Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, srpsko pismo i, sve češće- zapadna ćirilica.
Šireći se od 10.  vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesima glagoljice i latinice.  To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stsl.  slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice. Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, posle osmanlijskog prisustva u Bosni.  Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do donašnjih dana,to je Čajničko jevanđelje.  Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo.  Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa. Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12.  st. ); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje.  Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14.  st.  stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog svaralaštva na bosančici.
Od 16.  do 18.  st.  bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga.  Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske.  Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19.  st. , a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.


Toliko o tvojoj konstatciji da su samo bosanski Muslimani koristili Bosancicu. I Turci se pise velikim slovom.

Ко прогони тај народ?


И кад већ хоћеш узми па упореди где су Срби живели пре 100 година а где живе сад.

Mogu da budu ili srbi muslimani ili hrvati muslimani. 90% su srpskog, a najvise 10% hrvatskog porekla. Pogledaj sta se recimo uci na Oxfordu, o poreklu muslimana sa balkana, da ne bude da su moji izvori subjektivni. Sta li su se svi uhvatili za vlahe, vlaha nije bilo ni 5% stanovnistva u srednjem veku, sad ni 0.5%. A bogumili su srbi iskljucivo, jer ih je Stefan Naamon proterao iz Srbije, i oni su otisli u Bosnu. Tako da ako se i prihvati teza da su Bosanci srednjeg veka bili bogumili,a ne katolici ili pravoslavci, opet ispadaju srbi. Mada mene bas briga sta oni misle da su, dok god mene ne pokusavaju uveriti u neke nebuloze

Bosančica je autentično i posebno pismo nastalo u Bosni i okolnim krajevima. Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, srpsko pismo i, sve češće- zapadna ćirilica.
Šireći se od 10.  vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskog područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesima glagoljice i latinice.  To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stsl.  slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice. Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, posle osmanlijskog prisustva u Bosni.  Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do donašnjih dana,to je Čajničko jevanđelje.  Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo.  Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa. Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12.  st. ); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma - kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje.  Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14.  st.  stasavala Crkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog svaralaštva na bosančici.
Od 16.  do 18.  st.  bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga.  Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku, Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske.  Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19.  st. , a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.


Toliko o tvojoj konstatciji da su samo bosanski Muslimani koristili Bosancicu. I Turci se pise velikim slovom.