Srbovanje :: Srpski Nacionalisticki forum

naletih na ovaj tekst.ako neko moze pazljivo da procita ovo,meni je fakat nebulozno Smile

al nek se nadje i ovdje.

Ante Herceg i Mustafa Banovic, povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak "Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne Europe.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka zivjeli Bosnjaci razlicitih vjera. U srednjovjekovnoj Bosni to su bili Bosnjaci heretickog vjerovanja, ali i dio onih Bosnjaka koji su pod prisilom krizarskih ratova primili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i kasnije Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnickom smislu sastavu ostaje isti. Bez obzira na vjeru, svi se nastavljaju identifikovati kao Bosnjaci. Sto vise, katolici i pravoslavci su se od pamtivjeka osjecali i identifikovali kao Bosnjaci. Oni su bili Bosnjacki pravoslavci, odnosno Bosnjacki katolici. Pisali su da govore Bosanski jezik i ponosili se na svoju Bosnjacku narodnost.

Termin 'Bosanski Srbi' se javlja tek polovinom 19 stoljeca, kada organizovane grupe politickih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i pocinju svoj rad na iskorjenjivanju termina Bosnjaci kod nasih pravoslavaca. U tim aktivnostima je bio najaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranovic, koji je sredinom 19 stoljeca oko sebe okupio skupine propagandista koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorili Bosnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kao Bosnjaci, i da se - na osnovu zajednicke religije - podju identifikovati kao Srbi. Prema rijecima Novaka Kilibarde - koji je napisao predgovor Petranovicevoj knjizi Srpske Narodne Pjesme iz Bosne i Hercegovine - Petranovic je bio najplaceniji povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862 do 1869 neprekidno sirio srpsku propagandu." Fra Grga Martic, koji je zivio u Sarajevu u vrijeme Petranovicevih propagandnih aktivnosti, u svojim Zapamcenjima kaze da je Teofil Petranovic bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipovic se slaze, i u jednom od svojih pojasnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bosnjaci, sve dok propaganda iz Srbije nije pocela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nase pravoslavce i katolike."

Sto se tice pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosne prije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranoj srednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijeta srpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapadu Srbije).

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost u Banovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij u sedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i na dijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako se sam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao Bosnjacki katolik (uz eventualnu iznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drine nema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricar umjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjece iz vremena prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijecima britanskog historicara Noel-a Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.

Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turaka slika se pocinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogim dijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu i Gostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515. godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdati posebno odobrenje.

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezim favorizirao pravoslavnu crkvu. Bosnjacki pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast u samom Otomanskom Carstvu, a bosnjacki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi se smatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita (pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u Sarajevu sagradena je tek sredinom 16. stoljeca.

U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, u tom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bila otomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto su se naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih i osamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, u krajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800 vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika. U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljeca opustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij. Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice, uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17. vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali za sobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da se jos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik pravoslavne Crkve". Bosanski Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranje prijevoza robe za trgovce). Bosanski Vlasi nisu predstavljali neku vecu opasnost Bosnjacima, jer su Bosnjaci bili daleko brojniji od cobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, a njihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravo nositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Bosanski Vlasi se cesto spominju kao prilicno prolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike i stapali se s lokalnim stanovnistvom.

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su se Vlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili na sjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada (a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikama Dubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika: Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.

Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosnjaci i dijelom Bosanski Vlasi koji su se - pod propagandistickim okolnostima Bogoljuba (Teofila) Petranovica i slicnih - uklopili u preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi su pridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni. Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji je propagiran politicko-misionarskim djelovanjem propagandista placenih od Vlade Srbije. Termin 'Bosanski Srbin', koji se prvi puta javlja tek polovinom 19 stoljeca, odnosi se na Bosnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednicke religije - a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politickih propagandista - odrodili od svog Bosnjackog nacionalnog korpusa (i dijelom Vlaskog segmenta) i asimilirali u Srpski nacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su danasnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha - dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovackog stanovnistva koja je neslavenskog porijekla. Sto se tice Vlaha, danas ih u Bosni gotovo da i nema. Kroz istoriju, Vlasi su zadrzali svoju autohtonost i samosvojnost jedino na istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, danasnji Bosanski Srbi bi sebe nacionalno trebali deklarisati kao Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Bosanski Vlasi. Nazalost, imamo situaciju da su nekadasnji Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti (tj. prisilno pokrsteni hereticki Bosnjaci) zaboravili, ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bosnjacku (i dijelom Vlasku) pripadnost , te se uklopili u tudji nacionalni okvir.