Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 11:38:51
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Srbija kneza Lazara  (Pročitano 5500 puta)
04. Avg 2005, 14:36:01
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Hrebeljanovići na dvoru

PIŠE: dr Miladin Stevanović

RODONAČELNIK Hrebeljanovića (otac Lazarevog oca Pripca) nije poznat. Pouzdano se samo zna da se baština Hrebeljanovića nalazila na Kosovu kod Novog Brda, sa sedištem u Prilepcu. U ovom selu se u srednjem veku nalazila omanja tvrđava, koja je zajedno sa drugom sličnom tvrđavom Prizrencem u blizini štitila mnogobrojne rudokope u tome kraju.

Otac kneza Lazara Pribac Hrebeljanović je bio vlastelin i velikaš za vreme vladavine cara Dušana, kog je on sa svojom porodicom doveo u svoj dvor i postavio za logoteta (šefa dvorske kancelarije), a kasnije i za svoga peharnika.

Carski logotet nije zauzimao neko visoko mesto na srpskom ni vizantijskom dvoru, ali je bio veoma uticajna ličnost i po članu 25 Dušanovog zakonika bio jedina ličnost u državi koja je uz cara i patrijarha imala pravo da upravlja crkvom.

Ne zna se tačno kada je car Dušan doveo Pripca na dvor i od kada je bio logotet. Prvi pisani dokument iz kojeg se vidi da se on nalazi na ovoj dužnosti potiče iz 1340. godine(jedna povelja cara Dušana na kojoj se on potpisao kao logotet Pribac).

Pribac Hrebeljanović je morao biti dobro pismen, istaknutiji i sa diplomatskim sklonostima službenik jer su na vizantijskim dvorovima, na koje se car Dušan ugledao, ove položaje zauzimali takvi ljudi.

SAČUVANI su brojni dokumenti iz kojih se vidi da se Pribac dugo zadržao na ovom položaju, sačinio niz povelja i drugih dokumenata po nalogu cara Dušana.

U zvanju peharnika, koje je značilo izvesno unapređenje u dvorskoj službi cara Dušana, Pribac se pojavljuje u jednom sačuvanom dokumentu u svetogorskom manastiru Lavri.

Ne može se pouzdano utvrditi dokle je Pribac ostao u carskoj službi i dokle je živeo, ali, po svim izgledima, on nije imao neku veću baštinu i spadao je u red nepoznate vlastele, a car Dušan ga je uzdigao svakako zbog njegovog znanja i verne službe. Imao je sina Lazara, ćerku Draginju i još jednu ćerku čije se ime ne zna.

Knez Lazar je rođen u Prilepcu, 1329. godine, a ništa se ne zna o njegovoj majci. Kao dete odveden je u carski dvor gde je odrastao i vaspitao se. Na carskom dvoru se 1353. godine oženio Milicom, ćerkom kneza Vlatka, potomka Nemanjinog sina Vukana, koja je takođe odrasla i vaspitala se na carskom dvoru. Ovim se Lazar orodio sa svetorodnom dinastijom Nemanjića.

Knez Lazar je započeo i završio dvorsku karijeru kod cara Dušana kao stavilac. Na istoj dužnosti se u carskom dvoru tada nalazio i Vojislav Vojinović, kasnije jedan od najmoćnijih oblasnih gospodara u doba raspada Dušanovog carstva, koji je podržavao cara Uroša.

S Milicom Lazar je imao osmoro dece: Maru, Stefana, Draganu, Vuka, Jelu, Teodoru, Dobrivoja i Oliveru.

Sva ova deca su odrasla na carskim dvorovima careva Dušana i Uroša, gde im je i otac službovao.

Pre 1371. godine (više od četiri decenije života) o Lazaru Hrebeljanoviću, sem njegovog porekla, ženidbi i prvom službovanju, se gotovo ništa ne zna. Tek od tada, u doba vladavine cara Uroša, kod kojeg je nastavio da radi kao i kod njegovog oca cara Dušana na dužnosti stavioca, o njemu se nešto više saznaje i javljaju se dokumenti u kojima se pominje i njegovo ime.

POSLE smrti cara Dušana njegova država, etnički veoma raznolika, s moćnim feudalnim gospodarima, među kojima je bilo dosta Grka koji su težili da se osamostale od centralne vlasti i za sebe prigrabe što više teritorija, počela je ubrzo da se raspada na feudalne oblasti.

Dušanov naslednik, mladi kralj Uroš, sa devetnaest godina, iako je za očeva života upravljao delom carevine (tzv. srpskim zemljama), bio je nedorastao za ogromno nasledstvo, a i kasnije kada je stasao, u veoma složenoj situaciji u državi, nije se snalazio, odnosno, nije pokazivo poznate očeve crte. Nije bio dobar vojnik, ni vojskovođa kao njegov otac, ni mudar državnik, ni vešt taktičar. Kao takvom, iako je ulagao dosta napora i pokazao neke rezultate, narodno predanje mu je dalo naziv Nejaki Uroš.


SLABOST POSLE DUŠANA

ZBOG svega ovoga, Uroš nije uspeo da se odupre spoljnim neprijateljima, ni da drži u stezi feudalne gospodare, među kojima su se isticali Mrnjavčevići, Rastislalići, Balšići, Dejanovići i drugi, koji su samo formalno, ili nisu nikako priznavali njegovu centralnu vlast.

Protiv Uroša je među prvima ustao njegov stric, Dušanov polubrat, despot i epirski namesnik Simeun-Siniša, koji je pretendovao da nasledi cara Dušana, pozivao se na to da ga je car Dušan kao brata svojevremeno naznačio za naslednika. Upravo Simeon je najviše doprineo raspadu Dušanovog carstva ozbiljno poremetivši odnose i red u državi. Na njega su se kasnije ugledali i drugi.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Bratska borba

PIŠE: PROF. DR MILADIN STEVANOVIĆ

TAKO se Simeun ubrzo posle Dušanove smrti (1356.) sam proglasio za cara i uz pomoć svog tasta, despota Jovana Komnina iz Valone, nastojao da ovo i ostvari. Sa vojskom od oko 5.000 ljudi krenuo je iz Kostura prema severu, tražeći od vlastele preko čije je teritorije prelazio, da ga priznaju za cara. Međutim, najveći broj vlastele u ovim krajevima ostao je uz Uroša, jer je on bio stvarni naslednik svoga oca, a, to je bilo i neposredno posle Dušanove smrti, kada je još uvek delovao autoritet njegovog reda i poretka. Sa druge strane, Simeun i nije bio popularan kod srpske vlastele. Po majci i vaspitanju smatran je polu-Grkom.

Usled ovoga došlo je do borbe između Simeona i njegovih najbližih suseda Hlapena, gospodara Vodena i Bera, i Branka Mladenovića, gospodara ohridskog kraja. U borbama koje su vođene u leto 1356. godine postradaše mnogi krajevi i gradovi, među kojima naročito grad Ber.

Videvši Uroševu slabost i međusobne borbe despota Simeuna i srpskih feudalaca, a koristeći okolnost što je u međuvremenu umro pozanti Dušanov vojskovođa i namesnik Tesalije Preljub, na južne pokrajine srpske carevine krenuše i Vizantinci. Tako potomak starih epirskih gospodara Nićifor Drugi sakupi dosta vojske i brodova i njima doplovi do Tesalije. Nju osvoji prognavši odatle Preljubovu ženu i srpske velikaše. Zatim krenu na Epir i osvoji ga koristeći Simeunovu zauzetost na severu.

Potisnut na severu i uplašen Nićiforovim akcijama, Simeun pokuša da se nagodi s Urošem uz posredstvo Dubrovačke Republike, koja je dobro stajala sa Urošem. Tražio je od Uroša bar udeoništvo u carevanju.

Na saboru u Skoplju, u aprilu 1357. godine, Uroš je podržan od vlastele i sveštenstva i proglašen za cara, a osuđeni postupci Dušanovog poubrata Simeuna.

Simeunu sada nije ostalo ništa drugo već da pokuša da povrati izgubljene oblasti. Uz pomoć pobunjenih albanskih plemena, posle bitke kod Aheloja, 1358. godine, u kojoj je Nićifor poginuo, a njegova vojska poražena, uspeo je da povrati svoje ranije oblasti u Epiru, kao i da proširi svoju vlast nad Tesalijom.

POČETKOM 1359. godine Simeun je pokušao da proširi svoje oblasti prema Skadru, ali pošto je tamo naišao na veliki otpor, na kraju se smirio. Zadovoljio se time da vlada na glavnom delu tzv. grčkih oblasti srpske države, sa sedištem u Trikali. U svojoj prestonici živeo je potpuno u grčkom krugu, kao kakav grčki dinast, posvetivši se gotovo isključivo svojim podanicima grčkog porekla. U njegovim poveljama iz toga vremena grčka imena se pišu ispred srpskih. On se potpisuje samo grčki i kao grčki princ ističe svoje poreklo od Paleologa, a ne od Nemanjića.

Ovim Simeunovim postupcima i akcijama, kojima je praktično prekinuo sve veze sa srpskom državom, njegove pokrajine Epir i Tesalija bile su potpuno otpisane za Srbiju.

Videvši sve to i svesna da Uroš nije dorastao državnoj moći svoga oca, njegova majka, carica Jelena, uzima i sama da vlada drugim delom tzv. grčkih oblasti oko Sera (Sereza) i Drame, sa sedištem u Seru, dobivši za ovo punu podršku tamošnje srpske i vizantijske vlastele.

Njihovim primerom krenula je još smelije srpska vlastela. Najmoćniji od njih potisnuše niže i slabije i, koliko su to mogli, prigrabiše od njih sela i gradove.

Srpska vlastela, verna caru, smatrala se gospodarom svoga područja i nazivala sebe "carskim prijateljima i saveznicima". U atmosferi pocepanosti i nesigurnosti oslabila je otporna snaga zemlje. Oblasni gospodari ponašali su se kao mali vladari. Kao takvi kovali su i svoj novac, naplaćivali carine i druge prihode i lišavali cara njegovih prihoda i prava. Ovakvo stanje u zemlji uticalo je i na privredu, čiji je uspon osetno zastao.

POVLAČENjE MAĐARA
NA ovako oslabljenu Srbiju sa severa su krenuli Mađari. Njihov kralj Ludovik Prvi, pošto je prethodno pribavio vazalstvo vlastelina Rastislalića u Braničevu i Kučevu, krenuo je 1359. godine s velikom vojskom na Srbiju i duboko prodro u Šumadiju. Uroš mu je krenuo u susret s znatno manjom vojskom, jer veću nije mogao da prikupi. Nedovoljno vešt u njenom vođenju pretrpeo je poraz na otvorenom polju. Krećući se dalje kroz šumovite predele Rudnika, mađarska vojska je nailazila na sve veći otpor. Ostaviši bez hrane koju je narod sklanjao u šume i zabita mesta zajedno sa stokom i posle velikih gubitaka u sukobu kod Ostrvice, morala je da obustavi dalje napredovanje i povuče se.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Uticaj carice Jelene

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ

NA severnim granicama Srbije zavladao je mir, uz gubljenje Kučeva i Braničeva, čiji su se gospodari Rastislalići potpuno priklonili Mađarima, ne priznajući Urošu centralnu vlst, kao i Mačva koju su Mađari zaposeli.

Carica Jelena je vladala u serskoj oblasti deset godina (sve do 1356. godine), uz pomoć srpskih i grčkih vlastelina i savetnika. Ona se najviše oslanjala na Uglješu (Jovana) Mrnjavčevića, mlađeg brata Vukašina Mrnjavčevića, koji je postao njen savladar, a kasnije, kada je Vukašin proglašen za kralja, dobio i titulu despota.

Prema Jovanu Kantakuzenu, koji se posle smenjivanja sa carske funkcije studioznije bavio istorijom, carica Jelena posle Dušanove smrti u nastalom metežu "nije imala poverenja, podjednako ni prema sinu ni prema deveru Simeunu, već je sebi potčinila mnoge gradove, okružila se nemalom silom i počela da vlada sama za sebe, pa niti je protiv koga ratovala, niti kome pomagala u ratu".

Naš istaknuti istoričar Stojan Novaković je pretpostavio da se carica Jelena u momentu Dušanove smrti zatekla u Seru i tako je "u tom kraju ostala s vrhovnom carskom vlašću", verovatno uz pristanak mladog cara Uroša, koji je svoju vlast u Seru "svojoj majci ustupio".

Sve ovo je neizvesno i istorijski se nije moglo potvrditi, ali je carica Jelena ostala u dobrim odnosima sa svojim sinom Urošem skoro za sve vreme svoje vladavine u Seru i priznavala njegovu vrhovnu vlast, kao što je to učinio i Uglješa Mrnjavčević, mada je to priznavanje bilo više formalne prirode.

CAR Uroš je majci i Uglješi vojno pomagao. Tako im je poslao pomoć u suzbijanju Vizantinaca i turskih najamnika na sersku oblast koje je predvodio Matija Kantakuzen 1357. godine.

Carica Jelena se uskoro, posle Dušanove smrti, zamonašila i u Uroševoj povelji od maja 1356. godine ona se pominje pod monaškim imenom Jelisaveta. Međutim, to joj nije smetalo da vlada u Seru, a njenim podanicima da je smatraju svojom vladarkom. Ona je svakako umela da se prilagodi grčkoj sredini u Seru. Spomenici vezani za njenu ličnost, govore o njenim vizantijskim naklonostima i ambicijama.

Jelena je bila obrazovana i inteligentna žena, živog političkog temperamenta. Poznato je da je već na Dušanovom dvoru zauzimala vrlo vidno mesto i da je aktivno učestvovala u političkim pregovorima i odlukama. Njene političke ambicije krunisane su preuzimanjem vlasti i dugogodišnjom vladavinom u serskoj oblasti. Sačuvani dokumenti govore o tome da ona Seru nije samo formalno vladala, već je i izdavala naređenja, donosila odluke...

U području oko Konavlja, pa sve do Podrinja, s Trebinjem, Gackim i Plimljem vladao je srodnik i prijatelj cara Uroša knez Vojislav Vojinović, koji je napustio službu u dvoru cara Uroša, do kraja mu ostao veran i ukazivao mu punu podršku.

Na području Zete, odmah posle Simeuna odmetnuli su se i zetski gospodari Balšići, što je bio slučaj i s bratom carice Jelene, despotom Jovanom Komninom Asenom, namesnikom oblasti Kanine.

Uz cara Uroša brzo izbija na površinu Vukašin Mrnjavčević. Poreklo porodice Mrnjavčević nije pouzdano utvrđeno, ali se smatra da su Vukašin i Gojko, sinovi siromašnog vlastelina Mrnjave iz Livna u Humu, koje je car Dušan posle izvesnih njihovih zasluga za carevinu postavljao na odgovorne položaje u tzv. grčkim oblastima, želeći da tamo ima pouzdanu srpsku vlastelu.

Braća Mnjavčević se prvi put pominju 1332. godine, kada su se istakli u odbrani Skadra u toku pobune u Zeti protiv tada kralja Dušana, da bi ih, zatim, car Dušan preuzeo na svoj dvor, postavio na visoke položaje i na kraju razmestio na odgovarajuće položaje u grčkim oblastima.

Vukašin se od 1350. godine pominje kao župan prilepskog kraja, gde je učvrstio svoju porodičnu vlast, a njegov najstariji sin Marko od 1361. godine kao poslanik cara Uroša u Dubrovniku za vreme njihovih ratova s knezom Vojislavom Vojinovićem.



JAKE LIČNOSTI

VUKAŠIN se posle Uroševog proglašenja za cara, istome potpuno priklonio i često boravio na njegovom dvoru.

On ubrzo postaje veoma moćna i ugledna ličnost na dvoru cara Uroša, pa su, pored ostalog, Dubrovčani smatrali za potrebno da pored caru Urošu, pišu i njemu, kada im je bilo potrebno da obave neki posao sa Srbijom.

Na ovo je svakako uticala i okolnost što je u međuvremenu car Uroš ostao bez nekih svojih najuglednijih vojvoda, Preljuba i Olivera, pa mu je trebao oslonac u nekoj jakoj ličnosti.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Od stavioca do kneza

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ


VEŠT i sposoban, Vukašin je uspeo da se toliko nametne caru Urošu, da ga je ovaj proglasio za despota, da bi 1365. godine Vukašin bio proglašen za kralja Srba i Grka i savladara caru Urošu. prema tadašnjoj vizantijskoj praksi koja je primenjivana i na srpskom dvoru, istovremeno s Vukašinovim proglašenjem za kralja, njegov sin Marko, tada pisar na dvoru cara Uroša, proglašen je za mladog kralja, a Vukašinov brat Uglješa za despota.

Malo-pomalo, Vukašin je u doba vladavine cara Uroša proširio svoje teritorije i na druge oblasti, tako da je ovladao Skopljem, Prištinom, Novim Brdom i Prizrenom, pa se njegova vladavina prostirala u prilepskoj, prizrenskoj, pološkoj i skopskoj oblasti, Poreču, Kučevu, Prespi i Hlerinu, kao i delu Kosova, a u Prištinu je preneo svoju prestonicu.

U ovom periodu Lazar Hrebeljanović službuje na dvoru cara Uroša kao stavilac, gde piše povelje i obavlja ostale poslove dvorske kancelarije, verno služeći caru Urošu. Mada se pominje u nekim dokumentima (uoči mira u Onogoštu između Vojislava Vojinovića i Dubrovčana 1362. i sledeće, 1363. godine, u vezi s razmenom poseda čelnika Muse i Vojislava Vojinovića), ništa posebno se ne ističe i nalazi se u senci oblasnih gospodara.

LAZAR Hrebeljanović je završio dvorsku službu kod cara Uroša po svoj prilici 1365. godine u najnižem dvorskom zvanju stavioca. Imao je tada oko 36 godina.

Nema pouzdanih podataka kada je i kako postao knez penjući se do ove titule od zvanja stavioca, što je slučaj i sa Vojislavom Vojinovićem. Ne zna se ni sa kojom baštinom je raspolagao na početku svoga knezovanja.

Titula kneza u srednjovekovnoj Srbiji nije bila dovoljno određena i ustaljena. Nosili su je braća Stefana Nemanje, Stracimir i Miroslav. U doba razvijenog feudalizma ona je ređe dodeljivana i bila je niža od vojvode.

Tek u doba opadanja moći centralne vlasti (raspada Dušanovog carstva) vraća se ugled ovoj tituli i nose je dve istaknute ličnosti, Vojislav Vojinović i Lazar Hrebeljanović, od kojih je ovu titulu prvo dodio Lazar, pa docnije Vojislav.

Iako je titulu kneza Lazar Hrebeljanović, najverovatnije, imao od 1365. godine, ona je prvi put zabeležena u sačuvanim dokumentima, tek, u aprilu 1371. godine.

Ovu titulu, kao i kneževsku baštinu, Lazaru je za svoje zasluge i dokazanu sposobnost mogao dodeliti samo car Uroš.

Što se prvobitne baštine tiče, knez Lazar je nije mogao imati oko Prilepca, kao mesta svog rođenja, jer je u to vreme kralj Vukašin držao ovo odručje kao svoj posled.

POLAZEĆI od baština tadašnjih feudalnih gospodara na području tzv. srpskih zemalja, oblast kneza Lazara Hrebeljanovića na kojoj je on otpočeo da se osamostaljuje, mogla se prostirati između oblasti kralja Vukašina Mrnjavčevića na jugu, oblasti Rastislalića na severoistoku (Braničevo) i oblasti kneza Vojislava Vojinovića, kasnije Nikole Altomanovića na severozapadu.

Na severozapadnoj strani Lazareve oblasti, u to doba stupio je na istorijsku scenu župan Nikola Altomanović, koji je vladao zapadno od Rudnika.

Posle smrti svoga strica Vojislava Vojinovića (septembar 1363. godine), mladi, ambiciozni, neobično hrabri i nepromišljeni Nikola je do 1365. godine preoteo sve posede Vojislava Vojinovića od njegove žene Goislave i njihovih sinova, koje je strpao u tamnicu, a ubrzo je u želji za preotimanjem poseda i nametanjem svoje vlasti, došao u sukob sa Dubrovnikom i skoro svim svojim susedima.

Neko vreme car Uroš i Vukašin su dobro sarađivali, zajednički kovali novac, vodili spoljnu politiku i izvodili druge akcije, o čemu je sačuvano niz dokumenata. No, ti njihovi dobri odnosi kasnije su počeli da se kvare.

Iako je bio savladar caru Urošu, Vukašin se nije zadovoljio s postojećim proširenjem svoje oblasti, već je težio da ide dalje ka severu, naročito u kosovskoj oblasti i počeo da ugrožava zemlje Lazara Hrebeljanovića i Nikole Altomanovića.

SUKOBI NA KOSOVU

PO Mavru Orbinu, Vukašin je ozbiljno ugrozio i prihode od carina caru Urošu, koji je skoro ostao bez njih. Radi svega ovoga Lazar Hrebeljanović i Nikola Altomanović, koji su bili u dobrim odnosima sa carem Urošem, ubede cara da zajedno skupe vojsku i krenu na Vukašina, obećavši mu sve što od njega oduzmu.

Do sukoba je došlo na Kosovu, i tom prilikom je Vukašinu pristigao u pomoć s vojskom brat Uglješa. Videvši da je sigurna pobeda na strani braće Mrnjavčević, Lazar se na vreme povukao, a s vojskom je ostao i produžio borbu car Uroš i Nikola Altomanović. Vojska braće Mrnjavčević razbila je vojsku cara Uroša, zarobila cara s nešto pratnje, koju su pustili, a Nikola Altomanović, koji je izgubio gro svoje vojske, uspeo je bekstvom da se spase.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Suzbijanje Turaka

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ

POSLE povlačenja carice Jelene u manastir, što je po svim izgledima učinila dragovoljno, despot Uglješa postaje samostalni gospodar Serske oblasti.

Glavna briga despota Uglješe u to vreme bila je suzbijanje sve ekspanzivnijih Turaka Osmanlija, koji su već preotimali gradove zapadno od prestonice nemoćne Vizantije. Tako su Turci pored Didimotike i Andrijanopolja, zauzeli Jedrene i Plovdiv. U Jedrene su preneli svoju prestonicu i vršili brzu kolonizaciju Trakije. Od Vizantijskog carstva ostali su samo Carigrad sa obližnjom okolinom, Solun i Moreja (Peloponez).

Turci su na ovaj način doprli do Serske oblasti i njihov sukob sa Uglješom postao je neizbežan. Njegove opsežne pripreme za rat bile su vojne i diplomatske. Pokušavajući da privuče Vizantiju kao saveznika, izrazio je spremnost da Carigradskoj patrijaršiji prizna jurisdikciju nad celom svojom oblašću. Javno je osudio crkvenu politiku cara Dušana, odlazio je u Svetu goru i tamo delio bogate poklone, ali ni to mu nije pomoglo.

Pored Vizantije, Uglješa je pokušao da u borbi s Turcima nađe saveznika i u Bugarskoj, ali zbog postojećeg stanja, nije ništa ozbiljnje preduzeto da se stane na put turskoj ekspanziji.

Vizantijski car Jovan Peti je molio papu, Mletačku republiku i Mađarsku da mu pruže pomoć, ali je sve to bilo uzalud, jer razjedinjena Evropa, i sama u međusobnom trvenju, još uvek nije bila svesna turske opasnosti, ni spremna da se ozbiljnije angažuje na njihovom suzbijanju.

Svojim smelim upadima turski odredi su prodirali na sever, u Rodopsku oblast, skretali u Sersku oblast i prema Atosu, gde su se nalazili bogati svetogorski manastiri.

Despot Uglješa je ulagao velike napore i u prvo vreme uspešno suzbijao sve turske prodore. Kada je video potpunu vizantijsku nemoć, on je, dočekujući turske odrede i progoneći ih na istok, sve više prodirao u slabo branjene oblasti Vizantije, pa je njima ovladao i tako znatno proširio granice svoje oblasti.

Međutim, vođenje borbi sa sve brojnijim i agresivnijim Turcima je iscrpljivalo Uglješine snage, pa je on, šaljući svoja poslanstva i lično odlazeći na pregovore, ulagao nove napore da privoli Vizantiju i Bugarsku na zajedničku borbu.

U vezi s ovim, u maju 1371. godine došlo je do sporazuma o objedinjavanju dveju crkava na štetu Srpske patrijaršije. Taj sporazum je obavezivao samo Srbe na Uglješinoj teritoriji.

Što se tiče vojne saradnje, Carigrad je izbegavao da se na ovome obavezuje, jer je, i pored Uglješinog uspešnog otpora Turcima, sumnjao u moć razjedinjene srpske države. Više se uzdao u bogati zapad (Mletačka republika, Đenova, Mađarska, Francuska), gde je uzaludno slao svoje mnogobrojne misije tražeći novac i vojnu pomoć.

Novi bugarski car Šišman sa sedištem u Trnovu, i pored čestih upada turske vojske na područje njegove države, osećajući nemoć, nije bio za to da se zameri turskom sultanu Muratu, koji je tada bio na vlasti, odnosno da zajedno sa Srbima i Vizantincima vodi borbu protiv Turaka. Nadao se da će s njima uskoro uspostaviti neki ugovorni odnos (ovo se i ostvarilo), ali je za svaki slučaj preduzimao vojne pripreme i dodatno utvrđivao svoju prestonicu.

Videvši da od zajedničke akcije Srba, Bugara i Vizantinaca nema ništa, despot Uglješa se na kraju odlučio da pozove u pomoć brata Vukašina Mrnjavčevića, s kojim je bio u veoma dobrim odnosima.

Ne može se pouzdano utvrditi kako se prema tom pitanju držala moćna vlastela u tzv. grčkim zemljama, odnosno da li je Uglješa pokušavao da i njih angažuje za ovu borbu. Međutim, sasvim je izvesno da srpska vlastela u starim srpskim zemljama nije bila u dobrim odnosima sa braćom Mrnjavčević zbog međusobnih sukoba oko teritorija i da ih ne bi podržala u ovoj borbi.


OBRAČUNI

KRALj Vukašin doneo je definitivnu odluku da se do kraja obračuna sa županom Nikolom Altomanovićevm koji je često vršio provokacije prema njegovim severnim oblastima i pravio mu smetnje za njegovu dalju ekspanziju prema severu.

U ovom cilju on je oezbedio pomoć svoga zeta Đurđa Balšića, gospodara Zete. Prikupio je vojsku i doveo je pod Skadar, gde je očekivana naručena dubrovačka flota koja je trebalo da prebaci vojsku prema Nikolinim zemljama.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Poraz u snu

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ

BILO je predviđeno da jedan deo vojske udari preko planine Onogošt, a drugi duž obale.

S kraljem Vukašinom bio je i njegov sin, mladi kralj Marko.

Po svim izgledima, ovo je bilo bez ikakvih većih priprema i dogovora i da je Uglješa pozvao brata u pomoć da izenade Turke i napadnu ih u samoj njihovoj prestonici Jedrenima, u odsustvu sultana Murata, koji je tih dana s delom vojske otišao na ratni pohod u Malu Aziju.

Dobivši bratovljev poziv, Vukašin je odustao od planirane akcije na Nikolu Altomanovića, koji je ovim spasen od sigurnog poraza, i sa svom prikupljenom vojskom krenuo prema Seru, ostavljajući sina Marka da u njegovom odsustvu upravlja državom.

Vukašin i Uglješa su s vojskom iz Vukašinove i Uglješine oblasti (po nekim izvorima od oko 50.000) i mnogobrojnom komorom uspeli da duboko prodru na tursku teritoriju i približe se njihovoj prestonici Jedrenima, gde su na reci Marici, u šumovitom kraju Črnomena (sada Čimerna), zanoćili nedovoljno obezbeđeni za te prilike.

Turci, koji su pratili njihovo kretanje, pod plaštom ponude pregovora o miru, osmotrili su njihov smeštaj i videvši njihov nemar, odlučili su da njihovoj vojsci u mrkloj noći i na nepoznatom terenu pripreme iznenađenje i napadnu ih sa svih strana.

NEMA istorijskih podataka koliko je trajala ova kobna bitka. Prema narodnom predanju, umorna vojska braće Mrnjavčević je noću 26. septembra 1371. godine čvrsto spavala. Turci su ih u toku noći iznenada opkolili, vešto poklali njihove stražare, odrešili njihove konje i naterali ih u bekstvo, a vojsku u olujnoj noći zbunili žestokim napadima i ratnim poklicima. Izbezumljena vojska je padala pod turskim sabljama i jataganima, a mnogi su se podavili u reci Marici.

Ovde su Vukašin i Uglješa poginuli, a njihova vojska uništena. Nema istorijskih podataka sa koliko su snaga Turci napali Srbe. Neki turski pisci, da bi što više omalovažili Srbe, navode da je Turaka bilo samo 8.000, neki čak i manje.

Međutim, izvesno je da je tursku vojsku u ovom broju predvodio njihov iskusni vojskovođa Evrenos-beg.

Srpska pogibina na Marici bila je zaista strahovita, najbezglavnija u celoj našoj istoriji, a mesto pogibije srpske vojske i danas se zove Srb-sindigi, tj. Srpska pogibija.

Bitka na Marici je jedan od najsudbonosnijih događaja ne samo u istoriji srpskog naroda, nego i celog Balkana. Po nekim istoričarima, čak, sudbonosnija nego Kosovska bitka.

U ovom boju je izginuo cvet vojski dve najveće i najjače oblasti u tzv. grčkim zemljama.

Turcima na putu preko Trakije i Makedonije, ka srcu Balkana, sada nije bilo nikoga ko bi mogao da zadrži njihov nalet.

To što Turci nisu odmah iskoristili ovu pobedu za dalji prodor na Balkan je, svakako, što se dobar deo njihove vojske sa Muratom nalazio van Evorpe, a možda ni sami nisu bili svesni kolikog je obima bila njihova pobeda.

U Maričkoj bici Turci su na veoma lak način slomili vojnički najopasnijeg protivnika na Balkanu (i sam se Uglješa dosta dobro nosio sa njihovom vojskom). Put za njihova dalja osvajanja bio je otoren sve do Morave i Neretve. Srbija se ovim udarcem odjednom survala u red država nižeg reda. Njene pokrajine, nekada moćne carevine, sada su morale da traže pomoć drugih država za svoj opstanak ili, pak, da prime tursko vazalstvo, što je u prvo vreme bio slučaj sa pokrajinama u Makedoniji (Dejanovići, Mrnjavčevići), koje su prve bile izložene turskim udarima.

ISKORIŠĆEN PORAZ
BRZO razvijena Dušanova država, brzo je i propala. Razbijena u nekoliko manjih oblasti, Srbija se održala sa teškim naporima još jedno stoleće, a neke njene zemlje još i manje.

Srpski poraz na Marici prvi su iskoristili Vizantinci, čija je vojska još u novembru te godine predvođena despotom Manojlom Paleologom, solunskim namesnikom i kasnije vizantijskim carem, ušla u Sersku oblast i priključila je Vizantiji.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Uspon kneza Lazara

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ

KORISTEĆI pobedu na Marici, turski sultan Murat Prvi odmah po povratu iz Male Azije je izvršio pritisak na vizantijskog i bugarskog cara sa sedištem u Trnovu, kao i susedne srpske feudalne gospodare, pa su oni postali turski vazali, obavezujući se na određeni danak i davanje Turcima pomoćne vojske kada im to zatreba.

Tako turski vazali postadoše: kralj Marko Mrnjavčević (legendarni junak mnogih narodnih pesama) koji je nasledio oca kralja Vukašina i koji je odabrao za svoje sedište Prilep pošto mu je Priština oduzeta, njegov brat Andrija koji je vladao u severnoj Makedoniji, braća Dejanovići (Jovan Dragaš i Konstantin) koji su pored poseda koje su nasledili od oca, zauzeli i deo Serske oblasti između Strume i Vardara, posle Uglješine smrti.

Ovim su Turci oko svojih poseda na Balkanu stvorili prvi pojas zavisnih državica i otada otpočeli da šire svoju vlast nad Južnim Slovenima.

Daljim slabljenjem centralne vlasti cara Uroša vlastela oko Rudnika, Zapadne, Južne i Velike Morave se okupila oko kneza Lazara, kojeg je priznala za gospodara ovih oblasti.

KNEZ Lazar, koji se još na dvoru cara Uroša zalagao za jedinstvo srpske države i sa nasleđenim diplomatskim osobinama svoga oca (slat u ime cara Uroša da miri zavađene strane), nastojao je da ostvari jedinstvo preostale Srbije kojom je vladao, oštro istupao protiv velikaša koji su remetili red u državi, težio da proširi svoju državu u nekim spornim oblastima i uspostavi što čvršće veze s feudalnim srpskim državicama i državama drugih Južnih Slovena.

Čuvši posle Maričke bitke da okolni feudalni gospodari oko oblasti koje pripadaju Mrnjavčevićima, upadaju sa svojom vojskom u Mrnjavčevića-posede, krenuo je i on sa svojom vojskom i zaposeo svoju bivšu staru baštinu Novo Brdo i Prištinu, koje mu je svojevremeno osvojio i pripojio svojim oblastima kralj Vukašin Mrnjavčević.

On ovom prilikom ustupi Prištinu svome zetu Vuku Brankoviću, koji je pripoji svome posedu u severozapadnom delu Kosova i svoju prestonicu iz Vučitrna preseli u Prištinu.

Najviše problema knez Lazar je imao sa svojim severozapadnim susedom županom Nikolom Altomanovićem, koji je tada bio gospodar zemalja između Rudnika i Konavla i sporio se sa knezom Lazarom oko Rudnika, koji su jedan drugom preotimali.

U toku ovih borbi rudnički starešina vojske kneza Lazara, Pavle Orlović se pod pritiskom znatnih snaga Nikole Altomanovića, koji je u svojoj vojsci angažovao i znatan broj plaćenika, morao povući sa svoje teritorije prema Zapadnoj Moravi, gde ga prihvati pojačanje kneza Lazara, pa se prema Nikoli Altomanoviću uspostaviše novi položaji, koji su se oslanjali na Zapadnu Moravu i planinu Jelicu. Za komandanta svoje vojske na ovom sektoru, knez Lazar postavi Pavla Orlovića, koji će kasnije postati rudnički vojvoda i njegov barjaktar.

Borbe između kneza Lazara i Nikole Altomanovića se nastaviše nesmanjenom žestinom, pri čemu je Nikola nastojao da ovlada Jelicom iznad Čačka, a odatle prodre u dolinu Zapadne Morave. U toku ovih borbi vojska Pavla Orlovića, potuče Nikolinu vojsku na Jelici.

Da bi rešili međusobne sporove, sprečili bratoubilački rat koji je odnosio mnogobrojne žrtve i stradanje okolnog stanovništva, knez Lazar i Nikola Altomanović po svoj prilici 1373. godine ugovore sastanak na ulazu u selo Lunjevicu prema Gornjoj Trepči, na starom nemanjićkom putu koji je iz Kraljeva vodio za Brusnicu i, dalje, prema Rudniku.

Pošavši na ovaj sastanak knez Lazar se iskreno nadao postizanju neophodnog sporazuma, dok je župan Nikola Altomanović na njega pošao sa skrivenim namerama da likvidira kneza Lazara, da zatim sa spremljenom vojskom prodre u njegovu rastrojenu državu i zauzme čak i Lazarevu prestonicu Kruševac.

Na ugovoreno mesto knez Lazar i Nikola došli su s određenom pratnjom, bez oružja, dok je njihova vojska (nepoznato u kojoj jačini) stajala nešto iza njih.


NESTANAK NEMANjIĆA
SMRĆU cara Uroša 2. ili 4. decembra 1371. godine, a kasnije Simeuna i njegovih sinova, izumrla je muška linija srpskih Nemanjića. Priča, koja je kasnije nastala, da ga je u lovu ubio kralj Vukašin i lišio prestola i života, bez ikakvog su osnova, jer je pouzdano utvrđeno da je on umro posle Maričke bitke, odnosno, posle Vukašinove pogibije. Međutim, Crkva ga je na osnovu tih pričanja i predanja proglasila za mučenika i stavila u krug svojih svetitelja.
Simeunova loza držala se još neko vreme u Tesaliji. Njegov sin Jovan Uroš, koji se smatrao više Paleologom nego Nemanjićem, odrekao se vlasti već 1381. godine i primio monaški čin. Umro je kao monah Josif 1423. godine.

Carica Jelena umrla je 7. novembra 1376. godine kao monahinja Jevgenija.
Uroševa žena Ana se posle njegove smrti zamonašila i kao monahinja Jelena živela u nekom manastiru sve do kraja života.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Država do Drine

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ


DONEVŠI odluku da pri ovom susretu ubije kneza Lazara, Nikola je sa svojom pratnjom došao prikriveno nešto ranije na ugovoreno mesto, razgrnuli su sneg i u njega zatrpali svoje mačeve i povukli se kod svoje vojske.

U vreme susreta koji je usledio nešto kasnije, sneg je već bio zatrpao njihove tragove, pa knez Lazar i njegova pratnja nisu primetili prevaru. Kada su se približili jedni drugima, Nikola i njegova pratnja su se dohvatili prikrivenih mačeva i nasrnuli na golorukog kneza Lazara i njegovu pratnju.

Ovom prilikom poginulo je nekoliko Lazarevih pratilaca, a knez Lazar je dobio oveću ranu u grudima i pao u sneg. Videvši šta se dešava, najbliže odeljenje Lazareve vojske je jurnulo knezu u pomoć, a Nikola i njegova pratnja se povukla ka svojoj vojsci i odstupila prema Rudniku kojeg su tada držali, s uverenjem da je knez Lazar poginuo.

Međutim, knez Lazar je imao sreće. Udarac mača je ublažio veliki zlatni krst koji je nosio na grudima, tako da je mač samo delimično prodro u grudni koš. Kneza Lazara su preneli u Kruševac gde se posle nekoliko nedelja oporavio.

Nikolina vojska koja je ubrzo posle ovog događaja pod njegovom komandom krenula prema dolini Zapadne Morave je potučena.

Videvši da ne može sam izaći na kraj sa snažnim i lukavim Nikolom, a u nameri da svoju državu proširi do Drine, knez Lazar se udružio s bosanskim banom Tvrtkom Prvim Kotromanićem, koji je takođe imao velikih problema sa županom Nikolom, da zajedno napadnu Nikolu. Međutim, pošto su procenili da ni udruženi nemaju dovoljno snaga da poraze Nikolu, a koristeći okolnost što se Nikola u to vreme bio zamerio mađarskom kralju Ludviku Prvom, priklonivši se Mletačkoj republici koja se sporila sa Mađarima oko nekih dalmatinskih gradova, knez Lazar se obratio za pomoć mađarskom kralju, koji im je sa Lazarevim zetom Nikolom Garom mlađim, poslao u pomoć 1.000 kopljanika.

Njima se pridružio sa svojom vojskom Vuk Branković i kneževi sestrići braća Musići, Stefan i Lazar.

U borbi sa njima u blizini Užica, Nikola bi poražen, pa se na kraju s preostalom vojskom zatvorio u tvrdi užički grad, u kojem je po osvajanju zatočen i oslepljen 1374. godine.

Neizvesna je dalja Nikolina sudbina. Po nekim izvorima on je posle oslepljenja smešten u zetski manastir, gde je kao monah živeo do smrti. Po drugim izvorima, dobio je malu oblast kojom je upravljao do smrti.

Nikoline zemlje podelili su knez Lazar, ban Tvrtko, Vuk Branović i braća Musići, kao i Blašići iz Zete, koji se nisu ni borili protiv njega.

Knez Lazar je dobio Nikoline zemlje od Rudnika do Drine.

Kao nadoknadu za pomoć koju mu je uputio, knez Lazar je dao mađarskom kralju nešto srebra i obavezao se da mu bude vazal.

Posle smrti mađarskog kralja Ludvika Prvog, knez Lazar se oslobađa mađarskog vazalstva, upada u Braničevo i Kučevo, odakle je ranije Radič Branković (Rastislalić) oslanjajući se na Mađare upadao u njegove severne oblasti i pljačkao ih, a zatim i u Mačvu koju je caru Urošu preoteo kralj Ludvik i pripaja ove oblasti svojoj državi.

Sad se Lazareva država znatno proširila i zahvatila je površinu od oko jedne četvrtine bivše Dušanove carevine. Prostirala se dolinom Zapadne, Južne i Velike Morave, zahvatajući Braničevo i sve veće gradove u Pomoravlju, izbijala do blizu Dunava, a zatim ispod Golupca i Beograda išla na zapad, obuhvatala Mačvu i planinskim predelima izbijala na Zapadnu Moravu. Na jugu je izbijala na Ibar, pa pored Trepče i Prištine, sekla Kosovo, zahvatala Novo Brdo i u luku izbijala ispod Vranja.

SRPSKE ZEMLjE
JUŽNO od kneza Lazara gospodario je Vuk Branković, gospodar Kosova i dela Zete.

U Zeti je gospodario Đurađ Stracimirović Balšić, koji je posedovao i deo Metohije.
Daleko na jugu oko Prilepa, gospodario je kralj Marko Mrnjavčević, a pored Vardara, prema Skoplju, njegov brat Andrijaš.

U okolini Slavišta i Žegligova, kao i zemljištem između Strume i Vardara gospodarili su braća Dejanovići (Dragan i Konstantin).
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Prodor Turaka

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ

TURCI Osmanlije, koje je sada predvodio turski car Murat, utvrdivši se na Balkanskom poluostrvu i slomivši tada najjaču vojsku na Balkanu braće Mrnjavčević u Maričkoj bici 1371. godine, uz potporu mnogih vazalnih država prodirali su dalje na sever i severoistok, pljačkajući susedne hrišćanske dražave i sve više stežući Vizantiju oko Carigrada.

Prvi turski napad na Lazarevu Srbiju izvršen je, prema našim starim letopisima, 1380. godine ("v leto 6889. godine ubi Drep i Vitomir Turke na Dubravci" - 1380. godine). Po tumačenju nekih istoričara - 1381. godine.

Turci su ovom prilikom prodrli čak do Paraćina, ali su ih na Dubravici potukli srpski vlastelini Crep i Vitomir i ovom prilikom prognali iz Srbije.

Zauzet na drugim stranama u Maloj Aziji, turski car je Srbiju nekoliko narednih godina ostavio na miru, knez Lazar osetivši neposrednu tursku opasnost preduze niz mera za ojačanje odbrane svoje zemlje.

Tako on poče da ojačava pogranične tvrđave koje su bile prve na udaru Turaka (Pirot, Niš, Novo Brdo i dr.), otvori niz novih radionica za izradu oružja, stupi u pregovore sa Mlečanima za dodatnu nabavku oklopne opreme za konjicu, a Dubrovčanima za slanje majstora, opreme i neophodnih materijala s kojima Srbija nije raspolagala za livenje topova, koje su prvi izmislili Florentinci polovinom DžIV veka i upotrebljavali ih u međusobnim borbama feudalaca u Italiji.

Ubrzo su iz Dubrovnika dovedeni majstori koji su znali da liju topove i u kruševčakoj livnici izliveni su prvi srpski topovi. Međutim, oni su bili malog dometa i punjeni kamenim đuladima, pa kao takvi nisu bili od velike koristi.

Opremajući vojsku, knez Lazar je preduzeo i niz mera za njeno uvežbavanje i bolju organizaciju, a uporedo je i snabdevao pogranične tvrđave s hranom i drugim potrebama.

Pored ovoga on je preduzeo i niz mera za njeno uvežbavanje i bolju organizaciju, a uporedo je i snabdevao pogranične tvrđave s hranom i drugim potrebama.

Pored ovoga on je preduzeo i niz mera na diplomatskom polju. Tako je preko svog zeta Nikole Gorjanskog nastojao da pridobije mađarskog kralja Žigmunda za sklapanje trajnijeg mira sa Srbijom i zajedničku borbu s Turcima, kao i bosanskog bana Tvrtka da se i on priprema za odsudnu borbu s Turcima koji je, takođe, bio ugrožen od Turaka i da ove pripreme koordiniraju.

Sredivši svoje prilike u Maloj Aziji, car Murat se opet okreće Srbiji. Velika vojska koju je predvodio 1386. godine iz Bugarske upala je u pirotski, niški i toplički kraj.

Njihovi brzi konjanici (akindžije) su duboko prodrli na svim pravcima izviđajući, pljačkajući i pustošeći.

Raspolažući mnogim opsadnim spravama, vešti i iskusni u osvajanju tvrđava iz ratova u Maloj Aziji, Turci su brzo prisilili branioce pirotske tvrđave kojom su komandovali kneževi sestrići braća Musići, da napuste tvrđavu i povuku se ka Nišu, uspevši samo da je zapale pri povlačenju.

Bolje izgrađena i sa većom posadom, niška tvrđava se branila punih 25 dana. Kada su osvojili ovu tvrđavu Turci su nagrnuli u Toplicu.

Zadržavanje Turaka kod Niša omogućilo je knezu Lazaru da prikupi dosta vojske za odsudni boj u Toplici. Ovde su knez Lazar i njegov čelnik Radič Postupović pustili Turke u dolinu Paljevske reke u selu Pločniku, gde su im postavili zasedu. Kada su Truci duboko ušli u dolinu, iz obližnjih šumaraka na njih su sa svih strana navalili Srbi uz zvuke rogova, tutnjavu doboša i glasne povike.

Nastala je strahovita seča u kojoj je prednjačila srpska oklopna konjica. Iznenađeni i uspaničeni Turci nisu izdržali i dali su se u bekstvo prema reci Toplici i planini Sokolovici. Srbi su ih dugo progonili.

Turski gubici su bili veliki, pa su morali da napuste Srbiju, zadržavši samo nišku tvrđavu.

SRBIJA NA REDU
POSLE dve godine (1388) kada su se oporavili od poraza u Toplici, Turci su na poziv protivnika kralja Tvrta Prvog krenuli na Bosnu. U iznenadnom naletu prodrli su do Bileće, ali ih je ovde sačekao i potukao kraljev vojvoda Vlatko Vuković i naterao na povlačenje.

Iznenađen ovakvim otporom u Srbiji i Bosni, turski car Murat se trgao i ocenio da za napad na njih treba prikupiti daleko više vojske.

Na redu je opet bila Srbija.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Administrator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
Zvono na uzbunu

Piše: prof. dr Miladin STEVANOVIĆ

OBAVEŠTEN u proleće 1389. godine od mletačkih i drugih trgovaca da Turci u Bugarskoj, prema Srbiji, gomilaju velike snage, što se moglo oceniti da uskoro predstoji veliki turski napad na Srbiju, knez Lazar je zazvonio na uzbunu i poslao svoje ljude svim srpskim velmožama i vojnim komandantima da pokrenu svoju vojsku prema Kruševcu.

Srpska vojska se okupljala u Kruševcu. Kada je obavešten da je turska vojska krenula iz Bugarske prema Srbiji, svoju vojsku iz Kruševca pokrenuo je i knez Lazar. On je najpre krenuo duž Južne Morave u susret neprijatelju, a zatim prema dobijenim obaveštenjima u pravcu kretanja turske vojske kroz Makedoniju, skrenuo prema Kosovu gde se očekivao turski dolazak. Kod Laba i Sitnice gde se ulogorila vojska koju je knez Lazar doveo sa sobom, priključila mu se i vojska Vuka Brankovića i kralja Tvrtka Prvog, koju je predvodio vojvoda Vlatko Vuković. Sa bosanskom vojskom je stigao i jedan odred hrvatskih "krstaša" koje je predvodio Ivan Paližni (Ivan Horvat).

Po procenama istoričara, knez Lazar je mogao imati oko 15.000 do 17.000 aktivnih vojnika.

Turski car Murat Prvi je proveo zimu u Plovdivu (Bugarska), gde je nastavio sa pripremama za napad na Srbiju. Obavešten da je knez Lazar postigao sporazum sa Vukom Brankovićem i bosanskim kraljem Tvrtkom o zajedničkoj borbi protiv njega, on je nastojao da još poveća svoju vojsku, da na čelo vojske rasporedi najbolje komandante i odabere najpovoljniji pravac kretanja za Srbiju.

RASPOREDIVŠI niže komandante, on je na kraju odlučio da rumelijsko-evropskim trupama komanduje njegov stariji sin Bajazit, a trupama iz Male Azije mlađi sin Jakub. Za glavnog stratega i vrhovnog komandanta je odredio darovitog i lukavog Ali-pašu.

Turski komandanti, ustavivši vojsku na valovitim predelima između Prištine i današnjeg Gazimestana, okupili su se oko Murata da se dogovore kako dalje da postupe. Murat je osmatrajući srpsku vojsku i ocenivši da je njegova daleko veća, bio za to da se odmah izvrši napad na Srbe. Komandanti su ga od ovoga odvraćali, govoreći da im je vojska veoma umorna od puta po sparnom danu i da napad treba odložiti za sutradan, pošto se vojska odmori i utvrdi.

Srpska vojska, po pretežnim ocenama brojno manja od Turske, ranije je pristigla, bila je odmornija od turske i spremna za borbu, pa je bilo dvoumljenja da li da se odmah krene na Turke po njihovom pristizanju. Po ocenama vojnih stručnjaka srpska vojska je imala više šansi za pobedu da je odmah, odmornija, krenula na Turke, a sa druge strane Turci ne bi imali vremena da im na glavnom pravcu udara, kao što su to učinili u toku noći pred bitku, iskopaju jame i u njih ugrade zašiljeno kolje (palisade) na kojima je uglavnom slomljena udarna moć srpske oklopne konjice.

KOSOVSKA bitka trajala je po svim izgledima samo nekoliko časova, a glavna borba se vodila oko Mazgita i Gazimestana. Nije sigurno da Muratovo tulbe na Kosovu pokazuje mesto njegove pogibije, ali je verovatno da je na prostoru oko njega, kao centra bitke, bila razvijena glavnina snaga i jedne i druge vojske.

Nekoliko bitnih elemenata je uticalo da Srbi izgube ovu bitku, kao što su: turska premoć, nepostojanje jedinstvene komande i povezanosti kod srpske vojske, koban nailazak Vukove vojske na tursku komoru, turske prepreke na kojima je slomljena moć konjice u centru, Bajazitova odlučna protivmera u najkritičnijem momentu, izdvojena i sačuvana turska rezerva za odlučujući čas bitke, teška oprema srpske vojske i njene konjice, koja joj je otežala kretanje i manevar u sparnom danu. Pored ovoga pao je i moral srpske vojske na krilima kada su videli da je skršen njihov centar u kojem se nalazio knez Lazar, pa je ovo dovelo do povlačenja oba krila.

Narodno predanje osudilo je teško i neopravdano Vuka Brankovića, kao da je on izdao na Kosovu. On je, zna se, i pre i posle Kosova bio protivnik Turaka i preporučivao veze sa Mađarima, a na Kosovu se hrabro borio. Njemu je ovo narodno predanje stavljeno na teret svakako kasnije, posle sukoba njegovih sinova sa Lazarevim sinom Stefanom Lazarevićem, i nije mu bilo oprošteno što i on nije našao smrt na Kosovu, uz tolike druge vitezove čestitoga kneza.

ŽRTVA OBILIĆA
PUCNjIMA iz topova, čija kamena đulad nisu mogla ni da domaše do neprijatelja, otpočeo je boj na Kosovu.

Prema turskom istoričaru Nešriji, prvi su u napad krenuli srpski strelci iz odreda Vuka Brankovića. Njegova vojska je uspela da duboko prodre u tursko levo krilo kojim je komandovao mlađi Muratov sin Jakub sa vojskom iz Male Azije.

Ovaj smeli srpski prodor pokolebao je tursku vojsku, kao i poznati potez kneževog viteza Miloša Obilića, koji je nekako uspeo da se probije kroz turske redove i ubije turskog cara Murata, kojom prilikom je i sam poginuo, umalo nisu rešili bitku u korist Srba bez obzira na tursku nadmoćnost.

(Kraj)
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 29. Mar 2024, 11:38:51
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.112 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.