hm..
nemam vremena da pogledam da li imam ali cim se nesto ne secam znaci da nemam... a ti ako te ne mrzi postavi je pa cu je imati:)))

Bosanac u Sarajevu.

1. septembar
   Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika.
   Kao i Kanada, uostalom. Ubjedjujem familiju da odemo u Disneyland.
   Poslije cemo smisliti gdje ce mo i kako cemo...

   8. septembar
   Potrosio sam pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec
   trebala u skolu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu
da me
   upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku, ja vec

   uspjesno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i
   tvrdo c, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im
nijedna ne ide od
   ruke. Sta li ce s nas biti.

   24. oktobar
   Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan sto bi prodao knjizicu i
   da ima ope' jedan u Opstini koji bi pogurao za stan, ukoliko...
   Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.

  25. novembar
  Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja.
  Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu.Svi pomazemo u obliznjoj
  samoposluzi, imamo  dovoljno za motel i kartu.
  Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavama da
shvatimo
  trenutnu politicku situaciju.  Ja imam problema sa razumijevanjem
  unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo
  puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet
  nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost.
  Kazu mi isto tako da ne serem.

  24. decembar
  Posljednje pripreme za put.
  Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion.
  Tjeraju me da kupim Leviske, ne mogu me vise gledati u dronjcima.
  Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka
u
  prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase.
  Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu.
  Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, o ove sto na njemu zive.

  25. decembar
  Prvi dan Bozica.
  Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama.
  Samo da mi je docepati se aviona.
  Nalecem na Deda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar.
  Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece
  mlijeka u prahu ...kazu supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu.
  Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale.
  Stjuardesa me upozorava pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno
  stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".

  27. decembar
  Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope.
  Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni, i
  plavi. "Ma, koji ste mi vi ..." mislim se, ja - tamo se ja vise ne
vracam.
  Fino mu kazem:
  "No Amerika, no, niks, kaput, finito..."
  Prenocili na policiji.
  Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje.
  Bas smo se sjebali.
  U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu.
  Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija.
  Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo.
  Niko ne primjecuje.

  31. decembar
  Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu,
  evo nas na putu za Bec.
  Svi smo se vec medjusobno posvadjali.
  Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje.
  Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci.

  Slecemo u Bec. Ah, Wienna, Shtrauss, Waltzer, Dunau, jes' klinac.
  Policija nas odvaja na poseban izlaz.

  1. januar
  Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji.
  Gledam novogodisnji koncert kroz resetke.
  Djeci poklanjam cokolade, Fati sam uspio maznuti jedan tester na Free

  Shopu u Amsterdamu - Gyvency for men.
  Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana.
  Hrana puno bolja od one u Amsterdamu.
  Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj
Floridi.
  Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih

  rijeci nakon naseg groznog McDonald'skog iskustva.

  6. januar
  Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali tvoj.
 Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.
  Brzo nas oslobadjaju iz policaije, izvinjavaju se.
  Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni Rolex u policiji i otkidam
  dugmad sa Fatine jakne da pokazem da je koristena.
  Niko iz familije ne prica sa mnom.
  Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
  Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja
  mislim da nesto debelo nije u redu.
  Nisu ma cak pitali cak ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu...
  Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju.
  Kazu, kak' ste vi Bosanci bedasti.

  7. januar
  Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum.
  Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru.
  Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve.
  Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca.
  Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na Kolodvor, banka jos radi.

  Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag.
  U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo.
  Idem do klozeta da dodjem sebi.
  Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza.
  Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice
gusto.
  Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag
  drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd', mislim se, nek' je ziva
glava.

  8. januar
  Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali.
  Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi.
  Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec
  loseg predratnog. Neko povraca pozada.
  Neko otvorio Argetu i otpakov'o kuhana jaja.
  Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus.
  Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije.
  Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj.
  Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.

  11. januar
  Ovo pisem na kraju puta.
  Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu.
  Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji je imao karton kuhanih
jaja.
  Neki svercer pristaje da trampi paket argete za dzepni
  Nintendo.Glupan, ja platio Nintendo $4.99 na rasprodaji.
  Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli.
  Sad svi imamo mjesta jer su policija poskidali neke nevaljalce usput.

  12. januar
  Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje
  cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a
ni
  Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela
neke
  momke kako pretovaraju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih
  sjedista.
  Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom,

  svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli, kuci. Svi nam se
sahvaljuju na
  stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem,

  odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje
smiju,
  jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris
alkohola
  me zapahne, istrcavam na cisti zrak.

  13. januar
  Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.

  14. januar
  Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan.
  Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo
potvrde,
  pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".

  15. februar
  Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza
  u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce.
  Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas
kod
  ovog, sutra kod onog.

  20. februar
  Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici.
  Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa, jos, i
  svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje
  za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati, i da cu se ubiti na mjestu
ako
  nesto ne ucine. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu
jedinicu,
  usput  ubijedimo pripadnike Unprotection - Eye For - Ass For - Na To
-
  a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan.
  Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista.

  Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se
usne
  lijepe za hladan metal.

  28. februar
  Bas je nas svijet dobar.
  Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina.

  Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera.

  Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih.
  I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji.
  Sve polahko dolazi na svoje mjesto.
  Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
  Fata je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo kreve'.

  1. mart
  Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika.
  Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom.

  Fata pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila
  izbjeglica, u Sarajevo, trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali,
kaze,
  ako radimo vrijedno i imacemo.
  Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci.
  Oni nisu jos u skoli, do septembra.
  Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u
  Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema
sa
  gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom.
  Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti.
  Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu
  dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju.
  Sve je super. Malo me nerviram, gdje god dodjem, svi puse.
  Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot
  zivio ovdje.

  2. mart
  Pitate se, gdje cemo sad. Necemo nigdje.
  Ovdje nam je dobro, tako nam i treba.
  Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje.
  Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati.
  Dobro nam je - u picku materinu.

E imam ja slicnu foru o tipu u Kanadi i Floridi ali nemam vremena sad da postavljam.

A imam ja toga jos nekoliko ali ... polako. Nigde se ne zurimo.
Pustimo ostale ljude da vide ovo pa polako sledece ... nece Burek nigde pobeci.