Tebi je poznato da je katolička crkva u XIX veku radila na pohrvaćivanju balkanskih katolika, pogotovo u Dalmaciji i Bosni-Hercegovini, isto to je radila i srpska crkva sa pravoslavcima  koji nisu imali jasno definisanu nacionalnu svest u to vreme. Nije to nikakva tajna niti tabu, pa da se o tome ne sme govoriti.

Najbolji primer ti je baš Dubrovnik, tamošnje stanovništvo jeste bilo oduvek katoličko, ali nije imalo hrvatsku nacionalnu svest. Ne postoji nikakva povelja ili drugi zapis iz dubrovačkih arhiva, da su oni sami sebe smatrali hrvatima, kroz čitav srednji vek. Recimo, Ruđer Bošković je sebe deklarisao kao slovina, a svoj jezik kao slovinski. Isto tako i Mavro Orbin, Gundulić itd.  

Ili, katolički opat, don Mavro Orbin, je napisao svoje remek delo "Kraljevstvo Slovena" u kome je srednjevekovnoj istoriji Hrvata posvetio tek nekoliko poglavlja, Srbima je posvetio dvadesetak poglavlja, a pola knjige mu je posvećeno srednjevekovnoj istoriji Bugara.    Nigde u svom delu, don Mavro sebe  nije predstavio Hrvatom, čovek se smatrao slovin, zato je napisao "Kraljevstvo Slovena", logično, zar ne?  

Sve u svemu, autohtoni Dubrovački katolici su kroatizirani tek u XIX veku, prevashodno radom katoličke crkve. Bilo je čak i pokušaja srbizacije Dubrovnika, koju su zastupali Medo Pucić i Baltazar Bogišić, obojica katolici iz starih dubrovačkih porodica gospara, ali su sebe smatrali Srbima-katolicima.

Čak je rođeni brat Meda Pucića bio predsednik HSP u Dubrovniku. Znači, njih dvojica rođena braća, obojica katolici, jedan mislio da je Hrvat, drugi mislio da je Srbin.   To jasno govori da autohtono dubrovačko stanovništvo nije imalo jasno izgrađenu nacionalnu svest, ali čvrsta i utemeljena katolička vera u Dubrovniku je logično pogodovala asimilaciji u hrvatski nacionalni korpus.

Moki ne vidim šta je tu sporno?