XI
Rončeva porodica

 

Pronaći hranu! – to je bila prva pomisao dječaka kad su rano ujutro ustali. Posljednjih dana jeli su oskudno. Nekoliko parčadi skorjelog hljeba koje je Kole ponio iz logora, malo sira i hljeba što im je dao Gojko, nekoliko pregršti jagoda i sinoćnja pura, i to je bilo sve.

U mlinskom košu više nije bilo nijednog zrna žita. Zajedno sa ostalim seljacima otišao je vodeničar na planinu, pa je vodenica zijala pusta.

Dječaci se dogovoriše. Brale će poći i pokušati da ostvama ulovi neku ribu u rijeci. Trebalo je da Jusa, kao najvještiji i najrječitiji, pođe do obližnjeg sela, da bi kod neke lakovjerne bake izmamio brašna. Da bi bolje uspio u svom poduhvatu, Jusa je ponio Bralinu poletarsku maramu, s kojom će u krajnjem slučaju pokušati da razbije babin tvrdičluk.

Kole i Rundov se zaputiše uz rijeku. Kole je htio da iskuša svoju lovačku sreću i potajno se nadao da će uvrebati neko neoprezno pile divlje patke. Kao da shvata važnost Koline namjere, Rundov je trčkarao za njim bez glasa. S napunjenom puškom Kole se provlačio kroz ljeskar idući uz rijeku. Uzdao se u svoju streljačku vještinu – na dvadeset metara Kole je prvim metkom mogao da prošuplji jaje. Sve je zavisilo od toga da li će pronaći divljač i hoće li mu poći za rukom da se neopaženo prikrade.

Išli su nekoliko minuta pažljivo osmatrajući rijeku. Na mjestu gdje se rijeka razlivala u prilično širok zaliv Kole opazi hitru, crnu glavicu nad vodom. Bio je to ronac. Vrtio se na vodenoj površini kao čigra, okretao je glavu na sve strane i poput bačenog kamena nestajao pod vodom, da bi se, čas kasnije, pojavio nekoliko metara dalje.

Kole se poče privlačiti. Uzbuđeno je disao dok se provlačio kroz granje, nastojeći da priđe što bliže. Za njim je puzao Rundov. Bio je dovoljan samo jedan neoprezan pokret kojim je Kole otkočio pušku i ptica hitro podiže glavu. Nad vodom odjeknu brzo prr-prrr!... i to je bilo sve što je ostalo iza ronca. Brzinom strijele nestao je u ševaru s onu stranu rijeke.

Kole i Rundov se zgledaše.

– Propade lov! – nezadovoljno progunđa Kole i spusti pušku. Osmatrao je ivicu ševara. Dugo je zurio u zeleni zid stabljika što su se povijale nad vodom i, najednom, srce mu zaigra.

Nedaleko od njih, veslajući malim, ružičastim nožicama, plovilo je rončevo pile. Pijukalo je povremeno kao da doziva roditelje. Vrzmalo se između tankih stabljika šaše, uvlačilo se u ševar i opet se vraćalo, kao da je izgubilo put do gnijezda skrivenog u gustoj guguti.

Pile je zalutalo. Ovako usamljeno i slabačko moralo je propasti ukoliko ne nađe gnijezdo. Postaće plijen vodenog kopca koji po čitav dan lunja u niskom letu iznad rijeke.

Kolu se ražali. Shvati da je on bio uzrok nevolje pileta. Poplašio je ronca – opreznu pticu koja izbjegava čovjeka i skriva se čim ga osjeti.

Lovačka strast se ohladila u Kolu. Htio je da pomogne piletu i već se spremao da zaobiđe ševar i poplaši ronca i da ga tako vrati na rijeku, kada ga nov prizor natjera da uzdrhti.

Nečujno sijekući tihu, nepomičnu vodu približavala se od obale velika, snažna bjelouška. Izdignuvši spremno svoju trouglastu glavu išla je pravo na bespomoćno pile.

Pile nije ništa slutilo. Plivalo je, zaplićući se u nagnute stabljike vodenih trava i umorno pijukalo. Zmija se približavala sve brže. Vijugala je svojim zelenkastim tijelom i odbacujući se od vode ispravljala se kao odapeta strijela.

Još svega nekoliko metara dijelilo je zmiju od plijena. Koli se zamagliše oči. Razrogačenih očiju buljio je čas u pile, čas u zmiju koja se primicala.

– Daleko je! Oh, mnogo daleko... pomisli Kole podižući pušku. Metak fijuknu i podiže klobučić vode ispred zmije. Duguljasto tijelo se za trenutak skupi, a zatim jurnu još brže u pravcu plijena.

Kole je punio ponovo pušku spremajući se da zagazi u vodu, kada Rundov ljutito lanu i skoči u rijeku. Kole odmah zaključi da Rundov neće uspjeti. Plivao je isuviše sporo da bi mogao spriječiti zmiju. I Kole nemoćno zatvori oči. Nije htio da vidi kako će sićušno, nejako stvorenje nestati u razjapljenim čeljustima bjelouške.

Zatim dječak shvati da se tamo nešto čudno dešava. Začu bučno pljeskanje na mjestu gdje je posljednji put opazio zmiju i vidje kako se voda u blizini ševara uskovitlala. Pile je odmicalo u troščak, sijevajući svojim bijelim kljunčićem. Otprilike pola minuta kasnije, na sredini zaliva voda se uznemiri, a iz dubine, kao iz puške izbačen, iskoči odrasli ronac. Držao je u kljunu zmiju i vukao je po površini vode.

Nad njim, kao da osmatra treba li mu pomoć, proletje rončeva ženka. Kole radosno odahnu i pruži ruke prema pticama. Htio je da zapjeva i izreknu glasnu pohvalu smjelim roditeljima. I baš kad je zaustio prvu riječ, ronac se uznemiri.

Uplašio ga je Rundov koji je sporo batrgao ivicom zaliva. Ronac se odbaci sa vode i poletje brzo udarajući kratkim krilima.

Kole je dugo stajao na obali, razmišljajući o događaju koji se odigrao pred njim. Neuspjeh u lovu nije ga više ljutio. Štaviše, bio je sretan što onaj dugo spremani metak na ronca nije opaljen. Doživio je veliku uzbudljivu stvar. Ovdje, na obali nepoznate rječice, sam u potrazi za hranom, Kole najednom shvati jedan od vječitih zakona prirode. Ronac je žrtvujući svoj život branio svoj porod od duguljaste podmuklice i na taj način produžavao život svoje vrste. O tome je Kole slušao u školi, na časovima poznavanja prirode, ali tek sad shvati tu veliku istinu u svoj njenoj veličini. Otkrila mu se nenadano.

I nehotice Kole se sjeti svoje uvijek brižne majke. Činilo mu se da je tako daleko od nje, kao da je u nekom stranom svijetu. U očima mu zaiskri suza.

Ali Kole je bio čvrst dječak. Odagnao je te tužne misli i opet se vratio na posao radi kojega je došao. Trebalo je pribaviti hrane. Zviznu Rundovu i zaputi se uz rijeku, preko nepokošene livade.

XII
Neočekivano

 

Rano izjutra, peti dan po nestanku dječaka, komandir Borko pozva poletarca Dinka i Đoku da ga prate i zaputi se prema rijeei. Komandir je činio posljednji pokušaj da uđe u trag dječacima. Nešto mu je šaptalo da pođe niz rijeku. On je pravilno zaključio da su dječaci, nakon susreta sa medvjedom, izgubili volju da krstare planinom. Osim toga, znao je da će ih glad potjerati bliže rijeci i selima razasutim po njenim obalama.

Ukoliko propadne i ovaj pokušaj, Borko je namjeravao da o događaju obavijesti štab odreda. Trebalo je da se četa brđana već vrati sa svog velikog, kružnog marša. Borko je računao na njihovu pomoć, ali dotle nije htio da traći vrijeme.

Pola kilometra nizvodno komandir opazi čamac čuvara lova, koji se ljuljuškao privezan za vrbu. Oni se ukrcaše u novi tek okatranisan čamac i zaploviše niz vodu nošeni snažnom strujom.

Opasno je i uzbudljivo ploviti u lakom čamcu niz divlju, slapovitu rijeku. Rijeka kao da hoće da se otrese smjelog vozača. Neprekidno mu priređuje iznenađenja. Evo, matica je ščepala čamac i gura ga pravo na stijene što štrče ispod još nevidljivog slapa. Vješto i snažno vuče rijeka ali komandir muški zapinje veslom. Za dlaku je izbjegao greben sakriven u pjeni slapa, a već ga matica odbija na suprotnu obalu u sjenu podvodne pećine. Bude li jača, zaglaviće i čamac i ljudi u njemu. Nestaće u tamnom podzemnom ždrijelu u kome kao u kazanu klobuča nemirni vir.

Ali Borko poznaje opaku ćud rijeke. On vesla sigurnom rukom i u sjećanju oživljava daleku i gorku uspomenu na predio kojim plove. Davno nekada, kada je tek prilegao izviđački opasač, Borko je zajedno sa bratom plovio ovom rijekom. Divio se njenim živopisnim obalama i uživao u borbi sa njenim bučnim slapovima. A jednog dana zamrzio je rijeku do smrti.

Prije nekih dvadesetak godina, blistavog sunačnog dana, rijeka je pokazala svoju opaku ćud. Uhvatila je u svoja hladna kliješta Borkovog starijeg brata kada se kupao u njenim virovima. Prevarila ga je, prekrila podivljalim talasom i odvukla u svoje podzemne virove.

Otada je Borko mrzio rijeku koja ističe iz Vidrinog jezera. Nije se bojao njenih zamki, ali je strepio za druge koji je nisu poznavali. Zato je onako oštro postupio kada je saslušao Bralinu priču o neuspjeloj plovidbi na starom splavu. Znao je da on najbolje poznaje rijekli i da ima pravo da dječacima zabrani izlete po njoj.

Sijekući podmuklu maticu koja je vukla čamac prema zelenom viru Borko je stezao veslo. Okrenuo je glavu na drugu stranu da dječaci ne opaze suze koje mu skliznuše niz lice. Nije htio da saznaju da su toga časa prošli pokraj mjesta na kome se utopio njegov brat.

Tek kasnije, kada čamac zaplovi širokim, ali još uvijek brzim razlivom, Borko se obrati dječacima:

– Sviđa li vam se vožnja, momci?

– Divno je! – uglas uzviknuše Dinko i Đoko. Još uvijek su blijedjeli od straha, ali su bili oduševljeni.

– Jurimo kao da je motorni!

– Samo pažljivo osmatrajte! Nešto mi govori da ćemo najzad sresti naše odmetnike – šalio se Borko.

Dječaci se obradovano nasmijaše. Poslije podviga u lovu još više su vjerovali svom komandiru. Uviđali su da bi Borko učinio i najtežu stvar kada su u pitanju njegovi mlađi drugovi i još više su ga cijenili.

– Kole je pravi lisac – reče Dinko. – Ako nas prvi opazi, sigurno nam se neće javiti.

– Vraga! – uzviknu Đoko. – Sve se može desiti, ali Jusa neće izdržati da nam ne vikne.

– Samo da mi je vidjeti Brala – osmijehnu se Đoko. – On se sigurno uželio logora i drugova. Taj se neće sakriti ako naletimo na njega .

Komandir se osmjehivao. Volio je da započne razgovor, onda da zašuti i sluša pričanje dječaka. Čudio se kako su dječaci za kratko vrijeme upoznali jedan drugog. Osobine su cijenjene, a mane su postajale predmet duhovitih šala.

– Sinoć u trećem šatoru bila je čitava predstava – pričao je Dinko. – Opazili poletarci da je Danov jastuk nekako naduven i viši od ostalih. Podignu jastuk, kad tamo čitava lubenica od pet kila.

– Šta je to, Dane?!... – galame poletarci. – Zar se nisi najeo lubenice uz večeru?

A Dane se zbunjeno okreće i kaže:

– Pustite me, drugovi. Što vičete? Ja sam to ostavio pod jastuk, jer mi je nisko pod glavom!...

U bučnom smijehu koji nastade poslije Đokinog pričanja čamac uplovi u široki zaliv.

Čamac lagano oplovi obalom obraslom u ševar i produži duž zelene dugačke livade, zagrađene redom vodenog jasenja i vrba. Sasvim na dnu livade nazirao se bujan buket vrba. Odskočilo je ugrijano sunce. Bilo je vrijeme užini. Borko je namjeravao da pristane negdje uz obalu i da se zajedno sa dječacima potkrijepi suvom hranom koju su ponijeli za čitav dan, i onda da produže dalje.

Kada priđoše obali kroz spletene vrbove grane, ukaza se krov vodenice.

– Komandire, hajdemo do vodenice – zamoliše dječaci. – Razgledaćemo je i tamo doručkovati.

– Možemo! – pristade komandir i poslije dvadesetak zaveslaja čamac udari kljunom o prednji vodenički stub.

U istom času iz vodenice istrča veliki ovčarski pas i gromko zalaja na pridošlice. Borko zamahnu veslom na psa i on ustuknu ljutito skičeći.

Iz unutrašnjosti vodenice začuše se nejasni glasovi. Borko i dječaci iskočiše iz čamca i potrčaše prema vodenici.

Ono što su opazili kad su stupili na prag zapanjilo ih je i obradovalo. Tri odbjegla poletarca sjedila su pored ognjišta, goli do pojasa i spremali se da založe vatru ispod velikog kazana. Kada se komandir pojavi na vratima, poletarci skočiše na noge i zanijemiše od iznenađenja.

– Pa šta mi radite, mladići? – osmijehnu se Borko. – Zar se niste poželjeli drugova sa Vidrinog jezera?

– Hoćemo da operemo... košulje – zbunjeno promuca Kole ne usuđujući se da podigne glavu i pogleda komandiru u oči.

XIII
Na putu u logor

 

Za pet dana svoga hajdukovanja dječaci su se uvjerili kako je teško i neveselo živjeti odvojen od drugova. Uvidjeli su da avanture mogu biti i vrlo neprijatne. Znali su da će uskoro početi ispiti za prvu izvidničku zvijezdu i bilo im je krivo što će oni jedini ostati bez nje. Poželjeli su se drugova i bezbrižne zabave na obali Vidrinog jezera. Posljednjih dana sve češće je njihov razgovor skretao na kuvara i poljsku trpezariju kraj logora. Gledajući u porciju u kojoj se žutjela pura od brašna, što ga je Jusa na jedvite jade izmolio u obližnjem selu, Brale je redovno započinjao priču o tome šta li su danas poletarci dobili za ručak? Pa je nabrajao masnu goveđu juhu, makarone u sosu, pečenje, voće i završavao – palačinkama prema kojima je osjećao naročitu slabost.

Sva trojica, krijući jedan od drugog, pomišljali su na povratak u logor. Činilo im se da njihova krivica ne zaslužuje toliko odricanja. Ali, pošto je svaki od njih bio vrlo ponosan dječak, svaki je izbjegavao da počne razgovor o tome, bojeći se da ga drugovi ne nazovu mlitonjom i maminom mazom.

Iznenadni susret sa komandirom riješio je njihovu nedoumicu. Dječaci su se potajno obradovali što se tako završila stvar. Nijedan nije popustio, a ipak su se vraćali u logor.

I komandir Borko je učinio kako je bilo najbolje. Uviđao je da su poletarci dovoljno okajali svoju krivicu i izbjegavao je da o tome govori. Dok su se vraćali u logor, on je neprekidno raspitivao poletarce o njihovim doživljajima, a čim bi priča skrenula na njihovu grešku, počinjao je da se smješka govoreći:

– De, de, ostavimo sada to. Kad dođemo u logor, ispovijedajte se svojim drugovima. A sada, svi složno da povučemo čamac!

Oni su se vraćali uz rijeku vukući na dugačkom užetu čamac. Nisu mogli ni pomišljati na veslanje uz mnogobrojne brzake. Čamac se ljuljuškao i trzao na nemirnom vodenom toku. Trebalo je dobro potegnuti da bi se savladala matica.

Rundov je neko vrijeme trčkarao pozadi Kole, a zatim neprimjetno poče da zaostaje. Možda je shvatio da postaje nepotreban. Kada kolona naiđe širokim kanjonom od koga se odvajala staza u planinu, Rundov se uznemiri. Skakao je neko vrijeme uz Kola, njuškao ga i jezikom dodirivao listove njegovih golih nogu, a onda poče da prigušeno cvili. Kole ga pomilova i tek tada opazi koliko je pas omršavio. Trbuh mu se uvukao, vrat se istanjio, snažne vilice došle još duže.

– Eh, Rundove, kad dođemo u logor, nahraniću te da ćeš jedva ići – šalio se Kole. Rundov ga je gledao svojim smeđim očima, mašući živo repom. A kada se kolona okrete i zađe u sjene kanjona, Rundov zastade i dugim pogledom isprati dječake. Zatim se okrete i u velikim skokovima odjuri u planinu.

Tek kada stigoše do vrbe sa koje su odvezali čamac, dječaci opaziše da je pas nestao. Zviždali su i dozivali ga, ali psa nije bilo.

– Ne treba da se trudite – reče Borko. – To je katunski pas. Tome je kuća planina. Sjetio se svojih ovaca i više ga ništa neće vratiti.

Oni produžiše dalje. Taj dan kao da je bio stvoren za iznenađenja. Nisu prošli ni dvjesta koraka, kada se iza riječne okuke ukaza kolibica od brvana. Stari lovočuvar cijepao je pred kolibom drva. Kada opazi grupu, mahnu im rukom.

– Ehej, komandire! Zar nećeš svratiti? Hajde da mi pričaš jesi li šta čuo o dječacima!

– Evo ih! – smijući se reče komandir kada se približiše starcu. Lovočuvar iznenađeno ispusti sjekiru.

– A, vražji sinovi! – zabrunda starac – šta ste mi brige zadali. Po svu noć ne spavam nego psujem sam sebe: "Stara budalo" – velim sam sebi – "uplašio si dječake nekakvim zatvorom i svojom puščetinom, pa će djeca ludo nastradati." Hajde, šta čekate? Zar ste zaboravili da vam dugujem ribu? Starac ih uvede u kolibu u kojoj je mirisalo na prženu ribu.

– Čika Jole, to si ti nama čitavu čast priredio! – uzviknu komandir kada starac postavi na sto tiganj sa prženim pastrmkama.

– I pravo je. – Da vidiš kako će je ovi hajduci slistiti – podmignu starac lomeći vruću pogaču. Čika-Jole postavi na sto kačicu kajmaka, pa je čitavo vrijeme krišom namigivao komandiru na poletarce koji su jeli kao izgladnjeli kurjaci.

– Na moju dušu, brišete kao da ste orali! – zadovoljno uzviknu čiča kada u tiganju ostadoše samo koščice. – A sada, momčići, daj da se pomirimo.

I starac pruži ogromnu šaketinu u kojoj se stidljivo izgubi najprije Kolina, a onda Jusina pa Bralina ruka.

Starac je dugo pričao o rijeci i ribama. Vidjelo se da je srastao sa ovim krajem u kome je živio od djetinjstva. Ribe su bile čitavo njegovo imanje, o njima se starao kao pastir o ovcama. Čuvao ih je od lovokradica koji su prema starčevim riječima: "gluplji od vidre, a veće štetočine od nje jer vidra lovi onoliko koliko treba da se zasiti, a lovokradica hvata dok i posljednja ne nestane".

– Zato sam ja vas onako potjerao – reče na kraju čiča.

To vam je, momci, ako niste prije znali, narodno blago! A znate li vi što je to narodno blago? A?

Dječaci se sjetiše čičinih pitanja dok ih je sprovodio. Jedva su se uzdržali da ne prsnu u glasan smijeh.

Rastali su se kao pravi prijatelji. Čiča ih pozva da jednog dana zajedno hvataju udicama i Borko radosno prihvati poziv.

Produžili su ubrzanim hodom, jer su žurili da za vidjela stignu u logor. U sam sunčev smiraj oni se popeše na brdo pod kojim se ljeskalo zeleno Vidrino jezero. Zvonko je odjekivala truba pozivajući poletarce u zbor za večeru.

– Kladio bih se da je Dane već stigao do kazana – nasmija se Đoko.

– Tim bolje za njega – reče Dinko. – Jer kada poletarci ugledaju Kolu, Jusu i Bralu, zaboraviće od radosti na večeru. Posljednjih dana se ni o čemu nije pričalo u logoru nego o tome kako ćemo pronaći drugove.

Tri bivša hajduka se zgledaše. Lica im postadoše ozbiljna. Odjednom su uvidjeli koliko su brige i tuge nanijeli svojim drugovima. I da nisu bili dječaci koji su smatrali da je nježnost osobina djevojčica, oni bi potrčali i zagrlili komandira sa čijih usana nije silazio veseo osmijeh.

XIV
Epilog

 

Kao brze jezerske ptice lete dani na logorovanju. Čitava četa se sprema za ispit smjelosti. Prve izviđačke značke osvojili su poletarci Đoko, Dinko i mali okretni Hamza, koji je ovog ljeta tek završio drugi razred.

Prošle noći oni su pošli sami na brdo iznad logora sa ćebetom preko ramena i svega tri šibice u džepu. Imali su zadatak da nalože vatru i čitavu noć provedu na budnoj straži.

Šćućureni ispod ćebadi, oni su sve do zore skupljali suvarke i održavali vatricu što im je grijala tijelo. Nisu se dali iznenaditi. Dva put je morao komandir Borko da zastane zaustavljen oštrim pozivom – Stoj! – i koliko god se trudio, nije uspio da se prišulja i iznenadi poletarce. Otkrile su ga bistre oči dječaka a onda je nastajao smijeh zbog komandirovog neuspjeha, koji se čuo čak do logora.

Sutradan u logoru se spremala velika logorska vatra. Preko dana poletarci su navukli gomile suvaraka i smrekinog granja i podigli ogromnu kupu. Okolo granja naslanjali su unakrst suve otpatke od balvana. Do večere je sve bilo gotovo. Među poletarcima se nagađalo kome će pripasti čast da zapali vatru.

Jusa je sve okretao na šalu:

– Ako ćemo po smjelosti, onda smo nas trojica već položili ispit. I s medvjedom smo ratovali i s vampirima se čupali...

– E, jest! – upada smijući se Đoko. – Ništa je to pri onome što je danas učinio Dane: pomagao je kuvaru i kladio se da će pojesti deset knedli sa marmeladom.

– Pa je li pojeo? – u horu pitaju poletarci.

– Pojeo je, nego šta!

Među poletarcima se zaori smijeh, a Dane, punačak i rumen, smije se glasnije od svih ostalih. Ne ljuti se, a kako bi se ljutio? Eno, već je zavukao ruku u džep, izvadio parče hljeba i žvače li žvače ...

– Ništa, Dane, ne ljuti se – tješi ga Jusa. – Kad se bude polagao ispit žvakanja, tebi se zna prva zvijezda...

– Zamolićemo kuvara da je napravi od tijesta za palačinke! – upada neko sa strane i opet logor trešti od smijeha.

Pored stražara na ulazu ušuljao se mrak u logor. Stražaru-poletarcu je krivo što je baš njega zapala straža kada se pali velika logorska vatra. Stoji poluokrenut prema logoru i u mraku nazire četu koja je posjedala na kamenje oko kupe. Stražar vidi kako iz komandirova šatora dva poletarca iznose kanticu sa benzinom i trčeći žure u sredinu kruga.

– Sad će! – misli stražar. – Eno, komandir će nešto da govori.

Borko stoji u krugu i govori poletarcima. Do stražarevog uha dopiru nejasne rečenice.

– Drugovi... danas ćemo zapaliti Veliku vatru. Danas je svečanost u našoj četi. Prvi poletarci položili su danas ispit za izviđačku zvijezdu smjelosti. Vi ih znate. To su Đoko, Dinko i Hamza...

– Jednu raketu za Đoku, Dinka i Hamzu! – zvonko uzvikuje Jusa i četa ustaje.

– Pljas... pljas! – Pljas – pljas! – udaraju poletarci dlanom o dlan, sve brže, sve jače. Logor se ori od šumskog pljeska, a zatim se nad jezerom otkine složni zvižduk iz četrdeset usta – fijuuuuu – bum!... i raketa je poletjela u zvjezdano nebo, tjerana maštom dječaka.

– Fijuuu – buuum!

– Fijuuuu – bum! – lete rakete nad logorom i u toj opštoj huci jedva se razaznaje Borkov glas:

– Poletarci! Ko će zapaliti vatru?

– Dinko, Đoko, Hamza... ura-ura-ura! – skandiraju dječaci.

Stražar ne vidi dječake koji se penju na kupu i polivaju suvo drvo benzinom. Svila se tišina tamo kod čete, i, najednom, sjajni plameni jezik šikne u nebo, obasja mračnu kolonu borova i oboji rumenom bojom lica dječaka.

Velika lomača gori i tutnji bijelim rijekama plamena. Mjesec, kao da se postidio. Blijedi na nebu i gubi se njegov tanki srp. U pozadini jezero oživi. Preliva se rujnim talasićima kao mlado vino u bačvi.

Plamen šiklja sve jače i obasjava visoki toranj. Uz toranj se vješto pentra četni trubač. Uspravio se na vrhu, podigao trubu, isturio lakat. On trubi vještim, brzim tonovima, od kojih odjekuje čitava jezerska kotlina, a četa ustaje u stavu "mirno" i prve izviđačke zvijezde već blistaju na tamnim košuljama trojice poletaraca.

Stražar se vrpolji. Dosadno mu je, htio bi i sam da učestvuje u četnom slavlju. Ali je za smjenu još rano. On priteže pušku, premješta se s noge na nogu i produžava da zuri u tamni zid koji je opasao logor.

Sadržaj:
Zeleno naselje I-VIII
Put na jug IX-XX
Gekova kolonija XXI-XXIX

Zeleno naselje

 
 
I
 
Tiha i tajanstvena bila je zelena močvara. Uspavalo je podnevno sunce. Jesen, koja tako rano dolazi u sjeverne zemlje da smijeni kratko ljeto, sipala je posljednje pregršti toplote na zemlju željnu sunca i svjetla.
Daleko tamo, pozadi zelenog zida trstike kojom se opasala močvara, tekla je brza, vodom bogata rijeka. Nadojena hiljadama potočića što su se cijedili iz predjela vječitog leda, rijeka je osjećala svoju snagu. Hitala je da se ulije u more. Niže močvare, tamo gdje je rijeka predavala svoje vode ustreptalom, tamnoplavom okeanu, odigravala se vječita blistava borba: kao širok, bijeli mač rijeka je pokušavala da prodre u plave grudi okeana, ali je more uzvraćalo silom na silu. Potiskivalo je rijeku, guralo je nazad širokim talasima i tamo gdje su se sudarale njihove vode dizao se kristalni zid pjene i valovlja. Uzduž te bijele, nemirne trake neprestano je brujao odjek borbe. A kad je nastupila plima, rijeka se predavala. Povlačila se daleko uz svoje korito, da bi opet čim nastupi oseka krenula da osvaja more – uvijek bez uspjeha.
Huk ovog iskonskog rvanja dopirao je do močvare kao slabo, gotovo nečujno uzdisanje dvojice boraca.
Močvara je drijemala u ovim posljednjim sunčanim danima koji su pohodili sjeverne krajeve. Sunce se probijalo kroz uzdrhtale zastore šaša i lokvanja i zavirivalo ognjenim okom duboko u zelenu vodu. Kao da se zabavlja, ono je otkrivalo skriveno strujanje života ispod širokih šešira lobode, ispod natrulih panjeva jova, između pokretnih redova barskih trava. Navilo se još malo i obasjalo pocrnjele grane nekog oborenog drveta što nepokretno pluta na vodi. Otuda, sukobivši se sa suncem, zablistale su žive očice vodenog pacova, koji se pritajio i vreba plijen. Promakla je zlatnožuta ribica plivajući gotovo u visini skrivenog lovca. Za njom još jedna, pa još jedna i onda čitavo jato sitnih, brzih tijela. Ali je vodeni lopovčić ostao miran, nepokretan. On zna šta može, on poznaje te ribice brze poput strijela i već se bezbroj puta uvjerio da im svojim znanjem plivanja ne može ništa. Uvijek mu pobjegnu i uvijek kada ih je gonio, njegove čeljusti prepune oštrih zubića škljocale su naprazno. Ne, on će radije sačekati plijen koji mu ne može pobjeći i neće odati svoju zasjedu. Lukavi glodar zna da je na mjestu kuda često plove neoprezne i brbljive barske ptičice i zato je strpljiv. Čim oslabi sunčeva jara, isplivaće one iz dubine trščaka. Tada će otvoriti četvoro očiju... Dunuo je povjetarac sa mora. Izdužile se i preplele tanke sjenke trava po mirnom vodenom ogledalu. Kao da se negdje na najdubljem mjestu močvare trgao iza sna vodeni duh, voda se naglo uzbudila. Nabrala se sitnim talasićima, a iznad trščaka, uz zvonak krik, uzletio je nenasiti kormoran i posadio se na najbliže drvo. Zastao je, oglednuo se u vodi ispod sebe i sljedećeg trenutka njegovo zbijeno tijelo bućnulo je kao kamen u vodu, da bi se odmah zatim pojavilo gotovo na istom mjestu. Hitri lovac gutao je prvu ulovljenu ribu i čim je lovina nestala u njegovom kljunu, poletio je opet u zasjedu.
Buć!... Buć! – čulo se sa raznih krajeva močvare. Najproždrljiviji njeni stanovnici kormorani žurili su da utole glad.
Zeleno naselje je oživjelo. Ništa nije smetalo što je topli i vlažni vazduh još prkosio povjetarcu s mora. Sada je on bio ispunjen nebrojenim glasovima prirode: tihim šuštanjem ševara, tajnim žamorom ptičica i gromkim kreketom. Glasno i ljutito zujali su komarči, a njihovu zvučnu mrežu raskidali su prigušeni krikovi i piskut ptica močvarica. Poput svijetlih loptica vrcale su u vazduh sjeverne laste. Njihovi modri repovi ukrštali su se nad vodom kao odapete strijele. Mirisna zapara i otrovni barski gasovi miješali su se sa mirisima metvice i raskvašenog šaša. Vodene zmije, staklastog i ukočenog pogleda, bešumno su promicale po plićacima, ravnodušne na uzrujano zujanje vilinskih konjica nježnih krila i svijetloplavih izduženih tijela.
Negdje je pljesnuo širok rep vidre i uzbunio jato njorki. Patka zviždarka, valjda najbrža ptica ovog naselja, proletjela je nisko povrh rogoze oštro zviždeći. Njena siva leđa sa crnim prugama utonuše između smeđih, kopljastih vrhova trske.
Kir... kir! – nagovijestio je početak lova jastreb i sunuo nad vodom da poplaši grupu kržulja. Sjeverni orlić ga je pretekao: on je čas ranije poput meteora jurnuo za nekim kormoranom koji se isuviše zanio osmatranjem vode pod sobom, ali je ipak imao toliko vremena da bućne u vodu. Ovog puta proždrljivčev kljun je ostao prazan. Spašavao je svoju kožu.
Sve je sada u močvari bilo u pokretu. Uvijek iznova vršio se iskonski zakon prirode: čitav mnogostruki život močvare, naoružan perjem i kljunovima, zubima i snažnim mišićima, krljuštima i perajima, kretao je u lov da bi se nahranio i na taj način izdržao do drugog dana.
Teško neopreznim! Niko nije bio siguran. Svako je imao neprijatelja od koga je strepio.
Evo, čučeći na listu lokvanja, jedan ogroman žabac vreba mušicu koja oblijeće žutu čašicu vodenog cvijeta. Njegove okrugle oči pokreću se na sve strane dok prati let mušice. Mišići na zadnjim nogama su mu napeti kao opruge. Ko bi tog zdepastog plivača gledao sa strane pomislio bi da se sav predao lovu. No, to samo tako izgleda. Jer ne prođe ni pola sekunde a da grlati delija ne baci oprezan pogled u vodu, gdje se, između opuštenih žila vrbe, pritajila velika štuka. Ona je strpljiva isto toliko koliko i njen plijen i čini se da je nepomična i sasvim ravnodušna na ono što se događa van vode. Ali njena peraja podrhtavaju od najslabije vodene struje i to opominje žapca da mora biti na oprezu. Jedan udarac vitkog repa, jedan trzaj vretenastog tijela u trenutku nepažnje, i on će se naći između izduženih vilica grabljivice.
Kako tek mora voditi računa o onoj čaplji što već nekoliko minuta pravi široke krugove nad močvarom?! Leti sporo mašući velikim krilima, izgleda sva troma i umorna i da nije njenog dugačkog klinastog kljuna, reklo bi se da je pošla u šetnju. Žabac instinktom osjeća da ga je čaplja opazila. On vidi da se gotovo neprimjetno smanjuju krugovi njenog leta i da će ptica, za koji trenutak, pokušati da ga iznenadi. Dok baca brz pogled naviše, žabac samo za časak primjećuje trouglasta krila jastreba, visoko gore iznad čaplje. To je neki stari, iskusni lovac, jer neće da napadne čaplju dok je nad vodom, iako je može oboriti jednim udarcem povijenog kljuna. Plijen bi mu pao u vodu, gdje je on nemoćan. Zato jastreb čeka da čaplja napravi grešku koja bi je koštala života – da izleti iznad spasonosne ivice močvare.
Ali sve ostaje na mjestu dok ne zaprijeti krajnja opasnost. Štuka miruje u svojoj zasjedi, iako zna da je na putu kojim često krstari vidra, čiji se stan nalazi u rupi iskopanoj iznad same obale. Žabac prkosi dvostrukoj opasnosti, jer mu se njegova mušica približava gotovo na dužinu skoka. Čaplja pravi sve manje krugove primamljena plijenom koji već odavno osmatra i istovremeno baca uznemirene poglede na jastreba, koji prati svaki njen pokret.
Sav taj svijet koji naseljava močvaru osjeća i bez razmišljanja da je borba za hranu, za život, skopčana sa bezbroj opasnosti i bezbroj vlastitih i tuđih lukavstava.
U močvari se stalno odigrava tajni, nevidljivi rat, u kome se brzina ribe suprotstavlja lukavoj zasjedi kormorana, a opreznost i zelena boja žabinih leđa – oštrom oku i kljunu rode...
 
 
II
 
Kada je blijedo sjeverno sunce do polovine zagazilo u okean, iz ševara je, vrteći oprezno vratom, isplivao mlad gusak.
Hitro je razgrtao vodu svojim sivkastim nogama i vrlo brzo obilazio zelene jezičke šaša. Zastajkivao je često i zabadao kljun desno i lijevo u vodu, hvatajući otpatke barske trave i pokušavajući da dođe do nekog boljeg zalogaja, kakve sitnije ribe ili punoglavca. Stalno plivajući gusak je prolazio sredinom močvare. Svaki njegov pokret odavao je neiskusnog derana koji se zaputio sam u svijet pa i ne sluti kroz kakve sve opasnosti prolazi. Bio je mlad, izlegao se ovog proljeća i pod krilima je još imao ostatke prvog perja. Perje za letenje izraslo mu je tokom ljeta i zamijenilo čupavu košulju paperja, ali je mladi gusan teško mijenjao navike stečene u prvom djetinjstvu. Čak i sada, kada je s nekoliko zamaha krila mogao da preleti najgušći trščak, gusak je radije plivao, zabavljajući se uz put skupljanjem hrane i čudnim životom riba i punoglavaca koje je često susretao na svojim putovanjima.
Sunce je potpuno nestalo u moru. U toku tih nekoliko trenutaka koliko je trajao blijedi suton gusan je osjećao neodoljivu potrebu da poleti i promijeni mjesto svog dnevnog prebivališta. Ali, ipak, ostade na vodi. On nije letio jednostavno zato što nije znao kuda će da leti. Potreba da predveče promijeni mjesto dnevnog boravka javila se u mladom gusanu bez jasne svijesti. To je bila osobina čitavog njegovog roda, ali se ta potreba izvršava samo onda kada se živi u jatima. Večernjim preletom jato mijenja mjesto na kome je bilo preko dana da bi zavaralo svoje neprijatelje i na miru provelo noć u traženju hrane.
Mladi gusan, međutim, živio je i rastao dugo sasvim sam. U jednom okršaju sa jastrebom nastradala je njegova majka dok je branila njega i četvoro njegove braće. Noć koja je nastupila poslije materine pogibije raspršila je ostatak porodice. Pred samu zoru mladi gusan čuo je u svojoj blizini jedno očajno gi-gak! nekoga od svoje braće. Taj krik, koji je značio smrtnu opasnost, bio je jedino što su mladi guščići naučili dok su još bili pod staranjem majke. Obuzet strahom koji mu je ukočio krila, gusan je posljednjim naporom uplivao duboko u ševar. Otada je uglavnom tu provodio dan. Hranio se oskudno, jer su drugi stanovnici močvara otimali najbolje zalogaje ispred njega, neiskusnog i bojažljivog. Lišen materinog staranja i zaštite, mladi gusan se sporo razvijao, zakržljao je i zaostao iza guščića koji su živjeli u jatima.
On nije imao toliko smjelosti da se podigne na krila i pokuša da potraži svoje srodnike. Približavala se jesen, guske su se već okupljale u jata, spremajući se za zimski put. A mladi gusan lutao je usamljen močvarom i patio od gladi. Noću, kada bi na bogatoj mjesečini nazreo sjenke jatâ koja su prelijetala odnekud s rijeke, on se nije mogao oduprijeti uzaludnoj želji da dozove svoje rođake. Ne mareći za opasnost, on ih je dugo dozivao i nad močvarom se razlijegalo njegovo tužno, izgubljeno:
– Gi-gak!... Gi-gak... gak!
Ove večeri glad je istjerala Gi-Gaka iz njegovog skrovišta. Bio je toliko izgladnio da je svaka opasnost izblijedjela pred neodoljivim zahtjevom njegovog stomaka.
Pošto je obišao istureni pojas već prorijeđenog i sasvim niskog ševara, Gi-Gak se nađe na otvorenoj vodi. Oko njega su pljeskale ribe i on ih je vidio sasvim jasno nad vodom kada su iskakale da zgrabe ponekog komarca. Gusan je osjećao da mu za lov na te blistave i dobre zalogaje što su vrcali iz vode nedostaje vještina. Zadovoljavao se time što je svaki čas gurao kljun u vodu i nastojao da uhvati makar šta za jelo. Hrane je bilo dovoljno, po močvari su plutali svakojaki otpaci, a često je nailazio i na žablja jaja. Prvi put Gi-Gaku se ukazivala prilika da dobro napuni stomak.
Neosjetno se nad močvaru spuštala noć. Gi-Gak je neumorno tragao za hranom. Nije primjećivao da se sve više udaljuje od spasonosnog ševara. Želja za jelom vukla ga je sve dalje, na drugu stranu močvare. Nekoliko puta je pretrnuo od hučnog krika sovuljage, noge su mu se kočile od užasa, tako da je zaboravljao da pliva. Svakog trenutka naslućivao je tajanstvenu opasnost: tamo je oštro mahnuo krilima jastreb, tu je, iznenađen od bjelouške, nemoćno ciknuo žabac i čitav žablji hor prekinuo je svoju zvučnu pjesmu.
Gi-Gak je imao toliko razuma da je, kada je veo mraka postao sasvim gust, pojmio da treba da se vrati. Ali bilo je već kasno. Njemu je bilo prvi put da ode tako daleko i kada se okrenuo nazad, vidio je da ne zna kuda da se uputi. Kuda god pošao, činilo mu se da pliva u pravcu svog skloništa. Pokušavao je da leti, ali je poslije svakog udarca krila sve više gubio pojam o pravcu koji ga je jedino mogao dovesti tamo odakle je pošao. I tada, zahvaćen panikom i strahom od nesavladljivog tamnog zida što mu se ispriječio na putu, Gi-Gak poče da griješi isto onako kao što to čini dijete kada se nađe samo u neprohodnoj šumi. Plivao je tamo-amo, nespretno je polijetao iznad vode i opet padao u vlažnu utrobu močvare.
On je zaboravljao da se na taj način izlaže još većoj opasnosti, jer je mnogobrojnim neprijateljima otkrivao mjesto na kome se nalazio. A kada svi njegovi pokušaji da se izvuče iz zagrljaja mraka propadoše, Gi-Gak poletje nasumce. Letio je dugo, to je bio najduži let u njegovom životu. Umor ga je savladao, tijelo mu je izgledalo sve teže, i on se spusti na vodu.
Bio je izgubljen. Svuda mrak i potmuli pljusak vode pod njim. Iscrpljen od umora i straha, Gi-Gak se potpuno predade svojoj nesreći. Kao da traži pomoć, na koju je bio navikao dok je živio uz majku, gusan izdiže vrat i, najprije tiho, pa onda sve jače poče da doziva.
– Gi-gaaak... gak... gak!
Osluškivao je. Ništa – svuda strahoviti mir iza koga se šunja grozna smrt.
– Gak-gak! Gaaak... gaaak!... – odjekivalo je kroz močvaru. To je ujedno bio poziv za pomoć i znak po kome će ga najlakše otkriti grabljivice. Gi-Gak nije mogao predvidjeti ni znati ko će prije stići do njega. Osjećaj opasnosti ga je svega zaokupio i jedino što je umio i mogao da učini bilo je da usplahireno doziva. Da li će to biti spas ili smrt, bilo je iznad njegove moći da odredi...
– Gi-gak! Gi-gak!... – učini još jednom gusan i oslušnu. Vjetar s mora, sada toliko jak da je podizao talasiće po močvari, donese mu neki zvuk. Gi-Gak se sav pretvori u pažnju. Tu blizu, pozadi trščaka, koji još nije ni vidio, čulo se lagano, oprezno – gek!... pa onda poslije dugog razmaka, opet – gek!... gek!...
Kad bi guskama bila data sposobnost da se mogu smijati, Gi-Gak bi to učinio sada slađe nego ikada u životu.
– Gek!... Gek!... – dopiralo je mnogo jasnije, krupnije. U tom kratkom i snažnom pozivu osjećala se sigurnost nekoga ko se u močvari osjeća kao domaćin.
– Gi-Gak! Gi-gak!... – veselo i iz sve snage učini zalutali gusan dok je batrgao u pravcu sve bližeg dozivanja.
Poslije stotinjak zaveslaja gusan se nađe u orijetkoj šumi tankih stabljika, a kada izbi na njenu ivicu, pred očima mu se ukaza prizor od koga gotovo izgubi dah. Na širokom vodenom proplanku, sa svih strana obraslom u trsku, brčkalo se, gnjuralo i izvodilo svakakve vratolomije veliko jato gusaka.
Nešto dalje, izdvojen od jata, sa šijom okrenutom u pravcu odakle je dolazio Gi-Gak, mirno je plivao u jednom mjestu starješina jata, krupni i snažni Gek. U pravilnim razmacima od njega je dopiralo krupno i samouvjereno: gek!... gek!
Jezik gusaka je oskudan. Svega nekoliko krikova, koje neizvježbano uho ne može da razlikuje. Ali kada bi, nekim čudom, Gi-Gak progovorio ljudskim jezikom, saznali bismo od njega da mu je starješina Gek onim jedinim slogom saopštio otprilike ovo:
– Hajde, šta si se prepao? Dođi! Ovdje je sigurno i prijatno.
 
 
III
 
Mnoge stvari uzbuđivale su i začuđivale Gi-Gaka dok se postepeno privikavao na život u jatu.
On je stupio u jato poslije dugog samovanja. Bio je već poodrastao poletarac i navike koje je stekao živeći sam u prirodi često su dolazile u sukob sa redom u jatu. Jato je imalo svoj red, koji je bio plod korisnih navika čitave zajednice. Red u jatu bio je potreban zbog toga što je ono stalno bilo u borbi za održanje i opstanak. Niko nije kvario taj red, jer je u svakoj jedinki bio duboko usađen osjećaj da mu se mora pokoravati ako želi da izdrži u raznim nevoljama. Osjećaj privrženosti jatu i zajednici koja je pružala najveću sigurnost bio je dijelom naslijeđen, a dijelom se sticao u svakodnevnom zajedničkom životu.
Taj naslijeđeni nagon za život u zajednici povukao je Gi-Gaka u jato, ali se onda javilo nešto drugo: Gi-Gak je, živeći sam, „podivljao". Postao je gusan na svoju ruku. Bio je navikao da sve što čini čini po svojoj volji i po željama koje su se javljale u njemu. Ukratko rečeno, Gi-Gaku je nedostajalo vaspitanje, koje se stiče životom i dodirom sa drugima.
Doplivavši do jata, Gi-Gak se obradovao što vidi toliko svojih rođaka. A onda, ne vodeći računa ni o čemu, sunuo je u obližnji trščak, gdje ga je privlačilo praćakanje ribica.
Pohlepno je zagnjurio vrat u vodu brzo škljocajući kljunom. Kada ga je ponovo izvukao napolje, pred njim je bio Gek. Gi-Gak je razumio, po blagom udarcu kljuna kojim ga je Gek odmah darovao, da je starješina nezadovoljan njegovim postupkom. Pokorno se okrenuo i zaplivao pozadi Geka. Oni prođoše spoljni, široki krug jata po kome su plivali odrasli gusani i guske i uđoše u sredinu. Tek tada Gi-Gak opazi mnogo svojih vršnjaka. Bezbrižni, navikli na sigurnost koju su im stvarali stariji, oni su živo gnjurali po vodi. Izgleda da su bili siti lova jer su ga zamijenili igrom. Jurili su jedan drugog, hvatali se tek očvrslim kljunovima za vratove i pokušavali da zagnjure protivnika u vodu.
Gek uvede novog člana jata u tu veselu gužvu i otpliva na svoje stražarsko mjesto. Poslije nekoliko trenutaka Gi-Gak se, pa ma koliko to izgledalo čudno, osjeti usamljen. Pored njega su promicali mladi gusani širokih leđa i dobro ugojeni i ne mareći za došljaka uživali u svojoj bučnoj zabavi. Ponekad, privučeni došljakovom nepokretnošću, gusani su mu prilazili na korak-dva. Zagledali bi se u Gi-Gaka, obišli ga tijesno zbijeni jedan do drugog i snažno lupnuvši krilima uzburkali vodu oko njega. Onda, uviđajući da je Gi-Gak stranac, odlazili su ravnodušno mičući glavama naprijed i nazad. Jedanput, dok je Gi-Gak bio zabavljen posmatranjem nečega što je plutalo pred samim njegovim kljunom, prišao mu je s lica mlad glisak. Sav nakostriješen i šištav, on je brzo jurnuo na stranca, žestoko ga udario kljunom u vrat i još brže se izgubio među svoje drugove. Gi-Gak bi najradije jurno na podlaca, iako nije imao vremena ni da čestito vidi svog neprijatelja. U njemu se probudio gnjev i želja za tučom, ali je zazirao od bučne gomile mladih gusana. Pretrpio je bol i nastavio da zuri u vodu. Sada je bio dvostruko oprezan. Kad god bi mu se mladi gusani približili, Gi-Gak je širio oči spreman da odbije napad. Samovanje ga je učinilo podozrivim. Sada je u svakom gusanu koji se izdvajao iz jata vidio neprijatelja. Samo tom podozrivošću može se i objasniti veliki ispad koji je napravio Gi-Gak te noći. Osmatrajući svoje protivnike, Gi-Gak je, najednom, začuo tihi žubor vode iza sebe, po čemu je ocijenio da mu se neko približava s leđa. Sačekao je dok se napadač ne približi i onda, divlje kriknuvši, okrenuo se brzo kao munja i sručio na protivnika. Osjetio je kako mu se kljun zabada u nečiji vrat. Stisnuo je kljun čvrsto kao kliješta i trgnuo tako da mu je u kljunu ostao čitav čuperak tuđeg perja. Ohrabren uspjehom, Gi-Gak je napadao kao lud. Čupao je perje sa leđa svog neprijatelja, polijetao uvis i čitavim tijelom padao na njega. Uživao je u njegovoj nemoćnoj dernjavi. Nije ni primjećivao da je u jatu nastala čitava uzbuna. Stariji gusani su brzo prilazili mjestu gdje se vodio ovaj neobični boj.
U jednom trenutku Gi-Gak je dobio snažan udarac i naglavačke pao u vodu. Tek tada se osvijestio. Između njega i neke stare raščupane guske, koju je Gi-Gak napao misleći od nje da je neko od njegovih vršnjaka, plivao je Gek. Gek nije mogao da obuzda ljutinu. Izražavao je glasnim lupanjem krila dok je zavodio red u jatu. Nemilice je dijelio udarce desno i lijevo po radoznalim glavama gusana. Začas u jatu bi uspostavljen raniji red, a Gi-Gak još uvijek uzbuđen tučom, posramljeno otpliva daleko u stranu.
Ostatak noći jato provede u zajedničkom lovu. Gi-Gaku se prvi put pružila prilika da vidi jednu vještinu za koju su sposobne samo ptice koje žive u jatu. Čitavo jato, predvođeno Gekom, napravilo je širok krug na vodi. Lagano plivajući i lupajući krilima po močvari, guske su se približavale jedna drugoj smanjujući na taj način krug. Stariji gusani su svaki čas gnjurali. Podizali su veliku viku i sve je ličilo na vještu, dobro smišljenu hajku. Uplašene bukom, ribe su bježale prema sredini opkoljenog kruga, a kada se krug suzio toliko da je Gi-Gak mogao jasno da raspozna glave gusaka sa suprotne ivice kruga, nastajalo je jedno opšte gnjuranje. Voda je uzavrela od mnogih tijela, sijevali su u noći mokri kljunovi, čitavi mlazovi kapljica letjeli su ispod krila hitrih lovaca. Bila je to bogata gozba. Ničiji kljun nije ostajao prazan i Gi-Gak je u svitanje, poslije dugog vremena, prvi put osjetio ugodnu težinu u želucu.
Rana zora zatekla je Gekovu porodicu u pripremama za pokret. Još ranije odletjela su dva izviđača u pravcu rijeke. Gek je samo očekivao da se vrate pa da jato poleti.
Bilo je već vidno kada su nad močvarom zaokružila sivkasta tijela izviđača na čijim se grudima isticala jasno svijetla ploha ljetnjeg perja. Jato se okupi u gomilu – naprijed odrasli i snažniji, pozadi ovogodišnji gusani – i, dvoje i dvoje, počeše da se podižu sa vode tamna tijela gusaka, lupajući širokim krilima, sa izduženim, vitkim vratovima.
Gek je letio na čelu jata. Desno i lijevo od njega širio se u vidu oštrog trougla dugački stroj gusaka. Gi-Gak je bio negdje na začelju. Mogao je da vidi Geka samo onda kada je jato pravilo blage zaokrete. Tada je nazirao Gekovu krupnu priliku kako mirno i bez napora plovi vazduhom ozarenim prvim zracima razdanja. Jato je letjelo bez glasa, ostavljajući za sobom tamnu tišinu močvare. Od lakih udara krila strujao je vazduh uzduž dugačke kolone. Gi-Gak je iza sebe čuo tihi, ujednačeni šum zračnog vrtloga.
– Fij-fij-fij.... fij-fij-fij!... – ostajalo je za njima, a ispred njih brzo su promicale svjetlucave površine razlivenih voda, mrke čupe niskog rastinja i redovi rijetkih sjevernih borova.
Leteći tako u jatu, Gi-Gak se čudio kako mu to dugo letenje više ne pričinjava onoliki napor kao onda kada je sam polijetao nad močvarom. Kretao je lako krilima, činilo mu se – nikad se neće umoriti. Žarko je želio da Gek upravi let čitavog jata još više, gore prema zarudjelom nebu. On još ništa nije znao o tome da letenje u jatu štedi snagu prestarjelih i sasvim mladih gusaka. Oni prednji savlađuju otpor vazduha, olakšavajući na taj način let začelja, u kome su obično slabiji članovi jata. U vrhu tog uređenog klina uvijek su letjeli snažni gusani, predvođeni Gekom. Oni, ti najsnažniji i najhrabriji članovi jata, trošili su svoju snagu da bi olakšali drugima, oni su prvi stupali u okršaj sa grabljivicama kada bi se ove ispriječile na putu jata.
Gi-Gaku je sve to još bilo nepoznato. Trebalo je vremena da mu se mnoge stvari objasne, same od sebe, jer Gi-Gak nije bio sposoban za razmišljanje, jednako kao ni ostali njegovi rođaci, uključujući i samog Geka.
Trebalo je da Gi-Gak prođe zajedno sa jatom veliki zimski put na jug da bi vidio kako se Gek i snažniji gusani bore za održanje jata. Sada, on čak nije ni naslućivao taj put koji mi nazivamo seobom ptica.
Tog jutra Gi-Gak je letio predajući se potpuno Gekovom staranju, radostan što je njegovim nevoljama osamljenog gusana došao kraj. Buljio je svojim graorastim očicama u predjele pod sobom, nepoznate, utonule u tajni mir koji donosi rođenje novog dana. Bodro je mahao krilima i starao se da leti u potiljak sa mladim gusanom ispred sebe. Bio je sit i zadovoljan.
A kada je u daljini između strmih obala ugledao svijetlu traku rijeke i još dalje na njenom ušću uzburkane vode okeana, Gi-Gak se tako uzbudio da je nekoliko puta ispao iz leteće kolone. Htio je da što prije stigne na rijeku.
Onda je sa čela začuo nestrpljivu Gekovu opomenu – gi-gim... gi-gim!... – i postarao se da se poravna sa svojim prednjakom.
U tom času Gek je prestao da maše krilima, čitavo jato je smanjilo brzinu i počelo lagano da se spušta. Dva izviđača su izletjela naprijed. U širokom luku oni su oblijetali rijeku s jedne na drugu obalu, spuštali se do same vode i vraćali prema jatu. Ukočenih krila, gotovo bešumno, jato je preletjelo isturenu riječnu okuku i pred Gi-Gakovim očima iskrsnu dugačka ada, opružena između dva riječna kraka.
Gek prikupi krila i povede jato pravo u središte dugačke ostrvske livade, na kojoj je rasla kratka, opora jesenska trava.
 
 
IV
 
Svakome ko bi bio primoran da čitav dan provede na pustom, sumornom otoku, najzad bi postalo dosadno. Ničega nije bilo tu što bi privuklo oko. Trava, kržljava i polegla od čestih poplava, bila je Gi-Gaku odvratna za jelo poslije bogate gozbe u močvari. Po krivudavim, plitkim jarcima što ih je u proljeće izrovila nabujala rijeka bjelasao se šljunak i žutjela masna i gnjecava ilovača. Ispod polutrulih naslaga granja šmugnula bi ponekad prljava i izgladnjela voluharica, pa odmah nestala u kakvoj rupi, vrteći golim repićem.
Duž obje strane ade neumorno je hučala rijeka.Bila je tako studena i divlja, uzburkana od mnogih virova da je Gi-Gak poslije prvog kupanja izgubio volju da u nju više ulazi.
Pošto je isturilo nekoliko osmatrača uzduž same rijeke, jato se odmaralo. Stari gusani kunjali su uvučenih vratova uživajući u mlakom milovanju jutarnjeg sunca. S vremena na vrijeme neki bi od njih naglo ispružio vrat, oštro pogledao oko sebe i zaklepetao krilima kao da se proteže. Gek je s nekolicinom gusaka gegao okolo na svojim kratkim, snažnim nogama. Čulo se njegovo promuklo mrmljanje, to je bila čitava skala uvijek istih slogova – gek!... gim!... – koji su se razlikovali samo po jačini! Obuzet dosadom Gi-Gak je neko vrijeme izdaleka pratio njihovu šetnju, trudeći se da oponaša Gekovo tromo geganje. On je u Geku vidio najsposobnijeg člana jata i počeo je da ga podražava od prvog susreta. Kad bi Gek naglo isturio glavu u stranu i pogledao u nebo, provjeravajući da li im prijeti opasnost odozgo, i Gi-Gak bi krivio svoj vrat pa ozbiljno, pun dostojanstva, buljio u tamnomodri nebeski zastor. Desi li se da Gek nađe za potrebno da odleti do ivice ade i zaokruži iznad krivonogih jošika, pratio bi ga Gi-Gak, samo izdaleka. Pamtio je onu bolnu čvrku kojom ga je Gek kaznio za prvu neposlušnost.
Ako je Gek ulazio u jato, i Gi-Gak se uvlačio u izduženu gomilu gusaka, ali tu već nije bio dostojan svog obožavanog učitelja. Podgurkivao se s mladim gusanima, rogušio se spreman za tuču i šišteći pokušavao da uplaši protivnika. Gekovo zapovjedničke gi-iii-m!... unosilo bi mir među svađalice, ali za kratko vrijeme. Opet bi na drugom kraju jata otpočinjalo koškanje, zaklepetala bi krila razjarenih boraca i tuča nije prestajala sve dok se stariji ne umiješaju ili se izmoreni borci sami ne razdvoje.
Popodne, jato je uvelike drijemalo. Da je Gek bio malo oprezniji, on bi zapazio da čak i vratovi osmatrača ne stoje više onako uspravno, nego se povijaju i ljuljaju tamo-amo, jer se osmatrači jedva opiru snu. Čitavo jato se postepeno prikupilo u gomilu, sunce je grijalo kao stvoreno za prijatan drijemež. Nije se više vidio nijedan pokret i činilo se da se jato slilo sa sivkastozelenom ledinom. Drijemao je i Gek oslonjen grudima na busen trave, a njegov veliki kljun ispuštao je čitavu bujicu šištavih zvukova.
Niko nije opazio kada se iz jata izdvojilo sedam mladih gusana i zaputilo na rijeku. Oni uđoše u vodu na mjestu gdje je rijeka oplakivala nisku naslagu šljunka i hitro zaveslaše. Veslali su tako nekoliko, trenutaka, a onda, kao po dogovoru, njihova tijela odvojiše se od vode i mala grupica vinu se u vazduh.
Letjeli su neuredno kao da se utrkuju, prestizali su jedan drugog i Gi-Gak je imao mnogo muke da ih stigne.
Pod njima je tiho grgorila rijeka šireći se prema okeanu. Grupica preletje uzdrhtalu granicu gdje su se sudarali okean i rijeka, i pred Gi-Gakovim očima puče modri beskraj. Svuda, do krajnjih mogućnosti pogleda, gibalo se silno tijelo okeana, sjajno od sunca, drhtavo...
Lijevo i desno, uzduž strmih obala, Gi-Gak je nazirao izlomljene linije bezbrojnih zaliva i otočića. Kao da se more naljutilo i bijelim zubima zagrizlo u zemlju! Ili je zemlji dosta obijesne igre okeana pa hoće da ga zauzda; polako se spušta prema njemu, steže ga kamenim kliještima obala i hoće da ga umiri, da ga načini poslušnim.
Gusani su letjeli prilično dugo prije nego što su odlučili da se spuste na more. Ma koliko bili mladi i neiskusni, oni su već umjeli da se brinu o svojoj sigurnosti. Odabrali su plitki zatončić u kome će moći na miru da se brčkaju i love nešto što Gi-Gak nikad nije ni vidio.
U zalivu more je bilo mirno. Jedva primjetni talasi udarali su u hrapavo kamenje i zalivali ih bistrim mlazovima. Dok se njihao na vodi, Gi-Gak je duboko pod sobom ugledao dno posuto nebrojenim školjkama, morskim zvijezdama i ježevima. Priljubljena uz dno, skrivena između strukova morskog bilja i algi, ta bića su na izgled bila nepokretna. Samo sasvim oštro oko kakvo je imao Gi-Gak moglo je da otkrije pokrete na tim bićima i da utvrdi da ona zaista žive. Povrh njih promicale su svakovrsne ribe čudnih oblika. Vidjele su se sitne ribice sa crnim prstenom na repu, pljosnate poput lista, kako lijeno promiču između podvodnog stijenja i gotovo dodiruju dno trbuhom. Iznad njih jurile su kao sumanute nekakve glavate ribe šireći svaki čas ogromna usta. Za stepenicu više rojevi sardela zaklanjali su izdanke tankih trava na koje su se skupljali kao na pašu. Na njih su se strelovito zalijetale krupne ribe. Uplašene sardele bježale su na sve strane gradeći svojim tijelima velike, razvučene zvijezde čiji su krajevi postepeno nestajali u dubinama okeana.
Tog popodneva grupa gusana upoznala se sa galebovima. Doletjeli su u niskom letu i zagalamili izdaleka. Dok su ih gledali kako lete iznad same vode, gusani su imali prilike da vide dotad neviđenu spretnost u hvatanju ribe. Najednom, izdvojio bi se neki galeb, poletio pravo uvis, osmotrio more pod sobom i sklopljenih krila sunuo na plijen. Gi-Gak ne bi stigao ni okom da trepne, a galeb je već zgrabio ribicu i progutao je u letu. Stanovnici mora nisu baš nimalo marili za grupu gusana. Nadletjeli su ih, zaokružili dvaput oko zaliva i nastavili put niz obalu. Prkosili su vjetru svojim dugačkim krilima, igrpali se s morem – starim poznanikom. Za njima su ostajali plačljivi krici, kao da se vječito svađaju između sebe oko plijena. Pošto su se nadivili neustrašivom letu galebova, gusani se sjetiše onoga zbog čega su došli. Prvi je u more zaronio gusan sa bijelom peruškom ispod krila. Jasno se vidjelo njegovo tamno tijelo kako trza krilima kao veslima a onda, pošto se samo za trenutak zadržao na dnu, gusan izletje iz vode kao iz puške izbačen. Izbumljenih očiju od naprezanja, gusan je držao u kljunu crvenkasto i mirisno tijelo školjke i halapljivo ga gutao. Miris te poslastice natjera i ostale da zarone. Gi-Gaku su pucala pluća od napora dok se krilima snažno odbacivao u dubinu. Naumio je da se vrati, ali baš tada opazi pod sobom raširene poklopce školjke.
On trgnu još jedanput krilima i jednim pokretom glave otkida školjku iz njenog skloništa. To je zaista bio zalogaj zbog koga se vrijedjelo pomučiti! Ništa slađe nije Gi-Gak okusio u svom kratkom životu.
Privučeni bogatom lovinom, gusani su neumorno gnjurali. Dizali su radosnu larmu poslije svakog uspješnog lova i, u oduševljenju, prevrtali se kao čigre na vodi.
Lov ih je zanosio sve više. Nisu vodili računa ni o suncu, koje je povlačilo svoje zrake spremajući se za put na zapad. Već su po strmoj obali zatona glasno lupkali talasi podignuti negdje na sredini okeana. I, da su gusani bili makar malo iskusniji, oni bi u tim prvim udarima mora otkrili predznake opasnosti o kojoj nisu ni slutili...
 
 
V
 
Odavno je već nad adom zacario mrak, a u jatu nije prestajala uzbuna. Grupa gusana nije se još vraćala. Razdražen i nestrpljiv, Gek je uzrujano gegao duž jata i uređivao ga za večernji prelet.
Nekoliko iskusnih gusana poletjelo je davno niz rijeku da potraži zalutale derane. Ni oni se nisu vraćali. Kroz jato je prolazio uzbuđen žamor. Zbijene u gomili, stare guske su poluglasno čavrljale. Njihovi kratki uzvici podsjećali su na tužno vajkanje majki koje ne znaju šta bî sa neposlušnom dječurlijom.
Lagano, jedan po jedan, vraćali su se izviđači. Uzalud su prebrali rijeku sve do ušća. Nigdje nikoga. Nigdje ni da začuju glas bar jednog od odbjeglih gusana. Gek se već odlučivao da digne jato kada se u vazduhu začulo tiho šuštanje krila. Iz polumraka je iskrsla prilika nečega što je bio gusan, ali nekakav naročit gusan. Taj prvi gusan jedva je micao krilima od umora, i što se više približavao jatu, njegova glava dobijala je ogromne razmjere. Činilo se kao da je, tamo na morskoj obali, nabavio veliku šeširčinu pa je nabio sve do očiju. On se spuštao u jato spuštene glave, koja ga je vukla prema zemlji tako naglo da se činilo da će lupiti i razbiti se u komade.
On još čestito nije ni dodirnuo zemlju, a s donjeg dijela ade iskrsnuše ostali. Posljednji je letio Gi-Gak. Svi su očajno mahali glavama na kojima su čvrsto stajali nekakvi predmeti čudnog oblika. Gi-Gak je krajnjim naporima vukao svoju tešku „krunu".
Oni popadaše poput kamenja na livadu i, tek što su uhvatili dah, udariše u užasnu dernjavu. Bilo je u tom nemoćnom deranju i molbe da im se pomogne i čuđenja – šta li se to dešava s njima. Eto, istina je, pobjegli su krišom, htjeli su da uživaju u morskim poslasticama i da se pošteno vrate, a snašlo ih je čudo. Kakvo razočarenje poslije onakve gozbe u skrivenom zalivu?!... Pošto ih ostavi da se dobro izduvaju, Gek priđe gusanima. Čim ih je opazio kako mrtvi umorni dolijeću nad adu, Gek je znao šta im se desilo. Ali, ovo što je ugledao prešlo je sva njegova očekivanja. To je bila parada! Postrojeni u jednom redu, gusani su stajali pognutih glava pred jatom. Na njihovim kljunovima, sklopljene kao kliješta, visile su ogromne školjke tako čvrsto da se činilo – vječito će tu ostati. Ništa ih odatle nije moglo skinuti. Stiskale su sivkaste nosove gusana snagom koja bi bila dovoljna da udavi i samog Geka. Gusanima je ponestajalo daha, šištali su kroz nozdrve. Njihovo očajno gakanje postajalo je sve slabije...
A Gek se mirno šetao pred njima i nijedan njegov pokret nije odavao uzbuđenje. Izgledao je kao starješina kome je veoma drago što ne mora da kažnjava obijesne gusane, budući da su to učinili drugi.
Gi-Gak se jedva držao na nogama. Obuzet strahom, on je već predosjećao strašnu smrt. Ugušiće se. Postepeno će mu nestajati vazduha i kad već izgubi dah, klonuće na tu kaljavu ostrvsku travu da više nikada ne ustane, nikada da poleti plavim nebeskim putevima.
Ništa bolje nisu se osjećali ni drugi gusani iz te morske družine. Što od straha, što od bolnog stiska školjki, iz očiju su im tekle prave suze i slivale se niz kljunove. Prepuni očaja, oni su gledali u Geka očekujući spas. Ali spasenje nije dolazilo. Gek je i dalje mirno šetkao ispred njihovog žalosnog stroja, pa je izgledalo da samo čeka njihovu smrt da bi naredio pokret jatu.
Gek je neočekivano učinio takav pokret od koga se čitavo jato trglo. Brzo, ne vodeći računa o suvišnoj nježnosti, on poče da gura gusane prema rijeci. Išao je za njima, klepetao krilima i nemilosrdno ih tjerao u vodu. Zatim, kada i posljednji gusan zagazi u rijeku, Gek skoči za njima. Plivao je od jednog do drugog, udarao ih po vratovima i naređivao da gnjuraju. Dugo je trajalo to neugodno gnjuranje u mrzloj vodi. Dugo se čuo oštar klepet Gekovog kljuna, ali kada gusani ponovo izađoše na obalu, njihovi kljunovi bili su slobodni. Radosno su ih otvarali i klepetali njima kao da bi da provjere jesu li kao što su i prije bili. Nestalo je grdobe sa njihovih glava. Sada su mogli da se pomiješaju u jato i sačekaju Gekov poziv za prelet u močvaru. I nisu dugo čekali. Gek sačeka da gusani predahnu, a onda, krikhuvši, poletje i za njim se osu čitava bučna porodica. Letjeli su istim putem kojim i jutros, samo sada u obrnutom smjeru.
Na svoj način Gi-Gak se, sigurno, pitao kako ih je to Gek spasao. Ništa im nije učinio, naredio je samo da zamoče kljunove u vodu i tako ih drže. Gi-Gak je poslušno izvršio naređenje. Poslije dugog čekanja osjetio je, na svoju veliku radost, da stisak školjke popušta. Pričekao je, ustreptao od nade, i nije uspio ni da se čestito okrene a školjka je skliznula s kljuna i nestala u brzoj riječnoj matici.
Zaista, čudno! Šta li je to primoralo školjku da olabavi svoj željezni zagrljaj?
Ni Gi-Gak ni Gek, niti iko iz velikog jata ne bi to znao objasniti. Uzalud bismo ih pitali, pa, sve i kada bismo razumjeli njihov jezik...
 
 
VI
 
Gi-Gak provede u jatu desetak dana. Za to vrijeme ojačao je još više, tijelo mu je otežalo, a u krilima je osjećao novu snagu i sigurnost. Kad god je imao priliku, a to je bilo često, Gi-Gak je provodio svoje vrijeme pored Geka. Nešto mu je šaptalo da je Gek onaj član jata od koga može najviše da nauči. Izvjesno je da Gi-Gak nije proučavao knjigu života po Geku zato što se u njemu javilo saznanje da mora učiti. Ne, on o tome nije imao čak ni najmanjeg pojma. On je instinktom shvatio da Gek najviše može, da je najjači u jatu, da mu se svi pokoravaju. Pa ga je oponašao jednostavno zbog toga što je bilo lijepo biti Gek – makar u malom.
Slijedio je Geka iz istog razloga iz koga nedoraslo dijete ide za ocem pa ga oponaša, jer mu se čini da je njegov otac najbolji i najjači čovjek u svijetu: upinje se i pruža dug korak kao otac, hoće da govori krupno i odsječno kao otac kada nešto naređuje ili zahtijeva, a kada je sam u sobi, kriomice namješta ispod nosa pramen vune i natiče očev šešir. Još samo da se popne na stolicu i – eto ga! Postao je isti kao i njegov veliki uzor.
Dok je živio sam, Gi-Gak je propustio da nauči mnoge stvari koje u jatu i poletarci znaju. Zato je samovanje razvilo u njemu neke osobine kojima su se mogli ponositi jedino stari, iskusni gusani. Niko nije imao tako oštro oko, naročito za opasnost, kao Gi-Gak. Rijetko se ko mogao takmičiti sa Gi-Gakon u brzom plivanju, jer je on dugo vremena rad krila zamjenjivao radom svojih nogu. Gi-Gak je bio sposoban da se sam probije kroz najgušću rogozu. S lakoćom je prelazio ona tamna, vodenim travama isprepletana mjesta kuda su još samo Gekove noge mogle prokrčiti put.
Nije, onda, bilo čudno što je Gi-Gak, jedne večeri, dok se jato neoprezno približavalo obali močvare, prvi otkrio čovjeka. Prvi put u životu on je ugledao tog čudnog dvonošca, kako, skriven u granju vrbe, nepomično posmatra približavanje gusaka. Čovjek se nije pokretao. Gi-Gak je samo vidio nemirni drhtaj njegovih očiju i smjesta je naslutio strašnu opasnost za sve. Kriknuo je glasno i, ne čekajući ostale, poletio. Pljusak mnogih tijela koja su se odbacivala sa vode bježeći u vazduh potvrdio je Gi-Gaku da je pametno učinio.
Onda, dok je pravio prvi polukrug da bi uhvatio visinu, Gi-Gak je u trenu opazio dva okrugla dima, koji suknuše iz ćubaste vrbe i začuo silan tresak...
V-žžž-i... ž-ž-ž-i-i-i!... oštro je zazujalo vazduhom nevidljivo olovo, a od jata se odvojio krupan gusak, zaglavinjao i oborene glave pljusnuo u močvaru. Nevidljiva i zagonetna smrt stigla ga je u vazduhu, odvojila od jata i bacila pred noge onog čudnovatog stvorenja što je vrebalo na obali.
Od gromovitih pucnjeva uzbudila se čitava močvara. Jata pataka žurno su polijetala sa vode dižući silnu larmu. Rojevi barskih ptičica bježali su u trščak na drugu stranu, daleko od zadimljene obale po kojoj je sporo koračao čovjek. U njegovim rukama dimila se puška šireći oštar vonj izgorjelog baruta. Uvijala mu se pod nogama rastresita zemlja, ali je čovjek postojano gacao i prilazio svom plijenu.
Dok ga je gledao iz visine hvatajući svoje mjesto u jatu, Gi-Gaku se to tromo stvorenje činilo nemoćno i slabačko. Koliko mu je samo trebalo da pomoću dugačkog pruta privuče tijelo ubijenog gusana k sebi, jer, jamačno, nije smio da zagazi u vodu?! Pa se, zatim, to trapavo stvorenje dugo mučilo da dohvati rukom gusana, klizalo se niz vlažnu obalu i na jedvite jade dohvatilo za vrat plijen. Bilo je više nego nesposobno, smiješno u svojim laganim pokretima.
Ali to isto stvorenje oborilo je snažnog gusana iz velike daljine a da nije učinilo nijedan skok, pa čak nije izašlo iza vrbe.
Bilo je to jedno od onih čuda koja su se često priječila pred Gi-Gakovim nerazvijenim mozgom i ništa ih nije moglo objasniti. Ta čuda, te tajne sile, kao što su grom ili tutanj razjarenog okeana, školjka koja davi, ili bučna smrt u rukama onog tromog bića, bile su neizbježne u Gi-Gakovom životu i protiv njih se nije vrijedjelo boriti. Moglo im se jedino uklanjati s puta.
 
 
VII
 
Kao što iskusan moreplovac ugledavši nepoznatu zemlju pažljivo ispituje kuda će upraviti pramac svog broda da bi neoštećen uplovio u luku, pa misli: u ovom zalivu će mi smetati podvodni grebeni, tamo je opasno zbog plitke obale na koju bih se mogao nasukati, tu su se, opet, ispriječili strmi rtovi sa kojih vise stijene – nigdje nije sasvim sigurno – treba strpljivo tražiti dalje, tako je i Gek, poslije nesreće u močvari, vodio jato tražeći mir i sigurnost.
Gek je dobro poznavao čovjeka.
Čovjek je za Geka bio najvještiji i najmoćniji od svih neprijatelja njegovog roda.
Svuda, sa sjevera na jug, pojavljivao se taj tromi stvor na putevima njegovog jata i skriven u zasjedi obarao svojim dugim, vatrenim prstima Gekove rođake. Čovjek je presretao umorna jata dok su letjela iznad snježnih polja, vrebao ih je po okrajcima močvara i duž riječnih obala. Ubijao ih na večernjem preletu i dočekivao vatrom u samo svitanje. Postavljao im je zamke i mamce. Umio je svojim glasom da oponaša jezik gusaka, pa je neiskusne gusane znao domamiti gotovo preda se. Onda bi ih ošinuo munjevitom smrću koju je nosio u rukama.
Gek je strepio od čovjeka. Mrzio ga je zbog njegovih uvijek novih lukavstava, jer ih nikada nije mogao sve prozreti.
Gek je bio načisto da je čovjek onaj koji vlada svim onim što je živjelo i kretalo se po zemlji i moru. On je bio gazda na zemlji, uzdigao se iznad svega, on, taj tromi stvor koji nije imao ni krila da poleti, ni peraja da pliva.
I čim ga je ugledao, čim je začuo gromki glas smrti, koja mu je iz jata odnijela najboljeg prijatelja, Gek je odlučio da bježi. Već sutradan poveo je jato dalje od močvare. Letjeli su uz močvare. Letjeli su uz morsku obalu. Bilo je već prošlo pola dana a Gek je i dalje, neumorno mašući krilima, brodio vazduhom. Sa začelja su sve češće dopirali umorni krici mladih gusana koji su tražili odmor, ali je Gek bio neumoljiv. Uporno je tražio mjesto gdje će biti siguran od ljudi.
Jato je prelijetalo iznad bezbrojnih zaliva usječenih u granitne obale. Sjekli su u pravoj liniji zamršene lavirinte moreuza i usahnule tokove glečerskih rijeka. Onda bi se odvajali od pjenušave pruge morske obale i satima putovali iznad sumorne tundre, po kojoj su s vremena na vrijeme prolazila krda jelena idući za pašom.
Svuda po tom tamnozelenom moru patuljastih četinara i niske trave nazirali su se stubovi dima, koji su se dizali pravo u nebo. Gek je letio dalje od tih dimova. Dim je bio znak da su tu ljudi. A on je vodio jato što dalje od ljudi, što dalje od njihovih naselja iz kojih se dizao dim sličan onom koji prati pucanj iz njihovih pušaka.
Gek je obilazio jezerca na čijim su ivicama pasli pripitomljeni irvasi znajući da te životinje služe čovjeku. Nije se zadržavao kod zaliva u kojima je voda bila mirna, jer je osjećao da takvi zalivi najprije trebaju čovjeku za njegove spore lađe, koje rigaju oblake dima. Tamo gdje su se sve do morske obale pružale guste šume sjevernog bora i bijele jele Gek je prolazio bez zadržavanja, jer je u njegovoj prirodi bilo da živi samo na ravnim i čistim mjestima, gdje ništa ne smeta pogledu da odmah uoči opasnost.
On je vodio svoje jato upravljajući se po svom iskustvu i nije davao odmora sve dok, daleko pod sobom, nije ugledao ono što mu je trebalo. Bio je to široki poluotok. Gole njegove obale uglačalo je more i sjeverni vjetrovi. Šumarci rijetkog žbunja rasli su tu i tamo po poluotoku, te su odozgo podsjećali na razvučene nepravilne mrlje.
Jedno krdo tuljana sunčalo se na obali kada je Gek u niskom letu poveo jato na padalište. Spustili su se nedaleko od tuljana, po gomili ispreturanog kamenja i čim su dodirnuli zemlju, obala oživje od umornog gakanja izgladnjelih gusaka. Nemajući vremena ni za odmor, jato se rasipalo kamenitom obalom, gladni kljunovi čupkali su tvrđu travu što je rasla po plitkim škrapama. Bilo je kasno popodne i obala je hučala od udara talasa, ali Gek ipak povede jato u lov. Tamo su, grabeći jedan ispred drugog, kupili školjke što ih je izbacilo more i u jednom zalogaju gutali prozirne morske račiće ili pihtijaste ostatke ribe, zaostale iza tuljana.
Gek je bio zadovoljan. Hrane je bilo dosta. Kada se more smiri, jato će moći da lovi ribu. A što je najvažnije, nigdje nije bilo tragova koji bi opominjali na čovjeka.
Dok je letio visoko iznad tundre, Gek je u nekoliko mahova osjetio gotovo neprimjetna vazdušna strujanja. Putujući dalje, on je udisao sve oštrije mirise zime, koja se spremala za svoj dugi pohod negdje daleko na krajnjem sjeveru. On je dobro znao da su te neosjetne struje što su prodirale sa sjevera prethodnice dugih, studenih bura koje će za kratko vrijeme nagrnuti otuda, goneći sve živo pred sobom. Sjeveru se nije smjelo vjerovati. Gek je morao biti na oprezu i voditi računa o novom neprijatelju – zimi. Nije smio dozvoliti da ga iznenadi i svojim ledenim kliještima uhvati jato. Zima na sjeveru dolazi naglo, poput pucnja, i začas savlada svježe ljeto.
Ipak, Gek nije strahovao. Preostajalo mu je još nekoliko dana, a za to vrijeme jato će se osnažiti i ugojiti na obilnoj hrani. Kad zima nahrupi, oni će već biti spremni za daleki put. A strahovanje je bilo nepotrebno sve dotle dok se još osjeća topla morska struja što oplakuje poluotok i dok se, gonjeni glađu i mećavom, ne pojave polarni vuci.
 
 
 
VIII
 
Brzo su se smjenjivali blijedi dani. Svakog jutra sunce je grijalo sve slabije. Činilo se da je noć koristilo samo zato da bi pobjeglo što dalje na jug.
Močvara je postepeno opustjela. Najprije se skupiše u jata i odletješe šljuke. Odmah za njima, gotovo po njihovom tragu, proputovaše nepregledni rojevi lasta. Dugački redovi ždralova promicali su visoko gore, sijekući spuštene oblake. Divlje patke još nisu bile otišle. One su se na vodi okupljale u velika jata, grajale su, pa je izgledalo da će svaki čas poletjeti. Gizdavi patci obučeni u svoje šareno zimsko ruho polijetali su u grupama i kružili po okolini, kao da uvježbavaju krila za dugi put.
Sjeverac se već šunjao kroz užutjele trščake i studenim prstima lomio sasušene stabljike kada u močvaru stiže Gek sa jatom. Pali su nasred močvare da bi izbjegli iznenadne puščane hice. Poslije napornog leta duž morske obale, koji je otežavao sjeverac što je udarao jato s boka, Gek je odredio sasvim kratak odmor. Popuniti želuce u svom starom prebivalištu i na put!
Kada je ponovo ugledao svoju močvaru, Gi-Gak se sneveseli. Nije bilo više one živosti u njoj kao ranije. Većina stanovnika je otputovala. U polupustom naselju vladao je tužan mir, isprekidan samo zastrašujućim jaukom vjetra. Po vrbama su drijemala jata zimovki i njihove crvene prsi bila su jedina vesela boja u okolini. Barski pacovi pentrali su se po otvrdlim stabljikama, njihali se i kao od bijede grickali duguljaste kićanke slične lisičjem repu.
Bijela, ledena smrt već je položila svoje dlanove na močvaru Još koji dan pa će se zemlja predati zimskom mrtvilu. Pokriće je sipki snježni nameti, rijekom će poteći mljuzgava ledena kaša, a male potočiće zauzdaće i slediti mraz.
Za dugo vremena pritajiće se čitav život u ovom dalekom kraju. I ovo slabačko sunce, što posljednji put ove godine boji rumenom bojom iskidano paperje oblaka, povući će se pred zimom. Oni koji ostanu u ovom kraju vidjeće ga kao žutu mrlju, koja će samo mali dio dana plutati nad horizontom. Neće biti sposobno ni da pruži dovoljno svjetla, i dani će biti sivi, jednolični, slični sumraku. A noću, svud oko močvare, po divljem beskraju tundri, duž smrzlih rijeka i zatrpanih ljudskih naselja lutaće snježni vihori i gušiti škrta svjetla polarnih zvijezda.
I jedino što će oživljavati usnulu prirodu biće urlik čopora kurjaka i jezivi lavež polarnih lisica kada ih glad i zima dovedu do bezumlja...
Gek nije dao da ga noć prestigne.
Podigao je naglo glavu, zaklepetao krilima i okupio jato. Zatim je zaplivao pravo prema obali. Za njim se postrojavalo jato. Gekovi vršnjaci na čelo, za njima stare guske i mladunci i na kraju opet najsnažniji gusani, koji treba da brane jato od napada sa začelja.
Mnogo prije nego što je doplivao do obale, Gek je podigao jato. Zaokružio je sa njim iznad močvare kao da se oprašta i, odredivši pravac, zaplovio na jug. Sve više se uspinjalo jato u visine, pretvarajući se u red crnih, pokretnih tačkica. Onda su se tačkice rasplinule, izdužile. Nebom su plovila dva tanka končića sastavljena u klin. Otpočeo je put na jug.

Put na jug

 
IX
Ima nečeg bolnog u svakom rastanku s poznatim, dragim krajem, gdje onaj ko odlazi ostavlja dio svog života, dio samog sebe.
Čovjek ostavlja jedan svijet na koji se navikao, koji je zavolio i odlazi nekud drugo, među nepoznate ljude, u nepoznate krajeve, pa se osjeti usamljen, stran. Dugo mu treba da se prilagodi tom novom svijetu i počne da živi punim životom. A tuga za zavičajem uvijek ostaje.
Gi-Gak nije mogao da plače, ali je preživljavao nešto što je bilo veoma slično čovjekovoj tuzi za zavičajem.
Jednolični šum krila u pokretu, šum kome kao da nikada neće biti kraja, zamijenio je vesele zvuke močvare. Gusti ledeni oblaci bili su nad jatom. Nepomični jezici magle skrivale su zemlju od pogleda. Samo katkad su se iz magle pomaljali osnježeni vrhovi planina kao ostrvca u sivom, mrtvom okeanu.
– Fij... fij!... Fij!... fij!... – uporno su činila krila.
– Fijuuu!  Fijuuu!... uuuh!... – prestizao ih je zadihani sjeverni vjetar. Tužno...
I strašno, jer je pred jatom bilo – nepoznato. Tuđ, neispitan svijet.
Ali Gek nije dozvolio da tužna osjećanja suviše zaokupe Gi-Gaka i ostale iz jata. Vodio je jato kao na trku. Njegovo čelično tijelo nije poznavalo umor ni prepreke. Uzalud je vjetar udarao u krila starješine jata. Uzalud je visinski mraz hvatao lednim prstima Gekove podvijene noge. Gek je letio kao pomaman vukući za sobom dugačke redove svoje mnogobrojne porodice.
Odavno je već nestalo sunca i kroz prorijeđene oblake ukazale se treptave nebeske svjećice, a Gek je plovio visoko nad zemljom, i ništa nije govorio da će uskoro potražiti noćišta na njoj.
To je bila prva Gi-Gakova noć koju je proveo u letenju. Leteći brzinom od preko šezdeset kilometara na čas, jato je te noći prevalilo ogromno rastojanje. Svitanje ih je uhvatilo kada su naišli iznad kraja koji je sav blistao od nebrojenih jezera.
– Gir-lim!... Gir-lim!... – Čulo se sve češće dok su letjeli kroz taj čudnovati kraj. To su mladi gusani molili da se spuste, jer su čak gore u vazduhu osjetili miris ribe. Gek nije našao za potrebno ni da im odgovori. U jednakim razmacima on je mahao svojim krilima, koja su bila dvaput šira od Gi-Gakovih, ali su nosila i dvaput teže tijelo. Po čitavom njegovom držanju reklo bi se da Gek daje na znanje svima u jatu:
– Ja vas vodim i ja znam gdje ćemo se odmoriti. Kome je krivo nek istupi iz reda!
I ne samo da Gek nije spustio jato na neko od jezera koje je mamilo bogatim lovom, nego ga je još više podigao gore, iznad samih oblaka. Mladim gusanima su pucali grudni mišići dok su, onako umorni, hvatali visinu. Lako je povjerovati da su gunđali zbog ove Gekove odluke, ali red nisu napuštali. Isuviše su poznavali Geka da bi tako naglo postali neposlušni.
Istina, oni nisu ni slutili uzrok ovog Gekovog manevra, a Gek im ga nije mogao objasniti. Jedino je starješina jata odlično osjetio da u tom kraju, gdje se svakome pružaju vanredni uslovi za život, sigurno mora biti mnogo onih koji se previše zanimaju tuđim životom. Jer, ako je bogatstvo ribe u tim jezerima privlačilo ptice i druge životinje, onda je među tim pticama i životinjama moralo biti mnogo grabljivica. Naletjeti sa umornim jatom na ta jezera, pa dopustiti da ga jastrebovi i orlovi prorešetaju, bilo bi više nego glupo. Otprilike takav zaključak nosio je Gek u svojoj glavi dok je naizgled okrutno mučio mlade gusane, željne sna, hrane i odmora.
Oni provedoše na putu čitavo jutro. Vidješe kako sunce iskače, mnogo jasnije i toplije nego nad njihovom močvarom i sve jednako leteći dočekaše da ga vide na polovini horizonta. Ni podne ne donese odmor jatu. Zemlju sa hiljadu jezera smijeni pojas niskih brda, sa travom požutjelom od mrazova. Postepeno, brda su prelazila u ravnu niziju, prošaranu pješčarama i stepom prekrivenom sivozelenim ćilimom mahovine. Rijeka tu nije bilo, nije bilo ničega što bi svjedočilo o životu na tom pustom prostranstvu.
Kad ugleda ovaj sumorni predio, Gi-Gaka ponovo spopade gnjev na Geka. Glad mu je čupala želudac, a nije bilo izgleda da će ga uskoro napuniti. Šištao je ljutite dok je ravnodušno mahao krilima držeći red. Po ozlojeđenim krikovima mladih gusana, koji su dopirali sa začelja, Gi-Gak se uvjerio da nije on jedini koji se buni protiv neumoljivog Geka! Razlog je bio prost: svi oni bili su navikli na obilnu hranu uz mali trud dok su živjeli u močvari i sada im nije išlo u glavu kako se to može letjeti bez odmora čitav jedan dan i noć i prazna kljuna prolaziti pokraj bogatih lovišta, koja prosto sama nude lovinu.
A Gek je spokojno plovio slušajući sve te prilično bučne prigovore. Pojačao je pažnju i neprekidno vodio računa o pravcu leta. Sad je bio nad jednoličnom stepom gdje ništa nije moglo da mu posluži kao putokaz. Morska obala ostala je daleko po strani. Sure nordijske planine bile su za njima. Gek je morao da vodi jato uzdajući se samo u svoj instinkt, nasljeđivan s pokoljenja na pokoljenje. Taj instinkt koji je upravljao svim Gekovim radnjama, pa preko njega i čitavim jatom, bio je sastavni dio Gekovog bića. On ga nije učio. On ga je naslijedio od svojih predaka isto tako kao što je naslijedio boju njihovog perja ili dug vrat prilagođen za gnjuranje.
Neznatna, jedva primjetna udolina u stepi stvarala je u Gekovom mozgu predstavu o pravcu leta. Gek nije znao da je ta udolina postala hiljadama godina ranije usljed silnog pritiska glečerske mase. Nije znao, niti je mogao znati, da su ti iščezli glečeri služili njegovim davnim precima kao oznake puta na jug, kada su se povlačili pred pobjedničkim nastupanjem sjevera. Ali je Gek u svojoj krvi nosio nesvjesnu sklonost da leti baš uzduž tih izduženih uvala onda kada bi naišao na njih. Ista ta sklonost navodila je Geka da leti povrh korita davno presušenih rijeka ili pored planinskih grebena, koji su nekada bili morske obale. More se povuklo, nestalo je davnašnjih obala, ali je instinkt Gekovih predaka živio i dalje i obnavljao se u svakoj novoj generaciji. Uvijek u isto vrijeme, uvijek istim putevima vršile su se velike godišnje seobe ogromnog Gekovog roda.
A to što je Gek cijedio posljednju snagu iz gusana, ne dajući im odmora ni noću, imalo je svoje opravdanje. Samo je Gek sa nekolicinom starih gusana mogao slutiti sve teškoće koje im predstoje dok ne stignu na cilj. Oni se nisu razumijevali u kilometre i mjere kojima ljudi izražavaju odstojanja, ali su znali da je ovaj let samo mali dio napora koji im tek predstoje. Leteći više od trideset puta ovim istim putem, ti stari gusani su već mogli da raspoznaju mnoga mjesta preko kojih su putovali. Oni se nisu prevarili kada su predosjetili da će iza pojasa stepa i pješčara naići žitna ravnica, sada prekrivena užutjelim strnjikama, bogata lijenim, razlivenim rijekama.
Sa zalaskom sunca jato ostavi stepu za sobom. I gotovo istog trenutka Gek sa čeonim gusanima izdrža prvi, žestok okršaj sa grabljivcima.
Napao ih je par sokolova. Odmorni i orni za kavgu, sunuše odnekud sa ivice stepe i začas nadvisiše jato. Jedno vrijeme letjeli su uporedo sa jatom, a onda je soko koji je letio desno od Geka prešao u napad. Izvio se iznad Geka i stisnutih krila jurnuo pravo u Gekove široke pleći, nastojeći da ga dohvati kandžama oštrim poput šila. Bez sumnje bi podvig stepskog lovca bio krunisan uspjehom da Gek, u istom trenutku, nije naglo usporio svoj let. Kao siv, duguljast kamen, soko je prozviždao tik ispred Gekove velike glave i za dlaku izbjegao udarac gusanovog širokog kljuna. Onda, posramljen i razjaren, soko je napao odozdo. Gek je već dobro vidio povijeni kljun sokola upravljen u njegove grudi kada se odlučio da izvede stari, isprobani potez. Sklopio je i on krila i odozgo jurnuo pravo na sokola.
Jedan odozgo, drugi odozdo, protivnici su silnom brzinom jurili jedan na drugog. Sudar je bio neizbježan. Ili se to samo tako činilo. Jer u onom sićušnom, nemjerljivom djeliću vremena, kada su glave boraca bile razdvojene širinom ne većom od širine Gekovih krila, Gek je učinio nešto što je odlučilo dvoboj. Naglo se bacio u stranu i munjevito zamahnuo krilom. Čitava težina Gekovog desnog krila, s mišićima napetim kao tetive, s krupnim kostima neumornog letača i perjem, tvrdim poput kore od drveta, pala je na sokolovu glavu. Za trenutak je nestao pod tim pernatim zastorom, a onda uzbuđeno jato opazi kako pada naniže, prema zemlji, pokušavajući da se opre na krila.
Udarac je bio strašan, onakav kakav je mogao nanijeti samo Gek.
Prvi soko još ne bijaše došao sebi od Gekovog udarca kada se nad njim vazduh uzmuti i gomila gusana, uz snažan klepet krila i vrcanje istrganih perušaka, pojuri sokola koji je iskoristio dvoboj na čelu da bi napao začelje jata. On se prišunjao jatu vještim polukružnim zaokretom i u punoj brzini odabrao Gi-Gaka kao metu svog napada. Napadao ga je iskosa i otpozadi ciljajući u gusanov vrat. Da je Gi-Gak letio sam, ništa ga više ne bi spasilo. Protiv takvog napada sva umješnost osamljene ptice ne vrijedi ništa. Ako promaši prvi put, grabljivica pravi polukrug sa druge strane i udara opet na isti način, sve dotle dok se plijen ne preda. Kada je ugledao strašnu pticu koja se ustremila na njega, Gi-Gak je izgubio glavu. Učinio je ono što nikada ne bi smio učiniti: umjesto da izdrži i ostane u redu sa ostalim gusanima, zbunio se, poletio u stranu i pokvario poredak. Ništa drugo nije trebalo sokolu. Uvijek kada napadaju jato, grabljivice najprije gledaju da izdvoje nekoga, a onda ga lako savladaju. I vjerovatno da slična sudbina ne bi mimoišla ni Gi-Gaka da nije letio u zajednici koju su štitili stari, iskusni gusani. Ni mladi gusan, ni njegov razjareni gonič nisu opazili da se sa začelja jata izdvojila trojka starih gusana i jurnula u nov okršaj. Soko je već drugi put salijetao Gi-Gaka. Gi-Gak je izdaleka vidio ispružene kandže grabljivca uperene u njegovu glavu. Premirući od straha Gi-Gak je jedva mahao krilima. Činilo mu se da je njegov let, najednom, postao strašno spor. Ništa više nije čuo ni osjećao. Nestalo je za njega svijeta i neba, izgubio se, našao se sam oči u oči sa smrću.
Gi-Gak više nije bio sposoban nizašta. Grč straha ukočio je njegove mišiće. Predao se, naglo je opustio krila i počeo da pada prema zemlji još prije nego što je došlo do sudara...
Može izgledati čudnovato, ali je baš to spasio mladog gusana. Samo za pola metra iznad njega prohujao je sivi hajduk i promašio plijen, jer nije očekivao takav manevar od njega. Istini za volju treba reći da je taj sjajni potez najmanje bio djelo Gi-Gaka. To se desilo potpuno neovisno od njegove volje u najsrećnijem trenutku, onda kada je spas bio gotovo nemoguć. Moglo se čitavo jato diviti gusanovom podvigu, mogao se čak i stari Gek začuditi takvoj vještini, ali Gi-Gak niti tada niti ikada kasnije nije u tom svom podvigu mogao naslutiti ništa osobito.
Više od pedeset metara letio je soko poput taneta, pošto je po drugi put promašio plijen, i to je bilo dovoljno da upadne među gusane koji su pritekli Gi-Gaku u pomoć. Grabljivac se našao u sredini trougla i začas su se uloge izmijenile. Nije više napadao soko, nego je sam bio napadnut. Odred gusana sa čela hrlio je da dopuni taj živi obruč. Sve se svršilo brzo. Soko je najprije primio u leđa udarac nečijeg kljuna, zatim je kiša udaraca počela da pljušti svuda po njemu. Pet sekundi kasnije on je padao na zemlju slomljenog krila, sijući iza sebe trag mekog sivkastog perja.
Soko još nije bio dodirnuo zemlju, a jato je nastavilo put. Raniji poredak bî uspostavljen sam po sebi. Ko bi naišao, samo nekoliko trenutaka kasnije i pogledao u nebo gdje se vodio boj na život i smrt, rekao bi da se tu nije ništa desilo. Jato je odmicalo svojim jednoličnim putem. Na zatamnjelom nebu figure ptica izgledale su potpuno jednake. Jednaki su bili zamasi njihovih umornih krila, jednako rastojanje između pojedinih članova jata. Samo bi oštro oko moglo napraviti razliku između krupne Gekove prilike i ostalih gusana koji su ga slijedili.
U sumrak jato se spustilo na barovito zemljište, kroz koje je tekao sasvim uzak i lijen potok.
Konačno odmor!... Poslije dugih časova letenja nije se više čuo šum krila. Odmarala su se priljubljena uz tijelo. Gi-Gak je osjećao kako njegova trnu. Tijelo mu se lagano hladilo nakon napornog dana, umor se razlio po njemu. Krv kao da je prestajala da struji. San, teški san koji zgrabi odjednom, pritiskao ga je. Tijelo je htjelo da se okrijepi. San je bio ono najpreče što je bilo potrebno Gi-Gaku i želja za jelom izblijedjela je pred zahtjevom za snom. Prestalo je da krči u želucu. Još jednom se promeškoljio Gi-Gak, premjestio se s noge na nogu, i san ga je prekrio toplom koprenom. Nestalo je svega. Bio je samo uspavani Gi-Gak, gusan premoren kao nikada dotle, gusan bez želja, bez čula, gusan koji je, mjesto u vodu, gnjurao u duboke, tihe virove sna.
Velika porodica je usnula.
Kao neravni redovi kamenja poredalo se jato duž obale potočića. Lepršao je zaostali listić na goloj vrbovoj grani. Mrak je uravnio oblike okolnih predmeta. Samo je na kraju jata stršilo nešto kao kratak, savijen štap. To je Gek držao stražu.
 
X
Mutna pruga svitanja vukla se potokom kada je Gek podigao glavu. San ga je savladao samo za trenutak. Prenuo se čim je zora poslala opomenu da nastupa novi dan. Gek je pogledao uzduž jata.
Obrvani snom, mirovali su dugački redovi gusaka. Na jutarnjem povjetarcu perje na vratu im se rogušilo. Jedva čujni zvižduk izlazio je iz mnogih kljunova. Stariji gusani, oni bliži Geku, hrkali su u pravom smislu te riječi. Valjda su bili i najumorniji, jer su čitavim putem letjeli na čelu jata i, zajedno sa Gekom, borili se protiv vazduha. Gek zaustavi pogled na jednom starom gusanu. Onda kada je Gek prvi put letio na jug, taj gusan je bio vođa jata. Gek mu se divio, otprilike onako kako se Gi-Gak sada divio Geku. Slušao je ovog starca i pokoravao mu se, učeći od njega kako se živi. Sada je stari gusan imao perje izblijedjelo od starosti. Posijedio je. Tijelo mu je oronulo, a mišići izgubili prvobitnu gipkost. Istanjio se i uvenuo, tako da je, i pored svog ogromnog rasta, po težini bio ravan Gi-Gaku.
Gek nije imao prilike da vidi sijedog gusana kada su bili u vazduhu. Davno je starac napustio svoje mjesto u prvim redovima i pomiješao se sa mladim gusanima na začelju. U njegovim krilima nije više bilo snage za napore koje iziskuje let u vrhu klina. Starac je sada letio među posljednjima. Krila Gekovih vršnjaka, koja su krčila put, pomagala su mu da izdrži tešku seobu. Desilo se nešto što jedino priroda može da uradi: stari gusan je mnogo godina pozajmljivao svoju snagu drugima, da bi sada, kada je ostario i oslabio, dobijao natrag taj zajam od onih kojima je ranije pomagao.
Lagano, neosjetno smjenjuju se naraštaji.
Iscrpljeni u surovoj borbi za opstanak, stari ustupaju mjesto mladima, koji dolaze i smjelo preuzimaju njihove dužnosti, jer teškoće i nevolje zahtijevaju da na čelu zajednice budu uvijek najjači, najsposobniji.
Gek je sada bio starješina jata. Ali kakav starješina!
Bio je starješina koji je jednako kao i svaki član jata morao da ispunjava zahtjeve zajednice. I još mnogo više: Gek je uvijek morao biti ispred jata da bi otkrio opasnost i, opet prvi, stupao je u borbu sa njom. On je samo ponekad napuštao svoje mjesto na čelu ustupajući ga nekom snažnijem gusanu da bi odahnuo od borbe sa vazduhom.
Više od polovine vremena koje su upotrebljavali za traženje hrane Gek je provodio u opreznom osmatranju neba i vode.
On je morao najviše da „misli" o tome kako će jato uspješno prevaliti ovaj veliki put.
I kada je jato, poslije prve, naporne etape seobe, palo duž bezimenog potoka i svaki sekund iskoristilo za odmor, Gek je ostao na straži. Borio se i on sa snom i umorom, koji nije bio ništa manji nego kod Gi-Gaka. Gek je odlično osjetio da niko u jatu nije sposoban da stražari. I onim najsnažnijim gusanima visile su glave na prsima kao da im je neko prelomio vrat.
Gek je morao da stražari sam. Zbog jata, zbog sebe i zbog toga što je osjećaj dužnosti bio najjači baš u Geku. Taj osjećaj dužnosti, pored ostalih njegovih osobina, činio ga je – starješinom.
Istina, Gek je bio jedinstven starješina. Taj njegov čin i vlast koju je imao nad jatom donosila mu je samo – dvostruke napore.
 
XI
Plavim nebeskim svodom putovali su krilati karavani. Jesenje slane spržile su trave po poljima, prvi mrazovi kitili ogoljele krošnje drveća ledenim čijama.
Još koji dan pa će početi snijeg. Prekonoć će suva zemlja dobiti svoj zimski pokrivač, debeo i topao. Pod njim će se odmoriti da bi u proljeće opet prostrujala životom.
Trećeg dana putovanja Gekovo jato prestigoše dva jata divljih pataka. Prozviždale su pokraj njih još uvijek pune snage, larmajući neoprezno, i ubrzo ostavile za sobom Gekovu umornu četu.
U podne pred Gekovim očima se ukaza nepregledna ravnica. Pokošena žitna polja smjenjivala su se sa dugim lancima kukuruzišta na kojima su dubile kupe obranog kukuruza. Između njih žutjele se gomile tikava. Po pokošenim livadama djeteline tromo su pasla goveda, a razigrani konji raširenih griva jurili jedan drugog.
Hrastovi i brezovi gajevi, blijedi i turobni, završavali su vidik, da bi se, kada ih je jato preletjelo, otvorio opet novi predio, sličan onom kojim su prošli. Uvijek isto, uvijek isto!... za čitav taj dan. Ogromna sela sa kućama u jednom redu, zadimljena dimom iz badžâ, često su preprečavala put jatu. Oko njih pušile su se gomile đubreta, a ljudi, sitni i vječito tromi, koračali jedinom širokom ulicom, mahali rukama i pogledali u nebo po kome je plovio Gek sa porodicom. Vidjelo se kako vrte glavama, jer su po ovim dalekim putnicima zaključili da je zima već tu.
Ipak je Gek nastojao da sela zaobiđe u širokom luku. Staro nepovjerenje prema čovjeku nije ga napuštalo. Ono se uskoro pokazalo opravdano.
Nešto iza podne Gek je u daljini pred sobom opazio uzburkanu gomilu pataka, koje su letjele tamo-amo, kao bez glave.
Mijenjale su pravac, odstupajući od one nebeske linije koja je vodila na jug. Nisko iznad uzbuđene gomile pataka prelijetala su sura tijela nekih ogromnih ptica i Gek začu njihovo ratničko kliktanje kome je, sa zemlje, odgovarao otegnuti zov čovjeka.
Svaki čas iz grupe se izdvajala poneka patka oborena vještim udarcem i padala na zemlju. I odmah ih je na zemlji dočekivao novi neprijatelj – pas. Kao sumanut on je jurio po strnjikama, zavlačio se po grmlju i pronalazio oborene ptice, pa bi ih hvatao širokim čeljustima i odnosio čovjeku.
Geku nije trebalo mnogo vremena da u onim ptičurinama prepozna kraguje, ptice strašne po svojoj krvoločnosti i vještini da ubijaju. Ljudi su ih donijeli iz ogromnih azijskih šuma, izvježbali ih i sada su im vjerno služile u lovu. Zahvaljujući svojoj nespretnosti, patke koje su ih jutros prestigle upale su u vješto pripremljenu zamku. Gek odmah shvati da je put presječen.
Nije bilo vremena za gubljenje i Gek učini ono što je jedino bilo moguće. Naglo je oborio jato prema zemlji i odabrao poljanu izrovanu mnogim jarcima. S jedne strane poljana je bila zaštićena redom ogoljelih jasika. Tu spusti jato i kratkim krikom naredi potpuni mir.
Gek je iz iskustva znao da se jato ne može suprotstaviti kragujima, pa makar kako bilo snažno i uređeno. To su ptice mnogo snažnije od sokolova, oklopljene čvrstim perjem i, što je najgore, bilo ih je čitava gomila. Do noći je bilo još dugo. Bilo je lako moguće da kraguji, kada se zadovolje lovom na patke, potraže u okolini neki drugi plijen. I bilo je gotovo nemoguće pretpostaviti da će ogromno Gekovo jato izmaći njihovim oštrim očima. Moralo se odmah preduzeti nešto što bi omogućilo jatu da se provuče kroz ovaj opasni pojas.
Gek kratko zovnu i okupi oko sebe nekoliko najbržih gusana. Onda se oni izdvojiše iz jata.
Stajali su okrenuti prema gomili svojih rođaka kao da se žele oprostiti. U jatu zavlada tajac. Gusan koji je bio određen za vođu ovog malog odreda podiže glavu i pogleda u nebo. Još je sijalo sunce. Još je bilo daleko do noći. Nije bilo nikakvog izgleda da će se mali odred spasti. Jer oni su bili određeni da zavaraju kraguje. Poletjeće odmah sada i pokušati da odvuku grabljivce od jata. Moraće da lete sasvim drugim pravcem. Čim se odvoje od zemlje, moraće učiniti sve da privuku pažnju kraguja na sebe. Gusani iz odreda znali su kako se to radi. I mogli su slutiti kako izgleda smrt sa kojom će se za kratko vrijme suočiti, pokušavajući da je obmanu.
Dugo je vođa odreda osmatrao nebo prije nego što je dao znak za polijetanje. Drhtaj prođe njegovim tijelom dok je bacao posljednji pogled na jato, koje je od njega, od tih izabranih gusana što su stavljali život na kocku, očekivalo spas.
Onda poletješe. I čim su prešli rijetki zid jasika, začu se njihovo tužno – gir-lim!... gir-lim! kojim su navlačili smrt na sebe. Gek počeka malo i povede jato. Nisu stigli da učine ni dvadeset zamaha krilima, a daleko po strani pisnu jedan kraguj ugledavši novi plijen i tamo daleko uzdrhta vazduh od neprekidnog gakanja. To su gusani iz odreda izdržavali prvi nalet krvožednih ptičurina...
Gek je sa jatom letio nisko nad zemljom pazeći da se neprimjetno prebaci preko ugroženog pojasa. Koristio se svakim šumarkom kao zaklonom. Vukao je jato duž plitkih kanala sa strmim obalama žutim od ilovače, a otvorene prostore prelijetao najvećom brzinom i tako nisko da se činilo – udariće u zemlju. Sve slabije i slabije čuo je Gek za sobom zvuke okršaja u koji je uputio odabrane gusane. Tek po koji krik ranjenog gusana, ili pobjednički pisak kraguja. I letio je dalje vodeći jato, gluv za patnje svojih drugova, iako je svakim svojim mišićem želio da se vrati i pomogne im. No, to bi značilo propast čitavog jata...
...U suton je jato pristigao jedini preživjeli gusan iz odreda. Po njegovom istrganom perju lako se moglo zaključiti šta se desilo sa ostalima. Gusan je pristigao jato, radosno kriknuo i uključio se u red negdje na začelju. Put se nastavljao kao da se ništa nije desilo.
Jedino je Gek u tom trenutku osjetio vreo ubod u grudima, kao da ga je probilo olovno zrno. Ali je nastavljao da leti, neumoran i čvrst, noseći još dugo taj vreli osjećaj u tijelu. Bila je to tuga za drugovima.
 
XII
Duboko usred ravnice jato prekide put da bi se odmorilo na obalama razlivene rijeke. Jesenje kiše načinile su od rijeke široko, mutno more, tako da se suprotna obala nije mogla vidjeti. Gubila se u sivkastim pramenovima magle, koja je neprekidno visila nad rijekom. Sve je bilo vlažno i prohladno duž rijeke. Potopljene vrbe pružale su svoje tanke šibljike iznad vode, drhteći od potajnih udaraca koji su dopirali sa samog dna.
Na toj rijeci jato, poslije dosta muke, popuni stomake prilično slabom hranom, koja se sastojala od promrzle trave i mladih stabljika žita što je tek nicalo po njivama duž obale.
Ribe više nije bilo. Sklonila se duboko po virovima, ili u potpećcima ispod obala i nikakvom vještinom nije se mogla otuda izvući.
U toku noći jato je uporno tragalo za hranom na vodi, a čim nejasna zora učini vidljivim drveće i obalu, Gek ih povede na obližnje žitno polje. Pasli su tu čitavo jutro a da ih niko nije uznemiravao. Kao široka kosa prolazio je dugi red gusaka duž neravnih brazdi, kuda su tekli ledeni potočići kiše. Jedino što se čulo bilo je ujednačeni i brzi pokret kljunova koji čupaju zelene stabljike. Bio je to težak i jednoličan posao, uprkos velike gladi koju je osjećao svaki član jata. Tanke vlati žita neprestano su nestajale u ždrijelu, ali se stomak sporo punio. Osjećaj sitosti je izostao, jer je hrana bila isuviše jadna. Gi-Gaku se činilo da bi mogao ovako danima čupkati tu zelen a ne bi se najeo. I, ako se ikada sjetio onih bogatih gozbi u močvari, to je bilo sada.
Jato se lagano pomjeralo prema gornjem kraju njive ostavljajući za sobom pustoš. Sve do najsitnije travčice bilo je zbrisano do korijena. Živa kosa prošla je poljem.
Tada, kada je Gek ocijenio da više nema potrebe da se zadržavaju na njivi, jato je, neočekivano, upalo u kišu olova. Sva je sreća što su ljudi pucali iz prilične daljine, pa je olovo izgubilo svoju ubojnu snagu, a veći dio zrna prozviždao iznad uzdignutih glava gusaka. Gi-Gaku se učinilo da je ivica njive najednom planula ognjem, tako je pucnjava bila brza i nagla.
– Puf!... Puž!... Puf! – sijevali su pucnji praćeni oblačićima gustog dima, a već poznati zvižduk sačme šinuo je u snopovima nad poljem. Jato je pobjeglo ostavljajući na žućkastoj, vlažnoj njivi dvije guske. U jednoj od njih Gi-Gak prepozna staru gusku koju je napao one noći kada je došao u jato.
Nešto se probudi u mladom gusanu i on nadletje nad nju ne mareći za pucanje. Zalepršao je u mjestu krilima, vođen željom da joj pomogne, ali je pomoć bila izlišna. Jedno jedino zrno bilo je pogodilo gusku negdje po sredini vrata i bilo je dovoljno da je zauvijek prikuje za zemlju. Zaludu je pokušavala da ispravi glavu i poleti na svojim starim krilima. Vrat je nije slušao, ona se pri svakom pokušaju da poleti iskretala nekud u stranu, prevrtala se na grudi i krvavila zemlju pod sobom. Iza nje, na mekoj, raskvašenoj brazdi ostajao je trag perja i razrovane zemlje i široki tragovi njenih nogu sa kožicama za plivanje, a svud okolo, po iskrvavljenim grudama oštro su se usjekli tragovi njenih krilnih pera, koja prvi put nisu mogla da podignu prostrijeljeno tijelo. Gi-Gak se nije mogao odvojiti od ranjene guske. Salijetao je kružeći oko nje i uzbuđenim gakanjem podsticao je da poleti. Već je lovac trčao prema njima, nije ih dijelilo ni dvadesetak koraka, a Gi-Gak je i dalje lepršao oko stare guske.
Lovac koji je trčao zastade, pa hitro podiže pušku na rame. Gust snop sačme ispaljen iz neposredne blizine odnese nekoliko perušaka iz Gi-Gakova repa, i tek tada Gi-Gak shvati da mora bježati.
On sunu za jatom praćen nemoćnim piskom ranjene guske i uzvicima čovjeka koji se ljutio zbog promašaja.
Jato je bilo palo po rijeci kada Gi-Gak stiže. Zadržali su se na sredini rijeke, jer dalje nisu mogli letjeti. Smetala im je magla. U magli guske gube pojam o pravcu. Magla sakriva predmete na zemlji po kojima se jato orijentiše. I sve dok bude trajala, jato će morati da ostane na rijeci, izloženo gladi i progonima lovaca.
Tužno je izgledalo jato poslije nedavne nesreće. Pokislo i izgladnjelo, lutalo je sredinom rijeke. Seoba je već ostavljala tragove na guskama. Izmršavjele su, a perje im izgubilo sjaj koji dolazi od snage i punog želuca. I samom Geku vidno se istanjio snažni vrat. Patio je od gladi jednako kao i svi ostali i možda se samo time mogla objasniti njegova današnja nesmotrenost.
Duž rijeke, nekad daleko, ponekad sasvim blizu odjekivali su dvostruki pucnji pušaka. To su lovci nastavljali svoju hajku. Izgleda da su nagazili na patke, jer su uplašeni krici grlatih pataka dopirali čak do sredine rijeke, po kojoj je plutala Gekova družina skrivena maglom.
Gi-Gak dopliva u sredinu jata. Mehanički je radio nogama da bi se odupro vodenoj struji i održao na jednom mjestu. Oko njega su žagorile guske. Vlažno perje širilo je težak vonj. Gi-Gak vidje da gusan ispred njega nekako naročito pokreće svoje noge i jedva se odupire sporom toku vode. Pogleda bolje i spazi bijelu perušku na krilu tog gusana. Prepozna ga, sa njim je lovio školjke u plavom zalivu.
Mladi gusan je bio ranjen. Gi-Gak je jedva primjećivao tanku crvenu prugu krvi što je ostajala pozadi gusanove desne noge, pa se rasipala po mutnoj vodi. Samo pokatkad mladi gusan je pružao tužan, bolan krik. Gi-Gak otpliva ispod njega i popriječi se po vodi. Dugo je svojim tijelom podupirao ranjenog gusana, pomažući mu da se održi na podmukloj i snažnoj matici.
 
XIII
Uveče, kada utihnuše lovački pucnji, a rijeka potonu u sanjivu, zimsku noć, Gek privede jato do isturenog rta, koji je na rijeci gradio oštru okuku. Jato ispliva i poreda se po uskom pojasu gole zemlje na kojoj se samo gdjegdje održala sitna, zablaćena trava.
Ranjenog gusana liječio je onaj prestarjeli gusan sa začelja. Gek mu je pomagao. Njih dvojica podupriješe ranjenika krilima i dovedoše do mjesta gdje se obala dizala strmo uvis. Riječni valovi su na tom mjestu skinuli sloj rastresite zemlje, tako da je ostala masna, ljepljiva ilovača.
Ranjeni gusan zastade i odiže prostrijeljenu nogu. Drhtao je od bola. Čitav dan je proveo na vodi, rana mu je ozebla, u gladnom tijelu nije bilo toplote da se zagrije. Dok je ranjenik drhtao osvrćući se začuđeno oko sebe, Gek priđe sloju ilovače i s nekoliko udaraca kljuna otkinu komad ljepljive, žute kaše. Jedno vrijeme je Gek sa starim gusanom mijesio ilovaču pomažući se nogama i kljunom. Onda starac priđe ranjeniku noseći u kljunu smekšani oblog i prilijepi ga preko rane. Krv prestade teći, iako je ranjenik morao da trpi nove bolove, jer se previjanje otegnulo. Starac je dugo glačao širokim obodom svog kljuna, koji je bio crn od starosti, po sloju ilovače. Zatim, kao da se prisjeti, savi šiju i očupa sa svojih grudi nekoliko mekih perušaka, pa ih privi preko vlažnog sloja na ranjenikovoj nozi. Gek donese još ilovače koju nalijepi po prvom sloju. Ovaj drugi sloj stari gusan je glačao naročito pažljivo, starajući se da slomljenu nogu ispravi i što čvršće utegne. U tome mu je pomagao mraz, koji je neosjetno stezao zavoj na nozi. Već poslije pola sata ranjeni gusan osjeti čvrstinu u nozi, mada bolovi nisu mnogo popustili. Omot od ilovače i perja stegao je nogu na mjestu preloma i gusan se oprezno opirao na nju dok se vraćao jatu.
Umrljani ilovačom, za njim su gegali stari gusan i Gek, zadovoljni uspjehom ovej čudne operacije. Pred zoru je ranjenik, s malo više napora, plivao u jatu ne zaostajući. A kada se, negdje oko podne magle razbiše, gusan je letio u stroju. Prikupio je ranjenu nogu uz tijelo i grijao je u mekom jastuku perja na trbuhu. Bilo je očito da su najteži bolovi prošli. O tome je svjedočila i gusanova živahnost, koja obično nastupa kod bolesnika koji srećno preture nevolje najtežih bolova.
 
XIV
Pored svih nevolja koje su se posljednjih dana obarale na jato, seoba se nastavljala gotovo bez odmora. Isto kao i prvih dana, guske su najveći dio vremena provodile u vazduhu, sijekući svojim živim klinom ogromna prostranstva. Još uvijek je jato bila čvrsta i dobro uređena zajednica. Izdržljivi Gekov duh kao da se prenio na sve članove jata. Svi su letjeli ulažući krajnju snagu u taj posao. Prestali su prigovori mlađih na Gekovu nepopustljivost kada su prelijetali iznad primamljivih lovišta. Novi, nepoznati krajevi, prepuni iznenađenja i opasnosti, zbijali su ovaj dobrovoljni kolektiv u snažan odred koji je uvijek bio spreman za odbranu.
Istina, u toku puta sve je više nestajalo sala koje su pod krilima ponijeli sa sjevera. Naglo se smanjila težina svakog pojedinca, ali se istovremeno smanjivao i napor koji su obavljala krila u letu. Sada se bilo lakše održavati u vazduhu. Kada je jato nailazilo na povoljne vazdušne struje moglo se dugo lebdjeti bez ijednog pokreta krila.
Kada je nebo bilo čisto, letjeli su na velikim visinama, jer su tamo vazdušna strujanja bila češća, a bezbjednost jata bolja. Nikakva lovačka puška ne bi mogla oboriti gusana na toj visini. I nijedan jastreb nije pokazivao suviše veliku želju da na tako visokim prostorima juri jato, tim prije što grabljivice obično love u ograničenom krugu svog prebivališta.
Raspoloženje, koje je posljednjih dana napustilo jato, vrati se ponovo kada nastupi period kratkih, mraznih dana, koji neposredno prethode zimi. Putujući sa sjevera, jato je neprestano izmicalo zimi. Zima ih je, opet, pratila u stopu osvajajući gotovo istom brzinom prostor prema jugu. I tako se dešavalo da su danima putovali u gotovo istim vremenskim uslovima. Mjesta koja su ostajala za njima bila su već nakon dva-tri dana pod snijegom. Ali je za to vrijeme Gek prodirao sve dublje na jug, gdje su već djelovali topli vjetrovi sa mora, dajući posljednji otpor zimi. Bilo je suvo, mrzlo vrijeme u krajevima koje su prolazili. Davno su prestale jesenje kiše i od njihovih bujica ostale su samo krivudave pruge po zemlji posute bijelim maramama inja. Nebo se plavilo u svojim nedostižnim visinama. Bilo je modro, gotovo tamnomodro.
Sunčani, suvi dani bili su predznak oštre zime. Biće to zima obilata snjegovima i mrazom od koga puca kost. Takve zime su rijetke, ali kada naiđu, onda gotovo istom jačinom stegnu studenim zagrljajem zemlju. Ni onaj krajnji jug, gdje vlada potpuno carstvo sunca, ne ostane pošteđen od naglih, kratkih prodora studeni. Prekonoć, poput lopova, upadne zima u topli, cvjetni kraj i svojom mrzlom metlom ošine zelene ćube palmi. Zima sprži mlade izdanke loze, iznenadi tek procvjetalo drveće pomorandži i zabije svoje ledene klinove u stabla stoljetnih maslina.
A onda, obično u svitanje, zima žureći istrese gomile snijega po napadnutim predjelima kao da bi željela da sakrije nedjela što ih je počinila u noći. I čim se sunce probudi, pa začuđeno zastane nad porobljenim južnim krajem, zima se pokupi i ustukne gore, prema sjeveru. Snijeg se izgubi brzo kao što je i došao, a ispod bijelog pokrova ukaže se tužna pustoš: široko i od mraza posivjelo lišće, pocrnjeli čokoti loze sa uvenulim kasnim grožđem, sparušeni zeleni zameci pomorandži i plačne, pokisle glavice neotpornog južnog cvijeća...
Neki tajni predosjećaj govorio je Geku da ih ove godine očekuje baš takva zima. To su svjedočili i ovi prvi predznaci. Gekova žurba nije prestajala za čitavo vrijeme putovanja, a događaji koji su uslijedili svega dva dana kasnije potvrdili su njegovu strepnju.
U toku dana Gek prevede jato preko šumovitog, visokog gorja, na čijim su se vrhovima bijeljeli turbani prvog snijega. Studen vjetar lizao je preko golih vrhova i kovitlao snježnu prašinu tako da je izgledalo da planinom neprestano kruži ogroman, bijeli vuk i uzmahuje širokim repom.
Po pristrancima i krševitim urvinama prelijetala su jata jarebica. Čulo se njihovo uzbuđeno čirikanje kada bi se, negdje iza vrha, pojavio kobac tresigaća. Žutonoge vjetruše ukočeno su dubile po nedostupnim stijenama, očekujući plijen na koji bi se oborile.
Sa sjeverne strane planina je bila obučena gustim omarima borova i jela. Južne padine bile su gole. Samo je nisko žbunje, prošarano kitama kovilja i provenule divizme, raslo između kamenja. S južne strane, u podnožju najvišeg vrha iskrilo se gorsko jezero. Uzak pojas livade ogledao se u njegovoj vodi, a nekoliko bučnih izvora uskakalo je u nj. Kada Gek sa jatom zaokruži iznad jezerca, dočeka ih vesela graja pataka. Stigle su dan ranije i nikako nisu mogle da se odvoje od novog bivaka, zahvaljujući obilju ribe od koje je jezerce prosto vrvjelo.
Poput širokog pluga Gekovo jato zaora sredinom jezerca. Sunce je još igralo na najvišem vrhu planine. Složni gusani navališe da traže hranu. Za to vrijeme Gek sa nekolicinom gusana oplovi obalu. Njegovo oštro oko otkri neobičnu živost po šumarcima i grmlju što se spuštalo do jezera. Nekoliko puta su ugledali platneni lisičji rep kako se provlači između šiblja. Jedanput Gek opazi vuka. Klečao je oslonjen na zadnje noge i nepomično posmatrao grupicu gusana, šireći svoje velike oči. Jedna kunica zlatnožuteg krzna ostavi stijenu na kojoj se odmarala tokom dana i, savitljiva kao zmija, poče da puže prema obali. Par orlova je na obližnjem kršu razdirao tek uhvaćenog zeca. Bili su tako halapljivi i nestrpljivi da se čulo kako krčkaju kosti žrtve, polomljene snažnim kljunovima.
Pošto je sve dobro izvidio, Gek požuri da upozori jato na oprez. Ponovo je preuredio poremećene redove gusaka koje su se rasule u potrazi za ribom. Onda sa svojom grupicom otpliva do same obale. Geku kao da se prohtjelo da zbija šalu sa ovim gorskim hajducima što su vrebali duž obale, privučeni izgledom na dobar lov. On upliva u plitak zaton i nemarno poče da cupka tamnozelene vrške jezerskih trava. Plivali su uza samu obalu, pažljivo održavajući rastojanje koje im je obezbjeđivalo sigurnost od napada.
Jedna lisica se najprije polakomi na krupnu Gekovu priliku. Puzeći na trbuhu ona neprimjetno pređe uski livadski pojas i prileže iza busena užutjele trave. Onda, kada Gek učini pokret koji ga samo za pola metra približi obali, lisica zastade, pa gotovo utonu u zemlju. Bilo je pravo čudo kako se njeno vitko tijelo stopilo sa podlogom. Ništa se više nije moglo tu primijetiti osim uzbuđenog podrhtavanja šiljatih ušiju. Gek tobož nemarno skrenu pogled na struk trave u vodi. Lisica iskoristi taj djelić vremena da prepuže ne više od pola stope prostora. Onda Gek, pošto se uvjerio da lisici treba još malo prostora da bi izvela odlučan skok, podiže glavu k nebu i tobože uznemireno gaknu. Zvuk Gekovog glasa prikova ponovo lisicu na zemlju. Njeno strpljenje kao da nije imalo granica. Ležala je tako nepomično sve dok sunce potpuno presjeni vrh planine. Ali se i Geku morala priznati upravo pretjerana smjelost. To što je činio bila je igra sa vlastitim životom. Veslao je gotovo pod nosom lukavog neprijatelja.
Iz jata su sve češće dopirali opominjući krikovi. Kao da ih ne čuje, Gek jednim pokretom noge skrati rastojanje između sebe i lisice. Sada je, kada bi bacio brz pogled iskosa na lisicu, dobro vidio njenu trouglastu njušku, priljubljenu uz prednje šape. Vidio je kako je njuška vlažna od ubrzanog daha.
Centimetar po centimetar puzila je lisica prema onoj nevidljivoj granici koja ju je dijelila od Gekovog života.
Kao opčinjen Gek je plutao na istom mjestu. Kao da su zamrli svi pokreti u njegovom tijelu.
Ukočila se i lisica. Pretvorila se u izduženo, živo tane, u strijelu neposredno pred odapinjanje.
Nijema igra smrti i života se nastavljala. Na trenutak je zaustavljen svaki pokret, da bi se tijelo neprijatelja i tijelo žrtve nabilo istom količinom energije, koja će se čas kasnije pretvoriti u jedan jedini skok.
Gek nije bio potpuno siguran da će izbjeći skok grabljivice. Ali je za bijeg bilo kasno. To što je on izveo trenutak kasnije nije bio bijeg, to je bio strahoviti, nepojmljivi grč čitavog njegovog bića.
Skok lisice bio je munjevit. Gekov skok unazad bio je isto tako brz kao munja. Nema te sprave koja bi mogla da utvrdi razliku u brzini ta dva skoka. Jer, kada su ispružene lisičje šape pale na mjesto gdje je Gek stajao, Gek je bio izmakao samo za dužinu lisičine njuške. Talas koji nastade od pada njenog tijela zapljusnu i prekri Geka. Kada opet izroni, od lisice ga je dijelilo ne više od pola metra. Njene zakrvavljene oči, njeni kao snijeg bijeli zubi, njen otužan dah ošamutiše Geka. Imao je još toliko snage i prisebnosti da se odbaci sa vode i poleti.
Zatim, preletjevši desetinu metara, Gek pade na vodu iscrpljen ovom strašnom igrom i spazi lisicu kako se izvlači na obalu. Iskočila je na livadu, otresla vodu sa žutorumene dlake i sporim korakom zamakla u gustiš. Gek je isprati snažnim, pobjedničkim krikom i požuri da se priključi jatu. Tamo ga dočekaše stostruki krici oduševljenih gusaka.
Šta je trebalo Geku da se upušta u ovu avanturu? Možda se u Geku probudila potreba da prkosi smrti, kao ono kad se čovjeku prohtije da ide ivicom bezdana, iako tu kraj njega vijuga sigurna planinska staza.
Možda je to Gek zaželio da se jednostavno poigra sa nekim ko ne pripada njegovom rodu. Ili je, što je najvjerovatnije, zaželio da iskuša samog sebe, da vidi šta može. A možda je, osjećajući svoju snagu, odlučio da je stavi na najtežu probu, pa je htio da pokaže jatu da može više od svih...
 
XV
Najprije sitna kiša, a onda kiša pomiješana sa snijegom zasu jato dok je letjelo iznad polja u podnožju planine. Na otvorenom polju vjetrovi su se sudarali i komešali kovitlajući studeni i vlažni snijeg. Ovlažena krila gusaka otežaše. Tamni, burni dan zarobi jato.
Golo polje nije pružalo nikakvog zaklona. Uzalud je Gek spustio jato na visinu od desetak metara od zemlje; snježna bura se pojačavala svakim trenutkom, i prvi put u jatu se poremeti red. Najprije popustiše mladi gusani sa začelja. Zgomilaše se i rasuše. Onda nered zahvati sredinu. Izmoreni krici gusaka koje su se dozivale miješali su se sa zviždanjem vjetra. Gek izgubi pravac. Posljednje što je vidio prije nego što odluči da spusti jato bila je razvučena, barovita livada, obijeljela od snijega.
– Gek... Gek! – dozivao je starješina jata.
– Gir-lim... lim... gir-lim! – odazivale su se pokisle guske. Grupice od pet-šest gusaka ispadale su iz burne tame i padale po livadi, na kojoj se uhvatila plitka bara kiše i snijega.
Nad njima je hučalo razljućeno nebo. Mokri kaiši lapavice šibali su po vratovima. Po leđima i između krila brzo se hvatao sloj vlažnog snijega. Svaki čas čuo se pljusak kašaste vode i prigušen klepet krila. To su se guske otresale.
Pri kraju livade dizao se taman zid žbunja. Gek povede jato u taj jedini zaklon. Na po puta zaustavi ga nečiji prigušen žagor. Iz žbunja je dopirale tiho, izgubljeno pućkanje.
– Puć-puć... – puć-puć! – pa opet:
– Pućiii-puć...
Kad se Gekovo jato sasvim približi žbunju, tamo ih je čekalo desetak prepelica. Zgurene i pokisle, one su se zgomilale ispod jednog žbuna u sivu gomilicu. Po jednu nožicu su odigle uvis, nastojeći da je zagriju ispod svojih kratkih ovlaženih krila.
U poređenju sa prepelicama Gekovo jato je bilo kao dobro opremljena vojska prema iscrpljenoj gomilici beskućnika. Sitno, gusto paperje koje je raslo na guskama ispod pravog perja štitilo ih je kao dvostruko odijelo. Masne žlijezde lučile su mast kojom su guske mazale svoje perje pred svaki let. Nisu bile ni toliko izgladnjele koliko prepelice jer su hranu nalazile i na zemlji i na vodi. Dugi, brzi marševi Gekovog jata nisu se mogli ni uporediti sa sporim i kratkim preletima prepelica, čija su krila bila slabačka za malo jači vjetar, čitavih petnaest dana ranije pošle su na jug ove prepelice, a sada ih je stiglo Gekovo jato. Izgubljene, umorne i gladne, one su se, po svemu sudeći, već bile predale sudbini. Sćućurene pod žbunom izgledale su kao tužna grupica nejake djece.
Seoba na jug bila je još samo velika želja ovih ptičica. Snage je nestalo. Ostala je samo želja i san o toplom sunčanom kraju, u kome će naći sigurnost i tek pomalo hrane: ponekog crvića, zrnce žita na strnjikama ili oporu sjemenku divljeg nâra.
Gek im nije mogao pomoći, pa sve i da se takva želja javila u njemu.
Oko njega su žagorili njegovi rođaci i kao da su proklinjali čitav ovaj neljubazni kraj po kome je bješnjela snježna oluja i u kome nije bilo ni zaklona ni hrane.
Gek je jedino mogao da pooštri opreznost zbog jata i da, pokatkad, uzbuni gomilice gusaka što su drijemale na vodi. Tjerao ih je da prelijeću s jednog kraja livade na drugi, da bi na taj način zagrijale tijelo i oduprle se mrazu, koji naglo naiđe preko noći.
Kada se izjutra nebo malo razbistri i suvomrazica stegnu snježnu kašu po livadi, Gek naredi pokret. Polijetali su jedva mičući promrzlim krilima. Gek se vinu u vazduh posljednji, jer je vodio računa da neko od gusaka ne ostane omamljen umorom i drijemežom. U žbunju, gdje su sinoć bile prepelice, nije se više čulo njihovo nemoćno pućkanje. Nije ih bilo ni u vazduhu. Gek napravi mali polukrug oko žbunja, spusti se nisko i ugleda... Smrt!... Na sivoj podlozi zemlje, ispod žbunja, ležalo je malo jato, mrtvo, ukočeno. Prepelice su popadale na leđa. Tanušne nožice stršale su im uvis. Zgrčeni, žućkasti prstići na njihovim nogama stegli su se posljednji put, kao da bi da zadrže ono malo toplote što je bilo u tijelu.
Nemilosrdni mraz ih je pokosio pred samu zoru.
Gek ne uzmože da suzdrži krik užasa koji mu se ote iz grla tako snažno da mu iz jata odgovoriše uznemireni dozivi gusana. A onda očajno lupnu krilima i pobježe dalje od te jezive slike prepeličjeg groblja.
 
XVI
Bijaše potrebno svega još dva dana da se Gekova bojazan od dolaska zime potpuno obistini. Snježne bure ih pristigoše i prestigoše. Gotovo neprekidno mećave su jurile jato. Izmijenilo se samo to što je sada, umjesto lapavice, padao sitni suvi snijeg. Padao je dan i noć. Zatrpavao je zemlju svojom brašnenom bjelinom, uravnio plitke jaruge i uvale i do krošanja prekrio bijelim kabanicama žbunje i nisko drveće.
Za vrijeme kratkih zatišja, koja nastupahu između dvije mećave, jato se podizalo i žurno grabilo prema jugu. Nad snježnim morem plovio je tada oštri klin dalekih putnika. Gek je gotovo uvijek bio na čelu. Tek je sada istinski osjetio gubitak najjačih gusana koji su se u boju sa kragujima žrtvovali za jato. Samo dva-tri para gusana mogli su katkad preuzeti ulogu vođe i zamijeniti Geka na čelu onda kada je čak i njemu ponestajalo snage. I Gi-Gak je izmijenio mjesto u klinu. Pomakao se naprijed. Iza njega je sada letjelo nekoliko slabijih gusaka, za njima ranjeni gusan i najzad sijedi ljekar, koji je ujedno trebalo da štiti začelje.
Studen je polako, ali sigurno načinjala jato. Stradali su slabi i odviše stari.
Ali je Gek, dok je vodio jato, u kratkim zatišjima, sve češće osjećao jedva primjetne znake po kojima je zaključivao da su se primakli južnim krajevima. Iznenada bi na velikim visinama prodro mlak talas vazduha noseći sa sobom miris mora i obala. Jedan trenutak i talas bi nestajao u mraznom okeanu. Gek se, ipak, nije varao. Bio je to vazduh s mora. Dolazio je kao poziv jatu da izdrži. Tada je Gek, obradovan i ohrabren, najednom počinjao da gače: – Gvim-gir-lim!... gir-lim!... – i njegovo brzo, učestalo gakanje prenosilo se na jato. Umorni letači su prihvatali radosni nagovještaj skorog odmora i nad snježnim beskrajem prosipala se kiša nestrpljivih pozdrava jugu.
A kraj seobe bio je ipak još daleko. Na stotine kilometara daleko od jata prostirao se bedem primorskih planina. Čitav prostor između jata i njih pokrivao je snijeg. Uvijek i samo snijeg... Snijeg i mraz. I ledena prostranstva, posuta šumama, selima i gradovima.
Snježni nameti bili su negdje raskinuti drumovima i željeznim putevima po kojima su jurile crne, dimljive sprave, od čijeg piska bi se Gi-Gak stresao. U krajevima bližim ljudskim naseljima ukrštali su se na snijegu bezbrojni tragovi ljudi i životinja. Uskolebani zidovi dima obavijali su naselja. Nad njima su se dizala crna, debela koplja fabrika, što su ličila na ogromne upaljene cigare.
Jedanput, po noći, jato izgubi pravac i naletje pravo preko nekog grada. Gi-Gak se umalo ne uguši od oštrog, ubistvenog dima što je letio nad kućama i ulicama. Noć je bila prilično tiha, ali su se gradska svjetla jedva nazirala kroz ovu koprenu dima i otrovnih para koje je ispuštao grad. Ošamućeni zagušljivim vazduhom kojim ih počasti grad, gusani ne izdržaše. Grajali su dok su letjeli iznad osvijetljenih ulica, i Gek premrije od straha da ta graja ne opomene ljude, nekoliko časaka je proveo u očekivanju vatrene smrti sa zemlje. Ali sve prođe dobro. Jato konačno preletje grad i izgubi se u noći. Jedino što osta kao uspomena na grad bilo je povremeno šmrcanje ponekog gusana koji je malo dublje povukao gradskog vazduha u svoja mlada pluća.
Onda bi, poslije kratkog vremena, opet zazviždala mećava i jato se spuštalo na snijeg. O hrani nije bilo ni pomena. Nigdje ništa nije bilo, sve je pokrio debeli sloj pršića, pod kojim su nestala žitna polja. Zamrzle rijeke bile su zatrpane, tako da se na mnogim mjestima izgubila i obala. Guskama je preostajalo jedino da vrijeme dok traje mećava iskoriste za mučan odmor, u kome je tijelo iznalazilo posljednje djeliće snage za buduće napore. Prazni želuci prilijepili su se za hrbat. Ni crijeva više nisu krčala. Duga glad je uspavala i njih.
Tek ponekad gusani su imali prilike da utonu u bogate, sjajne gozbe. Tada bi se neviđenom brzinom punili njihovi želuci. U mrkloj noći čulo se kako rade kljunovi. Čuli su se radosni krici, koji su svjedočili o izobilju. Gozba bi potrajala sve dotle dok nov nalet vjetra ne bi ošinuo jato. Onda je nestajalo svega. Gusani su se budili. I opet je oko njih bila mrazna noć.
Priviđenje kratkog, divnog sna gubilo se u surovoj stvarnosti.
 
XVII
Zaglušnom grajom i užurbanim udarima krila jato pozdravi stupanje u svoje zimsko prebivalište. Čim preletješe vijenac krševitih primorskih planina, pod njima se ukaza mrki pojas zimzelenih šumaraka sličnih kolonama vojnika koji nastupaju iz neravne, zemljom siromašne padine planina.
Jedan uzak i mračan kanjon dijelio je planinu gotovo po sredini. Iz njegove utrobe šikljaše burna, pjenušava rijeka i spuštaše se preko mnogih slapova u zelenu niziju duž morske obale. Tamo je rijeka smirivala svoj gorski tok i valjala se prema moru sporim hodom onoga koji je stigao svom krajnjem cilju. Oko rijeke, bliže planini, mirovala su raštrkana primorska sela, okružena vinogradima i majušnim vrtićima u kojima se crvenjela sipka i posna zemlja. Okrugle krošnje primorskih borova i vitka koplja kiparisa pokrivali su brežuljke bliže moru. Oni su se svojim južnim padinama spuštali pravo u tamne, nemirne dubine.
U svom novom prebivalištu Gi-Gak nađe mnogo sličnosti sa svojim zavičajem. Isto kao i tamo na sjeveru, brujalo je uzgibano more, a gladni galebovi vodili neprekidne svađe oko plijena. Jednako kao i u zavičaju, rijeka se svakog jutra i svake večeri gurala sa morem i uvijek se predavala. Nije joj pomagala ni snaga silnih slapova što su se survavali iz kanjona. I, najzad, ovdje se odvijao jedan zamršen život mnogih bića koja su pobjegla pred zimom i onih koja su tu stalno nastanjivala, pa se činilo da je neko pokupio i prenio zeleno naselje čak sa sjevera na jug.
Topli vjetrić s mora provlačio se duboko uz rijeku i prvi put poslije mnogih stradanja milovao narogušene pleći gusana. Zavlačio se ispod krila i mlakim dahom ljubio iscrpljena, žilava tijela sjeverne djece.
Jedno je smetalo Gi-Gaku, a i ostalima. Rijeka nije obilovala hranom. Mnogobrojna jata divljih pataka, šljuka, ždralova i nadasve ronaca prorijedila su ribu u rijeci. Žabe su bile prava rijetkost. A po riječnim adama i svuda duž obala od tave nije bilo ni traga. Opasli su je zečevi i domaće životinje klopavih ušiju i užasno drečavog glasa.
Još prvoga dana njihova rika preplaši Gi-Gaka tako jako da je šmugnuo u najbližu vrbu. Rika čudnovate klopave životinje odjekivala je nad rijekom kao zvuk raznoglasne, pokvarene trube. Stvar je bila tim strašnija što je životinja riknula tek onda kada se primakla sasvim uz obalu, dvadesetak metara daleko od Gi-Gaka.
Gusan je odskočio kao udaren pod gusti vrbov šibljak. Zgurio se, i kada se odlučio da pogleda to drečavo čudovište, ponovo se stresao od straha. Stajalo je oduprto na svoje četiri tanke noge, istegnutog vrata i izbuljenih očiju. Visoko podignut rep i otkriveni veliki zubi između kojih je kuljala rijeka zaglušnih zvukova dopunjavali su njegov ratoborni izgled. Gi-Gak zatvori oči sve dok dernjava ne presta, a kada opet progleda, vidje sivog kopitara kako zamišljeno čupka uvenule listiće kupine, čije se grmlje spuštalo sve do rijeke. Gi-Gak se neprimjetno provuče ispod vrba do jata i začudi se mirnoći s kojom je Gek primio pojavu onog čudovišta.
Magarac je mirno produžio da čupka po kupinjaku, ali mu Gi-Gak zadugo ne povjerova. Često se okretao i provjeravao da li čudovište nije već jurnulo za njim. Magarac mu se činio veoma lukav i opasan.
 
XVIII
Prođe nekoliko dana i ništa se ne poremeti i novom životu jata. Hrana koja se sastojala pretežno od bilja i poneke ribe lagano je vraćala snagu izgubljenu na teškom pohodu.
Gek bijaše zadovoljan. Uspješno je doveo jato do cilja. Njega nimalo nije uznemiravalo to što su druga jata divljih gusaka svaki dan prelijetala njihov bivak i nastavljala put preko mora. Gek je bio pripadnik vrste nordijskih gusaka, najkrupnijih u porodici gusaka. Ova vrsta, prilikom seobe, ne putuje čak u Afriku. Njima potpuno odgovaraju uslovi koji vladaju na sjevernim obalama Sredozemlja. Budući da glavni dio svog života provedu na krajnjem sjeveru, Gekovi gusani su bili mnogo otporniji na zimu od gusaka koje se legu u kontinentalnim zemljama. Rijetki i kratkotrajni prodori studeni u kanjon kroz primorsku niziju nisu mogli naškoditi jatu, pogotovu kada je već bila sredina januara. Sudeći po svemu, žestoki mrazovi bili su već za njima.
Uskoro nastupi period bura. Danima su ogromni talasi gruvali u kamene obale. Nemiran drhtaj bure širio se daleko uz maticu rijeke u vidu brzih, zaigranih kolovrata. Seoba prestade. Nijedno jato nije se više moglo vidjeti na uzburkanom nebu. Sve se pritajilo na zemlji, zaklonjeno u grmlju ili skrivenim riječnim zatonima.
Nestade brodskih dimova na moru.
Silna olujina stjerala je sve živo u zaklon. Ni ljudi se ne pojavljivahu duž rijeke. Zatvorili su se u svoje domove iza debelih drvenih kapaka, i jedino što odavaše život po zaseocima bijahu tanki, drhtavi stubovi dima što su se vili nad kamenim badžama.
Zgasnu i zamrije život u dolini kao slabačak kunić koji se stiskao uz zemlju prestravljen urlikom bure.
Gek se radovao burama. Ma koliko da je stihija bješnjela nad okolinom, ona je u nečem bila korisna jatu. Ljudi se nisu usuđivali da po takvom nevremenu odlaze daleko od svojih kuća. Na lov, sigurno, nisu ni pomišljali. Radije su ostajali u toplim sobama, zabavljeni pričama i posijelima ili popravkom alata za proljećne radove..
I dešavalo se da je po nekoliko dana obala rijeke bila pusta, bezopasna. Jato je slobodno plivalo sredinom rijeke i privlačilo se do mjesta gdje se ljeti poji stoka. Brčkalo se oko uskih, drvenih ćuprijica, kuda se najprije moglo naići na otpatke stočne i ljudske hrane.
Samo je burni vjetar neprestano svirao u svoju široku sviralu i podizao na površini rijeke bijele češljeve talasa. Šibao je po vrbacima, mrseći vitke pletenice jova i u predasima gudio prigušenu pjesmu bure.
Turobni dani odlazili su jedan za drugim. Ali zima ne popušta. Po planinama iznad mora blistahu zaobljene naslage snijega i sve češće prodirahu britki bičevi mraza kroz uska vrata kanjona.
Pred veče i u zoru nad rijekom promicahu rijetke pahuljice. A u Gekovoj glavi lagano poče da se stvara bojazan od te strašne studeni, koja kao da je htjela da osvoji čitav svijet, pa je uporno napadala i Gekov bivak. Pametni gusan naslućivaše da im predstoji zima kakvu još nikada nije upoznao ni preživio. Strah obuze Geka.
 
XIX
Krajem januara, iznenada i prekonoć, zima provali kroz uske vratnice kanjona i osvoji dolinu sve do mora.
Do zore napada i naslaga se po zemlji debeo snježni pokrivač. Crno, uzburkano more izgledalo je još crnje kada ga uokviriše bijele obale.
Po rijeci su bezglavo plovila jata gusaka i pataka otresajući sa svojih leđa kupice snijega, koji se zamrznuo i prilijepio za gornje perje. Dugi sprud opružen po sredini rijeke bio je opkoljen grupicama ptica plovuša. Vrzmale su se uz njegove odsječene obale, polijetale nakratko, trčeći za lovom i kao sumanute gnjurale po vodi.
Gek je vodio svoje jato razvučeno u rijetkom nizu. Ogromna kolona gusaka pružila se s kraja na kraj zapadne obale spruda. Jedno jato pataka vrtjelo se između Geka i desne obale rijeke, po kojoj su se nizali kupinjaci, sada pritisnuti prhkom snježnom kitinom.
Vođa ovog jata bijaše plavogrli patak. Svaki čas on je uznemireno osmatrao blisku obalu i snažnim, dubokim glasom davao na znanje svojima iz jata da moraju biti oprezni. Brzo bi proplivao oko jata, žureći žabo kljun u vodu ne bi li uhvatio što za jelo, pa odmah zatim dizao glavu, okretao je u svim smjerovima i ispuštao svoje kratko, zapovjedničko ,,kva-kvak!"
U ovo snježno, tiho jutro instinkt došaptavaše patku neku nevidljivu opasnost.
Ali sve bijaše mirno i nepomično. Bijela podloga snijega nije bila prošarana nijednim sumnjivim tragom. Nijedan pokret živog bića nije narušavao njen ledeni drijemež. Divljač je mirovala u svojim skrivenim logama. Ljudi se nisu pojavljivali, iz kuća. A patak, ipak, postajaše sve nervozniji i sve češće, gotovo neprekidno čulo se njegovo „kvak!", kao opomena svim stanovnicima rijeke.
Nošena maticom, niz rijeku je polako putovala nekakva ogromna klada pokrivena gomilama lišća i šiblja. Metar po metar ona se primicala jatu i njen prednji dio bijaše uperen pravo po sredini razasute patkove porodice, kao da je vođen nekom nevidljivom rukom. Iza prve, nešto bliže obali i na rastojanju od desetak metara pojavi se i druga klada. Guste ljese šiblja prekrivale su je sve do vode. Vršci prutova parali su s obje strane maticu, pa se činilo da je rijeka zgrabila ogromni češalj kojim hoće da počešlja svoje plave, valovite pletenice.
Pojava ogromnih balvana na rijeci bila je neobična. Sve što se pojavi iznenada, pa makar kako izgledalo bezopasno, privlači pažnju plovuša. Još izdaleka Gek podozrivo žmirnu u trome klade, koje se sada bijahu poravnale, pa ćuteći povuče svoje jato niže, prema ušću. Nešto kasnije isto to učini i plavogrli patak. Njihovim primjerom pođoše i ostala jata. Na rijeci se odvijala spora trka. Po čitavoj širini rijeke okupljahu se jata u gomile i uzmicahu pred kladama, koje su ih pratile brzinom matice. Udaljenost između posljednje grupice i tamnih gomila plovećeg žbunja bila je još uvijek tolika da se nije trebalo bojati.
Na suženoj okuci rijeke, neposredno pred ušćem u more, jata zastadoše. Zgomilaše se. Za tih nekoliko trenutaka klade se primakoše još bliže. Gek se uzbuđeno osvrtao. Njegova krila zadrhtaše kao pred poletanje. Slučajno Gek zaustavi pogled na gustom žbunu kupine, tik kraj obale. Jedan pokret skupljenog, velikog tijela otkri mu se. Bili su upali u zasjedu lovaca.
Gek kriknu i poletje. Bilo je prekasno. Oštar zvižduk presiječe tiho mrmorenje rijeke i sa obala grunuše hici.
– Bum-bufff!... Bum! Bum! – učestano zapraštaše puške, sve gušće, sve glasnije, a dim sagorjelog baruta opasa uski riječni tjesnac. Ptice poletješe i okrenuše uz rijeku. Tada, kao nekim čudom, oživješe čudnovate klade. Sa njihovih bokova popadaše gomile šiblja, ukazaše se vitki bokovi čamaca, a ljudi hitro nišaneći osuše paljbu po rojevima plovuša od kojih se zacrnje nebo.
– Bum! Bum! Bum! – praštalo je odozdo i stokratno odjekivalo sve do padina planine. Pljusak brzog olova udarao je po krilima i trgao rojeve perja sa njih.
Sve češće su po rijeci pljuštala tijela ustrijeljenih ptica, a pod njihovom težinom skakahu uvis mlazovi zarumenjele vode. Panika obuze jata. Plavogrli patak, pošto podiže u vazduh svoje jato, naletje iskosa pravo u Gekovu kolonu, sudari se s nekim gusanima i presiječe nadvoje Gekov klin. Onda, izgubljen i ošamućen, u niskom letu naletje pravo iznad desnog čamca, a za njim nagrnuše njegove poslušne plovke.
Kada Gek ponovo nađe vremena da se osvrne za sobom, on opet spazi plavogrlog, ali više ne u vazduhu. Pokošen metkom, on se očajnički premetao po vodi izmičući ispred raširenih ralja dugačkog, klopavog psa. Njegovo jato, pošto ostade bez vođe, napravi drugu grešku i jurnu nazad prema okuci rijeke. Tamo ih dočeka složan plotun mnogih pušaka i za nekoliko sekundi prepolovi. Ostaci jata rasplinuše se i izgubiše nekud duboko nad morskom pučinom.
Rijeka je krkljala od pucnjave, od prijetećeg zvižduka olova, od izbezumljenih krikova ptica. Uzmučena jata su sporo pronalazila jedini izlaz iz lovačkog obruča – pravo, gore uz rijeku, kuda se iskusni Gek već bio probio. Mrtva tijela plovuša prekriše rijeku. Pobijeni patci plovili su iskrenuti na leđima i otkrivali raskošne boje svoga plavog, žutog i rđasto crvenog perja. Između njih promicahu siva tijela pobijenih gusana, a njihova moćna krila još se trzahu opirući se smrti. Ponegdje, nepokretni i zgrčeni kao da su gromom udareni, ljuljuškali su se posljednji put u vodi maleni ronci.
Kao postiđena, nosila je rijeka njihova tijela. Činilo se da teče još sporije. I nju je ukočila smrt što se prikrala u svitanje.
A kada se sve utiša, kada i posljednja grupica razbijenih jata uzmače daleko uz rijeku, na rijeci ostadoše samo ljudi. Išli su duž obala, pripaljivali cigarete i glasno se dovikivali. Crne cijevi njihovih pušaka još su se dimile. Zastajali su, potezali iz čuturica rakije da se zagriju u ovom mraznom jutru. Kao prasak njihovih pušaka odjekivao je ljudski smijeh. Bili su zadovoljni uspjehom lova.
Sredinom rijeke krivudali su čamci, veslači se svaki čas pregibali preko bokova i kupili pobijene ptice, pa onda oduševljeno izvikivali:
– Ej-hej, kakav gusan!
– Oho! Patak, i to lanjski! Ala! Ala! – čulo se s, druge stane.
– Ju-haa! – proslavljao je treći lovac odličan pogodak.
Čamci su se punili pobijenom pernatom divljači. Tonuli su pod težinom lovine do sredine bokova. Veslači zaveslaše prema obali, gdje je čekala grupa lovaca. Trebalo je još samo izvršiti diobu plijena i lov će biti završen.
Niko više nije gledao u rijeku. Okrvavljena mnogim kapljicama krvi, tekla je žalosnim tokom oplakujući nevidljivim talasima svoje obale. Tekla je i gubila se u moru, predajući mu svoj život i život pobijenih, nemoćnih bića.
 

XX
 
Iznad bijelog polja letio je ispred svog uzmućenog jata tužni i zbunjeni Gek.
Kao velika bakarna para iskoči sunce iz mora i zaljulja se na krajnjoj ivici pučine. Ono prosu turobno rumenkasto svjetlo po snježnim poljima. Kao da rđin prah prekri svu okolinu, snijeg dobi čudan odsjaj, od koga je boljelo u očima; drhtava pučina preli se tmurnom, grimiznom koprenom.
U tom sumornom, gotovo sablasnom osvjetljenju iskrsnulo bi ovdje-ondje desetkovano jato i vijalo se nad poljem. Prelijetalo je povrh prestarjelih maslinjaka i malo kasnije udaralo pravo iznad skrivenih zaselaka, pa se naglo okretalo nazad, bezglasno bježeći u sive daljine.
Na zemlji više ne bijaše skloništa. Gek nigdje nije bio siguran. Usplahiren gubitkom desetine gusana, Gek se nevoljko osvrtao za sobom i prosto nije vjerovao očima: za njim nisu letjeli mnogi stari znanci. Njihova mjesta u čelu klina zauzimali su sada mladi gusani. Četvorka Gekovih starih drugova, po dvojica sa obje strane klina, još ga je pratila, pozadi njih otegnula se neuredna kolona preplašenih novaka i onih najstarijih, koji jedva sustizahu jato. S lijeve stane Geka, četvrti u redu, letio je Gi-Gak, sav nakostriješen od straha, jer prizori na ušću rijeke još ne bijahu iščezli iz njegovog pamćenja.
Pred ovom posljednjom nesrećom postadoše sitne sve teškoće puta na jug. Gi-Gak je tog jutra bio očevidac mnogih smrti. Pola metra ispred njegovog kljuna prvi plotun oborio je velikog gusana, čija su krila bila tako široka da Gi-Gak nikada ništa nije mogao vidjeti ispred sebe kada je letio za njim. Mlaz sačme na koji je naletio krupni gusan u trenutku je prekinuo njegov život. Bilo je prosto nepojmljivo kako je, najednom, prestao svaki pokret tog velikog tijela, kako su naglo klonula raširena krila i kako se gusan pretvorio u gomilu perja, koja jurnu naniže kovitlajući se i pljusnu u vodu, praveći sivu rupu u talasima.
Kako je strašno i neobjašnjivo bilo to naglo nestajanje Gi-Gakovih rođaka?! Vazduhom je učestano pucao bič smrti i svaki čas udarao ponekog, a udareni padahu. Padali su desno i lijevo od Gi-Gaka. Kao da su se naljutili na vječiti red u jatu, oni ispadahu iz klina. Kvarili su posljednji put stroj, da bi zauvijek završili svoj let po ovom neljubaznom nebu.
Obuzet silnim strahom, Gi-Gak prestade da gleda oko sebe. On je samo vidio široka Gekova leđa, on je jurio samo za njim, očekujući od njega spas i strepeći da se i Gek, najednom, ne naljuti pa propadne dolje i ostavi obezglavljeno jato.
Posljednje što je vidio bila je pogibija jedne morske utve. Prvi pucnji zatekli su je skrivenu i kao uvijek osamljenu u žbunju, do obale. Kad gromka pucnjava diže sve živo sa rijeke, ni utva ne izdrža, iako su joj njena osamljenost i njen zaklon pružali najbolju odbranu od smrti koju nisu mogla imati velika jata drugih plovuša. Njena bijelo-zelena krila zviznuše poput rakete vazduhom, ona je mogla da leti dvostruko većom brzinom nego ostale ptice, ali kada stiže na sredinu rijeke, nju zahvati opšti metež. Utva udari niz vodu i sudari se sa nekim patkom, koga istog trenutka obori metak, vjerovatno namijenjen zelenoj utvi – rijetkoj i mnogo cijenjenoj divljači. Zatim se zlatokrila ljepotica jednim pokretom okrenu nazad i velikom brzinom prozvižda kroz sredinu Gekovog jata, pa onda skrenu, ošamuti Gi-Gaka fijukom svojih krila i sunu prema desnoj obali. To je bio njen posljednji manevar! Gi-Gak vidje samo plavi oblačić dima na zemlji, kome odgovori oblačić perja u vazduhu što poletje sa pogođene utve. Bijelo njeno tijelo sunovrati se i nestade u isto tako bijelom pokrovu snijega.
Onda se pred Gi-Gakom otvori snježna ravnica i buka pucnjave, uzvika i krikova posta slabija. Rasplinu se, nestade...
Lutali su do podne.
U podne Gek okrenu jato nazad i jurnu prema rijeci. Nasred polja, tamo gdje su gusti ljeskari dijelili polje živom ogradom, Gek spusti jato u snijeg. Popadaše i do koljena uroniše u prpošnu studen. I ostali su tako sve do noći, nepomični, bezglasni, povijenih vratova, kao razbijena vojska. Iz daljine crni red gusaka podsjećao je na izuvijanu brazdu iskopnjele zemlje.
Gek izabra ono što mu je jedino preostajalo. Na ravnom kao dlan polju bio je izložen svačijim pogledima. Svud okolo bili su zaseoci i ljudi u njima. Ljudi oštrih očiju mogli su, ne izlazeći iz kuće, vidjeti vijugavu brazdu Gekovog odreda na bijeloj podlozi snijega.
Ali ako su ljudi odmah mogli opaziti Geka, i Gek je mogao kontrolisati svaki njihov pokret. Na golom prostoru od petsto metara naokolo ništa nije moglo promaći budnim osmatračima iz jata. Na odstojanju od petsto metara Gek je svojim bistrim vidom mogao da razlikuje vrapca od sjenice.
I, sad, neka ljudi pokušaju da mu se privuku! To je bilo nemoguće i za najvještijeg lovca, tim prije što je Gek sasvim sigurno umio da razlikuje lovce od mirnih ratara, koji su katkad promicali uskim prtinama, vukući na leđima bremena drva ili naramke sijena za hranu stoci.
Noć je Gek odredio za skupljanje hrane na rijeci. Znao je da se lovci pojavljuju samo preko dana, kada im svjetlo omogućava da iz daljine šalju svoje dobro nanišanjene hice.
Gekova nova odluka bijaše krajnji domet njegovog oštroumlja.
Tu odluku jato prihvati kao nešto što je bilo prirodno, jer je svaki član te porodice nosio nejasnu nadu da je Gekova odluka ono što će im produžiti i održati život pred ljudskim progonima.
A ti progoni svaki dan bijahu češći. Svaki dan hajke su bivale sve bolje pripremljene, sve lukavije.
Gek je morao da „misli" sam – protiv mnogih, sam – protiv ljudi, tih savršenih bića u čijim rukama blistahu plamene sprave, kojima Gek nije znao drugog imena sem – smrt

Gekova kolonija

 
 
XXI
 
Na dan prije početka velikog zimskog lova jedan starčić sa zelenim šeširom na glavi izađe iz voza na krajnjoj primorskoj stanici. O ramenu mu je visila kratka puška neobično debelih cijevi. Starčev pojas i prsi bijahu načičkani remnicima i torbama, redenicima za metke i uzicama, vabilima kojima se doziva i mami divljač, a o desnom boku njihao se širok lovački nož sa drškom od jelenovog roga.
Lovac potrča duž voza, zaustavi se kod jednog zatvorenog vagona, povuče rezu na vratima i kratko zviznu. Čopor pasa nagrnu iz mračnog otvora i uzbuđeno poče da poskakuje oko čovjeka. Bile su to životinje velikih, obješenih ušiju, žućkaste ili smeđe dlake, sa kratkim repovima koji se neprekidno pokretahu. Između lovčevih nogu majao se par vitkih keruša. Bijela leđa im bijahu ukrašena sitnim, okruglim pjegama, što je davalo neobičnu živost njihovim pokretima. Starac izvadi komadić šećera iz džepa, prepolovi ga i tepajući nešto kerušama spusti komadiće na njihove ružičaste jezike. Onda lovac poveza pse u povod, pa zviždeći i stalno opominjući razigranu gomilu žustro zakorača uskom prtinom što se gubila prema rijeci.
Daleko pod brdom, pozadi uske drvene ćuprije, lovac opazi kolibicu, do polovine zatrpanu snijegom.
Ne razmišljajući mnogo, on se uputi prema njoj. Psi u povodu trčkarali su ispred njega, ostavljajući okrugle tragove svojih šapa na snijegu. Lovcu je bilo lako da ide. Vukli su ga nestrpljivi psi, koji su već sada predosjećali dug, uzbudljiv lov.
Ne prođe ni pola časa, a iz dimnjaka na kolibici pokulja dim. Lovac je podložio vatru na ognjištu i pristavio kotlić sa kačamakom za pse. Zatim, pošto poveza čitav povod ispod strme strehe, zametnu pušku na rame i izgubi se u vrbacima što su skrivali od pogleda gornji tok rijeke, niže samog kanjona. Kratke i debele lovčeve noge vješto su prtile kroz snijeg. Bez ijednog šuma on se spuštao ivicom rijeke, povijen u pasu i pažljiv.
Snijeg oko rijeke bijaše se slegnuo, ali još nije bilo pokorice, tako da je lovac mogao da se privlači bez bojazni da će biti otkriven. Zadihan i oznojen, on poslije dugog izviđanja po vrbacima izađe na ravni, goli prostor iza ćuprijice i zastade. Bio je iznenađen i razočaran. Na čitavom prostoru koji je maločas prešao nije vidio nijedne plovuše. Pusta i tiha ukazivala se pred njegovim očima rijeka s napuštenim ševarima i duguljastim adama. No, čičicu ne ostavljaše nada. Da je na njegovom mjestu bio neki manje iskusan lovac, taj bi, sigurno, poslije ovakvog razočaranja otišao do kolibice, odvezao pse i požurio na prvi voz nazad kući u toplu sobu. Manuo bi se lova po takvom mrazu.
Ali čiča, izgleda, nije bio od onih ljudi koji se daju lako pokolebati. Sada je on, naslonjen leđima na ogradu mostića, mirno pripaljivao lulu i, razmišljajući, vukao dimove.
Pred njim je još uvijek bio dio rijeke od mosta do ušća, od koga je najviše očekivao. Bio je uvjeren da će na tom dijelu pronaći guske i jedino što mu je još zadavalo brigu bilo je pitanje – hoće li jata biti mnogobrojna i da li će među njima biti nordijskih gusaka. Lov na tu vrstu gusaka predstavljao je za čičicu posebno uživanje. Nordijske guske, kojima je pripadalo i Gekovo jato, odlikuju se neobičnom krupnoćom i osobitim načinom leta: one teško polijeću, uvijek se drže u grupi i često lete sasvim nisko, što sve ide u prilog lovcima.
Starac na brzinu ispućka svoju lulu, pritegnu opasače, premjesti pušku sa ramena u ruku i lagano krenu obalom prema ušću. On obiđe vrbov cestar ispod mosta i tek što stupi na otkrivenu obalu, a ispred njega prhnu i zaklepeta krilima krupan „nordijac" pa odletje pravo uvis.
– Jato! – sinu u lovčevoj glavi dok je hvatao zaklon pozadi nekog grma. Ali lovac se varao. Jata nije bilo. Gaknuvši nekoliko puta, gusan produži sam pravo iznad širokog polja što se pružalo s one strane rijeke. Još zadugo je čičica gledao za njim, obuzet ljutnjom, pa onda opet krenu niz rijeku. Išao je korak po korak, često zastajkujući i osluškujući. Pljusak zaigranog talasića koji šljepka o neku prepreku nagonio je čovjeka da zastane i dugo, ukočenih mišića, osluškuje. Romor kakvog brzaka na riječnim zavojima budio je u lovcu nadu da će za koji čas ugledati jato kako se pribilo uz obalu. Čovjek je uporno gacao po dubokom snijegu i njegov zeleni šešir iskrsavaše sad tu, sad tamo.
Dvjesta metara naniže ponovo ga iznenadi i razgnjevi mlad patak, koji kao tane izletje iz vrbaka, ispred samih nogu lovca. Patkovo bučno – kreeek! – odjeknu kao opomena nad rijekom i lovac još ne stiže da podigne pušku, a šareni delija umače istim pravcem kojim je odletio gusan.
Ovog puta čovjek se nije mogao uzdržati a da ne prokune svoju lošu sreću. Ljutito je kretao nogama, vadio ih iz debelih nameta i ponovo zabadao u snijeg, odmičući uporno niz rijeku. Podnevno sunce blistalo je na hladnim cijevima njegove puške. Lovac osjeti toplotu po čitavom tijelu, koje se bilo zagrijalo od neprekidnog, napornog kretanja.
Nekoliko kilometara išao je čičica stalno osmatrajući rijeku. I na čitavom tom putu on ugleda svega desetak plovuša, koje, gotovo na istom razmaku, polijetahu sa rijeke i nestajahu nekuda u dubini polja. Čovjek se već bio pomirio s tim da neće naići na veće jato. Ali ga ova pojava navede na razmišljanje. On više nije ni pokušavao da podigne pušku i puca na usamljene ptice što su brzo bježale ispred njega, nego je zastajao i pažljivo pratio njihov let sve dok ih je mogao vidjeti.
Posljednje što tog popodneva vidje, dok se privlačio ušću rijeke u more, bio je jedan nestašni ronac, pored koga je, oprezno se osvrćući, plivala patka crnika. Kad lovac naiđe, ronac munjevito zaroni i nestade pod vodom, a vižljasta i vitka crnika razmahnu samo jedanput krilima i vinu se u vazduh. Njeno brzo tijelo naglo zaokrenu iznad suprotne obale i s fijukom nestade iznad polja. Čiča pogleda još jednom za njom, osmijehnu se zadovoljno i reče sam za sebe.
– I ti letiš tamo! E, pa ništa. Srešćemo se mi opet!...
Njegova pretpostavka, o kojoj je razmišljao za cijelo vrijeme svog putovanja prema ušću, izgledala mu je sada sasvim vjerovatna. Bio je siguran da će sutra naići na plovuše i da će on i njegovi drugovi imati pune ruke posla. Bila je dovoljna samo jedna šetnja duž rijeke pa da iskusni čiča prozre lukavstvo kome je pribjegao Gek i njegovi saradnici da bi spasli živote...
On se vraćao svojoj kolibici zadovoljan. Coktao je jezikom kao dijete, puckao u lulu i još uz put stvarao plan za sutrašnji lov. Lovci su ga izabrali za lovovođu. Obuzet osjećanjem ponosa, čiča je podranio čitav dan prije; jer nije htio da dozvoli neuspjeh u lovu koji je on pripremao.
Kada je stupio na prag kolibice, plan lova u lovovođinoj glavi bio je uređen onako kao što su bili uređeni meci u njegovom redeniku.
Izgladnjeli psi pozdraviše ga radosnim skičanjem. Lovac skide kotlić vrele kaše sa vatre, izađe pred kolibicu i razdijeli svojim pomagačima večeru. Onda se vrati u kolibu, razveza ogromni telećak i izvadi hranu za sebe. Večerao je uz plamen vatrice na ognjištu. Onda opruži noge prema vatri, pripali lulu i poče da dremucka, očekujući drugove koji su trebali da dođu večernjim vozom.
 
 
XXII
 
Gomila lovaca nagrnu predveče u kolibicu. Galamili su i šalili se dok su otresali snijeg sa čizama. Oni stariji su skidali debele rukavice s ruku, pljeskali dlanom o dlan i prilazili vatri, pa čučeći grijali promrzla koljena. Lovovođa je sjedio na dugačkoj drvenoj klupi, puckao u lulu i pružao ruku lovcima, koji mu prilažahu puni poštovanja. Njemu s desne strane sjedio je krupni Jovan. On svaki čas potezaše iz svoje torbe čuturicu omotanu čojom. Pošto bi otpio gutljajdva, dodavao je lovovođi, a ovaj dalje po redu. Oštar miris rakije zaplovi iznad vatre.
Na kraju reda sjedio je čovjek u lovačkom odijelu, mršavog i pametnog lica. On je uporno odbijao da pije rakiju. Radije je razgovarao sa svojim sinom, trinaestogodišnjim dječakom, što se zgurio između očevih koljena držeći promrzle ruke na kundaku svoje malokalibarske puške.
– Je li ti zima, Zorane? – neprestano pripitkivaše otac. Vidjelo se po dječakovom pomodrelom nosu, da mu nije baš ugodno. Ali dječak ne dozvoljavaše da među ovim čvrstim ljudima ispadne slabić.
– Nije mi zima, tata... baš nimalo. Ugrijao sam se hodajući.
Brižni otac je, ipak, raširio svoju kratku bundu, privukao sina uza se i umotao ga sve do grla. Napolju je uvelike osvojila noć. Slab pisak vjetra miješao se sa kratkim štektanjem pasa, koji su se branili od zime tako što su se zbili u gomilu ispod strehe.
Lovci su neumorno razgovarali. Svi pominjahu rijeku i sutrašnji lov. Vremena i prilike za spavanje nije bilo, valjalo je dobro podraniti. Popričaće, pošaliti se i čuti lovovođino mišljenje o izgledima za lov. A onda će, onako na klupama, prodrijemati do prvog svitanja.
Šćućuren u toplom očevom krilu, dječak je drijemao trzajući se od bučnog žagora lovaca. No, kada lovovođa najzad odluči da govori, Zoran otvori oči i rasani se.
Čičica sa svojim mrkim licem, sa svojom grdno velikom puščetinom, koju je držao između koljena, privuče dječakovu pažnju. Živi žubor mnogih glasova utihnu kada lovovođa zausti da govori. Sve oči se okrenuše prema njemu. A on, počašćen tolikom pažnjom, poče lagano, riječ po riječ, da priča. Objašnjavao je svaku malenkost sa svoga izviđanja ne zaboravljajući da istakne svoju domišljatost i upornost u traganju za jatima. Lovovovđa objasni kako je najprije izvidio gornji tok rijeke, gdje nije našao ništa, pa onda pređe na opisivanje doživljaja sa puta do ušća.
On brzo proguta malo rakije iz ponuđene čuturice, pa nastavi:
– Od ćuprije do ušća naišao sam na svega dvanaest plovuša – i zastade. Za vrijeme te male stanke lica lovaca se izdužiše od razočarenja.
Krupni Jovan mrdnu glavom i upitno pogleda lovovođu:
– Pa, što nam to nisi javio odmah, Filipe? Da se ne mučimo i toliki put ne pravimo nizašta?
Nezadovoljan žagor ozeblih lovaca poprati Jovanovo pitanje. Čiča pogleda redom po svima. Osmijehnu se. Kao za inat otezao je sa odgovorom.
– Šta vam je? – viknu on najednom. – Šta gunđate? Bolje me saslušajte do kraja.
Lovci se ponovo zgledaše.
– Ne muči nas, Filipe – javi se neko. – Daj govori ako imaš šta da nas obraduješ.
– Polako. E, a sad čujte. – Lovovođa se namjesti udobnije na klupi. Zoran, kome čičino otezanje bijaše već dosadilo, istegnu vrat iz očeve bunde i sav se pretvori u uho.
– Marko! – opet iznenada zovnu lovovođa. – Jesi li ti bio vojnik?
– Jesam! – začu se iz dubine kolibe.
– Pa kad si bio vojnik, reci ti meni šta je to logor?
– Eto ti ga sad! – uzviknu Marko, crn i suvonjav čovjek u suknenom odijelu.
– Logor... hm, logor ti je svako mjesto gdje logoruje vojska.
– Dobro je! – važno učini čičica. – Nego, reci ti sad nama: šta radi vojska da je neprijatelj ne iznenadi?
– He, šta radi... šta radi? – zamuckivao je Marko. – Postavlja straže!
– Odlično! E pa eto, – zaključi lovovođa. – Sad vam je sve jasno: one guske i patke što sam ih danas podigao sa rijeke stražari su, ili, bolje rečeno – osmatrači koji čuvaju logor. Logor plovuša je negdje daleko u polju. Mora da je vrlo pametan taj vođa jata koji se sjetio da se tako dobro obezbijedi. Lukav je! – uzviknu Filip. – Lukav je, ali mene neće prevariti.
Lovci oduševljeno zapljeskaše rukama. Dječaku još sve ne bijaše jasno, ali lovovođa, ohrabren pljeskom, poče sada nadugačko da objašnjava svoj plan.
– Vidite, momci, – nastavi on – ja sam o svemu dobro razmislio. Negdje u polju skupila su se velika jata plovuša. Ovdašnji lovci, koji stalno puckaraju oko rijeke, otjerali su ih na širinu, gdje im se niko ne može primaći na puškomet. Pametne su one! Preko dana na rijeci ostaje samo nekoliko izabranih pataka i gusana, koji budno osmatraju okolinu. Čim zaprijeti opasnost, oni se podižu na krila i lete u logor. A naveče, kada plovuše pođu na rijeku da skupljaju hranu, ti osmatrači vode pojedine grupe. Vode ih na ona mjesta koja su preko dana bila najmirnija. Tamo provedu noć. U svitanje, čim se oko rijeke razvidi, jata se podižu, ostavljajući za sobom, na rijeci, svoje odabrane osmatrače.
– Oh! – začuđeno učini dječak, pa postiđeno zaćuta.
Čiča ga podsmješljivo pogleda. – E, momče, ti tek počinješ da učiš lovački zanat! – obrati se Zoranu. –Vidi se da si tatin sin. I pušku imaš.
Ovaj podsmješljiv ton kojim mu se lovovođa obraćao rasrdi malog dječaka-lovca. Čiča mu, najednom, postade nekako neprijatan, nametljiv. Htio je da mu nešto odgovori, ali ga očev šapat umiri:
– Pusti ga, to je strašno prgav čovjek. Ali, odličan lovac!
Čiča je hvalisavo nastavljao:
– I, eto, ja sam smislio: preko noći guske su na rijeci. Tada im ne možemo ništa, jer se ne vidi gađati. Valja nam podraniti prije zore i privući se jatima. Jedan dio lovaca uzeće čamce i odozgo, počev od ćuprijice, lagano ploviti prema ušću. Oni će dočekivati vatrom ona jata koja udare sredinom rijeke. Jedna trojka mora uhvatiti busiju gore, ispod samog kanjona. Kada mi prvim plotunima razbijemo jata, mnoge ptice će krenuti prema brdu i tu će ih dočekivati vatrom ta trojka. A četiri lovca moramo još prije prvih pucnjeva prebaciti na drugu stranu rijeke, u polje. Oni će pronaći padališta na koja se spuštaju jata. Čim pucnjava na rijeci potjera ptice dalje, one će poletjeti na svoja padališta. Tada će onoj četvorici preostati samo to da ih dočekuju iz zasjede i obaraju koliko im bude volja.
Čiča zastade. Radosna lica lovaca bila su potvrda da prihvataju njegov plan.
– Moramo ih tako opkoliti da ni same ne znadnu odakle ih bije vatra iz naših pušaka. Ne smijemo ih pustiti da predahnu: svud, gdje god polete da padnu i odmore se, mora biti lovac. Preko planine nam ne mogu uteći. Još je rano da bi napustile primorje i okrenule nazad, na sjever. I, ako to uspijemo, onda se ne brinite. Biće lova da ga nećemo moći ponijeti! –završi lovovođa i zadovoljno poče da gladi debele cijevi svoje puške.
Lovci radosno zažagoriše. Vatra u kolibici zaplamsa jače. Vjetar bijaše prestao. Jedan mlad lovac otvori prozor i znatiželjno oslušnu. Daleko, od rijeke, kroz mračnu pregradu noći dopirali su slabi krici plovuša. Na te krike psi povezani ispred kuće trzali su svojim povocima i prigušeno režali.
– Čujete li kako se glaskaju? – veselo se javi lovovođa. – Ih, što će sutra biti pucnjave! Od tog čičinog uzvika Zoran se trže.
– Spavaj, mali! – čuo je očev šapat. Ali san zadugo ne dođe na dječakove oči. Mali lovac je o nečemu uporno razmišljao. Kada zaspa, prvo što vidje u snu bio je lovovođa Filip. Išao je golim, snježnim poljima i, sav crn od barutnog dima, kupio u ogromnu torbu pobijene ptice, čija krila bijahu rumena kao da su crvenom bojom premazana.
 
 
XXIII
 
Nekoliko stotina plovuša okupljala je sada Gekova kolonija. Geku se najprije priključiše smanjene i prorijeđene grupice divljih plovki. Onda svakodnevno u logor počeše pristizati u parovima ili pojedinačno osamljene njorke i krunaste patke. Poneka izmršavjela čaplja i nekoliko parova šljuka vrzmalo se po ljeskarima u neposrednoj blizini kolonije. U ovom mnogobrojnom i raznolikom logoru ptice se osjećahu sigurnijim. Neprestana opasnost ih je združila. Sive i bijele čaplje, ti mudri stražari, štrcale su tu i tamo po polju, a njihovi kopljasti kljunovi djelovahu kao vrlo ubjedljiva opomena grabljivicama. Kratke i širuljaste patke-njorke živo su polijetale iznad kolonije i neumorno izviđale okolinu. Šljuke, koje se najveći dio vremena provodile po ljeskarima, javljahu tačno i uvijek na vrijeme o približavanju neprijatelja sa zemlje: ljudi i prepredenih lisica. Po usamljenom drveću duž polja skitale su se svrake i kreje ravničarke. To je bio možda najsigurniji stražarski niz koji je upoznao Gek. Pojavi li se u blizini čovjek sumnjivog ponašanja i namjera, dočekivala ga je užasna dreka ovih crnoglavih i šarenih stražara. U tom slučaju čovjek je mogao samo da se ljuti. Mogao je, ako je nosio pušku, da puca na ove neumoljive stražare. Ali ni Gek, niti iko iz kolonije nikada ne vidje da je takav hitac pogodio cilj. Tek što bi lovac podigao pušku i nanišanio, svraka se podizala i padala desetinu metara dalje na neko drvo. Micala je dugim repom gore-dolje, kao da izaziva nespretnog nišandžiju. Izazivanje bi razdražilo lovca. Opet je trapao po snijegu u pravcu drveta na kome je stajala svraka. Privukao bi joj se na puškomet, podigao pušku i... umjesto grmljavine pucnja u vazduhu bi lagano zalepršala crno-bijela krila, svraka je nestajala, a lovac se predavao: oborio bi pušku do noge i ogorčeno gledao za pticom. Oko njega šumarci se ore od nesnosne larme kreja i drugih svraka. Njihovi krici opominju Gekov logor. I lovac još nije uspio ni da se okrene, a Gekova kolonija oživje, zaklepeta krilima po snijegu i jata odoše još dalje, u polje, gdje je Gek, za svaki slučaj, odredio drugo padalište. Lovcu ostaje samo to da, po mnogobrojnim otiscima krila i nogu što su ostali u snijegu, zamisli kako je veliko i mnogobrojno jato bilo tu, a on nije uspio nijedanput da opali... U Gekovoj koloniji bio je savršen red i savršena raspodjela dužnosti. Taj red nije bio Gekova zasluga. Njega je stvaralo čitavo jato na osnovu ranijih iskustava kao što su lovački progoni, razbojnički napadi jastrebova, nevolje od mraza... Red je omogućavao jatu da izdrži do kraja. Samo još da dočekaju topli jugo, koji će otjerati mraz i zimu, pa da polete nazad, na sjever, u stari zavičaj!
Gek se mučio sa nevoljama. Ljudi su mu zadavali najviše brige. Njih nikada nije mogao potpuno prozreti...
Ljudi su, međutim, vrlo brzo prozreli Geka. Lovovođa Filip je, poslije prvog izviđanja rijeke, kao iz knjige čitao sva Gekova lukavstva. Čudio se njegovoj vještini, ali ga to nimalo nije omelo u njegovoj namjeri da progoni jato. Za deset minuta on je u svojoj glavi imao plan hajke. On je imao jedno veliko oružje, koje je za Geka bilo nedostupno. Nisu to bile puške koje pucaju pet metaka u pet sekundi, ni dobro izvježbani psi – to oružje bilo je – lovovođina sposobnost da svjesno rasuđuje, da razmišlja i na druge prenosi svoje planove i misli.
I kada je u lovačkoj kolibi sve bilo pripremljeno za uništenje kolonije, Gek nije znao ništa, niti je išta slutio. Tog trenutka on je plivao na rijeci, okružen svojim srodnicima. Nahraniti se – bila je jedina briga svakog pojedinog člana jata, pa i samog Geka.
 
 
 
XXIV
 
Još je bilo mračno kada se lovci postrojiše ispred kolibe. Dvadesetak naoružanih ljudi trupkalo je nogama u mjestu. Očekivali su lovovođinu zapovijest za hajku. Ozebli psi muvali su se oko stroja, češali se o koljena svojih gospodara, skičali od hladnoće i trzali dugim lancima. Jedva su čekali da ih lovci puste iz povoda pa da jurnu u duboki snijeg i zagriju ukočene udove. Zoran stajaše na kraju reda, pokraj oca. Ispred stroja šetuckao je Filip, sa značajnim izrazom na licu. Njemu kao da nije smetala studen. Zastajkivao je s vremena na vrijeme i trljao dlanom o dlan, dugo i žustro, tako da se čulo pucketanje zagrijane kože. Njegovo uho hvataše rijetke krike gusaka što su dopirali sa rijeke. Trudio se da po tim glasovima ocijeni na kom dijelu rijeke su glavne grupe plovuša. Htio je da već u prvom jutarnjem pogonu dobro uposli svoje drugove.
– Lovci! – otpoče Filip glasom kojim se izdaju naređenja. – Razmislio sam i odlučio.
Tu lovovođa zastade trudeći se da svom izrazu i glasu dadne još veću važnost.
– Prvo: hajka će otpočeti u svitanje prema planu i dogovoru koji smo sinoć imali, i to: lovac Marko sa još tri druga preći će rijeku na ćupriji. Najbržim lovačkim hodom oni će se prebaciti na dnevno padalište plovuša, gdje će, dobro ukriveni, uhvatiti busiju. Odatle će otvarati vatru na jata koja im podignemo sa rijeke i neće im dozvoliti da se spuštaju i odmaraju na polju. Je li jasno?... Istupi, Marko!
Onaj suvonjavi lovac što je sinoć odgovarao na lovovođina pitanja istupi iz stroja sa još trojicom drugova. Četvorka pritegnu opremu na sebi, uze par pasa, kojima nabiše brnjice na njuške da ne bi lavežom poplašili guske, i izgubi se u sumraku prvog svitanja.
Filip pogleda za njima i osmijehnu se. Zadovoljan svojom ulogom komandanta koga svi slušaju, nastavi:
– Drugo: zasjedu pod kanjonom sačinjavaju lovci: Jozo, Ante i Ramo. Oni znaju svoj posao. Pse ne treba da vode, jer im gore u brdu nisu potrebni. Istupi, Jozo!
Trojica pozvanih prebaciše puške na ramena, viknuše "zdravo" i zabrzaše uza stranu, držeći se dalje od rijeke.
– Treće! – javi se opet lovovođa. – Tri lovca koja će predvoditi Jovan uzeće dva čamca, ukrcati se kod ćuprije i lagano veslati prema ušću. Njihovo je da tuku plovuše sa vode. Neka istupe oni koji znaju veslati!
U stroju nastade pregovaranje i nagađanje. Nikome se nije išlo u ovom mraznom jutru u čamce, na rijeku, gdje će morati provesti pola dana. Najzad, poslije dugog nagovaranja, Jovan sastavi svoju trojku. Duvajući u svoje ogromne šaketine, on okrenu opreznim korakom prema prtini koja je ostala iza Markove četvorke.
– A sada idemo mi! – obrati se lovovođa grupi koju je sačinjavalo desetak lovaca. Među njima je stajao i Zoran sa ocem. – Hajkači neka uzmu pse u povod! Oni će se kretati iza našeg streljačkog stroja na odstojanju od pedeset metara. Čim ispalimo prve metke, otpustite pse sa veza da pokupe ono što oborimo. Je li jasno?
– Jasno je! – promrmljaše lovci. Čula se škripa promrzlih kaiša na opremi, tiho trupkanje obuće i krckanje opruga na puškama kada su ih lovci punili. Psi su poskakivali od hladnoće, ispuštajući mlazove pare kroz pomodrele nozdrve.
– Hoćeš li, mališane, sa mnom? – začu dječak glas lovovođe pored sebe. Dječak se okrenu ne mogavši da suzdrži smijeh. Filip je jedva išao kroz duboki snijeg, pretrpan svojom lovačkom opremom, ali vrlo zadovoljan. Godila mu je uloga vođe i zapovjednika. Baš to bilo je smiješno dječaku. Više od dvadeset ljudi dogovara se već dva dana kako će napasti bespomoćne ptice! Prave se planovi, izdaju naredbe, čopori pasa se prebacuju željeznicom do rijeke, isprobavaju se puške – sve kao u nekom ratu! A čiča Filip raste od miline što on rukovodi svim tim poslovima i što ga svi slušaju. Zoranu se činilo da su ti lovci, u stvari, svi pomalo djetinjasti, pa su se, eto, okupili da se poigraju nekog svog rata, kao ono dječaci iz dvije ulice kada ratuju kesicama napunjenim pijeskom.
Samo, u ovom ratu se ginulo. Istina, nije se prolivala ljudska krv, ali su ginula nemoćna, iscrpljena bića. Zorana nešto štrecnu u srcu. Okrenu se prema Filipu i tužno odvrati:
– Ne, hvala. Ja ću ići uza svoga tatu...
– Kako hoćeš – nasmija se lovovođa. Nije više bilo prilike za razgovor jer se pred njima ukazivalo tamno grmlje i okrugle pečurke vrbovih krošnji koje su opasivale rijeku.
 
 
XXV
 
Jutro bijaše vedro, svježe i mrazovac. Pored morske obale, duž ušća, gužvao se nježan pramen izmaglice. Tamo kuda je pramen prolazio ostajalo je po drveću i adama smrznuto bjelilo vodene pare.
Sunce se lagano pomaljalo, ali se njegova kugla još nije vidjela. Bila je skrivena iza bijelih vrhova planina. Tek je sjaj po snježnim prevojima nagovještavao da će uskoro iskočiti.
Sunčeve zrake najprije padoše po gornjem rubu izmaglice, od čega se njene ivice presijavahu kao da su zlatom optočene. Onda, najednom, noćna tama koja je pritiskala rijeku prsnu i razdvoji se, a kroz nju potekoše široki potoci dnevnog svjetla.
Jutro osvoji.
Dva Gekova izviđača bezglasno iskrsnuše iznad vrba i u niskom letu udariše po sredim Filipovog odreda, koji je, pritajen kraj same obale, očekivao znak za otvaranje paljbe. Lovci bijahu polijegali po snijegu, s puškama na rukama i svaki od njih uporno osmatraše dio rijeke pred sobom, gdje su se nazirale tamne konture gusaka i plovki. Plovile su u parovima ili grupama. One hitro promicahu rijekom nastojeći da pred polijetanje uhvate još koji zalogaj hrane. Nisu ni slutile da ih iz vrbaka vrebaju mnogobrojne cijevi pušaka.
Lovovođa Filip vješto je prebacio svoj odred na čeke. Po mraku je doveo lovce do vrbaka i u najvećoj tišini razveo ih po zasjedama. Oni se ukopaše u snijeg, posuše snijegom svoju opremu i odijela kako bi bili što bolje ukriveni, a mnogi od lovaca navukoše preko sebe bijele čaršave. Tako ih ni najoštrije oko nije moglo razlikovati od snježne podloge. To je, vjerovatno, bio razlog što Gekovi izviđači preletješe mirno preko mnogih zasjeda i izgubiše se nekud iznad suprotne obale. Tek što gusani nestadoše sa vidika, Filip se odiže na laktove i prisloni pušku uz obraz.
Dječak, koji je zajedno sa ocem čučao iza rastočenog vrbovog stabla, vidje veliku grupu gusaka kako izbija iza jednog ševara, tridesetak metara od njih, i uzbuđeno poče da broji. Na čelu grupe plovio je grdno veliki gusan. Njegova krupna glava klimaše naprijed-nazad u ritmu plivanja. Za njim se osu kolona gusaka.
– Jedan..., dva, tri..., sedam..., devet..., četrnaest – uzbuđeno je brojao Zoran, zanesen prizorom koji prvi put vidješe njegove oči. Bio je zaboravio na svoju puščicu. Kada začu suho krckanje oroza na Filipovoj pušci, on se naglo okrenu i spazi dva brza plamena što gotovo jednovremeno suknuše iz lovovođine dvocijevke...
– Bum-bum! – rastolegnu se u doskora mirnom vazduhu.
– Pufff!... Bum-bum... bum! Bum-bum-bum-bum... bum-bum-bum-bum! – odgovori Filipovoj pušci učestan prasak iz zasjeda, i još se čestito ne raziđe dim prvog plotuna, a iz zasjeda zagrmješe drugi, sve češće i gušće, sve brže i glasnije, tako da se Zoranu učini da nad rijekom, nenadano, protutnja orkan silan i gromoglasan.
Dječak pogleda oko sebe. Zaklonjeni grmljem i gomilicama snijega, lovci su užurbano radili svoj posao. Oslonjeni na laktove ili klečeći, oni su brzo nišanili, pucali i praznili svoje zadimljeno oružje, pa se onda okretali na bok, vadili nove metke iz redenika, punili, nišanili i opet pucali. Korak desno od Zorana ležao je njegov otac, do ramena utonuo u snijeg, tako da je dječak vidio sam vrh očeve automatske puške, koja je podrhtavala pri svakom paljenju. Pri svakom pucnju otac se trzao unazad. Začulo bi se oštro klaparanje zatvarača. Opet je ugrijana cijev bljuvala vatru, a miris baruta udarao u dječakove nozdrve i nagonio ga da kija. Lijevo od njega pridigao se Filip. Klečao je na koljenima i pucao. Svaki njegov pokret pokazivao je da za njega ne postoji više ništa osim njegove zagrijane dvocijevke i rijeke po kojoj je slao mlazove olova. On nije primjećivao da mu je koljeno upalo u baricu od snijega i vode. Nije osjećao znoj što mu je, od uzbuđenja, kapao niz obraze. Kratki njegovi prsti bili su crni od barutnog dima. Vadeći metke, Filip je razmazivo gar po žutoj koži svog redenika, ali on nije mario nizašta. Sada je vidio jedino siva, krilata tijela što polijetahu sa vode, pa je hitro navijao nišan i hvatao cilj na žutu kuglicu u vrhu cijevi, trzao obarač i ponovo nišanio, trzao i pucao... neprekidno, zaneseno, obuzet lovačkom strašću.
I ma kuda da je pogledao, dječak je vidio isti prizor: ljude koji su grozničavom brzinom punili svoje oružje gađajući u jednom pravcu po rijeci, kuda su leteći i ploveći promicale usplahirene prilike ptica.
Za to kratko vrijeme, koliko je potrajao prvi pogon, Zoran ne stiže da pogleda na rijeku. Zvonka, gusta pucnjava načas prestade. Tada, pozadi streljačkih zasjeda, urliknu nekoliko nestrpljivih pasa. Oslobođeni veza, psi se rasuše u široki, uzdrhtali stroj i lajući nagrnuše u vodu. Par pjegavih keruša prvi pljusnu u ledene talase. Njihova vitka leđa zabjelasaše nad vodom, a uske glave, sa opuštenim ušima, podrhtavahu od nestrpljenja da što prije dograbe plijen. Ugledavši svoje miljenike, Filip skoči na noge.
– Lisoooo!... Eve-ev-eveee-ev-ev-ev!... Liso!... Liiiis'...! – zagraja lovovođa podstičući pse, koji su plivali prema sredini rijeke.
– Garooo!... Drž'! O-paaa!
– Bobi! Apoooort! – odjekivalo je duž lanca zasjedâ. Lovci su ustajali pocupkivali da bi razgibali ukočena koljena i pujdali pse na pobijene ptice što plutahu sredinom rijeke, po ševarima ili duž same obale, onako kako su ih stizali hici.
Psi su vrijedno vršili svoju dužnost. Čuo se pljusak njihovih tijela kroz vodu i radosna cika kada bi naišli na pogođenu plovušu. Široko otvorenih ralja, psi se pojavljivahu svud po rijeci, a njihove žućkaste, crne i bijele glave iskrsavahu svaki čas iz ševara, vukući plijen. Žurba s kojom su psi vršili svoj dio posla nije čudila Zorana. Voda je bila mrzla poput leda. Samo ogromna želja da zgrabe svoj plijen, samo vreli naslijeđeni lovački nagon mogao je baciti pse u zelene valove, koji su iz njih cijedili svaki djelić tjelesne toplote...
Bilo se utišalo duž obale. Krikovi unezvijerenih i razbijenih jata izgubiše se daleko uz rijeku. Lovci su se okupljali noseći lovinu. Zoranov otac stajao je zajedno sa Filipom kraj vrbe. Pred njima je ležalo pola tuceta ustrijeljenih pataka i gusaka, već ukočenih vratova i opuštenih krila. Filip se sagibao prema psima, otirao vodu sa njihovih tijela i trljao ih rukom uvučenom u debelu vunenu rukavicu. Oštro podvikujući, on je tjerao pse da trče što više, kroz debele namete snijega, da bi se na taj način zagrijali.
– Opaaa! Opa! Opaaaa! – odjekivao je njegov glas. – Brže! Brže! Brže!!!
Pa ipak, ma koliko da je lovovođin glas veselo odjekivao, Zoran je osjećao da Filip nije potpuno zadovoljan. On baš zausti da pita oca za uzrok čičinog neraspoloženja kada im lovovođa priđe. Skidajući debelu i ovlaženu rukavicu, on hladno pogleda na pobijene plovuše oko kojih su pocupkivali psi i progunđa:
– Ništa!... Umakao mi je onaj najveći... A dajem glavu da sam ga ranio. Prvi metak namijenio sam njemu.
– U lovu ništa nije sigurno – osmjehnu se Zoranov otac. – Ponekad, kad to izgleda nemoguće, divljač ti umakne a da ni sam ne znaš kako je umakla.
Lovovođa se ljutio:
– Ama, šta! Kad se taj sivalj podigao sa vode, iz njega je sipalo perje kao iz jastuka. Kladim se da nije preletio ni dvjesta metara!
– Može biti, može biti – umirivao ga je Zoranov otac.
Odasvud iza vrbaka čuli su se kratki razgovori i dovikivanja kojima su lovci saopštavali o uspjehu lova. Sunce već bijaše prevalilo preko najvišeg vrha. Njegove još nejake zrake titrahu po vodi i probijahu se kroz nisko pramenje izmaglice, igrahu po mokrom granju, stvarajući odbljeske od kojih je boljelo u očima.
Od kanjona ništa se još nije čulo.
– Na zasjede! – kratko naredi Filip i ponovo čučnu kraj svoje vrbe. – Da vidimo šta će oni gore učiniti.
Filip još ne izgovori posljednje riječi, a ispod planine grunuše pucnji. Udaljenost ih je činila slabačkim i nekako mekim. Ali po učestaloj paljbi Zoran odmah zaključi da je Filipov plan uspio i ovog puta. Jata koja su se podigla sa rijeke bježeći prema brdima naletjela su na Jozinu zasjedu.
Nekoliko minuta trajala je tišina. Hajkači povezaše pse i povedoše ih u gusti šibljak, pozadi Filipove zasjede.
Orijetki, usamljeni pucnji u podnožju planine svjedočili su da je Jozina zasjeda odbila ptice nazad. Opet po zasjedama prostruja žamor iščekivanja. Isturivši glavu, Filip je osmatrao krajičak horizonta iznad rijeke.
Njega ne zanimaše blistavi izgled rijeke koja se rastapala u svjetlu. Neprimjetno je otoplilo. Čitava okolina se caklila od plavetnih odbljesaka sunca. Sunce je blistalo po oblim krošnjama vrba, po naslagama snijega duž obala, po užurbanoj matici rijeke.
Sve bijaše čisto, nasmijano, rosnato...
Ali je Filip na sve to gledao očima lovca. Jedino što je moglo privući njegovu pažnju bile su tamne prilike plovuša na modrikastom nebu. I kada odozgo naletje prvi gusan sijekući silnom brzinom prostor, Filip se naglo skupi i gotovo utonu u rupu u snijegu koju je napravio svojim tijelom.
– Idu! – glasno viknu on. – Pripremi se!...
Njegov glas smijeni oštro pucketanje otkočenih pušaka i jedva čujna graja ptica. Umorne i zbunjene, one promicahu u drugačkim kolonama iznad zasjeda. Iza svake vrbe, iza svake okuke, dočekivala ih je složna lovačka paljba.
Odbacivši potpuno svoju pušku, dječak je sada gledao u nebo. Pri svakom pucnju, poslije koga se iz jata izdvajala po jedna, dvije, a često i po tri-četiri ptice i padale u snijeg, njegovi obrazi se trzahu. U grlu mu se sklupčala tuga. On je u sebi prekoravao sve te lovce. Bio je gnjevan na lovovođu, pa je čak korio i svog oca, čija brzometna puška, okrenuta u nebo, skakaše svaki čas šaljući olovo na iznurena jata.
Kada posljednje ptice u dugom preletu prođoše zasjede, Zoran priđe ocu. Stajao je zadihan od pucnjave i pregledao zatvarač svoje brzometke. Nije ni primijetio dječaka. Dječak je stajao bez riječi i dugim, začuđenim pogledom gledao u pognutu očevu glavu.
– Oče! – tiho zovnu dječak.
Otac se trže, osmijehnu se. Ali mu izraz sinova lica presiječe osmijeh.
Zoran je plakao.
Oni su se dugo gledali, nijemi, začuđeni. Onda dječak, uzbuđen svim što je tog jutra vidio i preživio, poletje prema ocu i nasloni mu glavu na rame.
– Oče!... Oče! – mucao je dječak. Nije imao snage da ga pita. Nije umio da ga pita – zašto sve to. Bilo mu je teško. Bilo je neizrecivo tužno u njegovoj duši.
Otac je zbunjenć gledao u sina. Onda pokuša da ga utješi:
– Ništa, mali,... ne plači. Ti, sine, još nisi navikao... Tako je to u lovu.
– Zašto ih ubijate, tata?
Vrh očeve čizme neodlučno je tapkao po snijegu.
On dugo razmišljaše o nečemu. Njegovo pametno lice je sve više poprimalo onaj blagi izraz koji je Zoran tako volio. Otac je uvijek imao takvo lice kada mu je pričao lijepe priče o pticama i životinjama. Kroz očeve priče Zoran je upoznao i zavolio prirodu. Navaljivao je na oca da ga povede u lov kako bi svojim očima vidio sve ono iz očevih priča. Ali se jutros gorko razočarao. Umjesto toliko opričanog, tajanstvenog života ptica, vidio je ubijanje. Vidio je mrlje krvi svud po snijegu, po rukama lovaca, po njihovim čakširama, vidio je potrgano perje i ukočena tijela ptica, sa tragovima psećih zuba.
I nikako nije mogao da shvati – kako to da njegov otac umije onako lijepo da priča o pticama, a sam ih ubija, isto kao i namršteni, mrki lovovođa Filip?
Iz ovog razmišljanja Zorana trže očev glas.
– Sine, hajdemo!
Otac izvuče iz magazina puške tri preostala metka pa ih zavitla u snijeg. Onda zaturi pušku na rame, pruži ruku dječaku i oni pođoše pored zasjeda prema mostu.
– Kuda? – viknu za njim Filip.
– Čekaćemo na suprotnoj obali – odvrati otac.
Zoran se pribi uz njega. Gacali su zadugo po snijegu ćuteći, a kada stupiše na kliske daske ćuprije, otac privuče sina sebi, poljubi ga u promrzli obraz i prošapta:
– Sad idemo da im pomognemo. Vidjećemo šta možemo učiniti za tvoje guske. – Umjesto odgovora, dječak zgrabi očevu ruku i prebaci je sebi oko vrata. Zatim njihove uspravljene prilike nestadoše u vrbacima na drugoj obali, iza koje se pružalo dugo snježno polje, sjajno od sunca i još uvijek nepovrijeđeno ljudskim stopama.
 
 
 
XXVI
 
Prvi metak lovovođe Filipa, ispaljen na grupicu gusaka koje je predvodio Gek, rani samoga Geka. Zrno mu probi kobilicu i zaustavi se u mišićima na drugoj strani grudi. Dižući se sa vode, Gek najprije osjeti sasvim slab bol, pa je letio ne obraćajući pažnju na ranicu iz koje se cijedila kap po kap krvi.
U zaglušnom urnebesu što nastade poslije prvih metaka, u onoj opštoj gužvi i panici koja zahvati ptice, Gek nije imao vremena da bolje zagleda u svoju ranu. Tek kada dostiže visinu koja ga je osiguravala od lovačke vatre, vođa jata baci brz pogled na grudi. I začudi se. Svijetla ploha perja na prsima bila je umrljana crvenim prugama. Krv iz rane prodiraše ispod paperja. Skupljala se po ljetnim perima, pa se ohlađena i zgrušana pretvarala u ljepljivu pokoricu. Gek osjeti neobičnu težinu u čitavom tijelu, ali uporno nastavi da maše krilima.
Olovno zrno nije moglo tako brzo savladati vanrednu Gekovu snagu.
Praćen nekolicinom gusana, Gek se pope visoko u vazduh. Odozgo on ugleda prizor od koga mu se zamagli pogled. Pred njegovim očima propadala je velika kolonija.
A najteže je tek dolazilo. Gek odmah uvidje da je kolonija vješto opkoljena. Na snježnoj podloži on jasno raspoznavaše tamne ljudske prilike raspoređene po zasjedama. Opazi čamce što su plovili sredinom rijeke i lovce u njima kako spremno drže puške dok prebiraju ševare. I onda, s užasom, Gek primijeti zasjede kod dnevnog padališta.
Gek odabra jedini prolaz koji je još preostajao – naviše prema kanjonu. Za njim se osuše izmučene gomilice plovuša. Nekoliko minuta kasnije Gek je bježao nazad. Jozina zasjeda otvorila je vatru na ptice prije nego što su uspjele da se dohvate strmih planinskih padina.
Rana u grudima tištala je sve jače Geka. Prvi put u životu gusan osjeti da ga krila ne slušaju. Grudni mišici, kroz koje je prošlo zrno, počeše da se koče. Otjecali su i sve je teže bilo pokretati ogromna krila. Skupivši svu preostalu snagu, ranjeni starješina je još uvijek letio na čelu jata. Bilo je sve teže, sve napornije održati se u vazduhu. Neki od mlađih gusana već su preticali Geka. Obuzeti strahom, oni letijahu osamljeni. Jedan po jedan odvajali su se gusani i napuštali stroj da bi sami, po svom nahođenju, potražili spas od lovačke paljbe, koja ne prestajaše.
Duž rijeke, iznad rukavaca i izduženih ada, po ševarima oko ušća i širom polja rasipala se Gekova kolonija. Izmorene dugim progonom, neke grupice su padale pravo na otvoreno polje. Neke su se zavlačile po ljeskarima, predajući se na taj način na milost i nemilost lovaca što su vrebali u zasjedama po polju.
A Gek je letio sve sporije, sve teže. Samo njegovo veliko iskustvo i očajna želja da izdrži održavali su ga u vazduhu. No, sada je letio već sasvim nisko. Svaka vrba koja se ispriječila pred Gekom zadavala mu je ogromne napore. Lagano, ali sigurno, Geka napuštaše snaga. Iz njegovog kljuna neprekidno je izlazio šištav zvuk. Pjena pomiješana sa kapljicama krvi otkidala se sa Gekovih nozdrva i kao trag ostajala po snijegu.
Pratila ga je grupica od desetak gusaka. Na njenom začelju još uvijek je letio stari gusan – ljekar. Gi-Gak je umorno mahao krilima neposredno iza Geka. Mladi gusan, koga je Gek liječio za vrijeme puta na jug, ni ovog puta nije bio dobre sreće. Letio je pozadi Gi-Gaka jedva mičući krilima. Na leđima mu se vidjela pruga okrvavljene kože gdje ga je okrznula sačma.
Posljednje što učini Gek za svoje jato bila je odluka da se spuste na skriveni otočić, koji je s jedne strane gradila rijeka, a s druge jaruga, duboka i obrasla u šiblje. Po njenom dnu vijugao je zamrznuti potok. Gek opazi potok izdaleka, umorno kriknu i sporim letom povede prorijeđeni odred na padalište.
 
 
XXVII
 
Čim se plovuše povukoše prema ušću, Filip prebaci lovce preko mosta na drugu stranu rijeke. Brzo razasu zasjede uzduž polja, po kupinjacima i ljeskarima, pa čekaše. Neki od lovaca potražiše usamljena drveta. Peli su se na njih da bi, skriveni u granju, dočekali ptice.
Oko devet časova razbijena Gekova kolonija nagrnu u polje. Isto kao u kanjonu, i na ušću ih je zasula vatra sa čamaca, tako da su bez predaha morali da okrenu ponovo nazad. Premorene hajkom, plovuše su padale po snijegu. Ostajale su tu na dohvatu lovačkih pušaka, nemajući snage da bježe.
Širom čitavog polja crnile su se na snijegu zgurene prilike gusaka i pataka. One bezvoljno okretahu glavu prema lovcima koji su se prikradali. Poslije pucnja podizale su se i, preletjevši stotinjak metara, opet padale na snijeg.
Velika hajka bila je izgubila svaku lovačku draž. Pretvorila se u ubijanje bespomoćnih ptica. Ljudi su se kretali po polju kao na šetnji. Osmatrali su i osluškivali nemoćnu graju ptica, pa im prilazili na puškomet i pucali, ni sami ne znajući zašto to čine. Njihovi torbaci bili su već odavno natrpani pobijenim pticama, ali su lovci i dalje pucali.
Krupni Jovan doplovi na svojim čamcima od ušća da se i on priključi Filipovoj grupi. Prilikom iskrcavanja njemu se okliznu noga i on do pojasa utonu u mrzlu vodu. To ga naljuti. Kao da su ptice bile krive za tu njegovu nezgodu, on, pošto iskoči na obalu, potrča da se zagrije, a onda stade na ivicu duboke jaruge i otpoče da puca u jata što su se navijala prema polju. Pucao je neprekidno, prateći svoje smrtonosne hice psovkama i klevetama.
Pozadi njega, na čistom, neugaženom proplanku stajali su Zoran i njegov otac. Stajali su opuštenih ruku, s puškama do nogu, nemoćni da zaustave hajku. Oni više nisu učestvovali u lovu. Bili su svjedoci jednog nemilosrdnog obračuna ljudi sa Gekovom kolonijom. Dječakove oči su se punile suzama. Prizori iz lova bili su suviše teški, suviše tužni da bi ih mogao shvatiti i opravdati.
– Zar ima ikakvog opravdanja za to ubijanje iz zabave? – pitao se dječak.
Dječak još ne stiže da razmisli o tome pitanju, a od rijeke iskrsnu ranjeni Gek, praćen desetinom gusana. Jovan radosno viknu i podiže pušku. Pravo na njega letio je premoreni gusan, čija ogromna prilika odmah privuče lovčevu pažnju. Zaustavljenog daha, Jovan poravna mušicu svoje puške sa Gekovim grudima i lagano odvoji nišan malo naprijed, ispred Geka, koji se već spremao za spuštanje.
Tog časa Zoran u jednom skoku preletje preko zamrzlog potočića i stvori se Jovanu iza leđa. Hitro mu priskoči, pa lakim udarcem odgurnu desnu Jovanovu ruku u stranu, a metak namijenjen Geku grunu naprazno...
– Pusti ih! – kriknu dječak plačnim i ujedno odlučnim glasom. – Dokle ih mislite tako ubijati?!
Iznenađen, Jovan se okrenu prema dječaku. Na njegovom licu miješao se gnjev i čuđenje. Ali ga dječakov odlučan izgled pokoleba.
– Šta ti je, mali? – promumla on zabadajući kundak puške u snijeg. Otac Zoranov im priđe. On stade između dječaka i lovca i obuhvati ih pogledom u kome se nazirala otvorena radost zbog postupka njegovog sina.
– Zar se nisi danas napucao, Jovane? – govorio je Zoranov otac. – Hajde, ispuni dječaku želju: ostavi ove gusane na miru...
– Da ih ostavim na miru? Čudnih lovaca! – ljutito progunđa Jovan i opet se susrete sa dječakovim očima. – Pa dobro! Neka vam bude – promrmlja pomirljivo i odloži pušku. – Ionako sam se danas napucao.
Ne vodeći računa o blizini ljudi, gusani popadaše na pedesetak metara dalje. Polegli su po snijegu. S glavama okrenutim prema ljudima, iscrpljeni progonom, oni nijemo očekivahu sudbinu. Ništa ih više nije moglo podići sa snijega. Ni strah od očigledne smrti.
Posljednjim snagama Gek se održavao na nogama. Spazivši ljude u neposrednoj blizini, on pokuša da pokrene jato i skrije ga u šibljak, ali gusani ostadoše ravnodušni na njegove uzbuđene krikove. Gek se pomiri sa sudbinom. Prileže i on u snijeg i istovremeno osjeti oštar bol u grudima. Rana se bijaše ohladila.
Ljudi se okrenuše prema jatu, pa stajahu radoznalo gledajući u Geka, koji se mučio na snijegu. U njihovim pokretima Gek prvi put nije vidio zle namjere. Ljudi nešto razgovarahu pokazujući rukama na gusane, a crni štapovi, iz kojih dolazi smrt, visili su im o ramenima. Nekoliko minuta promatrali su jato. Onda se izdvoji dječak i poče da se približava gusanima. Geka ponovo obuze strah. Glasno kriknu i razmahnu krilima da poleti. Dječak jurnu prema njemu. Ostali gusani, malko odmoreni, polako potrčavahu poljem. Podizali su se jedan za drugim. Gek vidje iznad sebe Gi-Gakova raširena krila. Trgnu svom snagom da poleti. Napor mu je bio uzaludan. On preletje nekoliko metara, premetnu se u vazduhu i pade pravo pred noge dječaka. Zatim osjeti kako ga nešto zgrabi za krila, izvi se i iz sve snage ujede ruku koja ga je držala...
– Uhvatio sam ga! Tata, uhvatio sam gusana! – oduševljeno viknu Zoran, odižući Geka od zemlje i pritiskajući ga na grudi. Gek je imao još toliko vremena da pogleda u nebo kuda je odmicao njegov odred. Prepozna Gi-Gaka na čelu male kolone i tužno obori glavu. Srce mu je tuklo od uzbuđenja dok se naprezao da savlada stisak dječakovih ruku i oslobodi se. No, dječak već bijaše dotrčao do lovaca.
– Da vidite samo koliki je! – uzvikivao je dječak – Jedva ga nosim!...
Otac i Jovan su u čudu razgledali Geka. Bio je to zaista div iz guščijeg roda. Kada se trzao pokušavajući da se izvuče, njegova raširena krila stvarala su pravi vazdušni vihor.
Jovan, koga konačno odobrovolji ovaj dječakov neobični lov, priđe gusanu, zagleda ga i viknu:
– Zar ne vidite? Pa, on je ranjen! Evo, zrno mu je prošlo kroz grudi...
Tek tada dječak spazi da su mu ruke krvave. On pažljivo obuhvati gusana preko leđa i pogleda ispod krila. Perje oko rane bilo je otpalo. Ukazivao se crvenasti otvor kuda je ušlo olovo. Otuda se neprestano cijedila krv. Gusan je bio oborio glavu.
– Teško da će ostati živ – zaključi Jovan. – Davno je ranjen. Izgubio je mnogo krvi.
– Ja ću ga izliječiti – odlučno reče dječak i okrenu se ocu. – Tata, daj mi tvoj šal.
Otac skide šal i pruži ga dječaku. Uz pomoć njih dvojice Zoran uvi Geka u šal. Onda ga pažljivo uze u naručje i ponese.
Bilo je blizu podne. Pucnji pušaka postajahu sve rjeđi. Malo-pomalo, i pucnjava sasvim utihnu. Lovci se počeše okupljati uzduž prtine kojom su došli. Svi su bili natovareni pobijenim plovkama i guskama. Poneki su nosili u rukama dugokljune šljuke, koje izgledahu još sićušnije pokraj velikih gusana.
Kolona lovaca pređe ćupriju. Pozadi ćuprije, na otvorenom polju, počeše pripreme za odlazak. Svaki lovac, po pravilu, morao je pobijenu dovljač predati lovovođi da bi se izvršilo prebrojavanje i dioba plijena. Lovci su prilazili, skidali rančeve i torbe i istresali iz njih ukočene ptice, podvijenih glava i zamršenog perja. Stenjući od umora, neki su odvezivali pojase sa kožnim petljama za nošenje divljači i bacali svoju lovinu na gomilu. Utaban snijeg oko lovovođe pocrnje od ptičijih tijela.
Ubijene ptice bijahu izgubile ljepotu koju im je davao život. Njihove ukočene oči bile su presvučene čvrsto stisnutim sivkastim kapcima. Tanki prsti sa opnama za plivanje skupili su se u majušne pesnice, a perje, poprskano krvlju, bješe izgubilo sjaj.
Gomila povezanih pasa skičala je razdražena mirisom plijena, Najžustriji psi, među kojima se naročito isticahu Filipove pjegave keruše, trzali su lancima i zalijetali se prema pobijenim pticama kezeći žućkaste očnjake.
Filip prebroja lovinu, izračuna koliko plovuša dolazi na jednog lovca i saopšti to lovcima. Onda lovci počeše da prilaze jedan po jedan, pa su uzimali redom sa gomile određen broj ptica i trpali ih ponovo u torbe, prepirući se oko nekog debljeg komada.
Dječak stajaše po strani od svega ovoga. On je nježno pridržavao ranjenog Geka na rukama, a s lica mu ne silazaše izraz bolnog čuđenja. Gledajući čas u lovce, koji su zadovoljno odmjeravali težinu svojih nabijenih torbi, čas u hrpu pobijenih plovuša, koja se naglo smanjivala, dječak donese odluku da po svaku cijenu izliječi Geka. Pri polasku na željezničkoj stanici on tu odluku saopšti ocu.
– Slažem se – reče otac milujući sina po glavi. Onda nastavi šapatom: – Dobro čuvaj svog ranjenika. To je, po svoj prilici, onaj gusan koga je jutros prvim metkom ranio čiča Filip. Po lovačkom običaju taj gusan pripada njemu.
– Neće ga dobiti! – uzviknu dječak i privi Geka na grudi. A Gek, kao da osjeti da u tom dječaku ima prijatelja, polako odiže glavu i zavuče je dječaku pod pazuho. Umoran, izmučen bolovima, Gek uskoro zapade u groznicu, pa se koprcao u dječakovom naručju i svaki čas trzao krilima, kao da hoće da poleti.
– Čuvaću ga i njegovati u sobi, a kada prezdravi, metnuću ga među naše domaće guske – pričao je dječak lovcima dok su sjedjeli u toplom kupeu na putu za varošicu. – Recite, čime bih ga hranio?
– Kuvaj mu kašu od kukuruzna brašna i ne zaboravi da mu daješ dosta zeleni – učio ga je Jovan. – Pa da vidiš, ozdraviće i udebljati, tako da će paprikaš od njega biti – da ližeš prste!
– Šta pričaš? – ljutio se dječak. – Čim se popravi, ja ću ga pustiti da ide kud hoće. Nisam ga ja uhvatio zato da ga pojedem kad ozdravi!...
Jovan se smijao kao da ne vjeruje Zoranovim riječima, ali kada ga dječak presiječe ljutitim pogledom, ljudeskara zaćuta. Drijemao je sve dok voz ne stade.
Lovci žagoreći počeše da izlaze iz vagona. Zoran iskoči za svojim ocem i čim dodirnu zemlju, pojuri kući noseći gusana u naručju, praćen veselim smijehom lovaca.
 
 
XXVIII
 
Već dva dana s mora je duvao topli jugo i za to vrijeme snijeg iskopnje na dva prsta debljine. Poslije dužeg vremena opet se ukazaše sure hridine o koje je udaralo potamnjelo more. Bjelasali su se šljunkoviti žalovi, okićeni izgladnjelim jatima galebova. Polje oko rijeke skidalo je snježni sag sa svojih pleća, svud okolo poče da lomi zimske okove razbuđena priroda. Noću je po zatončićima i riječnim rukavcima pucketao otopljeni led, a rijeka poteče brže, silnije.
Sredinom februara proljeće je uvelike osvajalo rijeku. Toplim dahom vjetrova prodiralo je u dubinu kanjona. Vrbaci oko ušća napupiše. Riječne trave tjerahu svoje izdanke naviše da bi ih što prije izložile suncu. U odmornom drveću strujali su sokovi, namezgravale grane i spremale se za listanje. Ispod snježnih nameta ozgo s planine skakutali su zamućeni potočići, a njihov žubor podsjećaše na zujanje nebrojenih pčela. Parovi cvrčaka javljali su se predveče iz kiparisovih šumaraka. No, njihovo brušenje bijaše još uvijek slabo i nesložno.
Duž kupinjaka uz rijeku čitav dan su šuškali kosovci u potrazi za bubicama i sasušenim malinovim sjemenkama.
Čitav kraj bio je blatnjav i mokar od otopljenog snijega, a siva boja zamarala je oko.
Tih dana je Gi-Gak, zajedno sa ostatkom jata, prebivao skriven u riječnoj okuci, nekoliko stotina metara niže kanjona. Strme obale, obrasle ljeskovim šibljem i dračom, zaklanjale su uzani zaton na kome su provodili dan. Kada bi se u blizini pojavio čovjek, jato se sakrivalo ispod korijenja vrba koje je voda potkopala, ili po pripećcima u obali što ih je vijekovima dubla strpljiva rijeka.
Nakon velike hajke i Gekovog nestanka, Gi-Gak neosjetno stade na čelo jata. To se, na izgled, desilo sasvim slučajno. Kada je Gek ostao opkoljen ljudima, grupa njegovih gusana poletjela je bez reda u vazduh.
U takvoj situaciji Gi-Gak je, izgleda, bio onaj koji je prvi ispustio oštar krik da se jato okupi pozadi njega. Šta je Gi-Gaka navelo da u najtežim trenucima preuzme na sebe ulogu starješine, ako ne osjećaj neke vlastite snage koju nisu imali drugi. Možda je to bila samo želja da ne ostane sam, napušten, među tolikim opasnostima, a ta želja je nesumnjivo bila i u ostalim gusanima. Bilo ovako ili onako, gusani poslušaše Gi-Gakov poziv. Sada već Gi-Gak nije imao kud. Našao se na čelu odreda. Morao je da ga vodi, morao je da „misli" onako kako je to činio Gek da bi spasio i sebe i svoju grupu.
Neka nova, čudna snaga ulazila je u mladog gusana dok je određivao pravac daljeg leta. On odlučno zamaha krilima i naglo okrenu jato prema šumarcima na lijevoj strani rijeke. Nešto kasnije odred se spusti u skriveni zaton. Odatle osluškivahu puščanu paljbu, koja postajaše sve rjeđa, dok najzad ne utihnu...
Kad južni vjetar otpoče svoj pohod i prekonoć potkupi i otjera mraz, u Gi-Gaku se javi nejasan predosjećaj dalekih putovanja. Svakim danom nagon za putovanjem postajaše jači. A uporedo s tim nagonom za putovanjem kod Gi-Gaka, kao i ostalih njegovih srodnika, rasla je životna snaga i vedrina. Tužni prizori iz stradanja kolonije blijedjeli su u sjećanju. Ptice osjećahu svim svojim bićem da će uskoro prestati teškoće i da će najzad stići tamo gdje ih očekuje izobilje i sigurnost. U njihovim malenim glavama stalno je živjelo priviđenje ostavljenog zavičaja, prepunog svjetla i rumenih sjevernih svitanja. To im, uprkos slaboj hrani, vraćaše velikom brzinom snagu i energiju za povratak.
Uskoro oko Gi-Gakove grupice počeše da se okupljaju ostaci drugih jata. Dolijetali su osamljeni gusani, privučeni galamom koja odjekivaše nad zatonom, pa se, kao nekada Gi-Gak, priključivahu jatu, obradovani bučnim društvom srodnika. Neprestano su pristizali novi članovi jata. Mnogi od njih nosili su na tijelima ožiljke od metaka. Bilo je i pataka i vižljastih gnjuraca, koji ne sele nikuda, ali vole društvo.
U nekoliko navrata zima pokuša da se odupre jugu. Po noći se prikradao mraz iz kanjona i pokušavao da stisne rijeku u svoje ledeno naručje. Negdje pred zoru otpočinjala je borba između mraza i južnjaka, da bi u svitanje mraz pokupio svoje bijele prnje i ustuknuo nazad. Zatim nastupaše topao i sunčan dan, a proljeće svježe, razigrano i rosnato skakutalo je uz planinu sve više i više, dok najzad ne osvoji najviše vrhove, pa im u nestašnom zaletu skide sa glave snježnobijele kape...
Uoči polaska jato okupi nekoliko desetina gusaka i jaku grupu plovki. Gi-Gak tih dana napravi nekoliko izleta do ušća rijeke, gdje su gusani pokušavali staru sreću u lovu na školjke. Ali je more bilo isuviše uzburkano da bi se moglo uspješno gnjurati.
Za vrijeme tih preleta Gi-Gak je sređivao jato. Gusane je, prema njihovoj snazi, razvrstavao bliže klinu, ostavljajući mjesta u začelju za guske i one sasvim iznurene gusane. Jedanput, kada je obilazio leteću kolonu, Gi-Gak spazi starog ljekara. Po navici stari gusan letijaše na začelju istežući svoj mršavi vrat. Gi-Gak naletje pored njega, pa, radostan zbog ponovnog susreta sa ovom izdržljivom starinom, poče da ga pozdravlja zvonkim kliktanjem.
– Gim-gim! Gi-gir-liiiim!
– Gee-eem! Geee-eem! – odgovori starac osvrćući se za Gi-Gakom.
Obnovljeno i uređeno, Gi-Gakovo jato bilo je spremno za povratak.
 
 
XXIX
 
– Lete!...
– Lete!...
– Eno ih, eno... Odlaze. Odlaze vremenjače!... Visoko gore u zraku prolazilo je jato divljih pataka
Klinom na sjever. Kao izdužen pramen dima kovitlao se dugački red dalekih putnika.
– Gledajte! Eno ih još!... Eno... odlaze i guske! Oho, koliko ih je!... Guske odlaze! Znači, dolazi nam proljeće! – veselo uzvikivaše dječak držeći dlanove nad očima, zagledan u nebo kojim je prelijetalo sve više pataka i gusaka.
Dječak je stajao nasred dvorišta sa koga se tek bio otopio snijeg. Na kućnim vratima pojavi se dječakova majka.
– Zorane, hajde u kuću. Pokvasićeš noge i nahladiti se. Hajde, ostavi guske. Nek putuju...
– Odmah, mama! Samo da vidim šta radi moj ranjenik. Znaš li! Juče mi je jeo iz ruke, pripitomio se – brzo izgovori dječak i potrča prema živinarniku u dnu dvorišta.
Zaglušna dreka pitomih gusaka dočeka Zorana kada otvori vratašca na živinarniku. Ali dječak nije obraćao pažnju na te bijele i ugojene poznanike, koji su iz njegovih ruku očekivali hranu, nego potraži očima Geka. Divlji gusan stajaše u sredini živinarnika, pa je, ne vodeći računa o svojim pitomim rođacima, osluškivao dozive sjeverne djece, koja prelijetahu iznad varošice.
– Sivko, Sivalju (tako je Zoran nazvao Geka), kako si? Kako ti je rana? Hoćeš malo na sunce? – cvrkutao je dječak. – Dođi! Ja znam da ti ne možeš da živiš bez sunca.
Dječak obuhvati Geka i iznese ga u dvorište. Pažljivo je prebirao po perju na gusanovim grudima tražeći ranu. Rane više nije bilo. Ostao je samo mali ispupčeni ožiljak.
– Sivko, pa ti si sasvim ozdravio! – radovao se dječak. – Vidiš, onaj melem od ulja i voska što ga je tata napravio odlično ti je pomogao. A ti si se ljutio kad smo te previjali. Kreštao si i lupao krilima. Zar nisi želio da ozdraviš? – nastavljao je da čavrlja dječak.
Ne mareći za dječakove vesele povike, Gek odgega na sredinu dvorišta. Uznemireno je pružao vrat prema nebu, osluškujući huk južnog vjetra, koji je donosio sve češće krikove njegovih rođaka.
– Oho! Tvoj bolesnik je izašao u šetnju – začu se očev glas. Vraćao se sa posla.
– Zorane! Zar ne vidiš? Tvoj Sivko se sprema da te napusti!
Dječak se okrenu, potrča, pa zastade na desetinu metara od Geka. Gekovo tijelo uzdrhta kada se iznad planine pojavi nov odred gusaka. Letjele su u pravilnom, uglastom nizu, a iznad njih motalo se jato plovki.
– Gi-gim! Gi-gim!... – dopiralo je od planine jedva čujno dozivanje.
Gek istegnu vrat u pravcu tih doziva, razmahnu krilima i odbi se od zemlje.
– Sivko... Sivalju! – pratio ga je dječakov glas. – Srećan put, Sivko!
– Geeek... geeek... geeek! – odgovori mu glas iz vazduha.
Brzo se smanjivala Gekova raskriljena prilika. Još jednom, sada već visoko u vazduhu, preletje Gek iznad krovova, šaljući svoje gromke pozdrave dječaku i – slobodi.
Onda Gek zaplovi u susret svom jatu...
Topli južnjak prijateljski je mrsio kosu na Zoranovom zatiljku. Dječak je stajao okrenut prema sjeveru i dugim pogledom ispraćao je jato. Kada se ptice pretvoriše u male tačkice, a njihov pokretni klin dobi oblik savijenog končića, razapetog preko neba, dječak spusti oči i brzo otra čistu, radosnu suzicu.