zlili u nedostatku dokaza ponavljaš već otrcane fraze.Navedi neki primjer

Ево ја ћу да ти наведем једну. Накарадно користите реч "Србијанац" из вама познатих разлога. Зашто кажете "србијански" уместо "српски"???

već su ti sunarodnjaci odgovorili,Srbijanac znači Srbin iz Srbije a Srbin može biti od bilo kud.Stara riječ ništa novo.A koristi se često i riječ srpski npr.srpski mediji,srpski košarkaši itd.

Кад си ти чуо да Крајишник за Сремца каже да је Србијианац??

a šta je sa Prekodrinjanima i Prečanima... 

Шта с њима??

npr. priopcenje
ili koriscenje nominativa umesto vokativa ...   

Ne mogu da se ponašaju kako hoće u tome i jeste stvar! Nisu generacije krvarile i ginule da bi oni razbijali zemlju. Valjda treba i posle nas neko da živi ovde. Ovo je SRBIJA i ostaće SRBIJA a ako se nekom ne sviđa nek' se tera u pizdu materinu odavde. Ima  i ovde autonomaša (daleko manje nego kod vas) i bunimo se, kako se ne bunimo. Pogledaj koliko ti je jaka desnica u zemlji. Šta misliš zašto?

Slažem se! Treba to počisti dok je još vreme.

67893453 puta ništa je ništa! Čista matematika.Srbijanac se odnosi na Šumadince,a to što mi širimo dalje pojam to je već naša greška.Ja mogu da kažem da je pojam Spanac mnogo širi od Iberijskog poluostrva i da podrazumevam njime i onog čobanina na Kavkazu,Talibana u Avganistanu i majstora origamija u Japanu ali to nije tačno.

Srbin iz Negotina je Timočanin,a ne Srbijanac.

Ponovo netačno.Samo Šumadija. Da bi to shvatio treba da saznaš od kad se koristi i ko ga je izmislio.

Pa jel se čovek ubi pokušavajući da ti objasni


Pa još slikovitije
Što da pišem bezveze kad je čovek to lepo sročio.

M nije valjda. Pa što Hrvate u zemlji ne nazivate "Hrvatijanci" a Hrvate "od bilo kud" -Hrvati. Što bi naš narod rekao "vidi qurca u slamenom šeširu" (bez uvrede to je izraz).

Šta je okolo trbušno stezalo? To je vaša kovanica.

Dr Miloš Kovačević

FILUM, Kragujevac / Filozofski fakultet, Istočno Sarajevo

SRPSKI JEZIK I NJEGOVE VARIJANTE

 

Sažetak: U radu se analizira lingvistički status srpskoga jezika, i pokazuje da on pripada policentričnim jezicima. Osim Srba, upotrebljavaju ga još i Hrvati, Bošnjaci (Muslimani) i Crnogorci, pa on ima i hrvatsku, bošnjačku i crnogorsku varijantu, koje se neosnovano nazivaju jezicima.

Ključne reči: srpski jezik, srpskohrvatski jezik, hrvatska varijanta srpskoga jezika, bošnjačka varijanta srpskoga jezika, crnogorska varijanta srpskoga jezika, lingvistički jezici, politički jezici, varijante.

*

U (socio)lingvističkoj literaturi danas se status srpskoga jezika često osvjetljava kroz njegov odnos kako sa srpskohrvatskim jezikom, tako i sa „hrvatskim“, „bošnjačkim/bosanskim" pa i sa „crnogorskim" jezikom. Pri tom su ti termini po pravilu hijerarhizovani, i to tako što se srpskohrvatski uzima za hiperordinirani termin, za svojevrsni hiperonim, dok se ostali termini smatraju koordinacijski povezanim subordiniranim terminima, odnosno svojevrsnim kohiponimima.

Za takva i slična tumačenja zaslužni su prije svega Hrvati, koji su raspad SFRJ a sa njom i srpskohrvatskog jezika, dočekali spremljenom teorijom o srpskohrvatskom kao vještačkoj tvorevini, čijim nestankom njegove sastavnice produžavaju samostalni život kao posebni standardni, odnosno književni jezici. Takvo tumačenje zasnovano je, međutim, na pogrešnoj velikoj (osnovnoj) premisi: da su u srpskohrvatskom podjednako participirali srpski i hrvatski, tj. da srpskohrvatski znači srpski i hrvatski. A opštepoznato je da u slučaju neistinite osnovne premise zaključak nikako ne može biti istinit.

Neistinitost osnovne premise ogleda se u tome što srpskohrvatski nikada nije bio „spoj" srpskog i hrvatskog. U srpskohrvatskom nikada nije participirao hrvatski jezik, nego je taj naziv predstavljao samo preimenovani Vukov(ski) srpski književni jezik. (To pitanje smo osvijetlili u posebnom radu: Kovačević 2007).

Najprije u zanosu jugoslovenstva, a potom na talasu bratstva i jedinstva, srpski književni jezik dobio je, uz srpski pristanak, složeničko ime srpskohrvatski, ne zbog toga što je on (etno)lingvistički i hrvatski, nego zbog toga što su ga kao svoj književni jezik, kako bi to rekao otac ilirskog pokreta Ljudevit Gaj, „prigrlili" i Hrvati. Prihvatanje tog složeničkog naziva nametalo je i ukorjenjivalo privid o ravnopravnom srpskom i hrvatskom učešću u datome jeziku. Istovremeno taj je naziv zatamnjivao istinu da je u njemu hrvatski dio bez sadržaja, jer je srpskohrvatski jednostavno bio i ostao samo preimenovani srpski književni jezik.

Ako je – a jeste – srpskohrvatski preimenovani srpski, onda današnji srpski književni jezik predstavlja vraćanje njegovom imenu prije preimenovanja u srpskohrvatski, ili iz drukčije perspektive posmatrano, predstavlja dezimenovanje srpskohrvatskog, uz zadržavanje istog obima i sadržaja. Jer je danas „za Srbe najprobitačnije rešenje da prihvate srpskohrvatski književni jezik u onom opsegu i obliku kako su ga upotrebljavali pre razlaza sa Hrvatima“, normalno pod imenom „srpski (književni) jezik, kako i u ustavu stoji“ (Simić 2005:46). To je lingvistički jedino i opravdano s obzirom na činjenicu da kod Srba – kako je to konstatovao i P. Ivić – „zamena naziva 'srpskohrvatski jezik' nazivom 'srpski jezik' nije povukla nikakve izmene u osobinama toga jezika“ (Ivić 1999:6). A kako bi ih i povukla kada je u pitanju isti jezik samo jednom osložnjen i hrvatskim priljepkom u imenu.

Današnji srpski književni jezik, za razliku od srpskohrvatskog, imenom naglašava etnolingvističku istinu – da je to i etnički i lingvistički izvorno srpski jezik. To, međutim, ne znači da je on i upotrebno isključivo srpski jezik, odnosno da se njim samo Srbi služe. Srpski jezik spada u onu ne tako brojnu, ali zato vrlo prepoznatljivu grupu svjetskih jezika kojim se koristi veći broj naroda i/ili država, kakvi su, na primjer, engleski, njemački, španski i portugalski, da samo njih pomenemo. Niko u svijetu ne spori etnolingvističku jednost a upotrebnu višestrukost tih jezika: oni etnolingvistički pripadaju jednome, a upotrebno većem broju naroda. Sadržaj i opseg pojma njemački ili engleski jezik, uzmimo samo njih za primjer, danas niko ne vezuje samo za teritoriju Njemačke ili Engleske. Osim što je njemački jezik književni jezik u Njemačkoj, on je takođe, pod istim imenom, književni jezik i u Austriji, i dijelu Švajcarske i u Luksemburgu i u Lihtenštajnu. Njemački kao književni jezik ne upotrebljavaju, dakle, samo Nijemci nego i Austrijanci i dio Švajcaraca i Luksemburžani, i Lihtenštajnci. Svi oni ga smatraju svojim književnim jeziku, i svi ga zovu njemački jezik. Engleski još bjelodanije potvrđuje njemački primjer: njim se govori u desetinama zemalja svijeta mimo Engleske, ali se u svima njima on zove engleski jezik. Upotreba njemačkog ili engleskog jezika u različitim zemljama i kod različitih naroda dovela je do nužne varijantizacije tih jezika. Ali bez obzira na varijantnost realizacije, kriterijumi istosti gramatičke strukture, iste genetskog ishodišta i razumljivosti (tj. mogućnosti nesmetanog sporazumijevanja) kao osnovni lingvistički kriterijumi identiteta jezika, pokazuju da je u pitanju jedan njemački, odnosno jedan engleski jezik. A ta «jednost», bez obzira na pokatkad velike varijantske, posebno leksičke, razlike, odražena je i istim, istorijski i etnički zadatim, imenom (njemačkog, odnosno engleskog) jezika.

Engleski, odnosno njemački jeste jedan lingvistički jezik po tome što što ima jednu (istu) gramatičku strukturu, i po tome što se svi koji ga upotrebljavaju lako međusobno na njemu sporazumijevaju. Upotrebno se, međutim, ti jezici ne ostvaruju kao u svemu podudarni u svim državama, odnosno kod svih naroda koji ih koriste za svoj književni (standardni) jezik. Zbog toga se oni u lingvistici i smatraju policentričnim jezicima. Policentrični jezik se definiše kao „jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim tačkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituisati posebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), nemački (nemački, austrijski, švajcarski standardni nemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski)" (Glik 2000:472).

Naučno je sa njemačkom i engleskom jezikom gotovo podudaran srpski jezik. Naime, ni on se ne ostvaruje samo u jednoj državi niti samo kod jednog naroda. Ni na početku svoje standardizacije srpski jezik nije bio jezik koji je stvoren samo za Srbiju, nego je to bio jezik koji je Vuk Stef. Karadžić standardizovao za sve Srbe «bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja". Zato on i jeste nazvan srpski, a ne, na primjer, srbijanski jezik. Vremenom svi Vukovi Srbi (a Vuk je, podsjetimo se, Srbima smatrao i Srbe grčkoga, i Srbe rimskoga, i Srbe turskoga zakona) nisu ostali Srbi nego su neki prevedeni u druge narode (Hrvate, Crnogorce i Muslimane, odnosno Bošnjake), a ni sve zemlje u kojima su Srbi živjeli ili žive nisu u postvukovom periodu objedinjene u jednu srpsku državu. Tako danas Vukov(sk)i srpski jezik kao književni jezik ne upotrebljavaju samo Srbi, nego i Hrvati, Crnogorci i Muslimani (koji sebe nacionalno preimenovaše u posljednjem desetljeću XX vijeka u Bošnjake).

Srpski Vukov(sk)i književni jezik, prema tome, jeste književni jezik i Srba, i Hrvata, i Crnogoraca, i Muslimana (Bošnjaka), i upotrebljava se ne samo u Srbiji i Republici Srpskoj, nego i u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine. Upotrebljava se, dakle, poput njemačkog ili engleskog jezika, i kod više naroda i u više država.

Njegova gramatička struktura je, bez obzira na sve te različite nacionalne i teritorijalne upotrebe, ista, tako da je on na strukturnom planu i dalje jedan jezik. Uz strukturnu istost srpski jezik je i na komunikativnom planu (na planu razumljivosti njegovih govornika) takođe jedan jezik. Ali on je, zbog svoje nacionalne i teritorijalne „nekompaktnosti“ nužno varijantno raslojen jezik. On se ostvaruje u više varijanata, između kojih su najprepoznatljivije hrvatska i muslimanska, odnosno zagrebačka i sarajevska varijanta srpskoga književnog jezika. Savremeni srpski je, dakle, jedan standardno policentričan i varijantski raslojen jezik.

Po svemu tome slučaj srpskoga jezika prije je podudaran negoli različit od pomenutih slučajeva njemačkoga i engleskoga jezika. Zato se on, s obzirom na strukturnu istost, a varijantsku raslojenost ostvaruje i kao srpski jezik i kao srpski jezici (Kovačević 2003). Čak i više negoli njemački i engleski jezik. Više, zato što su se njegove varijante, za razliku od varijanata njemačkog i engleskog jezika, imenom od njega «distancirale». Tako je hrvatska ili zagrebačka varijanta srpskoga jezika politički preimenovana u hrvatski književni jezik, a muslimanska ili sarajevska varijanta u bošnjački/bosanski književni jezik. Ovih dana je Ustav Crne Gore konstatovao čak i „postojanje“ crnogorskog jezika. Upravo u toj nepodudarnosti naziva varijanata kao kohiponima i jezika kao hiperonima srpski jezik se i razlikuje od drugih policentričnih jezika. Razlika se, dakle, ne tiče lingvističke niti etničke suštine srpskoga jezika, nego prije svega političkog čina njegovog preimenovanja. A taj (politički) čin preimenovanja srpskoga Vukov(sk)og književnog jezika u tzv. hrvatski, bošnjački/bosanski ili pak crnogorski jezik nalazi svoje uporište u analognom slučaju iz bliske istorije srpskoga jezika: u slučaju preimenovanja srpskoga u srpskohrvatski književni jezik.

I strukturni, i genetski i komunikativni kriterijum – a to su tri jedina lingvistički i sociolingvistički relevantna kriterijuma u određenju identiteta jednoga jezika – jasno i nedvosmisleno pokazuju da se u slučaju ovih imenom različitih „jezika“ ne može govoriti o posebnim standardnim ili književnim jezicima, nego isključivo o varijantama lingvistički jednog te istog jezika – srpskog.

U nedostatku lingvističkih kriterijuma, status književnog jezika za „hrvatski“, a potom sljedstveno za „bosanski“ i „crnogorski jezik“ pokušavao se izdejstvovati uz pomoć političkih kriterijuma, koji su, budući naučnom rigoroznošću neuslovljeni, kudikamo brojniji od lingvističkih. Iznjedreno je čak osam političkih kriterijuma za odbranu jezičke samosvojnosti tih nazovijezika, a to su:

1) kriterijum samoprocjene govornika datoga jezika, odnosno vrednovanja jezika od strane njegovih govornika,

2) kriterijum prava svakoga naroda da svoj jezik nazove vlastitim imenom,

3) kriterijum imena jezika,

4) kriterijum dogovora nelingvističkih, odnosno političkih autoriteta,

5) kriterijum ustavnog određenja jezika,

6) kriterijum poistovjećenja identiteta jezika sa identitetom nacije,

7) kriterijum kulturnih razlika, i

kriterijum postojanja nezavisne države.

Pošto smo u posebnom radu (Kovačević 2007a) detaljano analizirali svaki od navedenih kriterijuma i pokazali njihovu irelevantnost za određenje identiteta jednoga jezika, ovdje se na njima nećemo zadržavati, iako su većinu tih kriterijuma neki sa načelima lingvistike kao nauke zavađeni lingvisti proglašavali čak i sociolingvističkim (dovodeći time u pitanje naučni status same sociolingvistike). Svi ti kriterijumi uglavnom su i smišljani kao opravdanja za preimenovanja srpskoga jezika. A koliko su ti kriterijumi negacija suštine postojanja lingvistike nauke, najbolje pokazuju oni koji su njima branili „postojanje crnogorskog jezika“, pošto su oni čak i javno zahtijevali da se „imenovanje crnogorskog jezika ne smije prepustiti ekspertima“ (Brković 2004). Zar onda treba da čudi naučno nesuvisla odredba o jeziku u novom crnogorskom ustavu, koja glasi: „Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik. Ćiriličko i latiničko pismo su ravnopravni. U službenoj upotrebi su i srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik“. Ovdje su, kako se vidi pomiješane žabe i babe: crnogorskim ustavotvorcima bilo je bitno da razdvoje „crnogorski kao službeni“ od „srpskog, bosanskog, albanskog i hrvatskog kao jezika u službenoj upotrebi“. Zar „službeni jezik“ ne znači isto što i jezik „u službenoj upotrebi“?! Očito crnogorski ustavotvorci, bježeći od „lingvističkih eksperata“, žele inaugurisati novu teoriju po kojoj, s jedne strane, službeni jezik nije onaj koji je u službenoj upotrebi, a na drugoj strani, jezici u službenoj upotrebi nisu službeni (sic!). Zato je i jedna od najžešćih pobornica crnogorskog jezika, iako je, zalažući se za nadređenost politike lingvistici, davno raskrstila s lingvistikom i njenim kriterijumima, rezignirano zaključila „da će pisci Ustava morati da preciziraju na što su konkretno mislili i koja prava se daju pobrojanim narodima“ (Glušica 2007:. Očito je da nezadovoljna „lingvistica“ očekuje od ustavotvoraca da propišu novocrnogorskoj lingvistici razliku između „službenog jezika“ i „jezika u službenoj upotrebi“, kao što su propisali da su „crnogorski“, „bosanski“ i „hrvatski“ ravnopravni srpskom jeziku, a odvojeni od njega baš kao i „albanski“, koji je s njima ravnopravan „u službenoj upotrebi“.

Taj „crnogorski jezik", koji postoji i koji će očito postojati samo u crnogorskom ustavu i nigdje više, ne samo da nije poseban jezik u odnosu na srpski nego teško da može dobiti i status njegove varijante, jer se ni po čemu ne razlikuje od ijekavskog srpskog književnog jezika. A status varijante i obezbjeđuju upotrebne specifičnosti, najčešće leksičke, jednoga te istoga lingvističkog jezika kod govornika na određenoj teritoriji, najčešće podudarnoj s teritorijom određene države. Tih specifičnosti, zasad, crnogorskim ustavom konstatovani „crnogorski jezik“ nema, što ne znači da ih u budućnosti neće imati. „Lingvisti“ montenegristi će se zasigurno potruditi da što prije naprave bar neke normativne specifičnosti svog jezika, za koje će tvrditi da su, upravo one dovoljan pokazatelj, postojanja „crnogorskog“ kao posebnog jezika. Baš poput Stjepana Babića koji ustvrdi da je „norma ono bitno po čemu se razlikuje srpski od hrvatskoga" (Babić 2007). Opštepoznato je, međutim, da norma nije kriterijum identiteta jednoga jezika, nego prije svega kriterijum identiteta varijante jednoga jezika. Zbog toga normativne razlike, i to one leksičke, ortografske i ortoepske, niti su bile niti mogu biti kriterijum lingvističkog uzdizanja realizacije jednoga jezika na rang posebnog standardnog ili književnog jezika, kako to žele prikazati gotovo svi zagovornici „hrvatskog“, „bosanskog“ i „crnogorskog jezika“.

Srpski jezik danas se, prema kriterijumu norme, ostvaruje u tri varijante: srpskoj, hrvatskoj i bošnjačkoj varijanti, s izvjesnošću i četvrte – crnogorske. Naime, svaka od tih varijanata na normativnom planu ima neke specifičnosti (o sličnostima i razlikama u ortografskim rješenjima v. detaljno u: Muratagić-Tuna 2005) koje su samo pokazatelj različite realizacije istoga jezika, a nikako kriterijum negiranja lingvističke istosti srpskoga jezika. Zbog toga ne treba da čudi što će se i na hrvatskoj strani pokatkad naići na pobornike primjene lingvističkih kriterijuma u razmatranju međuodnosa datih „jezika“. Tako npr. I. Pranjković kaže da su „na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednome jeziku, i to treba konačno jasno reći. Ako se netko s tim ne slaže, neka izloži argumente“ (Pranjković 2006:42). Takva mišljenja pokazuju da kod onih kojima je do lingvistike stalo, lingvistički kriterijumi moraju biti osnova za svakog jezičkog prosuđivanja. Takvi su, na žalost, vrlo rijetki među kroatistima, bošnjakistima i montenegrinistima. Mnogo su brojniji oni koji – poput Stjepana Babića – negirajući principe nauke kojoj nominalno pripadaju, zahtijevaju da se mora „stalno dizati glas na svim razinama prije nego li se dogodi da neko tijelo izglasa zaključak da su srpski, hrvatski, bošnjački i crnogorski zapravo jedan jezik“ (Babić 2007a). Takvima, kako se i vidi, nisu ni bitni lingvistički kriterijumi, nego samo politički, nije dakle bitno šta kaže lingvistika, nego je bitno da to slučajno ne potvrdi i politika, da to „neko [evropsko] tijelo ne izglasa".

Bez obzira na sva izglasavanja raznih političkih tijela u Hrvatskoj, Federaciji Bosne i Hercegovine i Crnoj Gori, lingvistički kriterijumi su neumitni: ono što se danas naziva „hrvatski", „bosanski" i „crnogorski jezik" jesu samo varijante srpskog kao policentričnog jezika. To najbolje potvrđuju poređenja bivšeg srpskohrvatskog sa drugim policentričnim jezicima, budući da je srpskohrvatski samo preimenovani srpski književni jezik (Kovačević 2007). Bivši srpskohrvatski (a zapravo srpski) koji se danas imenuje kao srpski, hrvatski, bosanski/bošnjački i crnogorski jezik više je nego reprezentativan primjer jednog policentičnog standardnog jezika. Sva tri (socio)lingvistički relevantna kriterijuma identiteta jednoga jezika – a to su komunikativni (koji podrazumeva međusobnu razumljivost), strukturni (koji podrazumeva sistemskolingvističku podudarnost) i genetski (koji podrazumeva zajedničku dijalekatsku osnovicu) nedvosmisleno potvrđuju da je u pitanju jedan jezik (Kovačević 2003: 22-38). „Razlike između njegovih varijanta – kako to pokazuje S. Kordić sumirajući istraživanja većeg broja svjetskih sociolingvista – do danas nisu veće od razlika između varijanata drugih policentričnih jezika (D. Blum). Čak su manje (V. L. Thomas). Poznato je da su manje od razlika između američke i kanadske varijante engleskog jezika (S. McLennen), da su manje od razlika između njemačke i austrijske varijante njemačkog jezika (H. D. Pohl), da su na svim sistemskim razinama manje od razlika između 'holandske' (sjevernonizozemske) i 'flamenske' (južnonizozemske) varijante nizozemskog jezika. Čak su i strukturne razlike između jezika bijelaca i jezika crnaca u velikim gradovima na sjeveru Amerike – a oba jezična oblika su samo podvarijante varijante američkog engleskog – veće od onih između hrvatskog, bosanskog/bošnjačkog i srpskog (B. Gröschel). Uslijed takve neznatnosti razlika, međusobna razumljivost između varijanata srpskohrvatskog jezika čak 'prevazilazi onu između standardnih varijanata engleskog, francuskog, njemačkog ili španjolskog' (V. L. Thomas)“ (Kordić 2006:324).

Ako se zna da je srpskohrvatski lingvistički isto što i srpski, zar to nije najbolji pokazatelj apsurdnosti nastojanjima da se dokaže da su, s jedne strane, hrvatski, bošnjački/bosanski i crnogorski posebni standardni jezici, a s druge – da imaju ravnopravan status sa srpskim književnim (standardnim) jezikom. Svi ti nazovijezici samo su varijante srpskoga jezika. Zato termin srpski jezik danas u (socio)lingvistici mora da ima dva značenja: on je hiperonim i kohiponim terminima hrvatski, bišnjački/bosanski i crnogorski jezik. Kao hiperonim on jedini ima status lingvističkog jezika, dok su svi ostali samo politički jezici (jezici samo po imenu), dok su lingvistički isključivo varijante srpskoga jezika.

 

trbušno stezalo je glupost i ništa drugo.Nikad nitko taj izraz ne koristi niti je koristio.To je kao i slične riječi izmišljotina raznih mrzitelja hrvatskog jezika koji te izraze ponavljaju kao da hoće reći eto vi nešto novo izmišljate.Riječ priopćenje je riječ koja se koristi,nije nova već se uvijek koristila uz riječ saopćiti.Prevladala je riječ priopćiti i ne vidim što je to sporno.Nije pogrešno ni reći ni saopćiti kao ni izvini ili ispričavam se ialo ova zadnja je postala puno češća.Jezik se uvijek razvija i tako i dalje neke riječi zastarijevaju a dolaze druge.Niko nikomu ništa ne nameće .