Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 2 gostiju pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 ... 32 33 35 36 ... 47
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Svemir, Bog, postanak,... mogu li se naucno objasniti ??  (Pročitano 180307 puta)
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.1
mob
Sony xperia
Citat
'Otvoriše se nebesa',

Imas mozda ovu knjigu ako da bili mogao da  je postavis da skinem

http://forum.burek.com/index.php/topic,189999.520.html
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Poznata licnost


Gusarska posla...

Zodijak Scorpio
Pol Muškarac
Poruke 3646
Zastava The Golden Age of Piracy
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.62
mob
Samsung Galaxy S III
Jutros sam ponovo osetio taj osecaj... Podudarilo se moje raspolozenje sa dokumentarnom emisijom o svemiru koju sam pogledao... Produkt kao i obicno nije bio nimalo prijatan..iako se radi o izvesnim dejavu osecanjima. U misli mi se posebno ucrtala jedna video animacija u kojoj je prikazan potpuni kosmicko-galakticki "zoom out":
Virtuelno putovanje koje je zapocelo u jednog glavi... jedne kuce... jednog grada... jedne drzave.. jednog kontinenta... jedne planete...jedne atmosfere... a zatim odmah do jednog satelita.. pa do druge planete... pa od sunca... ka drugim planetama... sve dalje i dalje.... do jedne cele galaksije... pa sve dalje i dalje od nje... u nepoznato... neotriveno... nistavilo.... 0 .... daleko od bilo kojeg smisla.... siglana... pogleda... pokreta...tisina.... uznemirujuca praznina...nebitnosti.... u kojoj smo samo podstanari... ako uopste i predstavljamo ista u necemo sto i sami ne znamo sta je.... Postojimo bas kao i mehur vode... eto tako... dejstvom necega sa mesavinom nicega .. bas tu .. bas takav lociran... a tako prokleto prolazan.... Na kraju se sve ionako postane nista... vrativsi se bas tamo gde je nastalo... i kraj... i pocetak... energije... necega... sto ima svoj postanak i svoj nestanak...ali bar ima to nesto sto dolazi i odlazi.... i to Nesto popunjava prazan prostor... remeti potpunu tisinu.... postaje stvarno?... rodjeno iz nicega... ako je to uopste i moguce... Kako biti rodjen iz nistavila?... Nastati tek tako... pod uzrokom nicega... jer i Uzrkok da bi postojao mora nastati iz necega, biti prouzrokovan... nicim... Rodjen iz nicega... postao sve...Postao stvaran? Postao stvarnost.... poprimio smisao... boju.. oblik... zvuk... gradju... i napravio promenu... Promenu u cemu? Koliko veliku? Koliko vidljivu i stvarnu u svemu tome... Koja je velicina te promene? Koja je njena snaga? .. Koje je uopste mera za velicinu prostora... Ljudsko Oko? ... Uredjaji i aparati? ... Koliko sistema i malih-velikih prostora postoji u nasem... Da li je poznati prostor zapravo samo bas jedan takav mali veliki u gomili istih.. u beskonacnosti prostora svih prostora... U tom slucaju mogli bi se kretati "zoom in" metodom od prasine nistavila .. ka zvezdama... ka suncevim sistemima... ka planetama... ka kontinentima... ka drzavama... ka kucama.... ka coveku.... ka Mislima..., gde je to sve i nastalo... bas kao i ovaj tekst... misli... putovanje misli...  ili je to samo novo staniste besmisla... beskonacnosti .. nistavila .. u prostoru koji se popunjava i prazni... kao da dise... Zasto bi uopste imao potrebu za tim...? ... Zasto nistavilo ima potrebu da se menja, da stvara, da se krece, da se siri... kada ionako ne postoji.... Gde ne postoji? u cemu... U ovoj stvarnosti? Koja je to stvarnost... stvarnost mojih misli...? mojih reci koje poznajem i konstruisem... Cija je to stvarnost? Ljudska? ... Ljudima poznata? Ljudima opipljiva? ... Definisana... i obelezena kao takva... sudom coveka... tj njegovih misli... njegovih snova.... Odakle coveku pravo da sudi kada nema tu velicinu... kada ni sam ne zna kako je nastao svet u kome zivi... kako su nastale misli koje stvara... Koliko su merodavna nasa osecanja.. nase misli... nasa cula... To je sve cime raspolazemo...i uspeli smo sve da izmislimo... sve da stvorimo... i sami sebe ubedimo da je to Istina... samo zbog toga sto nemamo alternativu... verujemo svom telu i mislima.. Naivno i autosugestivno verujemo tom nasem skromnom potencijalu... nasem unutrasnjem Bogu....
Ubedjenost... u istinitost stvarnosti..u kojoj smo stranci... Stvarnost.. koja ni sama sebe ne ume da objasni.. ili je zapravo odgovor u nestvarnosti... Misao u mislima... San u snovima.... Mozda je sve sagradjeno uz taj maglicasti materijal maste... i u njemu sve nastalo... igrom nemoguceg.. i nepostojeceg... igrom svetlosti.. u poslednjem snu neke daleke ugasene zvezde... Toliko savrsenom snu... gde je svaki detalj osposobljen da svojim postojanjem cini prostor apsolutno ispunjenim... u jednom zastrasujucem skladu...  Savrsenost nistavila...iako to nije prava rec.... Zapravo ta rec nije ni izmsljena... kao i jos mnoge druge koje su mi nedostajale da kompletiram, povezem i blize objasnim... ovu misao... ovog jutra...
IP sačuvana
social share
Above _ Beyond - Sun In Your Eyes (chillout video) .mp3
Pogledaj profil WWW
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 6227
OS
Nepoznat
Browser
Nokia6070 2.0
mob
Samsung 
Toliko pitanja. Lik iz jedne knjige čije ime koristim na forumu kaže: "Bogovi kako volim pitanja na koja nemam odgovore. Ona život čine zanimljivim i podsećaju nas na to koliko imamo još da učimo"
IP sačuvana
social share
"Na putu ka istini čovjek može da
napravi samo dvije greške. Da ne
prodje cijelim putem, ili - da ni ne
krene."  Buda
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.1
mob
Sony xperia
Knjiga

"Kineska knjiga zivota-Tajna zlatnog cveta"



Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

*
Kineska knjiga ziv... (1665.36 KB)
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Legenda foruma

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 36621
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.1
mob
Sony xperia
Oči su ogledalo duše,
ali po teoriji ruskog naučnika, dr Muldaševa, mnogo više govore o spoljašnjem svetu, o nama samima, pa čak i drevnim civilizacijama.

Dr Ernst Rifgatovič Muldašev, poznati ruski očni hirurg, akademik i izumitelj transplantacionog materijala "aloplanta" pomoću koga je postalo moguće lečiti dotad neizlečive očne bolesti, postao je poznat širokom krugu čitalaca u Rusiji ne po svojim izuzetnim hirurškim dostignućima, već upravo po ovoj neobičnoj knjizi koja zalazi u granične oblasti nauke. Knjiga se zove "Od koga smo postali" i već je u Rusiji doživela nekoliko izdanja.

Kako sam Muldašev kaže, sve je počelo time što se kao oftalmolog zainteresovao za jedno jednostavno pitanje: zašto mi jedni druge gledamo u oči? Pokušavajući da to odgonetne, došao je do veoma interesantnog otkrića: da prečnik rožnjače predstavlja apsolutnu konstantu Ijudskog tela! Sve ostale dimenzije se razlikuju, ali je prečnik rožnjače i kod dece i odraslih, starih i mlađih, sitnijih i krupnijih osoba - uvek isti. Ovo otkriće mu je omogućilo da zasnuje novu disciplinu - oftalmogeometriju - koja omogućava da se analizom geometrijskih odnosa elemenata očiju - kapaka, suznog kanala i dr. Rekonstruiše čitavo lice i opšti izgled čoveka, pa čak prosuduje i o nekim karakternim crtama ili oboljenjima.

Srednjestatističke oči

Izmedu ostalog, Muldašev je svoje oftalmogeometrijske metode upotrebio da uporedi geometrijske karakteristike očiju raznih rasa. To gaje dovelo do zaključka da postoje oči koje predstavljaju statističku sredinu svih rasa na Zemlji i da one pripadaju tibetanskoj rasi. Na osnovu stepena siičnosti očiju raznih rasasatibetanskom, on je razradio shemu hipotetičke migracije Ijudi saTibeta, koja prati postepenu promenu očnih karakteristika u zavisnosti od četiri glavna puta migracije. Ova shema, koja je u celini navedena u knjizi, se na zaista iznenadujući način slaže sa istorijskim činjenicama.

Oči na tibetanskim hramovima

Ono najzanimljivije je, međutim, došlo kada je jedan prijatelj ovog izuzetnog hirurga, vrativši se sa alpinističke ekspedicije na Himalaje, doneo fotografiju neobičnih očiju koje krase svaku stupu (hram) u Nepalu i Tibetu. Naučnik ne bi bio naučnik kada ne bi bio dosledan u svom metodu i Muldašev je smesta primenio svoj metod rekonstrukcije lica i telesnog oblika na hipotetičkog čoveka kome te oči pripadaju. Oblik koji je dobio se razlikovao od oblika savremenog čoveka.

Ekspedicija na Himalaje

Dr. Muldašev je svoju rekonstrukciju nosio po raznim oftalmološkim konferencijama po svetu i pokazivao je kolegama. Na osnovu raznih nagoveštaja koje je dobio, počeo je da veruje da je hipotetički oblik do koga je došao zasnovan na određenim stvarnim činjenicama. Ali, kome bi mogao da pripada? Da bi odgovorio na to pitanje, sa nekoliko kolega upustio se u ne baš naivnu ekspediciju po Indiji, Nepalu i Tibetu. Muldašev je odlučio da sakupi što više činjeničnog materijala, iskaza i svedočanstava svih onih koji bi mogli da mu nešto više kažu o pitanju koje gaje interesovalo. Pored toga, sakupio je i proučio je obimnu literaturu iz oblasti religija, istorije i tradicionalnih verovanja Istoka. Svi podaci do kojih je došao kao da su ukazivala u istom pravcu i on je na kraju odlučio da postavi hipotezu da oblik koji je rekonstruisao pripada čoveku davne prethodne civilizacije, od koga se zapravo, razvio savremeni čovek. Hipotetički, Muldašev ga je nazvao "Atlantiđaninom". Posebne karakteristike njegovih očiju su ovom sjajnom oftalmologu otkrile da čovek te drevne civilizacije nije vodio čisto kopneni, već amfibijski (vodozemački) oblik života.

Zagonetni samadi

Zahvaljujući svojoj istraživačkoj upomosti, doslednosti i dobrim namerama, koje su mu otvarale i inače zatvorena vrata, Muldašev je došao do nedvosmislenih podataka da se u pećinamaTibeta još uvek mogu naći "tela" Ijudi, pripadnika hipotetičke civilizacije "Atlantiđana", koji su pre mnogo, mnogo vekova ušli u izmenjeno energetsko stanje, tzv. stanje dubokog samadija, u kome telo postaje nepokretno i tvrdo kao kamen, potpuno prestaje razmena materija, a duša, iako je slobodna, zadržava vezu sa telom i može da se u njega vrati po potrebi.

Oni sačinjavaju zalihu, koji je dr Muldašev nazvao "Genetski fond čovečanstva", to jest, zalihu života koja može da se "aktivira" ukoliko bi došlo do globalne katastrofe i uništenja života na površini Zemlje, i tako obnovi život na našoj planeti.

Ta zaliha je, kako veruje Muldašev, postojala od samih početaka čovečanstva, a postoji i danas - iz, po njemu, sasvim razumljivih razloga!

U samadi pećini

Zahvaljujući podacima koje mu je dao jedan pančenlama (visoki rang tibetanskih lama) koji je pobegao sa Tibeta u vreme kineskih progona, u jednom tibetskom seocetu Muldaševje našao tzv. "Posebne Ijude", čuvare jedne samadipećine. Oni su raspolagali svim podacima koji su mu bili potrebni. Ali, ovi Ijudi, na njegova uporna nastojanja da sazna konkretne stvari i činjenice, naposto nisu hteli da odgovore. Smelom i radoznalom naučniku je sada bilo sasvim jasno daje došao do srca jedne ogromne i dobro čuvane tajne. Ipak, njegova smirena upornost, iskrenost i očigledna dobronamemost topile su led nepoverenja i na kraju su Posebni Ijudi odlučili da mu pokažu ulaz u samadi pećinu. Međutim, upozorili su ga: te pećine su zaštićene posebnom vrstom "psihoenergetske barijere", kroz koju nepripremljen čovek ne može da prođe; ako bi pokušao dato učini na silu, naprosto bi umro... Muldašev podrobno opisuje kako je na sopstvenoj koži i te kako osetio veoma realno delovanje te "psihoen-ergetske barijere".

Sve stručne detalje svog istraživačkog postupka kao i tok uzbudljive ekspedicije u koju se upustio Muldaševje detaljno opisao u svojoj knjizi. U njoj je izneo obilje materijala, stručnih i naučnih činjenica kako iz domena njegovih ličnih stručnih i medicinskih istraživanja, tako i iz radova drugih istaknutih ruskih lekara, kao i iz graničnih oblasti nauke, doslovne transkripte razgovora koje je tokom ekspedicije vodio sa lamama i upućenim Ijudima, preko 200 ilustracija i fotografija, uključujući i fotografije čuvara samadipećine (iako sa zaklonjenim očima, jer autor kaže da nipošto ne želi da potpuno obelodani tu veliku i za čovečanstvo vitalno važnu tajnu).

Autorova razmišljanja su krajnje smela, ali logična i zasnovana na nauci, činjenični materijal koji iznosi zaista navodi na razmišljanje, a priča o samoj ekspediciji čita se kao najuzbudljiviji roman.

lako se veo tajne, kako sam Muldašev kaže, tek odškrinuo, otkriće do koga je došao bi moglo da potpuno izmeni sve naše poglede na istoriju čovečanstva...

Goran Bojić


Link


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 6227
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 7.0
mob
Samsung 
HOLOGRAMSKI MOZAK U HOLOGRAMSKOM SVEMIRU
Karl Pribram – ugledni svjetski znanstvenik

ŽIVIMO U VREMENSKO-PROSTORNOJ DIMENZIJI KOJA SE RAZLIKUJE OD POTENCIJALNOG PORETKA IZ KOJEG SE TRANSFORMIRAMO, A U KOJEM U NE POSTOJE NI VRIJEME NI PROSTOR I KOJI IMA POSVE DRUGE OSOBINE

Svemir i sve u njemu su neka vrst divovskog holograma - veličanstveno detaljna iluzija, slike nalik duhovima, projekcije s nivoa stvarnosti koji je doslovce iza ili iznad prostora i vremena. Arhitekti ove, danas ne više nove zamisli, su kvantni fizičar David Bohm sa Sveučilišta u Londonu i Karl Pribram, neuropsiholog sa Sveučilišta Stanford, autor udžbenika neuropsihologije "Jezici mozga". Karla Pribrama sreli smo na konferenciji „Polje" koju je u Londonu organizirala Lynne McTaggart.

Bilo je zanimljivo slušati energičnog i pomalo prgavog čičicu kako žučno maše rukama tijekom svog predavanja, a svoje rukom crtane sheme (u doba laptopa i powerpointa) pokazuje staromodno, pomoću grafoskopa i folija
koje mu ispadaju na sve strane dok ih u žaru govora nabacuje na grafoskop. Kad smo se nakon predavanja našli u prilici da ga intervjuiramo, pitanje se nametnulo samo:

Kako izgleda holografski svemir:

Na to je pitanje najlakše odgovoriti ako upotrijebimo riječi koje je skovao David Bohm, implicitni ili uvijeni red i eksplicitni ili odvijeni tj. razvijeni ili očiti red, ili ako kažemo da živimo u vremenskoprostornoj dimenziji koja se razlikuje od potencijalnog poretka iz kojeg se transformiramo, a u kojemu ne postoje ni vrijeme ni prostor i koji ima posve druge osobine - kaže Pribram.

DIO I CJELINA
Što bi to značilo? Moramo se vratiti par koraka unatrag, sve do tog neobičnog pojma: holograma. Hologram je trodimenzionalna slika napravljena laserom. Kad se interferirajući uzorak na filmu - gdje su se dvije zrake svijetla miješale i koji izgleda kao besmisleni vir svijetlih i tamnih crta - osvijetli trećom laserskom zrakom, pojavljuje se trodimenzionalna slika. Osim trodimenzionalnosti, kod holograma zapanjuje da svaki komadić filma sadrži manju, ali cjelovitu originalnu sliku. „Cjelina u svakom dijelu" nov je koncept za Zapad koji smatra da fenomen treba raščlaniti i proučiti njegove dijelove kako bi ga se razumjelo. S čime se Karl Pribram, očito, ne slaže:

Pogledajte ovaj stol. Ako ga sameljete, na određenoj razini doći ćemo do molekula, a zatim do atoma. Surađivao sam s kvantnim fizičarima. Jedan od njih je razuman čovjek koji misli da psihologija uopće nije znanost. Rekao sam mu da ne radimo na isti način kao i oni. Možete li zamisliti da vas dovedem ovdje gore, uzmem palicu, razbijem vas njome u komadiće, sameIjem vas, u to ulažem najviše energije koliko mogu, koliko bi mi ovdje na kongresu dopustili, zatim to razbijem na još manje djeliće i unutar tih
djelića, koji su iznimno složeni, tražim onaj jedan djelić. A ako ga nisam pronašao, onda ću još malo razbijati. Takvi su vam kvantni fizičari.

Mislim da smo mi bolji; mislim da se mi bavimo znanošću koja nije toliko destruktivna, da tako kažem. Ne kažem da kvantna fizika nije bitna. Zahvaljujući njoj došli smo do novih spoznaja. Ali nisam baš siguran da želimo preuzeti njihove metode. Naš je mozak tako ustrojen da se receptorske površine anatomski projiciraju na moždanoj kori. Recimo da to prikažemo kao klavir. Ovdje su tipke, a ovdje su modulatori, koji mogu biti razne stvari, poput pedala na klaviru koje mijenjaju zvuk. Žicama su povezani sa zvučnom kutijom. Žice su različite duljine, pa jedne daju visoke tonove, a drugedaju niske. Tako se dobivaju različite frekvencije.
O tome se jasno govori u znanosti o mozgu. Ono što je izostavljeno u knjigama o neurologiji i u ovom dijagramu upravo je ono što čini taj dijagram. Glazba! Sva ta divna glazba koja dolazi iz klavira.

Kako radi osjetima percepcija i gdje zapravo mozak čuva sjećanja?

Desetljeća istraživanja pokazala su da ona nisu na određenim mjestima već po cijelom mozgu. Serije eksperimenata pokazale su da štakori znaju izvesti naučene složene zadatke bez obzira koji dio mozga im se izreže. Ta pojava "cijelog u svakom dijelu" bila je neobjašnjivi dio prirode pamćenja:

Da se ova konferencija "Polje" održava 19. stoljeću, ljudi bi rekli: "Pa da. Što je tu tako super?" 19. stoljeće je bilo stoljeće polja. Dolaskom 20. stoljeća i izumom statistike stvari su se dramatično promijenile.
Statistika se bavi događajima i stvarima. Ne bavi se poljima. Polja su odnosi, stvari su stvari. Postoje matematičke transformacije pomoću kojih možemo prelaziti iz jednoga u drugo, no ljudi u 20. stoljeću misle u obliku stvari. Stvari i stvari. Ljudi vide gravitaciju kao stvar. Ne postoji neka stvar koja se zove gravitacija! Pokvarilo nas je stoljeće u kojem je preveliki naglasak stavljen na stvari, umjesto na polja. Polja su odnosi, a polja postoje i u mozgu. Taj način razmišljanja postoji već dugo, ali u 20. smo se stoljeću fokusirali na materijalno i dobili iskrivljenu sliku u kojoj je sve odvojeno. Naravno, stvorili smo demokraciju i mnogo drugih dobrih stvari, ali naše je shvaćanje svijeta bilo previše jednostrano.

MATEMATIČKE TRANSFORMACIJE
Hologram se temelji na matematičkim transformacijama Jeana Fouriera iz 18. stoljeća. Njima se bilo koji složeni uzorak može pretvoriti u jednostavne valova, a ti valovi natrag u uzorak. Fourierove transformacije omogućuju da se slika predmeta pretvori u maglu interferencijskih uzoraka na komadu filma. Pribram smatra da se Fourierove transformacije pojavljuju i u mozgu. Prema njemu, sjećanje nije pohranjeno u neuronima ili u malim skupinama neurona, već šifrirano u uzorcima živčanih impulsa koji se križaju po cijelom mozgu na isti način kao što lasersko svjetlo poprijeko interferira po cijelom području holografskog filma:

Gledano s fiziološke strane, pluća obavljaju funkciju disanja. Ako pišemo poglavlje o disanju za knjigu o fiziologiji, nećemo napisati da su pluća središte disanja. Reći ćemo da pluća obavljaju jednu funkciju, krvna zrnca drugu, hemoglobin treću i tako dalje i objasniti na koji su način povezani.
Disanje je samo cjelina u koju serazni dijelovi uklapaju. Ne znam zašto bi
mozak bio drukčiji? Nekome je palo na pamet da je mozak organ u kojemu su smješteni svi osjećaji i spoznaje. To se ne uklapa u fiziologiju. To ne vrijedi ni za jedan drugi organ. Zašto bi onda vrijedilo za mozak? Da nema tih koji sve rade naopako, ne bi nam bile potrebne ovakve konferencije da im objasnimo kako bi trebalo biti.

Ako je mozak hologram, to objašnjava i kako može spremiti tako puno memorije na tako malo prostora. Jednostavnom promjenom kuta pod kojim dva lasera udaraju na fotografski film moguće je snimiti puno različitih slika na istu površinu, pa holografski na jedan kubični centimetar filma stane 10 milijardi bita informacija:

Ne shvaćajmo pojam pohranjivanja sjećanja tako ozbiljno ili doslovno. Jedan je Nizozemac napisao knjigu o hologramima koja pokazuje da se tom tehnikom može sabiti tolika količina informacija koju ljudi imaju i koriste u mozgu.
Fascinantna odlika ljudskog razmišljanja jest to što se svaki djelić informacije trenutačno uspoređuje sa svakim drugim djelićem informacije - što je još jedna osobina holograma:

Drugim riječima, unos podataka određuje čega ćete se sjećati i na što ćete obratiti pozornost. Unos dolazi pod različitim kutom. Jedan dolazi iz jednog smjera, a drugi iz drugoga i pravci im se sijeku. To je princip holograma. To određuje na koji način naš mozak percipira stvarnost. Ljudsko sjećanje funkcionira na principu sadržaja, a ne na principu određenih lokacija.
Naš mozak nije poput poštanske službe, nije kao kad nekomu želite poslati
pismo pa morate napisati adresu. Možete, na primjer, samo reći «bejzbol» da biste stvorili sliku.

TVRDA STVARNOST IZ FREKVENCIJA
Holografski model govori da naši mozgovi matematički konstruiraju "tvrdu"
stvarnost oslanjajući se na „input" iz područja frekvencija koji stiže iz osjetila električnim impulsima koje mozak dekodira. Osim toga, Pribramovo istraživanje je pokazalo da se i do 98 posto optičkih živaca mačke može ukloniti, a da se ozbiljno ne ošteti njezina sposobnost sposobnost izvođenja složenih vizualnih zadataka:

Radijske i televizijske frekvencije svuda su oko nas i naša ih osjetila hvataju i uključe se na neku od tih frekvencija ovisno o tome što nas zanima.

To znači da je «tamo vani» ocean valova i frekvencija, a stvarnost izgleda čvrsta zato što naš holografski mozak iz te nejasne frekvencijske magle grabi neke frekvencije, te ih slaže i sortira u sliku svijeta kakav znamo. To ne znači da neki predmet ne postoji već da ima dva različita spekta realnosti. Kroz leće mozga ostaje predmet, a bez njih je tek magloviti zorak. Što je stvarnost, a što iluzija? Oba su stvarna ili su oba nestvarna, kaže Pribram:

Vidite li ovaj slajd? To nije hologram. to je neki čovjek.

Potom je Pribram odvrnuo leću projektora i zamutio sliku do nejasne mrlje.
Što sada vidite? Mrlju! To je hologram. Ovo baš ne shvaćam najbolje, kao ni većina ljudi. Ovo nije poput H2O. H20 ima jasna svojstva. Ovo nema. Ovo je potpuno drugačije. Ne znam mogu li to nazvati poljem. Problem je u tome što ova mrljavina ima sve te "informacije" o slici, pod navodnicima, jer nisam siguran da je riječ "informacija" dobar izbor ovdje, ali ovdje je sve povezano u ovoj nejasnoj mrlji. To je, u biti, kvantna fizika. Kvantni dio kvantne fizike. Evo, uzeo sam obične naočale iz dućana. Stoje 10 dolara.

Pribram stavlja naočale ispred projektora koji prikazuje zamućenu sliku. Na zidu se projicira okvir naočala unutar kojih je opet jasno vidljiva slika čovjeka s početka, zapravo dvije slike, kroz svako staklo jedna.

Da imam pet leća, vidjeli biste pet slika. U toj povezanoj domeni, koju zovem potencijalna stvarnost, ovo je samo Fourierova transformacija. Ta leća radi Fourierovu transformaciju. David Bohm kaže da bi nam svemir izgledao poput holograma da ga gledamo bez teleskopa. Ja kažem da bi svemir izgledao poput holograma i da nemate one leće u očima i razne lećaste strukture na koži, u ušima, i slično. To je Fourierova transformacija i ne znam zašto je to temelj samo u fizici. To je i temelj psihologije.
Ako mislimo da sigurno znamo kako svijet funkcionira, to se zove naivni realizam. Ja smatram da postoji realizam i da živimo u određenoj stvarnosti, ali isto tako postoji i potencijalna stvarnost koja je holografska i objašnjava mnogo toga. Odnosno, ne objašnjava, nego nam daje smjernice prema kojima bismo to mogli objasniti.

Mada kontroverzan, holografski model objašnjava i sposobnost sjećanja i zaboravljanja, asocijativnog prisjećanja, sposobnosti prepoznavanja stvari, fotografsko pamćenje, osjete fantomskih udova i način na koji gradimo vanjski svijet:

To objašnjava način na koji funkcioniramo kao nijedno drugo objašnjenje dosada.
IP sačuvana
social share
"Na putu ka istini čovjek može da
napravi samo dvije greške. Da ne
prodje cijelim putem, ili - da ni ne
krene."  Buda
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Jet set burekdzija


Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 6227
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Samsung 
Evo jedne zabavne teorije



DALI MI UOPŠTE POSTOJIMO       

Nik Bostrom

Krajnje neobičan koncept savremenog razmišljanja predstavlja ideja da život kakav poznajemo možda i nije toliko stvaran koliko nam se čini. Po ovoj teoriji, svako od nas je ništa drugo do model u mamutskoj kompjuterskoj simulaciji kojom upravlja super civilizacija iz budućnosti! Neki čak teoretišu da bi takav program mogao biti delo postljudske civilizacije koja je konstruisala živopisnu i potpuno autentičnu simulaciju života iz hiljadama godina daleke prošlosti.

To bi značilo da mi trenutno živimo u simuliranim uslovima, okruženi simuliranim događanjima kao vrstom zabave za pripadnike civilizacije koja čak i ne mora biti ljudskog porekla. Da bi se naglasila istinska dubina ovog koncepta, neophodno je reći da bi ova simulacija bila samo jedna od miliona sličnih, svaka određena različitim parametrima i specifikacijama izmenjenog pogleda na svet iz perspektive milijardi odvojenih pojedinaca. Ime ove ideje je simulacija predaka. Možda ovakve ideje zvuče toliko ekscentrično i šašavo da je smešno i pričati o njima, ali u današnjem prilično izmenjenom akademskom svetu u kome se ozbiljno razmatraju teorija stringova, teorija haosa, kvantna mehanika i putovanje kroz vreme, ideja o predačkoj simulaciji zvuči dovoljno razumno da je i naučnici i filozofi tretiraju sa puno poštovanja.

Matriks
Scenario po kome je ljudska rasa zatvorena u sajbersvemiru je već poslužila kao inspiracija za brojne SF filmove, među kojima je svakako najpoznatiji Matriks. Činjenica je da ideja o simulaciji predaka postoji već dugo, ali nije stekla veći publicitet sve do 2001. kada je Nik Bostrom sa filozofskog odseka univerziteta u Oksfordu objavio rad pod naslovom Da li živite u kompjuterskoj simulaciji?

Primenivši vrhunsku akademsku logiku, Bostrom iznosi hipotezu da postljudska civilizacija neizmerne kompjuterske moći ne bi oklevala da stvori izuzetnu kompjutersku simulaciju prošlosti, preciznu do najsitnijih detalja, koja bi podrazumevala i osećajne iako simulirane pojedince koji savršeno tačno oponašaju realni svet bilo kog perioda ljudske istorije. Bostrum smatra da mi definitivno živimo u takvoj kompjuterskoj simulaciji.

On tvrdi da je bar jedna od sledećih navedenih činjenica istinita:

1) ljudska vrsta će najverovatnije izumreti pre nego što stigne do „postljudskog“ nivoa;
2) ekstremno je neverovatno da će bilo koja postljudska civilizacija pokrenuti značajan broj simulacija sopstvene evolucione istorije (ili njenih varijacija);
3) gotovo je potpuno sigurno da živimo u kompjuterskoj simulaciji.

Nemoguće?
Mnogim ljudima će ideja da živimo u kompjuterskoj simulaciji zazvučati potpuno apsurdno. Oni koji se uopšte udostoje da reaguju na jednu ovakvu tvrdnju, ističu da bi stvaranje kompjutera neslućenih moći koji su neophodni za kreiranje i održavanje naizgled beskonačnog broja kompleksnih simulacija našeg sveta i univerzuma, bilo prevelik zalogaj čak i za supercivilizaciju budućnosti.

Bostrum, međutim, veruje u suprotno. On tvrdi da ideja o supercivilizaciji koja upravlja milionima predačkih simulacija predstavlja tek majušni delić njihovih sposobnosti. „Računarska moć kompjutera planetarne mase je 10na42 operacija u sekundi, a to podrazumeva samo već poznate nanotehnološke dizajne koji su verovatno još daleko od optimalnih. Jedan takav kompjuter bi mogao da simulira čitavu mentalnu istoriju čovečanstva (nazovimo to simulacijom predaka) koristeći manje od jednog milionitog dela moći obrade podataka u sekundi. Postljudska civilizacija bi mogla da sagradi astronomski broj takvih kompjutera. Zaključujemo da je računarska moć dostupna postljudskoj civilizaciji sasvim dovoljna da pokrene ogroman broj predačkih simulacija čak i ako u tu svrhu angažuje samo minijaturni delić svojih resursa“.

Neki smatraju da smo i sami daleko odmakli na putu tehnološkog razvoja koji će nam omogućiti sopstvenu predačku simulaciju. Brzina kompjuterskih procesora se udvostručuje svake godine, a sa njom i mogućnost stvaranja sve realističnijih grafičkih okruženja. Igrice i druge 3D softverske aplikacije danas izgledaju gotovo kao zaista prave stvari.

Kompjuterske slike
Činjenica je da slike stvorene isključivo u sajbersvemiru potpuno liče na realan svet. Pitanje je samo koliko će vremena proći pre nego što dosegnemo tehnološki nivo na kome je moguće stvoriti kompjuterski svet koji se apsolutno ne može razlikovati od onoga u kome živimo?
Današnje softverske mogućnosti se ne zaustavljaju samo na zapanjujuće realnim 3D slikama pejzaža. Tu su i neobično ubedljivi 3D modeli ljudi i životinja. Pomoću pojedinih programa je moguće stvoriti portrete koji neverovatno liče na realne osobe koje ne postoje u realnom svetu, već su proizvod savremene digitalne tehnologije. Šta više, animacijom takva osoba može da govori, kreće se i okreće glavu s jedne na drugu stranu uz potpunu pokretljivost očiju.

To je realnost onoga što je danas tehnološki moguće uraditi na svakom kućnom računaru. Zamislite šta bi tek moglo da se uradi posle, na primer, milion godina neprekidnog razvoja kompjuterskih tehnika simulacije. Sasvim je verovatno da bi do tog vremena simulacija dostigla nivo na kome je ne samo moguće kopiranje preciznih slika ljudske realnosti koje se ne razlikuju od stvarnosti – ono što danas gotovo možemo da uradimo – već i omogućavanje tim slikama i modelima da razmišljaju i deluju kao svesne jedinke.

Istina je da nismo čak ni u stanju da zamislimo svekoliki opseg takvih mogućnosti. Zapravo, šta god da zamislimo na nivou tehnike simulacije, biće daleko ispod onoga što će ljudi budućnosti moći da ostvare.

Osećajna bića
Ovo su bile neke tehničke teškoće koje su se odnosile na stvaranje predačke simulacije. Ali šta je sa drugim vrednostima koje čine svet u kome živimo?
Na kraju krajeva, ljudska bića nisu školjke kod kojih izostaje reakcija. Ona imaju osećaje, emocije, ličnosti, identitete. U svaku autentičnu simulaciju u koju se da poverovati, moraju se automatski inkorporirati i ovi atributi ličnosti.

Neki smatraju da je to previše za bilo koju tehnologiju, bilo da je je reč o ovoj sadašnjoj ili onoj iz budućnosti. Međutim, ideji o predačkoj simulaciji i njenom početku nije određen definitivan datum ili broj godina u budućnosti, koje se ionako mogu meriti milionima. Tako je sasvim moguće da će u nekom periodu budućnosti – a pod pretpostavkom kontinuiranog tehnološkog razvoja – doći do neverovatnih otkrića na polju nanotehnologije i veštačke inteligencije, što će omogućiti stvaranje simulacije predaka i još mnogo toga što je sa aspekta vremena sadašnjeg potpuno nezamislivo.

Jedna od najglasnijih kritika ideje o simulaciji predaka odnosi se na stepen detalja koji bi morali biti inkorporirani. Neki smatraju da bi bilo neophodno ići do atomskih nivoa, a drugi da bi danas bilo neophodno rastegnuti taj nivo rezolucije na čitav spektar subatomskih čestica. To bi prirodno podrazumevalo i veliko povećanje računarske moći, ali kako ne bi sve simulacije zahtevale takav stepen rezolucije, on bi bio uključivan po potrebi kao dodani efekat.

Sa druge strane se raspravlja o tome kakav bi nivo finozrnaste rezolucije bio neophodan za prikaz univerzuma. Teoretičari tvrde da bi kod ovog problema od velike pomoći bila činjenica što je čovečanstvo trenutno nesposobno da dosegne svemir dalje od granica sopstvene atmosfere. Zbog toga nije potrebna posebna rezolucija, a kako putovanje do čak i najbližih zvezda nije na programu dogledne budućnosti, nema potrebe da se u simulaciju predaka – kada je reč o mapiranju svemira - inkorporiraju komplikovani detalji finozrnaste rezolucije.

Religiozne i moralne implikacije
Ideja da živimo u kompjuterskoj simulaciji neminovno pokreće i pitanja koja se tiču relevantnosti religije. Ako smo – kako to teoretičari tvrde – deo jedne od milijardi simulacija, kakve onda to implikacije ima na svet religijskih verovanja? Teoretičari ukazuju da bi religijska verovanja, ili njihovo odsustvo, svakako bili deo procesa simulacije baš kao i sve ostalo. Drugim rečima, religija u simuliranom svetu ne bi bila ni manje ni više važna nego što je nama u ovome.

Da li bi simulirana bića imala duše? Šta više, da li bi ta osećajna simulirana bića bila sposobna za religiozna i duhovna osećanja, ili bi jednostavno odgovarala na impulse poruka dizajniranih da simuliraju religiozna osećanja stimulisanjem određenih oblasti njihove veštačke inteligencije?

To su samo kapi u poplavi pitanja bez kraja podstaknute neobičnom argumentacijom ideje koja se u nekim krugovima brani sa neverovatnim entuzijazmom, pa čak i fanatizmom. Ističe se i da simulacija predaka ni na koji način ne umanjuje niti iskrivljuje vrednosti bilo koje religije koja predstavlja svet u svetu kontrolisanom od strane bića, koja tako postaju deo kreativnog procesa a samim tim i rukotvorina Vrhunskog Tvorca.

Najveća primedba ideji o simulaciji predaka vezana je za pad kompjuterskih sistema. Ko god ima iskustva sa kompjuterima zna da su njihovi opretivni sistemi itekako podložni greškama i povremenom padu. Te se greške javljaju mahom kada je kompjuter izložen pritisku da proširi svoje resurse do granica koje premašuju njegove realne mogućnosti. Da bi se zaštitio, kompjuter se jednostavno zaključa i onda ga je potrebno ponovo „podići“. Padovi se dešavaju i kada se koriste loše napisani softver ili uređaji i priključci koji nisu pravilno konfigurisani. Što su kompjuteri napredniji, padovi sistema postepeno počinju da se smanjuju, ali se ipak dešavaju i nema nikakve sumnje da će ih biti i u budućnosti.

A ako zaista živimo u kompjuterskoj simulaciji, onda smo takođe podložni svim uobičajenim normama korišćenja kompjutera: oštećenim i izgubljenim podacima, sporoj grafici, neočekivanom padu sistema. Ipak se čini da se ništa od ovoga ne dešava u ovom našem svetu. Svet nastavlja da postoji u svoj svojoj veličanstvenoj lepoti, naizgled bez ijedne greške.

Neutemeljeni mit?
Da li je to dokaz da je predačka simulacija samo neutemeljeni mit? Nije baš tako, kažu kritičari. Verovatnije je da će kompjuterska tehnologija budućnosti biti daleko ispred ove današnje, pa će i koristiti metode i tehnike koje danas uopšte nismo u stanju da shvatimo.

Aktuelna je i priča da kompjuterima budućnosti neće biti potrebni milioni linija preprogramiranog koda, već će raditi po instrukcijama sopstvenih misaonih obrazaca. Ovo je tek jedan od primera, ali će poslužiti kao ilustracija pravca u kome se kompjuteri budućnosti mogu razvijati i funkcionisati. Taj budući kompjuter bi mogao da ima odgovarajući ekvivalent operativnog procesora ali opremljenog tajnama fizke čestica, sa virtuelno neograničenim resusrsima i minimalnim troškovima kada su u pitanju memorija i brzina obrade podataka, napajan energijom bez frikcije koja može da traje zapanjujuće dugo.

Ipak, u svakoj tehnologiji postoje inicijalni neuspesi. Ali kakve će se sistemske greške javiti u simulaciji predaka? Hoće li to biti kraj sveta kakvog poznajemo? Hoće li čitav Univerzum iznenada nestati?
Možda ova pitanja zvuče smešno, ali u okviru predačke simulacije ona imaju fundamentalni značaj. I šta ako se operateri iznenada umore od simulacije? Šta će se onda dogoditi? Na kraju krajeva, današnje hit igrice veoma brzo postaju sutrašnji preskupi promašaji koji se ne prodaju čak ni u najjeftinijim varijantama.

A ako zaista živimo u kompjuterskoj simulaciji, onda moramo nastaviti sa igrom ne bismo li one koji prate simulaciju održali zainteresovanim i zadovoljnim, zar ne? Cinici će nesumnjvo reći da upravo zbog toga i imamo toliko ratova širom planete (ili simulirane planete?!) koja u čitavoj istoriji ljudske vrste nikada nije bila preterano idilično mesto. A to jeste prilično zabavno, ako posmatrate sa strane.

Iako ideja o ljudskim bićima kao modelima u kompjuterskoj predačkoj simulaciji nije dokazana, to je nesumnjvo fascinantna tema. Uostalom, fascinacija koju kod nas izazivaju laboratorijski pacovi i čitavo obilje TV realiti šou programa, dokazuju postojanje naše bizarne potrebe da posmatramo ponašanje drugih. Ako u obzir uzmemo tehnologiju budućnosti – recimo za period od 2 miliona godina – možemo biti sigurni da ne postoji bukvalno ništa što možemo zamisliti a što će njima biti nemoguće da izvedu.

Simulacija predaka će možda postati jedna od najmanje zanimljivih zabava, koja će držati pažnju još jedino akademika toga vremena. Ipak, ne možemo se otrgnuti zaključku da će – imajući u vidu kurs trenutnog tehnološkog razvoja – realistična simulacija predaka zajedno sa kloniranjem postati značajni deo budućeg života. Života u kome će se dokoni klinci zabavljati igranjem igrice toliko realne, koliko je realan svet u kome danas živimo.

IP sačuvana
social share
"Na putu ka istini čovjek može da
napravi samo dvije greške. Da ne
prodje cijelim putem, ili - da ni ne
krene."  Buda
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Poznata licnost


Када сам слаб онда сам силан.

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3880
Zastava Београд је СВЕТ !
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0

На ово сам натрчао читајући једну сасвим другу тему, а човек иначе паметно говори, пише... (не морате са њим да се слажете, није лоше прочитати понешто)


Милан М. Ћирковић (7 Мај, 2007 - 01:25)


У потрази за ванземаљцима 2



Фермијев парадокс

У пролеће 1950. године у кантини нуклеарне лабораторије у Лос Аламосу се одиграо историјски ручак, о коме су се касније испредале разне легенде. Према ономе што су историчариЕнрико Ферми (1901-1954) науке, нарочито др Ерик Џонс, утврдили као веродостојно, за столом су седели Херберт Јорк, Емил Конопински, Едвард Телер и Енрико Ферми. 20. век, век екстремне специјализације, није дао универзалнијег физичара од Фермија - последњег човека који се са пођеднаким успехом бавио и експерименталном и теоријском науком, увео нас у нуклеарно доба, крстио неутрине, израчунао број клавир-штимера у Чикагу, и уопште био један сјајан тип. (Нема потребе ишта више говорити ако се зна да се и ми и све што видимо унаоколо не састоји без разлога од фермиона.) За ручком се повела реч о летећим тањирима који су у то време почели да се виђају широм САД, те да ли, када се одбаце те сензационалистичке приче, има разлога за веровање у постојање напреднијих ванземаљских цивилизација од наше. Кад су питали Фермија за његово мишљење, он је прво избегао да одговори, а потом је током целог ручка нешто жврљао по салвети, да би изненада, усред конверзације на неку сасвим десету тему, поставио просто питање, ону врсту једноставног питања чији значај само врхунски геније може да уочи: Where is everubody? Његови пријатељи одмах су разумели да се питање односи на ванземаљске цивилизације.

Ферми није знао много егзактних бројева, али је имао ону врсту осећаја за редове величине која карактерише сваког искусног физичара. Знајући да је Галаксија неколико пута старија од Земље, и знајући да има око стотину хиљада светлосних година с краја на крај, Ферми је закључио да би ванземаљске цивилизације одавно требало да су ту, у Сунчевом систему и на Земљи. Наиме, под претпоставком да бар нека од њих овлада техником међузвезданог лета, крећући се чак и скромном брзином од 1% брзине светлости, било би потребно реда величине 10 милиона година да се обиђе цела Галаксија. А сама Галаксија је више него хиљаду пута старија! Дакле, било је времена да наш Сунчев систем буде посећен хиљаду пута. Где су, дакле, они? Из њиховог одсуства, Ферми је извукао радикални закључак да је, из неког нејасног разлога, Земља јединствена у Галаксији. Другим речима, сами само. И данас, више од пола века након Фермијевог ручка, ово остаје најснажнији и најозбиљнији аргумент противника постојања ванземаљских цивилизација.

Пар речи о историји: најстарија верзија Фермијевог парадокса, иако крајње компликовано формулисана и повезана са специфичним видом пантеизма, налази се код још једног генија, руског математичара, инжењера и визионара Константина Циолковског. Али не само што је он био по томе, као и гомили других ствари, испред свог времена, већ је и Фермијев ручак био релативно брзо заборављен и више пута поново откриван тек кад је, уУметничка визија О'Ниловог хабитата складу са Зеитгеист-ом, дошло време за то у последњој четвртини 20. века. Британски инжењер Дејвид Вјуинг поново је открио парадокс 1975. и лепо га изразио: "Сва наша логика, сама срж науке, уверава нас да ни по чему нисмо јединствени - да они морају постојати. А ипак их не видимо." Исте године је Мајкл Харт, један од разочараних сарадника на СЕТИ пројектима, извео прву детаљне прорачуне Фермијевог парадокса и објавио резултате у Кварталном журналу Краљевског астрономског друштва, што је изазвало једну од најдужих дебата у историји ове древне научне организације. Хартов закључак био је исти као и Фермијев: то што их не видимо (или трагове њихове активности, попут макроинжењерских подухвата које би било могуће открити нашим астрономским уређајима, попут Дајсонових сфера или великих О'Нилових хабитата) значи да их доиста и нема.

Коначно, најекстремнију верзију Фермијевог парадокса дао је амерички физичар Френк Типлер у неколико изразито анти-СЕТИ оријентисаних радова из 1980-тих; она је и најзанимљивија пошто користи савремени технички речник, а нарочито концепт фон Нојманових сонди. Типлер уочава да и у краткотрајној историји људске астронаутике, сонде значајно претходне и надмашују домет мисија са људском посадом. За међузвездани случај, додатни састојак који драматично убрзава ствар јесу само-репродукујуће (фон Нојманове) сонде: машине које по доласку у неки планетски систем могу од локалног материјала сачинити једну или више својих копија које би се потом упутиле у друге планетске системе. На тај начин дошло би до "ланчане реакције" или "епидемије" фон Нојманових сонди које би, детаљни прорачуни показују, могле посетити сваку звезду у Галаксији чак и ако се крећу истом скромном брзином, у року од свега неколико милиона до неколико десетина милиона година, занемарљиво по стандардима астрономских временских скала. Ово је још озбиљнија верзија парадокса, јер показује да за посете свим планетским система у Галаксији није потребно изградити огромне флоте свемирских бродова; довољна је једна једина машина, само довољно сложене конструкције.

Оно што Ферми 1950. године није могао знати, али што ми, након 2001. и сјајног рада новозеландског астробиолога Чарлса Лајнвивера знамо, јесте каква је расподела старости планета налик Земљи широм Млечног пута. И то сазнање битно оснажује Фермијев парадокс. Наиме, на основу аргумената који се односе на брзину хемијске еволуције материје у Галаксији и једноставних помоћних космогонијских претпоставки, Лајнвивер је показао да су се земљолике планете почеле формирати пре око 11 милијарди година, те да је просечна планета налик Земљи читавих 1,8 милијарди година старија од Земље! Дакле, сад имамо и врло конкретну форму парадокса: ако смо ми у свему типични - како нам сугерише наука од Коперникових времена - онда је и типична биосфера отишла скоро две милијарде година даље у еволуцији од нас, те је просечна ванземаљска цивилизација исто толико старија од наше. Чисто ради поређења, пре две милијарди година су на Земљи постојали само најједноставнији једноћелијски организми, бактерије и архее. А то су тек просечне вредности - а код овога нас заправо занимају управо најстарије настањене планете!

 Фермијев парадокс је, дакле, израз тензије између натуралистичког погледа на настанак живота, интелигенције и цивилизације плус коперниканско начело на једној страни, и нашег разумевања астрономских просторних и временских скала на другој страни. Наглашавам да се ради о тензији, не о конфликту (стога је назив "парадокс" донекле обмањујући; држим га се из историјских разлога). И доиста, предложено је мноштво могућих разрешења проблема - поменућу овде неколико, а постоји сјајна књига мог пен-фриенда Стивена Веба, предавача на британском Опен Университy, чији је поднаслов Педесет решења Фермијевог парадокса (обашка што има бар 5-6 додатних могућности којих или није био свестан или још никоме нису пале на памет). Овде помињем неке само као илустрацију, а никако због тога што се ради о најбољим решењима - испод ћу рећи и понешто о онима која су по мени најадекватнија:

- Ванземаљске цивилизације се униште чим открију нуклеарно / биолошко / нанотехнолошко / итд. оружје и стога никад не остваре међузвездано путовање.

- Земља је јединствена у Галаксији зато што је тако створена вољом натприродне Силе, те ванземаљске цивилизације не постоје.

- Ванземаљске цивилизације су ту, међу нама, али из етичких/еколошких/политичких разлога желе да остану скривене.

- Ванземаљске цивилизације теже да се налазе или близу центра Галаксије или напротив, далеко на периферији Млечног пута, регион у коме се налази Сунчев систем је неинтересантан за њих.

- Међузвездано путовање је немогуће, због постојања неког нама непознатог физичког разлога.

- Међузвездано путовање је још далеко теже и скупље него што се нама чини, тако да све ванземаљске цивилизације "остају код куће", развијајући се у правцу све веће минијатуризације, постизања индивидуалне бесмртности, максимализацији рачунарских ресурса, уплоадовању својих умова у рачунаре, или се једноставно посвећују лепим уметностима и играју компјутерске игрице - све ове активности могу лако остати непримећене из даљине.

- Земља је јединствена у Галаксији зато што је стицај околности који је неопходан за настанак и еволуцију комплексних биолошких организама, носилаца интелигенције, производ више екстремно мало вероватних фактора, те мада је једноћелијски живот веома распрострањен, комплексни живот може да постоји само на ~1 планети по галаксији.

- Ванземаљске цивилизације нису још стигле да дођу до нас, зато што је Галаксија тек од скоро (у астрономским терминима) гостољубива за комплексна/разумна бића.

- Итд.

Оно што ваља разумети - а нажалост у 99% дискусија Фермијевог парадокса се или не разуме или тек наслућује - јесте да какво год било решење, оно мора задовољавати критеријум не-ексклузивности. То значи да мора бити применљиво на сва места и сва времена широм историје наше Галаксије пођеднако. Тврдити да се цивилизација на планети А одлучила да не колонизује Галаксију је, у недостатку информација, плаузибилно. Међутим, тврдити да се баш исто морало десити и пар милијарди година раније или касније на планетама Б, Ц, ... је нешто сасвим друго - и више није прихватљиво као озбиљно решење Фермијевог парадокс! Сходно томе, објашњења која се позивају на појединачне инстанце - која су ексклузивна - не треба узимати сувише озбиљно.

Ово до сада је било мање-више опште знање људи који се баве астробиологијом и СЕТИ-студијама. Ево сада и мог личног мишљења: чини ми се да се сва решења Фермијевог парадокса која се могу показати као права могу груписати у само две основе категорије, само два "супер-решења" чије су све остале прихватљиве хипотезе само варијанте:

1. "ретка Земља": сценарији у којима су услови на Земљи веома ретки, јер је за појаву комплексне биосфере и интелигентних посматрача неопходан или натприродни уплив или веома редак стицај маловероватних околности (планета у настањивој зони, права врста звезде, права врста сателита, тектоника плоча, итд. исл.). Ово је у извесном смислу постала "нулта" хипотеза савременог дискурса о животу ван Земље, према којој је СЕТИ лишен озбиљнијег смисла. Књига Ретка Земља двојице истакнутих савремених астробиолога, Питера Ворда и Доналда Браунлија, која се појавила 2001. године представља "библију" овог приступа, далеко најодговорнијег за "кризу идентитета" СЕТИ пројеката.

2. "еони опасног живљења": неокатастрофички сценарији у којима је настанак и успон живота широм Галаксије одређен пре свега великим катаклизмичким догађајима, било локалним (супервулканизам, судари са кометама и астероидима), било глобалним (експлозије галактичких гама-бљескова). Уколико су ови механизми довољно деструктивни и довољно учестани, они ће спречити појаву веома напредних суперцивилизација (оних милијардама или чак и само милионима година старијих од нас), али уколико истовремено постају све ређи са космичком еволуцијом, могу објаснити наше постојање у овом тренутку галактичке историје без позивања на чуда.

Прелиминарно, сматрам да једино ове две основне варијанте могу опстати и израсти у астробиолошке/СЕТИ теорије ширег замаха. Лично, далеко ми је ближа неокатастрофичка хипотеза, тим пре пошто она пружа - иронично, али истинито - знатно више оправдања за СЕТИ пројекте. У светлу наших новијих астрофизичких, али и планетолошких, сазнања, данас знамо да је свемир далеко ризичније место за живот него што су људи конвенционално претпостављалиГама-бљесак откривен у галаксији удаљеној милијардама парсека током 20. века. Велике катастрофе у више махова су потпуно преокретале земаљску биосферу и драматично утицале на ток еволуције. На крају перма и почетку тријаса, нестало је можда и до 96% свих живих врста које су нашу планету настањивале - милионима година након тог катаклизмичког догађаја, копно на Земљи изгледало је пусто као површина Месеца. Врло се лако могло десити да нека катастрофа у потпуности уништи живот на Земљи; и то се врло лако може десити у будућности. У контексту Фермијевог парадокса, катастрофе које имају највише изгледа да пруже глобално уверљиво објашњење су гама-бљескови, колосалне експлозије које су у стању да стерилишу планете налик Земљи на скалама које се мере килопарсецима, односно широм настањиве зоне Млечног пута. Посебно привлачна у овом контексту је идеја да су гама-бљескови тај "регулациони механизам", с обзиром на добро етаблирану астрофизичку чињеницу да њихова фреквенција опада са временом, тако да мада се данас одигравају спорим ритмом од једног бљеска у галаксији налик на нашу сваких пола милијарде или тако што година, у прошлости су били далеко чешћи. Другим речима, у прошлости је Галаксија била негостољубиво место за живот, док како време пролази, она постаје све гостољубивија, како стопа катаклизмичких поремећаја опада. Јасно је да ова идеја (коју је пре осам година први сугерисао амерички астрофизичар Џејмс Анис) даје снажан подстрек СЕТИ пројектима - и без детаљнијих модела (на којима се тренутно ради), јасно је да је у оквиру овог сценарија за очекивати постојање значајног броја мета ових потрага.



Извор: блог Б92
IP sačuvana
social share


Речи Светог Јована Лествичника: »Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.«

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Poznata licnost


Када сам слаб онда сам силан.

Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 3880
Zastava Београд је СВЕТ !
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0

 Lightsoftе,

овом доњем тексту није овде место, али повео сам се за тобом (мада, Quod licit Iovi, non licit bovi...), јер си ти овде стављао и Гревсове грчке митове и Махабхарату... па сам решио и ја овде да ово поставим (тема о Конфучију је стара преко 3 године, па да ме не би скалпирао (мада се ту и не би овајдио   Smile) макар привремено нека буде овде...)

Ако нађеш за сходно,  ти је смести на боље место...

 Smile



Конфучијеве изреке (избор)


Књига 1

О УЧЕЊУ

1.Учитељ каже: Зар проучавати неко животно правило, како би се применило у правом тренутку, није извор великог задовољства? Делити га са пријатељем који из далека долази, зар то није највећа радост? Бити непризнат од људи и не посумњати, зар то није одлика племенита човека?

2. Учитељ Зенг каже: Сваког дана испитујем себе о три ствари: о пословима које сам за другога преузео, да ли сам учинио баш све што је могуће? Да ли сам у односима са пријатељима увек био искрен? И, на крају, да ли сам пропустио да упражњавам Учитељеве поуке?

3. Учитељ каже: Племенит човек се не кљука док једе, живи без много удобности. Марљив је у раду, обазрив у говору и труди се да се промени уз оне што Пут знају. Такав је човек кога покреће истинита жеља да се образује.

4. Учитељ каже: Никако се не плаши ако си непознат људима, већ тога да их ти не познајеш довољно .


Књига 2

О ЧОВЕКУ

5. Учитељ каже: Онај ко Врлином влада може да се пореди са поларном звезом, непромењивом на својој путањи, али центром привлачне снаге читаве васиљене.

6. Учитељ каже: Књига ода садржи три стотине поема, али оно главно своди се на пет речи: "Никада не скренути са пута."

7. Учитељ каже: Када сам имао петнаест година, одлучио сам да учим. У четрдесетој години нисам више осећао никакву сумњу. У педесетој сам години познавао наредбе Неба. У шездесетој години сам имао савршено расуђивање. У седамдесетој сам години радио у потпуној слободи, а да нисам прекршио ниједно правило.

8. Учитељ каже: Могу да разговарам читав један дан са Хуием, а да ми он не противуречи ни један једини пут и то иде дотле да би могло да се помисли да је глуп. Па, ипак, ја знам да кад остане сам он има свој начин да растумачи моје учење. Заиста, тај Хуи је далеко од тога да буде глуп.

9. Учитељ каже: Посматрај начин реаговања једног човека, испитуј његове пориве, сазнај у чему срећу проналази. Зар то није сигуран начин да га упознаш?

10. Учитељ каже: Племенит човек није посуда која је само једној употреби намењена.

11. "Какав је племенит човек?" упита Зигонг. Учитељ одговори:"Он не придикује оно што треба радити док није урадио оно што проповеда."

12. Учитељ каже свом ученику: Зилу, да ли желиш да ти кажем шта је то знање? Знати да се зна када се зна и знати да се не зна када се не зна; то је право знање.

13. Војвода Аи: Шта треба урадити да би се придобио народ? Учитељ: Нека ваљани људи буду на вишим положајима од рђавих људи, народ ће вам се прикључити; учините ли супротно, народ вам неће пружити своју подршку.


Књига 3

ОБРЕДИ И МУЗИКА

14. Учитељ каже: Прави племенити људи не траже надметање. Чак и за време такмичења луковима они се поздрављају и један другоме уступају место при уласку у салу; после надметања сви пију у здравље победника. Чак и током такмичења племенит човек остаје племенит.


Књига 4

О РЕНУ

(" Рен је свеобухватни појам свих људских врлина. Он означава чињење добра једног човека другом човеку. Укратко: рен је љубав човека према људима. Родитељска љубав и поштовање према старијима, основа су рен ." Из поговора Вите Марковића)

15. Учитељ каже: Онај који не поседује РЕН неспособан је да опстане како у несрећи тако и у срећи. Човек РЕНА се једино у РЕНУ добро осећа; што се тиче паметног човека он од РЕНА за сву добит зна .

16. Учитељ каже: Једино је човек РЕНА способан за праву љубав и за праву мржњу.

17. Учитељ каже: Све док воља тежи ка РЕНУ она не може да почини никакво зло.

18. Учитељ каже: Почасти и богатство су оно што човек највише на свету жели, али боље је тога се одрећи него се удаљити са Пута. Понижење и сиромаштво су оно чега се највише на свету човек клони, међутим боље је прихватити их него се са Пута удаљити. Племенит човек који се од РЕНА одваја није више тог имена достојан: племенит човек је онај који се од РЕНА не одваја чак ни у време обеда, када се жури или је под бременом догађаја .

19. Учитељ каже: Присталицу Пута који црвени због тога што је лоше храњен или обучен не вреди и даље издржавати.

20. Учитељ каже: Нимало се не брини ако ниси на положају, али се труди да за њега будеш способан; уопште се не брини што ниси познат, али се труди да будеш тога достојан.

21. Учитељ Зенг: Учитељев пут се своди на ово: строгост према себи, благост према другима.

22. Учитељ каже: Ако сретнеш човека од вредности труди се да му сличан будеш. Ако сретнеш обичног човека потражи његове мане у себи самом.

23. Учитељ каже: Син, док својим родитељима служи, може да им пребацује, али благо. Ако види да они не слушају његове савете биће ништа мање послушан и пун поштовања; чак и када са њим лоше поступају неће бити огорчен.

24. Учитељ каже: Врлина никада није усамљена, око ње се ствара круг.


Књига 5

О ЉУДИМА

25. "У земљи у којој се влада према Путу, каже учитељ, Нан Ронг би заузео неки положај. У земљи која је удаљена од Пута он би знао да се спасе од казни и немилости."

26. Учитељ хоће да се заузме за положај свог ученика Кидиао Каиа. Али овај примећује:" Али ја нисам довољно вазал за то." Учитељ је задовољан тим одговором.

27. Зигонг: Оно што не бих желео да ми други ураде ни за шта на свету не бих желео да учиним другима. Учитељ: Па добро, пријатељу, још ниси дотле стигао!

28. Када научи неку поуку Зилу ни до чега више није стало него да је примени и све док то не успе његова једина бојазан је да томе поучава неког другог.

29. Зигонг: Како то да је Конг Вензи добио то посмртно име Вен (савршен човек)? Учитељ: Био је то човек жива духа и толико заљубљен у знање да се није бојао да учи чак и од себи потчињених; тако су га назвали Вен.


Књига 6

О УЧЕНИЦИМА

30. Војвода Аи пита Учитеља који је од његових ученика најмарљивији у образовању. Учитељ одговара: То је баш био Јан Хуи. Кад би му се десило да се разљути напао би самог себе и никад не би двапут учинио исту грешку.

31. Ран Киу: Не да не сматрам изврсним Пут нашег Учитеља, али снага недостаје.

Учитељ: Онима којима снага недостаје падну исцрпљени на пола пута. А ти утврђујеш границе унапред.

32. Зигонг: Учитељу, онај ко би чинио доброчинства народу и бринуо се о свим његовим потребама, зар не би заслужио име РЕНА? Учитељ: То више не би био РЕН, била би то крајња мудрост! Чак би се и Јао и Шун због тога намучили! Практиковати Рен значи почети од себе самог: желети збринути друге исто толико колико човек жели да збрине самог себе и желети њихов успех онолико колико се жели свој. Црпи из себе помисао онога што за друге можеш да учиниш - ето како ћеш на пут Рена ступити!


Књига 7

О УЧИТЕЉУ

33. Учитељ каже: Познавати врлину а не неговати је, прикупљати знања а не продубљивати их, слушати како се о Правди говори а не упражњавати је, увидети своје сопствене мане а не отклањати их, ето шта ме управо брине!

34. У часовима доколице Учитељ је био најопуштенији човек на свету и највише се смејао.

35. Учитељ Јан Хуиу каже: Ако си посао добио, изврши своју дужност, ако си без посла остао, знај да се повучеш.

36. Учитељево учење се састојало из четири поставке: проучавање старих текстова, практиковање врлине, приврженост старешинама и одржавање задате речи.

37. Учитељ каже: Да ли је РЕН заиста недоступан? Зажели га са жаром и биће у теби.

38. ... Учитељ: Баш имам среће! Чим начиним и најмањи погрешан корак, сви то примете.

39. Учитељ Зенг каже: Бити обдарен, а не црвенети што се консултују они који то нису у толикој мери; имати много познаника а не оклевати да се консултују они који их мање имају. Имати много, а изгледати као да се ништа нема; бити испуњен а изгледати празним, примити увреду а не жестити се. Имао сам пријатеља који се тако понашао.

40. Учитељ каже: Учити то значи живети у сумњи да се никада циљ неће достићи и губити оно што је већ научено.


Књига 9

О НЕБЕСКОЈ МИСИЈИ

41. Учитељ хоће да иде да живи у земљи девет варварских племена на западу. Приговарају му: То је груб и примитиван народ, шта ћете тамо радити? Учитељ одговара: Да ли ће он то још увек бити ако се само један племенит човек тамо настани.

42. Учитељ каже: Једино је Хуи могао да ме слуша а да никад његова пажња не ослаби.

43. Учитељ каже: Буди пре свега одан и веран својој речи. За пријатеље изабери једино оне који твоје циљеве деле. Не плаши се исправљања својих мана.

44. Учитељ каже: Ако постоји неко ко, одевен у прости потпуно изношен лан, не црвени да се нађе међу лепим лисичјим и куниним крзнима, онда је то управо Зилу. "Како не бити беспрекоран ако си без злобе, без похлепе?" Од онда је Зилу стално понављао себи тај стих. Учитељ му каже: Хајде, хајде, зар верујеш да је то довољно да се савршеним буде?


Књига 11

О АМБИЦИЈИ

45. Зилу пита какав је обичај служења духова. Учитељ му каже: Све док се не зна служити људима како онда може да се служи њиховим сенима? Зилу га онда пита о смрти. Учитељ одговара: Све док се не зна шта је живот, како онда може да се зна шта је смрт?

46. Зигонг: Ко је бољи од Зизанга и Зиксије? Учитељ: Зизанг се сувише жури, Зиксија недовољно. Зигонг: Значи да је Зизанг бољи? Учитељ: Сувише се журити не вреди ништа више од недовољно се журити.

47. Зихи: Пошто се нека поука чује, треба ли је одмах примењивати? Учитељ: Ти још увек имаш оца и старијег брата. Зар нису они ту да те о томе посаветују? Ран Киу поставља исто питање. Учитељ одговара: Да, треба га одмах примењивати. Зихуа интервенише: Када вас је Зилу питао да ли поука треба да се примени чим се за њу сазна, рекли сте му: Ту су твој отац и твој старији брат да те посаветују, док сте Ран Киу једноставно одговорили: Да, одмах. Што се мене тиче више не знам шта о томе да мислим. Могу ли да вас упитам за разлоге? Учитељ: Ран Киу се не усуђује да иде напред, због тога сам желео да га погурам; што се тиче Зилуа он има полетности за двојицу, па је требало да га зауздам.


Књига 12

О УМЕЋУ ВЛАДАЊА

48. Шта је то племенит човек? Учитељ: Племенит човек је онај који не осећа ни немир ни бојазан. Сима Ниу: Ни немир, ни бојазан - то је дакле племенит човек? Учитељ: Ако док себе испитује не пронађе никакву мрљу, какав би немир и какву бојазан могао да осећа?

49. Ји Зишенг: Племенит човек је такав по својој природи, зашто би му требало толико образовања? Зигонг: Ви сте племенит човек али сте сувише брзо говорили: "када се нешто излаје не може се натраг, чак ни у четверопрегу". Образовање је важно исто колико и природа, исто као што природа није мања важна од образовања: Када је кожа излизана, па била она од тигра или леопарда не вреди ништа више од коже пса или овце.

50. Фах Чи: Шта је то РЕН? Учитељ: То значи волети људе. Фан Чи: А мудрост? Учитељ: То значи познавати људе...То значи знати изабрати исправне људе и ставити их изнад рђавих људи тако да се ови осете укореним.


Књига 13

О МУДРИМ КРАЉЕВИМА

51. Фан Чи: Шта значи бити човек РЕНА? Учитељ: Углађен и разборит у приватном животу, марљив и озбиљан док ради, одан у људским односима: такав је и такав ће остати, па макар да борави међу варварима са Истока и Севера.

52. "Онај чија врлина није истрајна неће избећи злу коб." Књига преображаја


Књига 14

О САВРЕМЕНИЦИМА

53. Учитељ каже: Што су одлуке узвишеније, то је теже њихово испуњење.

54. Учитељ каже: Некада се човек образовао да би самог себе усавршио; данас то ради да би му други повлађивали.

55. Учитељ каже: Требало би да се племенит човек стиди ако његове речи не одговарају његовом понашању.

56. Учитељ каже: Пут племенитог човека састоји се из три ствари за које сам ја још увек неспособан: из РЕНА који ослобађа сваке узнемирености, мудрости која одстрањује сваку несигурност и јунаштва које ослобађа сваке бојазни.


Књига 15

О ПЛЕМЕНИТОМ ЧОВЕКУ

57. Учитељ каже: Не само да племенит човек може да упадне у беду већ јој се он храбро супротставља.

58. Учитељ каже: Какав је само пример честитости историограф Ју. Било да је Пут владао у Веиу или не он је ишао правим путем као стрела. Али се Ју Боју владао као племенит човек: све док је Пут владао он је био у служби државе, али када су Пут издали он је знао да прикрије своје способности и да их у потаји чува за боље дане.

59. Учитељ каже: Не говорити о Путу са човеком способним да разуме значи покварити једног човека. Говорити о Путу човеку неспособном да разуме значи покварити своје речи. Мудрац се познаје по томе што ништа више не квари човека од речи.

60. Учитељ каже: Онај ко не види далеко убрзо ће упасти у неприлику.

61. Учитељ каже: Авај, да ли ћу икада видети да је жеља за врлином толико јака као путени инстинкт?

62. Учитељ каже: Од себе много захтевај а мало од других, то је начин да се сачуваш огорчења.

63. Учитељ каже: Племенит човек захтева све од себе, човек ниска рода очекује све од других.

64. Зигонг: Постоји ли једна једина реч која може да руководи владањем кроз читав живот? Учитељ: "Доброта", зар то није главна реч? Оно што не би желео да ти учине не чини другима.

65. Учитељ каже: Учинити грешку и не исправити је, то је тек права грешка!


Књига 16

О ТРИ ДОБРА И О ТРИ ЗЛА

66. Конфуције каже: Племенит човек треба да се сачува од три зла: док је млад и док су његова крв и његов животни дах још увек узаврели - разврата; кад је у зрелим годинама и у пуној снази - борбености; и на заласку свога живота, када се све то гаси - грамзивости.

67. Конфучије каже: Племенит човек поштује три ствари: Небеске наредбе, истакнуте људе и речи Мудраца. Човек ниска рода се не плаши Небеске воље из простог разлога што је не познаје, слободан је са великим људима и исмева Мудрачеве речи.

68. Конфучије каже: Племенит човек треба да води рачуна о девет ствари: труди се да добро види оно што гледа, да добро чује оно што слуша . Води рачуна да се у његовом изразу очитује благонаклоност, о смерности у својим покретима, о поштењу у својим речима, о озбиљности у свом послу. Када сумња он пита за савет; у наступу беса мисли на последице; када има у виду неку добит води рачуна о Правди.


Књига 17

О ДЕКАДЕНЦИЈИ

69. Учитељ каже: По својој природи људи су једни другима блиски, понашање их удаљава.

70. Учитељ каже: Само две категорије људи могу да избегну свакој промени: веома мудри и веома глупи људи.

71. Учитељ пита Зилуа: Знаш ли да свака од Шест Врлина може да има кобну страну? Не. Па добро, седни да ти објасним. Ако нема љубави за учењем могућа је свака деформација; љубав за РЕНОМ се преображава у безазленост, љубав за знањем у површност, љубав према поштењу у штету, љубав према правичности у нетолеранцију, љубав за јуначким делима у непослушност и на крају љубав према строгости у фанатизам.


Књига 19

О УЧЕЊУ УЧЕНИКА

72. Зизанг каже: Има их који практикују врлину а да је не шире, који се уздају у пут а да се не ангажују. Што нас се тиче њихово постојање?

73. Зиксиа каже: Бити из дана у дан свестан празнина које треба попунити, и бити способан да се из месеца у месец сачува оно што је научено, то значи волети учење.

74. Зиксиа каже: Исто као што занатлије живе у својим радњама да би усавршили свој занат, племенит човек живи у учењу да би се усавршио у Путу.

75. Зиксиа каже: Племенит човек има три лица: издалека има строг изглед, изблиза се открива љубазно лице; али чим проговори његова строгост изазива поштовање.

76. Зиксиа каже: Једино ономе ко никада не крши високе принципе дозвољено је поље слободе у детаљима.

77. Зигонг каже: Грешке племенитог човека су као помрачења сунца и месеца: једва да је направио једну сви то виде, једва да се поправио, сви се погледи ка њему уздижу.



Извор: сајт Духовнаизградња
IP sačuvana
social share


Речи Светог Јована Лествичника: »Ко у разговору с другим људима упорно настоји да наметне своје мишљење, макар оно било и тачно, нека схвати да болује од болести ђавола.«

Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Ucesnik diskusija

Zodijak Libra
Pol Muškarac
Poruke 168
OS
Windows XP
Browser
Mozilla Firefox 3.0.6
mob
Nokia 6555
Upao sam kasno u temu i ne mogu sada da citam sve prethodne postove, pogotovu sto sam video da je vecina veoma duga. Tako da cu samo dati svoje misljenje na naslov teme.

Covek, kao bice je jos uvek veoma nisko na lestvici evolucionog razvoja. Mi gledamo univerzum sa nase male planete, kroz nase velike teleskope, zapisujemo neke podatke na osnovu toga sto vidimo, pa izvodimo neke kilometarske proracune, i mislimo da ce nam ti proracuni pomoci u razumevanju svemira. Pokusavamo da shvatimo svemir, a tek pre jedne nanosekunde smo izasli izvan Zemljine orbite. Mi jos nismo stigli ni do susedne planete, a mislimo da znamo nesto o postanku univerzuma. Sta dokazuje teoriju velikog praska? Proracuni? Kroz istoriju se pokazuje iznova i iznova, da naucnici grese u svojim proracunima iz prostog razloga sto u trenutku kada su ih vrsili jednostavno nisu imali dovoljno sigurnih informacija, vec su i ti proracuni vrseni na osnovu gomile pretpostavki. Sta mislite, koliko ce se naucnih proracuna pokazati kao netacnim onog trenutka kada covek zaoraci izvan svog solarnog sistema. Stani malo, pa mi jos uvek ne znamo ni kako bismo izasli iz naseg solarnog sistema. Sa nasim sadasnjim znanjem, kada bismo poslali astronauta na putovanje do susedne zvezde, bio bi mrtav pre nego sto bi stigao.

A zamislite kada bismo uspostavili kontakt sa nekom superiornom civilizacijom. Civilizacijom koja je savladala galakticka putovanja i ciji astronauti putuju galaksijom, kao sto mi putujemo planetom. I kada bi nam dali samo mali uvid u njihovo znanje. Koliko bi proracuna tek onda palo u vodu?

Naravno, najlakse je bataliti nauku i okrenuti se Bogu. Stvorimo sebi jedno superiorno bice i kazemo da je On stvorio sve. I mi se tu vise nista ne pitamo. Mi samo treba da zivimo u univerzumu koji je On stvorio. Kako ga je stvorio? Odakle On uopste? To jednostavno objasnimo time da On postoji oduvek i da je On tvorac. Izvinite, ali zaista ne mogu da prihvatim dogme.

Sta ako univerzum jednostavno postoji? Postoji kao sto postoji prostor, kao sto postoji vreme. Oduvek je postojao i uvek ce postojati. Sta ako nema granica? Sta ako nije bilo trenutka postanka? A mi to jednostavno ne mozemo da razumemo. Jer smo jos uvek na dnu kosmicke evolucione lestvice.
Naucni resursi se danas uzaludno trose na dokazivanje raznoraznih teorija. Ali mi u sustini samo to i imamo. Teorije. I samo to cemo i imati jos dugo, dugo... dugo vremena. Mozda ce se zavrsiti i zivotni vek naseg Sunca, mozda vise necemo postojati kao ljudska bica, a i dalje necemo znati odgovor na pitanje postanka univerzuma.

Znaci, bolje je da se usresredimo na ono sto danas sigurno znamo. Znamo da mozemo da odemo u svemir, znamo da mozemo da stignemo do Marsa. Kada bi sve resurse koje trosimo na teorije postanka, usmerili na Mars, pa bili bi tamo jos pre 10 godina.
IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 32 33 35 36 ... 47
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
nazadnapred
Prebaci se na:  
Upozorenje:ova tema je zaključana!
Samo administratori i moderatori mogu odgovoriti.
web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.244 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.