Prvo vece


Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno kroSnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.
U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod goliSavog joj tijela
NoZice treptahu na tlu.
Pogledah zracak koji bludi
- Iz kroSnje leptirasti let -
U njezin smjeSak i na grudi,
Ko muSica na ruZin cvjet.
Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grjeh
Cuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno ljep i surov smjeh.
Pod koSulju je raSirenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuStenu
Kaznila smjehom veselim!
Drhtuljke jadne, oci njene,
Dodirnuh usnom lagano.
NjeZno mi glavu tad okrene:
"Oh! svida mi se, svida to!
Ali ti moram reci zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Zacuh njen smjeh Sto znaci: da...
Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno kroSnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

Arthur Jean Rimbaud