Što događaj ili situaciju čini smiješnima? :: Psiholog online ~ Burek savetovaliste

Što događaj ili situaciju čini smiješnima?

Razjašnjavanjem humora bave se filozofi još od vremena Platona. Sada dva psihologa nude nove znanstvene odgovore. Oni smatraju da humor proizlazi iz kršenja društvenih pravila i uhodanih shvaćanja, ali samo ako situacija za uključene osobe djeluje bezazleno.

Većina starijih teorija o humoru neodgovarajuća je na ovaj ili onaj način, kaže Petar A. McGraw, s University of Colorado-Boulder, koji je ispitivanje proveo u suradnji s Calebom Warrenom. Freud je mislio da humor proizlazi iz trenutka oslobađanja napetosti, prema drugoj teoriji humor dolazi od osjećaja superiornosti, i po trećoj iz neočekivanog obrata. Istraživači, međutim, ističu da bi se oslobađanje napetosti, osjećaj superiornosti i iznenadni obrat mogli dogoditi i ako bi kojim slučajem ubili svog bračnog druga, ali ta situacija ne bi bila nimalo smiješna. Oni smatraju da situacija može biti smiješna samo ako se čini bezazlenom.

Da bi testirali svoju hipotezu, istraživači su volonterima koji su sudjelovali u ispitivanju predstavili različite situacije. U jednom eksperimentu, volonteri su dobili zadatak pročitati tekstove koji opisuju dvije situacije. U jednoj Jimmy Dean unajmljuje rabina kao glasnogovornika zaduženog za promicanje nove linije proizvoda od svinjskog mesa. U drugoj Jimmy Dean unajmljuje poljoprivrednika kao glasnogovornika za istu liniju proizvoda. Situaciju gdje rabin promiče svinjske proizvode, čime se krše načela morala, ispitanici su uočavali kao pogrešnu i time smiješnu.

U drugom dijelu studije praćeno je kako ispitanici dolaze do procjene o stupnju povrede društvenog običaja, što će situaciju učiniti smiješnom. Tako su ispitanici u sljedećem eksperimentu čitali tekst u kojem se navodi da crkva ili kreditna unija organizira tombolu sa SUV vozilom kao glavnom nagradom, a sve s ciljem privlačenja novih članova. Ispitanici su bili neugodno iznenađeni idejom da crkva lutrijom privlači nove vjernike, ali ne i da to čini kreditna unija. No, jesu li priču o vrbovanju vjernika doživjeli kao smiješnu ili ne, ovisi o tome je li ispitanik bio praktični vjernik ili ne. Nevjernici su situaciju doživljavali kao zabavnu za razliku od vjernika kojima ona nije bila nimalo zabavna. McGraw objašnjava da je to zato jer nevjernici "ne vjeruju u svetost crkava", pa im se moralni prekršaj iz priče ne čini ozbiljnim. Drugi eksperiment je pokazao da ako se krše moralne norme do kojih pojedinci ne drže osobito, oni će takvu situaciju doživjeti zabavnom. Istraživanje je objavljeno u časopisu Psychological Science, glasilu udruge Association for Psychological Science.

"Smijemo se kad Moe udari Larryja, jer znamo da Larry zapravo nije ozlijeđen", kaže McGraw, podsjećajući nas na poznatu urnebesnu komediju. "To je kršenje društvenih normi. Mi ne udaramo ljude, pogotovo ne ako su nam prijatelji. Ali taj nas prizor u komediji ne smeta, jer on nije stvaran." McGraw ističe još svježiji primjer videa koji se pojavio na internetu, a koji prikazuje indonezijske mališane kako puše. "Kada su mi priču ispričali prvi put, ja sam se smijao, jer mi se činila nestvarnom. Koji bi roditelj dozvolio svojoj djeci da puše cigarete? Činjenica da je priča nevjerojatna učinilo ju je bezazlenom. Ali kada sam pogledao video i vidio djecu koja puše, više mi nije bilo smiješno."

McGraw smatra da isto vrijedi i za druge vrste humora, kao što su igre riječi, koje ne slijede jezične konvencije ili pravila, već unose neka druga, ali tako da rečenica zadržava smisao. To također objašnjava zašto drame i akcijski filmovi mogu postići bolju gledanost izvan svoje matične zemlje nego li komedije. "Komedija će rijetko biti smiješna ako se promijeni kulturološko okruženje. Prosudba o bezazlenoj ili gruboj povredi običaja, moralnih normi ili principa razlikuju se od kulture do kulture. Samo komedija koja uključuje mnogo fizičkog humora može biti smiješna u svim kulturama. Samo ovakve povrede pravila izazivaju jednake reakcije kod svih ljudi, bez obzira na sredinu iz koje dolaze."

Izvor: Association for Psychological Science
Preuzeto sa: Znanost