Srpsko-hrvatski i hrvatsko-srpski odnosi! :: Politicki ~ Geopoliticki forum

"ŠEVE" - BOŠNJAČKE CRVENE BERETKE

Na samom početku agresije tadašnji ministar MUP-a RBiH Alija Delimustafić reći će svojim saradnicima Asimu Dautbašiću i Muniru Alibabiću da je potrebno „formiranje jedne manje jedinice, grupe za likvidaciju, koja bi bila potčinjena nama a odrađivala bi prljave poslove za državu“. Da je ovakva Delimustafićeva ideja od početka imala elemente terorizma govori i njegova rečenica, koju je izrekao istog dana, kazavši da „ima mnogo neprijatelja koji ne zaslužuju da im se sudi“. Delimustafić je definisao kakva to treba biti jedinica i protiv koga treba da se usmjeri; sve je bilo jasno osim činjenice ko će određivati ko je neprijatelj a ko nije!? Čekala se politička odluka. Munir Alibabić, provbitno načelnik CSB-a Sarajevo potom i SDB-a sektor Sarajevo, sjećajući se ovog razgovora sa Delimustafićem će puno kasnije izjaviti: „Tada smo Dautbašić i ja rekli da smo zatečeni ovim prijedlogom i ako se bude šta obrazovalo onda treba jasno definisati zadatke te jedinice koja mora biti u sastavu MUP-a, raditi po propisima, na šta je Delimustafić rekao da razmislimo i požurimo sa prijedlogom“.

Već početkom rata u RBiH, u centru Sarajeva, dogodio se prvi zločin, poznatiji kao zločin u Velikom parku. Bila je to prva akcija „jedinice za specijalne zadatke“ čije ime će javnost sa strahom i zebnjom izgovarati nekoliko godina kasnije – „Ševe“...

Dana 22.4.1992.g. u sarajevskom naselju Dobrinja došlo je do pucanja gusjenice na transporteru srpske JNA u kojem su se nalazili vojnici rezervnog sastava te vojske: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović. Odmah, su kao agresorski vojnici, uhapšeni od strane dva policajca PU Novi Grad u Sarajevu i, nakon lokalnih peripetija, sprovedeni prema Domu policije u centru Sarajeva. Na putu prema njihovom novom odredištu presreće ih lokalni kriminalac, „Jukin“ vojnik, Davor Matić zv. „Žmiro“ koji skupa sa nekoliko pomagača preotima ratne zarobljenike i kroz neko vrijeme transportuje ih do Doma policije gdje je, inače, bila baza komande Specijalne jedinice MUP-a RBiH i njenog komandanta Dragana Vikića. I, ovdje počinje problem...

Vikić je Matića uputio u sarajevski CSB – kojim tada rukovodi Bakir Alispahić, i Matić zaista kreće prema zgradi CSB-a da preda ratne zarobljenike. Na nekih tridesetak metara od Vikićeve baze susreće čovjeka koji će iz ratnog sarajeva izaći kao najsvirepiji ubica MUP-a RBiH – Nedžada Herendu zv. „Brko“. Herenda, u pratnji tri lica, otvara vatru iz oružja i likvidira sve ratne zarobljenike. Potom hladnokrvno i zlikovački, po SS principu, Herenda uzima pištolj i hodajući od leša do leša mrtvih zarobljenika puca u one koji su davali znake života. Ubija ih sve.

Istraga o ovom zločinu pokrenuta je 22.3.2001.g. Nedžad Herenda od oca Alije, po zanimanju VK vozač, otac dvoje djece, nalazi se van BiH. Za njim nikada nije raspisana potjernica od strane Tužilaštva BiH iako je ovaj predmet ratnog zločina odavno razjašnjen na nivou ko je ubica ovih ratnih zarobljenika.
Nedžad Herenda: Prvi ubica "Ševa"

O ovim vojnicima će po povratku iz zarobljeništva u Lukavici, na prvoj slobodarskoj sjednici Predsjedništva RBiH govoriti i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.

„Ševe“ su se, nakon zločina u Velikom parku, povukle u svoj mrak. Po svjedočenju pripadnika AID-a Edina Garaplije „Ševe“ su, u međuvremenu, vršile snajperska dejstva po četničkim naseljima ubijajući, po Herendinom priznanju, babe i žene u crnini na Grbavici ali su "Ševe" snajperisale i po onim predjelima koje je kontrolisala ARBiH; ubice su sarajevskih Romea i Julije – mladog para koji je krenuo preko Vrbanja mosta gdje su brutalno likvidirani dok je za likvidaciju, u cilju medijske senzacije na CNN-u, optužena četnička strana; ubice su i francuskog pripadnika UN-a isto u cilju optuživanja četničke strane...

Čitav zločinačkii put „Ševa“ obilježen je svirepim i, uglavnom, politički motivisanim ubistvima koja su trebala poslužiti u svrhu zaštite tadašnje politike i užeg kruga saradnika koji su, kao npr. Alispahić Bakir, imali ekonomske ciljeve na kurentnom tržištu gladnog, ratnog, Sarajeva.
Naravno, u svjetlu aktivnosti KOS-ovih oficira ubačenih u vrh države BiH, Muslimović Fikreta, Mujezinović Envera, Ugljen Nedžada, Rekić Seada, treba posmatrati i dolazak nekih ljudi u Seve kao nor. Dragana i Josipa Sosica koji su bili instruktori u KOS-ovom centru u Nisu.
Komandant „Ševa“ i veza sa njihovim političkim šefovima bio je dugogodišnji obavještajac upleten u mnoge zločine počinjene pod okriljem Službe, Nedžad Ugljen. „Asim Dautbašić mi je rekao, ideš sa mnom u specijalnu jedinicu...Ja sam kroz selekciju lica koja su se javljaja u specijalnu jedinicu, krišom odlagao zabilješke i pribilješke o ljudima za koje sam cijenio da su nekih jačih sposobnosti, da mogu neštio uraditi. Tako sam odabrao Ševe „ – prisjećao se Nedžad Ugljen u svojoj službenoj izjavi na okolnosti istrage o teroristima iz jedinice "Ševe".

Kao lice zaduženo za djelovanje i tajnost „Ševa“ Ugljen je znao da takvu jedinicu neće moći finansirati, opremati i voditi kroz legalne kartone pripadnika MUP-a pa je spisak „Ševa“ držao zapisan u svesci, kao i količine novca i drugih sredstava koja im je davao za izvršavanje najbrutalnijih ubistava i podmetanja. „Ja nisam dopustio da imena ljudi ovdje ulaze u MU/P, jer MUP nije samo SDB. U MUP-u je i policija i kriminalistika itd, a MATFIN sve obrađuje...Neću da mi se zna ko su mi ljudi u Ševama. Zbog toga sam ja tražio novčana sredstva i njima na potpis davao platu.“ – zaključio je Ugljen obrazlažući način potpore terorističke jedinice „Ševe“.

Najpoznatiji i najbrutalniji zločin koji su počinile ubice iz "Ševa" pod komandom MUP-a RBiH, po političkom naređenju svojih šefova, jeste,atentat na čitavu poroeicu Halilović prilikom čega su htjeli likvidirati načelnika Glavnog štaba ARBiH Sefera Halilovića i njegovu čitavu porodicu i prilikom čega su ubijeni Halilovićeva supruga i njen brat.

Plan i umišljaj za atentat na Sefera Halilovića i njegovu porodicu napravljen je 9.6.1993.g., a razrađen je 14.6.1993.g. da bi za njeogovo izvršenje bilo zatraženo usmeno naređenje 3.7.1993.g. Samo dan poslije Sefer Halilović je upozoren da napusti RBiH ili mu se više neće garantovati život. Ostao je u Sarajevu i 7.7.1993.g. eksplodirala je bomba na terasi našeg porodičnog stana.
Uskoro nakon izvedenog atentata sa tragičnim posljedicama Sarajevom su se počele širiti sumnje da je „granata na Seferovom balkonu zapravo postavljena bomba“, „ispaljeni RPG ili maljutka iz susjedne zgrade“ te još nekoliko varijanti što se namjerno činilo da bi, kao i kod svakog zločina, bilo ispleteno toliko priča koje će zamutiti istinumi istragu potpuno omesti sa potrebnog pravca..

Osjetivši potrebu da o tome nešto kaže Seferu Haliloviću se uskoro telefonom javio Alija Izetbegović: „Vidi Halile, po gradu se svašta priča, ima nekih priča da su to čak uradili neki naši ljudi, ali ja bih volio da to čujem od tebe, šta ti misliš?“ Sefer mu je, sam obišavši mjesto zločina, te nakon razgovora sa drugim artiljercima i svjedocima, rekao: „Predsjedniče mislio sam da dijelim sudbinu našeg naroda i da je smrt moje rahmetli supruge i njenog rahmetli brata dio toga. Kako vrijeme odmiče čini mi se da nisam u pravu!“ Izetbegović je rekao da će tražiti da se to ispita i da to „urade ovi iz MUP-a“.

Sistem počinjenog zločina nad našom porodicom je išao ovako: jedinica ubica, "Ševe", u okviru MUP-a izvšri atentat, a onda druga jedinica MUP-a treba, kao, da napiše izvještaj kako je to bilo bilo šta osim onog što se stvarno desilo. Ali nije to bilo sve...
Iste noći kada se atentat dogodio kao u najcrnjim mafijaškim filmovima na vrata Seferovog kabineta pojaviće se Nedžad Ugljen i Enver Mujezinović koji su uz Bakira Alispahića organizatori i zataškavači ovog gnusnog zločina, da, kao, izjave saučešće znajući da Sefer ne može tako ekspresno imati informaciju šta se uistinu desilo.

U međuvremenu policija je počela uzimati izjave komšija, ljudi koji su bili oko zgrade, šta su čuli, vidjeli...Sve što su im svjedoci rekli ukazivalo je da se ne radi o granati, već o postavljenoj bombi.
Svjedok dr.Šukrija Đozić koji je živio odmah do naših vrata rekao je:„U vrijeme događaja sam se nalazio na balkonu na istoj strani zgrade, na istom spratu. Najednom sam čuo eksploziju bez ikakvog prethodnog šištanja...“

Nihad Fazlić,pripadnik Armije BiH,prateći vod komandanta je izjavio: „Na sedam dana prije eksplozije vidio sam dva čovjeka i to jedan u maskirnoj uniformi, a drugi u civilu koji su vodili psa, crnog pit bul terijera, koji su sa dvogledom osmatrali stan Sefera Halilovića...“
Svjedok Filipović Bakir koji stanuje u istoj zgradi u kojoj je stanovala i porodica Sefera Halilovića je izjavio:„U kritično vrijeme sam se nalazio u dvorištu zgrade i nisam čuo nikakav šum već samo eksploziju...“

Svjedokinja Ilić Milosava je, također, izjavila da se u kritično vrijeme nalazila u kuhinji i da nije čula nikakvo šištanje granate već samo iznenadnu eksploziju.
Porodica Podžić, koje je stanovala ispod nas, nije osjetila nikakav udar kakav granate imaju što je u svom izvještaju napisao dr.Nešet Muminagić,, već su doživjeli samo eksploziju, baš kao i mi u stanu. Jer granata, kada udari ima udarno i eksplozivno dejstvo a u naš stan nije bilo nikakvog udara jer da jeste raznijelo bi dva-tri stana sa udaljenosti od 10.000 metara uz težinu od 20tak kilograma koliko haubička granata ima težinu. Dakle račun je prost: masa+ubrzanje...

Naravno da MUP RBIH očito nije uzimao u obzir ove očite sumnje da se radi o podmetnutoj eksplozivnoj napravi, o akciji koja je očito je bila pripremama već je, kao gluh, nastavio da piše svoje izvještaje kao da ove iskaze nisu ni čuli.

Naravno MUP RBiH nikada nije saslušao mene i moju sestru kao svjedoke događaja od dva dana ranije kada nam se, prema Herendinom priznanju Garapliji, pripadnik "Ševa" Šošić Dragan popeo na balkon i u gomili kanistera, saksija i ostave, poturio bombu koju će Herenda aktivirati 7.7.1993. Naravno nikada nas nisu saslušali ni kao preživjele tog atentata i očevidce, ljude koji su to preživjeli kao što je MUP RBiH izbjegao saslušati još nekoliko svjedoka, pored ostalih, i onog koji je Herendu u trenutku atentata vidio ispod našeg balkona na dvadesetak metara!

Shvativši da će istraga o atentatu doći pravo u njihovo dvorište, MUP RBiH počeo poturatii „vještake" MUP-a RBiH – onog istog MUP-a čija je jedinica „Ševe“ izvršila atentat, one iste "vještake" od kojih ni jedan nije stručnjak za balistiku artiljerije već za pištoljsku municiju što je bila neviđena podlost.

Tako su 10.7.1993.g. inspektori MUP-a RBiH Borislav Stankov i Željko Todorović napisali da je projektil kojim je pogođen naš stan došao iz pravca Vogošće. Nadalje, 31.7.1993.g. nova ekipa MUP-a RBiH, u sastavu Smajo Isović, Zdravko Milutinović, Hilmo Merić, Goran Tanacković i Salko Durmo izlaze na lice mjesta zločina i pišu da je granta došla iz sela Ahatovići. Potom 5.8.2002.g. inspektor MUP-a Dino Osmankadić piše u svom izvještaju da je granata došla iz Paljeva. Tri ekipe MUP-a i tri potpuno različita izvještaja o mjestu odakle je, kao, došla „granata“, tri različite razdaljine "dolaska granate" i dva različita tipa "granate" i u sve tri komisije, kako sam informisan, njedan balističar artiljerije.. Nikada nijedan oficir artiljerije nije izveden na mjesto zločina, kao član oficijelne komisije, da napiše izvještaj.

Sefer Halilović je kao školovan artiljerac otišao i napravio uviđaj i odmah mu je, vidjevši lice mjesta bilo jasno da granata nije udarila u balkon našeg stana.. Potom je načelnik Odjeljenja artiljerije ARBiH, dr. Nešet Muminagić također izašao na lice mjesta i napisao izvještaj tek 1997.godine jer je u ratu strepio od toga da napiše istinu. Po ratu je napisao da je na terasi stana porodice Halilović eksplodirala bomba..

Uglavnom 7.7.1993.g. na prisluškivanju telefona Sefera Halilovića radila je žena po imenu Mira Poštić koja je dojavila ubicama iz „Ševa“ da je Sefer Halilović potvrdio svoj dolazak u dva sata u porodični stan u naselju Ciglane. Pošto su se u dva sata i deset minuta na balkonu stana Halilović pojavili moja mama Mediha i njen brat Edin koji je visinom, konstitucijom i vojnom uniformom podsjećao na Sefera, vođa zločinačke grupe Herenda, koji je u trenutku atentata na našu porodicu viđen ispod našeg stana, aktivira postavljenu bombu i zločinački ubija nedužne ljude. Odmah poslije eksplozije Herenda odlazi u kafić koji se nalazi odmah ispod zgrade u kojem se zadržava kratko; čeka rezultate svog zločina i stvara sebi eventualni alibi.

Do danas niikada nisu, MUP ili Tužilaštvo, saslušali ili uhapsili Herendu, Šošića, Vladimira Popilovskog, Miru Poštić, Envera Mujezinovića, Bakira Alispahića, Fikreta Muslimovića i ostale u vezi ovog gnusnog zločina. Nadalje, niko od istražnih organa nikada nije tražio tačan razmještaj četničke artiljerije oko Sarajeva pa da se i tim putem utvrdi, putem razmještaja artiljerije i artiljerijskih dnevnika, da li se sa mjesta odakle su tvrdili "vještaci" iz MUP-a ispaljivala granata ili nije. Ništa što bi rasvjetlilo ovaj zločin nije učinjeno.

Garaplija, o isljeđivanju Herende, u svojoj izajvi kaže: „On (Herenda) navodi da je zajedno sa Šošić Draganom na Vrbanja mostu likvidirao jedan mladi par, djevojku i momka, koji su kasnije u sredstvima informisanja prozvani „sarajevski Romeo i Julija“, a u sredstvima informisanja je plasirano da su ubijeni sa srpske strane...Kao najupečatljivije zlodjelo, ako ga tako mogu nazvati, u tim aktivnostima Herende i grupe Ševe, meni je ostalo zapamćeno pokušaj atentata na Sefera Halilovića tadašnjeg načelnika Glavnog štaba Armije kojeg su Herenda, Dragan Šošić i lice pod nadimkom Makedonac pripremili u naselju Ciglane...Herenda mi je rekao da su ulazne podatke dobili od Mire Poštić koja je radila na praćenju telefonskih linija generala Halilovića, a po nalogu Envera Mujezinovića...“

Umjesto da Tužilaštvo KS i Tužilaštvo BiH odmah nakon Garaplijine akcije uhapse Ugljena, Mujezinovića, Muslimovića, Šošića i Alispahića događa se hapšenje Garaplije i Peze i sudi im se za otmicu i Garapliji za pokušaj ubistva dos se dokazi o zločinima Ševa "Ševa" guraju u drugi plan pod pritiskom režimskih tužilaštava i medija. Potom, u sklopu uklanjanja saučesnika "Ševinih" zločina, ubija se Ugljen a nekoliko godina nakon Ugljenovog ubistva ubijen je i saradnik SDB-a i svjedok u slučaju Ugljenovog ubistva Delalić Ramiz. I danas, kao i 1996. ili 1998.godine istraga o zločinima "Ševa" kupi prašinu u kancelarijama i arhivama tužilaštava u BiH jer je tužilačka kamarila u BiH u svojim temeljima korumpirana i potpuno odana očuvanju deformisanog bh.društva kalvom su ga, pored ostalih, načinile strukture u i oko "Ševa". Bude li bh.društvo dozvolilo da zločini "Ševa" ostanu neprocesuirani, neistraženi i nekažnjeni onda to isto bh.društvo može i u budućnosti, na putu ka Europskoj uniji, očekivati još puno leševa po ulicama BiH i saopćenja MUP-a kako je "istraga u toku" a naredbodavci i ubice u, naravno, skupocjenim vilama.