kao što naš učiteljski nastrojen moderator vlado kaže: tema je isključivo edukativnog karaktera i osobama sa slabim živcima ne preporučam čitanje iste

razlika je samo u tome što se na ovoj temi mogu opstavljati komentari dok na vladinoj ne, on ima taj privilegij da je zaključa i sam postuje što mu se sviđa te tako nameće svoje mišljenje bez mogućnosti protuargumenata, što je zaista u skladu sa riječi forum: jer forum je mjesto gdje se čuje samo jedno mišljenje, zar ne???

 ISTRAŽIVANJE Večernji prvi objavljuje cjelovit popis dosad otkrivenih grobnica i grobišta

2110 žrtava u 141 masovnoj grobnici

S nedavno otkrivenom masovnom grobnicom u Okučanima, u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 15 civila ubijenih još 1991., zaokružen je popis od 141 dosad otkrivene grobnice u Hrvatskoj. To, na žalost, nije posljednje otkriveno stratište, jer se još traga za 1149 nestalih.
Svjedoci

Oni se po međunarodnim konvencijama vode kao nestali, ali ovdje je riječ o zarobljenima i potom ubijenima. Njihova je sudbina poznata, nju sigurno netko zna tko je bio na tom prostoru u vrijeme kad su pogubljeni. Samo treba pronaći mehanizam kako potaknuti svjedoke da progovore i otkriju mjesta gdje su pokopani kaže Ivo Pšenica, predsjednik Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih.

Osim 141 dosad otkrivene masovne grobnice, pronađeno je i 1200 pojedinačnih grobišta u kojima su bile zakopane jedna ili dvije osobe. Naime, masovnom grobnicom smatra se mjesto u kojemu su zakopane tri ili više žrtava.

Inače, u posljednjih godinu dana pojačani su napori da se riješi problem nestalih osoba. Tako je otvoren besplatan telefon (broj 062 111 111) na koji se anonimno mogu dojaviti podaci koji se poslije provjeravaju i na osnovi njih odlučuje se hoće li se ili neće ići u iskopavanja i potragu za masovnom grobnicom. Otkad je otvoren taj telefon, bilo je više od četiri tisuće poziva koji nisu dali bogzna kakve rezultate. Naime, kako kaže Pšenica, samo 10 posto tih poziva dalo je korisne informacije. Tijekom ove godine stručnjaci za otkrivanje masovnih grobnica na osnovi prikupljenih podataka izišli su na teren 66 puta. I svaki taj izlazak bio je neuspješan jer su se informacije na osnovi koji su radili pokusno iskapanje pokazale pogrešnima.

Pokusna iskapanja
Nedavno dobivena informacija o masovnoj grobnici u okolici Vukovara nije dala očekivane rezultate. Riječ je o grobnici koja krije 400 ubijenih iz Vukovara i okolice. Prvo pokusno iskapanje nije dalo rezultate, ali taj je prostor, na kojemu pretpostavljamo da se nalazi ta grobnica, velik, miniran i nepristupačan. Poslije čišćenja terena od mina, koje je u tijeku, pokušat ćemo odrediti lokaciju za još koje pokusno iskapanje.

Još dvije masovne grobnice na Ovčari, čiju je lokaciju otkrio jedan svjedok, nisu nađene, ali nakon pokusnog iskapanja utvrđeno je da je taj teren prekopavan. Najvjerojatnije su tijela iz njih premještena na neku drugu lokaciju ističe Ivan Pšenica.

Ovih dana navršilo se punih deset godina od prve ekshumacije jedne masovne grobnice. To je bilo 15. rujna 1995. u okolici Petrinje na lokaciji Vila Gavrilović, odakle su ekshumirani posmrtni ostaci 17 žrtava srpske agresije. Od tada do danas u 141 masovnoj grobnici pronađeno je 2110 žrtava koje su bile smaknute na najokrutniji način.

Uglavnom je riječ o smaknuću vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Žrtve su ubijane strijeljanjem i iživljavanjem rafalima, a pojedine masovne grobnice otkrile su i druge načine smaknuća. U jami Golubnjači u Lici pronađene su smrkasne kosti civila, uglavnom staraca, koji su ubijani i bacani u taj veliki ponor.

Popis svih masovnih grobnica, kada se premjesti na zemljopisnu kartu, potkrijepljen još forenzičnim dokazima o načinu smaknuća, najbolje dokazuju zločinački karakter srpske okupacije hrvatskog teritorija.

Grafički prikaz:

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/masovne%20grobnice%20u%20RH/masovne%20grobnice%20u%20RH%201995-1997.jpg
http://www.hic.hr/ratni-zlocini/masovne%20grobnice%20u%20RH/masovne%20grobnice%20u%20RH%201998-2000.jpg
http://www.hic.hr/ratni-zlocini/masovne%20grobnice%20u%20RH/masovne%20grobnice%20u%20RH%202001-2005.jpg
http://www.hic.hr/ratni-zlocini/masovne%20grobnice%20u%20RH/karta%20masovnih%20grobnica%20u%20RH.jpg

malo o "čovjeku" koji se usuđuje hrvatsku teretiti za zločine a svoju ulogu taji:

Savo Štrbac bio je "sekretar vlade", dakle, jedan od ključnih četnika zločinačke -rsk. Evo i nekih dokaza. "Poslovnik Vlade Republike Srpske Krajine", u članku 20. kaće: "Nacrt dnevnog reda priprema sekretar vlade". On se također zadužuje (čl. 29) "o vođenju i čuvanju zapisnika". Sekretar je u prijedlogu dnevnog reda određivao prijedloge "o kojima se odlučuje po skraćenom postupku". Sekretar potpisuje "akte Vlade za koje ga Vlada ovlasti" (čl. 33). "Za obavljanje stručnih, operativnih i administrativno tehničkih poslova za potrebe Vlade, Uredbom Vlade obrazuje se Sekretarijat Vlade" (čl. 43). Među " stručne poslove" spada distribucija ratnog plijena, razmjena zarobljenika, registracija "srpske opštine Zadar", priprema egzodusa Srbau Srbiju (o čemu ćemo posebno pisati) itd. Za tako opssežnu provedbu velikosrpske ideologije na području Hrvatske svaki četnik mora biti i dobro plaćen. Sekretar Savo, ako je suditi po "Izvještaju sa podacima o koeficijentima plata za sva izabrana lica, zaposlena lica u državnim organima i druga izabrana odnosno postavljena lica" (Knin, 24. listopada 1997.), živio je vrlo dobro. Koeficijent njegove"plate" na radnome mjestu "sekretara vlade", iznosio je 4,70. Prema primanjima u zločinačkoj RSK iznad Save Štrbca bili su samo: Branko Vojnica, Branko Bibić i Mirjana Rodić iz "Skupštine RSK"; Borisalv Mikelić, Đorđe Bjegović i Branko Lubavac iz "kabineta predsjednika vlade RSK", te "ministri". Na čijem je Štrbac platnom "spisku" danas?

Sekretar Savo bio je i na čelu "komisije za razmjenu zarobljenika" pa je tako u Kninu dne 29. prosinca 1993. nastao dokument: "Spisak identifikovanih vojnika i civila nastradalih na području Čitluka, Počitelja, Gračaca, D. Lapca, Otočca i Medaka - septembar 1993. godine". Tu je poimence navedeno 15 civila, 44 vojnika, 9 milicajaca i 3 neidentificirana "lica". Štrbac niej zločinac jedino ako RSK nije zločinačka. Za Haag ona to nije. Štrbac je trgovao i mrtvacima.

Savo Štrbac, kao sekretar Sekratirajata zločinačke "vlade" Republike srpske Krajinek, potpisao je 16. siječnja godine 1995. dokument "Zahtjev za dodjelu ratnog plijena na korištenje "u kojemu traži za državno građevinsko poduzeće 'Radnik' iz Benkovca" dodjelu ratnog plijena na korištenje. U kolovozu, međutim, javlja mu "ministar" Ljubiša Budić u ime "Ministarstvaz urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo RSK", kako pitanja "oko definisanja ratnog plijena... nisu normativno regulisana". Štrbac i ratni plijen RSK za Haag nisu bitne činjenice.

Sekretar Štrbac uputio je i potpisao, recimo "Zahtjev za registraciju Srpske opštine Zadar" i to dne 26. svibanja 1993. te ga poslao "Ministarstvu za pravosuđe i upravu" na što mu je "pomoćnik ministra" Simo Radić odgovorio 20. kolovoza 1993. kako njegovo "ministarstvo" ne vrši nikakvu verifikaciju niti registraciju opština", te da je sekretar Štrbac pogriješio adresu. Štrbac i danas stanuje na pogrešnoj adresi, umjesto u Haagu, on je sad haaški beogradski "sekretar".

Savo Štrbac pronašao se i u broju 3 "februar 1995, cjiena 2 din" Magazina Krajina, na 33 stranici. "Magazinom" je direktorovala i glavno uređivala Milena Tanjga. U članku Okvir za nadu, panegiriku Štrbcu, magazin polako priprema Srbe za borbu nakon rata. Trebaju se samo javiti "mirnom građaninu advokatu Štrbcu", jer on je "prava adresa", i on zna "kome je mjesto u Haagu". "Savo Štrbac sakupljadokumenta o stradanju našeg naroda od kojih se ponekad ledi krv", ključna je teza autorice Jelene Šubić početkom 1995. Je li i ona već tada znala kako će Hrvatska biti optužen kao zločinačka?

Kao takav kakav doista jest, samo sada u ulozi šefa Veritasa, Savo Štrbac sudjelovao je i na "Međunarodnoj konferenciji o suđenjima za ratne zločine" (Beograd, 7-8. studenoga 1998) zajedno s, među ostalima, Loise Arbur (od 1996. glavni haaški tužitelj), Grahamom Blewittom (zamjenik tužitelja od 1994), Čedom Prodanovićem (tada član predsjedništva HHO, potpredsjednik Instituta otvoreno društvo, a u komunizmu zamjenik općinskog javnog tužitelja, pa zamjenik okružnog javnog tužitelja i napokon javni tužitelj - "član tužilačkog tima u krivičnom predmetu protiv ratnog zločinca Andrije Artukovića", danas odvjetnik iz Zagreba)k, Davidom Schefferom (Specijalni veleposlanik SAD za pitanja ratnih zločina ), itd. Jesu li na toj "konferenciji" udareni temelji i smjer haaškog sudovanja Hrvatskoj?

Savi Štrbcu i njegovu društvu Veritas ICTY, u potpisu Graham T. Blewitt, još u ožujku godine 2000. pismeno zahvaljuje na suradnji. Prema političkoj i izvršnoj ovlasti na okupiranome području Hrvatske, Savo Štrbac bio je u rangu zločinaca Mile Martića i Milana Babića, a u avelikosrpsku agresiju na Hrvatsku uključio se od samih početaka, piše u već citiranome Magazinu Krajina.

Ајде бришите ове будалаштине. Ово је ипак Српски националистички форум,а не усташки!

A, sto da se brise...
Jeste... grupice lopova koje su sebe nazivali Srbima, a pre toga su pripadali onom delu jugoslovenskog naroda koji je jahao popove, pravile su pokolje...
To jeste sramota za nas narod... postojanje takvih ljudi... posebno sto Srbi nikad nisu bili ubice... osim kada su se ubijali medjusobno zbog politike...
Naravno... uvek ostaje jedna neoboriva cinjenica... srpski demoni ce uvek biti manje brojni nego hrvatski... 

zato srpski demoni imaju veći apetit od hrvatskih demona 


SRPSKI ZLOČINI BEZ KAZNE

Broj samocivilnih žrtava izazvanih barbarskim srpskim četverogodišnjim ispaljivanjem granata na sela i gradove golem je i iznosi više tisuća. U ove podatke nisu uračunati oni Hrvati koji su likvidiran i na područjima pod tzv. zaštitom snaga UN-a, a i tu ih je nasilno umoreno oko tri tisuće. Sa stajališta pravde i humanističke filozofije i politike nije samo aktualan problem što nitko nikad nije odgovarao za te surove smrti, nego je još poraznija činjenica da se nitko od političkih aktivista tI Hrvatskoj, nitko od aktivista u civilnim. udrugama ili u međunarodnoj zajednici niti ne trudi privesti zločince pravdi. Jer, masovno i nekažnjeno ubijanje Hrvata kao da je postala normalna činjenica

Žrtve traže pravdu, pravedan je poklič mnogih međunarodnih institucija, nevladinih udruga i političkih aktivista. U slučaju Hrvatske, međutim uglavnom misle na pojedinačne slučajeve stradanja građana srpske narodnosti u Hrvatskoj u prvim godinama srpske agresije na Hrvatsku, kada su se dogodili pojedini slučajevi odmazde nad srpskim civilima. Na masovno ubijanje hrvatskih građana po selima i gradovima rijetko tko od njih ikada misli.

Mediji u Hrvatskoj kampanjski obrađuju svaki pojedini slučaj stradanja građana srpske nacionalnosti i na tomu grade teze o zločinačkom karakteru tada tek stvorene hrvatske države. Po takvima, hrvatske žrtve nemaju pravo na pravdu i izgleda normalno što gotovo nikada nitko nije kažnjen za masovno stradanje Hrvata, ali i drugih hrvatskih državljana, uglavnom u eksplozijama ispaljenih topničkih projektila na gradove i sela. U razdoblju od 1991. do 1995. godine, jugoslavenska vojska i srpske paravojne postrojbe su gotovo svakodnevno ispaljivali smrtonosne granate na stambena naselja diljem Hrvatske i izazvali na tisuće smrti, veliko uništavanje stambenih i gospodarskih objekata. Bio je to rat Srbije protiv Hrvatske koji je Hrvatska okončala vojno porazivši neprijatelja u kolovozu 1995. godine, istjeravši okupatora iz zaposjednute hrvatske zemlje. Cijena slobode je bila strašna, ne samo u ovim civilnim žrtvama čiji pregled po područjima donosimo, nego još više u vojnim žrtvama, i u daleko većem broju teško ozlijeđenih osoba koje i danas osjećaju posljedice toga.

Nakon oslobođenja, srpski zločinci koji su izazvali ove smrti, postali su nedostupni hrvatskim vlastima. Pobjegli su i danas uglavnom slobodno hodaju Srbijom, gdje se osjećaju kao ribe u vodi, ili negdje drugdje u svijetu. Hrvatski sudovi su nekima od njih sudili u odsutnosti, izrekli i kazne, ali kako su nedostupni, nije ih stigla pravda. Gotovo na prste jedne ruke mogli bi se izbrojiti oni koje je ta pravda stigla i koji su osuđeni na zatvorske kazne. Može se reći da je riječ o nekažnjenom zločinu nad Hrvatima, kao što, čini se, i kroz povijest zločini nad Hrvatima redovito ostaju nekažnjeni, niti se tko posebno trsi pronaći i kazniti počinitelje, ali se zato desetljećima poslije događaja iznova otkrivaju "zločinci" među Hrvatima pod izlikom da zločin nikad ne zastarijeva, To je točno, ali izgleda samo u slučaju kada su Hrvati počinitelji, a ako su Hrvati žrtve tuđih masovnih zločina, onda se sve pokušava, prekriti prašinom namjernog zaborava, Zločini nad Hrvatima, zanimljivo je, brzo zastarijevaju. Jedva deset godina poslije strašne ratne kataklizme koju su preživjeli, u situaciji kada dnevno otkopavaju masovne grobnice, Hrvati nisu dobili zadovoljštinu u smislu daje agresor kažnjen ili da su kažnjeni pojedinci koji su po sistemu spržene zemlje ubijali i rušili. Hrvatska na tom putu zadovoljenja pravde nije imala pomoć niti od međunarodnih udruga i institucija ( Haški sud gotovo nikoga

nije još ni osudio ,za agresiju i zločine nad Vukovarom, Škabrnjom i ostalim mjestima), a niti od srpskih povratnika koje, pod pritiskom međunarodne zajednice mora još i moliti da se vrate, a ne samo obnavljati im domove i graditi stanove čiji vlasnici nikad nisu ni bili, iako ti povratnici, generalno gledajući, nisu iskazali ni takav minimum lojalnosti prema hrvatskoj državi da barem ukažu tko je ubijao Hrvate ili da pokažu gdje su minska polja koja su njihovi borci ostavili za sobom i koja i danas ubiru danak u krvi.

Hrvatska i danas mora plaćati cijenu svojih pogrešaka iz 2. svjetskog rata. Opet pod izgovorom da zločin nikad ne zastarijeva, minuciozno se traže starci - ustaše, navodni zločinci, bez obzira ima li se dokaza za to ili ne, a sasvim mimo ovom zemljom hodaju, te se pokušavaju nametnuti kao svojevrsni antifašistički heroji, oni koji su odgovorni za likvidacije desetina i stotina tisuća Hrvata u partizanskoj odmazdi nakon 2. svjetskog rata. Ni u godinama nakon 2. svjetskog rata, ni u godinama nakon Domovinskog, nije sporna potreba da se rasvijetli svako kazneno djelo na štetu bilo koga i da se počinitelj izvede pred lice pravde. Ali, predugo traje da ne bi bila čudna zakonitost, nametnuta političkim kampanjama, po kojoj hrvatske žrtve brzo i sigurno odlaze u zaborav, a njihovi krvnici uživaiu sve blagodati na slobodi i još se predstavljaju kao spasitelji, a da nitko od silnih humanista ne vidi u toj zakonitosti plane
tamu nepravdu koja se čini Hrvatima.

@umorni... moja tema nije dovrsena i kad se dovrsi, a nadam se veceras, bice otvorena za diskusiju. Sto vise napisacu seminarski rad na tem stradanje Srba u Hrvatskoj jer sam pronasao strasno dobre izvore i korisne cinjenice koje su se skrivale od strane Ustaske vlasti 1991. - 1995.

Sto se tice tvoje teme... neka je... da malo prodiskutujemo i o Hrvatiskim zrtvama, kojih je nesumljivo bilo, ali sve zahvaljujuci politici ratnih zlocinaca Franja Tudjmana i kompanije...

sreća tvoja da sam se jučer ispovjedio jer bi ti rekao šta mislim na ono tvoje "ustaška vlast od 91-95"

naša vlast ništa nije skrivala jer su bili promatrači i plave kacige pa se i nije ništa moglo skriti

baš me zanimaju tvoji izvori a sve srpske žrtve su bile zbog politike miloševića i njegovih suradnika: raškovića, mladića, babića, hadžića itd.itd.

Branimir Glavas: "Slobodno recite da ste Ustase. Jeste! Dosli ste u svoju domovinu!"







PS zaboravio sam... Tekst cu prevesti na engleski... kad se u google ukuca : "croatia" da prvo izadje genocidna tvorevina...

E vlado vlado...

nije ti u redu takvo razmišljanje...

em nisi u pravu, em to ničemu ne vodi...

Vlado, Vlado.. Stvarno si ovaj put pretjerao.. 

Nek izađe u googleu prvo da je hrvatska genocidna tvorevina ali šta to vrijedi kad ipak cijeli svijet zna tko je radio genocid i tko je htio veliku genocidnu državu.. 

Pa dobro, mediji mi isprali mozak... Ubjedite me da nije tako, al kad zavrsim moju temu.

no odoh u off. Tema Srpski zlocini u Hrvatskoj.




Vukovar massacre

The Vukovar massacre was an incident that took place between November 18 and November 21, 1991 near the city of Vukovar, a mixed Croat/Serb community in northeastern Croatia. Around 260 local Croats and other non-Serbs were murdered by members of Serb paramilitary units as well as Yugoslav officers. Local Serb authorities Veselin Šljivančanin, Mile Mrkšić and Miroslav Radić have been indicted for their role in orchestrating the massacre and are currently facing trial at the International Tribunal for the Former Yugoslavia.

Following the siege of Vukovar, Serb forces took effective control over the city. Refugees gathered at the city's hospital with the promise that they would be safely evacuated by the Yugoslav People's Army following an agreement reached together with the Croatian government.

The authorities did not carry out the deal. These evacuees were taken to a farm in nearby Ovčara. Many were beaten, until they were taken to a wooden ravine away from the town. The soldiers then killed the prisoners, and used a bulldozer to bury the bodies in a mass grave.

Ovčara

Ovčara is a location near Vukovar, Croatia, where around two hundred prisoners from the Vukovar hospital were massacred by Serbian forces on November 20, 1991. Ovčara was also a Serbian transit camp for Croatian prisoners from October to December 1991.

Prison camp

Ovčara is located 5 kilometers southeast of the city of Vukovar in Croatia. It is a desolate stretch of land where the Vukovar agricultural conglomerate built cattle-raising facilities after WWII.

These facilities are storage hangars, which are fenced and can be easily guarded. The hangars are made of brick and have a big sliding front door, which includes a small door. The Serbian forces turned Ovčara into a prison camp in early October 1991. Aside from the massacre, three or four thousand prisoners were temporarily held in the camp before being transported to the prison in Sremska Mitrovica or to the local army barracks, which was the transit point for the Serbian concentration camps Stajićevo, Begejci and others.

The archive of the City Government of Vukovar has some testimonies of Ovčara prisoners. When they came out of the buses, they had to run between two rows of Serbian soldiers and other forces, who beat them with rifle butts, clubs and other instruments. The beatings continued in the hangars; at least one person died from those beatings.

Ovčara was closed on December 25, 1991. Its total count was around 200 killed and 61 missing prisoners.

Massacre

On November 18, 1991, which was the day when the battle of Vukovar ended, the Serbian forces captured the Vukovar hospital. They gathered the wounded combatants, civilians and hospital staff, put them in buses and transported them to Ovčara. The prisoners were brought together, executed by firearms, thrown in a trench and covered by earth.

The Ovčara mass grave lies northeast from the facilities, one kilometer from the Ovčara-Grabovo road. It belongs to the category of the mass graves with the remains of prisoners of war and civilians executed in the immediate vicinity or at the very place of the grave.

Pursuant to the Act for Marking Mass Graves from the Croatian War of Independence, passed by the Croatian Parliament in 1996, the Ovčara Monument was the first such monument. It was made by Slavomir Drinković and uncovered on December 29, 1998. It is a grey obelisk with a sculpted dove and the inscription:

    In remembrance of 200 wounded Croatian defenders and civilians from the Vukovar hospital who were executed in the Greater Serbian aggression against the Republic of Croatia.

Ovčara is the biggest mass grave in post-war Europe. Aside from it, two other mass graves have been found in the wider area of Vukovar: the New Graveyard and the Sloga Stadium.

Aftermath

Exhumation started on September 1, 1996, and lasted 40 days. 200 bodies were found, of which 163 were identified to date. Slavko Dokmanović, president of the Vukovar Municipality from 1990 to mid-1996, committed suicide in Hague on June 29, 1998, while awaiting trial together with Šljivančanin, Mrkšić and Radić.

In Serbia and Montenegro on December 4, 2003, the Prosecution for War Crimes indicted Miroljub Vujović and associates for the criminal act of war crime against prisoners of war. Two more indictments for the same criminal act were published: against Milan Lazunčanin and associates on May 24, 2004, and against Predrag Dragović and associates on May 25, 2004. All these indictments have been merged in one case.

The bill of indictment says that the accused, as members of the Territorial Defense of Vukovar which was part of the Yugoslav People's Army, or as members of the volunteer corps called Leva supoderica, organized and ordered murders and inhuman acts against the imprisoned members of armed forces and other persons included in armed forces or following armed forces, and took the life of 192 persons and buried them, at the agricultural property in Ovčara near Vukovar, on November 20-21, 1991 (from the afternoon to the early morning).