Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 18. Apr 2024, 02:20:40
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Svemir je konacan i mlad  (Pročitano 14565 puta)
12. Jan 2009, 13:42:02
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
Starost univerzuma
Prema konceptu stvaranja, "sunce, mesec i zvezde" su stvoreni 4. dana stvaranja, pre oko 6.000 (sest hiljada godina). Ako je to tacno, onda bi naucne cinjenice bile u skladu sa ovim konceptom. Vecina naucnika danas veruje da je univerzum star vise od 10 milijardi godina, i kao argument za to se obicno navodi Hablov zakon i navodno sirenje univerzuma. Laici obicno postavljaju pitanje: "Ako su zvezde stvorene 4 dana stvaranja pre 6.000 godina, kako to da su one udaljene od nas vise miliona svetlosnih godina?"

U svemir koji se siri veruje se na osnovu Hablovog zakona i navodne linearne zavisnosti crvenog pomeraja i udaljenosti do nebeskih tela. U nastavku ce biti izneseni argumenti koji govore o tome da Veliki Prasak (Big Beng) nije odgovoran za nastanak univerzuma, da navedena linearna zavisnost ne postoji, a samim ni ogromno rastojanje do nebeskih tela. Videcemo takodje da se raspolozive cinjenice o poreklu i starosti univerzuma uklapaju u koncept stvaranja i male starosti.

Uvijanje galaksija je prebrzo

Zvezde u nasoj galaksiji, Mlecnom putu, kruze oko centra galaksije razlicitim brzinama. Kruzenje unurasnjih zvezda je brze od spoljasnjih. Zabelezene brzine rotacije su tako velike, da kada bi nasa galaksija bila starija od nekoliko stotina miliona godina, bila bi bezoblicna mrlja umesto sadasnjeg spiralnog oblika.1,2

Ipak se pretpostavlja da je nasa galaksija stara najmanje 10 milijardi godina. Evolucionisti to zovu "dilema vrtlozenja (uvrtanja)" i pokusavaju da je rese slozenom teorijom "gustih talasa".1 Ova talasna teorija ima konceptualni problem i nije potvrdjena posmatranjem. Ta dilema ne postoji ako se prihvati da su galaksije nedavno stvorene.


Struktura svemira

Decenije istrazivanja u astronomiji i kosmogoniji su dovele do opsteg uverenja da se sadasnje stanje svemira moze u krajnjoj liniji svesti na jedan pocetni dogadjaj, popularno nazvan Veliki Prasak (Big Beng). Uprkos ove popularnosti, mora se podsetiti da kosmoloski model Velikog Praska vredi onoliko koliko i osnovne postavke na kojima se on zasniva.

Isto tako, diskusija predlozenog kreacionistickog modela mora neophodno obratiti paznju na valjanost teorije Velikog Praska, cija se osnovna konstrukcija sastoji iz kosmoloskog i uniformistickog principa, skupa sa Opstom teorijom relativnosti. Istrazivanja koja je izvrsio Robert Gentry (vidi "Stvaranje za 6 dana") su pokazala nesposobnost principa uniformizma da pruzi potvrdu geoloske evolucije prekambrijumskih granita. Ako ovaj princip ne moze objasniti evoluciju Zemlje, tesko je onda shvatiti kako on moze pruziti razumnu osnovu za izgradnju evolucionog modela svemira. Neko bi mogao tvrditi da gradjevina savremene kosmologije stoji isuvise dobro da bi bilo moguce da nesto nije u redu sa osnovnim pretpostavkama. U narednoj diskusiji tzv. vruceg modela Velikog Praska 1,2 ova tacka ce biti detaljno ispitana.

Model Velikog Praska i Hablov zakon

Pre vise od 50 godina Habl je na osnovu raspolozivih podataka uocio da kao da postoji linearna zavisnost izmedju crvenog pomeraja (z) neke galaksije i rastojanja (R) do te galaksije, i to je postalo poznato kao Hablov zakon. Od tada se galakticki crveni pomeraji uglavnom objasnjavaju kao Doplerovi pomeraji, koji poticu od velikih brzina udaljavanja dalekih galaksija, i sta vise, smatra se da pruza jedan od najjacih potvrda vruceg Velikog Praska, modela jednog sireceg svemira. (Videti, ipak, Hetheringtonov proracun 3 Hablove relacije.)

Razlog za poverenje u ovu interpretaciju lezi i u cinjenici, da se koristenjem Opste teorije relativnosti kao matematicke osnove za proracun prostorno-vremenskog razvoja prvobitne vatrene lopte moze izvesti "z ~ R" - Hablov zakon 1,2, uz uslov da se prethodno postave izvesne pretpostavke.

Uprkos opstem verovanju da prikupljeni astronomski podaci podrzavaju z ~ R relaciju, cinjenica je da je u poslednje dve decenije objavljeno nekoliko detaljnih studija raspodela crvenog pomeraja koje Hablov zakon dovode pod znak pitanja.

Vec 1962. god. Hawkins 34 tvrdi da podaci o crvenom pomeraju ukazuju na priblizno kvadratnu zavisnost crvenog pomeraja od rastojanja, tacnije: z ~ R2.22.

Obimnim statistickim analizama Segal 5, i Nicoll i Segal 6 su pokazali da je tacnija relacija: z ~ R2 (za malo z). Mada je ova poslednja relacija bila kritikovana od strane Sandage i dr. 7, Nicoll i Segal 8 su odgovorili sa jacim argumentima za z ~ R2 relaciju. U stvari, Nicoll i dr. 9 idu tako daleko da tvrde da Hablova relacija nema statisticke vrednosti za male vrednosti "z". Gornji rezultati u najmanjoj meri cine da je veoma tesko poverovati da sadasnja interpretacija crvenog pomeraja podrzava Hablov zakon, koji je ugaoni kamen kosmologije Velikog Praska.

(Takodje, Halton C. Arp je nedvosmisleno opovrgao Hablov zakon otkricem kvazara i galaksija koji se fizicki spojeni. Vidi tekst.)

Kao sto je navedeno malocas, poslednje analize Nicoll-a i Segall-a 8 pokazuju da se podaci o crvenom pomeraju bolje uklapaju u ono sto se zove kvadratna, nego u linearnu zavisnost od rastojanja. Razlog za navodjenje ove izjave je to, sto astronomi ne mere rastojanja, vec prividne magnitude, na kojima se prvo vrse izvesne korekcije zbog raznoraznih faktora, pre no sto se upotrebe kao osnova za uspostavljanje relacije crveni pomeraj - magnituda.

Jedna vazna korekcija ukljucuje pretpostavku da se intenzitet galakticke svetlosti (za bilo koji dati interval frekvencije) kako je uocen na Zemlji, redukuje dvostrukim faktorom od 1+z, jedanput radi samog crvenog pomeraja, i drugi put radi pretpostavljenog udaljavanja galaksije. Svakako, ako se galaksije ne udaljavaju, onda se u proceduru korekcije uvodi jedan neopravdani faktor, sto ce uticati na uocene raspodele crvenog pomeraja.

Model Velikog Praska i kosmicka mikrotalasna radijacija

1978. god. Penzias i Wilson su primili Nobelovu nagradu za fiziku za otkrice CMR, 1965. god. Od tada je pocelo da vazi opste prihvaceno ubedjenje da ovo opste-prozimajuce polje zracenja predstavlja ostatak iz pradavnih vremena kada su se kvanti zracenja razdvojili od materije u prvobitnoj vatrenoj lopti 1.

Prema toj teoriji, razdvajanje se najverovatnije desilo oko 300.000 hiljada godina nakon Velikog Praska, kada se prvobitna vatrena lopta rasirila, i njena temperatura pala na tacku u kojoj su materija i radijacija prestali da interaguju, sto je bilo pre toga.

Posle tog vremena, pretpostavlja se pre oko 15 milijardi godina, veruje se da je to zracenje neometano rasprostranjeno kroz prostor, i konacno postalo kosmicko mikrotalasno zracenje (engleska skracenica - CMR).

Vazno je uociti da je ovo zracenje pri napustanju prvobitne vatrene lopte, u vreme razdvajanja, bilo najverovatnije jos uvek prilicno vruce (oko 3.000 K). Eksperimentalna merenja CMR-temperature danas otkrivaju da je ono veoma hladno (3K). Ali, ako se za radijaciju iz prvobitne vatrene lopte smatra da nije interagovala sa materijom nakon vremena razdvajanja, onda kako je ta prvobitno vruca radijacija izgubila svoju energiju, odnosno temperaturu, da bi se kasnije svela na 3K CMR.

standardno objasnjenje glasi, da opste-relativisticka analiza prostorno-vremenskog sirenja prvobitne vatrene lopte predvidja da ce kvanti razdvojenog zracenja gubiti energiju upravo kao rezultat sirenja svemira. Medjutim, danas ne postoji nista u modernoj eksperimentalnoj fizici sto bi sugerisalo da kvanti zracenja menjaju energiju svojim kretanjem kroz slobodni prostor. Na taj nacin, standardno objasnjenje ovog ogromnog gubitka energije razdvojenih kvanata radijacije od hiljadu puta, zavisi od jednog izraza opste relativnosti koji nije potvrdjen nikakvom naucnom cinjenicom.

Da bi se izbegla moguca pogresna shvatanja, prodiskutovace se neki nedavni eksperimentalni rezultati uticaja gravitacije na fotone. Ajnstajnov princip ekvivalencije, koji je nezavisan od opste teorije relativnosti, ne pravi razliku od toga da li foton koji prolazi kroz gradijent gravitacionog potencijala trpi promenu energije u tranzitu, ili je njegova energija jedinstveno odredjena gravitacionim potencijalom u tacki emisije. Najraniji Moessbauer-ovi eksperimenti 10 na gravitacionom crvenom pomeraju ne bi mogli razlikovati ova dva slucaja, i vladalo je opste uverenje da bi se energija fotona mogla promeniti pri prolasku kroz razliku gravitacionog potencijala.

Ali, nedavni eksperimentalni rezultati 11 pokazuju da se pre radi o tome da gravitacioni potencijal karakterise energiju fotona u mestu emisije, nego da se ta energija menja kretanjem fotona ka nekom drugom potencijalu.

U svetlosti ovih rezultata, prilicno je tesko verovati da kvant zracenja moze pretrpeti gubitak energije u slobodnom prostoru kao sto to predvidja opste-relativisticki model Velikog Praska. U ovom trenutku potrebno je da razjasniti nase glediste na teoriju relativnosti.

Istina je da postoje neki znacajni eksperimentalni rezultati u fizici kao sto je prividna dilatacija vremena, transverzalni Doplerov efekat, povecanje mase sa brzinom i gravitaciono krivljenje svetlosti, koji su u skladu sa teorijom relativnosti. Medjutim, ovi rezultati se ne mogu uzeti kao potvrda ni specijalne ni opste teorije relativnosti, jer postoje i druge teorije (mada daleko manje poznate) koje predvidjaju slicne rezultate. (Videti na primer North-ov 12 pregled raznih alternativnih teorija gravitacije i njihova predvidjanja.)

Dalje, nedavno su Rastall 13 i narocito Marinov 14 pokazali nezavisno jedan od drugog da nije potrebno ukljuciti konstrukciju opste teorije relativnosti da bi se dobili mnogi isti matematicki rezultati. s druge strane, pitanje da li model Velikog Praska predstavlja tacan opis nastanka i evolucionog razvoja svemira u potpunosti zavisi od valjanosti fundamentalnih postulata opste teorije relativnosti, koji u principu negiraju da postoji povlasceni referentni sistemi.

U veoma tesnoj vezi sa ovom diskusijom jeste nedavno priznanje 15 jednog eminentnog fizicara, da CMR predstavlja neoboriv eksperimentalni dokaz postojanja jednog apsolutnog referentnog sistema u svemiru, rezultat koji je u skladu sa Marinovljevom 14 potvrdom apsolutnog prostor-vremena, kao i sa bar jednom od ranijih teorija gravitacije koje je izlozio North 12.


Obavestenje: Poruka je preseljena od strane moderatora RASMC (Vreme: 12. Jan 2009, 19:08:48)
IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
Kvazari i crveni pomeraji

Verovanje da se univerzum siri je jedan od stubova Big Beng teorije, a za "crveni pomeraj" svetlosti se tvrdi da predstavlja dokaz ovog sirenja. Svetlost od udaljenih galaksija se pomera prema crvenom kraju spektra - sto je poznato kao "Doplerov efekat". Slicno je, takodje, zabelezeno sa zvucnim talasima. Ako policijski auto prolazi pored vas sa ukljucenom sirenom, visina tona ce postajati niza kako se zvucni talasi izduzuju. Dakle, crveni pomeraji galaksija se smatraju dokazom da se galaksije udaljavaju od nas, i sto su oni veci, to se galaksije brze udaljavaju.

Ali, postoje i druga objasnjenja crvenog pomeraja. Na primer, galaksije koje nam se priblizavaju mogu proizvesti crveni pomeraj ako imaju poprecno kretanje, ili ako se krecu spiralno prema nama velikom brzinom.

Najvecu sumnju na standardni pogled o univerzumu baca istrazivanje kvazara. Kvazari (skraceno od "kvazi-stelarni" ili "kvazi-zvezdani" objekti) su ekstremno svetli, a ipak relativno mali, i njihov crveni pomeraj ukazuje da su oni najudaljeniji objekti na nebu - cak 13 milijardi svetlosnih godina u nekim slucajevima. U tome i lezi zagonetka: kvazari ne izgledaju veci od naseg Suncevog sistema, a ipak imaju ukupnu energiju 10.000 puta vecu od cele galaksije!

Dok se vecina kosmologa bori da pronadje objasnjenje, neki od njih su se usudili da ukazu da su kvazari zaista blizu nas, i da njihovi crveni pomeraji ne govore nista o njihovom rastojanju. Jedan astronom je opozvao pogled da su kvazari najudaljeniji objekti u univerzumu. U pitanju je Halton C. Arp, koji radi na Palomar Opservatoriji.

1960-ih on je poceo da uocava da se kvazari pojavljuju neobicno blizu izvesnim tipovima galaksija, i da ostvaruju vezu sa njima. Dalja istrazivanja su otkrila da su u mnogim slucajevima kvazari bili fizicki spojeni sa galaksijama uz pomoc materijala koji sacinjava most. (slika na dnu posta) Pa ipak, njihovi crveni pomeraji ukazuju da su kvazari bili mnogo puta udaljeniji od nas nego galaksije sa kojima su povezani!

Na primer, kvazar Markarian 205, sa brzinom crvenog pomeraja od 21.000 km/s, povezan je mostom materijala sa galaksijom NGC 4319, koja ima brzinu crvenog pomeraja od samo 1.800 km/s.

Prema Hablovom zakonu - kriterijumu po kome astronomi mere rastojanja - ova galaksija je udaljena od nas 107 miliona svetlosnih godina, dok je kvazar 12 puta udaljeniji, na nekih 1,2 milijardi svetlosnih godina.

Arp je fotografisao velikih broj slicnih veza kvazara i galaksija, i to objavio u svojoj knjizi Quasars, Redshifts and Controversies1. Ova posmatranja su uverila Arpa i nekoliko drugih posmatraca, da je standardno objasnjenje crvenog pomeraja preko Doplerovog efekta pogresno. On kaze:

"Strasna je cinjenica u zivotu, da gde god se oficijelna teorija nalazi, ona mora da objasni sve konstatovane cinjenice. Samo jedno, dobro potvrdjeno posmatanje, dovoljno je da srusi celu gradjevinu. Ali mi mozemo videti da je konvencijalna teorija, da crveni pomeraji galaksija mogu zavisiti samo od Doplerove brzine, osporena ne jednom, vec vise puta u odvojenim slucajevima."2

Njegovi zakljucci ukazuju da su kvazari ocigledno veoma blizu nas, sto obara ceo temelj teorije sireceg svemira, i konacno sam Big Beng. Astronom William Kaufmann je prokomentarisao:

"Ako su nalazi Arpa korektni, i ako su njegova posmatranja potvrdjena, to ce uzdrmati do samog temelja celokupnu savremenu astronomiju."3

Naucni establisment je reagovao na Arpova istrazivanja na veoma nenaucan nacin. On je tretiran kao otpadnik od strane mnogih kolega astronoma, i postalo mu je veoma tesko da svoje radove objavljuje u naucnim casopisima. On je takodje prestao da vrsi istrazivanja u Palomar Opservatoriji i nastavio je istrazivanja u Max-Planck Institutu u Minhenu.

Vecina knjiga iz astronomije nije zabelezila Arpove nalaske, a oni koji su to ucinili, daju izvestaje kao na primer: "Uprkos ovih prigovora, vecina astronoma se danas slaze da su galakticki crveni pomeraji siguran znak da se univerzum siri."4 Naravno, "vecina astronoma" je prihvatila Big Beng, koji zavisi od standardnog objasnjenja crvenog pomeraja.

Mada nije kreacionista, Arp je jedan od onih retkih istrazivaca koji je spreman da izazove uspostavljene teorije ukoliko ih cinjenice demantuju. Njemu izgleda sigurno da kvazari nisu tako udaljeni objekti, i da mora postojati neko alternativno objasnjenje za njihove velike crvene pomeraje.
IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
Zemlja stara 6000 godina


Helijum u atmosferi
Jedna od najpoznatijih metoda za odredjivanje starosti Zemlje, besumnje je radioaktivno raspadanje urana 238 i torijuma 232. Vreme poluraspada urana 238 je, kao sto se moze videti, dovelo do najsire prihvacene tvrdnje o starosti Zemlje od 4,5 milijardi godina. Medjutim, ko se ozbiljno i temeljno pozabavi ovim kompleksom tema, mora da dodje do zakljucka da cak i radioaktivno raspadanje urana i torijuma upucuje na mladu, cak veoma mladu Zemlju.

Prilikom raspadanja urana 238 i torijuma 232 do olova se oslobadja po osam alfa-cestica (svaka cestica ima po dva protona i dva neutrona - dakle, atomsko jezgro helijuma).

Strucnjaci nam daju podatak da litosfera raspolaze sa preko 2 x 10^14 tona urana i 5 x 10^14 tona torijuma.

Henry Faul u knjizi Nuclear Geology, John njiley, N.Y., iznosi da litosfera svake godine u atmosferu oslobadja oko 300.000 tona helijuma.

U ovom trenutku atmosfera sadrzi 3,5×109 tona, ili 3,5 milijardi tona helijuma. Ako pretpostavimo da je celokupni helijum nastao usled radioaktivnog raspadanja, onda dobijamo starost Zemlje od nesto vise nego 10 hiljada godina.

Medjutim, Zemlja je navodno stara 4,5 milijarde godina. Zato bi trebalo da podjemo u potragu za 1,35 triliona tona helijuma (13,5×10^14).

Postoje samo dve mogucnosti. Helijum je ili postojao u toj kolicini i izgubio se u svemiru, ili pak u toj kolicini nikada nije postojao, jer Zemlja i nije stara 4,5 milijarde godina.

Ovo potkrepljuje i The New Larousse Encyclopedia of the Earth, 1972, str.37:

"Ako neko telo hoce da se oslobodi Zemljine teze, ono bi moralo da se krece brze od 40 hiljada kilometara na cas. Medjutim, atomi gasa u gornjim slojevima atmosfere imaju brzinu od samo oko 3 hiljade kilometara na cas. Na taj nacin Zemlja i njen vazdusni omotac ostaju ocuvani".

Dr.Larry Vardiman, sef katedre za fiziku na ICR (Institute for Creation Research), ulozio je dosta truda proucavajuci ovaj veoma vazan hronometar. On nastavlja da upotpunjuje svoje i nase razumevanje ovoga. Njegov rad predstavlja jedan "hermeticki" argument. (The Age of the Earth's Atmosphere, ICR, 1990)

Instrumenti mere stopu ulaska helijuma u atmosferu. Verovali ili ne, merena stopa iznosi 2 miliona atoma helijuma po jednom kvadratnom centimetru u sekundi! Ova fenomenalna stopa je uporedjena sa teoretskom stopom izlaska helijuma u kosmos od maksimalnih oko 0,05 miliona atoma helijuma po kvadratnom centimetru u sekundi. Dakle, ukoliko bi se prihvatila teoretska mogucnost da se neki atomi helijuma mogu osloboditi Zemljine privlacnosti (ako bi nekako dosli u neko uzbudjeno stanje) dostizuci "brzinu izlaska" koja je mnogo puta veca od brzine zvuka, u tom slucaju bi se sav helijum u danasnjoj atmosferi akumulirao za ne vise od 2 miliona godina. (slika)

Imajmo na umu da mi ne tvrdimo da je atmosfera stara 2 miliona godina. Ovim se samo pokazuje da kada bi se prihvatile sve moguce pretpostavke, nije moguce da atmosfera bude starija od 2 miliona godina. Mi tvrdimo da je mnogo mladja.

Prisutna je jos jedna cinjenica, koja se odnosi na nedavna otkrica velikog iznosa helijuma u Zemljinoj kori koji nije radiogenog porekla. (Craig, H., and Lupton, J. E. "Primordial Neon, Helium, and Hydrogen in Oceanic Basalts", Earth and Planetary Science Letters, Vol. 31, 1976, pp. 369-385.

Ako je neradiogeni helijum (identican radiogenom helijumu) bio dodat atmosferi s vremena na vreme, onda se starost jos vise smanjuje.

Na osnovu svega ovoga mozemo zakljuciti da je Zemljina atmosfera vrlo mlada, mnogo mladja nego sto to uci evolucija. Mozda se pitate: Kako evolucionisti odgovaraju na ovaj problem? Cinjenica je da oni nemaju adekvatan odgovor. Mnogi naucnici su tokom godina pokusavali da pretpostave mehanizme pomocu kojih bi helijum mogao mnogo lakse da napusti atmosferu, nadvladavajuci Zemljinu silu gravitacije, ali nijedan nije bio uspesan.

Postoji jos nesto sto treba ovde spomenuti. Vidimo da je helijum lak gas, inertan i pokretljiv, i da se krece navise u fluidima. To ukljucuje gasove i tecnosti. Stene Zemljine kore sadrze i gasove i tecnosti u malim prostorima izmedju zrna i u pukotinama. Oni moraju biti popunjeni nekim fluidom, i ako je helijum prisutan, on ce se kretati navise i eventualno doci do povrsine.

A cinjenica je, da stene Zemljine kore sadrze dosta helijuma. Koliko je potrebno da atom helijuma sa neke dubine prodje kroz stenu i dodje do povrsine? To zavisi od stenske propustljivosti (mera lakoce kojom fluid moze migrirati kroz nju) i pokretacke snage (u ovom slucaju, razlika u gustini izmedju helijuma i ostalih fluida - obicno slane vode). Razliciti tipovi stena imaju razlicite propustljivosti, ali nijedna stena nema otisak postojanja helijuma. Helijum se krece kroz stenu brze nego bilo koji drugi element, osim vodonika. Ipak, on je jos uvek tu.

Radioaktivno raspadanje u stenama kontinuirano nadopunjuje helijum, i njegovo prisustvo tu nije iznenadjenje. Ali, ako je njegova produkcija bila kontinuirana tokom milijardi godina, a helijum se brzo kretao prema povrsini, moralo bi ga biti mnogo vise u atmosferi. Cinjenica da je u stenama prisutan u izobilju, ali ne i u atmosferi, je zagonetka za evolucioniste.

Tako, odsustvo helijuma u atmosferi obezbedjuje malu starost za samu atmosferu, dok prisustvo helijuma u Zemljinoj kori (i radiogenog i ne-radiogenog) ukazuje na malu starost Zemljine kore.
IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
Zemljino magnetsko polje
Uvod

U globalnim razmerama, sa planetom Zemljom se vezuju dva vazna polja sila: Zemljino gravitaciono polje i Zemljino magnetsko polje. Gravitaciono polje nas privlaci prema zemlji cuvajuci nas tako da ne odletimo u svemir pri Zemljinoj rotaciji. Ono takodje sprecava i atmosferu da ne napusti nasu planetu. Atmosfera, pak, osigurava zastitu od nekih vrsta kosmickog zaracenja. Na primer, ozon u atmosferi stiti od ultraljubicastih zraka, jednog smrtonosnog oblika radijacije.

Ono sto se malo zna jeste da Zemljino magnetsko polje stvara tzv. "magnetski stit" koji omogucava zastitu od nekih drugih opasnih vidova zracenja, naime kosmickih zraka i solarnog vetra. Dok nema opasnosti da se izgubi Zemljino gravitaciono polje, Zemljino magnetsko polje opada brze nego i jedan drugi geofizicki fenomen. Ovo kontinuirano gubljenje magnetskog polja Zemlje, i vezano za njega povecanje stetnog zracenja, su van ljudske kontrole.

Kao dodatak na rastuce probleme Zemljine okoline, postoje i drugi zakljucci koji se mogu izvesti iz slabljenja njenog magnetskog polja:

1) Datiranje metodom ugljenika C-14 treba da se ponovo razmotri;

2) Postoji ogranicenje starosti i za Zemljino magnetsko polje i za samu Zemlju.

Ovoj prezentaciji je svrha da bude korisna kako naucnicima tako i laicima. Ona sadrzi mnostvo materijala koji ce laici lako razumeti, a koji se tesko moze naci na drugom mestu. Takodje, svrha ove prezentacije je da bude jedan zaokruzen kurs elementarne fizike za laike i da im pokaze kako da se to znanje iskoristi za odredjivanje izvora Zemljinog magnetskog polja. Kad nauce osnove magnetizma i s njim u vezi teoriju elektromagnetizma, laici mogu i sami uvideti da resenja predstavljena u ovom odeljku fakticki objasnjavaju izvor i istorijat Zemljinog magnetnog polja. Ovo povlaci procenu poluzivota Zemljinog magnetskog polja na oko 1400 godina. Tako se ustanovljava jedan novi tip Zemaljskog sata i povezavsi ga sa astronomskim podacima, izvodi se zakljucak da je starost Zemlje manja od 10.000 godina. Iz ovog elektromagnetnog pristupa geologiji, izronilo je i jedno novo saznanje o Zemljinom jezgru.

Prirodni i vestacki magneti

U Maloj Aziji blizu starog Grckog grada Magnezije nalaze se velike naslage jednog oksida gvozdja sastava Fe3O4. Od veoma ranih vremena je primeceno da ovaj mineral poseduje svojstvo privlacenja drugih parcica istog minerala, kao i komada gvozdja. Smatra se da mu je dato ime magnetit zbog mesta na kome je prvi put pronadjen. (slika) Nije poznato koliko iznosi starost spoznaje ovog prirodnog magneta, dok ga u istoriji spominje jos cuveni grcki filozof Tales iz Mileta oko 600. god. pne.

Takodje je rano primeceno da ako se prirodni magnet okaci da slobodno visi, on tezi da da se postavi u pravcu sever - jug. Teutonci su ga zvali "lodestone" (u prevodu, kamen-vodic). Smatra se da upotreba ovog kamena kao magnetskog kompasa potice od Kineza jos pre 1000. god. Tada pocinje njegova opsta primena u pomorskoj navigaciji. (slika)

Ako se dugacka gvozdena sipka prevuce prirodnim magnetom, ona postaje namagnetisana. Uopste, magnetizam se moze preneti na odredjene tipove materijala, koji se nazivaju feromagnetski materijali. Sa ovakvim tipovima vestackih magneta je lakse eksperimentisati nego sa prirodnim uzorcima. Vestacki magneti se vec dugo koriste u magnetskom kompasu.

Predstavljanje magnetskog polja linijama sile

Uticaj sile u prostoru oko magneta se naziva magnetsko polje.

Polje je tako jako blizu kraja jedne magnetske sipke da ono zadrzava gvozdene strugotine ili druge feromagnetske materijale. Krajevi sipke gde je polje najjace nazivaju se polovi magneta. Ako se na horizontalnu magnetsku sipku polozi list papira, a preko njega rasprsi gvozdena strugotina, ona ce se poredati preko papira. (slika) Uzrok ovog linijskog uredjenja je magnetsko polje koje se ispoljava delovanjem sile na sisusne parcice strugotine. Ovo uredjenje gvozdene strugotine sugerise na koncept linija sile u prostoru oko magneta. Michael Faraday (Majkl Faradej) je prvi iskoristio linije sile da opise svojstva magnetskog polja.

Polovi magneta se nazivaju severni pol i juzni pol. Severni pol je onaj koji pokazuje na sever kada je magnet slobodan da se okrece. Dakle, severni pol gleda na sever. Linijama sile se odredjuje pravac tako da one izlaze iz severnog pola, a vracaju se u juzni pol magneta. Linije sile u bilo kojoj tacki pokazuju smer magnetskog polja u toj tacki. Otuda, linije sile jednostavno omogucavaju jednu slikovitu predstavu magnetskog polja koje magnet stvara. Tamo gde su linije sile blize, magnetsko polje je jace i obrnuto gde su linije sile redje magnetsko polje je slabije. Ova predstava pokazuje da je magnetsko polje na polovima jace nego bilo gde drugo.

Toplotno razmatranje materijala

Nisu svi materijali feromagnetici; time se hoce reci da se ne mogu svi materijali jako namagnetisati. Od hemijskih elemenata samo se gvozdje, nikl, kobalt i gadolinijum mogu jako namagnetisati. No zato se mogu jako namagnetisati mnoge legure kao i neki keramicki materijali. Tako je moguce napraviti vestacke magnete od mnogih materijala. Ipak, namagnetisanost svih tih materijala se gubi kada se dostigne dovoljno visoka temperatura. Temperatura na kojoj se ponistava namagnetisanost nekog materijala je karakteristicna za taj materijal i naziva se Kirijeva (Curie) temperatura. Iznad Kirijeve temperature taj materijal gubi magnetska svojstva. (slika) Kirijeva temperatura za gvozdje iznosi 750°C, tako da ne postoje gvozdeni magneti na toj ili vecim temperaturama.

Temperatura Zemlje se povecava kako se ide dublje prema sredistu. Na dubini od 25 km, vec se dostize ili cak nadmasava Kirijeva temperatura feromagnetskih materijala. Temperature na vecim dubinama premasuju Kirijeve temperature svih mogucih feromagnetskih materijala tako da nema namagnetisanih materijala na tim dubinama. Ali 25 km je samo jedan mali deo potpune dubine Zemlje, naime poluprecnik Zemlje iznosi 6345 km. Otuda je moguce imati prirodnu namagnetizaciju samo u relativno tankoj Zemljinoj kori (slika). Povrsinski uzorci kao i uzorci jezgra (dobijeni iz busotina) pokazuju da kada se Zemljina kora uzme kao celina, njen materijal nije bas jako namagnetisan. Zato, izvor Zemljinog glavnog magnetskog polja ne moze biti namagnetisani materijal. U Zemljinoj kori ne postoji ni priblizno dovoljno prirodno namagnetisane rude koja bi objasnila ukupno Zemljino magnetsko polje, zato se mora traziti neki drugi izvor glavnog magnetskog polja Zemlje; ono ne moze poticati od magnetskih materijala.

Zemljin magnet je jedan elektromagnet

Godine 1820., Hans Christian Oersted (Hans Kristian Ersted) je dosao do vaznog otkrica, da elektricna struja utice na magnetski kompas tako sto se magnetska igla pomera ako se priblizi provodniku kroz koji tece struja. Ne dugo potom je otkriveno da se magnet moze dobiti od elektricne struje koja tece kroz kruzni provodnik. Ovaj tip magneta je nazvan elektromagnet (slika). Sto je veca struja i sto je veca povrsina tog kruga, dobija se jaci elektromagnet. Jacina tog elektromagneta je jednaka proizvodu struje (u Amperima) i povrsine (izrazene u kvadratnim metrima). Naucni naziv jacine magneta je magnetski moment, a izrazava se u jedinicama Amper puta kvadratni metar (Am²).

Tada se shvatilo da Zemljin magnet predstavlja u stvari jedan ogromni elektromagnet, koji formiraju struje koje kruze unutar rastopljenog jezgra Zemlje (slika).1 Kao sto je ranije navedeno, temperatura u Zemljinom jezgru je toliko velika da nijedan materijal ne moze da doprinese magnetizaciji tog magneta; naime ovaj magnet potice jedino od elektricne struje. Sadasnja vrednost magnetskog momenta Zemlje iznosi oko 8 x 10²² Am². Ovo je jedan izuzetno jak magnet, daleko daleko jaci nego ijedan magnet napravljen ljudskom rukom.

Zemljin magnet je jedan stalni elektromagnet, sto znaci da elektricna struja mora stalno da tece, inace ne bi bilo magneta. S druge strane, ovo ne moze biti nepromenjiv fenomen jer elektricna struja gubi energiju (toplotni gubici), dok je njen izvor energije ogranicen. U jednom od sledecih odeljaka ce biti pokazano da ovaj magnet u stvari slabi. Upravo ovo slabljenje je ono sto daje kljuc za istorijat i sudbinu Zemljinog magnetskog polja.

Zemljino magnetsko polje stiti Zemlju od zracenja

Elektromagnet u jezgru Zemlje je toliko jak da se njegovo magnetsko polje proteze do njene povrsine pa i mnogo dalje. Ovo polje se moze uociti skretanjem koje ono izaziva kod magnetske igle kompasa, obrcuci je ka severu. Ono sto mi ne vidimo, a sto je od daleko vece vaznosti, jeste magnetski stit koji ovo polje pruza Zemljinoj okolini.

Najveci deo solarnog vetra i nekih kosmickih zraka, a oboje su stetni oblici naelektrisanog zracenja, se skrece Zemljinim magnetskim poljem pre nego sto stignu do Zemlje. Teorija i odgovarajuca satelitska merenja ukazuju da Zemljino magnetsko polje vrsi pritisak na solarni vetar. Ovaj pritisak stvara jedan "lucni talas" (ponekad nazvan udarni talas ili Van Allan-ov pojas) na rastojanju od nekoliko Zemljinih poluprecnika od povrsine Zemlje (slika).2 Solarni vetar tako struji oko ovog lucnog talasa, mimoilazeci Zemlju i osiguravajuci nasoj zivotnoj sredini stit od ovog opasnog zracenja. Kosmicke zrake sacinjavaju pozitivno naelektrisane cestice koje dolaze iz svih smerova. Zemljino magnetsko polje deluje svojom silom na ove pokretne cestice. Ova sila uvek ima pravac koji je pod pravim uglom i na pravac njihovog kretanja i na pravac linija magnetskog polja. Stoga, izuzimajuci slucaj kada kretanje cestica i magnetsko polje imaju potpuno isti pravac, javlja se sila koja tezi da skrene taj zrak. Slika pokazuje kako Zemljino magnetsko polje iskrivljuje putanju kosmickih zraka cineci da mnogi promasuju Zemlju.

Jedna kolicina kosmickih zraka dolazi tako brzo i pod takvim uglovima da prisutno magnetsko polje nije dovoljno jako da ih skrene tako da mimoidju Zemlju. U polarnim oblastima, zraci koji dolaze duz ovih linija sile se ne podvrgavaju skretanju. Time se zeli reci da magnetski stit ne omogucava totalnu zastitu. No ipak postoji bitna zastita od solarnog vetra i kosmickog zracenja. Sa opadanjem magnetskog polja, ova zastita zivotne okoline se smanjuje.

Zivopisni prizori aurore u arktickim i antarktickim oblastima poticu od ovih zraka koji upadaju u atmosferu. Ovi zraci "ulaze" duz magnetskih linija sile koje su na polovima normalne na povrsinu Zemlje. Na njih ne deluje nikakva skretna sila i zato daleko vise zraka upada u Zemljinu atmosferu u polarnim oblastima.

Poreklo struje Zemljinog elektromagneta

Mnogo toga se zna o Zemljinom magnetskom polju i njegovom efektu zastite od radijacije. Medjutim, znanje o poreklu struja koje konstituisu Zemljin magnet je zamracivano preteranim entuzijazmom zagovornika dinamo teorije. Dinamo teorija tvrdi da postoji jedan dinamo (generator elektricne struje) u Zemljinom jezgru. U svakom slucaju za dinamo teoriju je pokazano da je neadekvatna i neodrziva.3 Smatra se da je ovaj generator vezan za hipoteticka kretanja u Zemljinom jezgru. Medjutim, stroge matemaricke analize, kao sto je ona koju je dao T. G. Cowling (Kauling), pokazuju da se nikakvo verodostojno kretanje fluida u Zemljinom jezgru ne moze proizvesti dinamo, cak i kad bi ta hipoteticka kretanja postojala.4

Postoji, medjutim, jedno veoma dobro objasnjenje izvora Zemljinog magnetskog polja. Cuveni naucnik, Sir Horace Lamb, je 1883.god. dao naucnu podlogu za ovo objasnjenje.5,6 Ovo objasnjenje se sastoji u tome da postoje slobodne struje, ostatak jednog pocetka u proslosti, koje kruze unutar Zemlje proizvodeci magnetsko polje. (slika) Medjutim, iznenadjujuca cinjenica na koju je ukazao Lamb jeste da ove slobodne struje mogu postojati, bez potrebe za nekim dinamom koji bi ih pokretao. To su slobodno opadajuce struje, pa je prema tome i magnetsko polje slobodno opadajuce.

Lambova teorija zahteva, da oblast u kojoj ova struja tece ima neku razumno veliku elektricnu provodnost, vecu od one uocene u Zemljinoj kori. Sadasnje znanje, bazirano na seizmickim analizama, otkriva da se unutar Zemlje nalazi jezgro u tecnom stanju.7 Smatra se da sadrzi istopljeno gvozdje, jer je proracunata gustina tog dela pribizno jednaka gustini gvozdja, dok je temperatura jezgra jako velika. Ovakvo metalno jezgro omogucava provodljivost koja udovoljava Lambovim uslovima za slobodno opadajuce struje koje traju jedno duze vreme. Tako, Lambovo objasnjenje Zemljinog magnetskog polja eliminise potrebu za bilo kakvim dinamom. Ova struja jos uvek postoji, ali ne moze trajati beskonacno zbog otpora u jezgru.

Uoceno opadanje Zemljinog magnetskog polja

Potvrda Lambove teorije se bazira na uocenom slabljenju Zemljinog magnetskog polja.8 Zagovornici teorije dinama ne zele da priznaju da ovo magnetsko polje opada, dok Lambova teorija zahteva ovaj pad i povezuje brzinu ovog opadanja sa provodnoscu i dimenzijama Zemljinog jezgra.

Lamb nije mogao da precizno predvidi brzinu opadanja Zemljinog magnetskog polja jer on nije nista znao o rastopljenom jezgru niti mu je priustena satisfakcija da vidi da rezultati posmatranja potvrdjuju njegovu teoriju. Pa ipak, njegov strogi teorijski rad je dao jedino fizicki opravdano objasnjenje izvora Zemljinog magnetskog polja. Ovo se uzdize kao drugi spomenik za ovog naucnika koji je dao najveci doprinos koji je ikad ucinjen u hidrodinamici.

Opservaciona potvrda (tj. potvrda dobijena na osnovu posmatranja i merenja) Lambove teorije se bazira na jednom dugom nizu merenja koja je zapoceo Karl Gauss (Karl Gaus). Gaus je pronasao magnetometar da bi izmerio apsolutnu vrednost magnetskog polja na raznim tackama Zemljine kugle. Zatim je razvio i matematicki aparat da bi reducirao ova globalna merenja polja na samo jedan broj, broj koji je predstavljao ukupnu jacinu magnetskog polja Zemlje (tj. magnetski moment). Ovu vrednost ukupne jacine Zemljinog magneta on je prvi put odredio 1835. god.

Od tada su napravljene mnoge opservacije i redukcije. Danas postoji mnostvo podataka koji pokazuju da se ukupna jacina Zemljinog magneta smanjuje jednom relativno velikom brzinom. (slika) Ovo je u stvari jedna tako velika brzina slabljenja da je cuveni naucnik Sidney Chapman napisao: "Kad se razmotre velike razmere ovog fenomena to mora da govori o uocljivo velikoj i brzoj sekularnoj promeni, s kojom se ne moze meriti nijedno drugo globalno geofizicko svojstvo."9

Dakle, Lambovu teoriju slabljenja Zemljinog magnetskog polja potvrdjuje vise od 130 godina savremenih opservacija. Ovaj period savremene provere je mnogo duzi od onih koji se mogu utvrditi za vecinu procesa raspada; kao sto je, na primer, raspad radioaktivnih elemenata. Dakle, nase saznanje o izvoru i ponasanju Zemljinog magnetskog polja se bazira na nepogresivoj fizici i obimnoj opservacionoj potvrdi.

Poluzivot Zemljinog magneta

Lambovo resenje izvora Zemljinog magnetskog polja pokazuje da jacina ovog magneta (magnetskog momenta - M) opada eksponencijalno. (slika)

Ovaj tip raspada se mnogo lakse razume preko pojma njegovog poluzivota, tj. vremena potrebnog da se njegova vrednost smanji na 1/2. Poluzivot Zemljinog magnetskog momenta iznosi 1400 godina. Ova vrednost je dobijena na racunaru statistickom analizom svih dostupnih savremenih podataka, podataka koji pokrivaju 130 godina opservacija sirom sveta. Ovih 1400 godina su iznenadjujuce kratko vreme poluzivota sa istorijske tacke gledista. To znaci da svakih 1400 godina Zemljin magnet gubi polovinu one jacine koju je imao na pocetku tog perioda.

Tabela pokazuje preostali deo pocetnog magnetskog momenta nakon sukcesivnih intervala poluzivota. Uocimo da se nakon svakog perioda preostali deo smanji za pola. Ovih pet intervala poluzivota predstavljaju 5 puta po 1400 godina, ili ukupno proteklo vreme od 7000 godina. Dakle, za 7000 godina Zemljino magnetsko polje je opalo na 1/32 od svoje pocetne vrenosti.

Zemljin magnetski casovnik

S obzirom da Zemljin magnetski moment opada poznatom brzinom, on se moze iskoristiti kao jedan casovnik za odredjivanje geoloskih vremenskih perioda. Slicno dedinom satu, i Zemljin magnetski sat zavisi od uskladistene energije i ima tendenciju da prestane sa radom. Za razliku od dedinog casovnika koji se mora navijati svakih osam dana, Zemljin magnetski casovnik je startovao sa tako ogromnom energijom da on jos uvek radi usled svog pocetnog "navijanja".

"Opruga" ovog ogromnog sata je energija koja se sadrzi u magnetskom polju Zemlje. (slika) Rad sata se bazira na pouzdanoj brzini raspada, naime opadanju sa faktorom 1/2 svakih 1400 godina.

Kad bi se u nekoj buducnosti, pre zaustavljanja Zemljinog magnetskog sata, izgubili svi ostali casovnici, teoretski bi bilo moguce odrediti kalendarsku godinu preko ovog magnetskog sata. To bi se moglo uraditi tako sto bi se precizno odredio Zemljin magnetski moment, a potom odredio odgovarajuci datum preko jedne krive kao sto je ona prikazana na (slici).

Na slican nacin teoretski je moguce odrediti datum dogadjaja u proslosti preko ovog geoloskog sata kad bi se pronasao neki nacin za odredjivanje tacne vrednosti magnetskog polja Zemlje u vreme zbivanja tog dogadjaja. To je, medjutim, veoma tezak zahtev. Cak i danas se magnetski moment Zemlje ne moze precizno odrediti na osnovu jednog lokalnog merenja magnetskog polja, posto varijacije izmedju lokalnih vrednosti magnetskog polja mogu biti dosta velike. Ove varijacije mogu poticati od tzv. telurskih struja (obliznjim strujama u zemlji), lokalnih tela, diurnalnih varijacija (dnevnih varijacija vanzemaljskog porekla), kao i drugih razloga. Da bi se ukupni efekat tacno redukovao u jednu vrednost, tj. magnetski moment, potrebna je statisticka analiza koja obuhvata daleko vise informacija nego sto se moze dobiti na jednoj lokaciji. Dakle, slicno drugim metodama datiranja i magnetski sat ima svojih poteskoca. No i pored toga, njeno ogranicenje usled "opruge" predstavlja restrikciju na starost Zemljinog magnetskog polja.

Samoindukcija usporava opadanje magnetskog polja

Majkl Faradej je otkrio poznati princip da se u provodnoj petlji indukuje (stvara) elektricna struja svaki put kada se tamo desava promena magnetskog fluksa (linija sile) koji prolazi kroz tu petlju. Slika ilustruje ovaj zakon indukcije. Kada se iz jednog navoja zice izvuce permanentni magnet, u toj zici se indukuje elektricna struja. Ova indukovana struja proizvodi jedno indukovano magnetsko polje koje tezi da odrzi magnetsko polje koje se smanjuje, usporavajuci tako opadanje magnetskog polja. Kad se u slucaju elektromagneta iskljuci strujni izvor, na slican nacin opadajuce polje jednog elektromagneta indukuje struju odrzavanja. Ovaj proces se naziva samoindukcija i sprecava da se elektromagnet ugasi trenutno. Uvek je potrebno izvesno vreme za njegovo gasenje.

Kada Zemljino magnetsko polje opada, ono u Zemljinom jezgru proizvodi elektricnu struju koja tezi da odrzi to magnetsko polje. Da ne postoji ova samoindukcija, Zemljino magnetsko polje bi vec odavna bilo ugaseno. Posto u Zemljinom jezgru ne postoji nikakav dinamo koji bi odrzavao tok te struje, javlja se tendencija da se ta struja zaustavi. Ali sada stupa na scenu princip samoindukcije, usporavajuci gubitak magnetskog polja.

Ukoliko su poznati njegova induktivnost L i otpornost R, moguce je odrediti vreme opadanja elektromagneta. Kolicnik L/R odredjuje sporost kojom taj magnet opada. Vremenska konstanta T, to jest vreme potrebno da elektromagnet opadne na oko 37% od svoje pocetne vrednosti, se jednostavno racuna iz jednacine:

T = L/R

gde je T u sekundama, L u Henrima, a R u Omima.10

Moze se pokazati da Zemljino jezgro ima samoinduktivnost malo vecu od jednog Henrija, a da je njegova otpornost fantasticno mala (jer jezgro sadrzi ogromne kolicine provodnog materijala). I kao sto bi se moglo ocekivati, vreme opadanja Zemljinog magnetskog polja je prilicno dugo. Vremenska konstanta je dobijena na osnovu opservacionih podataka (istovremeno sa proracunom vremena poluzivota) i pronadjeno je, kada se sekunde pretvore u godine, da iznosi 1970 godina. Ovo je jedna interesantna vrednost. To znaci da je 1970-ih godina vrednost Zemljinog magnetskog polja iznosila samo 37% od one koja je bila u vreme Hristovog rodjenja. (slika)

Kljuc za svojstva Zemljinog jezgra

Lambov rad je bio sveobuhvatniji nego sto to implicira prethodni odeljak. On se nije bavio strujom u jednom jedinom namotu zice. Lamb je morao da razmotri struju koja je bila neravnomerno rasporedjena kroz sferni provodnik. Ovo je mnogo kompleksniji problem od onog sa jednim zicanim namotajem. On je uspeo da resi problem koristenjem cetri Maksvelove jednacine elektromagnetskog polja. Ovo je cuvena grupa jednacina koje je otkrio James Clerk Maxwell, i koje su mu omogucile da unificira celokupni temelj elektriciteta, magnetizma i optike (prakticno svu tadasnju fiziku), sto je najvece pojedinacno dostignuce u istoriji fizike.

Sa takvim strogim matematickim pristupom, Lamb je resio mnoge aspekte ovog problema koji su povezani sa Zemljinim magnetskim poljem i strujom koju ono stvara. On je ponudio opste jednacine, ali nikad nije dosao do njihovih resenja jer nije imao potrebne opservacione podatke. S obzirom da je danas dostupno mnostvo podataka, o Zemljinom jezgru se moze dosta saznati na osnovu tih resenja.

Niko tacno ne zna kako bi se ponasalo gvozdje i drugi materijali kad bi se podvrgli temperaturi i pritisku koji postoje u jezgru Zemlje. Medjutim, izracunata vrednost provodnosti Zemljinog jezgra je najverovatnija vrednost za gvozdje pod ovim uslovima. (slika) Provodnst gvozdja na 400°C iznosi 2,3×10^5 mho/m. Ocekivalo bi se da provodnost gvozdja opadne sa temperaturom i da vrednost od 4,04×10^4 mho/m udovoljava tom zahtevu. Zato nije nerazumno smatrati da je gvozdje jedan od glavnih mogucih elemenata jezgra. Interesantno je zapaziti da provodnost morske vode iznosi 5 mho/m, sto je samo jadan desetohiljaditi deo provodnosti Zemljinog jezgra. Morska voda ne bi mogla trpiti elektricnu struju koju proizvodi Zemljino magnetsko polje; ona ima isuvise veliku otpornost. Magnetsko polje bi davno nestalo kad bi se jezgro sastojalo od morske vode.

Sadasnja vrednost struje u Zemljinom jezgru

Dr. Thomas Barnes je takodje uzeo Maksvelove jednacine i izveo resenja slicna Lambovim, ali u savremenim jedinicama, terminologiji i matematickom aparatu. Ova nova izvedba daje jedno resenje za ukupnu struju Zemljinog jezgra u funkciji jacine odgovarajuceg magnetskog polja na polovima.

Stavljajuci danasnju vrednost magnetskog polja na polovima, naime 0.62 gausa, dobija se 6.16×10^9 A za sadasnju vrednost struje u Zemljinom jezgru. Dakle, struja od nesto vise od sest milijardi Ampera u jezgru Zemlje proizvodi svoje magnetsko polje danas.

Ova struja Zemljinog jezgra nije uniformno raspodeljena u jezgru. Resenje za gustinu struje u zavisnosti od rastojanja od centra pokazuje da je stujna gustina najveca na dve trecine precnika jezgra, kao sto je prikazano na slici.

Elektricno zagrevanje Zemljinog jezgra

Svaki put kada elektricna struja tece kroz provodnik, dolazi do njegovog zagrejavanja. Ovo zagrejavanje predstavlja gubitak energije. Jednacina za gubitak snage na racun elektricnog zagrijavanja glasi:

P = I2R

gde je I jacina struje, a R otpornost.

Resenje za toplotne gubitke jezgra Zemlje se dobija integracijom jedne jednacine, slicne gornjem izrazu, preko celog jezgra. Vrednost dobijena za sadasnju toplotnu snagu u Zemljinom jezgru iznosi:

P = 8.13×10^8 W

To je 813 megavata snage, sto predstavlja dosta pozamasnu kolicinu toplote koja se formira u Zemljinom jezgru. Izrazeno u kalorijama ova proizvodnja toplote iznosi 1,94×10^8 cal/s.

Ovih 813 MW gubitaka snage predstavlja sadasnju brzinu oticanja energije uskladistene u magnetskom polju Zemlje. To je, svakako, razlog opadanja Zemljinog magnetskog polja. Njena "magnetska opruga" se odmotava.

Datum nestajanja Zemljinog magnetskog polja

Znajuci da Zemljino magnetsko polje opada i da njegovo vreme poluzivota iznosi 1400 godina, neko se moze upitati: "Kada ce nestati Zemljino magnetsko polje?" Na ovo pitanje se ne moze bas lako odgovoriti jer je ovo opadanje eksponencijalno. Kad bi opadanje bilo linearno (pravolinijsko opadanja), odgovor bi se lako dobio. Jedna drzavna publikacija iz 1965. god. pretpostavlja da je ovo opadanje linearno i fiksira taj trenutak na 3991. god., kao sto se vidi u sledecem citatu: "Od vremena Gausovih merenja Zemljin magnetnki moment opada, prilicno linearno, pribliznom brzinom od 5% na 100 god. Uzevsi da se nastavi ovom brzinom, nasa analiza pokazuje da ce dipolni moment nestati 3991. god."11

Teoretski, jedno eksponencijalno slabljenje, kao sto je ovo, nikad ne bi dostiglo nulu jer ono uvek ima jacinu koja je upola manja od one 1400 godina ranije. Medjutim, prakticno za jedan eksponencijalni raspad se smatra da dostize tacku ponistavanja kada dostigne "nivo suma".

Magnetske oluje, koje prate eksplozije na Suncu za oko 30 sati, mogu iznenada promeniti magnetsko polje za oko 1%. 12 Otuda, mozemo na svoju ruku uzeti da nivo suma (tj. tacka nestanka) iznosi 1/100-ti deo danasnje vrednosti Zemljinog polja. Sada se brzina eksponencijalnog opadanja sa poluzivotom od 1400 godina moze iskoristiti da se pokaze kako bi magnetsko polje Zemlje nestalo oko 11.000. god., odnosno za oko 9.000 godina od danas. Medjutim, njegova delotvornost kao magnetskog stita nestace mnogo pre tog datuma.

Slika pokazuje razliku izmedju jednog eksponencijalnog zakona raspada koji oznacava 11.000. godinu kao datum nestanka, i linearnog zakona raspada kod koga nestanak polja nastupa 3.991. godine.

Linearni raspad bi se mogao iskljuciti, jer su svi prirodni raspadi eksponencijalni. Stavise, ako se ovi opservacioni podaci analiziraju metodom najmanjeg srednjeg kvadrata, za eksponencijalnu krivu se dobijaju manja odstupanja nego za linearnu krivu. Odavde zakljucujemo da je ovo opadanje linearno i da je datum nestanka blizi 11.000. god. nego 3991. god.

Posledice opadanja magnetskog polja

Jedna od posledica opadanja Zemljinog magnetskog polja je porast kolicine zracenja koje dolazi do Zemlje. Tako sve vise solarni vetrovi i kosmicki zraci udaraju u nasu planetu. Ovaj porast zracenja je, svakako, skodljiv i uzrokuje opasne mutacije.

Osim toga, porast kosmickog zracenja koje dolazi do atmosfere, povecava brzinu stvaranja ugljenika C-14. Kosmicki zraci stvaraju neutrone u atmosferi, koji se pak sudaraju sa azotom stvarajuci C-14.13 Dakle, brzina stvaranja ugljenika C-14 je veca sada nego u proslosti. Metoda datiranja C-14 se bazira na pretpostavci da je ova brzina stvaranja konstantna, ali sada mi znamo da ova brzina stvaranja nije konstantna. Cinjenica da je brzina stvaranja u proslosti bila manja nego danas, zahteva izmenu ranije proracunatih C-14 datuma, prepravljajuci ih na neko mladje doba. (slika) Ova korekcija je progresivno veca za starije datume zbog eksponencijalnog karaktera opadanja.

To znaci da najstariji datumi kod C-14 datiranja u stvari i nisu tako stari i da bi trebalo biti ispravljeni na mladje datume.

Pocetna vrednost Zemljinog magnetskog polja

Kada bi bila poznata pocetna vrednost Zemljinog magnetskog polja, mogao bi se ustanoviti datum njegovog nastanka. To bi se uradilo ekstrapolacijom unazad na krivoj eksponencijalnog opadanja. Ali mi ne znamo koliko je ta pocetna vrednost iznosila.

U tabeli su prikazne vrednosti magnetskog polja izracunate unazad u vremenu. Ove hipoteticke vrednosti bi postojale za svaki navedeni datum kad bi danasnja brzina raspada (tj. vreme poluzivota 1400 god.) ostala nepromenjiva tokom tog perioda.

U tabeli su takodje navedene, radi poredjenja, velicine magnetskih polja iz astronomiji. Ove vrednosti astronomskih magnetskih polja su uzete iz jedne publikacije14 i najverovatnije da se radi o tacnim vrednostima. Magnetsko polje jedne magnetske zvezde (sa svojim termonuklearnim poreklom) iznosi oko 100 gausa. Sigurno se ne moze ocekivati da jedna planeta ima magnetsko polje veliko kao magnetska zvezda. Zato nije verovatno da je Zemljino magnetsko polje ikad bilo tako veliko. Tako se moguca gornja granica za pocetnu vrednost Zemljinog magnetskog polja stavlja na manje od 100 gausa.

Poreklo Zemljinog magnetskog polja

Primenjujuci razumnu pretpostavku da ova planeta nikad nije imala magnetsko polje kao jedna magnetska zvezda, iz tabele se moze uociti da postanak Zemljinog magnetskog polja mora biti mladje od 8.000 godina. Drugim recima, postanak Zemljinog magnetskog polja desio se pre 10.000 god. Koliko tacno pre ovog datuma ne moze se odrediti na osnovu danasnjeg naucnog znanja. Ako se pretpostavi da je pocetna vrednost Zemljinog magnetskog polja bila za red velicine manja od one koju ima magnetska zvezda, postanak bi se mogao desiti pre oko 6 ili 7 hiljada godina.

Svakako, ova ilustrativna vrednost je uzeta zato sto je konzistentna sa pribliznim datumom stvaranja koji se moze izracunati iz biblijske hronologije. Ona dokazuje naucnu potvrdu starosti Zemljinog magnetskog polja koja je u granicama starosti Zemlje koju odredjuje Biblija.

Jedina alternativa za "mlado" Zemljinog magnetskog polja jeste negiranje opadanja Zemljinog magnetskog polja, sto nije bas mudro stanoviste za jednog naucnika s obzirom na strogu fiziku na kojoj se bazira teorija Sir Horace Lamba i da je ne podrzavaju tokom 160 godina sirom sveta prikupljeni podataci.

Slabosti tradicionalne hipoteze preokreta

Savremeni podaci koji obuhvataju sve sirom sveta obavljene opservacije intenziteta Zemljinog magnetskog polja, reducirani naprednim matematickim tehnikama i zabelezeni u zvanicnim drzavnim publikacijama, omogucavaju jedan obiman dokaz raspada Zemljinog magnetskog polja i kao posledicu zakljucak da je Zemljino magnetsko polje mlado. Medjutim, ortodoksni tradicionalisti ignorisu ove podatke i postavljaju hipotezu preokreta (reverzionu hipotezu) da bi zadrzali svoju "geolosku" hronologiju. U ovoj hipotezi oni pretpostavljaju da se Zemljino magnetsko polje okretalo vise puta u veoma dalekoj proslosti iz njima nepoznatih razloga. Oni se ne koriste aktuelnim podacima o magnetskom polju na Zemlji, vec "citaju" lokalni remanentni (zaostali) magnetizam u stenama, pokusavajuci da dokazu svoj stav na osnovu ove magnetizacije u stenama.

Medjutim, reverziona hipoteza ima poteskoce, jer podaci o magnetizmu u stenama ne daju uverljiv dokaz o okretanjima Zemljinog magnetskog polja. J. A. Jakobs, koji se slaze sa evolucionom hronologijom i hipotezom preokreta, priznaje velike slabosti u interpretaciji kompleksnih podataka iz stena. U svojoj informativnoj knjizi, The Earth's Core and Geomagnetism (Zemljino jezgro i magnetizam), Jakobs daje brojne ilustracije nedoslednosti podataka iz stena.15 Da bi se ispravile ove nedoslednosti, za bar cetri fizicko-hemijska procesa se smatra da su u stanju da prouzrokuju samo-obrtanja magnetizacije u stenama, procese koji su nepovezani sa magnetskim poljem Zemlje. Ovi procesi su potrebni tradicionalistima da bi ucinili da se nesaglasni podaci sloze sa hipotezom preokreta. Jakobs upozorava: "Takvi rezultati pokazuju da treba biti oprezan kod interpretacije svih reverzija kao posledice obrtanja polja i da problem odlucivanja koje od reverznih stena ukazuju na obrtanje polja moze biti u nekim slucajevima veoma tezak. Da bi se pokazalo da je jedan uzorak reverzne stene namagnetisan obrtanjem Zemljinog polja, neophodno je pokazati da on nije mogao biti preokrenut nekim fizicko-hemijskim procesom. To je jedan doslovno nemoguc zadatak..."16

Odavde se vidi da sama tehnicka literatura osvetljava cinjenicu da je hipoteza preokreta opterecena poteskocama. To je jedna slaba hipoteza bez ikakvih cinjenica koje bi je podrzavale i bez istorijskih podataka na osnovu kojih bi se mogao izracunati Zemljin magnetski moment (tj. ukupna jacina ovog magneta). Svi podaci i proracuni Zemljinog magnetskog momenta podrzavaju teoriju opadanja koja navodi na jednu malu starost, kao sto je receno u prethodnim odeljcima.

Poreklo Zemlje

Poreklo Zemljinog magnetskog polja je bez sumnje vezano za poreklo Zemlje. Nema razloga da se veruje je ovo magnetsko polje "navijeno" u nekoj geoloskoj epohi u proslosti nakon nastanka Zemlje. Ako se pretpostavi da se nastanak desio negde oko 5.000. god. pne., magnetski moment bi iznosio najmanje 2,6×10^24 Am.2 Danas se smatra da jedna planeta ne moze imati magnet te jacine. Tako se ispostavlja da nista nije moglo inicirati jedan tako silan magnet unutar nase planete posle nastanka Zemlje. Dakle, dolazi se do zakljucka da je Zemljino magnetno polje stvoreno u pocetku, u vreme nastanka Zemlje, i da je od tada postepeno opadalo.

Obrada savremenih podataka i povezivanje nastanka magnetskog polja sa nastankom Zemlje osigurava naucnu verodostojnost jedne starosti Zemlje koja je u skladu sa staroscu izracunatoj na osnovu Biblijske hronologije.

Literatura

1. Jacobs, J. A. 1967. "The earth's magnetic field", Mining Geophysics, Society of Exploration geophysicists, Tulsa, 2:247.

2. Rossi, Bruno and Stanislaw Olbert. 1970. Introduction to the Physics of Space, McGraw-Hill Book Co. pp. 369-370.

3. Jacobs, J. A., op. cit. pp. 430-432.

4. Cowling, T. G. 1934. Monthly Not. Roy. Astron. Soc., 94:39.

5. Lamb, Horace. 1883. On electrical motions in a spherical conductor, Philosophical Transactions (London), 174, pp. 519-549.

6. Lamb, Horace. 1883-1884. On the induction of electric currents in Cylindrical and spherical conductors, Mathematical Society (Proceedings), London, 15, pp. 139-149.

7. Jacobs, J. A., op. cit. pp. 6-15.

8. McDonald, Keith L. and Robert H. Gunst. July, 1967. "An analysis of the earth's magnetic field from 1835 to 1965", ESSA Technical Rept. IER 46-IES 1. U.S. Government Printing Office, Washington, D.C. p. 15.

9. Chapman, Sidney. 1951. The Eath's Magnetism. Methuen and Co., Ltd., London; Joh Wiley and Sons, Inc., New York, p. 23.

10. Barnes, T. G. 1965. Foundations of Electricity and Magnetism. D.C. Heath and Co., Boston, pp. 215-216.

11. McDonald, 1967. op. cit. p. 1.

12. Grant, F. S. and G. F. West, Interpretation Theory in Applied Geophysics, McGraw Hill. 1965. p. 206.

13. Libby, Willard F. 1955. Radiocarbon Dating, Second ed. University of Chicago Press, pp. 1-4.

14. Parker, E. N. 1971. "Universal magnetic fields", Amer. Sci., 59(5):578.

15. Jacobs, J. A. 1963. The Eath's Core and Geomagnetism, MacMillan Co., New York, p. 106.

16. Ibid.
IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
Postoji jedno pismo upućeno časopisu «Tajms» u kome piše: «Mojsije je bio omražen u svoje vreme jer je govorio istinu». Da živi u ovo mračno vreme, dva puta bi bio omraženiji. Vidite, još uvek postoje ljudi koji veruju u kreacionistički način stvaranja. U Sjedinjenim Državama je procenat onih koji veruju u stvaranje 70%. Uprkos svim bombardovanjima u medijima na televiziji, u školama, na univerzitetima gde nam se kaže da organizmi kompleksni kao čovečiji sa neverovatnim čudesnim razvićem i genetičkim informacijama koje prosto začuđuju um najvećih naučnika, kažu da su ovakva bića nastala transmutacijama informacije milionima godina. Interesantno je da u Bibliji u Rim. 1:20 kaže: «Jer što se na njemu ne može videti od postanja sveta moglo se poznati i videti na stvorenjima i Njegova večna sila i božanstvo da nemaju izgovora». Biblija kaže da posmatrajući stvorenja zaključujemo da mora da postoji Stvoritelj. Kad dođemo do zvezda i galaksija videćemo da Biblija kaže: « Ti si sam Gospod. Ti si stvorio nebesa. Nebesa nad nebesima i svu vojsku njihovu, zemlja i sve što je na njoj. Mora i sve što je u njima. I ti oživljavaš sve to i vojska nebeska tebi se klanja». Ali, nauka kaže da je sve ovo postalo kroz Veliki prasak. Dakle, svemir je nastao u velikoj eksploziji. I u neko vreme u prošlosti sve je bilo koncentrisano u jednoj tački veličine jajeta. Drugi kažu veličine atoma. U jednom trenutku, to je eksplodiralo i naravno, tu nije bilo materije, tu je bilo samo energije. I desila se ta velika eksplozija i, sve je poletelo iz ove tačke u ovaj ogroman prostor zvanom svemir. U slučaju da mislite da ni jedan naučnik nema problema sa ovom teorijom, kazaću vam da postoje ogromne količine naučnih dokaza da ovo nije baš tako. Postoji časopis «Nature» u kome kažu da teorija Velikog praska nije još uvek mrtva, ali je u svom opadanju. Zapravo, pronađeno je da je starost univerzuma mnogo manja nego što je poznata starost nekih zvezda i to u zvezdanim jatima u našoj galaksiji. I ako pogledate našu galaksiji, videćete da je vrlo slična Andromedi. I u svemiru imate sve ove galaksije superklastere i sve ove divne stvari, i ako pogledate zvezde, Mesec, galaksije, videćete da sve kruži: Mesec oko Zemlje, Zemlja oko Sunca, Sunce oko galaksije, galaksija oko jata galaksija i sve to oko većeg klastera, a Veliki prasak pretpostavlja linearnu eksploziju u svemiru. To znači da oni imaju linearni momenat. Oni pretpostavljaju da budući da sve počinje od energije da jednom kada se sve to uspori stvoriće jednake količine materije i antimaterije, tako da treba jednostavno da se samouništi. I univerzum će se sastojati samo od energije a neće biti materije. Ali, to naravno nije moglo da se desi, jer materija postoji. Mora da je tu nešto kliknulo, tako da ima više materije nego antimaterije. Naučnici, takođe, pretpostavljaju nešto što se zove kosmološki princip što znači da, ukoliko je bilo eksplozije u vakumu, i sve se kretalo napolje linearno u ogromnmom vakumu, materija mora biti ravnomerno raspoređena po svemuru. To je taj kosmološki princip. Ogroman problem jer što mi to ne vidimo. Mi, zapravo vidimo organizaciju materije po grupama i u sazvežđima. Postoji red i postoji ugaoni momenat. U Knjizi o Jovu piše: «Možeš li vezati sveze vlašićima ili raspustiti sve sveze Oriona?» Sazvežđe Sedam plejada sastoji se od sedam zvezdanih jata. Nauka to naziva vezanim jatima. Vezano jato znači da je gravitacija u ovom sistemu jednaka spoljnom momentu koji ih vuče da se razdvoje. Tako da sve ovo ostaje povezano zajedno. Ali ako pogledate sazvežđe Oriona, nauka kaže da se njegove zvezde udaljuju jedna od druge neverovatnom brninom. Tako piše i u Bibliji. Dakle, imamo koncentrisanu materiju i nauka mora da reši ovaj problem. I onda oni kažu: «Ako gledamo u globalu, jednako je raspoređena». A mi stalno vidimo lokalno koncentrisanu materiju. Gde god pogledamo, materija je koncentrisana u univerzumu. I to je upravo suprotno onome što bi nauka trebala da očekuje od teorije Velikog praska ukoliko je ona tačna. Ali, oni kažu: «Oni se razilaze jer sve se udaljuje od nas!» Kada se ova materija udaljuje od nas, mi vidimo crveni pomak. Svetlosni talasi se produžavaju i tako nam se čini da imamo taj crveni pomak. Kažu nam da se univerzum širi. Ako se kreću u suprotnom smeru i onda u jednom trenutku moraju da budu koncentrisani na jedno mesto.
Vreme mi ne dopušta da idem u dalju diskusiju u ovome. Ali, dovoljno je da kažemo da činjenica da sva nebeska kruže takođe može da proizvede ovaj efekat crvenog pomaka. Ali budući da su to objekti koliko-toliko daleko od nas, mi ne možemo da odredimo da li se oni kreću od nas ili se oni kreću kružno. Svakako, logika nam kaže da polazimo od onoga što nam je poznato i idemo ka onome što nam je nepoznato. Ako sve ide u krug, ako Mesec kruži oko Zemlje, Zemlja oko Sunca, Sunce oko centra galaksije, galaksija oko drugih galaksija, zašto onda ne bi ceo svemir kružio? Nije li to logično? I onda se univerzum ne širi. I onda nestaje osnova na kojoj smo zasnovali teoriju Velikog praska. Mi čak i ne znamo u kom pravcu i na koji način se ovi objekti kreću. I kako da rešite nešto što ne možete da rešite? Jednostavno, samo dajte tome ime i problem ne postoji više. I naučnici onda tom fenomenu dali ime. Kažu da je to teorija relativviteta. Sve je relativno. Brzina svetlosti je ista i kad krećem prema njoj ili idem od nje, jer je sve relativno. Dobro, i ja mogu da kažem da je sve relaivno. Ništa, dakle, nije po ovoj teoriji kako bi trebalo da bude, jer imamo koncentrisanu materiju što ta teorija ne pretpostavlja, i što više znamo, postoji veći problem. Trebalo je da smo imali ovaj Veliki prasak i onda se razvila supa kvarkova, zatim su se razvili prvi atomi, to bi trebao da bude vodonik i nešto helijuma, ali pogledajte, ja sam sastavljen od svih vrsta minerala. A odakle su nastali ostali atomi jer nisu mogli da nastanu u ovakvom tipu eksplozije? Nema problema. Gas je srastao, zgušnjavao i tako je nastala prva zvezda, a u zvezdi imamo nuklearnu fuziju i svi ostali elementi su nastali u zvezdi i onda je zvezda eksplodirala – eksplozija supernove i svi su se ti elementi raspršili u prah i od tih ostataka supernove formiraju se nove zvezde i sad imam sve što mi treba da nastanem ja. Treba vam zaista dosta vere da prihvatite ovako nešto.
Kako, u stvari, ta zvezda počinje da se zgušnjava? Kako gas koji se širi u ovom ogromnom vakuumu može da se sabije i da se formira u zvezdu? Postoje neki zakoni fizike sa kojima biste imali problema. Pritisak gasa spolja je uvek veći nego gravitacija koja ga privlači ka centru, ka unutrašnjosti. Velika je misterija kako je nastala prva zvezda. Ali, da pretpostavimo da se sve desilo kao što teorija Velikog praska kaže i za nekih 4560 miliona godina unazad sva se ova prašina zgusnula i stvorila naš Sunčev sistem i našu Zemlju. I sve se to dešavalo milionima godina, u kom periodu su stene i životni oblici kakve ih poznajemo evoluirali.
Geologija nas uči da imamo dokaze o tome kako je život nastao. Stene se pojavljuju u slojevima: najstariji su paleozojski slojevi, pa mezozoik, pa kenozoik i na kraju kvarter kada mi dolazimo. I sve te stene su stene koje su nastale taloženjem. Fosili se u njima zadržavaju slučajno tako da ako posmatrate različite slojeve stena i gledate fosile u tim stenama, možete da kažete šta je živelo u tom vremenskom periodu. Dalje, ova teorija kaže da postoji promena životnih formi koje se pojavljuju od nižih ka višim i to dokazuje evoluciju. Sutra uveče razmatraćemo fosile. A večeras ćemo se baviti stenama. Naučni časopisi ismevaju svakog ko veruje u stvaranje. Naučeni smo da su svi ovi slojevi stena milionima godina stari. Dokaz za ovo dolazi iz radio – metrijskog datiranja stena. Da vam kažem nešto: ni jedna sedimentarna stena ne može da se datira radio – metrijski. Znači, oni moraju da ekstrapuliraju starost ovih stena iz starosti vulkanskih stena. Ali, ne postoji način da se direktno ustanovljava starost sedimentnih stena. Ali, radiometrijsko datiranje stena je vrlo moćno oruđe. I nauka to vrlo precizno upotrebljava. Idete i poredite sastojak u steni od majke do ćerke – početni element i element koji proishodi iz njegovog radioaktivnog raspada. Da uzmemo datiranje pomoću uranijuma i olova. Uranijum se raspada u olovo, zapravo u je specifičan izotop olova. I razmatrate odnos uranijuma i ovog specifinog izotopa olova, i pretpostavljate da ste počeli samo od uranijuma i završili sa ovom količinom olova koje imate. I ako znate vreme poluživota, na osnovu toga možete da kažete koliko je stara ta stena. Tehnika se zasniva na vrlo preciznom kvantifikovanju ovog završnog produkta u steni. Tehnika je dobra, i razultati mogu biti vrlo precizni. Ali ako to kažemo da vidimo prvo šta oni moraju sve da pretpostave:
1. Prva pretpostavka je da je vreme raspada i poluživota bilo konstantno. Kao da imamo peščani sat. Morao bih da pretpostavim da je količina peska koja curi ista sve vreme. To je dobra pretpostavka, ali postoje izvesne okolnosti koje mogu da je promene kao što su solarni vetrovi, povećanje ili smanjenje kosmičkog zračenja, tako da to nije apsolutni metod.
2. Druga pretpostavka je da kada je nastala ta materija koju posmatramo, tada je sat podešen na nulu. A ovo je zaista važno. Ako želim da znam koliko ste stari moram da znam kad ste rođeni. Pretpostavljam da sam, kada ste se rodili pritisnuo sam štopericu i počeo od nule. Jednu godinu kasnije, vi ste stari godinu dana itd. E, sad kod stena. Da li znam kada su nastale? Ne, i kako onda mogu da pretpostavim koliko su stare? Isto tako moram da pretpostavim da je na početku bio samo ovaj roditeljski izotop, a ne i onaj koj iz njega nastaje.Moram da pretpostavim da je bilo samo uranijuma i da nije bilo uopšte olova. Pretpostavljam da je, kad sam okrenuo peščani sat, sav pesak bio gore. Da li je to istina? Da li je sat podešen na nulu kada je ova stena nastala? Odgovor je: Ne.
Možete uzeti uzorke lave i možete da izmerite sve do milion godina. I ukoliko sat nije podešen na nulu kada je vulkan eruptirao, koliko je onda stara stena? To je relativno. Možete da je napravite onoliko starom koliko to želite. Možete reći da je stara sto miliona godina. Zaista nije toliko stara.
Postoji još jedna pretpostavka koju moramo da uzmemo u obzir, a to je da radimo sa zatvorenim sistemima. Zamislite jednu stenu. Da li su stene porozne, da li upijaju nešto ili ne? Naravno da jesu. Ako želim da znam koliko je stara ova stena, pretpostavimo da su izotopi bili podešeni na nulu kada je stena nastala i moram da tvrdim da ništa iz te stene nije nestalo, otišlo. Ako imam peščani sat i imam podeoke koji mere minut, dva, tri, ali imam jednu rupu na dnu, i pesak utiče, ali pesak i ističe negde dole, da li je ovaj sat onda validan? A šta ako ima i jednu rupu na vrhu i pesak se stalno dodaje? Imam li ikakve vajde od tog sata? Ne.
I da pretpostavimo da ja sada imam tri sloja vulkanskih stena. I pada kiša. A posle vulkanske erupcije imate kisele kiše, da li one rastvaraju teške metale? Da il ne? Apsolutno. Zato su nam reke i jezera zagađeni teškim metalima. Da li je moguće da dok kiša pada nešto od onog mog olova koje merim otekne? Naravno. I gde će da ode? Ići će naniže. Sad, ako uzmemo uzorke sa niže stene i iz višeg sloja, gde će biti više olova? U ovoj nižoj steni. Pošaljem ja i gornji i donji uzorak u laboratoriju, i kažu da više ovog otpada radioaktivnog raspada ima u donjoj steni, onda možete zaključiti da je ova donja starija. Da li su oni nužno u pravu? Ne, njihov sat curi. Ako mogu da im verujem da je ovo zatvoreni sistem, onda bih i mogao da im poverujem. Zato mi ne mogu reći da je štoperica bila podešena na nuli, niti da je u pitanju zatvoreni sistem i stoga je cela ova tehnika radiometrijskog datiranja beskorisna. Nauka je dobra, ali pretpostavke su vrlo loše.
Hajde da uporedimo stene. Nauka kaže da su one nastajale milionima godina taloženjem. A uslovi su sve vreme bili uniformni. To je princip uniformizma. I da kažemo da sedim na plaži i svaki dan nailazi plima i spira po malo od plaže i vidim kako pesak svaki dan polako nestaje i za dvadeset godina mogu da kažem da se tu sve spralo i recimo jedno drvo koje je nekad tu raslo. I ja izvedem jednu teoriju zasnovanu na principu da se stvari jednako ovako dešavaju svaki dan, sve vreme. I jedne noći se desi stravična oluja i talasi udaraju. I vidim da je to drvo koje je bilo zakopano celo odjednom pred našim očima. I da nisam bio tu i to doživeo ne bih to nikad znao.
Biblija kaže da je bio potop. I mi mislimo uvek na 40 dana i 40 noći. Ali, to nije ono što Biblija kaže o tome. Biblija kaže da je kiša padala 40 dana i 40 noći, ali vode su rasle 150 dana, to je 5 meseci. Nakon jedne godine i sedamnaest dana Noje je napustio barku visoko na planini Ararat. A koliko se vode još zadržalo u nižim predelima, to Biblija ne kaže. I onda kažu da je ovo bila velika katastrofa. Kažu da su vode iz velike dubine provalile napolje. U Bibliji kaže: «Ko je kao Gospod koji izliva vode okeana na zemlju». Možemo da pretpostavimo da se kontinent spustio i da su ga onda vode okean prekrile. Zanimljivo je da se morski sedimenti nalaze na zemlji kada bismo ih očekivali na dnu okeana. Ali, oni se ne nalaze u okeanu, nego na zemlji. Zanimljivo!
Nauka nas uči o zakonu superpozicije. Kažu da će stariji slojevi biti na dnu a oni mlađi iznad njih. I, to je logično. Ako gledamo geološki stub, najstariji su na dnu, i svaki sledeći je mlađi. I u prošlosti, kada smo bili u ovom vremenu, ni jedan od ovih nije postojao. Ako dođem i pogledam jedan sloj, ja proučavam prošlost. Znači moram naći mesto gde ću pronaći pukotinu u zemlji gde mogu videti sve ove slojeve. Sve kako su poređani. I svaki ovaj period je trajao milionima godina. Kako znaju da je trajao milionima godina? Da li mogu da datiraju sedimentne stene? Ne, dakle, oni tako pretpostavljaju. Kad im odgovara oni dodaju neki milion godina, kad im ne odgovara oni ponovo dodaju koji milion godina, i ovde u Grand kanjonu možete videti sve te slojeve. Setite se, svaki od tih slojeva bio je jednom na površini. Razmislite sad o ovome. Pogledajte te slojeve, oni su svi u obliku ravne ploče. Ako pogledamo Grand kanjon, geolozi su bili i toliko ljubazni da nam stave table da nam objasne šta se dešavalo. A tu se dešava jedna neobična stvar. Između dve stene nalazi se nešto što oni zovu ankomforniti. Šta to znači? Znači da stene iz ordovicijuma i silura nedostaju. To je stvarno problem za geologiju. Oni znaju da slojevi moraju postojati jer ih nalazite u drugim delovima sveta, a ovde ih nema, nestali su. Za standardnu geologiju, ovo je problem. Jer uz svaki ovaj nivo oni umaju «zakačen» period od miliona i miliona godina. I ne možete jednostavno da istrgnete milione i milione godina iz stena što znači, ukoliko je postojalo to vreme, da su morale nastati i te stene. A evo čemu nas geologija uči: prvo se formirao niži sloj, pa su se formirali oni slojevi koji nedostaju. Međutim, vidite, ovde u Grand kanjonu došlo je do erozije, pa su erodirani ti slojevi, pa se formirao sledeći sloj, i tu imamo stari i novi sloj i malo varaju jer ostave neke ostatke slojeva koji nedostaju, ali njih zapravo nema u kanjonu. Oni jednostavno nedostaju. Na jednom spoju imate sto miliona godina koje nedostaju. Na drugom spoju imate trideset miliona godina koje nesotaju. I vi jednostavno «izbacite» tolike milione godina (!).
Šta to znači? Da vam dam jedan primer: sadašnji nivo erozije kreće se od 6 cm do 2 m na hiljadu godina. Na Himalajima svakih hiljadu godina nivo se snizi za 2 m. Hajde da uzmemo ovu najniži vrednost od 6 cm na hiljadu godina. Gde završavaju ovi produkti erozije? Odlaze u reke i zatim u okeane. To znači da kontinenti postaju 6 cm niži svakih hiljadu godina. To dalje znači da bi svakih 10,2 miliona godina kontinenti bi nestalijali. To znači da bismo imali dovoljno vremena da, kako geneologija pretpostavlja 450 puta kompletno speremo kontinente u okeane. Ali, nema nikakvih znakova erozije između ovih slojeva. Spoj stena je zaista ravan. Ne zaboravite, nauka nas uči da su svi ovi slojevi jednom bili površina zemlje. Ako imamo eroziju, šta će erozija da uradi? Da li erozija spira kanale, kanjone i takve stvari? Uzmimo primer tri sloja stena. Oni su odvojeni milionima godina. Svaki od ovih slojeva je jednom bio površina Zemlje. Ali, sada se erozija dešava samo na gornjem sloju. On je podložan eroziji. A njihova dodirna površina je apsolutno ravna. A znate kakvu površinu ostavlja erozija. Ako bih sad stavio sloj preko ovoga, kako bi izgledala njihova dodirna površina, da li bi bila ravna ili sa izbočinama? A šta se desilo sa onim srednjim delom? Pitanje je da li je u pitanju brza ili spora erozija. Ovo o čemu govorimo je veliki problem za nauku jer svaki sloj ima za sobom milione godina. Da vam dam još jedan primer. Zamislite da ispred sebe imam tri kofe pune blata: jednu veliku, jednu malu i opet jednu ogromnu. I uzmem veliku kofu i rasprostrem to blato na zemlju. Pa onda uzem malu koficu blata i sipam na ovu veliku masu. I onda se samo malo može rasprostrti. I onda opet uzmem ogromnu kofu pa pospem opet preko te mase a onda napravim jedan presek. Koliko su tu slojeva? Dva sloja. A kad napravim presek na drugom mestu, koliko tu mogu da imam sloja? Tri sloja. Dakle, mora da su milioni godina taloženja nestali erozijom tamo pozadi. To se dešava ukoliko svakom sloju pripišete određeno vremensko razdoblje. A šta ako slojevima pripišete količinu a ne vreme nastanka? Ja jednostavno nisam imao dovoljnu količinu blata da pospem po svom prethodnom blatu. Vi zaključite koji je od ovih koncepata logičniji.
Članak za člankom postavljaju isto pitanje kao i ja. U časopisu «Nature» pitaju se gde je ta praznina od petnaest miliona godina. I kažu da najtemeljitije istraživanje nije dalo rezultate. Nema nikakvog ostatka tog sloja. I zašto su te površine bile tako ravne u prošlosti? A zemlja ne izgleda tako, ide gore-dole i imamo razne slojeve. I nema nikakvih dokaza erozije čak i u mekanim i krtim materijalima kao što je krečnjak. Da pogledamo drugi model. Recimo da je bilo puno vode, onda ste mogli da očekujete sedimente. I ceo geološki stub bi se sastojao od sedimenata ukoliko je bilo puno vode. Blatnjavi sloj ili strujanje se pojavljuje na obalama Severne Amerike kada se deo kontinentalne ploče razišao. I mogli su tačno da kažu kojom brzinom se on kretao niz okean. Posle tri sata on je bio 450 km u moru. To znači da se zid blata kretao 160 km/h. Da ste bili neka ribica bili biste uhvaćeni i fosilizovani. Ne biste mogli da izbegnete ovaj zid blata.
Hajde da ovo simuliramo. Ako imam zemlju, vodu i zemljotres, ako je kontinentalna ploča pukla i nailazi sloj blata, ovo blato će se staložiti i onda ćete imati vrlo nežne slojeve blata jednolične svuda, Zemlja se pomera jer se ne drugom mestu dešava neki drugi zemljotres, i sada imamo još jedan tok blata koji dolazi preko ovoga. Različit izvor, različita boja, različit sastav. I, teče gore-dole na podvodnim bregovima i ono se taloži. Zapazite da ispunjava doline, a tanji je na vrhovima. Da li mislite da je moguće da se nešto od onog sa dna se podigne gore? Da li mislite da je to moguće? I onda dolazi novi sloj blata. Ali vidite kako oni iznenađujuće ostaju lepo razdvojeni. Pa još jedan i vidite da ova površina postaje veoma ravna. I svet je odjednom ravan. Da zastanemo ovde. Vidimo sve ravne površine. Baš kao što izgleda na geološkom stubu. A kako to izgleda iz bliza? Sad ovde vidimo da su se materije rasporedile po težini. Teža materija je dole, a lakša gore. To je zato što je smešano i kamenje i blato zajedno. I koliko mi za ovakvu formaciju treba miliona godina? A kako izgledaju prave stene? One su kvali fikovane kao one koje su nastale tokovima blata. Svaki od njih je jedan sloj nanosa. Prvo su bili ravni a onda se kontinentalna ploča malo nakrivila. I onda vidimo ogromne turbedite. Kako znamo da su oni nastali tokom blata? Zato što se teža materija nalazi u nižim slojevima a lakša u višim. Koliko su ovi slojevi udaljeni jedan od drugog vremenski? Milionima godina ili jednim katastrofalnim događajem? Morala je biti katastrofa. A zašto su planine tako isavijane? A zašto su u Grand kanjonu materije raspoređene od težih ka lakšim i finijim? To znači da je morao biti jedinstven katastrofički događaj u kojem su oni nastali, a ne milioni godina.
Zamislite kontinent pre potopa sa prepotopnim okeanima i zatim se kontinent spušta, okean prevazilazi površinu kontinenta polako tokom pet meseci, a onda se kontinent ponovo uzdiže a budući da su svi ovi slojevi još uvek mekani, oni se savijaju i daju određene reljefne oblike. Zapamtite, ako se slojevi formiraju jedan na drugog u jednom katastrofičnom događaju onda mogu nešto od onog sa dna da prevrnem na vrh ili mogu ono sa vrha da «uguram» niže jer su oba sloja mekana. Postoje dva sloja koja su, po pretpostavci nekih naučnika erozivnim putem razdvojena milionima godina, ali je niži sloj prosto uronio u viši i to nazivamo plamenom. Znači da su oni morali bit mekani u isto vreme i nije ih moglo razdvajati milion godina.
Znate li koliko je ovo velik problem? Geolozi, budući da je po njihovoj teoriji svaki ovaj sloj milionima godina star i odvojen od sledećeg, to znači da su imali čvrste slojeve stena. Kako da ih savijete a da se ne polome? Morate da ih «ugurate» u unutrašnjost zemlje, da ih učinite vrelima, pa onda da ih podignete gore i da ih isavijate dok su istopljene. Ali to su sedimentne stene i nema dokaza o prisustvu takve ekstremne toplote. A ako su nastali odjednom zajedno i bili su zajedno mekani, onda nema problema.
Postoji još jedan primer stene koja izlazi iz drugih slojeva. Stub koji nastaje je od žutog sloja. A zapravo, istog je materijala kao i žuti sloj i prolazi kroz tri sloja povrh njega. I onda je erozija sprala ove gornje slojeve. Kako to nastaje? Jer to su sve čvrste stene, nije u pitanju zemlja. I sad u zemljotresu ih stavite pod pritisak i šta im se dešava? Izlome se u hiljade komada. Ali ovde se nije to desilo. Oni prosto samo izbace stubove kroz druge slojeve.
Hajde da to ilustrujemo: uzmite dva nivoa stakla, i uzmite pastu za zube i istisnite je? Da li prolazi kroz slojeve stakla? Ne. A šta ako imate tri sloja mekane paste za zube i primenimo neki pritisak na donji sloj, jer mogu da prodrem kroz ove gornje? Naravno. Dakle, svi ovi slojevi mora da su bili meki u isto vreme, a nisu se stvrdnjavali i nastajali milionima godina jedan za drugim.
Pogledajmo opet Grand kanjon. On prelazi preko brda. I sad dolazi reka i da bi isprala i stvorila kanjon ona mora da ide gore-dole. Da li reke idu tako? Ne. I trebalo je da je tako reka išla, sprala slojeve i napravila Grand kanjon. Sve vrste teorija pokušavaju da objasne ovu formaciju ali ni jedna od njih ne daje objašnjenje. Ali, ako ste imali potop, slojevi su meki, i primenite pritisak i podignete slojeve na jedno mesto. Oni formiraju pukotinu, voda poteče kroz to i onda nemate problema. I svi kanjoni u svetu su tako bili formirani. Naučnici kažu da su za ovako nešto bili potrebni milioni godina. A onda se u časopisu «Science» pojavio članak koji je rekao da ukoliko stene imaju oblik slova V onda su mogli nastati samo brzo i u katastrofičnim okolnostima jer kad reke polako teku kroz kanjon, ne mogu napraviti samo neki drugi oblik. Otići ćemo u Afriku i provešću vas kroz jednu scenu brze erozije. Postoje kanjoni koji su nastali u sekundama. Došla je poplava i povukla se. I pogledajte šta je ostalo za njom. Zašto su tu ostala brdašca? Zato što kad je voda spirala, odjednom se povukla, a nije sve bilo sprano. Ima puno primera ovakve erozije. Neke karakteristike koje je teško objasniti uobičajnim teorijama lako je objasniti brzom erozijom.

Da napravimo presek. Imamo ravne slojeve iako zemlja nije uniformna i ravna, imamo slojeve koji nedostaju bez znakova erozije, imamo sortiranje od krupnih i težih ka manjim i lakšim materijalima, zatim imamo dokaze da su ovi slojevi bili mekani jer prodiru jedan kroz drugi, imamo dokaze da je bilo ogromnih spiranja, i ne možemo da izvršimo datiranje.

Ali nauka kaže da je ipak trebalo milion godina da bi došlo do formiranja stena od tog prvobitnog mekanog blata. Imamo jedan keramički sud i imamo flašu koji potiču sa broda Birkenhend koji je potonuo 1852 god. Oba ova komada su postala deo čvrste stene! Imate izbor: ili je ova flaša stara milionima godina, ili je stena u kojoj se oni sada nalaze formirana brzo. Imamo zvono sa jednog broda, ono je postalo deo čvrste stene zajedno sa fosilima korala koji je okružuju. Imate izbor: ili je ovo zvono staro milionima godina ili ova stena nije onako stara kako geolozi kažu. Ako odete u pećine biće vam rečeno da su potrebni milioni godina da bi nastali stalaktiti i stalagmiti. Evo jednog stalagmita koji je nastao u Sjedinjenim Državama kada su pumpali vodu na ovo mesto. Toliko je brzo rastao da su oni od njega napravili spomenik. Postoji rudnik u Australiji koji je bio funkcionalan. On je star 30 godina ali ne možete verovati onda da su stari milionima godina, jer pogledajte veličinu stalaktita i stalagmita. Puno vode i oni brzo rastu. A šta da kažemo o dragom kamenju, mora da su im trebali milioni godina da se formiraju.
Predivni komad malahita koji dolazi iz Kongoa. Oni su to izvozili u Ameriku i prodavali za hiljade dolara. Ali, malahiti se formiraju u obliku prstiju jer nastaju kao stalaktiti i stalagmiti. Kada su ih transportovali u Ameriku jedan prst je otpao i vratili su ga nazad. Obratio mi se prodavac dragog kamenja sav u suzama jer je unutra bila bakarna žica. I kako je moguće da su razbili komad koji je vredeo 20 000$? A to je čist malahit. Imate problem sada. Ili je ta bakarna žica stara milionima godina ili se ovaj malahit brzo formirao. Rekao sam trgovcu da pronađe rudnik i da naruči još malahita odande. Dileri iz rudnika su rekli da sada nemaju malahita. Rekli su da će ga imati tek za tri meseca. Očigledno su shvatili da, ukoliko postave bakarne žice u rudniku, a voda se sliva, malahit se vrlo brzo stvara na bakarnoj žici! Naravno, sad žicu ne možete da izvučete jer je unutar kamena. Dakle, koliko je vremena potrebno da se formira stena? Zavisi koliko gradivnog materijala imate na raspolaganju. Koliko vam vremena treba da se betom stvrdne? On se vrlo brzo formira.
Pogledajmo ostrvo koje ima sve karakteristike kao da je prošlo milion godina erozije. Ima divne plaže i sve što treba. A to je ostrvo koje se formiralo 1963 god. Ako odete na Havaje videćete ostrva koja izgledaju kao da su milionima godina stara i mislićete da su se formirala u toku više miliona godina. Imaju i interesantnu faunu kao što su bezooke bubašvabe koje su mora da su evouliirale milionima godina. Ali to su obično ostrva za koje ljudi pamte kada su nastala! Ne kažem vam da ne verujete u evoluciju, ali pokušavam da vam kažem da ukoliko hoćete da verujete u ono što Biblija kaže postoji više nego dovoljno dokaza da podupru tu priču. Ne morate da se brinete o tim dugim vremenskim periodima jer to je relativno, tj. zavisi od vaših pretpostavki i pozicije sa koje polazite. Ali ako želite da verujete, verujte u to.
Stvar će postati još interesantnija sutra uveče jer fosili su svakako dokaz evolucije. Ja sam bio evolucionista i ateista većinu svog života. Ali sutra ću vam ispričati priču koja će vas zaista iznenaditi.
IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
ko neko zeli da istrazuje ove teme preporucujem naucni sajt www.cps.or.yu


Danas nastavljamo tamo gde smo sinoć stali. Dakle pitanje: stvaranje ili evolucija? Sećate se da smo prosli put govorili o geološkom stubu i rekli smo da tu postoje fosili. Nauka kaže da je raspored fosila zapravo zapis evolutivnog procesa kroz vreme. Sećate se, jednostavni morski organizmi su ovde u kambrijumskim slojevima, a ako idete malo više videćete nešto kompleksnije morske organizme, pa još kompleksnije. Kad dođete do devona, tu počinju da se pojavljuju ribe. U višim slojevima pojavljuju se kopnene životinje, pa se nisu još pojavile cvetnice, samo golosemenice, zatim insekti, a onda su se počeli javljati cikasi, a kada dođemo do mezozoika, to je vreme gmizavaca, i zatim još više dolazimo do sisara i oni zaista neobično izgledaju. Tako bivamo učeni da se evoluciona sekvenca nalazi u fosilnom zapisu.
Sećete se da sam rekao da se starost sedimentarnih stena ne može datirati.

Princip datiranja fosila zove se fosilna korelacija. Npr. ako u nekom sloju nađem jedan fosil i nađem isti takav fosil u nekom drugom delu zemlje u nekom drugom sloju, onda pretpostavljam da su dva sloja iz istog doba. Pitanje je sledeće: koliko je star fosil koji se tu nalazi? Pa, jednako je star kao i stena u kojoj se nalazi. A koliko je stara stena u kojoj se fosil nalazi? Stara je onoliko koliko je star fosil u njoj. Dakle, koliko je sve to staro? Ne postoji način da se stene i fosili datiraju. Čak i najstariji udžbenici kažu da vlažni sedimenti sprečavaju eroziju i stoga je brzo zatrpavanje najvažniji činilac za nastajanje fosila. Fosili se najčešće pronalaze u sedimentima nastalim u vodi. Šta brzo zakopava ili zatrpava dinosaurusa ako to nije katastrofa? Da pogledamo neke od fosila: vidimo da su peraja nekih riba netaknuta. Danas ribe ne fosilizuju jer istrunu pre nego se stvori fosil. Prvo što istrune je ligament na vratu i zatim glava otpadne. Dalje, otpadaju krljušti jer ih koža više ne drži. Ako vidite fosilizovanu ribu, ona je bila trenutno zatrpana. A ako joj je otpala glava, onda znate da je tu plutala otprilike nedelju dana. Dakle, neki fosili su sa glavom, neki su bez glave. Imamo primer fosila ribe: još uvek su tu krljušti, a nema glave. Dakle, pre nego što je zatrpana, plutala je negde sedmicu. Imamo situaciju ako neke životinje hodaju na jednom mestu i desi se erupcija, i odjednom bivaju zatrpane, onda bivaju fosilizovane, i još se dublje zatrpavaju u sledećim erupcijama. Onda ih erozija otvori. One koji su nastali u vodi nauka objašnjava kao rezultat nekih malih lokalnih poplava. Ako vidimo jedan fosil sa njegovim tvrdim koštanim pločama koje vrše funkciju krljušti, znamo da je morala biti brzo zatrpana i nauka kaže da je, budući da su to koštane ploče koje je pokrivaju, u pitanju primitivna riba. Ali ribe od koje se pravi kavijar – jesetre – i one imaju koštane ploče i one i danas žive. Zatim nalazimo cele slojeve gde ne nalazimo ništa drugo do samo krljušti. Mora biti da su milioni riba nastradali i onda su njihove krljušti bile u izobilju i onda se stvorio sloj kako su se oni formirali. Nalazimo i ribe zatrpane drugim životinjama. Zatim smo u fosilnom zapisu viđali ribe sa gušterom u ustima. Imamo fosil koji sa sigurnišću dokazuje da je životinja bila zatrpana živa. Vidimo da je ta životinja bila u kretanju, kao da se pokušavala iskobeljati iz nečega. Dakle, morala je biti zatrpana onom strujom blata o kojoj smo sinoć govorili.

A onda nam kažu da nemamo potpuni zapis u fosilima jer nije baš lako pronaći životinje mekog tela koje nemaju skelet. Ali to nije istina. Nalazimo puno mekanih organizama. Vidimo fosil meduze. Savršeno je fosilizovana. A imamo i fosile insekata. Nauka kaže da su oni sa pravim krilima primitivne forme, kao recimo vilin konjic. Ako insekti mogu lepo da saviju svoja krila i stave ih pod svoj oklop, kao što ih imaju tvrdokrilci, onda to mora da je jedna «savršenija» karakteristika. Ali, nalazite ih u isto vreme u fosilnom zapisu! I kod insekata nema promena između fosilnih i živućih osim u veličini. Zapravo, nalazite viline konjice sa rasponom krila od tri stope [oko 1 m]. Bili su ogromni u prošlosti. Buba švabe, takođe. U prošlosti, životinje su bile veće nego danas. Postoji zakon u evoluciji poznat kao Karolov zakon koji kaže da životinje evoluiraju od manjih ka većim. To je logično! Ne počinjete od slona da biste završili sa amebom. Počnete od amebe da biste završili sa slonom. To onda treba da se vidi i u fosilnom zapisu. A vi u tom zapisu zapravo imate veće, a završavate sa manjima! Postoji još jedan zakon koji kaže da ukoliko je život počeo spontano, onda počinjete sa malim brojem da bi se dobio veći broj vrsta. Ali, to ne vidite. Imate mnogo životinjskih varijanti u prošlosti u fosilnom zapisu a manje danas živih. A kad dođemo do insekata, problem je još veći. Nalazite fosilne pčele kada nije bilo cvetnica po teoriji evolucije, tako da su pčele postojale pre nego što je postojala njihova hrana(!?). I onda, naravno, vreme i svi vremenski uslovi isekli su i uništili stene koje su bile uzdignute da bi formirale kontinente. Stoga u njima postoji fosilni zapis koji izgleda prilično markantan.
Pogledajte sledeće: kako erozija spira slojeve, moraju sa njima da se speru i fosilni zapisi. Uzmimo za primer Himalaje. Kažu da se Himalaji smanjuju dva metra na hiljadu godina, ali oni su još uvek tako visoki, jer kako su bili odsecani od strane erozije, bili su podizani orogenezom. Zato su oni još uvek tako visoki iako su prošli milioni godina, kao što pretpostavljaju neki naučnici. Razmislite o tome: ako ja skidam sa vrha i uzdižem ih time što primenjujem pritisak odozdo, kako to da su najmlađe stene još uvek dole? To je nemoguće! Postoje mnogi problemi sa vremenom u evoluciji. Darvin je učio gradualizam – postepene promene. Zapravo, gradualizam je jedini evolucioni mehanizam koji ima smisla. Trebaju milioni godina da se mutacije formiraju da bi se živi organizmi promenili iz jedne forme u drugu. Dakle, očekuje se da se pronađu spore promene u fosilnom zapisu. Ali, ne nelazimo ih. Zapravo, sve životne forme nalazimo odjenom. I onda vidimo naslov: «Evolucija supersoničnom brzinom». Danas znamo da je život prosto eksplodirao a ne onako kako je Darvin postulirao. Dakle, danas više ne verujemo u gradualizam, verujemo u tačkasti ekvilibrijum – tačkastu ravnotežu. Dakle, bili su periodi brzog rasta sa dugim periodima bez promena. Da vidimo kako je to život eksplodirao.
Postoji članak u časopisu «Scientific America» koji sumira dosadašnje stanje u evoluciji. Naslov članka je: «Veliki prasak životinjske evolucije». Evo jedne revizije dosadašnjeg znanja iz najverodostojnih izvora na svetu: «Ova kambrijumska eksplozija se karakteriše trenutnom i simultanom pojavom mnogih različitih životinjskih vrsti skoro šesto miliona godina u nazad». Autor Džefri S. Levington, profesor i direktor Odelenja za ekologiju i evoluciju na državnom univerzitetu Njujork u Stouni Bruku ovo naziva «neverovatna eksplozija kreativnosti evolucije». U ovom najstarijem makrofosilnom sloj odjednom se pojavljuju mnoge vrste životinja. On, takođe, govori o evolucionim travnjacima nasuprot evolucionom drvetu. Ono što imate u svojim udžbenicima su evolucionalna drveta. Počnete od jednog organizma i onda počnu da se granaju druge vrste, ali to ne nalazite u fosilnom zapisu. To pronalazite samo u umu naučnika. Ono što nalazite nije evolucino drvo, već evolucioni travnjak. To znači da se u isto vreme pojavljuju različite životne forme. Ono što još više zapanjuje je proučavanje ribozomalnih nukleinskih kiselina koji kažu da su se mnogi redovi životinja pojavili skoro u isto vreme. Zamislite to: mnogi redovi se pojavljuju simultano. To znači kao artropode – svi koji imaju noge povezane sa zglobovima kao rakovi, insekti, oni se u isto vreme pojavljuju sa mekušcima – puževima. Ovo je neverovatno!
Da vidimo šta drugi naučnici imaju da kažu: naučnik Stiven Guld, umro je prošle godine, bio doajen neodarvinizma. On kaže: «Evolucija se dešava mnogo brže nego što je iko ikada mogao da pretpostavi» On piše u časopisu «Nature»: «Od toga, ne iznad toga». Stariji udžbenici kažu da se naš filum hordate (to su oni gde i mi spadamo) nije pojavio do kasno, ali burges šeil sadrži hordate. Šta to znači? To znači da nije bilo vremena za specijalizaciju naših predaka jer su se hordati pojavili u kambrijumskoj eksploziji. Setite se, kambrijum je čak dole na lestvici. Drugim rečima: sve, uključujući i filon kome pripadamo i ti i ja, je bilo tamo od početka. To je zaista supesonična evolucija! Stiven Guld još kaže da je bilo dokazano da je pun diverzitet života bio dostignut tokom same eksplozije života. To znači da je sve bilo tamo od početka. Plašim se da nije onda ni moglo biti evolucije. Ovde i Darvin kaže da je to dobar argument protiv njegove teorije. A Darvin je to rekao samo u prvom izdanju svoje knjige «Poreklo vrsta». Odakle im, onda, sva ona divna evoluciona drveta koja pronalazimo u našim udžbenicima? To su, zapravo, travnjaci. Ajkula se nije promenila od svog postanja do sada. Isto važi i za ribe. Naučnici su ih povezali kao da su svi evoulirali zajedno od nečeg drugog. Ali te veze dolaze samo iz uma a ne iz fosilnog ostatka. Isto važi i za gmizavce.
Šta da kažemo o dinosaurusima? Oni se javljaju u određenim slojevima. Dok smo gledali evoluciono drvo dinosaurusa otkrili smo da ne postoji nešto što se zove evoluciono drvo, postoji samo evolucioni travnjak. Odakle onda ovo dolazi? Ovo potiče iz umova naučnika jer se svi fosili pojavljuju u istom vremenskom periodu. Ako vam dam jednu torbu punu psećih lobanja, a nikad u životu niste videli psa, i kažem vam da ih poređate po njihovoj evoluciji, kako biste ih poređali? Od malih ka velikim. To je prvo što biste uradili. Onda biste uzeli one sa sabijenim njuškama, kao npr. buldoza i pekinezera i stavili biste ih na jednu granu, a one između u srednje grane, a one sa izduženim njiškama, kao što su avganistanski hrtovi, na drugu stranu i onda imate divnu evoluciju koja počinje od čivave i završava sa buldozima. I to bi bilo apsolutno logično, ali bi bilo i apsolutno pogrešno. Savršeno logično ne znači i ispravno. Svi znaju da je ova varijabilnost postojala kod prvog psa i da je onda dalje uzgajanjem i selekcijom došlo do svih ovih varijacija. Nemojte biti zbunjeni logikom!

Da su ove životinje nastradale u malim lokalnim poplavama, da bi samo objasnili činjenicu da su oni zatrpani u vodenim grobovima, ako uzmemo za primer formaciju Morison koja se prostire na ovom ogromnom prostranstvu, to bi trebala da bude prilično moćna poplavama. Uzgred budi rečeno, nalazite i dinosauruse kao alosauruse, u tom nalazu vidite da su svi oni usmereni u jendom smeru. Vrlo neobično jer one bi trebalo da su nasumično umirale. Zar su te životinje uvek padale na istu stranu kad su umirale? A šta da kažemo o ovim veličanstvenim Tiranosaurus reksima, ako ih vidite u muzejima videćete da su uvek predstavljani kao zlokobni mesožderi, uvek se tuku, ujedaju, žvaću, usta su im puna krvi. Ali zapravo, kao i danas među gmizavcima, nalazite razne varijante, pa nalazite male dinosauruse veličine kokoške do ogromnih kao što je Brontosaurus koji je svakako bio biljojed i bio je sve samo ne zloban. Činjenica je da danas ne možemo da nađemo takve dinosauruse. I ako pogledate odnos njihove kosti i koštane srži one su negde na sredini onoga što danas nalazimo u svetu. Danas imamo toplokrvne i hladnokrvne životinje. Ove izgleda kao da su između. To znači da im je trebala vrlo ujednačena klima da bi preživeli. Očigledno se klima promenila, jer u fosilnom zapisu biljaka imate mnoštvo tropskih biljaka. Ja prosto verujem da oni nisu bili u mogućnosti da prežive i zato su izumrli. Daleko od toga da su oni bili zlobni, oni su zapravo preživljavali u životnoj sredini gde je bilo mnogo više izvora hrane nego danas.
Šta da kažemo za dinusaurusova jaja koja su pronađena? Svako jaje koje je pronađeno bilo je isprano iz svog gnezda i zatrpano u vodenim fosilnim slojevima. A šta da kažemo o otiscima stopala dinosaurisa? Očigledno je da su svi nastali dok je blato bilo mekano. Postoji cela nauka izučavanja fosilnih ostataka stopala. Gledajući kako je načinjen fosilni otisak možete da zaključite na koji način se životinja kretala. Da li znate da sve životinje koje su ostavile otiske stopala ili velika većina njih uvek su išli uzbrdo kada su ostavljali otiske. To je neverovatno! Da li možemo da pretpostavimo da su životinje u prošlosti išle samo uzbrdo? Možete li onda da kažete da one ne ostavljaju tako dobro otiske ako idu nizbrdo? Nelogično! Laboratorijski dokazi pokazuju da se otisci jednako utiskuju bez obzira da li se ide uzbrdo ili nizbrdo. Kod nekih otisaka dinosaurusa vidite poskakivanje. Šta su ti dinosaurusi radili? Igrali balet ili su radili nešto drugo? Da li je moguće da je trčao po vodi ili je možda bežao uzbrdo od nečega? Da li je moguće da su ga talasi već podizali i da je samo malo dodirivao tlo? Zašto su hiljade njih prosto usmereni u jednom smeru? Ima preko 100 objavljenih teorija o nestanku dinosaurusa. A katastrofičke pretpostavke čine većinu od njih. Jedna govori o olujama, druge o padu meteorita, druge o iridijumskom sloju. Da li ste znali da vulkani stvaraju slojeve iridijuma? A zašto bi uticaj iridijuma bio tako selektivan?
Lično verujem da su ova stvorenja postojala i da su prosto «sprana» jednom ogromnom kataklizmičnom katastrofom. Nauka mora da negira univerzalni potop, jer ako ga prihvati, onda je nestao evolucioni scenario. Ali svaki pojedinačni fosil koji proučavamo govori o katastrofizmu. Pogledajmo biljke: nalazimo iste biljke u fosilima koje žive i danas. Vidite, na naslagama uglja fosili su ravni. Da li je moguće da je to mogla biti šuma koja je rasla u prošlosti i onda bila zbijena, da li to šume danas rade? Ne. Znači, drva pojedinčno padaju i ponovo njihova materija ulazi u biološki ciklus. Ako vidite ove ogromne naslage uglja postavite sebi jedno pitnje: ako je to bila šuma koja je rasla u jednom periodu i onda je bila zbijena, kako onda nalazite morske organizme u ležištima uglja? Da li su šume rasle pod morem?
Geilord Simpson, čuveni evolucionista, pretpostavlja da su sve životinje sada specijalizovane, a da generalizovane opšte forme od kojih su se razvili ovi specijalizovani organizmi sada ne postoje. Zapravo, sve životinje su uvek bile manje-više specijalizovane. Takozvane «opšte životne forme» su ili samo mit ili apstrakcija. Dakle, tzv. «jednostavna životinja» koja je bila predak nečemu kompleksnijem ne postoji u fosilnom zapisu. To je mit. Potiče iz uma. Dakle, Guld kaže da su porodična stabla koja krase naše udžbenike zasnovana na onome što su ljudi izmislili kolko god to izgledalo razumno, a ne na fosilnom dokazu. Prema tome to potiče iz ljudskog uma, a ne iz činjenica koje pruža fosilni zapis. Pogledajte hiljade amonita zajedno. Danas su istrebljeni. Da li su primitivni? Ne. Oni su jedni od najkomleksnijih mekušaca koji su ikad živeli. Šta da kažemo o trilobitima. I oni više ne postoje. Da li su primitivni? Ne. Jednako su napredne kao i bilo koje druge artropode koje danas žive. Šta da kažemo o morskim sasama? Da li su i one primitivne? Ne, iste su kao i one koje danas žive. Uporedimo fosil i živi organizam. Imamo fosil morske kornjače i živu morsku kornjaču. Nikakve promene nije bilo. Uporedimo živi i fosilni nautilus. Isti su danas kao što su bili u fosilnom zapisu. Insekti su isti danas kao što su bili i na fosilima koje nalazimo. Šta da kažemo o evoluciji konja. Oni su najčuvenija postavka u muzejima. Opet ovde imamo morfološku sekvencu, a ne paleontološku. To znači da su se svi pojavili u istom vremenskom periodu, a neki naučnici su to poređali u sekvencu kako su smatrali da je logično. Čak nema ni dokaza da su neki od tih bili i konji. Postoji jedan u tom nizu – euhipus. Ranije su ga zvali hirakaterijum i izgleda kao neki mali skočimiš koji živi u pustinji. Ovo formiranje evolutivnog stabla od malih ka velikim je iracionalno jer i danas i danas imate male i velike konje. A redukcija nožnih prstiju od tri na dva je takođe nelogična jer nalazite živuće životinje u istoj formi kao i danas. Njihov broj je različit i ne mogu biti u sekvenci.

Da rezimiramo: evolucija zahteva da počnemo od nekolicine i da završimo sa mnoštvom. A mi, zapravo, započinjemo sa mnoštvom, a završavamo sa manjim brojem. Evolucija zahteva da započnemo sa malim i završimo sa velikim. A fosilni zapis kaže suprotno: započinjemo sa velikim, a završavamo sa malim. Evolucija zahteva da, kako vreme odmiče, imamo sve kompleksnije životne oblike, a nalazimo sve u kambrijumskoj eksploziji uključujući čak i filon kome mi pripadamo. Evolucija zahteva da imamo evoluciono drvo, da počnemo sa jednom formom, i onda se razvijaju druge. Ali, nemamo ih, imamo evolucione travnjake. To nisu mali problemi, to su veliki problemi za evoluciju.
Za jos informavija (citaj)

Hajde da probamo sa nečim drugim. Da pogledamo jedan savremeni primer katastrofe. Odvešću vas u čuvene okamenjene šume u parku Jelouston u Sjedinjenim Državama. Ova drveta stoje uspravno, ona su okamenjena. Ideja je da su oni tu morali rasti. Nalazite 40 slojeva okamenjenih šuma jedan iznad drugog. Ako su ova drveta tako uspravna, znači da su tamo rasla. I ako pogledate njihove godove neka su 400 godina stara. Znači da je svaki od tih slojeva morao rasti nekoliko stotina godina. Ideja je sledeća: šuma je rasla, desila se vulkanska erupcija, ona je zatrpala šumu, a zatim opet erupcija koja zatrpava novu šumu. Nova šuma je rasla... i tako 40 puta. A to bi tražilo stotine hiljada godina. I naša teorija o jednom opštem potopu bi nestala. U starijim udžbenicima teorija o stvaranju je ismevana zbog ovakvih činjenica. Ta drveta tamo postoje i ona su uspravna. A da li su ona tamo rasla? Hajde da se još malo popnemo uz planinu i pogledamo. Evo jedno koje se proteže kroz više od jednog sloja. Postoji još nešto zanimljivo u svim tim drvetima: nemaju korenje, nemaju koru i nemaju grane. Da je šuma zatrpana pepelom, zar tamo ne bi ostali i koreni? Ali, koreni nedostaju. Nisu sva uspravna, neka su položena a sva su u istom smeru – kao dinosaurusi koji leže u istom smeru. I svaki sloj leži u određenom pravcu. U sadašnjim šumama nema takve prostorne orijentacije. Mora da je nešto drugo bilo u pitanju. Ako svi leže u istom smeru čak i ona koja su uspravna na neki način su u tom smeru u kome su i ova položena. Nemaju koru, nemaju grane niti korenje. Zatim nalazimo šumske podove. Ako se pojavi vulkanska erupcija i prekrije šumsko tlo onda mora postojati taj sloj šumskog tla. Oni nalaze takve slojeve, ali oni su široki samo jednu šaku. Ako ih odnesemo u laboratoriju, vidimo da su oni sortirani kao što bi se taložili u vodi.
Povešću vas na vulkansku planinu Sveta Helena. Pogledajmo planinu pre 1980-te kada je eruptirala. Prelepe šume i jezera i veliki glečer na vrhu pre erupcije. Ne znaju svi da su bile dve erupcije. Postoji jezero koje se zove Spirit. Nakon prve erupcije koja se dogodila u martu 1980 samo se glečer otopio i voda je potekla severnom stranom ove planine. Ona je uskoro izazvala veliku poplavu i mogli ste da vidite drveta koja su otkinuta. Pogledajte, balvani nemaju ni grana ni korena. Uskoro je sve bilo prekriveno blatom. Mesec dana kasnije planina je ponovo eruptirala. Hajde da prvo vidimo rezultate prve erupcije: Postoje pojedinačna drveta koja su otkinuta u toj poplavi i vidimo ih kako leže. Šta vidite? Nemaju grane, otkinuti su koreni i nemaju koru. A orijentisani su u onom pravcu kako je tekao tok poplave. Zašto nemaju granje i koru? Vidite jedno udubljenje. Dok se balvani kotrljaju u vodi, njihovo se granje pokida. I kako se jedan o drugog taru, skine im se kora. A onda sledećeg meseca se desi nova erupcija. To su najveći pokreti zemlje ikad zapisani od strane ljudskih bića. Cela trećina vrha planine je skliznula dole. I to je bila ta ogromna eksplozija. Sila ove eksplozije je bila 500 puta jača nego bomba koja je bačena na Hirošimu. Desila se ogromna pečurka dima i šume je nestalo. Kamioni i automobili koji su bili hiljadama kilometara daleko bili su zatrpani. Postoji jedno od jezera koje je postojalo sa šumom pre erupcije – a nakon erupcije ovo jezero je nestalo. Svo blato i materijal su pali u jezero. Vidimo jedan krater i tu ljudsku figuru kao reper. Tu vidimo i ogroman kanjon koji je prosečen u samo nekoliko sekundi jer ova ogromna količina materijala koja je pala u jezero je izazvala ogromne cunami-talase. I kako se prašina taložila formirali su se slojevi za koje naučnici kažu da im treba milioni godina. Sva drveta koja su bila pokidana su se zajedno formirala na povšini vode u novoformiranim jezerima. Može se videti da su vrlo brzo drveta počela da plutaju u vertikalnom ploložaju. Ronioci su otišli tamo i na dnu jezera našli su ogromnu količinu kore. A neka ležišta uglja danas se ne sastoje ni od čega drugog osim od kore drveta koja je komprimirana. Naučnici su želeli da saznaju koliko je tu stabala bilo i upotrebili su sonar gde je svaka linija predstavljala jedno vertikalno drvo. Pronašli su 90.000 uspravnih drveta u tom jezeru. Da je naišao drugi tok blata, ova drveta bila bi zatrpana vertikalno.
Da se vratimo ovim našim okamenjenim šumama u Jeloustonu. U svim ovim šumama vidimo da su neka drveta horizontalna a neka vertikalna. Ni jedno stablo nema koru niti grane. A neka od njih se prostiru kroz više pretpostavljenih vremenskih slojeva. Naučnici su hteli da znaju koliko godina je bilo potrebno da se ovakva jedna formacija formira. Pretpostavljali su da je svaki od ovih slojeva pojedinačna erupcija. Prvi problem je da je vulkanska materija, koja se naziva breksija, formirana pod vodom. A sledeći problem je da ovde imamo 40 slojeva, ali kad analizirate hemijski sastav svakoga, mogu da pronađu samo četiri kategorije. Vidite, kad vulkan skuplja magmu, može nekoliko puta da eruptira dok se ta magma ne potroši. I onda treba da prođu godine dok se ne formira nova magma. Magma koja izlazi u jednom eruptivnom ciklusu ima isti hemijski sastav, a kasnije magme imaće različit hemijskih sastav. Kada su analizirali ove okamenjene šume pronašli su samo četiri tipa hemijskog sastava. I nije jedan na dnu, pa zatim da se formirao drugi, pa treći, pa četvrti, već su ovi slojevi bili pomešani. Vrlo zbunjujuće! Našli su četiri pukotine u zemlji. Zamislite, sve je pod vodom i jedan vulkan eruptira. I tok krene u jednom smeru. I sad imamo milione drveta koja plutaju koja se dole konstantno talože, pa su neka zakopana jedna uspravno, druga horizontalno. Onda eruptira drugi vulkan i teče u drugom smeru. Zatim eruptira drugi, pa teče u drugom smeru. I budući da svi imaju identičan hemijski sastav, sve erupcije su morale da se dogode u toku tri meseca jer su na Havajima otkrili da, ukoliko se erupcije razlikuju vremenski više od tri meseca, hemijski sastav magme je različit. Koliko smo rekli juče da je trajao potop po Bibliji? Pet meseci. Više nego dovoljno vremena tako da sve okamenjene šume na svetu pokazuju sličnosti.
Postoji zanimljiva biljka velvicija koja raste na okamenjenom drvetu. Da kažemo nešto o toj biljci: To je najstarija biljka na zemlji zajedno sa crvenim drvetom (to je jedna vrsta kedra i ima specifičnu koru koja ne može da gori). Vidimo prvu generaciju ovih drveta. Nema nekih dokaza da je bila neka druga generacija ovih drveta koja bi tu rasla. Imam nekoliko pitanja za vas. Najstariji živi organizmi danas su velvecija i ova vrsta kedra – stari oko 4-5 hiljada godina. Na najstarijoj reci na našoj planeti Nilu, ukoliko želite da izgradite branu, nećete moći jer Nil donosi nanos, tako da bi se brana napunila tokom godina. Godinama su proučavali koliko godišnje nanosa donese Nil pre nego što su izgradili branu. To je korisna informacija jer ako znamo koliko nanosa donosi godišnje i znamo koliko nanosa imamo u Delti i koliko nanosa imamo u Mediteranu, onda je moguće izračunati koliko je Nil dugo tekao. Između četiri i pet hiljada godina. Koliko dugo je tekao Misisipi u Misuriju? U oba slučaja nema odnošenja nanosa. Između četiri i pet hiljada godina. Reka Po koja izaziva probleme u Veneciji, dve do tri hiljade godina. Ne postoji reka koja je tekla duže od četiri do pet hiljada godina. Ne postoji biljka na planeti koja je starija od toga.
Informacije koje dokazuju potop
IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
U proslom postu smo govorili o fosilima i o geološkom stubu. Stigli smo do dinosaurusa, ali nismo govorili o sisarima. Sisari se nalaze uglavnom u gornjem delu geološkog stuba. Između dva sloja – mezozojskog i kenozojskog postoji sloj koji se naziva kreda. Ovo je zanimljiv sloj, jer kreda se sastoji od vrlo zanimljivih stvari. Tu imamo i belu stenu dovera, to je jedan od najdebljih slojeva na planeti. Zanimljiva stvar o ovom sloju je da je univerzalan i da se prosteže od kontinenta do kontinenta. U nekim predelima je vrlo debeo, u drugim je tanak, što znači da je cela planeta morala biti pod vodom. Ovi slojevi se sastoje od malih oklopa algi a imamo i oklope foraminifera, to su jednoćelijski morski organizmi. Zanimljivo je da se danas ništa slično ne dešava, kao što je formiranje ovakvih slojeva jer su okeani jako duboki a kada alge ili foraminifere iz gornjih slojeva umiru, oni se talože u okeanu, ali pre nego što dospeju do dna, ove majušne školjkice se već rastvore. Ali na Srednjeatlanskom grebenu ima visokih podvodnih planina, i ako tamo ronite videćete da su vrhovi tih podvodnih planina beli kao da su pokriveni snegom. To je zato što se ljušture nisu rastvorile pre nego što su dospele do dna, pa tako leže na vrhu ovih podvodnih planina. Zapravo, možemo da pođemo kući, jer kad smo ovo rekli, završili smo sa evolucionom teorijom!!. Jer ako postoji univerzalni sloj krede koji se proteže po svim kontinentima i leže na svakoj steni u kontinentu, to znači da je sve bilo pod vodom u isto vreme i to zabija nož u evolucionu teoriju. Ali, hajde da budemo fini i da ipak nastavio. Kada se sve ovo nataložilo, stvorilo je prilično debele slojeve. A ljudi misle da su potrebni milioni godina da se ovi slojevi formiraju.
Pogledajte koralna ostrva. Budući da korali rastu vrlo sporo, ti korali su morali rasti hiljadama i desetinama hiljada godina da bi izrasli do veličine ostrva. Ali, sa današnjim znanjem o cvetanju algi, cvetanju mora zbog poremećene ekološke ravnoteže, znamo da čak i debljina debelih stena krede u doveru može da nastane za 200-300 godina, a takođe i korali. Najbolje rastu ukoliko nisu suviše blizu površine i blještavog sunčevog sjaja. Ali, takođe, ne rastu ni bez prisustva svetla. Sad imamo problem: ako odete na Pacifik, tamo postoji ostrvo Novi Itak. Ima 1500 m od vrha do dna ovog ostrva, i to je koralno ostrvo. Pitanje: da li je raslo od dna ka vrhu? Nemoguće, jer korali ne rastu na dubini većoj od 50 stopa. Postoji samo jedno rešenje. Mora da je okeansko dno bilo bliže površini. I kako se okeansko dno polako spuštalo, brzina njenog spuštanja nije mogla biti veća nego što je brzina rasta korala. U ostalim delovima Pacifika imate mrtva koralska ostrva koja su fosilna koralna ostrva. I ona su morala biti negde pri površini vode, jer u suprotnom ne bi mogla da rastu. Mora da se ovo dno spuštalo prebrzo tako da korali nisu mogli da nastave da rastu jer su već bili ispod nivoa gde ima dovoljno svetlosti. Ovo nam govori da okeani nisu mogli da budu tako duboki u prošlosti i da se dno, zapravo, spustilo. Čak i ovo ostrvo koje je debelo 1500 m sa sadašnjom brzinom rasta korala moglo je nastati za svega 1000 godina. Nisu im potrebni milioni godina za nastanak.
Evo zanimljive priče: Imamo dva planinska lanca u Sjedinjenim Državama. Jedan je Medveđi zub, a drugi je Veliki rog. Vidimo njihivu liniju raseda. A u dolini između njih imamo slojeve geološkog stuba. Očigledno da su obe planine morale biti izdignute. Jedna se vrlo brzo izdigla i napravila liniju raseda. Prvo, pre nego što su te planine bile tamo, dok smo imali ravno okeansko dno ili ravne slojeve, zamislite da su ove linije planine na nivou donje linije. Zamislite da su ravna linija. Sve je u jednom sloju. U ovim slojevima imamo zatrpane sve fosile o kojima smo sinoć govorili. Ovo su isti slojevi koje možete videti u Grand kanjonu. Sad, ako bi voda sve prekrivala, šta bi bilo u vodi? Sve što pluta. Možete naći i ptice i sisare koje plutaju. Oni se naduvaju i mogu da plutaju. Možete videti i drveta koja plutaju i posle katastrofe, kao što je mogao biti potop, našli biste mnoštvo mrtvih životinja i biljnih ostataka. I sad izdignite ove planine. Vidite, slojevi pri dnu su savijeni kao što je savijena planina. Šta nam to govori? To nam govori da su slojevi već bili tamo kad se planina uzdizala. U protivnom, ne bi mogli da se iskrive. Dakle, bili su tamo, planina se izdizala, i oni su se savijali uz planinu. Ova scena nam, takođe, govori da ovi slojevi u to vreme mora da su bili mekani, tako da se nisu prelomili. To je logično, zar ne? Ali, pogledajte, tu postoji još jedan, kenozojski sloj koji je mlađi sloj. A između ta dva sloja imate kredu, naravno, što pokazuje da su ova dva sloja bila pod vodom. A zeleni slojevi nisu savijeni. To nam govori da oni nisu bili tamo u vreme kada se planina izdizala. Mora da su se pojavili posle izdizanja planine. Ako su ovi crveni slojevi bili tamo kada se planina izdizala, gde su oni sada? Dakle, ti slojevi su sprani sa vrha. Voda je kuljala i sve zatrpavala zajedno sa blatom. Imamo ovde i jedno brdo koje je ostatak onoga što je bilo na vrhu, jer se ovo brdo na vrhu sastoji od istog materijala koao i ovo dole.
Ovo je vrlo lako objasniti katastrofičkim modelom potopa. Pre nego što su planine postojale ovi slojevi su sve ovo prekrili, zatim su se planine uzdigle, sve je bilo sprano zakopavajući sve što je plutalo na vodi, ali pre nego što je sve bilo sprano vode je već nestalo, tako da imamo ostatke. Ali, nauka ne prihvata ovu teoriju brzog nastanka jer stavlja milione godina u sve ovo. Problem je onda objasniti kako su se ovi slojevi iskrivili ukoliko su te stene bile čvrste u tom periodu. A jako teško mogu i da objasne prisustvo ovog brda na vrhu planine. Za njih, to nije ostatak onog što je tu pre bilo, nego je tu nekako moralo da nastane. Za objašnjavanje ovoga oni tu koriste silu guranja. I prosto ovo brdo na vrhu planine moralo je biti «odgurano» gore 10.000 stopa pre nego što je to brdo na vrhu planine postalo. Evo, vidimo ga, sedi na prekambrijumskim stenama, ne izgleda kao da je ikad bilo «gurano», nema nikakvih tragova uspinjanja «guranjem» zato naučnike iritira ovo brdo. Ono je paleolitskog ili mezozoitskog porekla jer ima ribe kao fosile. Ali, setite se da sam rekao da bi sve životinje koje su plutale bile zatrpane. Uzgred da vam kažem, planina dobija ime po šiljku koji izgleda kao medveđi zub. Ako se setite onih zelenih slojeva iz mezozoika, nalazite još nešto što je zaista zanimljivo. Puni su životinjskih kostiju. U nekim područjima kosti su izlomljene, a u drugim delovima sveta gde je sloj krede tanji, kosti nisu toliko izlomljene. Šta se tu desilo? Da li mislite da je moguće da se u nekim delovima sveta kontinent uzdigao dosta ranije i da su njegovi sisari bili zatrpani i oni su u masovnim grobnicama, a u drugim područjima gde je bilo potrebno više vremena da te životinje istrunu, imamo izlomljene kosti sisara. Na drugom mestu imamo cele kosti. Na šta vam to liči? Slučajna fosilizacija tokom milion godina ili vam to liči na masovnu grobnicu?
Vodim vas u Britanski muzej prirodne istorije u Londonu. Tamo vidite jedan fosil. Mnogima se on sviđa. Da vidimo šta su evolucionisti sami napisali (svi oni koji rade u muzeju su evolucionisti): groblje sisara, fosiliziovani ostaci antilope, gazele, konja, mesoždera, svi su sačuvani u jednoj gromadi. Fosili su bili okruženi ostacima poplave sugerišući da su životinje bile zbrisane zajedno stravičnom poplavom. Nema uticaja vremenskih prilika, nisu uništeni erozijom, i vrlo malo ima štete na fosilima, tako da mora da su brzo zatrpani. Imate konja, gazelu, mesoždere, sve zajedno zatrpane. A na drugim mestima imate takođe masivne grobnice gde su hiljade fosila zatrpani zajedno. Svakako je u pitanju katastrofa koja se desila kao posledica potopa.
Imamo poplavu u Bangladešu. Vidite sva telesa životinja kako zajedno plutaju. Da su kojim slučajem zatrpani tokom blata, imali biste sličnu situaciju. Nalazite fosile, bukvalno, hiljada životinja koje leže zajedno. Negde nalazite po stotine kitova u jednoj zajedničkoj grobnici. Neki su čak zatrpani vertikalno prolazeći kroz više kenozojskih slojeva što pravi problem tvrdnji da su potrebne hiljade godina da se formiraju ovi slojevi. Naš model potopa govori o tokovima blata i turbulencija ispod vode, i ako pogledate eksponate u Britanskom muzeju, nalazite fosile za koje piše: «Zakopani živi morski ježevi zajedno sa morskim zvezdama i morskim ljiljanima. Zakopani su vrlo brzo te su im se i bodlje zadržale». Čak ne mogu da koriste kao objašnjenje za nastanak ovakvih fosila poplave reke jer su ovi fasili pronađeni u okeanu.
Dakle, imate veliku količinu činjenica koje govore u prilog katastrofičnom potopu. Ako pogledate u morske fosile, opet vidite da leže u jednom pravcu. To, takođe, onemogućava primenu uniformističkog principa koji govori da su fosili nastajali slučajno, slučajnim taloženjem, sporim procesima. U višim slojevima nalazite još nešto vrlo zanimljivo - nalazite zelene listove. Vidite, i oni leže u istom pravcu u kojem je struja tekla. Ništa slično se ne dešava danas. Zanimljivo je da, ukoliko je posle potopa ponovo dolazilo do uzdizanja tla, onda bi semenje se nalazilo u tom materijalu. Čak i da je bilo godinama u morskoj vodi morska voda bi delovala kao neki silos za skladištenje, a more ima visoku koncentraciju kosmotskog pritiska, a seme ima nizak kosmotski pritisak. To je bilo prosto kao da ste ih čuvali na suvom pod vodom. I ako biste im dodali slatku vodu, one bi počele da rastu!! Dakle, koliko bi vremena prošlo pre nego što bi se rast biljaka obnovio?
Imamo brilijantne ekološke primere u svetu. Klasičan slučaj je planina Sveta Helena: potpuno uništenje ekologije, i za samo deset godina čak su i drdveta počela da rastu, trava se obnovila, već su niski žbunovi počeli da rastu. A odakle se onda stvaraju ovi nanosi i talozi zelenog lišća? Šta čini da lišće opada sa drveća? Veliki vetar. Interesantno je da Biblija govori o velikom vetru koji je isušio Zemlju posle potopa. Ako pogledamo sav taj materijal koji je plutao, u gornjim slojevima imamo depozite nagomilanih algi koje govore da je sve ovo bilo veoma vlažno, i depozite močvarnog bilja, dok se ponovo uspostavljala ravnoteža na zemlji posle potopa ,bilo je manjih, lokalnih katastrofa. Da li znate da je časopis «Nature» izvestio da je pre 2.000 god. cela Etiopija bila vlažna jer u slojevima u Etiopiji koji su stari 2.000 godina imate veliku količinu slatkovodnih fosilnih puževa. Nikad vam to ne bi palo na pamet, jer je sad tamo pustinja. Iz fosila dobijamo informacije i o klimi neposredno posle takve jedne katastrofe. Ako su zeleni listovi počeli da bujaju odmah nakon takve jedne katastrofe to nam može reći nešto o vremenu. U Evropi smo našli fosilizovan i živući primer leptira. Naravno, nauka nikada ne bi priznala da je u pitanju ista vrsta. Mora da su milionima godina razdvojeni. Možete naći i fosil persijskog gvozdenog drveta. Budući da je to, verovatno, tropsko drvo, to nam govori da je klima u Evropi morala biti mnogo toplija nego što je danas.
Sibir mora da je bio veoma topao jer tamo nalazite veliko mnoštvo faune, uključujući i neke životinjice koje kopaju. Topla klima znači da su i okeani morali biti topli. Ako su izvori velikog bezdana izbili na površinu, a neki od tih vrelih izvora danas imaju i do 360 stepeni, po vrstama algi koje su rasle možemo pretpostaviti da je tamo postojao jedan fini topli okean sa negde oko 30 stepeni.
Ako je Zemlja relativno nedavno bila prekrivena vodom, onda za to mora postojati dokaz. Ako odete u Saharu, i tamo ima dokaza da je pre 2.000 godina tamo bilo dosta vode. Ako pogledamo nešto što se nekada zvalo jezero Lahontan, a veliko slano jezero je ostatak nekadašnjeg velikog jezera Lahontan, upravo po obodima jezera vidimo da je upravo nedavno tu bila voda. I to je bilo pre svega 300 godina kada su prvi Amerikanci počeli da se naseljavaju u Sjedinjenim Državama. Oni su veslali preko ogromnih jezera, a danas je to plodna zemlja koja se koristi za uzgajanje biljaka. Argument koji je korišćen protiv kratke istorije Zemlje su slojevi blata u jezerima koji se zovu valfovi (?). Oni se koriste kao godovi drveta za datiranje. Svake sezone stvara se jedan ovakav depozit, tako da u nekim jezerima mogu se naći 100.000 ovakvih slojeva. Ako koristite ove jezerske godove za datiranje starosti zemlje, onda je teorija o kratkoj istoriji kompletno pala u vodu, Naravno, ukoliko ti godovi nastaju na godišnjem nivou.
Evo jednog lista koji je zakopan u ovim jezerskim godovima. Siguran sam da možete sa mnom da izbrojite koliko on slojeva zahvata. Četrdeset osam! Četrdeset osam godina ovaj list je čekao da bude zatrpan. Verujete li u ovako nešto? To je jedan tvrdokoran list. Danas ti godovi jezera nastaju sa pojedinačnim događajima kao što je oluja praćena kišom. Oni se ne mogu koristiti kao dokaz za godišnje taloženje, i ne možete datirati starost jezera po tome. Ako pogledate sisare u višim slojevima, kao što je recimo slepi miš, videćete da su oni potpuno isti kao i današnji sisari. Malo su veći, i bilo ih je više vrsta. Nalazite nosoroge sa jednim, dva, tri roga. I danas nalazimo iste sa jedim ili dva roga. Ali te životinje su bile krupnije. I biljke su bile veće. Imamo primer biljaka koje rastu pod uticajem Golfske struje u Škotskoj. One su zaista velike jer Golfska struja čini ovaj deo toplim. Isto tako imamo i džinovske slonove koji su, zapravo, mamuti. Zatim džinovske bizone, ogromne lenjivce, konje, ogromne sabljaste tigrove, a ljudi misle da su ovo neobične životinje koje su živele pre više miliona godina. Zapravo, stavljaju ih negde 40-45 miliona godina unazad. Mora da je životna sredina zaista bila dobra za ove stanovnike. Koliko mislite da je potrebno da bi se jedna životna vrsta smanjila?
Pogledaćemo opet neke zanimljive članke u časopisu «Nature»: Ako uzmete neku vrstu životinja i izolujete ih na ostrvo, i kako populacija raste, povećava se njihovo međusobno takmičenje. Prva adaptacija da bi se izborili sa tim je redukcija veličine, smanjivanje. Neke gazele mogu se smanjiti za 2/3 za samo nekoliko generacija. Dakle, nisu potrebni milioni godina za to.
Uzmimo primer insekata koji su živeli u rodnim godinama i one iz ne baš tako rodnih godina. Videćete ogromno smanjenje veličine.
Pogledajmo neke zaista zanimljive fosile. Pogledajmo katran, tu možemo naći neke zaista zanimljive fosile. Odakle, uopšte potiče katran? To je raspadnuta organska materija. Ima slično poreklo sa naftom. A koliko miliona godina je stara nafta? Znate šta sam uradio? Stao sam na jedno mesto i čekao. Ljudi mora da su mislili da sa mnom nešto nije u redu. Čekao sam i kad se pojavio, slikao sam. Fotografisao sam mehur vazduha. Evo, vidimo katran pod zemljom, a postoji i pukotina u zemlji, a gasovi koji nastaju raspadnjem organske materije izazivaju pritisak, oni potiskuju katran i onda odjednom izađu. Ako imam limenku koka-kole, ukoliko napravim rupu u svojoj limenci, za koliko vremena će ona «izvetriti»? Neće puno vremena proći. Izađe ugljen-dioksid koji je čini gaziranom. (Naravno, ni u kom slučaju ne treba da je pijete). Ali, ova «limenka» još uvek stvara mehuriće. Dakle, prošli su milioni godina, a ona još uvek nije izvetrila. Da je ova naslaga stara milionima godina, odavno bi taj gas izašao. Ali, da se vratimo priči: Naiđu mamuti i dođu do nalazišta katrana. Oni misle da je to jezero i onda zagaze u njega, i to ih usrče i ne mogu da ga se oslobode. I sada zapomažu kao životinje koje su na samrti. To sad privlači mesoždere koji dođu da se lako najedu i oni završe kao žrtve, tako da u ovim ležištima katrana imate prelepo očuvane mamute i zatim ogromne lenjivce. Jeste li čuli za Ričarda Ačenboroua? U pitanju je serija «Život na zemlji». On je veliki evolucionista koji pravi emisije za BBC.
Bila je naučna izložba u Južnoj Americi pre nekoliko godina i naučnici su išli ka farmi, a farmer je okačio ogromnu kožu neke životinje. Niko od tih naučnika nije video takvu životinju ranije i pitali su se šta je to. Farmer im je rekao da je to životinja koju je pronašao na farmi i da ima još par tih uginulih životinja u pećini. I poveo ih je da pogledaju i zaista su te životinje ležale tamo. U pitanju je bio ogromni gigantski lenjivac s kožom koja je još uvek bila na njima. Koliko miliona godina mogu biti stari ti lenjivci? Vidimo i gigantskog bizona, sabljastog tigra, ali kada vam prikažu jedan ovakav fosil, ne kažu vam da su ga našli zajedno sa tigrom sa mnogo manjim zubima, tako da vam to predstavljaju kao da je u pitanju zasebna vrsta. A to je, zapravo samo jedan krajnji ekstrem jednog varijateta unutar vrste. A evo i džinovskog vuka. Sve vrste u fosilnom zapisu koje su nama danas poznate postoje, samo što su veće! A tvrdnja koja stoji iza ovoga jeste da su ova stvorenja živela 40-45 miliona godina unazad. Ne zaboravite, našli su jednog sa kožom u današnje vreme!
Očigledno, cela planeta bila je topla, ali danas imamo ledene kape. Takođe imamo puno leda na Južnom i Severnom polu, a imamo isto tako i veoma hladne zime, tako da nikako ne može da bude kao u prošlosti. U Sibiru više ne mogu da preživljavaju ogromni slonovi. Kako se klima promenila? Pre koliko vremena? Koliko brzo? Da li je moguće da je meteorit udario u planetu? Na Zemlji vidimo velike udarne kratere kao što je npr. veliki krater u Arizoni. U Sibiru nailazite isto na kratere i oni su mnogo veći od onog u Arizoni. Duž cele obale Afrike nalazite kratere kao posledice udara meteorita, ali nigde u ostalim delovima geološkog stuba nemamo te ostatke. Dakle, Zemlja je bila pogađana. To mora da je izazvalo razdvajanje kontinenata. Dakle, kontinenti su se razdvojili, rascepili. I kao što vidite, delići slagalice se još uvek veoma dobro uklapaju. A tu gde se Zemlja tačno razdvojila imate ogromne vulkane. Imate ceo vatreni prsten Pacifika gde vidite vulkan do vulkana - 80.000 vulkana koji eruptiraju u isto vreme. Zanimljivo je da jedan vulkan Sveta Helena je proizveo toliko prašine koja je otišla u vazduh da se temperatura na celoj zemaljskoj kugli smanjila za ceo jedan stepen. Jedan vulkan Krakatoa, koji je bio mnogo veći nego Sveta Helena, snizio je temperaturu za cela četiri stepena. Šta mislite, šta bi uradili 80.000 aktivnih vulkana? A svuda duž ovog vatrenog pojasa imate dokaze o vrlo skorim vulkanskim erupcijama sa mnogo vulkanskih odžaka. Ako pogledate brzinu erozije obala kontinenata danas, a činjenica je da se kontinenti tako dobro uklapaju kada biste ih spojili, govori o tome koliko dugo je erozija mogla delovati a da se oni još uvek uklapaju. Dakle, imate odjednom zaklanjanje Sunca, relativno tople okeane sa puno isparenja, i na taj način može brzo da nastane led. Naučnici pokušavaju da nam dokažu da su ledena doba trajala stotinama hiljada godina i da je bilo tri ledenih doba. Pravi dokazi postoje samo za jedno ledeno doba. Na glečeru Atagaska i na mnogim glečerskim ležištima imamo stubove koji pokazuju gde su glečeri bili i koje godine. Po tome vide da ledeno doba nije moglo da traje baš 100.000 godina. 6.000 godina može sve da objasni. Prosto: posle velike katastrofe – potopa, sve se odjednom zamrzlo. A imamo dokaze i o silasku i prolasku glečera jer imamo kanjone ili udubljenja oblika «U». A imamo i otopljene glečere, glečerska jezera, a imamo i suve vodopade. Mora da su glečeri nekad blokirali velika kopnena jezera, i kad su se glečeri otopili brže nego što ljudi smatraju, ova jezera su provalila kroz glečersku barijeru i napravila takve formacije. Naravno, evolucionisti nikad ne bi priznali da se tako nešto desilo u prošlosti, jer njima su trebali milioni godina, i oni kažu da se takav događaj desio krajem ledenog doba.
Postoje životinje koje su zakopane u Sibiru. Zašto su one tamo? Na severu Sibira mora da je bilo mnogo hrane čak i u hladnim periodima. Okean je postao topao tako da je duž obale ostalo dovoljno hrane za njih. Glečer je prošao kopnom Sibira i razdvojio populaciju mamuta na južnu i severu. Južna populacija bi danas bili indijski slonovi. Kada je led počeo da se topi posle ovog ledenog doba, tada je nastupila katastrofa za ove životinje. Da li je led slana ili slatka voda? Slatka voda. Kad se topi i uliva u okean ređa je nego morska voda, tako da leži na površini. I preko noći, kad postaje hladno, ona se smrzava, tako da su prosto preko noći ove životinje bile zamrznute. Ali, zvanična nauka pretpostavlja da se tako nešto dogodilo pre 40 miliona godina. Ne nalazite tamo samo mamute nego i razne vrste sisara čak i neke vrste rovčica i druge životinje koje žive u mnogo toplijoj klimi. Kada se po tvrđenju nauke pojavio čovek? Tri i po, maksimum četiri miliona godina unazad, tako da bi razmak između mamuta i ljudi bio negde 40 miliona godina. A onda su pronašli mamute sa kopljima zabodenim u njih. Takođe, nalazite i crteže mamuta u pećinama u Francuskoj. E, sad moramo ponovo da razmislimo. A naravno da čoveka ne želimo da vratimo 40 miliona godina unazad. Onda ćemo morati 40 miliona da približimo mamute. Tako je lako u nauci promeniti vreme življenja nekih životinja. Ako imate puno miliona možete da ih premeštate kako vam odgovara. A onda možete da odete i da iskopavate mamute iz leda i hranite tim mesom pse a možete i da naručite mamutsku šniclu. Pitanje za vas: Da li mislite da je to meso staro 50 miliona godina i da kažete da je još uvek takvo da možete da ga jedete? Ako verujete u to, imate više vere nego ja. Jer čak i ako ga držite u zamrzivaču kažu da za godinu dana meso više nije tako dobro za upotrebu. Dakle, nemoguće je da je to meso staro 40 milioa godina.
Evo, možemo da vidim potpuno očuvanog embriona. A to me dovodi do evolucije čoveka. Časopis «Time» voli da nas podseća kako smo postali. Imali smo naslov: «Kako je čovek nastao». A posle par godina ponovo su imali sličan naslov. A kroz par godina imaće verovatno ponovo sličan naslov. Čisto da ne zaboravite. Pogledajte kako je na jednom mestu nacrtan: vidimo jednu lobanju, a takođe vidimo da je pun ožiljaka i modrica. Zašto je pun tih ožiljaka i posekotina? To nam daje sliku primitivizma. Evo Darvina sa sličnim pojavama [predavač ukazuje na slajd].
Da vam kažem nešto o evoluciji čoveka: ne postoji ništa što više nervira evolucioniste nego reći da je čovek nastao od majmuna. Znam to jer sam bio evolucionista. A čovek nije evoulirao od majmuna i svaki evolucionista to zna. Morate biti načisto s naukom. I majmuni i čovek su krajnji proizvodi evolucionog procesa. Imaju zajedničkog pretka. Zajednički predak je rovčica koja živi na drvetu. Ova životinja skakuće s drveta na drvo, ali ima oči sa strane. Teorija kaže da su se oči vremenom pomerile napred i to vam pomaže da bolje procenite daljinu. A to čini da i mozak biva veći. Ali, i ovaj sa očima sa strane vrlo dobro skakuće s drveta na drvo i nikad ne promašuje. Koja bi bila selektivna prednost, zaista ne možemo da kažemo. Tada su majmuni živeli na drveću i kažu da se jednom promenila klima i kompletni biljni pokrivač je više ličio na savanu. Tako da su ova majmunolika bića sišla sa drveta i počeli da zaposedaju savanu. Odustali su od jedenja banana i lišća, napravili su sebi motke i počeli da love gazele. Desila se potpuna promena ishrane. To je teorija. A zašto su se uspravili i počeli da hodaju uspravno? Pa, trava je bila visoka. Bilo je teško videti preko trave, tako da su počeli da se propinju na zadnje noge i da gledaju preko trave. Tako se razvio uspravni hod. Ovo govore ozbiljni naučnici na javnim predavanjima. Ali, to je potpuno nenaučno. Za one od vas koji poznajete materiju, to je lamarkizam, to nije darvinizam - to bi bila želja da se ide uspravno. Teorija dalje kaže da je čovek potekao iz Afrike. I onda se čovečanstvo razprostranilo 1,8 miliona godina unazad. Ali u istom udžbeniku naći ćete kontraargument ovome koji govori o multregionalnoj hipotezi jer je teško objasniti kako se ljudski ostaci pojavljuju svuda. Uprkos svemu, još uvek je najomiljenija afrička teorija.
Da vas podsetim: čovek nije evoulirao od majmuna, već je postojao zajednički predak. A majmuni su krajnji rezultat evolucionog procesa kao i svi fosili majmuna koji su bili pronađeni tako da su čovek i svi fosili bili savremenici. Živeli su u isto vreme. Vrlo je važno da to znate. Dakle, evoluciono drvo koje imamo, kao što sam juče rekao, po Stivenu Guldu, zasnovani je na imaginaciji, to je proizvod ljudskog mozga, a ne na naučnim činjenicama. Ono što imamo je morfološka sekvenca. Ne paleontološka sekvenca. Ne nalazite ih jedan nad drugim u slojevima. Nalazite ih u slojevima iz istog doba i onda ih slažete kako bi vama bilo logično. Dakle, svi oni su živeli u isto vreme, a preci i praistorijski ljudi su živeli zajedno sa njima. Ako ste primat i imate dugačku njušku, mora da ste primitivna forma. Šta je primitivno? Ono što ne liči na nas. A ako vam je njuška negde između? A ako imate više onako spljošteno time više ličite na čoveka, pa onda mora da su nam ovakvi bliži. A svi su oni živeli u isto vreme. Pa, zašto bi onda jedni bili primitivniji od drugog? Jedino ako sve ovo ne potiče iz našeg uma. Ako pogledate fosile nalazite dve grupe: nalazite majmunolike i čovekolike fosile. Ali su živeli u isto vreme tako da mogu da koristim iste kosti i da stvorim sekvencu. Kao što su oni naučnici koje sam sinoć pomenuo koristili lobanje pasa, i onda su poređali sve pse koji žive danas od malih do velikih, tako su i ovi koristili isto sve te lobanje organizama koji su živeli u isto vreme da napravim sekvencu kako je čovek evoulirao. Ali, nema nikakvih dokaza da se to dešavalo u sekvencama!
Recimo da je naš predak izgledao na jedan način. Dakle, uhvatili su gazelu pomoću motke. Nisu više voleli da jedu banane, sad im se više sviđale gazele. Zatim su polako počeli da se ispravljaju, zatim da nose odelo. Jedan naučnik Liki počinje sa australopitekusom – pitekus znači majmun – i zatim to stvorenje prolazi kroz razne alteracije kao javanski čovek, pekinški čovek, neandertalac, dok ne dođemo do kromanjolca koji je savremeni čovek. Ali, neki od ovih nalaza su 100% majmuni, a neki su 100% ljudi. Ali, njihove karakteristike su predstavljene progresivno! Liki zastupa tvrdnju da je čovek potekao iz Afrike. Uzgred da vam kažem da postoje rekonstrukcija istog fosila od strane tri naučnika: prvi je primitivan, drugi izgleda kao gorila a treći kao filozof. A sve lobanje su ili 100% majmunske ili 100% ljudske. Zaista je teško pronaći nešto što je između. Ali oni moraju pronaći nešto što je između. Zato su pronalazili svoje omiljene međuvrste.
Postoji kanjon u Africi koji se zove Oldovaj i u toj klisuri je pronađen jedan od Likijevih omiljenih australopitekusa. Najpoznatija lobanja koja je pronađena je lobanja 14/17. Pod ovim brojem je vode u muzeju. Liki kaže da su oni hodali uspravno. A sve što tu vidite je majmunsko. A zašto kaže da su hodali uspravno? To je zato što u dolini Oldovaj nalaze fosilne otiske stopala tako da su oni morali da hodaju na dve noge uspravno. I to je dokaz!? Znači, lobanja je 100% majmunska, nikad nije pronađen kompletan skelet, a sve što je pronađeno bilo je majmunsko. Ali postoje otisci stopala pa mora da je baš taj hodao uspravno. Upoređivali su ove otiske stopala sa ljudskim otiscima koji su pronađeni u Južnoj Americi onih plemena koji hodaju bosi. Identični su! Baš kao otisci ljudskih stopala. Uzgred, u Oldovaju u nižim slojevima, našli su ljudske kolibe. Dakle, ljudi su već bili tamo! Ko je onda ostavio otiske stopala? Majmun ili čovek? Obojica su bili tamo. Nema dokaza da je to bio taj majmun.
Johansen tvrdi da može da priđe bliže istini. Evo njegovog omiljenog fosila – čuvene Lusi. Lusi je bila vrlo mala i u muzeju u Londonu imamo fosile kako je ona išla uspravno. A vidimo i fosil koji je pronađen. Ali ovo je najkompletniji nalaz austrolopitekusa. Glava je 100% majmunska. Odnos dužine ruku i nogu je po Likiju negde između čoveka i majmuna. Kod ljudi, ruka je 75% dužine noge. Kod majmuna, ruka je dugačka koliko i noga. Liki kaže da je ovaj fosil negde između (87,4%). Zanimljivo je ustvrditi tako nešto kad vidite da dosta kostiju fali. Kako je onda izračunao te dužine? On kaže da je hodao uspravo zbog kuka. Nažalost, to sa ovim kukom nije mogao. Sa tim kukom, on je morao hodati kao majmun. Johanson kaže da je kuk ispravljen, ali on nema drugi kuk da ga uporedi. Ako je verovati ovom nalazu, onda je on morao hodati kao majmun. Ali, naučnik je ubeđen da je kuk iskrivljen. Zašto? Zbog kolena. Koleno je u celom fosilu jedina ljudska karakteristika. Sa ljudskim kolenom morao je imati drugu vrstu kuka od onog što je pronađen i morao je hodati uspravno. A da li su vam ikad rekli da nikada nisu pronašli koleno zajedno sa ovim fosilom Lusi? Ovo koleno ne pripada istom fosilu. Ono pripada sasvim drugom ležištu. A da li su ljudi već biti tamo? Da. Dakle, to je ljudsko koleno koje nikada nije pripadalo Lusi, a sve ostalo je majmunsko. Ima naučnika koji kažu da ovo nije ništa drugo do pigmajski šimpanza.
A šta da kažemo o neandertalcu? Njegov mozak je bio 100 kubnih santimetara veći nego vaš. I imao je artritis. I stoga to je bio stariji čovek koji je hodao povijeno. Nema dokaza da je neandertalac bio išta drugo nego čovek. Da ste darvinista i da ste videli aboridžina koji živi u Australiji, šta biste pomislili? Da je on primitivan. Zapravo, 1940-te mogli ste dobiti dozvolu da ih lovite, a danas, oni su univerzitetski profesori. Vidite, darviniziam je uveo diskriminaciju. Koliko vremena treba da se nešto fosilizuje? Pogledajmo jedan šešir. Pripadao je jednom rudaru, a sada je čvrst kamen. Ostavio ga je u rudniku i posle 30 god. to je bio kamen. Nalazimo zaista zanimljive fosile kao što su ljudski ostaci u već spomenutim rupama. Ali, oni nisu primitivni. Nalazimo ih zakopane sa zlatom. A ledeni čovek koji je pronađen u Alpima? Napokon smo pronašli nešto primitivno! Ali, on je bio tako običan. Zapravo, imao je ožiljke od operacije. A mumije koje pronalazimo ne govore nam ništa drugo nego da je naša vrsta oduvek bila ljudska vrsta.
Kako naučnici rekonstruišu sve ove neobične stvari koje vidimo? Oni kažu da koriste forenzičnu nauku, dakle, ono što se koristi u sudskoj medicini. Ali kada se to danas radi u sudsko-medicinskoj nauci imamo cele kosture sa lobanjama, a kod ovih fosila nalazimo samo, recimo, zub, ili neku malu kost lobanje. Možete li na to primeniti sudsko-medicinske postupke? U slučaju čoveka iz Nebraske koji je imao samo jedan zub rekonstruisali su celog čoveka zajedno sa oruđem koje je nosio. Kasnije su pronašli ostatak fosila i ispostavilo se da je to bila svinja.
Da vidimo kako oni to rekonstruišu. Uzećemo časopis «Scientific America». Nađete komad kosti i počnete da rekonstruišete lobanju, dodate zatim meso, a to sve na osnovu jednog zuba ili jednog komada kostiju lobanje. Zatim dodate kožu, pa kosu, a sve to od jednog zuba ili, recimo, malog dela vilice. Da li je ovo nefer nauka? Ja bih večeras malo da zaštitim naučnike. Nije to baš toliko nefer, jer sve počinje iz uma. Teorija zahteva da počnete od primitivnog i dođete do onoga što izgleda kao danas. «Morao je izgledati tako u prošlosti», kažu oni. Ne bih rekao da bi ovaj koga možemo videti baš dobar u matematici. Izgleda mi malo priglupo. Ali to je ono što naučnici veruju. I nekako je neproporcijalan i ružnjikav. Ali Biblija kaže da je čovek stvoren savršen po liku Božjem.
Na osnovu najstarijih dokaza koje smo videli večeras imamo fantastičnu teoriju. I kako se dokazi prikupljaju mi dodajemo ili oduzimamo milione godina, a nema ni traga dokaza. I onda čitamo o novim pronalascima u Africi. Ali, uvek su ti pronalasci samo austrilopitekusi. 2.Pet. 2 kaže: «I ovo znajte, najpre, da će u poslednje dane doći rugači koji će živeti po svojim željama i govoriti: «gde je obećanje dolaska njegova? Jer od kad od kako oci pomreše sve stoji tako od početka stvorenja». Prvi deo kaže da je sve bilo kao od početka - to je zakon uniformnosti. I kaže da «navalice neće da znaju da su nebesa bila od pre i nebesa iz vode i usred vode Božjom rečju. Za to tadašnji svet bi vodom potopljen i pogibe». Drugim rečima, poricali su univerzalni potop. Nema naučnika koji ne negira univerzalni potop jer oni prosto moraju da ga negiraju. Jer u protivnom, ako je bio potop, nema evolutivnog kontinuiteta. A zatim kaže: «a sadašnja nebesa i zemlja tom istom reči zadržana su te se čuvaju za dan strašnoga suda i pogibli bezakonih ljudi». Biblija kaže da je bio sveopšti potop, da je bio sud i da su ljudi tada bili uništeni. Naučnici kažu da nije bilo sveopšteg potopa, dakle, nije bilo ni suda. Iz toga zaključujemo da nismo započeli kao savršeni, pa onda degradirali, već smo nastali kao nesavršeni i uzdižemo se, napredajemo. Dakle, jedno uključuje, a drugo isključuje Boga.
Zapamtite samo jednu stvar: ako sloj krede prekriva sve kontinente, onda morate priznati da je voda prekrivala celu zemlju. A onda ostatak evolucione priče postaje prilično neverovatan. Ali, ima mnogo problema. Svakako da je šašava ona priča sa Nojevom barkom, jer kako u Nojevu barku ukrcati sve životinje? Zašto imamo toliku varijabilnost živog sveta i stotine hiljada vrsta? Kako objašnjavate to? To su sve pitanja na koja je teško odgovoriti. Ali, ako se usudite da procitate sledeci post, imaćemo ponovo zabavnu temu!

IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Krajnje beznadezan


Fly Baby, fly...

Zodijak Capricorn
Pol Muškarac
Poruke 11585
Zastava Serbia
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.5
Iskreno receno, mnogo ima neobjasnjenih stvari, ali da sad sve to objasnimo Bozjom kreacijom. U redu, ali da li je ta kreacija tako bukvalna ili ona u stvari ima u sebi evoluciju kao mehanizam. Za kreaciju jednog univerzuma potreban je samo jedan sveobuhvatni pocetni i u svemu sadrzan zakon svih zakona, ostalo se odvija samo po sebi milijardama kompleksnih procesa od kojih je evolucija samo jedan. U tome je genijalnost kreacije. Nije kreirana svaka stvar ili bice ponaosob - to bi znacilo da je kreator idiot.
I ta biblijska prica... to su pisali ljudi, aljudi uvek uprskaju na ovaj ili onaj nacin. Medjutim i na to se mislilo, pa sad videce se...

Ko ce to znati, ima da se saznaje jos eonima.
U zdravlje Smile
« Poslednja izmena: 13. Jan 2009, 11:07:13 od Papalu »
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija


volim ljude

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke 137
Zastava Šabac
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.62
mob
SonyEricsson k510I
Celu knjigu ti kopira ovde  Smile
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Vidi-Meni-Visi

Zodijak Aries
Pol Muškarac
Poruke 6005
Zastava Beograd
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 2.0.0.20
mob
HTC One V
Celu knjigu ti kopira ovde  Smile


hhaha.....nije cela knjiga....to su razliciti elovi...ali sam ih spojio u jednu celinu!  Smile
IP sačuvana
social share
Pa ja ne znam sta da stavim vise ovde, sve mi sklanjaju! Smile
Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
2  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 18. Apr 2024, 02:20:40
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.113 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.