Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 26. Apr 2024, 13:43:30
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Srbija  (Pročitano 22190 puta)
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne Diraj Tigra Dok Se Igra!

Zodijak Cancer
Pol Žena
Poruke 23881
Zastava Izgubljena u vremenu i prostoru
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.64
Mokra Gora



Ono što je počelo kao privatna inicijativa grupe entuzijazista okupljenih oko udruženja “Šarganska osmica”, pretvorilo se u projekt koji je udahnuo novi život Mokroj Gori. Mokra Gora je postala poznata turistička destinacija. Do 1974. godine kroz Mokru Goru je prolazila stara pruga uskog koloseka Beograd-Sarajevo. Udruženje Šarganska osmica pokrenulo je ideju o obnovi nekada popularne Šarganske osmice, jedinstvene trase železnice uskog koloseka (760 mm), koja gledana iz vazduha ima oblik broja osam. Obnovljenim delom pruge od železničke stanice u Mokroj Gori do obližnje stanice u Šargan-Vitasima danas saobraća turistička atrakcija, stari parni voz „Ćira“.

U Mokroj Gori se nalazi nekoliko desetina mineralnih izvora. Zbog činjenice da Mokra Gora leži na jednom od najvećih nalazišta niklom bogate železne rude u Evorpi, većina izvora ima izrazito visok sadržaj rastvorenih jona. Nekoliko poznatijih izvora su lekoviti, ali jedan deo izvora je toksičan (otrovan). Najpoznatiji među lekovitim izvorima u Mokroj Gori nosi naziv “Bele vode”.

Srpski filmski reditelj Emir Kusturica je kod Mokre Gore, na brdu Mećavniku, napravio etno selo „Drvengrad“.
IP sačuvana
social share
Ja sam andjeo sa neba i bezobrazna kad hocu, ja cutim, al` kad treba pevam danju pevam nocu, zahtevna k`o dete, a u dusi sam romantik, ja se klonim svake stete, al` za frkom sam fanatik


Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne Diraj Tigra Dok Se Igra!

Zodijak Cancer
Pol Žena
Poruke 23881
Zastava Izgubljena u vremenu i prostoru
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.64
Etno selo Drvengrad na Mokroj Gori



Drvengrad (nem. Küstendorf; Kustendorf) je etno selo u Srbiji kod Mokre Gore u opštini Užice. Drvengrad je smešten na razmeđi Zlatibora i Tare.

Osnovano je i izgrađeno na brdu Mećavnik po zamisli filmskog reditelja Emira Kusturice za potrebe snimanja filma „Život je čudo“. Mećavnik nadvisuje selo Mokra Gora i visinski je na istom nivou sa železničkom stanicom Jatare kroz koju prolazi pruga uskog koloseka „Šarganska osmica“.

Drvengrad je etno selo u gradskom obličju i strukturi. U obliku je pravougaonika čija duža (glavna) osa na jednom kraju ima ulaznu kapiju, odakle polazi glavna ulica i prostire se do drugog gde se nalazi mala drvena pravoslavna crkva sa drvenim zvonikom. Crkva je građena po ugledu na ruske crkve brvnare (videti sliku u galeriji) i posvećena je Svetom Savi. U centralnom delu sela je trg popločan drvenom kockom i sečenim drvenim pragovima i opkoljen brvnarama. Brvnare su autentične i prenete, neke iz tih krajeva, a neke iz Republike Srpske, u vidu skeleta i postavljene na kamene temelje. U svakoj od njih nalaze se sadržaji karakteristični za grad:

    * galerija slika Macola
    * biblioteka
    * bioskop Andergraund (smešten pod zemljom)
    * poslastičarnica Anica, sa domaćim kolačima i prirodnim sokovima
    * nacionalni restoran Lotika
    * prodavnica narodne radinosti toga kraja

Ulice u selu su dobile imena po poznatim ličnostima kulture i nauke.

Stručni žiri briselske Fondacije za arhitekturu Filip Rotije je ovo Kusturičino graditeljstvo proglasio najboljim arhitektonskim ostvarenjem u protekle tri godine u Evropi.

Emir Kusturica objašnjava Drvengrad rečima:
Vikicitati „Izmislio sam grad koji izgleda kao da se u njemu uvek živelo. A nije nikad.“

IP sačuvana
social share
Ja sam andjeo sa neba i bezobrazna kad hocu, ja cutim, al` kad treba pevam danju pevam nocu, zahtevna k`o dete, a u dusi sam romantik, ja se klonim svake stete, al` za frkom sam fanatik


Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne Diraj Tigra Dok Se Igra!

Zodijak Cancer
Pol Žena
Poruke 23881
Zastava Izgubljena u vremenu i prostoru
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.64
Selo Borač



Borač je seosko naselje u opštini Knić u Šumadijskom okrugu. Prema popisu iz 2002. bilo je 692 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 872 stanovnika).

U Borču se nalaze: crkva iz 14. veka, Borački krš (zanimljiva stenska formacija), ostaci srednjevekovnog Boračkog grada i groblje iz 17. veka. U selu je očuvan veliki broj starih srpskih kuća (kraj 19. - početak 20. veka), a u nekima od njih se može dobiti smeštaj, jer se seljani bave seoskim turizmom.

Crkva se nalazi podno Boračkog krša i do nje se može lako prići; dvorište je divno uređeno i ima mesta za sedenje i izlet. Put pored crkve vodi do planinarskog doma, od koga se može popeti na vrh Krša, na kome su ostaci grada.
IP sačuvana
social share
Ja sam andjeo sa neba i bezobrazna kad hocu, ja cutim, al` kad treba pevam danju pevam nocu, zahtevna k`o dete, a u dusi sam romantik, ja se klonim svake stete, al` za frkom sam fanatik


Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne Diraj Tigra Dok Se Igra!

Zodijak Cancer
Pol Žena
Poruke 23881
Zastava Izgubljena u vremenu i prostoru
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.64
Vojvodina

Govoriti o svom rodnom kraju znači u isti mah: biti pristrasan, biti zaljubljen, biti nežan, biti detinjasto razbarušen i dostojanstven kao himna. Zato mi, Vojvođani, kad beležimo makar dva obična reda o ravnici s koje smo potekli, kad pokušavamo zenicama kamere bar jednom namignemo za večnost, nalazimo, možda i nesvesno, takve predele, takve ljude, takve dokaze koji nisu samo gola statistika i bedekerska informacija.


Miroslav Antić, pesnik


osmotrite Vojvodinu očima onih koji u njoj žive. Onih koji su projezdili njenim prostranstvima... Onih koji su pronašli mir u njenim šumama... Onih koje reke nose daleko...

Pančevo



Na samoj obali Tamiša, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka, postojalo je Valtmanovo kupatilo, omiljeno mesto za odmor, razonodu i letnju dokolicu. Kupatilo je imalo kabine za presvlačenje i dva improvizovana bazena u pontonu koji je plutao na reci. Gospoda su se kupala u jednom, a dame i deca u drugom. Ulaz se plaćao, ali ste zato mogli da iskoristite usluge učitelja plivanja. Jedino kupalište na Dunavu bilo je Lido, a na njega se odlazilo brodićem na celodnevni izlet.

Dva svetionika, podignuta 1909. godine, na ušću Tamiša u Dunav, jedan su od zaštitnih znakova grada.
Apatin ima i rečnu kapetaniju odgovornu za područne jedinice Sombor i Kula, sa sedištem u Bezdanu.

Grad Pančevo

Pančevo je tradicionalno trgovački i zanatski grad sa 300 godina dugom industrijskom tradicijom. Danas je  jedan od najvažnijih industrijskih centara u Vojvodini i Srbiji. Na spisak brojnih fabričkih postrojenja nastalih do Drugog svetskog rata, posle šezdesetih godina prošlog veka, nižu se Azotara, Utva, Minel, novi pogoni Staklare i Tesle, Rafinerija nafte i Petrohemija.

Zbog velikog industrijskog zagađenja i razvoja trgovačke polulegalne zone nazvane Buvljak, većina građana Srbije ima ružnu sliku. Posle 850 godina od prvog pominjanja u pisanim dokumentima, da i ne govorimo o postojanju različitih kultura na području Pančevo još od 5.300 godine p.n.e., i posle tri veka urbanog razvoja, Pančevo to svakako ne zaslužuje.



Grad nikao iz močvare gde trava tako bujno raste da se u njoj konjanik gubi (zapis Evlije Čelebije, 17. vek), u čijim širokim ulicama prepoznajemo tragove davno minulih vremena, nadomak Beogradu, a sačuvan od njegove buke, teskobe i vreve, uvek u toku savremenih zbivanja, plete o sebi priču u koju lako ulazite,  ali – da izađete iz Pančeva ravnodušni? Nikada.

Kroz grad su prošli, a često ostavili i trajan pečat u duhu građanskog  života,  slikar, ikonograf i portretista Konstantin Danil, vojskovođa grof Mersi, knjižari i izdavači - braća Pavle i Kamenko Jovanović, slikar Uroš Predić, graditelj Adam Fridrich Kverfeld, brigadni general Mihovil Mihaljević, sveštenik i pesnik prota Vasa Živković, kompozitor i horovođa Mita Topalović, pesnik Milan Ćurčin, fizičar i vizionar Mihajlo Pupin kao gimnazijski đak, književnica Isidora Sekulić kao učiteljica, pisac Miloš Crnjanski, kapetan Petar Aračić, slikar Milan Butozan, pesnik Miroslav Antić, slikar i profesor Gimnazije Stojan Trumić i drugi. 

Gradska šuma se proteže od desne obale Tamiša ka Beogradu do Dunava. Močvarno tlo i bujna vegetacija, pogoduje i mnogim životinjskim vrstama: crnoj rodi (Ciconia nigra), beloj rodi (Ciconia ciconia), rečnom raku (Actacus astacus), belouškama (Natrix natrix), bizamskom pacovu (Ondatra zibethica), barskoj kornjači (Emys orbicularis)... Nedirnuta lepota prirode na samoj obali reke koja je sa druge strane urbanizovana i tek na korak od samog centra grada, predstavlja veliki izazov za ljubitelje prirode i arhitekte.


Sremski Karlovci



Rimski car Marko Aurelije Probus je odlično procenio, još 276. godine, da će obronci Fruške gore biti blagodarni za njegove podrume vina. Prvi čokoti zasađeni su na bregu kod Sirmijuma, a ubrzo su fruškogorski vinogradi ubrajaju među najčuvenije u Srednjoj Evropi. U 15. veku, putopisci su opevali vino koje teško da bi još negde moglo da se pronađe, a točeno je od dvora u Beču do krčmi u Londonu.

Crna desertna vina, ausbruh, bermet i šiler, često su služila diplomatama da utvrde pregovore sa Austrijom i Ugarskom. Pa, šta je pošlo po zlu? Krajem 19. veka, nemilosrdna bolest filoksera, iz Zapadne Evrope, napala je i fruškogorske vinograde.
U čast grožđa, vina, vinara, vinarija, od 1992. godine, Sremski Karlovci su domaćini Grožđenbala.

Karlovačka berba grožđa



Manifestacija „Karlovačka berba grožđa” je nastala iz tradicionalne običajno – narodne svečanosti kojom se obeležava početak berbe grožđa (Stojanović, 1997.). Ova manifestacija, Karlovčanima poznatija kao „Grožđenbal”, obnovljena je 1992. godine, posle pauze od dvadesetak godina, i od tada se održava svake godine poslednjeg vikenda septembra, odnosno prvog vikenda oktobra meseca. Organizator je Skupština opštine Sremski Karlovci.

Osnovni cilj manifestacije je negovanje kulturne i duhovne tradicije grada, unapređivanje turizma, a pre svega , podsticaj svim vinogradarima da istraju u proizvodnji vina i na taj način nastave bogatu tradiciju svojih predaka.
Vinogradarstvo na ovim prostorima datira još iz starog veka i ubraja se među najstarije u Evropi. Slavna istorija počinje od prvih čokota, zasađenih 276. godine, po volji Rimskog cara Marka Aurelija Probusa na bregu kod Sirmijuma (vinska karta, 1997.)

Ovaj fruškogorski deo Srema pokazao se kao plodno tlo za gajenje vinove loze i ubrzo se fruškogorski vinogradi ubrajaju među najčuvenije u Srednjoj Evropi, a ljudi sa ovog podneblja postajuu vrhunski vinogradari, vinari i podrumari.

Lepotu Karlovačkog vina još „u XV veku putopisci su izdašno hvalili da je tako ugodno da bi slično na celoj zemlji bilo teško naći” Točeno u Evropskim prestonicama od dvora u Beču do krčmi u Londonu (vinska karta,1997.).

Naročito su bila cenjena stara crna desertna vina poput ausbruha, bermeta i šilera. Ova vina su proslavila Karlovce u prošlim vekovima. Odluke od važnosti za srpski narod pod Austrijom i Ugarskom, nisu rešavane bez kovčega bermeta ili kojeg drugog Karlovačkog vina. To je bila polujavna tajna i uhodana navika naših mitropolita i patrijaha, ali i imućnijeg građanstva (vinska karta, 1997.).

Međutim, u periodu od 1885. do 1895. godine, opaka bolest filoksera, koja dolazi iz Zapadne Evrope, uništila je gotovo u potpunosti Karlovačke vinograde. Za tih deset godina trgovina vinom je zamrla, ugašena su mnogobrojna tržišta širom Evrope, a grad stagnira i gubi svoju ekonomsku moć.
Na veliku radost svih ljubitelja vina Karlovački vinogradi su popsle dužeg perioda (oko 30 godina) obnovljeni na novoj podlozi. Unapređen je način obrade i čuvanja vina, proizvedene su nove sorte, ali proizvođači su se preorjentisali na proizvodnju belih vina, a ona nisu dostigla stari nivo i slavu.

I danas pored svih nedaća, ljubav prema čokotu i vinu karlovački vinogradari oplemenjuju tekovinama savremene enološke nauke, u saradnji sa Institutom za voćarstvo i vinogradarstvo na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu i Zemunu. Sve više se neguju sorte za vrhunska bela vina, poput rizlinga, župlanke, neoplante, a treba svakako, pohvaliti i one najupornije koji su tragom starih, sačuvanih i zapamćenih recepta ponovo počeli da spravljaju čuveni karlovački bermet.

Program manifestacije „Karlovačka berba grožđa” se sastoji od privrednog dela u okviru koga se organizuje prodajna-izložba grožđa, vina i autentičnih suvenira i kulturno-umetničkog dela u okviru koga se organizuju izložbe i bogat kulturno-zabavni program (koncerti, smotra folklora i td.)

Najvećim delom se odvija u centru Karlovaca, a godišnje ovu manifestaciju poseti oko 100.000 turista.

Apatin



Jeste, najpoznatiji je po pivu, a nije ni čudo kada pivara ima tradiciju dugu više od  250 godina, od 1756. godine... A, kako Vam zvuči Zlatni kotlić, Zlatna ribica, Zlatna bućka? I ovome je dom Apatin.
Apatinske ribarske večeri se održavaju već 40 godina. Miris paprikaša, fiša, prostire se obalama Dunava, pa mami na takmičenja i susede. Svega ovde ima, jer ovo je prirodno mrestilište za oko 50 vrsta slatkovodnih riba, među kojima su najznačajnije vrste: šaran, štuka, smuđ, som. Somovi znaju da budu teški i do 30 kilograma. Ovde se nalaze i čuvena lovišta podunavskog jelena i divljači, ali i retke vrste kao što je belorepni orao, crna roda, kormoran.
Prvi termalni izvori su otvoreni 1913. godine i spadaju u isti red kao i vode u Karlovim Varima (Češka), Harkanju (Mađarska) i Lipiku (Hrvatska).

Opština Apatin



Opština Apatin se nalazi u severozapadnom delu Vojvodine (Zapadna Bačka), uz levu obalu Dunava. Zauzima prostor od 349 km2, na kojem živi oko 40.000 stanovnika u jednom gradskom i četiri seoska naselja (Prigrevica, Kupusina, Svilojevo i Sonta). Regionalnim putem R 101, Apatin je povezan sa Somborom (16 km) i graničnim prelazom prema Republici Hrvatskoj kod Bogojeva (35 km). Apatin je udaljen 100 km od Novog Sada, preko Odžaka, a 120 km preko Vrbasa. U reljefu opštine Apatin zastupljene su dve geomorfološke sredine: aluvijalna ravan Dunava i lesna terasa, a prosečna nadmorska visina je 85 m.

Prvi termalni izvori u apatinskoj opštini otvoreni su 1913. godine, ali tek 1927. godine je izvršena temeljna analiza mineralnih svojstava vode, kada je utvrđeno da termalne vode spadaju u isti red kao i vode u Karlovim Varima (Češka), Harkanju (Mađarska) i Lipiku (Hrvatska). Krajem 1983. godine dovršena je izgradnja prve faze banje "Junaković", a 2000-te godine dograđen je i novi deo objekta. Banja "Junaković" se nalazi četiri kilometra udaljena od Apatina. Od Apatina do banje "Junaković" organizovan je autobuski prevoz sa više prolazaka u toku dana.

Turistička privlačnost celog ovog kraja su i vrlo bogate ribolovne vode na Dunavu i njegovim rukavcima, kao i poznata lovišta, staništa čuvenog podunavskog jelena i druge divljači.

Netaknuta priroda prašumskog izgleda, stoletna autohtona šuma, bare i močvare, bogatstvo flore i faune karakterisitke su specijalnog rezervata prirode "Gornje Podunavlje". Ovaj rezervat deo je velike poplavne, ritsko močvarne zone srednjeg toka Dunava. 280 vrsta ptica, od kojih neke veoma retke, kao što je orao belorepan, crna roda, kormorani, kao i autohtone šume crne topole, brestova, crnog gloga i hrasta, staništa više vrsta orhideja, lokvanja i drugih biljaka, dovoljno govore o neprocenjivom prirodnom bogatstvu ovog prirodnog rezervata.

Apatin je od davnina poznat kao centar ribarstva. Poplavno područje specijalnog prirodnog rezervata "Gornje Podunavlje" predstavlja prirodno mrestilište za oko 50 vrsta slatkovodnih riba, među kojima su najznačajnije vrste: šaran, štuka, smuđ, som i dr. Nisu retki ulovi kapitalnih primeraka, naročito somova, koji su teški i preko 30 kg. Danas ovo područje pruža izuzetne mogućnosti za ribolov, kako na Dunavu, tako i na mnogobrojnim meandrima, rukavcima i mrtvajama. Takođe, poznata je apatinska ribarska kulinarska tradicija, kao i manifestacija "Apatinske ribarske večeri".

Dobra putna infrastruktura koja se proteže kroz nepregledna polja, šume i močvare, idealno su područje za zaljubljenike u biciklizam. Dunav na ovom području pruža i nekoliko prelepih plaža pogodnih za kupanje i sportove na vodi u letnjim mesecima.

Zrenjanin



Humke oko Mužlje i Titela skrivaju nebrojene tajne, a jedna od njih je svakako dokaz o postojanju čoveka još pre 6.000 godina. Istoriju ovog kraja obeležio je i Atila-Bič božji za čije ime su vezane mnogobrojne legende Carske bare.
Veliki Bečkerek, ili kako su ga Katalonci, jedan od naroda koji je naseljavao Zrenjanin, nazvali Nova Barselona, imao je tu sreću da je bio dom najrazličitijim kulturama i narodima, pa je svako od njih ostavio neponovljiv pečat u životu, arhitekturi, istoriji i običajima.

Grad Zrenjanin



Opština Zrenjanin se nalazi u središnjem delu Banata, u Vojvodini, Republika Srbija. Po površini koju zauzima, druga je po veličini u Srbiji – 1.326km2.

Zrenjanin od ukupnog zemljišta 82,5% je poljoprivredno. Područje opštine Zrenjanin je najgušće rečno čvorište u Evropi,gde protiče više vodenih tokova: Begej, Tamiš, Tisa, Karaš, i kanalska mreža Dunav-Tisa-Dunav. Grad Zrenjanin leži na koordinatama 20stepeni 23' istočne geografske dužine i 45stepeni23’ severne geografske širine. Nadmorska visina je 82m. Ovo područje je raskrsnica magistralnih putnih pravaca koji povezuju Srbiju sa Madjarskom i Rumunijom i to: Beograd-Zrenjanin-Srpska Crnja-Temišvar(Rumunija) , Beograd-Zrenjanin-Novi Kneževac- Segedin (Madjarska).

Opštinu čine grad Zrenjanin i 21 naseljeno mesto: Aradac, Elemir, Melenci, Jankov Most, Mihajlovo, Klek, Banatski Despotovac, Ečka, Belo Blato, Lukino Selo, Lukićevo, Lazarevo, Orlovat, Tomaševac, Taraš, Botoš, Knićanin,Perlez,Stajićevo, Farkaždin i Čenta. U opštini živi 132.051 stanovnik, a grad Zrernjanin ima 79.773 stanovnika. U nacionalnoj strukturi najveće učešće imaju Srbi,potom Madjari, Rumuni, Slovaci i ostale nacionalne manjine. Grad Zrenjanin je administrativni, ekonomski, obrazovni, kulturni, zdravstveni i politički centar srednjeg Banata i predstavlja sedište Srednjebanatskog okruga. Od privrednih grana pored poljoprivrede zastupljene su i prehrambena, hemiska, metalska i tekstilna industrija.

Kovačica



Lepota naivne umetnosti je u čistom srcu koje inspiraciju crpi iz svakodnevnog života. U Kovačici period umetničkog osvešćenja, kako pišu knjige, počinje 1939. godine. Igrajući šah, Martin Paluška i Jan Sokol, jedan mašin bravar, drugi poljoprivrednik, jedan drugom su, u velikoj tajnosti, kao subverzivnu aktivnost, objavili da vole da slikaju. I od tada su, kad god je bilo moguće, slikali zajedno, a tokom i nakon rata priključio im se Mihal Bireš i Vladimir Boboš. Pa, iako su najpoznatiji po naivi, u Kovačici ćete se upoznati i sa Janom Nemčekom i njegovom tehnikom ručnog pravljenja gudačkih instrumenata.

Opština Kovačica



Selo Kovačica je smešteno u jugozapadnom delu Banata, u dodirnoj zoni južnobanatske lesne zaravni i lesne terase.

Zapadno od ovog mesta na udaljenosti od 13 km protiče reka Tamiš. U saobraćajnom pogledu Kovačica ima povoljan položaj. Železničkom prugom je povezana sa Pančevom i Zrenjaninom, a asfaltnim putem sa ostalim mestima opštine i važnim gradskim centrima.

Istorijat:

Prvo naselje pod imenom Kovačica pominje se 1751. kada nakon rasformiranja Potiskopomoriške vojne granice brojni srpski graničari sa svojim porodicama naseljavaju ovo mesto.
Formiranjem Nemačkobanske vojne granice od 1767. godine Kovačica dobija mađarsko ime Antalfalva (Antalovo selo).

Novo razdoblje u razvoju Kovačice nastaje na samom pocetku XIX veka kada je naseljavaju Slovaci. Prve slovačke porodice doseljavaju se u Banat 1784. godine. Njihove najveće naseobine bile su sadašnja naselja Aradac i Ečka. Saznavši za povoljnije uslove života u Vojnoj granici, veći broj slovačkih porodica iz Ečke 1802. godine podnosi molbu Ferdinandu I za preseljenje u pustaru Kovačicu. Ne čekajuci zvanično odobrenje koje je stiglo tek januara 1803. godine, brojne porodice su se odmah preselile.

Doseljenici su sa sobom doveli svog popa i učitelja, zajednički sagradili objekat koji je bio podeljen na molitveni dom i školu, podigli sebi kuće i uspešno organizovali život u novoj sredini.

Stanovništvo:

Prema popisu iz 2002. godine Kovačica je imala 6793 stanovnika. U nacionalnoj stukturi preovladava slovačko stanovništvo, a zatim slede Srbi, Rumuni, Mađari, Romi, Albanci i drugi.

virtualnigrad.com
IP sačuvana
social share
Ja sam andjeo sa neba i bezobrazna kad hocu, ja cutim, al` kad treba pevam danju pevam nocu, zahtevna k`o dete, a u dusi sam romantik, ja se klonim svake stete, al` za frkom sam fanatik


Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne Diraj Tigra Dok Se Igra!

Zodijak Cancer
Pol Žena
Poruke 23881
Zastava Izgubljena u vremenu i prostoru
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.64
Manastir Bešenovo


U blizini Iriga i dugo vreme bez monaha, nalaze se ostaci manastira Bešenovo sa crkvom posvećenom sv. Arhanđelima. Prema predanju, osnovao ga je kralj Dragutin, ali se najčešće, kao najstariji pomen, navodi 1467. godina kada je, prema izgubljenom natpisu na zidu, crkva živopisana. Manastir Bešenovo je pouzdano zabeležen u svim turskim popisima počevši od 1545. do 1548. godine. Kada je manastir Vitovnica kod Požarevca stradao od Turaka, kaluđeri ovog manastira su sa najvrednijim liturgijskim predmetima prebegli u manastir Bešenovo.

Među liturgijskim predmetima bilo je Četverojevanđelje koje je 1557. godine okovao Kondo Vuk, kao i srebrna čaša iz 1662. godine, delo kujundžije Luke (ove dragocenosti se čuvaju u Muzeju SPC u Beogradu). Iako prepravljana u 19. i početkom 20. veka crkva manastira Bešenova zadržala je u osnovi svoj prvobitni oblik jednobrodne građevine raškog tipa sve do Drugog svetskog rata kada je razorena.



Trostrani oblik manastirski konaci dobili su između 1730. i 1771. godine. Podaci o ikonama sa ikonostasa koji se pominje u opisu iz 1753. godine, kao i o ikonama sa ikonostasa iz druge polovine 18. veka, nepotpuni su i nedovoljno obrađeni. Slikarski radovi u manastirskoj kapeli, radovi Kuzmana Kolarića iz 1783. godine uništeni su zajedno sa crkvom. Treći po redu ikonostas slikao je Stevan Aleksić 1906-09. godine, kao i zidne slike na svodu i zidovima i istorijsku kompoziciju Spaljivanje moštiju sv. Save. Delovi ovog ikonostasa sačuvani su u Muzeju Srema u Sremskoj Mitrovici.

Posle razaranja u Drugom svetskom ratu, manastir nije obnavljan.


Manastir Grgeteg


Na putu između Beograda i Novog Sada, nalazi se aktivan, muški manastir Grgeteg.

Kao i kod većine manastira, ne zna se pouzdano ko je bio graditelj, kao što nije poznato ni vreme njegove izgradnje. Legenda tvrdi da je ovaj manastir podigao despot Vuk Grgurević (Zmaj Ognjeni) ne bi li smestio svoga slepog oca Grgura Brankovića, slepog hilandarskog monaha Germana. Navodi se čak i 1471. godina kao godina njegovog podizanja. No, kako je Grgur Branković umro 1459. godine, ova priča se oduvek smatrala samo legendom. Pretpostavlja se da je manastir sagrađen između 1459. (pad Despotovine), ali pre turskog osvajanja Srema (1521. godine).




Čini se da je manastir bio dobrostojeći jer je, u vreme otkupa od Turaka, svoje vinograde, bašte, livade i njive otkupio za iznos od 6000 akči, dok su mu godišnja davanja na ime ušura od vina, žitarica i košnica bila povećana na 500 akči. Manastir je očigledno dobro stajao pa opat Bonini navodi da je u 1702. godini imao ukupno 4 mlina, 200 jutara oranica i livada (u njemu je tada boravilo 25 monaha), a po jednoj austrijskoj povelji iz 1706. godine vidi se da je imao ukupno deset vodenica.

Stradanje i preporod

Tokom 1739. godine Grgeteg je bio pribežište za kaluđere iz manastira Slanci u Srbiji koji su se, bežeći pred Turcima, sklonili u Grgeteg donoseći sa sobom stvari, odežde i knjige. Po prolasku opasnosti, oni su se tamo vratili. Iste te godine iz pridvorne kapele beogradske mitropolije u Grgeteg su prenete i njihove prestone ikone. U vreme tursko-austrijskog rata (1683-99.godine), manastir je paljen 1688. godine, a onda je i napušten, ali od 1691. godine kada je, od strane austrijskog cara Leopolda, poklonjen Isaiji Đakoviću, počela je i njegova obnova.

Manastir je ponovo naseljen, a crkva i konaci su obnovljeni. Isaija Đaković je sagradio crkvu od kamena koja je imala dva kubeta (veće nad malom pripratom i manje nad pevnicom). Pod crkve je bio popločan opekama, a zidovi su samo okrečeni. Postojao je i ikonostas za koga se danas ne zna ni kako je izgledao, ali se čini da je rezbarski rad imao umetničku vrednost. Ikone već nisu bile iste vrednosti, jer Opis za 12 ikona sv. Apostola jednostavno kaže da su proste molerie. Možda je i to bio razlog što je 1774. godine Jakov Orfelin preuzeo izradu novih ikona.

Postoji tvrdnja da je ceo ikonostas izgoreo u velikom požaru iz 1841. godine, međutim čini se da nije tako. Pronađena je fotografija sa kraja XIX veka gde se ikonostas vidi u sasvim dobrom stanju, što znači da tada nije stradao. Iz nekog razloga on je zamenjen novim koji i danas tamo stoji. Stari ikonostas na sebi ima ukupno 85 ikona, ali od njega je malo šta do danas sačuvano. To stoga što je ikonostas bio zidan tako da su i ikone slikane na zidanoj podlozi. Sačuvane su samo prestone ikone sv. Nikole i sv. Jovana (rađene na drvetu). Današnji oblik manastir Grgeteg duguje arhimandritu Ilarionu Ruvarcu, poznatom istoričaru koji je dao da se 1899. godine u potpunosti izvrši restauracija crkve i konaka. Novi ikonostas je sagrađen (kombinacija kamena i metala) i živopisan između 1902. i 1904. godine od strane akademskog slikara Uroša Predića. Na ikonostasu je samo 21 ikona. Na prvi pogled ih je malo, ali je zato njihov format povećan. Istovremeno, Predić je podigao prestone ikone iznad carskih dveri (u drugu zonu) nasuprot dotadašnjem običaju da budu u nivou carskih dveri. Osim toga od scena praznika izabrao je samo dva najvažnija: Rođenje i Vaskrsenje Hristovo.



Nova crkva je obnovljena između 1898-1901. godine po projektima zagrebačkog arhitekte Hermana Bolea. Svečano osvećenje manastira je obavljeno 10. juna 1901. godine. Prisustvovali su mitropolit Georgije Branković, Antonije Hadžić*, pesnik Laza Kostić, bački episkop Mitrofan (Šević, 1900-18. godine), nastojatelji svih fruškogorskih manastira i mnogi drugi. Arhimandrit Ilarion Ruvarac nakon ovog svečanog osvećenja nije još dugo živeo i umire 1905. godine. Njegov grob (sa skromnim spomenikom) danas se nalazi na brežuljku više manastira, na jednom divnom mestu sa kojeg se pruža izvanredan pogled na celokupnu okolinu. Odmah u blizini, pod starim borovima, nalazi se otvoreni zvonik (tokom II svetskog rata srušen je manastirski zvonik). Kako se nalazi skoro na najvišoj tački to se njegova zvonjava prostire na veliku daljinu.

Biblioteka

Sve ovo je veoma stradalo tokom II svetskog rata tako da su osim uobičajenih oštećenja manastirski objekti doživeli i rušenje zvonika. Zvonik nikada više nije obnovljen tako da je manastirska crkva i danas bez njega. Na svu sreću ikonostas nije stradao. Za ovaj manastir je vezano nekoliko interesantnih događaja. U njemu je 1730. godine umro arhimandrit Teodosije Pećanin u 108. godini. Od 17 arhimandrita Grgetega (do II svetskog rata) čak ih je 11 izabrano za episkope, a German Anđelić je imenovan za patrijarha (1881-88). Ono što je danas  najlepše u manastiru jeste ikonostas sagrađen uglavnom od mermera (gipsa i kovanog gvožđa) tako da su jedino carske i dvoje sporednih dveri od drveta. Unutrašnjost crkve nije živopisna, ali su zidovi, svodovi i unutrašnjost kupole ukrašeni mnogobrojnim floralnim ukrasima koji već sami po sebi privlače veliku pažnju. Možda nemaju veliku umetničku vrednost, međutim ne može im se odreći lepota i skladnost.



U središtu ikonostasa nalazi se velika ikona na kojoj je prikazana Tajna večera sa Isusom u sredini čiji lik apsolutno dominira. Prestonih ikona ima ukupno 4 (sv. Nikola, Bogorodica, Isus, Jovan Krstitelj) i one se nalaze u drugoj zoni (u prvoj nema ikona - izuzev na carskim dverima). U gornjoj zoni nalazi se velika ikona Svetog Trojstva, a sa strane Hristovo vaskrsenje i Hristovo rođenje. Na vrhu ikonostasa je veliki krst sa raspećem, a oko njega su dve manje ikone. Dragocenosti manastir nije imao mnogo, ali su one bile veoma vredne. Pred rat u njemu se nalazio epitrahilj kojeg je radila Jelena Crnojević (1533. godine) od crvene svile. On se danas ne nalazi u Grgetegu, već u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu. Vez na njemu je goblenski rad rađen više svilom, nego metalnom žicom (kod ostalih epitrahilja na Fruškoj gori je obratno). Na epitrahilju su izvezeni Deisis i apostoli. Čini se da je vezilja pokušala da upotrebom raznih boja imitira boje zografa na ikoni. On je danas dosta oštećen. Manastir je takođe posedovao veliku biblioteku koja najvećim delom potiče od arhimandrita Ilariona Ruvarca. U vreme kad je on preuzimao manastir biblioteka je posedovala 904 knjige (svrstane u 414 naslova) od kojih je dobar deo rukopisnih. Tu biblioteku je on nazvao Starija biblioteka, a on sam formirao je Noviju biblioteku koja je brojala 819 knjiga (u 460 naslova).

Mesto Ilariona Ruvarca

Ilarion Ruvarac - izuzetan istoričar i možda još i veći polemičar je i umro u Grgetegu. Njegov grob se nalazi na manastirskom groblju koje je smešteno na malom proplanku iznad manastira (u neposrednoj blizini velikog belog krsta). Na ovom groblju, okruženom hrastovom šumom, ima desetak kamenih nadgrobnih spomenika među kojima onaj posvećen Ilarionu Ruvarcu ima posebno mesto. Nalazi se na pomalo uzdignutom mestu, usamljen, sa jednostavnim granitnim spomenikom na kojem pišu samo najosnovniji podaci.

U II svetskom ratu manastir je teško stradao, a od 1953. godine se postepeno obnavlja. 1988. godine vršeni su konzervatorsko-restauratorski radovi. Slava manastira Grgeteg je Prenos moštiju Svetog oca Nikolaja - 22. (9.) maj.

(? - 20. VII 1708.), prvi vrhovni mitropolit karlovački, a ranije episkop aradsko-jenopoljski. Na Saboru u Krušedolu (posle smrti Arsenija III Čarnojevića) 7. I 1708. izabran za prvog vrhovnog mitropolita svih Srba pod austrijskom vlašću.

(1832-1905), istoričar, arhimandrit manastira Grgeteg, osnivač srpske kritičke istorijske škole; borio se protiv nekritičke tradicionalne srpske istoriografije.

(13. III 1803. Kulpin - 17. VII 1907. Karlovci), mitropolit karlovački i patrijarh srpski (izabran 21. IV 1890.). Osnovao je fond sv. Save sa 20000 kruna. O svom trošku podigao je škole u Dalju, Belom Brdu i Kulpinu, a u Santovu i za Šokce kad su prešli u pravoslavlje.

* (1833-1916), književnik, bio sekretar i predsednik Matice srpske.

Manastir Rakovac

Negde na pola puta između Iriga i novog sada, nalazi se aktivan ženski manastir Rakovac. U prvim decenijama XVIII veka u manastiru je postojao veoma aktivan prepisivački centar. Tu je prepisan Dušanov zakonik, a 1714. je dovršen čuveni rakovački rukopisni Srbljak u kojem su sabrane sve pohvalne pesme Srbima vladarima - svetiteljima.

Kao i kod drugih fruškogorskih manastira nastanak manastira Rakovac je, makar i posredno, vezan za sremske Brankoviće. Po predanju izgradio ga je vojvoda Raka Milošević, komornik despota Jovana Brankovića (1499-1502), pa je po njemu i dobio ime. Međutim, malo je toga što može da potvrdi ovu priču o njegovom ktitoru ili makar vreme kada je sagrađen. Nema sumnje da je manastir veoma star o čemu svedoči i zapis urezan na zidu priprate iz 1533. godine, pa se iz toga pretpostavlja da je crkva zidana u to vreme. Po nekim podacima Turci su manastir 1541. godine popalili. Šta se posle toga događalo ostaje tajna, ali se čini da je manastir i dalje bio aktivan jer se on u nekim turskim spisima spominje 1546. godine kao manastir Vračevi na području mezre Rakovca.



Prepisivački centar

Ko je obnovio manastir nakon turskog uništenja takođe je tajna mada postoje pretpostavke da su to učinili neki monasi koji su sa juga bežali ispred turske navale. Delatnost novopridošlih monaha se nije zaustavila samo na popravkama. Budući da su sa sobom doneli svoje knjige, svoju obrazovanost, to su novopridošli monasi počeli i sa drugim delatnostima. Tako je manastir Rakovac ubrzo postao prepisivački centar. Kako je za takav rad potrebno dosta troškova i drugih uslova stiče se utisak da je manastir materijalno dobro stajao. Taj kulturni polet manastira za kratko je prekinut 1678. i 1682. godine kada su ga Turci ponovo popalili, ali već 1692. godine manastir se ponovo obnavlja i nastavlja svojim životom, a što se vidi i iz toga da manastir u 1702. godini ima vlasništvo nad 50 jutara obradivog zemljišta i 100 jutara šume.

Čini se da su to bile najplodnije godine manastira, a to se vidi po mnogo čemu. Izvršen je prepis Dušanovog zakonika, doneto je dosta knjiga iz Rusije, stare knjige se koriče (godine 1724. arhimandrit Atanasije je ukrasio jedan Psaltir), popravljaju se itd. Upravo 1714. godine dovršen je i poznati rakovački rukopisni Srbljak napisan od strane monaha Maksima. On u sebi sadrži sabrane sve pohvalne pesme Srbima vladarima - svetiteljima. Upravo iz tog, za manastir Rakovac toliko plodonosnog, XVIII veka potiču njegovi najpoznatiji monasi: Sevastijan (episkop budimski 1662.), arhijereji Vićentije Jovanović, Pavle Nenadović, Danilo Jakšić, Sinesije Živanović, Mojsije Putnik, Josif Šakabenta, Pantelejmon Živković i Georgije Hranislav (svi iz XVIII i početka XIX veka)*.



Za sve to vreme radilo se dosta i na popravci manastira. Tokom 1718. godine obnova je završena i crkvu je osvetio Nikanor Dimitrijević. Kako je manastir tada (barem orijentaciono) izgledao vidi se iz bakroreza bečkog majstora T. Mesmera pod nazivom Hristos Evharistija. Smatra se da je ovo najstarija grafička predstava jednog manastira sa područja Karlovačke mitropolije. Kako je likovna predstava manastira više u funkciji ilustracije same gravire nego što joj je zadatak da ga verno prikaže, to se njoj (graviri manastira) mora sa rezervom prići. To se naročito odnosi na onaj deo gde su (veoma proizvoljno) prikazani konaci sa polukružnim ulazom na južnoj strani. Stoga je mnogo verniji i značajniji bakrorez koji je uradio Hristofor Žefarović na kojem je obrađeno Žitije svetih vračeva Kuzmana i Damjana, ali je tu ilustrovan i manastir Rakovac sa najbližom oklinom. Ovaj bakrorez je urađen 1743. godine (samo dve godine nakon Mesmerovog), a po porudžbini Pavla Nenadovića. Umetnik je uz manastir prikazao doček patrijarha Šakabente.



Godine 1751. sazidana je i kapelica na manastirskom groblju uglavnom prilogom monaha i postrižnika Hadži Joanikija. To je skromna jednobrodna crkvica sa tri prozorska otvora, ulaznim vratima na južnoj strani i kriptom ispod priprate i naosa. Zidana je od tesanih kvadara. Godine 1753. priziđuje mitropolit Vićentije Jovanović (?) visok zvonik kvadratnog preseka sa zasvođenom kriptom ispod prizemlja i malom kapelom (posvećenom sv. Nikoli) na prvom spratu. 1763. godine opet se obnavlja celokupni manastir. Ono što je posebno karakteristično za manastir Rakovac jeste da je on uz manastire Krušedol i Veliku Remetu, jedan od prvih manastira na Fruškoj gori na kojem je izgled crkve usklađivan sa izgledom baroknog zvonika. Zgrade manastirskih konaka su sa tri strane okruživale crkvu dok je četvrtu (istočnu) stranu štitio visoki zaštitni zid. Taj konačni (trostrani) oblik konaka je završen 1771. godine. Verovatno je da su takvi (stalni) radovi iscrpli sredstva kojima je manastir raspolagao, pa su monasi izgleda živeli u teškim materijalnim uslovima. Stoga ne iznenađuje da su dosta putovali tražeći priloge. Tako se zna da su jeromonasi Vasilije i Prokopije kupili priloge u karansebeškoj i budimskoj eparhiji. Baš tokom 1753. godine primećeno je da neki od monaha nemaju potrebne odeće pa im je naređeno da je nabave. U to vreme u manastiru živi 22 monaha, 3 đaka, 9 slugu i 24 prnjavoraca.

Uništeno blago

Od najstarijih fresaka u manastiru je ostalo veoma malo tragova i one se mogu danas videti  (fragmentarno) u kaloti i tamburu kubeta kao i na dva stupca. Još tokom restauracije 1763. godine skoro sve stare freske su uništene i danas ispod opalog maltera mogu da se vide samo njihovi ostaci. Pretpostavlja se da su stare freske slikane tokom XVI veka ili početkom XVII, a još do 1900. godine postojalo ih je još nekoliko očuvanih, ali prilikom popravke 1900. godine one su bile uništene do kraja (!).



Jedino se uspeo sačuvati u potpunosti lik Hrista Pantokratora u kubetu, scena nebeske liturgije i stojeće figure proroka u tamburu kubeta. No, sve su veoma oštećene tako da se sada mogu nazreti samo fragmenti. Ipak, za najznačajniji slikarski rad manastira Rakovac smatraju se freske (devet velikih kompozicija) naslikane u trpezariji, koje je tokom 1768. godine izradio Amvrosije Janković. Rađene su u stilu baroka, ali sa puno religioznog osećaja i poznavanja naše stare ikonografije. Na žalost, svih devet slika je tokom rata uništeno. Na svu sreću, ostale su fotografije na kojima se mogu danas videti. Manastirska crkva je tokom 1761. godine dobila novi ikonostas koji započet od strane Vase Ostojića, zografa i molera iz Sremskih Karlovaca. Jednobrodna grobljanska kapela, posvećena Bogorodici, sagrađena 1751. godine čuva ikonostas koji su slikali Janko Halkozović i Vasa Ostojić.
Vremenom, manastir je sve više gubio na onome svom prvobitnom značaju. U vezi sa tim i materijalno stanje u njemu se sve više pogoršavalo tako da polovinom XIX veka on se od svih fruškogorskih manastira (uz Veliku Remetu) smatra najsiromašnijim. Manastir je teško stradao u II svetskom ratu, a mnoge kulturno-istorijske i umetničke vrednosti nepovratno su propale. Prva posleratna liturgija je služena u crkvi manastira Rakovac 14. jula 1975. godine. Slava manastira Rakovac je Sv. muč. i besrebr. Kozma i Damjan - 14. (1.) jul i Sv. Kozma i Damjan - Vračevi - 14. (1.) novembar.

* Vićentije Jovanović, mitropolit beogradsko-karlovački (1731-37); Pavle Nenadović, mitropolit gornjokarlovački (1744-49) i beogradsko-karlovački (1749-68); Danilo Jakšić, episkop gornjokarlovački (1751-71); Mojsije Putnik, episkop bački (1757-74); Josif Šakabenta, episkop bački (1783-86); Georgije Hranislav, episkop bački (1839-43).


virtualnigrad.com
IP sačuvana
social share
Ja sam andjeo sa neba i bezobrazna kad hocu, ja cutim, al` kad treba pevam danju pevam nocu, zahtevna k`o dete, a u dusi sam romantik, ja se klonim svake stete, al` za frkom sam fanatik


Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Veteran foruma
Svedok stvaranja istorije


Ne Diraj Tigra Dok Se Igra!

Zodijak Cancer
Pol Žena
Poruke 23881
Zastava Izgubljena u vremenu i prostoru
OS
Windows XP
Browser
Opera 9.64
Vojvodina

Govoriti o svom rodnom kraju znači u isti mah: biti pristrasan, biti zaljubljen, biti nežan, biti detinjasto razbarušen i dostojanstven kao himna. Zato mi, Vojvođani, kad beležimo makar dva obična reda o ravnici s koje smo potekli, kad pokušavamo zenicama kamere bar jednom namignemo za večnost, nalazimo, možda i nesvesno, takve predele, takve ljude, takve dokaze koji nisu samo gola statistika i bedekerska informacija.

Miroslav Antić, pesnik


Ovo se... inace... odnosi i na neke od nas koji nismo iz Vojvodine, a kojima je ta ravnica iz nekog razloga i u srcu i u dusi. I da, napominjem da je Dunav najlepsi upravo u Vojvodini, obratite paznju... razumecete o cemu pricam Smile




Vojvodina je geografija, istorija, kultura i pogled na svet. Izrasla je na »ničijoj zemlji« između Dunava, Tise, Begeja i Tamiša. Vojvodina ima 21.533 km2 i oko dva miliona stanovnika.  I jednu od najlepših srednjovekovnih građevina. Petrovaradinska tvrđava nikad nije osvojena mada je bila pod opsadom. Što svedoči o vojvođanskoj naravi. Glavni grad je Novi Sad (Neoplanta, Nojzac, Ujvidek). U Vojvodini je sve pomešano. Od klime do običaja i jezika. U Vojvodini se oduvek živelo zajedno. Uprkos onima koji su, s vremena na vreme, dokazivali da je to nemoguće. Prva razglednica u svetu poslata je iz Vojvodine 11. maja 1871. godine. I pored čitke adrese, dugo je lutala i vratila se u Vojvodinu. Vojvodina je pravo mesto za sve adrese. 

Današnja Vojvodina je nastala na razvalinama raznih carstava. Rimskog, vizantijskog, turskog, austrougarskog.
Ovde se doseljavaju Nemci, zastaju   Grci, Jermeni, Jevreji, Cincari. Tu su već  Mađari, Slovaci, Ukrajinci.
Otuda u baštini Vojvodine toliko lepote. Doseljenici iz »donjih zemalja« podigli su Fruškoj gori više od trideset manastira. Zbog toga je zovu i drugom Svetom gorom. Tu su prenete srpske svetinje i tu je počela srpska pismenost. Prva srpska gimnazija otvara se 1871. godine u Sremskim Karlovcima. Matica srpska osnovana je 1826, a Srpsko narodno pozorište 1861. godine. Najstariji književni časopis na svetu koji i danas izlazi, Letopis, pokrenut je 1825. god. Odavde su  bakropisac Orfelin, satiričar Sterija, naučnik Pupin, slikar Predić, mudra Isidora Sekulić. Vojvođanin je od zemlje do neba i Miroslav Antić: »Vjeruj vo jedinu tu Vojvodinu u soli, u hlebu, u vinu«.

U Vojvodinu su svi odnekud došli. Neko pre neko kasnije. Posle poraza Turske kod Beča, patrijarh Čarnojević poveo je 1690. godine Srbe u Veliku seobu iz južnih krajeva u panonsku ravnicu. Austrijski car im je obećao da će birati vojvodu. To je prvi pomen vojvodstva. Naziv (Srpska) Vojvodina se javlja 1848. godine na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima. Da bi sačuvali jezik i veru Srbi su u Vojnoj granici branili austrijsko carstvo.
Svoje duhovno carstvo sticali su u unakrsnoj vatri između velikih sila. Okupljeni oko Svetozara Miletića ujedinjuju se u snažan nacionalni pokret. Odlukom Narodne skupštine u Novom Sadu 25. novembra 1918. godine Vojvodina je pripojena Srbiji.

Mast i strast se u Vojvodini ne razdvajaju. U  Vojvodini je hleb nasušni, a šunka nasušna. U  Velikom srpskom kuvaru  iz 1878. godine Novosađanka Katarina  Midžina spominje  dve vrste šunke. Banatsku masniju i bačku mesniju. Kobasica je »od preko«, sremska. Jeromonah Draganović iz Krušedola, kuvar patrijarha Rajačića, ima recept za čvarke od slabe i  od  jake slasti. Hroničar Nevelkovski iz 17. veka beleži da su u ovim krajevima »opasni sa jelom«. »Opasnost« ne prolazi. I danas se prave kilometarske kobasice. Slanina samo u Vojvodini ima svoj festival. Od čega bi vojvođanska narav bila tako dobroćudna ako ne od sitosti? Jovan Jovanović Zmaj, pesnik i gurman, napisao je u Odi kiseloj čorbi: “Kisela čorbo, vreme nek' leti, besmrtna ti si, nećeš umreti; Dobra ti dela srpstvo svedoči, i kad odeš u raj ćeš doći”.

     
Novi Sad je, kao svakom svoj grad, najlepši na svetu. Na mapi Gerharda Merkatora iz 16. veka na njegovom mestu je naselje Bistriz. Hans Andersen u svom dnevniku sa putovanja Dunavom spominje Novi Sad kao »vodeni grad«.

Nikao je na plodnoj zemlji uz mostobran preko od tvrđave pre tri stotina i nešto godina. Austrougarska carica Marija Terezija dodelila mu je status slobodnog kraljevskog grada 1. februara 1748. godine.

Tada je nazvan današnjim imenom.
U to vreme nijedan Fruškogorac nije mogao da se oženi ako nije zasadio novi sad (novo grožđe).

Grad u (užem smislu) zauzima 130 km2 i ima 235 hiljada stanovnika. Prva skela između Novog Sada i Petrovaradina postavljena je 1213, a poslednja 1999. godine.

Novi Sad je osetljiv na mostove. Od dvadesetih godina 17. do dvadesetih godina 20. veka na Dunavu kod Novog Sada su postavljena 134 pontonska mosta. Istorija onih drugih mostova je posebna priča.

Toliko posebna da je Novi Sad jedno vreme nazivan gradom gde »reka teče iznad mostova«.


vojvodinaonline.com
IP sačuvana
social share
Ja sam andjeo sa neba i bezobrazna kad hocu, ja cutim, al` kad treba pevam danju pevam nocu, zahtevna k`o dete, a u dusi sam romantik, ja se klonim svake stete, al` za frkom sam fanatik


Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1  Sve
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 26. Apr 2024, 13:43:30
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.097 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.