Ja to upravo pokusavam da objasnim.

Ne ide. U tome gresite. Nauka objasnjava princip rada univerzuma. I opet se dolazi do pogresnog tumacenja. Onog koje bi navelo vodu na svoju vodenicu.
Puno puta sam postavio pitanje, odakle bi stari narodi pre nekoliko hiljada godina znali za ovo ? I opet se potvrdjuje ono o tumacenju. Naravno da ce neko na tom tadasnjem nivou to tretirati kao Boga. Ali odakle to znanje ? Stvar je u tome da postoje nekoliko mogucnosti, ( i to od naucnika pristeklih iz raznih istrazivanja ) o nacinu saznanja. Medjutim, citajuci verske spise, proizilazi da se tek kombinacijom tih mogucnosti moze dospeti do odgovora.

@Light, batali   

Ovo je sindrom petla koji kukurice pred zoru pa misli da zbog njega izlazi sunce. 

Knjiga
"Svijet progonjen demonima", autor Carl Sagan


Postoji kontinuitet koji se prostire od loše znanosti, pseudoznanosti i praznovjerja (stare ili new age vrste), sve do štovanja vrijedne misterijske religije, utemeljene na objavi. U ovoj knjizi neću koristiti riječ "kult" u njenom uobičajenom značenju religije koja se ne sviđa govorniku, nego u značenju pokušaja da se dosegne jezgra znanja - znaju li oni uistinu ono što tvrde da znaju? Izgleda da svako ima relevantnu ekspertizu.
U nekim pasusima ove knjige bit ću kritičan prema krajnostima u teologiji, budući da je u ekstremnim slučajevima teško razlikovati pseudoznanost od rigidne, doktrinarne religije. U svakom slučaju, želim priznati na početku izvanrednu raznolikost i kompleksnost religiozne misli i prakse tijekom tisućljeća; rast liberalne religije i ekumenske misli tijekom posljednjeg stoljeća; i činjenicu da je - i u protestantskoj reformaciji, usponu reformiranog judaizma,
Vatikanu II, i u takozvanim višim kritikama biblije - religija pobila (s različitim uspjehom) svoje vlastite pretjeranosti. Ali, usporedno s mnogim znanstvenicima koji se, čini se, ne mogu odlučiti da se suprotstave, ili barem javno raspravljaju o pseudoznanosti, mnogi predstavnici glavnih religija oklijevaju da se uhvate u koštac s ekstremnim konzervativcima i fundamentalistima. Ako se taj trend nastavi, na kraju će upravo oni pobijediti; moguće je da
pobijede u raspravi upravo zato što se protivnik nije pojavio.
Jedan religijski vođa pisao mi je o svojoj čežnji za "discipliniranim integritetom" u religiji: Postali smo previše sentimentalni… Praznovjerje i jeftina psihologija s jedne strane, arogancija i dogmatska netolerancija s druge, razaraju autentični religiozni život do neprepoznatljivosti. Ponekad sam blizu očaja, ali onda opet živim uporno po svome i uvijek s nadom… Iskrena religija, koja je bolje upoznata od svojih kritičara s uništavanjima i apsurdima provođenim u njeno ime, ima aktivni interes u tome da ohrabruje zdravi skepticizam, zbog svojih vlastitih svrha… Postoji mogućnost da religija i znanost stvore moćno parterstvo protiv pseudoznanosti. Čudno, čini mi se da će se one udružiti i u borbi protiv pseudo-religije.

Upravo, odakle tim starim narodima toliko znanje? Oni su bili na tom nivou da nisu nista znali o onome sto danasnja moderna nauka zna, i opet nisu pogresili (Ili bar nije dokazano da nisu). Oko tvrdnji tih ljudi koji su pisali stari zavet se i danas lome koplja (I mi trenutno raspravljamo o tome) i to je ono sto je neverovatno.

Ovo sam vec pominjao na nekim temama. Nije na odmet imati info od samog autora.


Knjiga:
"Poruke skrivene u vodi", autor Masaru Emoto



Predgovor

   Prije no počnete čitati knjigu, zamolio bih vas da proci-jenite vlastiti život. Točnije, želio bih da se zapitate jeste li sretni.

Dakako, vaša definicija sreće ovisi o tome tko vi jeste -no, posjedujete li u srcu osjećaj spokojstva, osjećaj sigurnos¬ti u pogledu budućnosti te osjećaj radosnog očekivanja kad se ujutro probudite? Ako to možemo nazvati srećom, biste li rekli da ste u ovome trenutku sretni?

Mislim da sa sigurnošću mogu reći kako nema puno ljudi koji bi glasno uzviknuli: da! Većina ljudi ne može reći da im je život onakav kakav su željeli.

Što uzrokuje njihovu bol? Koji to događaji u svijetu ljudima ne dopuštaju da jednostavno budu sretni?

Čini mi se da živimo u kaotičnom razdoblju. Kaos se odnosi na stanje zbunjenosti, neorganizirane tvari koja je postojala prije stvaranja svemira.

I sam nas život iscrpljuje i umara. Novine i televizija zasipaju nas informacijama, a na poslu se suočavamo s poteškoćama i nesporazumima. Čini se da su izvori naših problema brojni i preveliki za naše mogućnosti.

To je životna činjenica ma gdje se nalazili. Ovaj je si-ćušni planet prepun gospodarskih sukoba, obiteljske nes-loge, predrasuda, poremećaja u okolišu, religijskih ratova i svih drugih problema. S druge strane Zemaljske kugle već za nekoliko sekundi stižu do nas loše vijesti o ljudskim patnjama, o ljudima koji uživaju u patnji, o ljudima koji su se obogatili, o onima koji su osiromašili, o ugnjetavačima i ugnjetavanima.

Mogli bismo se upitati: tko je odgovoran za tu patnju? Na svijetu svakoga dana ima sve dubljih podjela, otuđenja i nevolja. U kaosu smo preko glave, a čini se da se svjetski problemi samo produbljuju.

Svima nam je zajedničko jedno: traženje izlaza. Svi tragamo za odgovorom - a odgovor je tako jednostavan i djelotvoran da ga dosad nismo ni opažali.

Što uzrokuje kaos? Gdje mu je središte? Gdje god se nalazilo, uništava sklad i gura svijet u nesklad.

Možda je to neminovna pojava. Iako svi pripadamo istoj vrsti, budući da živimo na različitim mjestima i raz-likujemo se po boji kože, razmišljamo na različite načine.

Što je još gore, većini je ljudi teško prihvatiti sve ono što se razlikuje od onoga na što su navikli. Zbog toga nevolje i patnja nemaju kraja. Sve dok su ljudi takvi kak¬vi jesu, niti jedan prijedlog ne bi donio rješenje.

I tako smo opet na početku. Može li postojati rješenje koje bi se moglo primijeniti na sve ljude Zemlje, u koje bi svi mogli povjerovati, rješenje koje bi bilo tako jednos-tavno da bi ga svi uspjeli shvatiti?

Ja sam, zapravo, pronašao odgovor koji glasi: pros-ječno ljudsko tijelo sastoji se od 70 posto vode.

Na samome početku života, dok smo u obliku fetusa, tijelo nam se sastoji od 99 posto vode. Kad se rodimo, imamo 90 posto vode, a u odrasloj dobi taj se postotak smanjuje na 70. Umremo li u dubokoj starosti, tijelo će nam vjerojatno sadržavati oko 50 posto vode. Drugim riječima, tijekom najvećega dijela svojega života postoji-mo uglavnom u obliku vode.

Sa stajališta fizike, ljudska su bića voda. Kad sam to shvatio i tako počeo promatrati svijet, sve mi se učinilo drukčijim.

Ponajprije, shvatio sam da odnos s vodom vrijedi za sve narode. Zato se ono što namjeravam reći odnosi na svakoga čovjeka diljem svijeta.

Vjerujem da sam počeo naslućivati kako bi ljudi tre¬bali živjeti. Kako bi, dakle, mogli živjeti sretnim i zdra¬vim životom? Odgovor glasi: treba pročistiti vodu koja čini 70 posto vašega tijela.

Voda je u rijekama čista zato što se kreće. Ustajala voda umire. Zato mora neprestano kružiti. Voda - i krv - u tijelu bolesne osobe najčešće miruju. Kad se zaustavi krvotok, tijelo počinje propadati, a ako se zaustavi krvo-tok u mozgu, to može ugroziti život.

No, zašto se krvotok zaustavlja? To je, zapravo, zas¬toj emocija. Moderna su istraživanja pokazala da stanje uma izravno utječe na stanje tijela. Ako živite ispunjen¬im životom punim uživanja, i fizički se bolje osjećate, a ako vam je život ispunjen nevoljama i tugom, vaše je tijelo toga svjesno.

Kad vam emocije protječu tijelom, osjećate radost i fizički ste zdravi.

Suština života je u gibanju, promjeni i tijeku.

                                                               ***

Ako pomislimo da smo bili voda prije nego što smo postali ljudska bića, približit ćemo se odgovoru na te-meljno pitanje: što je ljudsko biće. Razumijemo li vodu, bolje ćemo razumjeti i ljudsko tijelo; možda ćemo čak razotkriti misterij svojega rođenja i postojanja.

Što je, dakle, voda? Možda ćete najprije reći da je ona životna sila. Izgubimo li 50 posto vode iz tijela, više se ne možemo održati na životu. Voda koju prenose krv i tjelesne tekućine sredstvo je kojim se našim tijelom prenose hranjive tvari. Protok vode omogućuje nam aktivan život. Voda energiju prenosi čitavim tijelom.

Prijenos energije sličan je teretnom vozilu koje se kreće tijelom. Ako su tjelesni kanali zakrčeni i prljavi, ukaljat će se i teret u vozilu. Zato je od presudne važnosti da voda uvijek bude čista.

Medicinska znanost sve više uviđa da je voda prijenosnik energije pa se njome koristi i u liječenju bolesti. Homeopatija je jedno od područja u kojima je shvaćena vrijednost vode.

Homeopatiju je osmislio Samuel Hahnemann (1791.-1843.) u prvoj polovici 19. stoljeća u Njemačkoj, ali korijeni joj sežu do oca medicine, Hipokrata (oko 460.-370. godine prije nove ere), koji je zapisao mnoge pripravke slične homeopatskima. Ti nas pioniri medicine uče da »slično liječimo sličnim, da se protiv otrova borimo otrovom«.

Primjerice, kod trovanja olovom, simptomi se mogu ublažiti vodom u kojoj se nalaze iznimno male količine olova - u količini od jednoga dijela na 1012 (milijarda mili-juna) do jednog dijela na 10400!

U tom slučaju u vodi praktički više nema olova, ali su se zadržale njegove karakteristike i one predstavljaju lijek protiv trovanja olovom.

Homeopatija tvrdi da je pripravak tim učinkovitiji što je otopina slabija. Logički je zaključak da bi postotak olova u otopini trebao biti viši, što je otrov u tijelu gušći.

Ta se ideja može izraziti i ovako: umjesto da se simp-toma oslobađamo učinkom tvari, koristimo se informaci-jom prenesenom na vodu, kojom se uklanjaju informacije o simptomima otrovanja olovom.

Voda znači posjeduje sposobnost kopiranja i pamćenja informacija. Mogli bismo reći da voda oceana pamti st¬vorenja koja žive u oceanu. Ledenjaci bi mogli sadržavati milijune godina povijesti naše planete.

Voda kruži planetom, teče kroz naša tijela i širi se čitavim svijetom. Kad bismo bili u stanju pročitati infor-macije sadržane u pamćenju vode, čitali bismo pripovi-jest epskih razmjera.

Razumijevanje vode donosi nam razumijevanje svemira, prirodnih čudesa i samoga života.

                                               ***

Godinama sam proučavao vodu. Spoznaja da voda posje¬duje sposobnost prihvaćanja informacija promijenila mi je život. Nakon što sam to otkriće objavio u Americi, vratio sam se u Japan i otada se koristim funkcijom prihvaćanja informacija kako bih pomogao ljudima da ozdrave.

Međutim, liječnici u početku nisu htjeli ni razmišljati o mogućnosti da sama voda posjeduje sposobnost isc-jeljivanja. Posve sam uvjeren da je voda u stanju zapamti¬ti i prenijeti informaciju, ali su pripadnici medicinskog zvanja posve odbacili tu tvrdnju.

Godine 1988. francuski je znanstvenik Jacques Benveniste napravio eksperiment kojim je ispitao temeljna načela homeopatije. Rastopio je lijek u vodi tako da se kli¬ničkim sredstvima više nije mogla otkriti prisutnost lijeka, a onda je otkrio da ta otopina na pacijente ima isti učinak kao i nerazrijeđeni lijek.

Rezultati ispitivanja objavljeni su u britanskom znanstvenom časopisu Nature tek godinu dana nakon što ih je poslao, s primjedbom da su sumnjivi i da ne postoji fizički dokaz. Ta je hipoteza zaboravljena.

Kad god se pojavi znanstvenik s istraživanjem i eksperi¬mentom koji unosi nemir u znanstvenu zajednicu, reakcija je uglavnom ista. Dugo sam se pitao je li moguće pronaći fizički dokaz da voda posjeduje sposobnost pamćenja informacija - dokaz koji bi se mogao vidjeti golim okom.

Ako vam je srce otvoreno različitim mogućnostima, počet ćete opažati sitnice koje vas mogu odvesti do nevjerojatnih otkrića. Jednoga sam dana nasumce otvorio neku knjigu i uočio ove riječi: »Ne postoje dva posve ista snježna kristala«.

Tu sam činjenicu, dakako, naučio još u osnovnoj školi. Snježne pahuljice koje milijunima godina padaju na Zemlju međusobno se razlikuju. Međutim, sada sam uočio posve drugačije značenje te činjenice, jer mi je srce bilo otvoreno drukčijoj poruci. Pomislio sam: Ako bih zamrznuo vodu i pogledao kristale, svaki bi bio jedinstven. Toga sam trenutka napravio prvi korak prema pustolovini koja me odvela u novi, neistraženi svijet. Naumio sam zamrznuti vodu i fo¬tografirati kristale.

Nije mi običaj odugovlačiti s ostvarenjem ideje. Odmah sam od mladog istraživača u svojoj tvrtki zatražio da počne s eksperimentom, ali o tome se području ništa nije znalo. Nije bilo podataka koji bi mi ukazali da će mi se trud na kraju isplatiti. Ipak, ni trenutka nisam sumnjao. Bio sam posve siguran da je moja hipoteza ispravna i da će eksperi¬menti biti uspješni - jednostavno sam znao. Najčešće mi ne¬dostaje ustrajnosti, ali ovoga puta nisam želio odustati.

Prvo sam posudio iznimno jak mikroskop i pogledao led zamrznut u kuhinjskome hladnjaku. Budući da smo led fotografirali na sobnoj temperaturi, ubrzo bi se rasto-pio. Trebalo nam je dosta vremena prije no što smo usp-jeli snimiti fotografije kristala.

Svake sam večeri mladog suradnika vodio na večeru i pokušavao ga ohrabriti. Govorio sam mu kako od njega očekujem da će dati sve od sebe.

Nakon dva mjeseca eksperimentiranja, konačno smo uspjeli snimiti jednu fotografiju. Dobili smo fotografiju prekrasnog heksagonalnog kristala. Kad mi je suradnik rekao novosti, bio sam izvan sebe od uzbuđenja.

Sada imam veliki hladnjak u kojem zbog eksperime¬nata održavam temperaturu na minus pet stupnjeva Celzija (23 stupnja Fahrenheita), ali sve je počelo prvom fotografijom. S obzirom na metodu kojom smo se koris¬tili i na ono što sada znam, pravo je čudo da smo je uopće uspjeli snimiti.

Ono što uistinu smatrate mogućim, vašem je srcu itekako moguće. Vlastitom mu voljom omogućujete pos-tojanje. Ono što zamislimo postaje našim svijetom. To je samo djelić onoga što sam naučio od vode.

                                                                   ***

Pokazalo se da su fotografije kristala iznimno rječite u opisivanju svijeta. U njima sam otkrio dubokoumnu filo-zofiju. Kristali su vidljivi samo dvadesetak do tridesetak sekundi, jer temperatura raste i led se počinje topiti. Istine svemira oblikuju se i postaju vidljivima, makar samo neko¬liko trenutaka. Taj nam kratki prozor u vremenu daje uvid u uistinu čaroban svijet.

Dopustite mi da objasnim kako snimam fotografije kristala.

U 50 Petrijevih posuda stavim 50 različitih vrsta vo¬de. (Prvih nekoliko godina imao sam 100 posuda.) Tada ih tri sata zamrzavam u hladnjaku na minus 20 stupnje¬va Celzijusa. Površinska napetost u Petrijevim posuda¬ma oblikuje kapljice leda širine jednog milimetra. Kristal se pojavljuje kad gornji dio ledene kapljice osvijetlim svjetiljkom.

Dakako, nikada ne dobijem pedeset posve istih krista-la, a ponekad se ne oblikuje niti jedan kristal. Kad smo crtali oblikovanje kristala, shvatili smo da se od različitih vrsta vode oblikuju različiti kristali. Neki su od njih bili uočljivo slični, neki su bili iskrivljeni, a od nekih vrsta vode uopće se nisu stvarali.

Najprije sam proučavao kristale od vode iz slavine različitih lokacija. Voda iz Tokija bila je katastrofalna - nije se oblikovao niti jedan jedini cjeloviti kristal. U vodu iz cijevi ima klora zbog pročišćavanja, a on posve uništava ustrojstvo prirodne vode.

Međutim, od prirodne su se vode uvijek stvarali kristali, gdje god bih je uzeo - iz izvora, podzemnih rijeka, ledenjaka ili gornjih tokova rijeka.

Rad s fotografiranjem ledenih kristala i njihovo proučavanje počeo je napredovati. Jednoga je dana moj kolega, koji se za ovaj projekt zagrijao koliko i ja, rekao nešto posve neočekivano: »Hajde da vidimo što će se dogoditi ako vodu izložimo glazbi«.

Znao sam da bi vibracije glazbe mogle imati određeni učinak na vodu. I sam uživam u glazbi; u djetinjstvu sam se nadao da ću postati profesionalni glazbenik pa mi se svidjela ta neuobičajena ideja.

U početku nismo znali koju glazbu bismo slušali i pod kakvim bismo uvjetima trebali provesti eksperiment. No, nakon više pokušaja i pogreški, došli smo do zaključka da je najjednostavnija metoda vjerojatno i najbolja - stavili smo bocu vode na stol između dva zvučnika i pojačali smo zvuk do uobičajene jačine. Bila nam je potrebna ista voda koju smo koristili u prethodnim eksperimentima.

Najprije smo eksperimentirali s destiliranom vodom. Rezultati su nas zaprepastili. Beethovenova Pastoralna simfonija, sa svojim jasnim i čistim tonovima, pripo¬mogla je stvaranju prekrasnih, dobro oblikovanih krista¬la. Mozartova Četrdeseta simfonija, ljupka molitva lje¬poti, stvorila je tanke i elegantne kristale. Kristali obliko¬vani Chopinovom Etidom u E duru, opus 10, br. 3, izne¬nadili su nas lijepim detaljima.

Klasična glazba kojoj smo izlagali vodu pripomogla je stvaranju dobro oblikovanih kristala s jasnim karak-teristikama. Suprotno tome, voda izložena nasilnoj heavy¬metal glazbi u najboljem je slučaju stvarala fragmentarne i iskrivljene kristale.

No, to nije sve. Razmišljali smo što bi se dogodilo kad bismo na papir napisali riječi ili fraze, kao što su »Hvala ti« i »Ti, budalo«, a potom ih omotali oko boca s vodom, tako da riječi budu okrenute unutra. Nije se činila oso¬bito logičnom pomisao da bi voda mogla »pročitati« napisano, shvatiti smisao i promijeniti svoj oblik u skladu s njim. No, eksperiment s glazbom naučio me da se čudne stvari mogu dogoditi. Osjećali smo se kao istraživači koji su se upustili u putovanje kroz neistraženu džunglu.

Rezultati eksperimenata nisu nas razočarali. Voda izložena djelovanju riječi »hvala ti« oblikovala je prekrasne heksagonalne kristale, ali je voda izložena riječi »budala« stvorila kristale slične onima u vodi izloženoj heavymetal glazbi: iskrivljene i iskidane.

Daljnje je eksperimentiranje pokazalo da voda izložena pozitivnim izrazima, kao što je »Učinimo to!« stvara dobro oblikovane kristale, a voda izložena negativnim izrazima, kao što je »Učini to!« gotovo da i nema kristala.

Iz toga smo eksperimenta nešto naučili o snazi riječi. Vibracija dobrih riječi ima pozitivan učinak na naš svijet, dok vibracija negativnih riječi posjeduje razornu moć.

Učenje o vodi slično je istraživanju funkcioniranja svemira, a kristali koji se u vodi otkrivaju slični su vratima što vode u neku drugu dimenziju. Nastavivši s eksperi-mentom fotografiranja kristala, otkrili smo da se prib-ližavamo razumijevanju dubokih istina svemira.

 
Osobito se sjećam jedne fotografije. Dosad nisam vidio ljepši i precizniji kristal - a oblikovale su ga riječi »ljubav i zahvalnost«. Kao da se voda radovala i slavila stvorivši rascvjetani cvijet. Bio je toliko lijep da mogu reći kako mi je promijenio život.

Voda me podučila profinjenosti ljudske duše te učinku koji riječi »ljubav i zahvalnost« mogu imati na svijet.

U Japanu se kaže da riječi duše prebivaju u duhu zvanom kotodama ili duh riječi, a izgovaranje riječi posjeduje moć mijenjanja svijeta. Svi znamo da riječi imaju jako velik utjecaj na naša razmišljanja i osjećaje te da se stvari općenito bolje odvijaju ako koristimo pozitivne riječi. Međutim, dosad nismo mogli doista vidjeti učinak pozitivnih riječi.

Riječi su izraz duše. Stanje naše duše vjerojatno ima jako velik utjecaj na vodu koja čini i do 70 posto našega tijela, a taj utjecaj zamjetno djeluje na naše tijelo. Ljudi dobra zdravlja općenito su i dobro raspoloženi. Uistinu, zdravome je duhu ugodno prebivati u zdravome tijelu.

Potaknut željom da što većem broju ljudi pomognem zadržati zdravlje ili ozdraviti, godinama sam se brinuo o bolesnima. Što sam duže radio s bolesnicima, to sam jasnije shvaćao da bolest nije samo individualni prob¬lem, nego rezultat izobličenja društva kao cjeline.

Ako nešto ne poduzmemo u pogledu iskrivljenoga svijeta u kojemu živimo, ako ne iscijelimo ranjenu dušu, neće se smanjiti broj ljudi koji pate od fizičkih bolesti.

Kako je iskrivljen naš svijet? Riječ je o iskrivljenoj duši, a takvo stanje ima utjecaj na čitav svemir. Upravo kao što kap vode u jezeru izaziva mreškanje koje se beskonačno širi, iskrivljenost već i samo jedne duše širi se čitavim svijetom, izazivajući globalna poremećaje.
No, još nije sve izgubljeno. Još ima nade. Postoji moguć-nost spasenja, a zove se »ljubav i zahvalnost«.

Zemlja je u procesu traženja. Želi biti lijepa. Želi biti što ljepša. Rekao sam da ljudska bića možemo definirati kao vodu. Posve sam siguran da u vodi ljudi koji promatraju fotografije kristala dolazi do svojevrsnih promjena.

Otkrio sam da su najljepši kristal stvorile riječi »ljubav i zahvalnost«. Sve bi se svjetske religije trebale temeljiti na tim pojmovima, a kad bi to bila istina, ne bi nam bili potrebni zakoni. Odgovor već ionako znate. »Ljubav i zahvalnost« riječi su koje našemu svijetu moraju služiti kao vodič. Voda nam vrlo jasno pokazuje kako bismo trebali živjeti. Priča o vodi obuhvaća svaku pojedinačnu stanicu i čitav svemir. Nadam se da ćete i vi osjetiti ono uzbuđenje i radost koje sam ja osjetio otkrivajući ovu priču.



Ruski dokumentarci ...

Edit: Linkovi za dokumentarce su obrisani. YT ih je blokirao.


Download knjige ...

nastavak ...

Da li je sve odredjeno ?
Stephen W. Hawking

U predstavi Julije Cezar kaže Kasije Brutu:
"Ljudi su u nekim trenucima gospodari svojih sudbina."

Ali, jesmo li stvarno gospodari naših sudbina? Ili je sve što činimo određeno i predodređeno? Upotrebljavani dokaz za to je da je Bog svemoćan i izvan vremena, dakle Bog zna što se treba dogoditi. Ali kako bismo mi u tom slučaju mogli imati bilo kakvu slobodnu volju? A ako nemamo slobodnu volju, kako možemo biti odgovorni za naše djelovanje? Teško da može biti kriv čovjek kojeg je sudbina predodredila da opljačka banku. Zašto bi ga se onda za to kažnjavalo?

U posljednje vrijeme, dokaz za determinizam počeo  se temeljiti na znanosti. Čini se da postoje dobro određeni zakoni koji upravljaju razvojem svemira i svega u njemu. Premda još nismo našli točan oblik svih tih zakona, znamo već dovoljno da bismo odredili što će se dogoditi u svim osim u najekstremnijim prilikama. Mišljenja se razilaze po pitanju hoćemo li u nekoj, ne predalekoj budućnosti, naći preostale zakone. Ja sam optimist: mislim da su izgledu 50:50 da ćemo ih naći tijekom sljedećih dvadeset godina.

No čak i ako ne, to za dokaz determinizma neće ništa značiti. Glavna stvar je da bi trebao postojati skup zakona koji potpuno određuju razvoj svemira iz njegovog početnog stanja. Zakone je možda bio predodredio Bog. No čini se da se On (ili Ona) ne miješa više u poslove svemira tako da krši te zakone.

Početni oblik svemira možda je bio Bogom izabran, ili je možda sam sebe odredio zakonima znanosti. U oba slučaja, izgledalo bi da je sve u svemiru dalje bilo određeno razvojem u skladu sa zakonima znanosti, pa je teško vidjeti kako možemo biti gospodari naše sudbine. Zamisao da postoji neka velika jedinstvena teorija koja određuje sve u svemiru izaziva mnoge poteškoće. Prije svega, velika jedinstvena teorija je vjerojatno u matematičnom obliku čvrsta i elegantna.

Teorija svega morala bi biti nešto posebno i jednostavno. Ali kako može neki broj jednadžbi objasniti svu složenost i beznačajne pojedinosti što ih vidimo oko nas? Može li se doista povjerovati da je velika jedinstvena teorija odredila da će Sinead O'Connor voditi na top listi ovotjednih hitova ili da će Madonna biti na naslovnoj stranici “Cosmopolita”. Drugi problem s idejom da je sve utvrđeno velikom jedinstvenom teorijom je to da štogod mi rekli, također je određeno tom teorijom. Ali zašto bi bilo određeno da to bude točno? Zar nije vjerojatnije da bude pogrešno, budući da ima mnogo mogućih netočnih izjava za svaku jednu istinitu.

Svakoga tjedna, moja pošta sadrži neki broj teorija koje mi ljudi šalju. Sve se one razlikuju, većina njih su međusobno protuslovne. A opet, po svoj prilici je velika jedinstvena teorija odredila da ti autori misle da misle ispravno. Zašto bi dakle nešto što ja kažem imalo neku veću vrijednost? Jesam li ja jednako tako određen
velikom jedinstvenom teorijom?

Treći problem s idejom da je sve određeno je što osjećamo da imamo slobodnu volju — da imamo slobodu nešto učiniti ili ne. No ako je sve utvrđeno zakonima znanosti, tada slobodna volja mora biti obmana, a ako nemamo slobodnu volju, što je temelj naše odgovornosti za naše čine? Ljude ne kažnjavamo zbog zločina ukoliko su umobolni, jer smo uvidjeti da si oni ne mogu u tome pomoći. No ako je sve sa svima nama utvrđeno velikom jedinstvenom teorijom, nitko od nas ne može si pomoći u onome što čini, pa zašto bi bilo tko snosio odgovornost za ono što čini?

Ova pitanja determinizma bijahu razmatrana stoljećima. Rasprava je, međutim, bila prilično akademska, budući da smo bili daleko o potpunog poznavanja znanstvenih zakona i nismo znali kako je zadano početno stanje svemira. Problemi su sada hitniji, jer postoji mogućnost iznalaženja potpune jedinstvene teorije za samo dvadesetak godina. Osim toga, uvidjeli smo da i samo početno stanje može biti određeno znanstvenim zakonima. Ovo što sada slijedi je moj osobni pokušaj nagoditi se s tim problemima.

Ne polažem pravo na neku veliku originalnost ili dubinu, no to je najbolje što ovog trenutka mogu činiti. Krenimo s prvim pitanjem. Kako može jedna razmjerno jednostavna i jezgrovita teorija stajati iza jednog svemira koji je tako složen kao ovaj što ga promatramo, sa svim njegovim svakodnevnim i nevažnim pojedinostima? Ključ odgovora na to je načelo neodređenosti kvantne mehanike koje izriče da se ne može točno izmjeriti i položaj i brzina čestice; što točnije mjerite položaj, to je manja točnost kojom možete izmjeriti brzinu, i obratno.

Ova neodređenost nije tako važna u sadašnje vrijeme, kad su stvari međusobno daleko razdvojene, tako da malena neodređenost u položaju ne mijenja bitno situaciju. Ali u najranijem svemiru se sve nalazilo zajedno i vrlo blizu, tako da je bilo poprilično neodređenosti i postojao je izvjestan broj mogućih stanja svemira. Ova razna moguća rana stanja razvila bi se u čitavu obitelj raznih prikaza svemira. Najveći broj tih prikaza bio je sličan glede njihovih značajki širokih razmjera. Svi bi oni odgovarali glatkom i jednolikom svemiru koji se bio širio. Međutim, razlikovali bi se u pojedinostima, kao što je na primjer raspored zvijezda i, štoviše, što je izlazilo na naslovnim stranicama njihovih časopisa (dakako, ako su ti prikazi, ili povijesti, uopće sadržavali časopise). Prema tome, složenost svemira oko nas i sve njegove pojedinosti potječu iz načela neodređenosti u najranijim fazama svemira.

Ovo nam daje čitavu obitelj mogućih prikaza, mogućih razvoja svemira. Postojala bi neka povijest svemira u kojoj su nacisti pobijedili u drugom svjetskom ratu, premda je vjerojatnost malena. Ali nama se upravo događa da živimo u priči svemira u kojoj su taj rat dobili Saveznici i u kojem je Madonna bila na naslovnoj stranici Cosmopolitana. A sad se okrenimo drugom pitanju: Ako je to što činimo određeno nekom velikom jedinstvenom teorijom, zašto bi ta teorija odredila donošenje ispravnih zaključaka o svemiru, umjesto nekih pogrešnih? Zašto bi nešto, bilo što, što izjavimo imalo ikakvu vrijednost? Moj odgovor na to temelji se na Darwinovoj ideji prirodnog odabiranja.

Prihvaćam da su neki vrlo jednostavni oblici života samonikli na Zemlji zahvaljujući slučajnim spajanjima atoma. Taj najraniji oblik života vjerojatno je bila neka velika molekula. Ali to vjerojatno nije bila DNK, budući da su vrlo mali izgledi da bi se oblikovala cijela DNK molekula tek nasumičnim spajanjima. Već i najraniji oblik života se razmnožavao. Kvantno načelo neodređenosti i slučajna termalna gibanja atoma vodila su tome da se javljao izvjestan broj pogrešaka pri tom razmnožavanju, pravljenju jednakih otisaka. Većina tih pogrešaka bila je kobna za preživljavanje organizama ili za njihovu sposobnost daljnjeg množenja. Takve se pogreške stoga ne bi prenijele na buduće generacije već bi izumrle. Pukom igrom slučaja, vrlo malen broj pogrešaka imao bi dobročiniteljski učinak. Organizmi s takvim pogreškama imali bi veće izglede za preživljavanje i razmnožavanje. Oni bi dakle nastojali zauzeti mjesto prvotnih, još nepoboljšanih organizama.

Razvoj građe dvostruke zavojnice DNK molekule mogao je biti takvo jedno poboljšanje u najranijim razdobljima. Bijaše to vjerojatno takav napredak da je posve nadomjestio bilo kakav raniji oblik života, kakav god da on bijaše bio. Kako je evolucija napredovala, vodila je prema razvoju središnjeg živčanog sustava. Stvorenja koja su točno prepoznavala posljedice podataka prikupljenih pomoću svojih osjetila te poduzela na temelju toga odgovarajuće korake, imahu više izgleda za preživljavanje i reprodukciju.

Ljudska vrsta je sve to dovela do novog razdoblja razvoja. Mi smo vrlo slični čovjekolikim majmunima, i po našim tijelima i po našim DNK; ali neznatne promjene u našim DNK omogućiše nam razviti jezik. To je značilo da možemo prenositi informaciju i prikupljati iskustvo s generacije na generaciju, prvo u govornom, a zatim i u pisanom obliku. Prije toga bi se posljedice nekog pokusa mogle dalje predavati samo putem vrlo sporog postupka kodiranja u DNK molekulu nasumičnih pogrešaka pri razmnožavanju. Učinak novih mogućnosti bijaše dramatično ubrzavanje evolucije. Ukupno je bilo potrebno više od tri milijarde godina da razvoj stigne do ljudske vrste. Ali tijekom posljednjih deset tisuća godina razvili smo pismo kao zapis jezika. To nam je omogućilo napredovanje od stanovnika špilja do sadašnjeg trenutka kad se možemo raspitivati o konačnoj teoriji svemira.

Tijekom posljednjih deset tisuća godina nije bilo značajne biološke evolucije ili promjena u ljudskoj DNK. Prema tome, naša inteligencija, naša sposobnost donošenja ispravnih zaključaka iz informacija što ih prikupljaju naša osjetila, ista je kao i u naših špiljskih predaka. Ona bijaše brušena na temelju sposobnosti ubiti neku životinju za hranu i izbjeći biti ubijen od druge životinje za (njenu) hranu. Značajno je da su se mentalne kvalitete koje bijahu izabirane u ove svrhe pokazale od tako velike koristi u vrlo
različitim okolnostima današnjice. U borbi za preživljavanje ne bi se dobila neka velika prednost otkrićem velike jedinstvene teorije i odgovaranjem na pitanja o determinizmu. Unatoč tomu, inteligencija koju smo bili razvili u druge svrhe može nam biti dobar jamac da ćemo naći prave odgovore i na ta pitanja.

Prelazim sada na treći problem, na pitanja slobodne volje i odgovornosti za čine. Subjektivno osjećamo da smo sposobni odabrati ono što smo i što radimo. Ali to može biti samo obmana. Neki ljudi misle da su Isus Krist ili Napoleon, ali ne mogu biti svi u pravu. Ono što nam treba je objektivni test kojeg možemo primjeniti izvana da bismo razabrali ima li neki organizam slobodnu volju. Na primjer, pretpostavimo da nas je posjetila jedna "mala zelena osoba" s druge zvijezde. Kako bismo mogli odlučiti ima li ona slobodnu volju ili je tek robot programiran odgovarati kao da je poput nas?

Konačni objektivni test slobodne volje čini se da je sljedeći: Može li se predvidjeti ponašanje organizma? Ako se može, tada on očito nema slobodnu volju nego mu je ponašanje predodređeno. S druge strane, ukoliko se ponašanje ne može predvidjeti, to bi se moglo smatrati operativnom definicijom da taj organizam ima slobodnu volju. Prigovor na ovakvu definiciju slobodne volje je da ćemo jednom, kad nađemo potpunu jedinstvenu teoriju, biti u stanju predvidjeti što će ljudi činiti. Međutim, ljudske je mozak također podanik načela neodređenosti. Dakle, u ljudskom ponašanju je prisutan element nasumičnosti spojen s načelom neodređenosti. Ali energije s kojima radi mozak niske su pa kvantnomehanička neodređenost slabo dolazi do izražaja. Pravi razlog zašto ne možemo predvidjeti ljudsko ponašanje je da je to jednostavno presloženo.

Mi već znamo osnovne fizičke zakone koji upravljaju radom našeg mozga, i oni su zapravo jednostavni. No jednostavno je preteško riješiti jednadžbe ako je u njih uključeno više od nekoliko čestica. Čak i u jednostavnijoj Newtonovoj teoriji gravitacije jednadžbe se mogu posve točno riješiti samo za slučaj dvije čestice (tijela). Za tri ili više čestica treba pribjeći približnim rješenjima, a brojem čestica brzo rastu i poteškoće. Naš mozak sadrži oko sto milijuna milijardi milijardi čestica.

To je daleko previše da bismo ikad bili u stanju riješiti jednadžbe i predvidjeti kako bi se mozak ponašao u njegovom zadanom početnom stanju i s nervnim podacima koji ulaze u njega. Dakako, mi zapravo ne možemo ni izmjeriti što bi bilo to početno stanje, jer da bismo to učinili morali bismo mozak izdvojiti. Čak i ako bismo bili spremni to učiniti, bilo bi jednostavno previše čestica za snimanje. Također, mozak je vjerojatno vrlo osjetljiv glede početnoga stanja — malene promjene u početnom stanju mogu izazvati velike razlike u kasnijem ponašanju. Premda dakle poznamo temeljne jednadžbe koje upravljaju mozgom, nismo ih u stanju upotrijebiti za predviđanje ljudskog ponašanja.

Ova situacija nastaje u znanosti kadgod imamo posla s makroskopskim sustavom, jer je broj čestica ondje uvijek prevelik za bilo kakve izglede na uspjeh u rješavanju osnovnih jednadžbi. Ono što u tim slučajevima činimo je upotreba nekih djelotvornih teorija. One su aproksimacije u kojima se vrlo velik broj čestica nadomješta s nekoliko veličina. Jedan primjer je mehanika fluida. Tekućina poput vode sastoji se od milijardi milijardi molekula koje su pak građene od elektrona, protona i neutrona. Ipak, dobra je aproksimacija ako tekućinu smatramo za neprekinut medij prikazan samo brzinom, gustoćom i temperaturom. Rezultati teorije mehanike fluida nisu potpuno točni — dovoljno je poslušati meteorološke prognoze pa se u to uvjeriti — ali su dovoljno točne da omoguće projektiranje brodova ili naftovoda.

Želim ovime dozvati predodžbu da su pojmovi poput slobodne volje i moralne odgovornosti za naše čine zaista djelotvorne teorije, u smislu gore spomenute mehanike fluida. Možda je sve što činimo utvrđeno nekom velikom jedinstvenom teorijom. Ako je ta teorija odredila da ćemo biti obješeni, znači da se nećemo utopiti. No morali biste biti prokleto sigurni u to da vam je sudbina namijenila vješala pa da se u malom čamcu uputite na debelo more za vrijeme žestoke oluje. Zamijetio sam da čak i oni ljudi koji pričaju da je sve u životu predodređeno te da ne možemo učiniti ništa da bismo to izmijenili, gledaju lijevo i desno prije negoli prijeđu cestu. Možda je to samo stoga što oni koji ne gledaju ne prežive pa ni ne pričaju.

Ne može se nečije ponašanje zasnivati na poimanju da je sve predodređeno, budući da se ni ne zna što je bilo predodređeno. Umjesto toga, treba prihvatiti djelotvornu teoriju da se posjeduje slobodna volja i da se odgovara za svoje čine. Ova teorija nije baš dobra za predviđanje ljudskog ponašanja, ali usvajamo je jer nema izgleda da bismo riješili jednadžbe koje proizlaze iz temeljnih zakona. Postoji također i jedan darvinijanski razlog zašto vjerovati u slobodnu volju: Društvo u kojem pojedinac osjeća odgovornost za svoje čine ima veće izglede za suživot, a time i preživljavanje da bi dalje nastavilo i širilo svoje moralne vrijednosti. Dakako, i mravi rade dobro zajedno.

Ali takvo neko društvo je statično. Nije u stanju odgovoriti na neobične izazove ili razviti nove povoljne prilike. Skupina slobodnih pojedinaca koji dijele izvjesne zajedničke želje može, međutim, raditi zajedno na postizanju općih ciljeva i ipak zadržati otvorenost prema uvođenju inovacija. Prema tome, u takvom društvu je vjerojatniji napredak i širenje njegovog sustava vrijednosti.

Pojam slobodne volje spada u arenu drukčiju od one u kojoj su temeljni zakoni znanosti. Ako netko ljudsko ponašanje pokuša izvoditi iz zakona znanosti, upada u logični paradoks sustava upućenih sami na sebe. Kao kad bi se moglo predviđati iz temeljnih zakona znanosti, a zatim bi činjenica da je napravljeno predviđanje moglo promijeniti to što se događa. To je i poput problema u koje bi se upalo kad bi bila moguća vremenska putovanja, za koje ja mislim da ih nikad neće biti. Kad biste mogli vidjeti što će se događati u budućnosti, mogli biste to mijenjati. Kad biste znali koji će konj pobijediti na Velikoj nacionalnoj utrci, mogli biste se obogatiti kladeći se na njega. Ali taj postupak bi promijenio vjerojatnost. Dovoljno je samo pogledati film “Povratak u budućnost” pa da shvatite kakvi se problemi mogu pojaviti.

Paradoks vezan uz mogućnost pretkazivanja nečijih čina u uskoj je svezi s problemom što sam ga ranije spomenuo:  Hoće li konačna teorija ustanoviti da dođosmo do pravih zaključaka o konačnoj teoriji. U tom slučaju, slažem se da bi nas Darwinova ideja prirodnog odabiranja vodila k ispravnome odgovoru. Možda ispravni odgovor nije pravi način za opisivanje toga, ali prirodno odabiranje bi nas barem vodilo do skupa fizikalnih zakona koji rješavaju zadatak sasvim dobro. Međutim, ne možemo primijeniti te fizikalne zakone za izvođenje zaključaka o ljudskom ponašanju i to iz dva razloga.

Prvo, ne možemo riješiti jednadžbe. Druga, kad bismo i mogli, dobivanje predviđanja poremetilo bi sustav.

Umjesto toga, prirodno odabiranje izgleda da nas vodi prihvaćanju djelotvorne teorije slobodne volje. Ako se prihvaća da za čine neke osobe vrijedi sloboda izbora, tada se ne možemo složiti da su u nekim slučajevima ti čini određeni vanjskim silama. Ali ljudi su skloni pobrkati činjenicu o možebitnom dobrom pogađanju što bi neka osoba najradije izabrala s predodžbom da izbor nije slobodan. Pogodio bih ako bih rekao da će većina vas danas navečer večerati, ali stvar je vašeg slobodnog izbora hoćete li leći gladni u krevet.

Primjer takvog brkanja pojmova je i doktrina smanjene odgovornosti: zamisao da osobe ne bi smjele biti kažnjene za svoja djela ukoliko su ih počinile dok su bile pod stresom. Može biti da kad je netko u stresnom stanju vjerojatnije počini neko zlodjelo. Ali to ne znači da bismo ublažavanjem kažnjavanja trebali povećavati vjerojatnost da on ili ona počine zlodjelo pod stresom, jer će im stoga progledati kroz prste.

Istraživanja osnovnih zakona znanosti te proučavanje ljudskog ponašanja predmeti su za posve odvojene odjele. Zbog razloga koje sam bio naveo, ne mogu se upotrebljavati temeljni zakoni znanosti za izvođenje zaključaka o ljudskom ponašanju. Ali mogla bi se gajiti nada da bismo bili u stanju upotrijebiti i inteligenciju i moć logičkog mišljenja koje smo bili razvili prirodnim odabiranjem tijekom evolucije. Na nesreću, prirodno odabiranje je također razvilo i druge značajke, poput agresivnosti.

Agresivnost je nešto što je moglo dati izvjesnu prednost pri preživljavanju u vrijeme špiljskih ljudi i ranije, pa je stoga kod prirodnog odabiranja bila povlaštena. Međutim, silne razaralačke moći što su ih iznjedrile suvremena znanost i tehnika učinile su agresivnost vrlo opasnom osobinom i prijetnjom opstanku čitave ljudske vrste. Nevolja je u tome što su naši agresivni instinkti, čini se, kodirani u našim genima. DNK se mijenja samo biološkom evolucijom u vremenskom rasponu od milijuna godina, ali naša razaralačka moć se povećava u vremenskom rasponu od samo dvadeset ili trideset godina. Osim ako ne uzmognemo iskoristiti našu inteligenciju za nadzor nad našom agresivnošću, za ljudsku vrstu nema mnogo izgleda. Ipak, dok god je života, postoji i nada. Uspije li nam preživjeti sljedećih stotinu ili tako nekako godina, proširit ćemo se do drugih planeta i, možda, drugih zvijezda. Time će biti smanjena vjerojatnost istrebljenja čitave ljudske vrste u nekoj nesreći poput nuklearnog rata.

Da kratko ponovimo: Razmotrio sam neka pitanja koja se javljaju kad se vjeruje da je sve u svemiru predodređeno, da u njemu vlada determinizam. Nema neke bitne razlike je li izvorište tog determinizma neki svemogući Bog ili prirodni zakoni. Štoviše, uvijek se može reći da su ti zakoni izražavanje Božje volje. Razmatrao sam tri pitanja:

Prvo, kako može jednostavan skup nekih jednadžbi odlučiti o svoj složenosti
svemira i svih njegovih beznačajni dnevnih pojedinosti? Ili, za one kojima je Bog miliji od jednadžbi, može li se doista povjerovati da Bog odabire sve one beznačajne pojedinosti, poput toga tko će biti na naslovnoj stranici sljedećeg broja Cosmopolitana? Odgovor je, čini se, da načelo neodređenosti kvantne mehanike znači da ne postoji tek jedan jedini prikaz svemira već čitava obitelj mogućih prikaza.

Ovi prikazi mogu biti slični u velikim razmjerima svemira, ali će se jako razlikovati u običnim, svakodnevnim razmjerima. Mi živimo u jednom osobitom prikazu, posebnoj povijesti svemira koji ima svoje osobitosti i pojedinosti. Ali postoje vrlo slična inteligentna bića koja žive u svemirskim pričama koja se razlikuju po tome tko je dobio neki rat i tko je na top listi pop-glazbe ovoga tjedna. Prema tome, beznačajne pojedinosti našeg svemira nastaju zato jer temeljni zakoni sadrže kvantnu mehaniku s njenim elementom neodređenosti ili nasumičnosti.

Drugo pitanje je bilo: Ako je sve (pred)određeno nekom temeljnom teorijom, tada je sve što kažemo o toj teoriji također određeno tom teorijom, a zašto bi to bilo određeno kao točno, umjesto da bude posve pogrešno ili
nevažno? Moj odgovor na to je bio pozivanje na Darwinovu teoriju prirodnog odabiranja: Vjerojatnost za preživljanje i reprodukciju imali bi samo oni pojedinci koji su izvlačili primjerene zaključke o svijetu oko sebe.

Treće pitanje je bilo: Ako je sve (pred)određeno, što je sa slobodnom voljom i s našom odgovornošću za naše čine? Ali jedini objektivni test ima li neki organizam slobodnu volju ili ne je predvidivost njegovog ponašanja. U slučaju ljudskih bića, nikako nismo u stanju upotrijebiti temeljne zakone znanosti za predviđanje ljudskih čina, i to iz dva razloga. Prvo, ne možemo riješiti jednadžbe za vrlo velik broj čestica koje su u igri.

Drugo, čak kad bismo i riješili te jednadžbe, činjenica da je učinjeno predviđanje poremetilo bi sustav i dovelo do drukčijeg posljetka. Pa ako ne možemo pretkazati ljudsko ponašanje, možemo osim toga prihvatiti djelotvornu teoriju da su ljudi slobodni čimbenici koji izabiru što će činiti. Izgleda da postoje jasne prednosti za preživljavanje pri vjeri u slobodnu volju i odgovornost za svoje čine. To znači da bi ovo vjerovanje trebalo biti ojačano metodom prirodnog odabiranja. Ostaje za istražiti je li osjećaj odgovornosti, generacijski prenošen putem jezika, dovoljan za nadzor nad instinktom agresivnosti koji je nasljeđivan DNK putem. Ako nije, ljudska vrsta će biti jedna od slijepih ulica prirodnog odabiranja. Možda će neka druga vrsta inteligentnih bića negdje drugdje u Galaktici uspjeti postići bolju ravnotežu između odgovornosti i agresivnosti.

A ako je tako, mogli bismo očekivati susret s njima, ili barem otkriti njihove radio signale. Možda su i svjesni našeg postojanja, ali ne žele nam se otkriti. To bi moglo biti mudro, uzevši u obzir našu povijest. Ukratko, naslov ovog eseja je bilo pitanje: Je li sve određeno? Odgovor: da, je. Ali moglo bi isto tako i ne biti, jer ne možemo nikad znati što je određeno.

Hawkinga sam vec citao, ali ovo sa eksperimentima sa vodom prvi put citam... 

Znaci i pre sam razmisljao kako emotivna stanja i duhovnost uticu na zdravlje. Cinilo mi se "logicno" da je tako, ako postoji neki unutrasnji sklad. A sada citam i ovo.

Ova tema postaje sve bolja i bolja. Ali zahteva dosta vremena za razmisljanje. Svakako jedna od najboljih tema na forumu.


e jebiga...  Necu ni da pomisljam sta bi bilo da je pustao brutal death metal...  Izgleda da me zbog ovog ne voli moja voda 


Ajd' nek mi neko objasni ovo! Verovatno voda "oseca" na neki nacin "stil pisanja", jer ocigledno ne zna engleski... 

Oseca misao onoga koji je rec napisao. Rekoh ti vec, mi smo svi kreatori. Misli stvaraju.