Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 06:28:20
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 3 4 ... 10
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Suncev sistem i nebeska tela koja ga cine  (Pročitano 313935 puta)
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Venera je druga planeta u Sunčevom sistemu. U narodu je poznatija kao Zornjača, Večernjača ili Zvijezda Danica. Poslije Sunca i Mjeseca to je najsjajniji objekat na nebu.Oko Sunca kruži na srednjem rastojanju od 108,21 miliona kilometara, krečući se  prosječnom brzinom od 35,03 km/h po gotovo potpuno kružnoj orbiti. Venera se okrene oko Sunca za 224,7 dana. Sve planete se okreću oko svoje ose u istom smeru, sa zapada na istok, osim Venere koja se jedina okreće sa istoka na zapad.  Dan na ovoj planeti traje 116,8 naših dana te u venerijanskoj godini ima samo 1,92 venerijanska dana. Ovakvu veoma čudnu rotaciju mogao je da prouzrokuje sudar sa nekim velikim tijelom u dalekoj prošlosti. Nagib ose planete iznosi 3,39°  tako da na Veneri praktično nema godišnjih doba.Venera je po veličini skoro blizanac Zemlje, a masa i gravitacija su neznatno manje. Vjeruje se da je jezgro, sačinjeno od gvožđa i  nešto je manje od Zemljinog, okruženo silikatnim omotačem.Atmosferu je otkrio ruski naučnik Lomonosov  6. juna 1761. godine, posmatrajući prolaz planete preko Sunčevog diska. Veoma su česta električna pražnjenja u atmosferi usljed čega se poneki put na tamnom dijelu Venere vidi slabo osvjetljenje.Spora rotacija obično uslovljava veliki temperaturni raspon. Venera je vrela - na njenoj površini srednja temperatura iznosi 467°C. Pritisak je na Veneri  izuzetno visok, oko 90 atmosfera, što odgovara pritisku u okeanu na Zemlji na dubini od 1000 m gdje ne mogu da se spuste ni ronioci sa specijalnom opremom. Visoka temperatura na površini planete se objašnjava efektom staklene bašte. 

Prvi kosmički brod upućen prema ovoj planeti, bila je sovjetska medjuplanetarna stanica “Venera-1”. Lansirana je 12. februara 1961. godine, a poslije 97 dana leta prošla je na 100 hiljada kilometera od planete. Za tridesetak godina, u pravcu Venere je bilo upućeno preko 20 kosmičkih brodova koji su omogućili  bolje upoznavanje ove planete. Juna 1967. prema Veneri su gotovo istovremeno bili lansirani “Venera-4” i “Mariner-5”. Sa “Venere-4” padobranom je u gušće slojeve atmosfere spušten aparat koji je radio samo do visine od 22 km s obzirom da je bio napravljen za relativno mali spoljašnji pritisak. “Venera-4” je potvrdila postojanje guste  atmosfere koja se uglavnom sastoji od ugljen dioksida. “Mariner-5” je vršio mjerenja plazme oko planete i magnetnog polja.Decembra 1970. godine na površinu planete se spustila kosmička stanica “Venera-7”.  Njena aparatura je vršila mjerenja ne samo u toku spuštanja kroz atmosferu nego tokom 23 minuta i na samoj površini planete. Na primjer, na mjestu njenog spuštanja temperatura je bila veća od 450 °C. “Venera-8” koja se na površinu planete spustila 1972. godine pokazala je da je osvjetljenost u blizini površine takva da se snimanje okoline može vršiti bez dodatnih izvora osvjetljenja. 22. i 25. oktobra 1975. godine “Venera-9” i “Venera-10” su izvršile sondiranje atmosfere i spuštanje na površinu planete, pri čemu su po prvi put na Zemlju poslani foto i televizijski snimci.Naročito intenzivna istraživanja Venere vršena su 1978. godine kada su prema ovoj planeti lansirani “Venera-11” i 12 i američki kosmički brodovi “Pionir”.

  Veliki pomak u našem saznanju o Veneri, donio je kosmički brod “Magelan”, lansiran 4.  maja 1989. godine. On je 10. avgusta 1990. godine stigao u okolinu Venere i počeo da kruži oko nje kao satelit, šaljući nam dragocjene podatke. Njegov osnovni zadatak bio je da u prvoj fazi rada koja je trajala 243 zemaljska dana, izradi globalnu mapu oko 70% venerine površine i da sakupi podatke o planeti u toku njenog potpunog obilaska oko Sunca. Osim toga on je trebao da istraži opšti karakter geologije Venere, udarne kratere i vulkanizam. Neki od njegovih ispitivanja ukazuju da i na Veneri postoje aktivni vulkani.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

venera.jpg
(30.17 KB, 500x536)
venera1.jpg
(26.39 KB, 546x640)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Naša planeta je treća od Sunca i najveća od stjenovitih planeta. Zemlja je jedinstvena i po drugim karakteristikama. Ona je jedina planeta bez očiglednih kratera, jedina sa tečnom vodom, jedina sa obiljem kiseonika u atmosferi – i jedina planeta na kojoj se razvio zivot.

Zemlja kruži oko Sunca na srednjem rastojanju od 149,6 miliona kilometara. Kreće se po eliptičnoj putanji, veoma malog ekscentriciteta (e=0,017). Oko Sunca obiđe za 365,2564 dana i pri ovom kretanju njena prosječna brzina iznosi oko 30 km /s.

Zemlja ima specifičan oblik, sferno tjelo, spljošteno na polovima (geoid). Spljoštenost je posljedica njene rotacije čiji period iznosi 23h56m4s. Osa rotacije je nagnuta ka ravni njene putanje za ugao od oko 23,5°. Srednji prečnik Zemlje je 6370 km (ekvatorski prečnik iznosi 6378, a polarni 6357 km).  Po masi Zemlja je peta planeta u Sunčevom sistemu, masa joj iznosi 5,975h1024kg. Prosječna gustina planete je 5,52 g/cm3.

Za razliku od Merkura i Venere, Zemlja ima jedan prirodni satelit – Mjesec. Srednje rastojanje Mesec – Zemlja iznosi oko 384400 kilometara. Masa Zemlje je 81,3 puta veća nego masa njenog pratioca. Posmatrana sa Mjeseca, Zemlja je plavkasta i ta boja potiče od vodene površine (hidrosfera), koja prekriva oko 71% ili skoro 2/3 Zemljine površine. Zemlju čine: osnovno tijelo, vodena površina – hidrosfera i gasoviti omotač - atmosfera.

Predstavu o unutrašnjosti Zemlje dobili smo zahvaljujući seizmičkim istraživanjima.  Zemljotresi proizvode talase koji nose informaciju o unutrašnjosti planete i na osnovu tih informacija zaključeno je da je Zemlja nehomogena, tj. da se sastoji od slojeva. Osnovno tijelo Zemlje se sastoji od kore, mantije (omotača) i jezgra.  Jezgro ima mnogo veču gustinu od prosječne gustine Zemlje, sastoji se uglavnom od gvožđa i nikla (oko 80 - 90%). Gustina unutrašnjeg jezgra iznosi 15 do 18 gr/cm3.  Jezgro se dijeli na tvrdo - unutrašnje jezgro i nešto mekši omotač – spoljašnje jezgro. Temperatura jezgra iznosi oko 6900 K. Danas se smatra da je u jezgru skoncentrisano oko 10 - 20%  ukupne mase Zemlje.

Mantija ili omotač Zemlje se može podijeliti na tri dijela; donja mantija, prelazna zona i gornja mantija. Ovaj dio Zemljine unutrašnjosti je složeniji, ne samo po obilju prisutnih hemijskih elemenata, nego i po tome sto minerali obrazovani od tih elemenata,  pri izmjeni temperature i gustine mjenjaju svoju kristalnu strukturu. Posebno je interesantan sloj gornje mantije, čija je temperatura bliska temperaturi topljenja materijala, tako da tu dolazi do obrazovanja tečnih frakcija koje dovode do magmatskih izliva na površini Zemlje.  Elastičnost mantije dovodi do kretanja vanjskog Zem jinog omotača – litosfere (sloj debljine do oko 100 km, a sačinjavaju ga kora i pokrov mantije). Ovo kretanje dovodi do stvaranja nabora na površini Zemlje (planinskih lanaca).

Zemljina kora je razlicite debljine, od 5 – 10 km ispad okeana, do 25 - 90 km na kopnu. Uzima se da je prosječna debljina kore oko 35 km. Gornji slojevi Zemljine unutrašnjosti su nešto bolje ispitani. Pored litosfere i kore, postoje astenosfera i tektonosfera. Astenosfera je oblast ispod litosfere dubine oko 100 km Tektonosfera obuhvata koru i gornje dijelove mantije. Okeanska tektonosfera je identicna litosferi, dok kontinentalna može imati dubinu i do 400 km Tektonosfera se kreće parcijalno, sastavljena je iz dijelova koji se kreću različito (kao ploče).

Mi živimo na dnu vazdušnog okeana – atmosfere. Malo ko bi se dao ubijediti da na sebi nosi oko 40 kg tereta – neznatnog dijela ovog omotača. Masa atmosfere je mnogo veća i iznosi oko 5,16h1018 kg. Ovaj pritisak opada kako idemo ka gornjim slojevima atmosfere, tako da je oko 50% mase atmosfere smješteno u omotač cija je debljina oko pet kilometara (visina nad povrsinom). U sloju visine do 10 km smješteno je oko 75% mase, a oko 90% mase se nalazi u vazdusnom omotacu od 16 kilometara. Atmosfera nema tačno odvojenu granicu, a ukupna debljina vazdušnog sloja se procjenjuje na oko 10000 km. Zemljina atmosfera je nešto interesantnija za astronome zbog toga što predstavlja filter u kojem ostaje veliki broj informacija koje stižu sa udaljenih objekata. Do Zemljine površine stiže samo mali dio elektromagnetnog zračenja. Pored toga tu su i drugi efekti koji utiču na posmatranja (refrakcija, apsorpcija, turbulencija itd.). Atmosfera je sastavljena od oko 77% azota, 21% kiseonika i 1% vodene pare, svega 1% otpada na sve ostale elemente, od cčga ugljen dioksid (kojeg najviše ima u atmosferi Venere i Marsa)  čini svega oko 0,03%. Zemljina atmosfera je slojevita. Najčešće se pominju podjele po sastavu hemijskih elemenata u odredjenim slojevima i po karakterističnim promjenama temperature sa visinom.

Po zakonima fizike može se očekivati da će teži elementi biti u nižim slojevima, a lakši da se nalaze na većim visinama. Međutim zbog turbulentnih kretanja to nije slučaj.  Po temperaturskoj zavisnosti od visine, Zemljina atmosfera se dijeli na troposferu,  stratosferu, mezosferu i termosferu. 

U troposferi, polazeći od površinskih dijelova Zemlje ka gornjim dijelovima ovog sloja,  temperatura opada. Razlog. U zavisnosti od mjesta na Zemlji i od vremena troposfera se prostire do visine od 9 do 17 km. Gornja granica troposfere naziva se tropopauza. U troposferi se stvaraju oblaci. Troposfera je različita od mjesta do mjesta na Zemljinoj površini; takodje se mijenja i sa promjenom geografske širine  kao  i godišnjeg doba. 

Stratosfera se prostire do oko 55 km visine iznad površine Zemlje. U ovom dijelu atmosfere se nalazi sloj ozona, koji apsorbuje ultraljubičasto zračenje. U nižim slojevima stratosfere temperatura je konstantna, na visini vecoj od 25 km temperatura lagano raste,  tako da na visini od oko 50 km dostiže vrijednost od 0 – 10°S. Inače temperatura se u ovom sloju mijenja u zavisnosti od godišnjeg doba.

Mezosfera, sloj iznad stratosfere, prostire se do visine od oko 85 km. U ovom sloju dolazi do pada temperature sa visinom. Interesantno je da za razliku od troposfere i stratosfere,  gdje je temperatura veća ljeti nego zimi, ovde je obrnuto, temperatura ovog sloja je veća zimi nego ljeti.

Gornje dijelove mezosfere od slijedećeg sloja termosfere odvaja mezopauza. U termosferi temperatura brzo raste, od – 90° na visini od oko 90 km, do 1500°C na visini od oko 400 km. Na većim visinama temperatura se ne mijenja sa visinom. Temperatura i gustina ovog dijela atmosfere se mijenjaju u velikom opsegu u zavisnosti od dijela dana i godišneg doba.  Sateliti su ustanovili da je gustina veća od 1,5 do 2 puta danju nego noću na visini od 200 km Na većim visinama ova razlika je drastičnija; tako da na visini od 600 km gustina danju je čak 6 - 8 puta veća nego noću.

Magnetno polje Zemlje se može predstaviti magnetnim dipolom, a osa magnetnog polja zaklapa ugao od 11,5° u odnosu na osu rotacije. Na ekvatoru srednja jacina polja iznosi oko 0,31 Gs, a na sjevernom i južnom polu je oko dva puta veća. Najviše uticaja na magnetno polje Zemlje imaju čestice iz Sunčevog zračenja. Sunčevo zračenje perturbuje geomagnetno polje, tako da ono ima izdužen oblik, tj. magnetni rep je okrenut na suprstnu stranu od Sunca. Granica koja razdvaja magnetno polje Zemlje od perturbovanog kosmičkog magnetnog polja naziva se magnetopauza. Magnetopauza okružuje magnetosferu - magnetno polje Zemlje. Dimenzije magnetosfere mogu biti različite, a zavise od aktivnosti Sunca.  U pravcu ka Suncu magnetosfera se prostire na oko 10 Zemljinih prečnika, a na suprotnu stranu od 900 do 1000 Zemljinih prečnika. Polarnost magnetnog polja Zemlje je takva da je južni magnetni pol smješten blizu sjevernog Zemljinog pola, a severni magnetni pol blizu južnog Zemljinog pola. Interesantno je da se ova polarnost mijenja.

I na kraju, Zemlja nije apsolutno hladno tijelo, ona emituje energiju. Ukupna toplota koju Zemlja preda atmosferi iznosi oko 3 h 1020erg/s, što je ravno toploti koju proizvedu oko 5000 večih termonuklearnih centrala. No, to je svega desetohiljaditi deo toplote koja na našu planetu stiže sa Sunca  i koja omogucuje život na njoj. To je ujedno čini i najživopisnijom planetom u Sunčevom sistemu.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

zemlja-.gif
(219.15 KB, 800x800)
zemlja_v.jpg
(137.75 KB, 669x663)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Od svih planeta Mars je oduvijek najviše podsticao maštu sanjara. Početkom ovog vijeka,  podstaknut ranijim posmatranjima, čuveni astronom Persival Lovel podigao je posebnu opservatoriju za proučavanje te planete i uočio postojanje pruga.On je bio ubijeđen da ih je načinila napredna marsovska civilizacija da bi navodnjavala pustinje vodom iz Marsovih polarnih kapa. Kanali su bili toliko pravolinijski da bi morali da budu vještački, a pošto je Mars ličio na isušeni svijet, šta bi bilo prirodnije nego meliracioni radovi  velikih razmjera. Takođe, vjerovao je da do sezonskih promjena boje tamnih područja dolazi zbog bujanja i zamiranja vegetacije. Međutim, poslije misije “Marinera-9”, postalo je sasvim jasno da o nekakvim kanalima na Marsu nema ni govora, a i da tamne oblasti nisu vegetacija. Ipak postavlja se pitanje kako su iskusni astronomi poput Lovela i mnogih drugih, mogli tako da se zavaraju. Pravi odgovor je teško dati. Izgleda da su svi oni samo  željeli da vide kanale i da su podlegli optičkoj varci. U maloj titravoj slici u okularu teleskopa neke crte reljefa Marsa oko posmatrača spaja u linije koje zapravo ne postoje.

Mnogi naučnici XVII, XVIII i XIX vijeka smatrali su da je klima na Marsu i Veneri pogodna za život i da su ove planete naseljene razumnim bićima. Maštovitiji su počeli da strahuju da bi stanovnici Marsa mogli da napuste svoju, bezvodnu planetu i nasele naš vlažni svijet. To je inspirisalo Orsona Velsa da 1938. priredi radio-dramsku verziju klasičnog naučno-fantastičnog romana Rat svijetova Herberta Džordža Velsa. Milioni Amerikanaca  povjerovali su da je uistinu otpočela invazija Marsovaca.

Poslednji put Mars je uznemirio  duhove 1976. kada je “Viking-1” poslao sliku takozvanog “Lica sa Marsa”. U pitanju je konfiguracija u oblasti Cydonia koja neodoljivo podsjeća na ljudsko lice. Romantični duhovi počeli su da zagovaraju teoriju da ta formaciji mora biti neimarsko djelo inteligentnih bića. Međutim “Mars Global Surveyor”  je aprila 1998. razobličio jos jednu ljudsku legendu o Marsu. Pokazalo se da je to ustvari samo skup stijena, grebena i brda, koje su nedovoljno precizni mjerni instrumenti, igra svetlosti i sjenke i ljudski um pretvorili u gigantski spomenik kulture više civilizacije.

Još početkom XIX vijeka bilo je poznato da se Mars okrene oko svoje ose za gotovo tačno  24h. Još jedna neobična podudarnost predstavlja podatak da je Marsova osa rotacije nagnuta u odnosu na ravan orbite za oko 24°, te prema tome i na ovoj planeti postoje godišnja doba slična našim. Mars kruži oko Sunca na srednjem rastojanju od 227,9 miliona km prosecnom brzinom od  24,1 km/s, po orbiti koja je nagnuta u odnosu na ekliptiku za 1,8°. Marsovska godina je duža od Zemljine i traje 687 dana. Znajući da je prečnik Marsa upola manji od Zemljinog, a sila teže na povrsini planete svega 0,38 Zemljine, astronomi su još u to doba zaključili da atmosfera Marsa mora biti mnogo rjeđa od naše.

Spektralna istraživanja pedesetih godina pokazala su da preko 95 % Marsove atmosfere čini ugljen dioksid, a preostalih 4% popunjavaju azot, argon, kiseonik i vodena para. Bez obzira na razrijeđenost Marsove atmosfere u njoj se često vide kondenzacioni oblaci kao i oblaci prašine. Oblaci se razvijaju kada se atmosferski ugljen dioksid kondenzuje na tlu u hladnim polarnim oblastima zimske polulopte. Na srednjim širinama u oblake se kondenzuje vodena para i oni sadrže običan led. Oblaci se formiraju i kada se uzlazne struje vazduha u planinskim oblastima hlade, kao sto je to na primjer u blizini velikih vulkana u oblasti Tharsis. Dakle, oblaci na Marsu mogu biti na bazi vode kao i na Zemlji ali i na bazi ugljen dioksida.

Tipičan meteorolški izvještaj sa Marsa bio bi: maksimalna dnevna temperatura oko –30°S. U toku noći temperatura će opasti do -86°S. Atmosferski pritisak 7,78 milibara, što je uzgred rečeno, kao na 38 km iznad Zemljine površine. Lak istočni vjetar u kasno popodne promjenio se poslije ponoći kada je počeo da duva jugozapadni vjetar brzine oko 24 km/s.

Pretpostavlja se da Mars ima jezgro nešto manje od Zemljinog, sastavljeno pretežno od gvožđa i okruženo silikatnim omotačem,dok je tanka kora prekrivena oksidom gvožđa.

Prve pokušaje dosezanja Marsove orbite preduzeo je SSSR početkom 60-ih, ali prvi kosmički brod koji je to uspio bio je američki “Mariner – 4” koji je 1965. poslao fotografije Marsa. Četiri godine kasnije, pored Marsa su prošle dvije nove letilice: “Mariner-6” i “Mariner-7”. Godine 1971. “Mariner-9” je ušao u orbitu oko Marsa i kružio oko godinu dana. Misije “Vikinga 1” i “Vikinga 2”su značajne jer su zajedno  poslali više od 55000 fotografija. Oni su sakupljali podatke o vremenu na površini planete i mjerili temperaturu, pritisak, brzinu i pravac vetra  Važan rezultat misije Vikinga  je i kartografisanje cijele planete od sjevernog do južnog pola. Na snimcima okoline, koje je na mjestu spuštanja načinio Viking, jasno se vidi pustinja zasuta kamenjem. U neposrednoj blizini broda snimljeni su čak i kamenčići čije su dimenzije nekoliko milimetara. Boja tla na mjestu sletanja bila je crvenkasto riđa zbog prisustva oksida gvožđa.

 Pogled na Marsovu površinu izbliza pokazuje puno interesantnih oblika reljefa. Sjeverna polarna kapa sastavljena je od običnog leda, a južna od takozvanog suvog leda tj. smrznutog ugljen dioksida. To je posljedica činjenice da su zime na jugu hladnije jer je tada Mars dalje od Sunca. Takođe je uočeno da se polarne kape uvećavaju i smanjuju u raznim godišnjim dobima.

 Najupadljivija oblast južne polulopte je sistem ogromnih kanjona koji se u dužini od 4000 km prostiru gotovo paralelno ekvatoru. To su Vales Marineris koja se proteže na 2700 km i kanjon Coprat koji se nastavlja na nju. Ovaj sistem kolosalnih kanjona ima na pojedinim mjestima širinu i od 500 km i dubinu od 6000 m. Na sjevernoj polulopti se nalaze dvije velike oblasti ogromnih vulkana Tharisis i Elysium. Oblast Tharisis, koja dostiže deset kilometara u visinu, je prostrana vulkanska visoravan,sa koje se uzdiže više vulkana. Najveći od njih zove se Olympus Mons. To je istovremeno najveći vulkan u Sunčevom sistemu. Po visini trostruko nadmašuje Himalaje. Svi Marsovi vulkani su ugašeni. Mars je jedina planeta, osim Zemlje, na kojoj je u prošlosti površinom tekla voda. Ostaci starih riječnih tokova i tragovi djelovanja vode jasno se vide na fotografijama..

Oko Marsa  kruže dva satelita, Fobos – strah i Dejmos – užas. Oba satelita imaju sivu boju i svjetlost odbijaju poput najprostijih meteorita.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

mars5.jpg
(34.37 KB, 577x577)
mars-fobos.jpg
(6.07 KB, 254x283)
mars-tharsis.jpg
(31.77 KB, 333x480)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Jupiter je planeta koja sa pravom nosi ime kralja svih bogova. Ne samo da je najveća planeta, već svojom masom skoro dva i po puta nadmašuje masu svih ostalih planeta zajedno. Mnogi ga nazivaju “promašenom zvijezdom”  jer su zastupljeni isti elementi i u istom odnosu kao u zvijezdama  – oko 90% vodonika i 10% helijuma ali nikad nije dostigao dovoljnu temperaturu koja bi pokrenula termonuklearne reakcije. Sjaj Jupitera na nebu  nadjačava jedino sjaj Venere, naravno ne računajući Mjesec i Sunce, tako da je veoma pogodan za posmatranje malim teleskopom. Kroz amaterski teleskop lijepo se vidi osvjetljeni disk pun detalja koji se mjenjaju od posmatranja do posmatranja. Poslije upoznavanja sa unutrašnjim planetama tokom šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, došlo je vrijeme da se upute kosmičke misije ka velikim spoljašnjim planetama, Jupiteru, Saturnu, Uranu i Neptunu. Letovi “Pionira 10”, “Pionira 11”, “Vojadžera 1” i “Vojadžera 2”, praćeni su sa velikim interesovanjem.

Poslije “Pionira” i “Vojadžera” i skorašnje misije “Galileja”, znamo da je Jupiter skoro u cjelini tečno tijelo osim malog, gvozdenog silikatnog jezgra u centru, u kome temperatura dostiže 30000 K. Iznad ovog jezgra nalazi se sloj tečnog vodonika debljine 70000 km, koji zauzima gotovo cijelu zapreminu planete. Međutim pritisak u Jupiterovoj unutrašnjosti, koji je sto miliona puta veći od pritiska u Zemljinoj atmosferi, pretvara ga u potpuno nesvakidašnji oblik – metalni vodonik u tečnom stanju. Običan tečni vodonik je samo gusto pakovanje vodonikovih molekula; ali u Jupiterovoj unutrašnjosti ti molekuli su razbijeni na pojedinačne atome. U tako gustoj skupini atoma neki pojedinačni elektroni mogu da se oslobode i provode električnu struju. Stalno miješanje Jupiterovog jezgra proizvodi jake struje, a one stvaraju magnetno polje deset puta jače od Zemljinog. Dalje, prema površini, vodonik gubi metalna svojstva, ali ostaje u tečnom stanju. Još dalje, gustina vodonika opada, da bi se konačno stopio sa atmosferom, tako da Jupiter nema čvrstu površinu.

Debljina atmosfere je oko 1000 km. Gornji sloj oblaka sastoji se od kristalića amonijaka,  srednji od amonijum bisulfida a donji od kristalića vode. Prisustvo amorfnog crvenog fosfora, vodoničnih i amonijačnih polisulfida i sumpora, boji Jupiter crvenom, braon i žutom bojom.

Nekoliko stotina godina atmosfera Jupitera krila je veliku zagonetku. To je velika crvena pjega koju je Kasini otkrio 1665. godine. Danas je ustanovljeno da je ova tvorevina, široka 14000 km a dugačka 30-40 000 km, što je dovoljno da u nju stanu tri Zemlje, ustvari “oko” džinovskog tornada koji traje već stotinama godina i prema kome su najjaći Zemaljski uragani obični povjetarci. Jupiter je planeta sa najbržom rotacijom u Sunčevom sistemu. Jednom oko svoje ose se obrne za svega 9,84 sata i to brzinom koja iznosi 45 km/h, što je gotovo ista brzina kojom se kreće oko Sunca! Kao posljedica ovako brze rotacije, i snažnih vjetrova, temperatura u atmosferi izmedju noćne i dnevne strane  je veoma ujednačena, oko –150°C. Kružeći na srednjem rastojanju od 778 miliona km, Jupiter napravi pun krug oko Sunca za 11,86 godina. U ovaj gasoviti džin, sa prečnikom od 142 900 km, moglo bi se smjestiti ravno 1323 Zemaljskih kugli, a njegovoj masi odgovara 318 Zemljinih masa.

Od prolaska “Vojadžera” bilo je poznato 16 Jupiterovih  satelita. Oni se mogu razvrstati u četiri grupe. Najbliži Jupiteru su  četiri mala satelita (Teba, Metis, Amaltea, Adrastea),a zatim slijede veliki Galilejevi sateliti Io, Evropa, Ganimed i Kalisto. Treću grupu čine mali sateliti  koji kruže oko Jupitera na razdaljini izmedju 11 i 12 miliona kilometara (Leda, Himalia, Lisita i Elara).  Najdalju grupu čine Ananka, Karma, Pasifa i Sinopa koji kruže  retrogradnim orbitama. Nešto kasnije su pronadjena još dva, a nedavno je otkriveno da oko Jupitera kruži još deset novih satelita.

Četiri najveća Jupiterova satelita otkrio je 1610. godine Galileo Galilej pa se Io, Evropa, Ganimed i Kalisto, nazivaju Galilejevi sateliti.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

jupiter.jpg
(7.27 KB, 230x196)
jupiter.gif
(56.87 KB, 640x512)
jupiter-.jpg
(93.91 KB, 800x800)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Saturn, šestu po redu planetu od Sunca, okružuje sistem prstenova koji ga čine najljepšom planetom Sunčevog sistema. Vjekovima je ova planeta označavala granicu Sunčevog sistema i mada su je ljudi od davnina gledali, u svoj svojoj ljepoti se predstavila tek kada se u XVII vijeku čovjekovo oko naoružalo teleskopom. Sistem prstenova oko planete koji se tada ukazao podsticao je maštu mnogih sanjara. Napredak optike povećavao je naša znanja o ovoj planeti. Prije početka kosmičkog istraživanja ove planete, bilo je poznato čak deset njegovih satelita. Sa razvojem radio- astronomije otkrivena je veoma aktivna magnetosfera. Saturn je privlačio pažnju mnogih naučnika i sa teorijske tačke gledišta.. Ovakvi razlozi naveli su naučnu javnost da predloži programe kosmičkih istraživanja koje je  NASA prihvatila uprkos njihovoj izuzetno velikoj cijeni.

Posle prolaska “Pionira 11”, septembra 1979. i “Vojadžera 1”  novembra 1980, pored Saturna je 26. avgusta 1981 prošao i “Vojadžer 2”. Ova tri susreta donijeli su obilje izvanrednih snimaka i podataka o ovoj planeti.

Kao i Jupiter, ova planeta je gotovo potpuno tečno tijelo. U centru planete nalazi se malo kameno jezgro prečnika 20000 km, okruženo slojem leda debljine 5000 km. Sve ovo nalazi se u okeanu vodonika sa nešto helijuma, čija dubina ide i do 35 000 km na ekvatoru. Srednja gustina planete je 704 kg/m3, što je znatno lakše od vode. Zbog toga, iako je Saturn 815 puta veći od Zemlje, teži je samo 95 puta.

Planeta je udaljena od Sunca 1,4 milijarde kilometara, odnosno 9,5 puta više nego Zemlja i prima samo 1% Sunčeve energije koju prima naša Planeta. Ipak, Saturn kao i Jupiter zrači energiju i to 2,8 puta više nego što primi od Sunca. Ova planeta je znatno spljoštena. Prečnik na polovima iznosi 108 000 km a na ekvatoru 119 300 km,  što se objašnjava djelovanjem snažne centrifugalne sile, pošto se Saturn okrene oko svoje ose za 10 časova i 14 minuta. Usljed ovako brze rotacije, u ekvatorijalnim predelima Saturna duvaju stalni vjetrovi u pravcu obrtanja planete, koji dostižu brzine od 1800 km/h.  To opet uzrokuje veoma malu temperaturnu razliku. Prosječna temperatura u Saturnovoj atmosferi iznosi –180°C i razlika izmedju dnevne i noćne strane je svega nekoliko stepeni. Atmosfera Saturna je mnogo složenija od Jupiterove, to se može vidjeti po tome što ima pet do šest puta više “pruga” sa slojevima promjenljive visine. Vidljivi sloj oblaka Saturna predstavljaju oblaci kristalića amonijaka pomješanih sa kapljicama metana, kojima živopisne boje daju ugljovodonici, sumpor i fosfor. Ovi oblaci plivaju nad slojem aerosoli debljine 80 km. Duboko u unutrašnjosti planete, nalazi se sloj metalnog vodonika, doveden u ovakvo stanje ogromnim pritiscima. Ovaj sloj stvara magnetno polje planete, koje je hiljadu puta jače od Zemljinog, a 20 puta jače od Jupiterovog. Saturnovo magnetno polje je jedinstveno u Sunčevom sistemu. Ose magnetnih polja ostalih planeta su nagnute u odnosu na osu rotacije planete,  dok se kod Saturna ove dvije ose poklapaju.

Sistem Saturnovih prstenova predstavlja jedno od čuda vidljivog univerzuma koje se u povoljnim prilikama može vidjeti jačim dvogledom. Prema klasičnoj podjeli, sistem Saturnovih prstenova se sastoji od tri glavna podprstena koji se oznacavaju slovima A, V i S. Oni leže u ekvatorijalnoj ravni u sloju koji se prostire od 2600 do 77 400 km iznad vrhova oblaka.  Četvrti prsten koji je dobio oznaku D otkrili su francuski astronomi 1979. godine. Još 1966. godine se predpostavljalo da postoji još jedan prsten, ali je postojanje drugih prstenova potvrdio tek prolet “Pionira 11” pored Saturna. Ova letilica je otkrila i peti F prsten,  koji se nalazi 2000 km dalje od A prstena, a širok je 500 km. Osim toga podaci sa “Pionira 11” ukazivali su na postojanje jos dva prstena, G i E, što su u potpunosti potvrdili tek rezultati misije “Vojadžera 1”. Istraživanja su pokazala da se prstenovi najvjerovatnije sastoje od silikatnih čestica oko kojih se akumulirala voda. Na osnovu analize prostiranja radio-talasa ustanovljeno je da veličina čestica varira od 1 cm do 5 m i one odbijaju svjetlost u svim pravcima. S obzirom da je osa Saturna nagnuta pod uglom od 26°45', izgled Saturnovih prstenova sa Zemlje se mijenja. Najbolje se vide kada je jedan od polova najviše okrenut Zemlji što se dešava dva puta za vrijeme njegovog obilaska oko Sunca koji traje 29 i po godina. Kada se Zemlja nalazi u ravni prstenova, nevidljivi su i za velike opservatorijske instrumente.

Danas, znamo da najmanje 30 svjetova kruži oko  Saturna. Najveći od njih je Titan, koga je Hajgens otkrio još 1665. godine. On s pravom nosi ovo ime koje mu je dao ser Džon Hersel dva vijeka kasnije. Veći je od Merkura i Plutona i dugo se vjerovalo da je najveći satelit u Suncčevom sistemu. “Vojadžer 1” je pokazao da to nije bilo tačno.  Titan ima gustu atmosferu koja skriva njegovu pravu veličinu. Poluprečnik čvrstog tijela je 2575 km dok Jupiterov satelit Ganimed ima poluprecnik 2640 km. Još početkom vijeka javila se pretpostavka da Titan ima atmosferu, pošto je utvrdjeno da je disk Titana tamniji prema periferiji nego u centru. Sunčeva svjetlost koju Titan reflektuje prema Zemlji, prolazi duži put kroz atmosferu na periferiji nego u centru. Zato je slabljenje svjetlosti na periferiji usljed apsorpcije veće pa je rub diska tamniji.

U atmosferi ovog satelita Kujper je 1944. otkrio metan, a pretpostavljalo se da je crvenkasta boja Titana indirektna posljedica prisustva azota. Prve slike koje su stigle sa “Vojadžera” bile su prilično razočaravajuće. Titan je izgledao kao teniska lopta i kroz njegovu gustu atmosferu ništa se nije moglo vidjeti. Jedino se moglo primjetiti da je južna hemisfera znatno svjetlija od sjeverne. Rezultati dobijeni pomoću Vojadžera pokazali su da je atmosfera Titana gušća od Zemljine,  i kao i Zemljina bogata je azotom, a pritisak je 1500 milibara. Najvjerovatnije je da u atmosferi postoje oblaci metana i da povremeno padaju metanske kiše. Sama atmosfera se sastoji od azota, argona, metana i vodonika kao i čitavog  niza organskih jedinjenja. To je ustanovljeno analizom zračenja koje dolazi iz atmosfere ovog satelita. Naime svaki atom ili molekul zrači ili apsorbuje samo na nekim,  odredjenim, talasnim dužinama koje su karakteristične za njega i na osnovu kojih se može prepoznati.

Mjerenja “Vojadžera 1” su pokazala da je temperatura na površini -179°S i da varijacije između ekvatora i polova nisu veće od 3°. Uzrok tome je gusta atmosfera koja apsorbuje svjetlost i ima toplotnu inerciju sto jako smanjuje promjene temperature. Na ovakvim temperaturama metan može da bude tečan i moguće je da je cijeli Titan pokriven okeanom od metana. On bi na Titanu mogao da ima ulogu koju na Zemlji ima voda. Na površini on je tečan, a u atmosferi gasovit i vjerovatno može da stvara oblake i kišu. Izgleda da smo na kraju našli jedini svijet osim Zemlje sa okeanima, oblacima i kišom.

Prisustvo azota i metana na ovom satelitu omogučuje nastanak cijanovodonične kiseline i cijanoacetilena sto omogučuje pojavu amino kiselina, te pruža pogodne uslove za razvoj primitivnog života.

  Jos mnogo ostaje da se otkrije o ovom prstenastom svetu i njegovim satelitima. Prvi sledeci korak na tom putu naciniti ce kosmicki brod “Kasini” koji vec hita ka Saturnu i stici ce u njegovu blizinu 2004. godine. Ova misija, u ciji sastav ulazi i sonda “Hajgens” koja ce biti spustena u Titanovu atmosferu, donece odgovore na mnoga pitanja o ovom fantasticnom svetu i njegovim pratiocima.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

satring of saturn.gif
(204.61 KB, 800x580)
saturn.jpg
(27.65 KB, 617x480)
saturn-.jpg
(24.49 KB, 800x500)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
 Stoljećima je Saturn obilježavao granicu Sunčevog sistema. Bilo je potrebno da prođe gotovo cijeli pisani period čovjekove istorije, da bi krajem osamnaestog vijeka Vilijem Hersel ugledao Uran, prvu planetu otkrivenu pomoću teleskopa, prvu za koju nisu znali stari narodi.  Od najdavnijih vremena pa do 13. marta 1781. godine broj poznatih planeta koje su kružile nebeskim svodom nije se mijenjao. Te noći, orguljaš crkve u engleskom gradu Batu i pasionirani astronom amater Vilijem Hersel, upravio je teleskop koji je sam konstruisao prema sazvežđu Blizanaca u sistematskoj potrazi za dvojnim zvijezdama. Iznenada je ugledao nebesko tijelo koje je imalo oblik diska i opisao ga u svojoj svesci kao “magličastu zvijezdu ili možda kometu”. Kada je nekoliko meseci poslije otkrica, Anders Johan Leksel ustanovio da je to nova planeta,bio je to događaj od izvanrednog značaja za cijeli ljudski rod.

Ovo otkriće, pronalazaču je brzo donijelo slavu koja se proširila i izvan naučnih krugova i nagradu londonskog kraljevskog društva. Kralj Džordž III mu je dodijelio doživotnu penziju od 200 funti i za njega ustanovio zvanje dvorskog astronoma čija je jedina dužnost bila da kraljevskoj porodici pokazuje nebeska tijela. Zahvalni Hersel je predložio da se nova planeta nazove Georgium sidus to jest Džordžova zvijezda, ali ovaj naziv nije bio prihvaćen i ona je dobila ime Uran.

Otkriće Urana nije bila slučajnost. To je bio vrhunac procesa sistematskog ispitivanja neba. Sam Hersel kaže: “Obično se pretpostavlja da je srećna prilika upravila moj pogled na ovu zvijezdu, ali to je očigledno pogrešno. Ja sam sistematski ispitivao svaku zvijezdu na nebu, ne samo te veličine nego i mnogo slabije. One noći, bio je njen red da bude otkrivena. Da sam bio spriječen one večeri, otkrio bih je slijedeće,  a moj teleskop bio je tako dobar da bih njen planetarni disk uočio čim mi pogled padne na nju.”

Ovaj događaj potpuno je izmjenio Herselov život. Profesionalni muzičar, čija je najveća strast bila astronomija u kojoj je bio samouk, postao je profesionalni astronom čiji je hobi do kraja života ostala muzika. Umro je slavan i poštovan u 84. godini života. Interesantno je da je njegov život trajao upravo koliko i jedan obilazak oko Sunca planete koju je otkrio.

Početkom 1986. godine mreža antena širom svijeta bila je upravljena prema jednoj tački u svemiru udaljenoj od Zemlje oko tri milijarde kilometara. I 24.  januara 1986. počeli su da pristižu signali, veoma slabi, ali sa dragocjenim podacima. Superkompjuter ih je “čistio” od kosmičkih šumova i pretvarao u slike –  prve fotografije planete Uran, njegovih meseca i prstenova snimljene izbliza, sa udaljenosti od “svega” 81500 km. Svaki paket informacija je stizao na Zemlju putujući brzinom svjetlosti, za dva sata, četrdeset minuta i pedeset sekundi.  “Vojadžer 2” je opravdao povjerenje i na sastanak sa Uranom stigao samo minut kasnije nego sto je bilo predvidjeno.

Uran je 19,2 puta dalji od Sunca nego Zemlja i po građi je sličan ostalim džinovskim planetama, Jupiteru, Saturnu i Neptunu. Malo, gvozdeno-silikatno jezgro okružuje ledeni omotač, a dalje se prostiru vodonik, helijum i metan. U njega bi mogle stati 63 Zemljine kugle,  dok mu je masa veća od Zemljine samo 14,5 puta. Oko Sunca se okrene za 84 godine, a oko svoje ose za nešto više od 17 časova. Ova planeta se od svih ostalih  razlikuje po tome sto joj se osa rotacije nalazi gotovo u vodoravnom položaju,  odnosno Uran izgleda kao “čigra” koja se obrče ležeći. Pretpostavlja se da je neobični nagib Urana izazvan sudarom sa nekim tijelom planetarnih dimenzija, koje je možda stimulisalo i nastanak njegovih satelita.  Na nebu se vidi kao objekat 6. prividne veličine i dostupan je za amaterska posmatranja.

Obradom raznih podataka, došlo  se do zaključka da Uran ima devet prstenova,  a “Vojadžer 2” otkrio je i deseti.

Za razliku od Saturnovih prstenova Uranovi su veoma uski i između  njih nalaze se velike praznine. Ukupna širina prstenova Urana jedva dostize 170 km dok su Saturnovi siri od 57 000 km. Tipična širina pojedinog prstena je svega 10 km i oni leže približno u ravni Uranovog ekvatora.  Zato i ne  čudi činjenica da su Uranovi prstenovi otkriveni tek nedavno. Osim što su skromnih razmjera u odnosu na Saturnove, oni odbijaju veoma malo Sunčeve svjetlosti, tako da ih je nemoguće primjetiti prilikom običnih vizuelnih ili fotografskih posmatranja. Po svemu sudeći Uranovi prstenovi su sastavljeni od kamenih čestica koje odbijaju najviše 5 procenata Sunčeve svjetlosti, dok su čestice Saturnovih prstenova od leda i odbijaju oko 70 procenata svjetlosti.

Do nedavno se znalo za pet Uranovih satelita koji su svi do jednoga dobili imena po ličnostima iz Šekspirovih djela: Miranda,  Ariel, Umbriel, Titanija i Oberon. Poslie prolaska “Vojadžera” Uran ima 15 satelita.

Nedavno je otkriveno jos 6 novih satelita, tako da ih sada ima ukupno 21.

Miranda je najmanji od ranije poznatih Uranovih satelita sa 480 km u prečniku, a osim toga njoj je “Vojadžer 2” prišao najblize, na svega 29 000 km i snimao je u toku 16 sekundi.  Na snimcima se mogu razlikovati detalji veličine nekoliko stotina metara. Naučnici su na ovim fotografijama, osim uobičajenih kratera, sa iznenadjenjem posmatrali kanjone,  doline duboke i 16 km, planine visoke i do 24 km i velike depresije. Ovako intenzivnu geološku aktivnost teško je objasniti. Problem je u tome što izuzetno jaka tektonska aktivnost podrazumijeva izvor unutrašnje topolote što je teško zamisliti na tjelu tako malom kao Miranda.
“Vojadžer 2” je snimio i četiri ostala glavna Uranova satelita, ali sa mnogo veće udaljenosti.Tom   prilikom  je postavio više novih zagonetki nego što je razriješio starih.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

uran.jpg
(19.53 KB, 437x441)
uran-.jpg
(15.97 KB, 575x600)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Zeleno-plava planeta Neptun, nazvana po bogu mora starih Rimljana. Koristeći Keplerove zakone kretanja planeta i Njutnov zakon gravitacije, astronomi su u stanju da uvijek odrede položaj planete na njenoj orbiti. Lagranz i Laplas su u 18. vijeku izgradili opštu teoriju kretanja nebeskih tijela. U obimnim numeričkim izračunavanjima Laplasov saradnik bio je Buvar, koji je radio na Pariškoj opservatoriji. On je 1820. počeo da sastavlja tablice za kretanje Urana,  ali je ustanovio da se rezultati ranijih posmatranja ne poklapaju, prema novim tablicama, sa orbitom planete. Uran je ubrzavao i usporavao svoje kretanje na neobjašnjiv način, ne pokoravajući se ustanovljenim zakonitostima. Jedino objašnjenje ove pojave bilo je da se iza Urana nalazi još jedna masivna planeta koja utiče na njegovo kretanje. Student univerziteta u Kembridžu, Džon Kouc Adams, počeo je 1841. godine proračune koji su dokazivali da je kretanje Urana poremečeno nepoznatom planetom i predskazao njen položaj na nebu. Ali, kada je Adams poslije četiri godine objelodanio svoje rezultate, astronomi ih nisu uzeli ozbiljno, niti su uporno tražili planetu na predskazanom mjestu. 

U isto vrijeme ovim se problemom u Francuskoj bavio Žan Žozef Irben Leverje. On je 1846. godine objavio svoje proračune, koji su se slagali sa Adamsovim i odredio položaj nepoznate planete. Ipak, pariški astronomi nisu željeli da prekinu tekući rad i da potraže novu planetu. Na kraju Leverje je poslao pismo u Berlin, mladom astronomu Johanu Galeu, koji je 23. septembra 1846. godine  iz prvog pokušaja, pronašao planetu jedan stepen od predskazanog mjesta. 

Interesantno je da su američki astronom  Čarls Koval i kanadski istoričar prirodnih nauka Stilman Drejk nedavno utvrdili da je Galileo Galilej posmatrao Neptun još 1612. godine, odnosno 234 godine prije njegovog zvaničnog otkrića. Oni su pronašli Neptun na skicama Jupitera i njegove okoline koje je veliki naučnik načinio 27. i 28. decembra 1612. i 27. i 28. januara 1613. godine.  Mada je imao izuzetnu sposobnost da zapaža nova nebeska tijela, Galilej nije otkrio planetarni karakter ovog zvjezdolikog oblika. 

Neptun pripada grupi džinovskih planeta i po građi je sličan Uranu. Ima kameno jezgro prečnika 16 000 km koje je okruženo slojem leda debljine 8000 km, a sve to potopljeno je u okean molekularnog vodonika. Zapremina planete je 58 puta veća od Zemljine, dok je masa samo 17,3 puta veća, s obzirom da je srednja gustina planete samo 1670 kg/m3.

Prečnik planete je pouzdano određen kada je 7. aprila 1967. godine Neptun u svome kretanju preko zvjezdanog neba zaklonio lik jedne od dalekih zvijezda. Ovakav događaj naziva se okultacija. Ako se izmjeri tačno koliko je okultacija trajala, a postoje podaci o brzini kretanja planete, može se lako dobiti njen prečnik. Trenutno usvojena vrijednost prečnika na ekvatoru je 48 600 km.

Prosječna temperatura Neptuna je –213°S to jest samo 2°S niza od one na Uranu,  iako bi to trebalo biti za 12°S. Očevidno je da Neptun ima unutrašnji izvor toplote koji daje otprilike isto toliko energije koliko dolazi i od Sunca. Uran takav izvor energije ne posjeduje.

Neptunov dan traje 15 časova i 48 minuta. Neptun se nalazi na oko 30 puta većem rastojanju od Sunca nego Zemlja, a njegova godina traje 164,8 naših. Od svoga otkrića 1864. godine Neptun još nije napravio ni jedan krug oko Sunca. Sreća je da su Neptun i Uran bili na najbližem rastojanju 1822. godine, tako da je poremećaj Uranovog kretanja mogao da se posmatra. Da su u to vrijeme bili na suprotnim stranama Sunčevog sistema, ko zna kada bi Neptun bio otkriven. Od svoga otkrića pa do 1930.  godine, kada je otkriven Pluton, Neptun je obilježavao granicu poznatog Sunčevog sistema. Od tada je najudaljenija planeta od Sunca Pluton. Međutim, između januara 1979. i marta 1999.godine  zahvaljujući karakteristikama Plutonove orbite, Neptun je privremeno opet bio posljednja planeta. 

Avgusta 1989. godine “Vojadžer 2” je prošao pored Neptuna, poslavši na Zemlju oko 9000 snimaka planete i njenih satelita. Poslije ove misije znamo da Neptun okružuju četiri prstena. Prilikom prolaska “Vojadžera” kroz ravan prstenova snimljene su i tri lučne formacije. Jedna od njih sadrzi tri oblaka gusće koncentrisane materije. Ove formacije primjećene su sa Zemlje jos 1981. godine za vrijeme posmatranja jedne okultacije. 

Do prolaska “Vojadžera 2”, bila su poznata dva Neptunova satelita, Triton i Nereida. U toku misije otkriveno je još šest novih satelita koji su dobili imena: Protea, Larisa, Galatea, Despina, Talasa i Najada

Najveći Neptunov satelit Triton, otkrio je Englez Viljem Lasel, 10. oktobra 1846. godine, samo 18 dana poslije otkrića Neptuna. Ovaj satelit, čiji je prećnik 4400 km, veći je od Mjeseca i Plutona i spada u red najvećih satelita. Oko Neptuna se kreće na srednjoj udaljenosti od 394700 km, sto je slično rastojanju izmedju Zemlje i Mjeseca, ali za razliku od našeg Mjeseca Triton se oko Neptuna okrene za nešto manje od 6 dana. Njegovo obrnuto kretanje navodi na pomisao da nije nastao istovremeno sa planetom nego da je kasnije zahvačen njegovom privlačnom silom. 

Satelit Nereidu otkrio je Džerald Kujper sto godina kasnije, 1. maja 1949. godine. Ovaj Neptunov pratilac čiji je prečnik 200 km, ima orbitu sa izuzetno velikim ekscentricitetom, kakav nema ni jedan drugi satelit u Sunčevom sistemu. Usljed  toga njegova udaljenost od Neptuna mijenja se od 140 000 do 9 500 000 km, a oko planete obiđe za 358,4 dana. 

Posjetivši Neptun, čovjek je svojim kosmičkim aparatima obišao sve planete Sunčevog sistema osim Plutona. “Vojadžer 2”  je otkrio mnoge tajne zeleno-plave planete, ali je i postavio mnoge nove zagonetke na kojima će još dugo raditi astronomi.

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

neptune.jpg
(9.18 KB, 288x292)
neptun-scooter with spots.jpg
(9.8 KB, 400x400)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Teško da će se čovjek ikada spustiti na džinovske gasovite planete Jupiter, Saturn, Uran i Neptun, pošto one nemaju čvrsto tlo na koje bi čovjek stupio nogom. Doduše pretpostavlja se da u središtu ovih planeta postoji tvrdo kameno jezgro, ali kod Jupitera, temperatura na njegovoj površini dostiže 20000°S a pritisak 60 miliona atmosfera. U odnosu na to uslovi na površini Sunca gdje je temperatura “svega” 5000 stepeni, izgledaju mnogo “gostoljubiviji”. Ni “čvrsto tlo” Urana, gdje temperatura kamenog jezgra iznosi 4000 stepeni, a pritisak 2 miliona atmosfera ne izgleda dostižno za čovj eka. Ipak, iza gasovitih džinova kreće se oko Sunca tamni i strahovito hladni svijet, posljednja  planeta Sunčevog sistema – Pluton.  Jednoga dana brod sa ljudskom posadom krenuće na ovu planetu i čovjek, gonjen željom da dosegne nepoznato stupiće na njegovo čvrsto tlo, tlo poslednje stanice na putu ka zvijezdama. Istorija Plutonovog otkrića je primjer sa kolikom upornošću ljudi podstaknuti istraživačkim žarom mogu da savladaju niz teškoća, neriješenih pitanja i paradoksa – naizgled bez rješenja, da bi dostigli željeni cilj,.

Kada je 1846. godine otkriven Neptun, izgledalo je da je u našem Sunčevom sistemu uspostavljen red i da se planete kreću prema Keplerovim i Njutnovim zakonima. Pogrešno ponašanje Urana je objašnjeno i svi su bili zadovoljni. Ali, radost astronoma ostala je nepomućena samo oko pola stoljeća. Tada, veoma polako i veoma malo ali stalno i nepogrješivo Uran je ponovo počeo da se ponaša neobično. Bilo je jasno da u Sunčevom sistemu postoji još jedna nepoznata planeta koja je uzrok smetnje.

Početkom XIX vijeka, za nepoznatu planetu se zainteresovao američki astronom Persival Lovel (1855-1916) koji je u to vrijeme već bio poznat po opservatoriji u Flagstafu koju je podigao iz sopstvenih sredstava radi izučavanja Marsa. On je izvršio detaljnu analizu poremećaja u Uranovom kretanju i 1905. godine je došao do zaključka o elementima orbite planete Iks, kako ju je nazvao.

Na prvi pogled izgleda čudno da je Lovel proračun zasnivao na kretanju Urana, a ne Neptuna, kod koga su poremećaji kretanja usljed prisustva nepoznate planete bili oko 20 puta veći. Medjutim od svog otkrića pa do danas, Neptun još nije napravio ni jedan krug oko Sunca, tako da se Lovel bojao da elementi njegove orbite nisu dovoljno precizno određeni.

Lovel je fotografski istraživao predskazanu oblast ali uspjeha nije bilo. Istu sudbinu doživjelo je i pretraživanje snimaka iz 1909. godine snimljenih prema proračunima Viljema Pikeringa, koji je prvi uzeo u obzir i Neptunovo kretanje. Od 1908. do 1915. godine Lovel ponovo radi na određivanju položaja planete Iks. Potpuno ubijeđen u njeno postojanje posvećuje se poboljšavanju svojih rezultata i neumornoj potrazi ali ga u ovim nastojanjima prekida prerana smrt, 1916. godine.

Godine 1919. Pikering objavljuje nove proračune koji su se, kako se kasnije utvrdilo, razlikovali od stvarnog položaja Plutona za 1,1°. Sistematsko snimanje predskazane oblasti u sazvježđu Blizanaca vršio je Milton Hjumason na opservatoriji Maunt Vilson, ali je imao dvostruki peh. Mnogo godina kasnije postalo je jasno da na dva Hjumasonova snimka postoji Pluton, ali se njegov lik na jednom poklapa sa defektom emulzije a na drugom sa sjajnom zvijezdom. Istovremeno, bezuspješni pokušaji se nastavljaju i na Lovelovoj opservatoriji. Godine 1929. tamo je izgradjen teleskop specijalno za potragu za planetom Iks.

Iste godine u Flagstaf dolazi i astronom amater Klajd Tombo. On, aprila 1929, počinje sa sistematskim snimanjem sazvježđa Blizanaca. Istu oblast neba snimao je dvije tri noći kasnije i zatim upoređivao ove snimke tražeći među nepokretnim zvijezdama par čiji se likovi ne poklapaju.

Blizanci dijelom leže u oblasti Mliječnog puta, tako da je na snimcima bilo do 400000 zvijezda, a analiza para ploća trajala je od tri do trideset dana. Sumnjive likove na ploćama eliminisao je trećim snimkom. 18. februara uočio je nešto zapadnije od zvijezde  Geminorum,  na 5° od predskazanog mjesta pomjerenu svijetlu tačku, što je ukazivalo na planetu. Naporan Tomboov rad je urodio plodom. Pronađena je nova planeta.

Otkriće je saopšteno 13. marta 1930. godine. Osim Pluton, prijedlozi za ime nove planete bili su i Minerva kao i Lovel, s obzirom na ogromni trud Persivala Lovela koji je pobudio posmatraće na traganje za planetom Iks. Ipak, na kraju je prihvaćeno ime Pluton, tako da se bog podzemnog carstva sada kreće najtamnijim dijelovima Sunčevog sistema. Osim toga,  prva dva slova ovog imena su inicijali Persivala Lovela, a usvojeno je i da monogram PL  bude skraćena oznaka za Pluton.

Pluton je čudna planeta. Orbita mu je nagnuta za 17° u odnosu na ravan u kojoj se nalaze putanje ostalih planeta, i veoma je istegnuta. U perihelu se približava Suncu bliže od Neptuna a u afelu odlazi 3 milijarde kilometara dalje, pri čemu su perihel i afel tačke na orbiti u kojima je planeta najbliža odnosno najdalja od Sunca. Dakle, dok se nalazi na jednom dijelu svoje orbite, Pluton je bliži Suncu od Neptuna. Takvi su uslovi bili izmedju januara1979. i marta 1999.

Pluton je taman i mračan svijet. Za posmatrača sa ove planete Sunce je samo tačka ne nebu koja mu daje 1560 puta manje svjetlosti nego Zemlji. Pluton se oko Sunca obrne za 247,7 godina,  a oko sopstvene ose za oko 6 i po časova. Zapremina mu je sto puta manja od Zemljine, a masa dvije hiljade puta. Gustina mu je nešto veća od gustine vode i procjenjuje se na 1000 do 1500 kg/m3.. Na ovom izuzetno hladnom svijetu, efektivna temperatura iznosi –241°S.

Godine 1965. očekivalo se da Pluton prijeđe preko lika jedne zvezde što bi omogućilo da se tačno odredi njegov prečnik. Međutim centar planete je prošao na ugaonom rastojanju od 0,1 sekunde od pravca ka zvezdi. Na osnovu toga, zaključeno je da je prečnik planete manji od 6000 km. Ali, najnovije procjene dale su neočekivanu vrijednost od 2800 km, tako da je Pluton najmanja planeta Sunčevog sistema, manja od Merkura. To je osnažilo davnašnju hipotezu da je Pluton ustvari odbjegli Neptunov satelit. U prilog tome ide i činjenica da Triton obilazi Neptun u smjeru suprotnom od smjera obilaženja svih velikih satelita drugih planeta. Naime, neki astronomi smatraju da su Pluton i Triton obilazili oko Neptuna u “ispravnom” smjeru. Ali, prema toj hipotezi sateliti su se nalazili na putanjama koje su dovele do toga da je uzajamno gravitaciono privlačenje postepeno remetilo njihovo kretanje dok, konaćno, jedan katastrofalan susret nije zavitlao Triton da krene oko Neptuna suprotnim smjerom, a lakši Pluton odbacio u prostor da otpoćne novi život, kao samostalna planeta.

Astronomi su primijetili da je od sredine 50-tih godina pa do danas, Plutonov sjaj nešto malo opao, odnosno planeta je postala tamnija. Ova interesantna pojava može se objasniti djelimičnim topljenjem leda na Plutonovoj površini, pošto se na primer, od 1954. do 1972. godine, planeta približila Suncu za oko pola milijarde kilometara.

Medju najinteresantnija otkrića u planetnoj astronomiji spada otkriće Plutonovog satelita koje je ostvarila ekipa američkih astronoma na čelu sa Kristijem i Haringtonom 22. jula 1978. godine. Analizirajući snimke Plutona, oni su primjetili da je lik planete izdužen i to jednom ka jugu a drugi put prema severu.

Eliminišuci jedan po jedan moguc uzrok ove pojave, zakljućili su da bi to morao biti do sada nepoznati Plutonov satelit.  Nova posmatranja kao i ispitivanja starih snimaka i drugih podataka potvrdila su ovaj nalaz. Plutonov satelit je tijelo prečnika 560 km koje se nalazi na rastojanju od oko 17 hiljada kilometara od planete, oko koje se okrene za 6,4 dana.

Veliku naučnu senzaciju donijela je planeta 9. jula 1988. godine prilikom posmatranja okultacije Plutona jedne slabe zvijezde u sazvježđu Device. Ovaj događaj omogućio je astronomima da ustanove da Pluton ima atmosferu. To je bilo veoma neobično otkriće s obzirom da je Pluton relativno malo tijelo čija gravitacija ne može da sprijeći rasturanje atmosfere u okolni prostor. Pretpostavljalo se da je glavni sastojak atmosfere neon, ali novija istraživanja ukazuju da su u pitanju azot i metan. Atmosferu je planeta uspjela da sačuva zahvaljujući svojoj ekscentričnoj orbiti. Naime kada se Pluton udaljava od Sunca,  zimi, atmosfera počinje da se kondenzuje i smrznuta pada na tlo da bi se za vrijeme Plutonovog ljeta otopila i ponovo formirala gasoviti omotač. Pluton je najmanja planeta Sunčevog sistema, koja sa svojim satelitom Haronom čini dvojni sistem mnogo kompaktniji od sistema Zemlja – Mjesec. Haronov prečnik nije ni upola manji od Plutonovog. Zato, zajednički centar oko kojeg rotiraju se ne nalizi ispod Plutonove površine već van nje!

Fajlovi prikačeni uz poruku (kliknite na slike za punu veličinu)

pluton and its moon charon.jpg
(1.7 KB, 400x400)
pluton1.jpg
(1.86 KB, 157x157)
pluton.gif
(17.51 KB, 256x256)
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Bio sam mlad zelen, ponekad i zut

Zodijak Aquarius
Pol Muškarac
Poruke 24688
Zastava Lausanne
OS
Windows 2000
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Motorola V3i
Da dodam!

Mnogi josh uvek prave famu oko Plutona ali Amerikanci tvrde da postoji i 10 planeta iza njega!

US Astronomers Say They Have Found a 10th Planet Beyond Pluto

Seventy-five years after the discovery of the planet Pluto, U.S. astronomers say they have discovered a tenth planet far beyond Pluto in the outlying region of the solar system. The object is so distant that the scientists have not yet been able to determine its precise size and mass.

California Institute of Technology astronomer Michael Brown and colleagues first saw this planet in January with a telescope at the Palomar Observatory near San Diego. They had planned to withhold an announcement until they could figure out its exact diameter and mass. But they rushed the news out prematurely Friday when they discovered that someone had broken into their internet website and learned of the finding, possibly with the intent of breaking the information.

Mr. Brown estimates the new planet to be about 1 1/2 times Pluto's size, but nearly twice as far from the Sun at the most distant point in its oval orbit. That makes it 97 times further from the Sun than Earth is. It is so far away that it takes 280 years to go around the Sun and is the farthest solar system object ever found.

"It's a very cold, very distant place. If you were standing on the surface and you held a pin at arm's length, you could cover the Sun with the head of the pin. It's not a place you'd really want to go for a summer vacation," he said.

The light emitted from the body indicates that its surface is covered mostly with methane ice, as Pluto is. Also like Pluto, it is in the same group of celestial objects known as the Kuiper Belt, a region beyond Neptune where icy bodies are abundant. Kuiper Belt objects such as Pluto and the new planet are also much higher than the plane of the first eight planets.

Because of the location and because it is smaller than the other seven, some scientists have wanted to demote Pluto from planetary status and call it an asteroid. Many may not recognize the new object as a planet, either. Mr. Brown says he once held the same opinion of Pluto. But he finally changed his mind and therefore sees the new body as a planet, too.

"Pluto has been called a planet for so long that I think we're never going to not call Pluto a planet. If Pluto is going to be called a planet, then anything larger than Pluto is a planet. Things that are smaller I think we just call them typical members of the Kuiper Belt and they don't join this very special class of things that are planets," he said.

Mr. Brown says the new planet is bright enough for amateur astronomers to see it now that the location is known. He notes that it remained undiscovered until now simply because it is so high above the plane of the solar system.

"This object is almost at a 45 degree angle outside of this plane. Nobody looks that high up in the sky for these sorts of objects. The only reason we have been looking that high is because we have looked everywhere else so far and that is where were looking next," he said.

The scientists have submitted the information and a suggested name to the International Astronomical Union, a professional organization in Paris that foster cooperation among astronomers in member national academies. They are not revealing the name until it is approved.

IP sačuvana
social share



And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who would attempt to poison and destroy my brothers. And you will know my name is the Lord when I lay my vengeance upon thee.

Neke price koje kruze forumom ne moraju biti istinite. Mogu biti samo tracevi zlih jezika.

I'm gonna make him an offer he can't refuse.

Pogledaj profil GTalk Skype
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Planetarne nauke

Nauka o Sunčevom sistemu, poznata kao planetologija, planetarna nauka ili planetarna astronomija obuhvata različite naučne oblasti koje proučaju kako čvrste tako i gasovite gigantske planete. Kombinovana sa opštim poređenjima sa analognim sistemima na Zemlji ona uključuje i interdisciplinarni rad. Istraživanje teži da bude kombinovano opservacijama, opservacijama sa udaljenih svemirskih letelica, kao i eksperimentalnom i teoretskom radu baziranom na Zemlji. Usko je povezana sa zemaljskim naukama.

Kada se naučna oblast bavi pojedinačno svakim nebeskim telom, koristi se zaseban termin, kao što je to prikazano u donjoj tabeli (uz napomenu da su samo heliologija, geologija i selenologija često u upotrebi):

Nebesko telo - Termin   
Sunce - Heliologija   
Merkur - Hermeologija   
Venera - Kiterologija   
Zemlja - Geologija   
Mesec - Selenologija   
Mars - Areologija   
Jupiter - Zenologija   
Saturn - Kronologija   
Uran - Uranologija   
Neptun - Posejdologija   
Pluton - Hadeologija

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 3 4 ... 10
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 19. Mar 2024, 06:28:20
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.396 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.