srpski zločini u hrvatskoj :: Srpski Nacionalisticki forum

...pa bolje da je pišu pobjednici nego gubitnici ako već neko mora da piše , jel tako ..... Smile

Izravna ratna šteta u Hrvatskoj oko 236 milijardi kuna

Državna komisija za popis i procjenu ratne štete je 9. listopada 1999., nakon gotovo osam godina rada, izašla s cjelovitim izvješćem o ratnoj šteti, prema kojem je Republika Hrvatska pretrpjela tzv. izravnu ratnu štetu od 236,4 milijarde kuna ili 65,3 milijarde maraka ili 37,1 milijardu dolara

ZAGREB, 27. siječnja - Izjava predsjednika Stjepana Mesića da će Hrvatska od SR Jugoslavije zatražiti oko 15 milijardi eura kao naknadu za ratnu štetu ponovno je, među ostalim, aktualizirala i pitanje moguće naknade štete prouzročene tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku.

S tim u vezi valja podsjetiti da je prije gotovo pet godina hrvatska strana predala jugoslavenskoj Nacrt sporazuma o naknadi štete za uništenu, oštećenu ili nestalu imovinu. Dogodilo se to 10. srpnja 1998. tijekom sastanka Zajedničke hrvatsko-jugoslavenske komisije za provedbu obveza iz članka 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i SRJ.

Voditelj hrvatskog izaslanstva na tom sastanku Božo Marendić novinarima je, prema tadašnjim izvješćima, kazao da je ranije dostavljen prijedlog jugoslavenske strane za Hrvatsku bio neprihvatljiv, »jer bi prema njemu svaka država trebala nadoknaditi štetu nastalu na njenom teritoriju«.
Nasuprot takvom stavu Hrvatska je, prema tadašnjoj Marendićevoj izjavi, zastupala načelo da svatko nadoknadi štetu nastalu na teritoriju pod njegovom kontrolom, te je slijedom toga zahtijevala da SRJ plati štetu nastalu na privremeno okupiranom dijelu hrvatskog teritorija, gdje su u sukobima sudjelovale bivša JNA i paravojne postrojbe iz SRJ, čija je država pomagala i financirala njihove aktivnosti. U tom je prijedlogu bila i rečenica da »štetu nastalu ratnim operacijama tijekom agresije na teritorij države Hrvatske nadoknađuje SR Jugoslavija«. Marendić je tada iznio i procjenu da ratna šteta u Hrvatskoj iznosi više od 20 milijardi dolara.

Inače, u spomenutom članku 7. Sporazuma o normalizaciji odnosa između Hrvatske i SRJ potpisanog 23. kolovoza 1996. stoji da će dvije strane unutar šest mjeseci od stupanja na snagu tog sporazuma sklopiti i posebni sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Kada je pak hrvatska strana kasnije pokušavala aktualizirati to pitanje, iznoseći i podatke Državne komisije za ratne štete, jugoslavenska bi strana obično odbijala razgovore.
Sljedeći bitan datum u vezi s ratnom štetom jest 9. listopada 1999., kada je Državna komisija za popis i procjenu ratne štete nakon gotovo osam godina rada izašla s cjelovitim izvješćem o ratnoj šteti u Republici Hrvatskoj.

Predsjednik Državne komisije mr. Ivan Novačić iznio je podatak da je »Republika Hrvatska pretrpjela tzv. izravnu ratnu štetu od 236,4 milijarde kuna ili 65,3 milijarde maraka ili 37,1 milijardu dolara«. Od ukupnog iznosa, prema Novačićevim riječima, na materijalni dio otpada 40 posto, na troškove 26 posto, a na život i zdravlje ljudi 33 posto.

Predsjednik Državne komisije je, među ostalim, kazao da je nestalo oko 14,9 posto stambenog fonda Hrvatske - od 1,4 milijuna stanova, 217.000 tisuća je uništeno. Demografski je gubitak, prema istom izvješću, iznosio oko 270.000 ljudi, od čega je do 20.000 poginulih i nestalih. Prema županijama, najviše je štete pretrpjela Vukovarsko-srijemska s 4,3 milijarde maraka, zatim Sisačko-moslavačka sa 3,3, dok je samo u Vukovaru šteta procijenjena na 2,6 milijardi maraka.
Kada su ti podaci prezentirani na sjednici Vlade, tadašnji potpredsjednik Jure Radić kazao je da »Hrvatska za to mora podnijeti račun agresoru, iako je teško očekivati da ćemo od njih bilo što naplatiti«.

Sumnju u mogućnost naplate ratne štete izražavali su i neki hrvatski stručnjaci za to područje, koji su poručivali vladi da očekivanja trebaju biti skromna i na dulji rok, spominjući u tom kontekstu i pomoć međunarodne zajednice. Međutim, u vezi s tim simptomatična je svojedobna izjava predsjedavajuće OESS-a Benite Ferrero Waldner, koja je u studenom 2000. kazala da ratna šteta »nije pitanje međunarodnih organizacija, nego bilateralni problem Zagreba i Beograda«.
Nova situacija glede moguće naplate ratne štete nastupila je 2001. godine, nakon Miloševićeve izjave iz beogradskog istražnog zatvora da tijekom svoje vladavine nije sebi i svojoj obitelji priskrbio nikakvu materijalnu korist, nego da je novcem iz državnih fondova, među ostalim, »financirao srpske vojne jedinice u BiH i Hrvatskoj«. To je Miloševićevo priznanje i u srpskim krugovima protumačeno kao vrlo opasno za Jugoslaviju.

»Sada bi Beogradu mogle zaprijetiti goleme isplate ratne štete«, rekao je tim povodom jugoslavenski stručnjak za međunarodno pravo Vojin Dimitrijević, napominjući da su Hrvatska i BiH Međunarodnom sudu u Haagu protiv Jugoslavije već predale tužbe zbog genocida i drugih ratnih zločina.

BiH je to učinila još 1993. a Hrvatska 1999., s tim da ju je poslije korigirala. U tom postupku angažirao se i dr. Ivan Šimonović, dugogodišnji hrvatski veleposlanik pri UN-u (trenutno zamjenik ministra vanjskih poslova). U jednom intervjuu iz travnja 2002. dr. Šimonović je kazao da Hrvatska i dalje vodi proces protiv SR Jugoslavije za počinjeni genocid, uz pojašnjenje da bi Hrvatska mogla razmisliti o odustajanju od tužbe »...ako je službeni Beograd spreman službeno priznati svoju krivnju za rat u Hrvatskoj, procesuirati osobe koje su u Hrvatskoj optužene za ratne zločine i obvezati se na isplatu ratne odštete«.

Zasad se ništa od toga nije dogodilo, što znači da je hrvatska tužba protiv SRJ i dalje u postupku na Međunarodnom sudu pravde u Haagu i da će se na temelju nje jednom tražiti i ratna odšteta.