomaka tiho dovesti medene uzdahe .
A onda , kada završimo s jelom , voditi ćemo ljubav ,
u kraljevstvu gdje ćeš se ženom i kraljicom osjećati ,
pod tijelom svoga muža i podanika uživati i vladati .

Autor: Zal Kopp

POLJUBAC SVEMIRA


Spavali smo rasireni u svjetlosti ljubavi
i kao svjetiljki koja nastavlja plam ugaslog dana,
nas se odraz lomio u noci.
Zedni vjetra i njegovih suncanih staza,
pili smo njegove zamahe i tako upaljeni,
uzivali u vjecnim uzdasima nebeskih vrtova.

Kako je jeka dana sve manje uzvikavala nasim tijelima,
tako smo i mi ledja odmicali od ruba postelje.
Ocima priljubljeni jedno uz drugo,
pustili smo ruke neka istrce na obronke nas samih
i svjezinom prstiju zagrlili tek izniklu rosu.

Mirisali smo mlado cvijece u nama
i plesom pleli milovanja oko njihovih pupoljka.
Sve je mirisalo osjecajima latica,
svaki nam se dah lakocom povjeravao,
a mi smo, istinski isprepleteni porama,
zapoceli odjekivati svjetlom ljubavi.

Tvoja se slika prva nasmjesila,
tvoji su obrisi prvi iscrtali moj pogled,
tvom se srcu prvom obratila duga.
Vezao sam svoje usne oko tvog struka,
opkolio te mislima poput ukrasa zvijezde
i napokon, tako sretni, spojeni u oblik prepona,
sastali se u nepreglednom luku divljih iskri pozude.

Mozda nam se i ucinio poznatim ovaj zanos,
ali kad smo se preobukli u hod vatre
i kad smo pod stopalima upili mekocu propinjanja,
znali smo kako su krugovi ljuljanja neponovljivi,
kako nasi dodiri ramena samo sada postoje
i da jedino uzareni znamo pravilno disati.
Na zemlji je vladao mir, sume su spavale,
jezera mirovala,more se jedva pjenilo
i mi smo postali jedini poljubac svemira.

Na obali svijeta nase su crvene usne ludovale,
granama ruku nosili smo oblake,
plavetnilom zjenica radjali kapi,
a plamenom naseg svjetla ocrtavali horizonte.
U samom korijenju ceznji vrijeme se rastapalo
i natopilo bistrim sokovima sjajne vrtove,
ciji je pjev, u nasim rascvjetanim njedrima,
postao jedino sazvijezdje citavog neba.

IZVOR VREMENA

Kad utisnes moje ime u obris svojih misli ,
izabranice morskih uvala i bjeline skoljki ,
kad ustanes u modrom satenu praskozorja ,
nepomucena visinama planinskih vrhova ,
kad mirisna zaleprsas dubinama moje duse ,
zahvaljujem se njedrima ravnice sa kojih
si u vjecnom dahu postala moja ljubavnica
puneci moj zivot olujnom snagom ljubavi .

Kome reci da oko mene rascvjetavas zrak ,
ne pitas , niti ulazis u razvodnjena sjecanja ,
vec oslobadjas u meni slast postojanja ,
lijezes i moje tijelo castis svojom ljepotom ,
glasom zene ispunjavas otkucaje srce ,
lakocom dodira hvatas bjelinu mog stomaka ,
grlis kao prepelica i obuhvacas me zjenicom ,
da se ispod tvojih krila umirim i snivam .

Kakav je to divan osjecaj imati tebe u sebi
i svakoj slutnji izbristati trag pamcenja ,
krenuti osmjehom prema izvoru vremena ,
pronaci zajednicko nebo iznad trenutka ,
u predvorju beskonacnosti osvanuti s tobom ,
podsjetiti stare pjesme koliko su nevjeste ,
dici ruke i sa njima dohvatiti toplinu srca ,
pokloniti se tebi i srasti u korijenu srece .

Tako mi je lijepo vratiti se pod stare orahe
i njihovim plodovima podsjecati utrobu ,
blago ravnice unositi krvotokom u sebe ,
s oblacima ptice vrhom pogleda posjecivati ,
neiskazane rijeci obaloma rijeke vaditi ,
po vrtovima cvijece uz mjesecinu gledati
i u tom kraljevstvu , gdje si ti kraljica ,
cekati svitanje u kojem osmjehom dolazis .

Dok te cekam , ramenom mi tvoja ruka seta ,
druga trci mojim strukom i zalazi pod pazuh ,
jedna s drugom , kao dvije nerazdvojne sestre ,
cas u kosi , cas oko vrata sutke stizu moje zelje ,
proljetnim se mirisima razbacuju po meni ,
nude svoje strasti kao da si i ti s njima stigla ,
zorom staju dvije njezne sestrice i u snu me
medju tvoja bedra , posteljom od rose , vode .

DAH DUGE

Kistom svoga srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavas beskrajni oblik dubina ,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas ,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis .

Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda ,
s njom , obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove ,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir ,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade .

Zacet u tvojoj bjelini , otkrivam milost svih osjecaja ,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana ,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma ,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice .

Zemlja ti je dom , smedja i topla , cvrsta poput majke ,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva ,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge ,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina .

Tu me zenstvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe ,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece ,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra ,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek .

Ti si dah duge , pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja ,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse ,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu .

ZAGRLJAJI

Osim tebe , niz moje tijelo ,
slijevaju se uzdasi .
Osjecam dodire ,izlaze s poljupcima
i nude mi njeznost .
Ja se utapam u uzavrelosti
zrelih grudi .

Nastanjeni zagrljaji hrle s prstima
i izmedju nas se penju tijelom .
Obliva nas ispletena zudnja
provlaceci zelju kroz kosu .

Progovaraju snovi na morskoj obali ,
a ravnicom ispod vrhova planina ,
drvoredi jablana , nad pucinom ,
pocinju ploviti putenim prostranstvima .

Idemo stazom slasti ,
ulazimo u podnozje bedara
i otkrivamo melodiju uzbudjenog disanja .
Rijeci necujno velicaju svecanost ,
sto se odigrava na postelji ispod nas .

Za nas se nebo smiruje ,
odvaja zvjezdama sjaj
i spusta ga tamo , gdje uzdisemo .
Spojeni u glasu , pogledu i dodiru ,
poput velike ptice odlijecemo
i prozirni nestajemo s mirisom jutra .

Kao opijeni strujimo blazenstvom
i zagrljeni slijecemo na nase mjesto ,
vec spremljeno ,
u njedrima beskonacnosti .

JEDNOSTAVNE MISLI

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipas korake ,
zavidim svoj toj travi po kojoj gazis i po njoj hodas ,
promatram te oblake dok ih osmjesima posjecujes
i krivo mi je sto se u tvom pogledu izvijaju i maze .

Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku ,
izmedju sna i jave cutim kako ljepotom sladis svijet
i zamisljam koliko se more trudi uljepsati svoje blago ,
sto ravnica cini da se suncokreti stalno tebi okrecu .

Otvaram svoje srce ptici sto na nebu nepomicno stoji ,
pomjeram njen red iz ociju i nudim joj veliku zvijezdu ,
pokrivena sjajnim kapima kise , slijece u moje obrve ,
poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje .

Kazem naglas , pa sto ako ceznem i ne mogu bez tebe ,
zar se moraju nad mojom glavom skupljati noc i dan
i zasto sutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja ,
kad mozemo sjediti i mjesecinu sa svijetom podjeliti .

Polako me stavi u kandje i povede iznad ostrih visoravni ,
izmedju njenog tijela i mene prostruje daleki vijetrovi ,
mimoisli smo velike gradove i njihova zagadjena mjesta ,
preletjeli putnike i na kraju stigli usred ostrva u vremenu .

Tu smo rece i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna ,
sad je i sjenka njenog kljuna zatreperila mojim likom ,
uhvacena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja ,
izvadi skoljku iz pijeska i bez rijeci na zeleni kamen stavi .

U dodiru kamena i skoljke skrivena je tajna koju zelim znati ,
znam , zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora ,
on se cuva tamo gdje se ne skuplja mrak , gdje nema svejdoka ,
u zadnjoj niti srca i na izvoru duse , samo u nama samima .

MIRIS LJUBAVI

Zamisljam da trazim raskos cvijeta u beskraju noci ,
pa me misao odvodi na kraj pravca svjetlosti ,
gdje nalik nejaku leptiru , iznad mraka izvodim let
i usavrsavam svoje putovanje putenim snovima .

Pogledaj sada ovo , budan nasred suhog dana stojim ,
nesto iz mog tijela jecaj tjera i nikoga ne zovem ,
stavljam na usne suzu i plac nagriza boju lica ,
tuga mi se poput kostice u grlu osjecajima igra .

Zamisljam svoj hod muskarca kako se tvojim bicem siri ,
cinim sve da oskudne godine odjednom nadoknadim ,
pustinje sklanjam , a rijetkim oazama donosim vise vode ,
nebom se moje oci slade i mjesta u srcu cistim .

Dopusti mi da isklijam iz tebe i jabuku ljubavi ti dam ,
kao dobra stara navika krasiti cu ljepotu kojom sjajis ,
posjecivati ugasle tokove , nicati njihovim izvorima
i krvotokom nagovjestavati plavu boju dubokog svemira .

Zamisljam da nigdje kao u tebi necu mjesecinu ubrati ,
glazbom tvoje kose harmoniju svog tijela uljepsati
i necu jezik zemlje bolje razumjeti u govoru kise ,
jer samo sa mene uvijek silazis zrela i vjecno zensko .

Iskoristiti cu naviku mora i tiho ukrasti vjestinu oluje ,
donijeti mir ravnice po kojem vjetrovi urezuju brazde ,
brojnim prstima kretati se sazvijezdjem milog tijela
i raskosnim dodirima tvoja bedra ovjencati strastima .

Ako zamislim sad sve to , u meni pticu , a u tebi nebo ,
pjesmu sto odjekuje supljinom nekadasnjih kaveza
i slobodu kako se zrcali nasim dvjema sretnim dusama ,
postati cu beskonacni miris ljubavi tvog vremena .

R E Q U I E M

Poslije ove ljubavne noći
gledam Tvoje umorno tijelo .
Ljubav što smo dobili
tiho dozrijeva u našim pogledima .


Tu gdje Ti snivaš,
pod mjesečinom, u kolovozu,
krišom, između hrastova,
tu dakle, pokraj Tebe spuštam glavu .


I dok osjećam Tvoje prste u mojoj kosi,
s jutrom u grlu,
u strahu vlastitog glasa,
ćutim jedini oblik svog postojanja, Tebe .


Kako da Ti kažem, izabranice moja,
Vrijeme među nas, nikada neće stići
i Tvoj nemir odnijet će vjetar,
kao što plač, upornošću, nestaje .


Ne boj se draga, ovdje sam ja,
budan i drhtim nad Tvojim polusnom .
Od početka Te vodim ljepotom,
da zaboraviš mjesto, gdje ljubav prestaje .


Bez odmora ćemo, mirisom trava šetati,
a kod izvora, napojiti naša tijela .
O, tada ću Te, opet voljeti ljubavi
i na vrhovima oblaka pjevati .


Mnogi će nam zavidjeti mila,
htjeti nasilnički oteti pravo,
a mi, nadmašiti ćemo njihove strasti,
i gdje prođemo, osmjehom ocrtati noć .