Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 23. Apr 2024, 13:09:20
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Staroslovenski jezik  (Pročitano 17434 puta)
15. Jan 2006, 04:13:09
Administrator
Capo di tutti capi


Underpromise; overdeliver.

Zodijak Gemini
Pol Muškarac
Poruke Odustao od brojanja
Zastava 44°49′N - 20°29′E
OS
Windows XP
Browser
Opera 8.50
mob
Apple iPhone 6s
Staroslovenski jezik

Najstariji slovenski književni jezik i jedan od najstarijih evropskih književnih jezika (posle grčkog i latinskog) jeste staroslovenski. Na tom jeziku do nas su došli najstariji slovenski pisani spomenici iz H i XI veka, ali je taj jezik, kao i najstarija slovenska pismenost uopšte, nastao u IX veku zaslugom Solunske braće Konstantina Filozofa (u monaštvu Ćirila) i Metodija.

Staroslovenski jezik pripada južnoslovenskoj grupi jezika. U njegovoj osnovi je jezik tadašnjih Slovena iz okoline Soluna, ali u najstarijim sačuvanim spomenicima, od kojih su neki napisani glagoljicom, a neki ćirilicom, ima i drugih jezičkih crta, na primer moravskih. Zbog svoje starine staroslovenski jezik je vrlo značajan za proučavanje slovenskih jezika, kako stoga što je to jezik koji je po svojoj strukturi bliži praslovenskom nego ijedan drugi slovenski jezik, tako i zbog toga što je staroslovenski umnogome uticao na formiranje nekih mlađih slovenskih književnih jezika.

Staroslovenski književni jezik nastao je kao liturgijski jezik, a prve knjige napisane na tom jeziku bile su bogoslužbene. U toj funkciji staroslovenski jezik se, u donekle izmenjenom obliku, upotrebljava i danas, a zbog takve njegove funkcije, koja je uvek bila najznačajnija, ili jedna od najznačajnijih, i nikada nije prestajala, staroslovenski jezik se u nauci naziva i crkvenoslovenskim ili starocrkvenoslovenskim. U savremenoj slavistici najčešći je termin staroslovenski jezik. Crkvenoslovenskim se obično ne naziva staroslovenski jezik najstarijeg vremena, nego onaj u koji su ušle lokalne narodne crte.

Staroslovenski jezik je predstavljao književni jezik većeg dela Slovenstva, gotovo opšteslovenski književni jezik (kod Južnih Slovena od IX do XVIII veka, kod Istočnih Slovena od H do XVIII veka, kod Moravskih Slovena i Čeha od IX do XI veka), i tom činjenicom je umnogome određena bliskost slovenskih kultura u njihovom razvoju od početka slovenske pismenosti.

Šesnaest sačuvanih najstarijih spomenika staroslovenskog jezika (uključujući i sitnije, osim natpisa na kamenu) pokazuju da su postojali lokalni tipovi staroslovenskog jezika H i XI veka, na primer moravski tip Kijevski listić ili Kijevski misal iz H veka), ohridski ili zapadnomakedonski tip (npr. Zografsko jevanđelje), preslavski ili istočnobugarski tip (npr. Savina knjiga, Suprasaljski rukopis).

Pošto je i u vreme kada je nastao prvi slovenski književni jezik, a kasnije još i više, slovenski jezički prostor bio dijalekatski izdiferenciran, u staroslovenski jezik su postepeno sve više ulazile neke osobine lokalnih narodnih govora, tako da se od XI veka formira više redakcija crkvenoslovenskog jezika: srpska, bugarska, ruska (= istočnoslovenska), hrvatska glagoljska, češka, rumunska (i kod Rumuna kao pravoslavnog naroda u susedstvu nekoliko slovenskih naroda staroslovenski, odnosno crkvenoslovenski prihvaćen je kao jezik bogosluženja, a od XIV do XVIII veka i kao književni jezik).

Posle perioda u kojem je trajao proces slabljenja normi crkvenoslovenskog jezika i njegovog izrazitijeg redakcijskog diferenciranja (u XII i XIII veku), u naredna dva veka dominira tendencija unifikacije i obnavljanja starih normi, što je u vezi sa delatnošću nekih poznatih centara pismenosti, kakve su, na primer, bile Resavska škola u Srbiji ili Trnovska škola u Bugarskoj. Tada dolazi do tzv. drugog južnoslovenskog uticaja na rusku kulturu i pismenost.

Uporedo sa postojanjem i funkcionisanjem crkvenoslovenskog jezika u kulturi pojedinih slovenskih naroda stvara se i književnost na osnovi narodnog jezika, što je imalo za posledicu dvojstvo unutar starosrpskog, staroruskog i starobugarskog književnog jezika, sa dosta jasno razgraničenim sferama upotrebe crkvenoslovenskog, odnosno živog narodnog jezika. U okviru književnih jezika koji su postojali u obliku dva jezika sa različitim funkcijama koji koegzistiraju u istom društvu (što se u sociolingvistici naziva diglosija) odnos između tih dvaju jezika se u različitim periodima istorije književnog jezika menjao, pri čemu je obično opšti smer promena išao prema postepenom istiskivanju književnog jezika na crkvenoslovenskoj osnovi književnim jezikom na narodnoj osnovi.

Funkcije crkvenoslovenskog jezika vremenom su svedene na liturgijsku upotrebu u pravoslavnoj crkvi, ali su crkvenoslovenizmi u različitom stepenu ostali prisutni u pojedinim slovenskim književnim jezicima pravoslavnog kulturnog kruga.

Upotreba crkvenoslovenskog kao književnog jezika nekoliko slovenskih naroda predstavlja sociolingvističku pojavu kakvih je u feudalizmu bilo i kod drugih naroda, a čija je suština u tome da se kao književni jezik nekog naroda ne upotrebljava jezik tog naroda nego neki drugi jezik koji je u određenom istorijskom razdoblju iz kulturno-civilizacijskih ili političkih potreba dobio prioritet. Takav je, na primer, bio status latinskog jezika kod zapadnoevropskih naroda, nemačkog jezika kod Čeha ili kod baltičkih naroda, arapskog jezika kod turkijskih naroda ili klasičnog kineskog jezika u Japanu i Koreji.

Uloga crkvenoslovenskog jezika u formiranju pojedinih slovenskih književnih jezika nije, prirodno, bila uvek ista, što je zavisilo od više jezičkih, istorijskih, kulturnih, političkih i drugih faktora. U XVI i XVII veku dolazi do istiskivanja crkvenoslovenskog jezika iz mnogih oblasti upotrebe (slična je drugde bila i sudbina latinskog). Činjenica da su se slovenski narodi u to vreme već više vekova nalazili u dvema različitim civilizacijskim sferama, čija je granica podelila i slovenski kulturni prostor na vizantijsko-slovenski deo (Slavia Orthodoxa) i latinsko-slovenski deo (Slavia Latina), presudno je uticala na formiranje slovenskih književnih jezika.

Kod slovenskih naroda vizantijsko-pravoslavnog civilizacijskog kruga za razvoj književnog jezika bilo je karakteristično naporedno postojanje u istom društvu književnih dela na crkvenoslovenskoj osnovi i tekstova (književnih, pravnih i drugih) sa znatno više lokalnih narodnih jezičkih elemenata, odnosno sa manje-više jasno razgraničenim sferama upotrebe, i manjim ili većim stepenom mešanja crkvenoslovenskih elemenata sa inoslovenskim. To je, dakle, bila "slovensko-inoslovenska" diglosija, za razliku od diglosije kod slovenskih naroda latinskog civilizacijskog kruga, koja je bila heterogena, odnosno "slovensko-neslovenska", pri čemu je neslovenski elemenat u njoj najčešće bio latinski ili nemački, ređe italijanski (na jadranskom primorju).

Tamo gde je u diglosiji učestvovao crkvenoslovenski jezik, njegov odnos prema narodnom jeziku prolazio je kroz različite periode. U istoriji ruskog jezika ta veza nikada nije prekinuta iako je u različitim periodima bila različitog intenziteta. U istoriji bugarskog književnog jezika (u srednjebugarskom književnom jeziku) kada je bugarski narod bio pod Turcima ta veza je bila prekinuta, ali su u XIX i XX veku crkvenoslovenski elementi u ruskoj redakciji opet u velikom broju ušli u bugarski književni jezik.

Kod Srba i Hrvata je veza sa crkvenoslovenskom tradicijom takođe bila prekinuta, da bi kod Srba bila obnovljena u XVIII veku, tokom rusko-slovenskog perioda razvoja srpskog književnog jezika, kada se srpska književnost stvarala na nestandardizovanom jeziku sa dosta crkvenoslovenskih elemenata ruske redakcije, ali i sa dosta narodnih elemenata, koji su jezičkom reformom Vuka Karadžića definitivno odneli prevagu, čime je veza narodnog sa crkvenoslovenskom tradicijom u srpskom književnom jeziku veoma oslabila.

Razvoj književnog jezika kod Hrvata išao je do formiranja srpskohrvatskog književnog jezika drugim putem. Tako je, na primer, u Hrvatskoj latinski bio službeni jezik do 1847. godine, a u plemićkim kurijama ostao je kao govorni jezik i duže. Slovenački književni jezik i makedonski književni jezik takođe nemaju oslonac u crkvenoslovenskoj pismenosti. Kod Slovenaca ta tradicija gotovo da nije ni postojala u nekom relevantnom obliku i obimu, a makedonski književni jezik formiran je posle Drugog svetskog rata kada nisu ni postojali uslovi za uspostavljanje davno prekinutih veza sa crkvenoslovenskom književnom tradicijom.

Jezici onih slovenskih naroda kod kojih je bogoslužbeni jezik bio latinski razvijali su se uglavnom bez kontakta sa crkvenoslovenskom pismenošću: ili je taj kontakt bio rano prekinut (kao kod Slovenaca, Čeha i Moravljana, a kod Hrvata nešto kasnije), ili nikada nije ni bio uspostavljen (na primer, kod Poljaka i Lužičkih Srba). Međutim, u razvoju književnih jezika tih naroda postojali su značajni uzajamni uticaji, na primer uticaj češkog jezika na staropoljski (ali u vreme češkog preporoda i poljskog jezika na češki), ili uticaj češkog jezika na formiranje slovačkog književnog jezika krajem XIX veka, kao i uticaj češkog i poljskog na formiranje lužičkosrpskog književnog jezika, ili uticaj književnojezičke tradicije zapadnoslovenskih jezika na beloruski i ukrajinski književni jezik.

Prvi slovenski književni jezik koji su svojim delom utemeljili Ćirilo i Metodije na osnovi slovenskog govora Soluna i njegove okoline, a koji se danas najčešće naziva staroslovenski, i koji se u vreme kada je nastao kao književni jezik, i vekovima kasnije, nazivao jednostavno slovenski, a ne, koliko je poznato, bugarski, makedonski, moravski ili nekako drugačije, možda i nije bio stvaran sa mišlju da će se upotrebljavati samo na jednom dijalekatskom području, pa se to moglo odraziti i na njegovoj strukturi.

Taj jezik se od svoje dijalekatske osnove razlikovao mnogim neologizmima i grecizmima (leksičkim, frazeološkim, sintaksičkim i drugim, odnosno kalkovima - prenošenjem strukture grčkih izraza u slovenski jezik, gde je to bilo neophodno), bez kojih je prevod bogoslužbenih knjiga sa grčkog na slovenski jezik bio nemogućan, ali se od svoje dijalekatske osnove mogao razlikovati i eventualnim obuhvatanjem izvesnih elemenata nekih drugih slovenskih govora (koji su u to doba bili međusobno znatno bliži nego danas, a i danas pokazuju veliki stepen sličnosti).

A Ćirilo i Metodije, pored toga što su dobro poznavali Slovene okoline Soluna i susednih oblasti, imali su kontakata i sa Istočnim i Zapadnim Slovenima. Znajući da postoje izvesne razlike među pojedinim slovenskim govorima, a uputivši se po zadatku vizantijskog imperatora i carigradskog patrijarha u jednu zapadnoslovensku državu, malo je verovatno da su Solunska braća te razlike mogla sasvim da zanemare, odnosno da su mogla da propuste da, recimo, bar neke zapadnoslovenske jezičke specifičnosti, koje su im bile poznate, unesu u prevode pripremljene za misiju u Velikoj Moravskoj. Štaviše, iz načina na koji su Ćirilo i Metodije u Veneciji, Rimu i drugde branili opravdanost bogosluženja na slovenskom jeziku moglo bi se pretpostaviti da njihova vizija od početka načelno nije bila ograničena samo jednim delom Slovenstva.

Drugim rečima, staroslovenski kao književni jezik Južnih Slovena postoji ne od onog vremena kada su prvi put sa grčkog na slovenski jezik prevedene bogoslužbene knjige (iako je u osnovi tog prevoda govor Slovena koji je prevodilac najbolje poznavao), nego od vremena kada je taj jezik zaista počeo da funkcioniše na slovenskom jugu (u Ohridu, Preslavu i drugde) kao jezik slovenske pismenosti, a do toga je, najverovatnije došlo tek posle Metodijeve smrti.

Od tog vremena moglo je da počne stvaranje pojedinih južnoslovenskih redakcija staroslovenskog jezika (mada su one u spomenicima izrazitije posvedočene nešto kasnije), a one su bile na putu da postanu osnova ili značajan faktor konstituisanja pojedinih književnih jezika (kao što je to bio slučaj sa staroruskim jezikom) da istorijske okolnosti nisu taj proces usporile ili ga sasvim zaustavile.


Teorije o poreklu staroslovenskog jezika

U nauci nije sporno da su Ćirilo i Metodije preveli Svete knjige na slovenski jezik i da su ih ispisali slovenskim pismom. Tako su slovenski narodi bili prvi u Evropi, posle Grka i Latina, koji su dobili Sveto pismo na svome narodnom jeziku (mnogo pre Lutera koji se izborio za prevođenje Biblije na narodne jezike germanskih plemena). Nisu, međutim, do kraja rešena pitanja o poreklu slovenskog jezika i pisma. Tim pitanjima bavi se knjiga Istorija srpske ćirilice (1971, treće izdanje 1990) poznatog srpskog filologa Petra Đorđića. Ali kako ni ona nije dala potpune odgovore, ova pitanja su i dalje predmet naučnih isgraživanja. Nova dostignuća u ovoj oblasti sadrži najnovija knjiga takođe poznatog srpskog filologa Đorđa Trifunovića Ka počecima srpske pismenosti (2001).

U pomenutoj knjizi Petra Đorđića navodi se nekoliko teorija o pitanju kojim su jezikom pisali slovenski apostoli. Ove teorije bi se mogle nazvati srpska, panonska, bugarska, makedonska, slovenska. Ne upotrebljavajući ova imena, Đorđić ih je predstavio u svojoj knjizi na stranama 19. i 20. (izdanje 1990).

Stav da je staroslovenski jezik bio, u stvari, starosrpski, zastupao je Jozef Dobrovski. Za Dobrovskog kaže profesor Đorđić: "Držao je da je staroslovenski jezik nastao na Balkanu, i to kod pravoslavnih Slovena, koje je Dobrovski po običaju svojega vremena i sredine nazivao jednostavno Srbima, pa prema tome mu je prvi slovenski književni jezik bio starosrpski." Zatim kaže dalje:

Učenik i saradnik Dobrovskoga Slovenac Jernej Kopitar (1780-1844) bio je protiv svojega učitelja u njegovom shvatanju o poreklu staroslovenskog jezika. Smatrao je da Ćirilo i Metodije, iako su došli sa Balkana, knjige nisu pisali na jeziku makedonskih Slovena, nego na jeziku Slovena panonskih, tj. predaka današnjih Slovenaca.". To je tzv. panonska teorija, čiji je glavni predstavnik Kopitar, a koju je u nešto drugačijem obliku zastupao takođe Slovenac Miklošić (1813-1891).

Đorđić u svom kratkom prikazu takođe navodi: "Pred kraj života je Dobrovski upotrebljavao složeni naziv srpskobugarskomakedonski jezik". Ali Đorđić ne navodi da je Dobrovski tako učinio posle polemike s Kopitarem. To jasno pokazuje da Dobrovski nije prihvatio Kopitarevu panonsku teoriju, a da je svoju, srpsku, samo korigovao.

Postoji i teorija, koju je zastupao Šafarik, a kasnije razvio Leskin: da je staroslovenski, u stvari, starobugarski jezik. Ali ni tu nije bio kraj teorijama o poreklu staroslovenskog jezika. Bugarskim imenom, koje je bilo novijeg datuma u slovenskom svetu, nije se mogla najbolje objasniti starost slovenskog jezika.

Petar Đorđić ovo poglavlje svoje knjige završava sledećom rečenicom: "Makedonsko poreklo prvog slovenskog jezika konačno je utvrdio Miklošićev naslednik na univerzitetu Vatroslav Jagić (1838-1923), najveći slavist svog vremena i najveći poznavalac staroslovenskog jezika svih vremena".

Vredi, ipak, napomenuti da su u raspravi o poreklu staroslovenskog jezika početkom 19. veka učestvovala i dvojica Srba: Pavle Solarić i Vuk Karadžić. Solarić je podržavao stav Dobrovskog da je staroslovenski jezik bio, u stvari, starosrpski. Vuk Karadžić je imao drugačije mišljenje. On je, verovatno pod Kopitarevim uticajem, smatrao da su solunska braća, pripremajući svoje spise za konkretne prilike, prilagođavali jezik sredini kojoj su tekstove namenjivali: za srpsku sredinu pisali su nešto drugačije nego za bugarsku, a zatim i drugačije nego za panonske Slovene. Ljubomir Stojanović, u svojoj monografiji o Vuku (1924:225-227) kaže da je ovim svojim stavovima Vuk "bio vrlo blizu ideje o postanku raznih recenzija staroslovenskog jezika".

Iz ovog prikaza razvoja teorija o poreklu staroslovenskog jezika, moglo bi se zaključiti da je taj razvoj išao u pravcu odbacivanja teorije o srpskom poreklu slovenskog jezika. To, međutim, nije pomućivalo jasnu svest o tome u srpskih intelektualaca 19. veka poput Save Tekelije i drugih. Obnova srpske samorodne istorijske škole poslednjih decenija 20. veka posredno je opet osnažila srpsku teoriju Dobrovskog. U knjizi Svetislava Bilbije Staroevropski jezik i pismo Etruraca (1984, drgo izdanje 2000) dokazuje se da su Ćirilo i Metodije svojim maternjim srpskim jezikom, koji je u najvećoj meri sačuvao matricu staroevropskog jezika, bili predodređeni za misiju koja će naići na uspeh kod svih slovenskih plemena. Nezavisno od Bilbije, do sličnih zaključaka došao je i Radmilo Marojević koji u studiji Srpski jezik i slavistika (Srbistika 1-2/1998) jezik Ćirila i Metodija predstavlja kao jezik starih Srba. Ova teza ima podršku i u shvatanjima predstavnika nove srpske istorijske škole koji novim dokazima potkrepljuju staru slavističku teoriju o tome da svi slovenski narodi potiču od Srba.

U nauci, a pogotovo u srpskim medijima, često je isticano shvatanje da je najstariji dokument na srpskom jeziku Miroslavljevo jevanđelje iz 12. veka. Medijavelista Đorđe Trifunović u knjizi ‘’Ka počecima srpske pismenosti’’ (2001) argumentovano je potvrdio staro otkriće da je prva sačuvana knjiga na srpskom jeziku, u stvari, Marijino jevanđelje, nastalo dva veka ranije. Ta prva srpska knjiga, po Trifunoviću, napisana je glagoljicom. "Srbi su dugo i naporedo upotrebljavali dva pisma kao nacionalna, glagoljicu i ćirilicu", kaže on (b).

Poreklo slovenskog pisma

Po Đorđiću, Sloveni su na počecima svoje pismenosti upotrebljavali dva pisma: glagoljicu i ćirilicu. Na pitanje da li je starija glagoljica ili ćirilica, Petar Đorđić u svojoj knjizi iznosi ovakakav stav:

Jezička analiza najstarijih slovenskih spomenika pokazala je da u spomenicima pisanim glagoljicom ima mnogo više arhaizama (u morfologiji i leksici), nego u spomenicima pisanim ćirilicom. Naročito treba spomenuti i češke glasovne osobine, tzv. bohemizme, koji se sreću samo u glagoljskim spomenicima pisanim na slovenskom jugu.

Navedeni podaci, istorijski, paleografski i jezički, dovoljno pokazuju da je glagoljica nastala pre ćirilice. Isto tako, na osnovu podataka koje nam pružaju sačuvani izvori o životu i radu prvih slovenskih prosvetitelja možemo zaključiti da je prvu azbuku sastavio Ćirilo Solunski. Ta azbuka se po njemu prvo zvala ćirilica. Ali ta se azbuka nije svuda mogla održati. Zamenila ju je negde brže, negde sporije, druga, mlađa slovenska azbuka koju danas zovemo ćirilica. Naziv je tako ostao isti, izmenila se samo sadržina. (1990:22)

Ovi stavovi Petra Đorđića o nastanku slovenskih pisama odražavaju stanje spoznaje u paleografiji njegovog vremena. Oni su zastareli sa stanovišta paleografije i gramatologije koju reprezentuju dvojica velikih srpskih paleografa i gramatologa, koji su se javili posle Đorđića: Svetislav S. Bilbija i Radivoje Pešić. Bilbija je u knjizi Staro-evropski jezik i pismo Etruraca izneo nekoliko važnih stavova: da su Ćirilo i Metodije po poreklu bili Srbi (a ne Grci), da nisu oni prvi sastavili pismo za Slovene, da je gagoljica postojala i ranije, da je Ćirilo sreo jednu vrstu slovenskog pisma u Hersonu na Krimu i da mu je ono poslužilo u sastavljanju ćirilice. U univerzitetskom udžbeniku Staroslovenski jezik II (2001, trinaesto izdanje) Svetozara Nikolića piše da je Ćirilo, odnosno Konstantin, našao u Hersonu Jevanđelje i Psaltir "ruskim pismom pisano" (kod Bilbije stoji "na roš jeziku"). Ovim se otvara i pitanje pisma na koje se Ćirilo ugledao jer se doskora verovalo i tvrdilo da je to bilo grčko pismo. Novija istraživanja, kao što su ova napred pomenuta, ukazuju da se može govoriti i o slovenskim osnovama za nama poznato staroslovensko pismo.

Nije više ubedljiv ni zaključak da je Ćirilo, u stvari, sastavio glagoljicu, pošto je to pismo starije od ćirice, a da su ćirilicu kasnije sastavili sledbenici slovenske braće. Taj neubedljivi zaključak nastao je kao posledica uporne tvrdnje ranije evropske nauke koje se mnogi i danas pridržavaju: da Sloveni pre Ćirila i Metodija nisu imali nikakvog svoga pisma. Novi srpski gramatolog Bilbija vraća se uverenju učenih Srba u starijim vremenima da je glagoljicu sastavio Srbin, Rašanin, sveti Jeronim (a ne nekakav Urlih, kako su tvrdili stranci). U svakom slučaju, važna je spoznaja da su Sloveni u starini imali dva pisma i da su na oba sačuvani spomenici na slovenskom jeziku, što nesumnjivo svedoči o njihovim kulturnim potencijalima u procepu između kulture grčkog i kulture latinskog jezika. Slovenski jezik nije u potpunosti izdržao pritisak sa ove dve strane, a sa jezikom ozbiljno je u vremenu postradala i slovenska ideja. (domatrios)


Azbuka

Staroslovenski jezik je pisan dvema azbukama: ćirilicom i glagoljicom. Staroslovenska ćirilica se sastoji iz četrdeset znakova, jedan deo sadržan je u današnjoj ćirilici, dok se drugi deo koristio za glasove koji u današnjem srpskom jeziku ne postoje ili za razlikovanje padeža, dvojine od mnoćine, stranih reči od domaćih.


Brojevi

U staroslovenskoj azbuci, nisu postojali posebi znaci za brojeve, već su brojevi obeležavani slovima (a, b, v ...) sa posebnom oznakom iznad slova da bi se označio broj.


Glagoli

U staroslovenskom postoje sledeća vremena: infinitiv (slično kao u srpskom), prezent, prosto buduće vreme (samo za svršene glagole, oblik je isti kao i za prezent), složeno buduće vreme (glagoli imati, hteti, načati), aorist, imperfekat, perfekt, pluskvamperfekt.


Imenice

Postoji sedam padeža (dativ i lokativ se razlikuju), četiri deklinacije.


Napomene
Izmena članka od 12. marta 2005. godine koju je načinio Korisnik:Miloš donosi tekst koji je preuzet iz knjige Uvod u slavistiku I Predraga Pipera. Knjiga se može naći u svom elektronskom izdanju na stranici na projektu Rastko. Knjiga nema eksplicitnih autorskih prava koja zabranjuju njeno umnožavanje.

Izvor: Wikipedia
IP sačuvana
social share
Pobednik, pre svega.

Napomena: Moje privatne poruke, icq, msn, yim, google talk i mail ne sluze za pruzanje tehnicke podrske ili odgovaranje na pitanja korisnika. Za sva pitanja postoji adekvatan deo foruma. Pronadjite ga! Takve privatne poruke cu jednostavno ignorisati!
Preporuke za clanove: Procitajte najcesce postavljana pitanja!
Pogledaj profil WWW GTalk Twitter Facebook
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 23. Apr 2024, 13:09:20
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.097 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.