Smrt nacionalnog intelektualca


Gospodin Rotkvaj te kobne noci uopce nije spavao.
O tome da nije spavao svjedoci nevjerovatan nered koji je
zatekla policija provalivsi u stan nakon nekoliko dana kada
su se zabrinuti susjedi zalili da danima vec ne vide gospodina
Rotkvaja i da ispred njegovog stana siri neobican vonj.

Gospodin Rotkvaj je zivio potpuno sam. Nije imao porodice pa je
borba za promociju hrvatskih narodnih interesa postala smisao
njegovog zivota. U tom poslu se poslijednji put osjetio sretnim
kada je hrvatska postala samostalna drzava. No, to je bilo davno i
njegova radost bila je kratkog daha, kako je vrijeme proticalo
gospodin Rotkvaj pocinjao je sve vise sumnjati, sve vise
preplasen zbog mogucih zavjera koje bi mogle snaci Hrvatsku
i Hrvatstvo. Najstasnije od svega, cinilo mu se
da se hrvatski narod ne ponasa dovoljno domoljubivo i hrvatski.
Narocito na polju glazbe.

Dok je trajao domovinski rat Hrvati bijahu dovoljno domoljubivi za ukus
gospodina Rotkvaja, ali kasnije, s pocetka stidljivo, a onda sve
vise i vise gospodin Rotkvaj je na svoj uzas shvacao da se
glazba koja nikako ne odgovara europskom kulturnom krugu sve vise slusa u
Hrvatskoj.
Strana, nehrvatska i sto je najgore srpska glazba, balkanska, nazovi
muzika cula se iz kafica i prodavnica i uopce, na svakom koraku.

"Je li to zavjera jugonostalgicara ili se iza svega kriju
Srbi. Ono sto nisu mogli silom oruzja zele ucinit putem
glazbe".

Te kobne noci Gospodan Rotkavj gledao je prijenos EoroSong-a. Nadao
se dobrom uspjehu hrvatskog glazbenika. Tijekom prenosa brinulo
ga je jedino hoce li spski predstavnik imati na kraju vise ili manje
bodova od hrvatskog.

"Pokazati uvijek sebi i svijetu da nisi Srbin, da pripadas
drugom kulturnom krugu, drugom svijetu" znao je govoriti gospodin Rotkvaj u uzem krugu prijatelja koji se zapravo sastojao od veoma nacionalno svijesnog gospodina zupnika i jednog umirovljenog neuspjesnog knjizevnika, bivseg emigranta koji ce uvijek pamtiti kako bi gospodin Rotkvaj cesto natuknuo: "Pobijedili smo u ratu, ali to nije dovoljno".

Nesretne noci izmedju 15. i 16. svibnja 2004. gospodin Rotkvaj
bivao je sve nervozniji kako se konacni ishod EuroSonga
blizio kraju. Srpska pjesma opravdala je njegova predubijedjenja:
"Taj balkanski nivo, krcma, Azija", govorio
je sebi samom gospodin Rotkvaj. To da cijela Evropa ne boduje
zdusno hrvatsku pjesmu ne bjese toliko strasno, ali spska
se pjesma nalazila ocigledno blizu vrha top liste.

"Dobro", mislio je gospodin Rotkvaj, ako se cijela Evropa
priklanja Aziji i nekulturi, Hrvatska ce znati prepoznati bit
Zavjere. Tako se nadao gospodin Rotkvaj sve dok glas
iz studija HRT-a nije najavio da su hrvatski gledaoci spsku pjesmu
nagradili maksimalnim brojem bodova.

Tada je u gospodinu Rotkvaju nesto puklo. Razocarenje,
neuspjeh stid. Osjetio je kako ga je vlastiti narod
tesko i neoprostivo izdao. "Ne, niko ne zeli slusati,
nikoga ne zanima sto nacionalno svjesni intelektualci govore".
I ta svijest da nikoga ne zanima, da njegove ideje
o Zavjeri, o cistoti gotovo nikoga ne zanimaju
natjerale su krv u lice naseg nesretnog heroja.

Htio se nekome pozaliti, ali bio je sam. Poslije emisije pokusao je
nazvati zupnika. Tamo, sa druge strane, cula se glasna glazba i prepoznatljivi taktovi: zupnik je dakle slusao Srpsku pjesmu!
Uhvatio ga je na djelu.

"Sacekajte ternutak, preglasno je, utisat cu" rekao je zupnikne prepoznavjuci ko ga zove.

Gospodin Rotkvaj je cutao.
I prije nego sto se zupnik vratio telefonu gospodin Rotkvaj
je tiho spustio slusalicu. Nijem, zavaljen u naslonjacu,
izgubljen i sam kao nikada prije. Pokusao je ustati, prici stolu, nasuti sebi casicu pelinkovca, ali u toj nakani, na korak od stola
nesto puce u njegovoj glavi, grudima. Pred ocima mu pojavise se nekakvi bljeskovi, u tijelu nezaustavljiva plima slabosti. Cinilo mu se prvo da pada, a onda je i zaista pao. Mrtav povukavsi sa sobom
stolnjak i razbivsi nekoliko jeftinih casa i jedan tanjur
hladne instant juhe.


MC