Мунка, имаш право... 
______________________________ ______________________________ ______________________________ ______________________________

Psihopatija i politika

Psihopatija, kao mentalni poremećaj, igra veliku ulogu u ljudskom društvu. Ljudska bića su svakodnevno izložena manipulaciji od strane onih koji pate od ovog ‘oboljenja’.

S tim u vezi, bilo bi veoma uputno da se pozabavimo ovim ‘fenomenom’ sa naučne tačke gledišta, tj. uz pomoć dostupnih nam saznanja sa polja psihologije i psihijatrije.

Danas postoji sasvim dovoljno naučnih podataka na temu psihopatije, mada se oni iz nekih "čudnih" razloga ne populariziraju a dobre knjige na tu temu nisu lako dostupne. Koji bi razlozi za to mogli biti, vidjećemo kasnije. Pri svemu tome moramo imati na umu da psihopatija ima i neke osobine "zaraznog" oboljenja, tako da će i normalni ljudi moći u sebi prepoznati neke "simptome" karakteristične za taj poremećaj. Naravno, ovdje se ne radi o prenosu "uzročnika", nego određenih ‘simptoma’ u smislu karakternih crta, osobina, načina razmišljanja i ponašanja, od strane psihopata na normalne ljude. Sam mehanizam "prenošenja" bolesti takođe je interesantan, tako da se može čak metaforično reći da većina nas već sada u sebi nosi taj "virus", odnosno, neke njegove ‘varijante,’ ali od našeg imunog sistema uveliko zavisi da li će se i u kojoj mjeri to oboljenje manifestovati, a isto tako da li ćemo ga uspjeti kompletno iskorijeniti iz našeg mentalnog sistema. Od našeg poznavanja ove problematike i lične volje, zavisiće to koliko će naš zaštitni sistem biti jak, odnosno, u stanju da se uspješno bori protiv ove vrste pošasti.

Većini ljudi kad čuju pojam – psihopat, odmah na pamet pada neki serijski ubica tipa Hanibala Lectora iz filma Silence of the Lambs. Međutim, čini se da kad se o ovom problemu radi, stvar nije baš tako jednostavna. Psihopate su često inteligentni ljudi koji ne dolaze u sukob sa zakonima. Oni mogu čak i da ih pišu a mogu da budu i predsjednici država, generali, doktori, sveštenici, advokati, sudije, sportisti, glumci itd.

U generalnom smislu, možemo reći da je jedna od glavnih psihopatskih osobina - jedna opsesivna potreba za nametanjem svoje volje, stavova, ideja ili iluzija drugima, s ciljem da bi se oni kontrolisali. S obzirom da se radi o individuama koje su opsjednute sticanjem vlastite moći i kontrolom drugih, ne bi trebalo biti nikakvo čudo što će se mnogi od njih odlučiti na to da se bave politikom, religijom ili drugim djelatnostima uz pomoć kojih mogu ostvariti tako nešto. Isto tako, kao individue bez savjesti a često prilično inteligentne, oni su veoma prodorni na svim društvenim hijerarhijskim ljestvicama, uključujući i one religijske, naravno. To su ljudi koji teže ostvarenju svog cilja po SVAKU CIJENU.

Nakon što uspiju da se popnu na vrh piramide vlasti, oni se okružuju sa sebi sličnima koji su im istovremeno lojalni, što podrazumijeva jedan proces – negativne selekcije kadrova. Neke psihopate tokom naše istorije dolazile su i još uvijek dolaze na prijesto država po samom pravu naslijeđa, kao što je to slučaj s tzv. "kraljevskim lozama" ( "plava krv") jer koliko je poznato, psihopatija je takođe i nasljedno oboljenje, dok drugi, opsjednuti vlašću, bezobzirno gaze sve na svom putu do nje.

Tako, često imamo i slučaj da na čelo država dođu ljudi koji u suštini pate od jednog mentalnog poremećaja kojeg nije lako dijagnosticirati ali koji je kao oboljenje već od davnina poznato u nauci, odnosno, psihijatriji i psihologiji. Nakon što dođu na pozicije vlasti, te individue onda sprovode tzv. “negativnu selekciju kadrova” što podrazumijeva okruživanje individuama sličnim sebi i njihovo postavljanje na sve ključne funkcije u državi (uprava, informativni mediji, ekonomija, bankarstvo, vojska, policija, obrazovanje itd. itd.)

Stvar komplikuje to što usljed tendencije običnog čovjeka da se identificira sa svojim vođama, uskoro započinje proces ‘psihopatizacije’ naroda, koji je uveliko potpomognut medijima, koja su pod njihovom kontrolom. Tako običan čovjek nakon određenog vremena izložen ‘mentalnoj obradi’ (ispiranje mozga i programiranje svijesti) poprima nove osobine, te mjenja način rezonovanja i ponašanja.

Mi danas već uveliko igramo na muziku koju nam psihopate sviraju, a o dirigentima i kompozitorima nećemo ovom prilikom.

Klasičan primjer za proučavanje same dinamike ove pojave i razvoja ovog ‘fenomena’ je nacistička Njemačka, mada, na žalost, sličnih primjera može se naći bezbroj, kako kroz cijelu našu istoriju, tako i dan danas. Naravno, za područje Balkana ovaj ‘fenomen’ je takođe prilično karakterističan, tako da neki mogu lakše da ga razumiju u kontekstu proučavanja istorijskih događanja na tom području.

Naravno, nisu sve psihopate oni koji su na vlasti, niti su svi koji su na vlasti psihopate. Mnogi od onih koji pate od ovog mentalnog poremećaja su obični ljudi, članovi naše familije, kolege s posla ili prijatelji i poznanici koje mi često volimo da nazovemo "ekscentricima". (Čini se da je ovaj pojam smišljen jer ljepše zvuči od pojma – psihopat).

Doduše, odnedavno je pojam – psihopat - izbačen iz zvanične upotrebe i zamijenjen pojmom - sociopat. Prema najnovijoj terminologiji, psihopate danas nazivaju i osobama sa ‘anti-socijalnim poremećajem ličnosti’. Interesantna definicija koja normalnom čovjeku ostavlja utisak da se tu radi o nekom hermitu koji živi povučeno i nikoga ne dira, što u suštini, nema veze sa stvarnošću. Čini se da neki danas u svijetu ulažu velike napore da se odvrati pažnja ljudi sa ove problematike, odnosno, da se na ovom polju unese što veća konfuzija ili stvar zataška koliko je to god moguće.

Istovremeno, psihopatski psihološki profil i način ponašanja, propagira se na jedan veoma vješt način uz pomoć medija, kao - "cool"!!! Tako, prema njima, svi mi bi trebali da se bavimo samo - stilom, kao i oni; a ne – suštinom. Mi treba samo da pratimo trendove koje nam oni zacrtavaju.

***

"Tradicionalno afektivne i interpersonalne karakterne crte kao što su egocentričnost, varanje, plitka osjećanja, manipulacija, sebičnost, nedostatak empatije, osjećaj krivice ili kajanje, igrali su glavnu ulogu u konceptualizaciji ili dijagnostici psihopatije. (Cleckley; Hare 1993; Widiger and Corbitt). Ta tradicija je bila prekinuta 1980. godine objavljivanjem DSM-III, Dijagnostičkog i Statističkog Priručnika za Mentalne Poremećaje (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, prim. prev.). Psihopatija, - sa promjenjenim imenom u - antisocijalni poremećaj ličnosti – sada se definisala istrajnim kršenjem društvenih normi, uključujući laganje i krađu, izostancima s posla ili iz škole, nedosljednom ponašanju na poslu i hapšenjem usljed saobraćajnih prekršaja.

Među razlozima koji su bili navedeni za ovo dramatično udaljavanje od korištenja kliničkih zaključaka bili su ti da su lične karakterne crte teške za pouzdano određivanje, i da je lakše odrediti ponašanje koje je tipično za neki poremećaj, nego razloge njegove pojave. To je rezultiralo jednom dijagnostičkom kategorijom koja je bila prilično pouzdana ali sa dubioznom vrijednošću. Toj kategoriji nedostajala je podudarnost sa drugim, dobro utemeljenim konceptima psihopatije.[…]

Problemi sa DSM-III i njegovom revidiranom verzijom (DSM-III-R) 1987, bili su naširoko diskutovani u kliničkoj i naučnoj literaturi (Widiger and Corbitt). Većim dijelom ta debata je bila u vezi nedostatka ličnih karakternih crta prilikom dijagnostike ASPD (anti-socijalnog poremećaja ličnosti, prim. prev.), što je bio jedan propust koji je dozvolio da individue sa potpuno različitim ličnostima, stavovima i motivacijama potpadaju pod istu kategoriju. U isto vrijeme, bilo je veoma mnogo dokaza da su kriterijumi za anti-socijalni poremećaj ličnosti (ASPD), definisali jedan poremećaj koji je bio više iskrivljen nego "realan" (Livesley and Schroeder). […]

Većina psihopata (izuzimajući one koji nekako uspijevaju da se probijaju kroz život bez dolaska u kraći ili duži kontakt sa pravosudnim organima) ispunjavaju kriterijume za anti-socijalni poremećaj ličnosti (ASPD), ali većina individua sa anti-socijalnim poremećajem ličnosti nisu psihopate. […]

Razlika između psihopatije i anti-socijalnog poremećaja ličnosti je još više naglašena uz pomoć posljednjih laboratorijskih istraživanja koja su obuhvatala procesiranje i korištenje lingvističkih i emocionalnih informacija. Psihopate se dramatično razlikuju od ne-psihopata u obavljanju raznolikih kognitivnih i afektivnih zadataka. Na primjer, u poređenju sa normalnim individuama, psihopate imaju manju sposobnost u procesiranju ili korištenju dubokih semantičkih značenja jezika i razumijevanju emocionalnog značaja događaja ili iskustava. (Larbig and others; Patrick; Williamson and others). […]

Stvari postaju još problematičnije kad uzmemo u obzir da je opis anti-socijalnog poremećaja ličnosti (ASPD) u Priručniku DSM-IV (za kojeg se tu takođe kaže da je on poznat kao psihopatija) sadrži mnoge odrednice tradicionalnih osobina psihopatije. […]

Dijagnostička konfuzija u vezi ova dva poremećaja ima potencijal da nanese veliku štetu, kako društvu, tako i pacijentima.

U mojoj knjizi, Without Conscience, tvrdio sam da mi živimo u jednom "kamufliranom društvu," društvu u kome se neke psihopatske karakterne crte, kao što su egocentričnost, nedostatak obzira za druge, površnost, bavljenje ambalažom ili stilom a ne suštinom, biti "cool," manipulacija drugih, itd. - sve više tolerišu, pa čak i vrednuju.

[Da li je to rezultat jedne sveobuhvatne kampanje ‘psihopatizacije’ ljudskih bića?!?]

S obzirom na sve ovo, možemo lako vidjeti da psihopate i oni sa anti-socijalnim poremećajem ličnosti mogu veoma lako da se umiješaju u grupe koje promovišu anti-socijalne i kriminalne tendencije. Malo je teže zamisliti kako oni sa ASPD mogu da se sakriju među više pro-socijalnim segmentima društva. Međutim, psihopate nemaju poteškoća kod infiltracije u područjima biznisa, politike, pravosuđa, vlade, akademije i drugih struktura duštva. (Babiak). One egocentrične, hladnokrvne i nemilostive psihopate koji se infiltriraju u sve aspekte jednog društva imaju takvo rušilačko dejstvo na ljude oko njih, da se radnicima kriminalističke službe od toga ježi koža." [Hare, Robert D., Ph.D., Psychopathy and Antisocial Personality Disorder: A Case of Diagnostic Confusion, Psychiatric Times, February 1996: Vol. XIII Issue 2]

***

Klasični psihopata odlikuje se - potpunim odsustvom savjesti - kao jedne važne osobine koju posjeduju normalni ljudi. On će se služiti svim sredstvima da ostvari svoje ciljeve. Radi se o ljudima koji su većinom - po samoj svojoj suštini – zli. Normalnim ljudima savjest na neki način služi kao kočnica, tako da će oni većinu svojih postupaka ‘vagati’, težeći tome da ne povrijede druge prilikom ostvarenja svojih ciljeva. Međutim, nemajući savjest u sklopu svog bića, psihopata se nalazi u jednoj situaciji u kojoj on ima veliku ‘prednost’ nad normalnim čovjekom. Njega ništa ne može da koči, osim možda onih pravila uspostavljenih u okviru pravnog sistema društva.

 

Ovdje ćemo se poslužiti nekim navodima iz knjige - The Mask of Sanity, Checkley:

"Oni mogu biti simpatični," "Šarmantni," "Inteligentni," "Oprezni," "Impresivni," "Mogu da ostavljaju utisak nekoga u koga se čovjek može pouzdati," i "imaju mnogo uspjeha u zavođenju žena":

Međutim, "oni su neodgovorni," "rušilački nastrojeni" i slično.

Veliku konfuziju pravi to što psihopate imaju dosta osobina koje mnogi normalni ljudi smatraju poželjnim ili zavidnim. Na primjer, oni često ostavljaju utisak jednog nevjerovatno čvrstog samo-pouzdanja. U mnogim slučajevima ispoljavaju jednu "nadprirodnu magnetičnu privlačnost za pripadnike suprotnog pola".

Prema Dr. Checkley-u, psihopate boluju od jedne stvarne mentalne bolesti koju on označava kao – potpuni i neizlječivi nedostatak osjećanja. Ukoliko psihopata uopšte nešto osjeća, onda su to emocije najpliće vrste. On čini bizarne i samo-destruktivne stvari zato što je potpuno imun na konsekvence koje bi normalnog čovjeka ispunile osjećanjima srama ili griže savjesti. Ono što bi drugi u tom smislu smatrali katastrofom, za njega predstavlja samo jednu malu nezgodu ili "čistu sitnicu".

Checkley navodi da je psihopatija sasvim uobičajena u ljudskom društvu. On takođe navodi da postoji mnogo slučajeva psihopata koji normalno rade kao biznismeni, doktori, pa čak i – psihijatri!

Checkley sugeriše da oni izgledaju u svakom pogledu kao normalni ljudi, - samo što im nedostaje duša.

(Ovdje moramo napomenuti da je pojam – duša, već odavno protjeran iz moderne psihologije. Da li odatle možemo zaključiti da se psiholozi danas bave svim aspektima čovjekovog bića, osim onog – najvažnijeg?!)

Taj nedostatak karakteristika duše, čini ih veoma efikasnim "mašinama". Oni mogu biti briljantni, mogu da pišu naučne radove, mogu da IMITIRAJU riječi pune emocija (veoma su uspješni glumci), međutim, vremenom postaje sve jasnije i jasnije da te njihove riječi nisu u skladu s njihovim ponašanjem. ("Po njihovim plodovima poznaćete ih.") Oni su tip čovjeka koji će u jednom momentu tvrditi kako je strahovito pogođen bolom usljed smrti nekog bliskog prijatelja ili člana porodice, a u sljedećem momentu će otići na neku žurku ili u disko klub - "da bi to zaboravio". Čini se da oni to STVARNO zaborave.

S obzirom da su veoma efikasne mašine, kao kompjuteri, u stanju su da obavljaju veoma kompleksne radnje koje su zamišljene tako da izazovu druge da im ovi daju svoju podršku za ono što oni žele. Na taj način mnoge psihopate su u stanju da dostignu visoke pozicije u društvu. Tek nakon dužeg vremena njihove kolege i saradnici postaju svjesni činjenice da je njihov uspjeh i napredak zasnovan na gaženju drugih ili kršenju njihovih prava.

Iako su potpuno indiferentni što se prava drugih tiče, oni često kod drugih ljudi veoma spretno inspirišu osjećaj iskrenog povjerenja.

Psihopata nikada ne smatra da s njegovom psihom nešto nije u redu, te tako ne osjeća ni potrebu da treba nešto da mijenja u vezi svog ponašanja.

Osim što su egocentrični, oni su često i narcisoidni. Narcisoidnost je samo jedna od njihovih karakternih crta. Rijetko kad dolaze u sukob sa zakonom, dok istovremeno čine strahovite štete članovima svojih porodica, prijateljima i kolegama s posla.

Psihopate se najčešće druže samo s onima od kojih mogu imati neke koristi. Za psihopatu je najvažnija jedino njegova "glad," a sve ostalo je za njega ‘tamo negdje daleko’, osim ukoliko se to ne može apsorbovati s njegove strane u smislu neke vrste "hrane". Za njega postoji samo jedno pitanje: "Da li se to može na neki način iskoristiti" ili – "da li ja mogu nešto od toga dobiti," a sve ostalo je od strane njegovih nagona rangirano kao manje vrijedno.

Ukratko, psihopata je – predator ili grabljivac. On se kamuflira uz pomoć jedne "maske trezvenosti," a onda slično grabljivim životinjama tiho i neprimjetno prati svoju žrtvu, izdvaja je iz stada, približava joj se i krši njen otpor.

Dobri su stratezi i veoma dobro se maskiraju koristeći sve vrste riječi, gestova laži i manipulacija – kako bi uvukli žrtvu u svoju zamku. U mnogim slučajevima oni će prethodno skupiti što je moguće više informacija o svojim žrtvama, saznati sve njihove vrline, slabosti i mane, te će igrati na te karte koliko god je to moguće i kako im to odgovara.

Iako nemaju savjesti, oni će još u svojoj mladosti primjetiti tu "čudnu" osobinu kod drugih, te će taj problem prilično brzo intelektualno premostiti, a onda će svoje žrtve često manipulisati tako što će se oslanjati ili apelovati na - NJIHOVU savjest.

Psihopata će vas uvijek optužiti da radite ono što on radi ili namjerava da uradi. U svakoj interakciji između psihopate i normalnog čovjeka sa potpunim opsegom emocija, psihopata uvijek pobjeđuje.

***

Amerikanac, Dr Robert Hare je jedan od svjetskih eksperata za psihopatiju. Autor je knjige Without Conscience.

 

Dr Robert Hare; Ček-lista za provjeru psihopatije

 

1. SLATKORJEČIVOST I POVRŠINSKI ŠARM – tendencija ka milozvučanosti i uglađenosti; privlačnost, šarmantnost; glatkost i tečnost govora. Šarm psihopate ni u kom slučaju ne sadrži u sebi tragove stida, samo-svjesnosti, niti on ispoljava strah od bilo čega. Psihopati nikad ne zastaje jezik u grlu. Oni su se oslobodili od društvenih pravila ponašanja kao npr. kod razgovora, odnosno, uzimanja riječi kad na njih dođe red.

2. GRANDIOZNA SAMOVRIJEDNOST – jedan uveliko naduvan pogled na svoje sposobnosti sa pretjeranim samopouzdanjem, jaka tvrdoglavost, samouvjerenost i hvalisanje. Psihopate su arogantni ljudi koji vjeruju da su superiorna ljudska bića.

3. POTREBA ZA STIMULACIJOM ili SKLONOST KA DOSADI – jedna prekomijerna potreba za novim, neobičnim, uzbudljivim iskustvima odnosno stimulacijama koje izazivaju uzbuđenje; vole da rizikuju tj. skloni su upuštanju u riskantne radnje. Psihopate često imaju lošu samo-disciplinu kod potpunog izvođenja zadataka, zato što im brzo postaje dosadno. Na primjer, nisu sposobni da obavljaju isti posao duže vremena, ili da obavljaju zadatke koje oni smatraju glupim ili rutinskim.

4. PATOLOŠKO LAGANJE – može biti umjereno ili pretjerano; u umjerenoj formi oni će biti lukavi, prepredeni, prevejani, tajanstveni i bistri; u eksteremnoj formi, oni će biti varalice, lažovi, podmukli, beskrupulozni, manipulativni i nepošteni.

5. VARANJE I MANIPULACIJA – koriste se obmanama, skloni su svakoj vrsti prevare ili obmanjivanja drugih kako bi stekli neku ličnu korist; za razliku od tačke #4, u stepenu u kome je eksploatacija, bezosjećajnost i nemilosrdnost zastupljena, što se odlikuje nedostatkom obzira za osjećanja i patnju njegovih ili tuđih žrtava.

6. NEDOSTATAK KAJANJA ILI OSJEĆAJA KRIVICE – nedostatak osjećanja ili obzira za gubitak, bol i patnju žrtava; tendencija ka ravnodušnosti, nepristrasnosti, hladnokrvnosti i potpuni nedostatak svake empatije. Oni to većinom ispoljavaju ohološću, prezirom ili omalovažavanjem svojih žrtava.

7. PLITKA OSJEĆANJA – emocionalno siromaštvo, ograničen opseg ili dubina osjećanja; ispoljavanje hladnoće uprkos izraženim znakovima društvenosti od strane drugih.

8. NEOSJETLJIVOST I NEDOSTATAK EMPATIJE – nedostatak osjećanja prema ljudim uopšte; hladni, prezrivi, bezobrazni, bezobzirni i netaktični.

9. PARAZITSKI ŽIVOTNI STIL – jedna namjerna, manipulativna, sebična i eksploatatorska finansijska zavisnost od drugih koja se odražava nedostatakom njihove motivisanosti, niskom samo-disciplinom i nesposobnošću da započnu ili ispune svoje obaveze.

10. LOŠA KONTROLA PONAŠANJA – izražavanje iritacije, dosade, nestrpljivosti, prijetnje, agresivnosti ili verbalno vrijeđanje drugih; nedovoljna kontrola ljutnje i temperamenta; ponašaju se prenagljeno.

11. PROMISKUITETNO SEKSUALNO PONAŠANJE – niz kratkih, površnih, mnogobrojninih seksualnih afera i nasumično biranje seksualnih partnera; održavanje nekoliko "ljubavnih" veza u isto vrijeme; stalna tendencija ka navođenju drugih na seksualne aktivnosti ili pričanje s ponosom o svojim osvajačkim uspjesima i seksualnim avanturama.

12. RANI PROBLEMI U PONAŠANJU – razne vrste ponašanja u periodu do 13 godina, uključujući laganje, varanje, vandalizam, nasilje nad slabijim, seksualne aktivnosti, podmetanje požara, drogiranje ljepkom, korištenje alkohola i bježanje od kuće.

13. NEDOSTATAK REALNIH DUGOROČNIH CILJEVA – nesposobnost ili stalni neuspjeh kod donošenja i izvođenja dugoročnih planova i ciljeva; nomadska egzistencija, besciljnost, nedostatak životnog smijera.

14. IMPULSIVNOST – ispoljavanje postupaka bez predumišljaja i nedostatak reflekcije i planiranja; nesposobnost odoljevanja iskušenjima, kontrolisanja nagona i frustracije; nedostak promišljenosti i uzimanja u obzir mogućih posljedica svojih postupaka; ludo odvažni, nepredvidljivi, nestalni i nesmotreni.

15. NEODGOVORNOST – nisu u stanju da ispunjavaju ili ispoštuju svoje obaveze, kao npr. kod plaćanja računa i vraćanja dugova; aljkavi su na poslu, često odsustvuju s posla; ne ispunjavaju na vrijeme ugovorene posove.

16. NESPOSOBNOST ZA PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI ZA VLASTITE POSTUPKE – nesposobnost preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke, kao rezultat nedostatka savjesti; nedostatak predanosti na poslu, antagonistička manipulacija, negiranje svoje lične odgovornosti i pokušavanje manipulacije drugih.

17. MNOGOBROJNE KRATKOTRAJNE BRAČNE VEZE – nisu u stanju da budu privrženi bilo kome ili čemu.

18. MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA – problemi u ponašanju u starosnom dobu između 13 i 18 godina; ispoljavaju kriminalne radnje ili neke druge antagonističke aspekte u smislu eksploatacije, agresivnosti, manipulacije, bezosjećajnosti, bezobzirne tvrdoglavosti.

19. OPOZIV USLOVNOG PUŠTANJA NA SLOBODU – opoziv uslovnog oslobađanja iz zatvora zbog nepromišljenosti, nepažnje ili neredovnog javljanja zakonskim organima.

20. KRIMINALNA VIŠESTRANOST – razne vrste kriminalnih radnji i prestupa, bez obzira na to da li je osoba bila uhapšena ili optužena za njih, osjećaj velikog ponosa kad nekažnjeno obave neke kriminalne radnje.

***

Naravno, samo prisustvo nekih od ovih osobina kod čovjeka, ne znači automatski da on pati od ovog mentalnog poremećaja. Dr Hare se koristi bodovanjem u smislu prisustva i stepena izražajnosti svake od ovih osobina, tako da mu krajnji rezultat indicira da li neko "boluje" od psihopatije ili ne.

Ovdje bi trebali napomenuti da će većina normalnih ljudi naći neke od ovih osobina kod sebe, što bi mogla biti posljedica jedne vješto organizovane kampanje "psihopatizacije" (transpersonalizacije) ljudskih bića koja se već odavno uveliko odvija, mahom preko medija, mada se to može desiti i nakon jedne duže neposredne interakcije sa osobama koje pate od ovog mentalnog poremećaja.

***

Ovdje slijedi jedan kraći izvod iz knjige The Sociopath Next Door, Martha Stout, Ph.D.:

Zamislite – ako možete – da nemate savjesti, nimalo; nemate osjećaja krivice, žaljenja ili griže savjesti bez obzira na to šta radite; nemate onaj obzir za dobrostanje drugih, bilo da se radi o strancima, prijateljima ili čak članovima vaše porodice. Zamislite da se uopšte ne morate da bakćete sa stidom, da se niste čak nikada u svom životu imali priliku postidjeti, bez obzira na sve vaše sebične gestove ili ružne stvari koje ste drugima činili.

Zamislite takođe da je pojam – odgovornost, vama potpuno nepoznat, osim kao jedan suvišan teret kojeg drugi nose na svojim leđima, kao neke obične budale.

Sada ovoj čudnoj fantaziji dodajte i jednu svoju sposobnost da sakrijete od drugih ljudi činjenicu da je vaš mentalni sklop potpuno drugačiji od njihovog. S obzirom da svako jednostavno pretpostavlja da je savjest stvar koja je univerzalna među svim ljudskim bićima, skrivanje činjenice da je vi uopšte nemate, vama će biti veoma lako.

Osjećaj krivice ili stid ne može vas da odvrati od bilo koje vaše želje, jer ga nemate, a drugi vam se nikada nisu otvoreno suprostavili zbog te vaše hladnokrvnosti. Ledena voda koja teče kroz vaše vene je toliko bizarna, toliko izvan vaših ličnih iskustava, da rijetko kome pada na pamet da posumnja u vaše psihičko stanje.

Drugim riječima, vi ste potpuno oslobođeni od svih unutrašnjih smetnji, tako da vas ništa ne ometa da radite sve upravo onako kako se to vama sviđa, bez ikakvih ‘napada’ griže savjesti, a što je najzgodnije u svemu, vanjski svijet to nije u stanju kod vas da primjeti.

Vi možete da radite šta hoćete a pored svega toga ta vaša čudna prednost nad većinom drugih ljudi koje njihova savjest drži na uzdi, s njihove strane najvjerovatnije neće biti otkrivena.

Kako ćete vi da živite svoj život?

Šta ćete da uradite sa ovim svojom tajnim ‘adutom’, svjesni da su drugi ljudi hendikepirani, što se toga tiče (jer imaju savjest)?

Odgovor će uveliko zavisiti od toga kakve su to želje koje vi imate, jer nisu svi ljudi isti. Čak ni oni koji su potpuno beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bilo da imaju savjest ili ne, - više vole miran život, dok su drugi ispunjeni snovima i divljim ambicijama. Neka ljudska bića su veoma pametna i talentovana, druga su glupa, a većina, sa savješću ili bez nje, nalaze se negdje u sredini. Postoje nasilni ljudi i mirni ljudi, postoje individue koje motiviše njihova glad za krvlju a postoje i oni koji nemaju takav apetit. [...]

Ukoliko vas nikakva sila ne zaustavlja, onda možete da radite šta hoćete.

Ukoliko ste rođeni u pravo vrijeme, sa pristupom nekom porodičnom nasljedsvu i ako imate specijalni talenat za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi ili da ih lišavate njihove imovine, onda takođe možete da organizujete i likvidaciju velikog broja ljudi koji tako nešto ne mogu ni da naslute. Sa mnogo para vi to možete ostvariti sa velike udaljenosti, a onda se lijepo zavaliti u svoju fotelju i uživati u svom zadovoljstvu. [...]

***

"Istraživanja na području genetičkog nasljeđivanja pokazala su statističke rezultate koji bi mogli da izazovu žučne socijalne i političke reakcije, – stvarna tendencija čovjeka da posjeduje određene psihopatske karakteristike djelomično potiče iz krvi, možda čak i do nekih 50%.

Kad govorimo o nasljeđivanju atletskih karakteristika ili introvertnosti, ili čak bipolarnog poremećaja ili šizofrenije, onda ta informacija nekako i nije toliko šokantna. Međutim, kad se radi o psihopatskim tendencijama, onda već jeste, jer su tu iste statističke metode korištene.

Važno je naglasiti da se ove ekstremno kompleksne karakteristike najvjerovatnije ne određuju od strane samo jednog gena, nego su skoro sigurno oligogenične, što podrazumijeva da su uzrokovane od strane više gena sa uzajamnim dejstvom....

Jedna važna veza sa neurobiloško-bihejvioralnim segmentom tog lanca mogla bi da se sastoji od promijenjenog funkcionisanja cerebralnog korteksa (moždane kore, prim. prev.) psihopate. Neke od najinteresantnijih informacija u vezi toga kako moždana kora funkcioniše kod psihopatije dolaze nam iz naučnih radova na temu - kako ljudska bića procesiraju jezik.

Normalni ljudi reaguju na emocionalno nabijene riječi mnogo brže i mnogo intenzivnije nego na riječi koje su neutralne.

Istraživanja indiciraju da mozak normalnih ljudi prati, pamti i prepoznaje riječi koje se odnose na emocionalna iskustva mnogo bolje nego riječi koje su emotivno-neutralne.

Kod psihopata, to nije tako…oni reaguju na riječi sa emocionalnim nabojem isto kao što reaguju i na neutralne riječi. To podrazumijeva da za njih riječi nabijene emocijama nemaju nikakvo dublje značenje. One se urezuju u njihov mozak isto kao i sve druge riječi."


Sada dolazi još nešto interesantno:



"Psihopate pokazuju povećanu cirkulaciju krvi u temporalnim režnjevima mozga kada trebaju da riješe neki zadatak koji sadrži u sebi emotivne riječi.

Kod normalnih ljudi do takve pojačane cirkulacije krvi dolazi u slučajevima kada moraju da riješe neki malo teži problem intelektualne prirode.
Drugim riječima, psihopate koje su pokušavale da riješe neke zadatke koji su bili bazirani na emotivnim riječima, što za normalne ljude ne bi bio nikakav neurološki problem, psihički su reagovali manje više kao da im je bilo dato da riješe neki problem iz algebre.

Implikacije svega ovoga su zapanjujuće… Psihopatija je nešto mnogo više od nedostataka savijesti, što je samo po sebi već dovoljno tragično. Psihopatija je nesposobnost da se procesira jedan emocionalni doživljaj, uključujući ljubav i pažnju, osim kad jedan takav doživljaj može da se KALKULIŠE kao jedan hladni intelektualni zadatak."

***

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom društvu ima duboke posljedice na ostatak nas koji takođe moramo živjeti na ovoj planeti, čak i na one od nas koji nismo traumatizirani u kliničkom smislu. Te individue, koje čine 4% populacije, narušavaju naše međuljudske veze, prazne naše bankovne račune, ruše naša dostignuća, narušavaju naše samopouzdanje i naše mjesto na zemlji.

I pored svega, što je iznenađujuće, mnogi ljudi ništa ne znaju o ovom poremećaju, ili ako znaju, oni stvaraju neku sliku o tome u smislu nasilne psihopatije – ubica, serijskih ubica, masovnih ubica – ili ljudi koji su stalno krše zakone i koji će ako budu uhvaćeni završiti u zatvoru, pa čak možda biti i osuđeni na smrt od strane našeg pravosudnog sistema.

Mi obično nismo svjesni, niti smo u stanju identificirati, jednu veću grupu ne-nasilnih sociopata među nama, onih ljudi koji ne spadaju u blatantne prekršioce zakona i od kojih naš pravni sistem pruža veoma malu zaštitu.

Većina nas ne bi mogla zamisliti nikakvu vezu između smišljanja jednog etničkog genocida, i recimo, bezočnog laganja šefu o svom kolegi s posla. Ali psihološka veza nije samo u tome; to je jezivo. Jasno i glasno, ta veza se nalazi u odsustvu jednog unutrašnjeg mehanizma koji nas alarmira, emotivno govoreći, kad radimo nešto što je nemoralno, što nije etično ili što je sebično.

Većina nas bi osjetila jednu umjerenu krivicu ukoliko bi pojeli poslednji komad kolača iz kuhinje, da ne pominjemo kako bi se osjećali ukoliko bi namjerno povrijedili neku drugu osobu.

Oni koji uopšte nemaju savjest, predstavljaju jednu grupu samu po sebi, bilo da se tu radi o tiranima ili običnim nemilosrdnim društvenim ‘snajperima’.

Prisustvo ili odsustvo savjesti pravi jednu duboku podjelu među ljudima, koja je mnogo veća nego nivo inteligencije, rasna pripadnost, pa čak i pol.

Šta čini različitim onog psihopatu koji živi na tuđoj grbači od onoga koji povremeno opljačka neku samoposlugu, ili onoga koji spada u moderne mafijaše, - ili šta čini razliku između jedog običnog siledžije i sociopatskog ubojice – nije ništa drugo do društveni status, nagon, intelekt, krvožednost ili jednostavno, neka pogodna prilika.

Ono što čini sve te ljude različitim od ostatka nas, to je jedna potpuno prazna rupa u njihovoj psihi, gdje bi normalno trebale da se nalaze najrazvijenije od svih humanih karakteristika. [Martha Stout, Ph.D., The Sociopath Next Door]

 

***

Psihopate su veoma probitačni kad se o napretku na hijerarhijskim ljestvicama radi, bilo da se radi o politici, religiji, multinacionalnim korporacijama…pa, čak i zdravstvenim ustanovama. Oni se koriste svim sredstvima kako bi se popeli ‘gore’. Vrlo su prevejani, podmukli i od njih često možemo da doživimo onaj čuveni osjećaj - "kao da nam je neko zabo nož u leđa”.

Psihopate često nalazimo među nacionalnim vođama ili nacionalističkim i vjerskim fanaticima koji su sposobni da svojim fanatizmom "zaražavaju" druge, a onda manipulišu njima kako im to odgovara. Kad se psihopata npr. zadesi u okviru neke religijske hijerarhije, njegove lične želje i ciljevi automatski se pretvaraju u – Božje, a kad je ostvarenje Božjih ciljeva u pitanju, onda se to radi po SVAKU cijenu i sva sredstva su dozvoljena. Takve individue su u stanju da na jedan veoma vješt način manipulišu čovječanstvo i nanesu mu strahovite štete. Inkvizicija je samo jedan od primjera na osnovu kojeg se može vidjeti koliko daleko to može da ide.

Uostalom, sam podatak da ih nalazimo čak i među psihijatrima i psiholozima, dovoljno govori.

Psihopate još od rane mladosti primjećuju da se razlikuju od većine drugih ljudi a imaju sposobnost da se međusobno prepoznaju i udružuju. S tim u vezi, oni često spadaju među one koje nalazimo u kojekakvim polutajnim i tajnim društvima tipa masonskih, rozenkrojcerskih itd… te uz pomoć tih društava, slično ćelijama raka, napreduju kroz sve pore društvenog sistema i zauzimaju ključne funkcije, protežirajući jedan drugog. Oni koji su imali priliku da upoznaju neke osobe koje se predstavljaju duhovnim guruima ili adeptima u nekim ezoteričkim društvima, vidjeće da čak i tamo vrvi od njih. Često zauzimaju karakterističnu pozu odavajući utisak "nekoga ko raspolaže nekim tajnim znanjem" dok se prema drugima, koji ne pripadaju njihovoj kliki, često ponašaju arogantno ili sa prezirom. U suštini, ovdje se radi o – "duhovnim teroristima."

Interesantno je da je još poodavno Dr A. Lobaczewski poduzeo jedno opsežno istraživanje na temu porijekla zla na ovoj planeti, kao i načina njegovog prenošenja. Na osnovu svog istraživanja on dolazi do zaključka da su - psihopate ti koji su veoma često izvor zla, kao i njegovo glavno "transportno sredstvo," a svoje nalaze objavio je u knjizi pod naslovom: Politička ponerologija: nauka o prirodi zla prilagođenog za političke svrhe , [Ponerologija – naučna disciplina (teološka) koja se bavi proučavanjem postanka i širenja zla (od gr. Poneros – zlo).]

Tako on navodi u svoj knjizi:

Intezitet psihopatije varira sve od nivoa koji je jedva primjetljiv za jednog iskusnog posmatrača, pa do očiglednog patološkog poremećaja. Isto kao i nesposobnost razlikovanja boja, čini se da ta anomalija takođe predstavlja jedan nedostatak u transformaciji podražaja ali koji se ne javlja na senzornom nego na instiktivnom nivo. Psihijatri iz stare škole nazivali su takve individue - "Daltonistima za ljudska osjećanja i društvene moralne vrijednosti."

Ta psihološka slika pokazuje jasan nedostatak samo kod muškaraca; među ženama je ona generalno ublažena, usljed efekta druge normalne alele (alelomorfnog gena, prim.prev.). To nam sugeriše da se ta anomalija takođe nasljeđuje preko X hromozoma ali preko semi-dominantnog gena. Međutim, autor nije bio u stanju to da potvrdi isključujući prenos od strane oca na sina.

Da li je G.W. Bush naslijedio psihopatiju od svoje majke, Barbare? Hmm, a u vezi onoga što teže tome da se međusobno udružuju… šta da kažemo u vezi njegovog članstva u Društvu Lobanje i Kostiju (Scull and Bones Society), koje je nekim "slučajem" u vezi sa društvom Thule, koje je svojevremeno bilo idejni i pokretački centar nacizma i fašizma u Njemačkoj!? Interesantna je "slučajnost" takođe to što su glavni Bush-ovi suparnici na izborima, Gore i Kerry, članovi istog društva!? Naravno, na pitanje da li postoji mogućnost da ljudima određena "društva" prezentiraju na "demokratskim" izborima svoje ‘igrače’, tako da bi ljudi mogli birati između dva ili tri "različita" aspekta jednog te istog, a istovremeno ostati uvjereni da žive u demokratiji, moraćete odgovoriti sami. Interesantna su ta "društva" čija se uloga danas, kao i njihova uloga u našoj istoriji, ne pominju u školskim udžbenicima!? Kao da ne postoje, niti su postojala. Misterija!? Naravno, nije nikakva misterija, nego samo još jedan od aspekata njihove manipulacije čovječanstva.

Naš prirodni svijet pojmova čini se takvim osobama kao jedna skoro nepojmljiva konvencija za koju oni ne nalaze opravdanje u sklopu svojih psiholoških iskustava. Oni smatraju da su normalni ljudski običaji i principi pristojnosti samo jedno luckasto, strano a ponekad čak i smiješno pravilo ponašanja, koje je izmišljeno i nametnuto od strane nekog drugog ("vjerovatno od strane sveštenika"). Međutim, istovremeno oni lako uočavaju sve nedostatke i slabosti našeg prirodnog jezika i moralnih pojmova, na način koji ponekad podsjeća na moderne psihologe, s tim što se u njihovom slučaju radi o jednoj karikaturi.

Poznati su čak i slučajevi psihopata koji su se uspješno predstavljali kao psiholozi i psihijatri, nakon što su bili otpušteni iz psihijatrijskih klinika, gdje su proveli određeno vrijeme na ‘liječenju’ (psihopatija je neizlječiva). Dok su boravili u tim psihijatrijskim ustanovama oni su prilično dobro ovladali terminologijom kao i nekim kliničkim metodama pregleda, dijagnostike i tretmana psihičkih poremećaja, što im je kasnije pomagalo u manipulaciji naivnih žrtava! Inače, postoji veoma malo uloga koje oni nisu u stanju prilično uspješno da odigraju.

Prosječna inteligencija ovih individua sa gorenavedenom devijacijom, ukoliko je ona mjerena uobičajenim testovima, nešto je malo manja od one kod normalnih ljudi. Međutim, ta grupa nije imala u sebi slučajeve najveće inteligencije, niti smo među njima nalazili neke koji su imali talenta u tehnici ili zanatskim vještinama. Nadareniji članovi ove grupe mogu da postignu uspjeh u onim naukama koje ne traže humanitarne poglede na svijet ili praktične vještine. Kad god smo napravili specijalne testove koji su trebali mjeriti "životne mudrosti" ili "društveno-moralne vrijednosti," čak ukoliko uzmemo u obzir i sve poteškoće kod psihometrijskih mjerenja, individue tog tipa pokazivale su nedostatke koji su neproporcijalni s njihovim ličnim IQ.

Uprkos njihovim nedostacima u smislu psihološkog ili moralnog znanja, oni razvijaju neka svoja lična znanja koja si onda stavljaju na raspolaganje, što je nešto što nije uobičajeno kod ljudi sa prirodnim pogledima na svijet.

Oni brzo nauče da se međusobno prepoznaju, čak još u djetinjstvu, tako da stiču svjesnost o tome da postoje i druge individue koje su im slične.

Oni takođe postaju svjesni da se njihov svijet razlikuje od svijeta u kojem žive oni drugi ljudi koji ih okružuju. Oni gledaju na nas sa određene distance, kao na neku egzotičnu vrstu.

Prirodne ljudske reakcije – koje često ne privlače neki veliki interes jer se smatraju nečim što se samo po sebi podrazumijeva, - psihopate doživljavaju kao nešto čudno, pa odatle i interesantno, čak i komično. Odatle, oni nas posmatraju izvlačeći zaključke iz njihovog potpuno drugačijeg načina poimanja svijeta.

Oni postaju eksperti na našim slabostima a ponekad sprovode i bezdušne eksperimente na nama… Normalna osoba kao i naš prirodni pogled na svijet ne može percipirati niti pravilno odrediti egzistenciju jednog takvog svijeta poimanja.

Istraživači koji se posvete dugogodišnjem proučavanju ličnosti takvih ljudi ili fenomena, mogu napabirčiti jedno slično izvitopereno znanje, koje onda mogu koristiti ali sa sličnim poteškoćama kao kod korištenja nekog stranog jezika.

… Psihopata nikada ne može inkorporirati poglede na svijet jedne normalne osobe, iako oni to često pokušavaju u svom životu. Rezultat takvih njihovih napora postaje samo jedna glumačka uloga ili jedna maska iza koje oni sakrivaju svoju devijantnu realnost.[…]

***

Psihopate se često nazivaju i "vukovima u jagnjećoj koži."

Za razliku od otvoreno agresivnih psihopata, mnogo više je onih koji spadaju u grupu tzv. ‘skriveno-agresivnih ličnosti’ (eng. covert-aggressive personalities).

Glavne karakteristike su im sljedeće:

1. Uvijek nastoje da se stvari rade onako kako oni misle da treba i jedino im je njihova ‘pobjeda’ na pameti.

2. Ambiciozni su kad se radi o sticanju moći i dominaciji nad drugima. Oni uvijek teže da budu oni koji su gore i da kontrolišu druge. Koriste cijeli jedan arsenal suptilnih i efikasnih strategija kako bi zadobili prednost u međuljudskim odnosima.

3. Mogu da budu veoma kulturni, šarmantni i zavodljivi. Oni znaju kako da dobro izgledaju i kako da pobjeđuju, ‘otapajući’ našu odbranu. Oni znaju šta će vam reći kako bi vi zaboravili na onaj svoj ‘osjećaj u stomaku’ koji vam govori da im nipošto ne vjerujete, a onda im dali sve ono što oni žele.

4. Mogu da budu beskrupulozni, podmukli, i osvetoljubivi borci. Znaju kako da kapitaliziraju na svakoj čovjekovoj slabosti a pojačaće svoju agresivnost ukoliko primjete da se posrnuli. Oni znaju kako da uhvate čovjeka u momentu kad je ovaj nesvjestan i nepripremljen. Ukoliko smatraju da ste ih u nečemu nadmašili ili da ste dobili više od njih, oni će to pokušati da preokrenu u svoju korist ili da vam se osvete. Oni bitku ne smatraju završenom sve dok oni ne pobijede.

5. S obzirom da nemaju savjesti, ne postoji ništa što može da ih koči. Oni znaju da razlikuju ispravno od pogrešnog, ali ne dopuštaju ničemu da im stoji na putu do onoga što žele. Prema njima, cilj uvijek opravdava sredstvo. Tako, su skloni da varaju i sebe i druge u vezi onoga što stvarno rade.

6. Eksploatišu ljude s kojima su u vezi. Gledaju na ljude kao na pijune u njihovoj životnoj igri. Gnušaju se svake slabosti i iskorištavaju svaku slabost koju nađu kod protivnika.

Psihopate su često dobri stratezi, međutim, nisu u stanju da vide suštinu stvari, većinom su preokupirani vanjskim izgledom ("ambalažom") a nisu u stanju da uče na osnovu vlastitih iskustava, kao što je to slučaj s normalnim ljudima.

1. Nemaju smisla za određivanje kada je stvarno potrebno da se bore a kad nije, niti imaju osjećaj za ‘fer-borbu’. Za njih svakodnevni život predstavlja jednu bitku i svako ko im stoji na putu da ostvare ono što žele, automatski se smatra neprijateljem. Opsjednuti su ‘pobjedama,’ uvijek su spremni i voljni za borbu.

2. Ne mogu da shvate da se dugoročne pobjede mogu ostvariti i tako da se ponekad nekome malo i popusti.

3. Konstruktivna ili fer borba njima je nepoznata. Smatraju da je svaka fer borba riskantna, tj. sa prevelikom mogućnošću za gubitak. Ili jednostavno, oni sebi ne mogu dopustiti nikakav rizik ukoliko su sigurni da na jedan nepošten način mogu doći do pobjede. Njih mahom zanimaju samo kratkoročne pobjede.

4. Nisu u stanju da prevaziđu svoju sebičnost i egocentričnost. Ne mogu shvatiti da nemaju pravo na baš sve što žele. Nakon svake uspješne manipulacije drugih, njihov ego postaje sve veći.

5. Ne mogu istinski da poštuju druge ljude niti da osjete empatiju. Znajući emotivne slabosti kod drugih, majstori su u pritiskanju pravih ‘dugmadi,’ kako bi kod drugih izazvali željene emocionalne reakcije. [In Sheep’s Clothing; Dr George K. Simon]

***

Kada psihopate zauzmu ključe funkcije u okviru sistema jedne države, tada započinje proces – „psihopatizacije" naroda. Ovaj termin je naravno nezvaničan. Neki psiholozi koriste pojam – transpersonalizacija. Znači, radi se o prenosu psihopatskih osobina i načina razmišljanja na „normalne" ljude.

Prenos „simptoma" ove bolesti na ljudsku populaciju obavlja se najviše uz pomoć medija koja su pod njihovom kontrolom; formira se tzv. „zvanična kultura", kroz koju se promoviše životni stil, način razmišljanja i ponašanja koji je karakterističan za psihopate. Ta vrsta mentalnog programiranja može se prepoznati po jednom očiglednom – odsustvu duše (na žalost, za mnoge od nas ovo ne može više biti - „očigledno")

Lobaczewski:

(Radnja se odvija u Poljskoj u vrijeme kada su zavladali komunisti):

"Molio bih čitaoca da zamisli jednu veoma veliku dvoranu u gotskoj univerzitetskoj zgradi. Mnogi od nas su se skupljali tamo u ranijem periodu naših studija kako bi slušali predavanja izvanredno dobrih filozofa. Godinu dana prije završetka studija počeli su nas tjerati da idemo tamo na časove indoktrinacije koji su tada tek bili uvedeni. Pojavio se neko koga niko nije poznavao, stao je za govornicu i saopštio da će nam on od sada biti profesor. Njegovor govor je bio tečan ali u njemu nije bilo ničega naučnog. On nije bio u stanju da razlikuje naučne koncepte od onih običnih svakodnevnih dok je kojekakve maštarije smatrao mudrostima u koje se nije smjelo sumnjati. Svake sedmice po devedeset minuta zapljuskivao nas je jednom naivnom paralogistikom koja je bila bazirana na pretpostavkama i jednim patolološkim pogledom na ljudsku realnost. On je na nas gledao s prezirom i loše kontrolisanom mržnjom. S obzirom da je svako zbijanje šale s njim moglo da povuče užasne posljedice, mi smo morali pažljivo da ga slušamo i zaozbiljno da uzimamo sve što on kaže.

Na osnovu vina kojeg je pio, saznali smo odakle dolazi. Došao je iz jednog predgrađa Krakova gdje je neko vrijeme pohađao srednju školu, mada nikome nije bilo poznato da li ju je ikada i završio. U svakom slučaju, ovo je bilo prvi put kad je on prešao prag jednog univerziteta, a tom prilikom odmah kao - profesor! […]

Nakon jedne takve torture mozga, trebalo bi nam mnogo vremena da progovorimo. Počeli smo proučavati sami sebe jer smo osjećali da je nešto čudno preokupiralo naše umove dok je istovremeno, nešto veoma dragocjeno, nepovratno isticalo iz njih napolje. Svijet psihološke realnosti i moralnih vrijednosti bio je suspendovan u nekoj prohladnoj izmaglici. Naša ljudska osjećanja i studentska solidarnost izgubili su svaki značaj, isto tako i patriotizam i oni davno formirani kriterijumi. Tako smo jednom zapitali jedan drugog: "Da li i ti takođe prolaziš kroz to?” Svaki od nas se brinuo za svoju ličnost i budućnost na svoj vlastiti način. Neki od nas su odgovorili na to pitanje ćutanjem. Sama dubina tih iskustava bila je različita kod svakoga od nas.

Tako smo počeli razmišljati i kako da se zaštitimo od efekata ove "indoktrinacije". Teresa D. je prva predložila rješenje: "Hajde da provedemo jedan vikend u planinama". Pomoglo je. Ugodno društvo, malo šale i viceva, a onda zamor praćen dubokim snom u jednoj kolibi, tako da su se naše ljudske ličnosti povratile, mada sa nekim malim zaostacima. Ispostavilo se da je i vrijeme pripomoglo da stvorimo neku vrstu psihološkog imuniteta, mada, na žalost, ne kod svakoga od nas.
Analiza psihopatskih karakteristika "profesorove" ličnosti ispostavila se kao jedan odličan način za zaštitu nečije lične psihičke higijene.

Možete samo zamisliti koliko smo se zabrinuli i razočarali kad su neke naše kolege, koje smo dobro poznavali, naglo počele da mijenjaju njihove poglede na svijet; njihov način razmišljanja sve više nas je podsjećao na "profesorovo" laprdanje.

Njihova osjećanja, koja su sve donedavno bila topla i prijateljska, sasvim primjetno su postajala sve hladnija, mada još uvijek ne i neprijateljska. Dobronamjerne primjedbe i savjeti upućeni im od strane drugih studenata odbijali su se od njih kao od zida. Oni su počeli odavati utisak kao da posjeduju neko tajno znanje; mi smo bili samo njihove bivše kolege, koji još uvijek vjeruju u ono što su ih učili tamo neki zastarjeli profesori. Morali smo dobro paziti šta ćemo im reći.

Naše bivše kolege uskoro su se pridružile partiji. Ko su bili oni? Iz koje socijalne grupe su dolazili? Kakvi studenti i ljudi su oni bili? Kako i zašto su se oni toliko promijenili za manje od godinu dana? Zašto nisam ja ili većina drugih kolega podlegao tom fenomenu ili torturi?
Mnoga takva pitanja strujala su onda kroz naše glave. Ta vremena, pitanja i odnosi, indicirali su nam da se taj fenomen može objektivno razumjeti. To je bila jedna ideja čiji se mnogo veći značaj počeo vremenom sve više kristalizirati. U početnim opservacijama i reflekcijama učestvovalo je mnogo nas ali se većina postepeno osipala usljed nekih materijalnih ili akademskih problema. Samo je nekolicina nas ostala, tako da je autor ove knjige jedan od poslednjih Mohikanaca.

Bilo je prilično jednostavno odrediti područje sa kojeg potiču, odnosno, porijeklo onih ljudi koji su podlegli toj proceduri, koju sam ja onda nazivao "transpersonifikacija". Oni su dolazili iz raznih socijalni grupa, uključujući aristokratske kao i one duboko religiozne porodice, a prouzrokovali su štetu u našoj studentskoj solidarnosti po nekoj stopi od 6%. Ostala većina pretrpjela je različit stepen dezintegracije ličnosti što je vodilo do pojedinačnih pokušaja potrage za vrijednostima potrebnim da bi se čovjek ponovo vratio sebi; rezultati toga bili su raznoliki a ponekad i kreativni.

Mi još onda nismo nimalo sumnjali u to da se tu radi o jednoj patološkoj prirodi tog procesa "transpersonifikacije", koji se odvijao na jedan sličan ali ne identičan način u svim slučajevima. Trajanje tog fenomena je takođe variralo. Neki od tih ljudi kasnije su postali fanatici. Drugi su kasnije iskoristili priliku usljed raznih okolnosti da se povuku i ponovo uspostave njihove prekinute veze sa normalnim ljudima. Oni su bili zamjenjeni drugima. Jedina konstantna vrijednost tog socijalnog sistema bila je magična brojka od 6%.

Pokušali smo da utvrdimo koliko talentovane su bile one naše kolege koji su podlegli tom procesu transformacije ličnosti, i stigli smo do zaključka da su oni u prosjeku bili na jednom nešto malo nižem nivou od prosjeka studentske populacije. Njihova slabija otpornost vjerovatno je bila bazirana na bio-fiziološkim osobinama koje su najvjerovatnije bile heterogene u kvalitativnom smislu.

Morao sam pručavati predmete koji su se graničili sa psihologijom i psihopatologijom kako bih pronašao odgovore na pitanja koja su se pojavljivala kod naših opservacija; naučno zapostavljanje tih područja ispostavilo se kao jedna prepreka koju je bilo teško savladati. U isto vrijeme, bilo je očigledno to da je neko, ko je imao istinsko znanje o svemu tome, ispražnjavao biblioteke od bilo čega što se moglo naći u vezi te tematike.

Analizirajući tu pojavu sada, nakon mnogo vremena, možemo reći da je taj "profesor" predstavljao jedan opasan mamac koji je visio nad našim glavama i koji je bio baziran na jednom specifičnom znanju iz psihologije kojim je taj psihopata raspolagao. On je unaprijed znao da će uloviti one individue koje su podložne, međutim, bio je razočaran što njihov broj nije bio veliki. Ovaj proces transpersonalizacije obično uspijeva kod individua čiji se instiktivni substratum može označiti "blijedim" ili ima određene nedostatke.
U nešto manjem stepenu, to je takođe uspijevalo kod ljudi koji su imali neke druge nedostatke ali je takođe stanje koje je kod njih izazvano bilo djelomično nestabilno, što je mahom bilo rezultat psihopatološke indukcije.

To znanje o postojanju prijemčivih individua i kako se radi s njima biće i dalje jedna njihova alatka za porobljavanje svijeta, sve dok to ostane kao jedna tajna u rukama takvih "profesora." Kada to postane kroz nauku popularizovano, onda će to pomoći mnogim nacijama da izgrade svoj imunitet. Međutim, nikome od nas to nije bilo poznato u to vrijeme.

U svakom slučaju, moramo priznati da nam je ovaj profesor, demonstrirajući nam osobine patokratije na jedan tako bolan način, pomogao da razumijemo samu prirodu ovog fenomena u jednom mnogo širem obimu, nego što su ga uspjeli razumjeti mnogi istinski naučnici koji se bave na ovaj ili onaj način proučavanjem iste problematike."

***

Kad ljudski um dođe u kontakt s tom novom realnosti, toliko različitom od bilo kog iskustva na kojeg čovjek nailazi u jednom društvu u kome dominiraju normalni ljudi, on počinje da pokazuje simptome psiho-fiziološkog šoka. U čovjekovom mozgu onda dolazi do pojačanja inhibicije rada moždane kore i jednog gušenja osjećanja, koje onda ponekad nekontrolisano pokuljaju napolje. Ljudski mozak radi sporije i sa manjom oštrinom s obzirom da je njegov asocijativni mehanizam postao nedjelotvoran. To se pogotovo događa u slučajevima kad čovjek dolazi u direktan kontakt sa psihopatskim predstavnicima nove vlasti, (ponekad i neke sekte ili "ezoteričnog" društva) koji koriste njihova specifična iskustva tako da traumatiziraju umove "drugih" svojim vlastitim ličnostima. Čovjekov um tada pada u stanje kratkoročne katatonije. Njihove ponižavajuće i arogantne tehnike, brutalne paramoralizacije, umrtvuju njegove procese razmišljanja i njegovu sposobnost samoodbrane…


Tek nakon što ova nevjerovatno neugodna psihička stanja prođu, zahvaljujući drugim dobronamjernim ljudima, moguće je osvrnuti se unazad – što podrazumijeva jedan težak i bolan proces – ili postati svjestan da je čovjekov um i zdrav razum bio prevaren od strane nečega što normalno ne može da se uklopi u ljudsku imaginaciju."

***

Možda bi svaku riječ koju je ovaj čovjek ovdje rekao trebalo - podebljati i - zapamtiti. Pogotovo zato što je danas očigledno (ova knjiga je već odavno napisana, međutim šta se dešavalo u vezi s njenim objavljivanjem, to je posebna tema) da su ove tajne o manipulaciji ljudskih bića i dalje ostale u rukama nekih psihopata i da ta problematika još uvijek nije popularizovana od strane nauke, a kako stvari stoje, - neće ni biti. Na žalost, jedini način koji danas postoji da se svjesnost ljudskih bića u vezi ove problematike proširi, to je - internet.

***

U toj knjizi, Dr Lobaczewski navodi da oštećenja mozga takođe mogu da dovedu do psihopatije, pa kaže:

"Kod većine onih osoba koje imaju oštećenje mozga tokom vremena dolazi do negativne deformacije njihovog karaktera. Pojavljuju se razni oblici mentalnih profila koji zavise od osobina i lokacije oštećenja, vremena njihovog nastanka kao i uslova u kojim je individua živjela nakon pojave tih oštećenja. Poremećaj karaktera koji usljeđuje iz takve patologije mi ćemo nazvati – "karakteropatija".

Neke karakteropatije igraju ogromnu ulogu kao patološki agensi u procesu geneze zla na širokom društvenom nivou. […]

Lobaczewski takođe navodi to da i određene hemijske supstance mogu imati ponerološku u logu u smislu izazivanja oštećenja mozga kod ljudi, te promjene stanja njihove svijesti:

Citostatici, koji se koriste u tretmanu raka često napadaju filogenetski najstarije moždano tkivo, koje je primarni nosilac našeg instiktivnog substratuma bazičnih osjećanja. Ljudi tretirani ovim hemijskim sredstvima imaju tendenciju da progresivno gube svoje emocionalna osjećanja i sposobnost intuitivnog određivanja psiholoških situacija. Oni zadržavaju svoje intelektualne sposobnosti ali postaju egocentrici željni priznanja, koje lako mogu da manipulišu oni koji znaju kako se to radi. Oni postaju indiferentni za osjećanja drugih ljudi i ne prezaju da im nanesu neko zlo; na svaku kritiku koja im je upućena oni uzvraćaju nekom vrstom osvete. Takve promjene u karakteru osoba koje su sve do juče bile respektovane od strane ljudi iz svoje okoline ili šire zajednice, postaju jedan patološki fenomen koji često izaziva tragične posljedice..[…]

U svakom slučaju, jedan od većih problema pojavljuje se kad psihopat postane šef države. Jedan klasičan slučaj dinamike koja se tada odvija, takođe nam opisuje Dr A. Lobaczewski.

Jedan prilično dobro dokumentovan primjer takvog uticaja jedne karakteropatične ličnosti na makrosocijalnom nivou je poslednji njemački imperator, Wilhelm II. On je kod rođenja doživjeo traumu glave, odnosno oštećenje mozga. Za vrijeme cijele njegove vladavine a i poslije nje, ovaj njegov fizički i psihički hendikep bio je skrivan od javnosti. Motorne funkcije gornjeg lijevog dijela njegovog tijela bile su narušene. Još kao dijete on je imao poteškoća kod učenja gramatike, geometrije i crtanja, što predstavlja jednu klasičnu trijadu akademskih smetnji izazvanih od strane manjih oštećenja mozga. On je razvio svoju ličnost sa infantilnim osobnim crtama i nedovoljnom kontrolom svojih emocija, kao i pomalo paranoidan način razmišljanja što je imalo drastičan efekat kod rješavanja nekih važnih državnih problema.


Militaristička poza i generalska uniforma uveliko su nadomiještali njegov osjećaj inferiornosti i efikasno sakrivali njegove mane. Na političkom nivou, ova njegova nesposobnost kontrolisanja emocija kao i neki elementi lične zlobe uskoro su počeli privlačiti pažnju. Stari Željezni Kancelar morao je da ode, taj bezočni i prevejani političar koji je bio odan monarhiji i koji je izgradio Prusku silu. Nekon svega, on je ipak previše znao o prinčevim manama a radio je i na tome da se spriječi njegovo krunisanje. Slična subina zadesila je i druge ljude koji su bili odviše kritični, tako da su oni bili zamijenjeni osobama sa manje mozga, više pokornosti, a u nekim slučajevima i sa diskretnim psihičkim devijacijama. Došlo je do negativne selekcije.

***

Ovdje moramo ponovo naglasiti ovo što je autor rekao: "Došlo je do negativne selekcije". To bi značilo kad mentalno poremećena ličnost zauzme funkciju predsjednika neke države, onda ona bira određene individue prema svom “ukusu” i postavlja ih na ključne državne funkcije. Individue koje ona bira zadovoljavaju kriterijume uspostavljene na bazi patološkog stanja njene svijesti. Možemo li sada zamisliti šta se onda zbiva kada ovakve "negativno selektirane" individue preuzmu upravu u jednoj državi?!? Naravno, ne moramo gledati samo na primjere Wilhelma II ili Hitlera, takvih primjera imamo bezbroj. Na primjer, G.W. Bush je u nekoliko navrata izjavljivao kako mu je Bog lično savjetovao da napadne Irak!? Šta da kažemo o individuama oko njega, kao što su Cheney, Rumsfield itd.?! Nadalje, možemo se podsjetiti i na sljedeće izjave izraelskog predsjednika A. Sharona prije nego što je postao šef države:

"Ukoliko ja postanem predsjednik, ja ću zbrisati sve Arape, ubiti svako palestinsko novorođenče i nožem razrezati stomak svake žene koja ostane trudna s Arapom. Tim psima ne treba dozvoliti da se približe božjim izabranicima." Ariel Sharon

"Masovno uništavanje Arapa i njihovo ubijanje je jedini način kako treba s njima postupati. Između nas i Arapa neće biti nikakvog mira jer je naša budućnost zasnovana na njihovom uništenju." Ariel Sharon

"Moć Izraela leži u okupaciji arapskih zemalja i istjeravenju Arapa napolje. Mi moramo likvidirati njih jednog po jednog na takav način da oni to ni ne osjete."! Ariel Sharon

"Dajte mi vlast samo nakratko i ja ću vam pokazati kako se postupa s Arapima" Ariel Sharon

***

Oni koji su usljed ove sveopšte kampanje ispiranja mozga ostali imalo sabrani i proučili npr. pozadinu napada na STC, mogli su primjetiti da je tu Mossad odigrao jednu veoma značajnu ulogu. Napominjemo da se ova veoma moćna organizacija već odavno nalazi pod komandom gorenavede individue koja ispunjava sve kriterijume psihopatije. Šta da kažemo za one naše balkanske nacionalne lidere koji su nedavno organizovali krvoproliće užasnih razmjera. Da li bi oni prošli na jednom imalo poštenom psihičkom pregledu?!?]

Međutim, za razliku od Bush-a koji je, kako kaže, u direktnoj vezi sa Bogom, Hitler je svojevremeno bio redovno kontaktiran od strane “supermena”:

"Novi čovjek već sada živi među nama! On je ovdje!”, trijumfalno je uzvratio Hitler. “Zar ti to nije dovoljno? Reći ću ti jednu tajnu. Ja sam vidjeo tog novog čovjeka. On je neustrašiv i zao. Ja sam se uplašio od njega."

"Kada je izgovarao te riječi", pričao je Rausching, "Hitler se tresao kao u nekoj vrsti ekstaze". (…)

Jednom prilikom, Achille Delmas, doktor kliničke psihologije, izjavio je sljedeće: "Jedna osoba bliska Hitleru mi je rekla da se on budi po noći vrišteći i grčeći se. Onda zove upomoć i čini se kao da je djelomično paralizovan. Tada ga obuzima i panika, pa počne toliko da se trese da se i krevet trese zajedno s njim. Cijelo to vrijeme on mrmlja neke nerazumljive riječi, bori se za vazduh kao da se guši. Ista osoba mi je detaljno opisala jedan od njegovih napada, što bih teško povjerovao da nemam veliko povjerenje u nju.

"Hitler je stajao u svojoj sobi, ljuljao se i gledao oko sebe kao da se izgubio. ‘To je on, to je on,’ ječao je; ‘on je došao po mene!’ Usne su mu bile bijele a znoj je liptio niz njega. Onda je počeo isprekidano i nerazumljivo da priča. To je bilo užasno. Koristio je neke čudne izraze koji su bili međusobno povezani ali u nekom bizarnom neredu. Onda se ponovo ušutio ali su se njegove usne još uvijek micale. Malo smo ga potapšali po leđima i dali mu nešto da popije. Nakon toga on je iznenada vrisnuo: ‘Tamo! Tamo! Tamo u uglu! Eno ga tamo!’ – vikao je udarajući nogom u pod. Pokušali smo ga smiriti govoreći mu da je sve u redu i da nema čega da se plaši. Na kraju se polako smirio. Nakon svega toga spavao je prilično dugo vremena dok nije polako došao sebi…" [the Morning of the Magicians, L. Pauwels; J. Bergier]

Sada se samo možemo zapitati da li je "bog" još štagod prišapnuo Bušu, a da mi to ne znamo?! Oni koji su malo dublje proučavali istoriju, mogli su saznati da je i Staljin imao slične napade.

Koliko miliona ljudskih života, razaranja, patnje i stradanja su nas do sada koštale ovakve individue?!? Možemo li bar mi doći pameti ako već oni ne mogu?!

 

***

Vratićemo se opet na Lobačevskog, gdje on opisuje kakav efekat može da ima jedan takav „negativno selektiran" kabal na narod i državu:


"Lična iskustva ljudi sa ovakvim anomalijama prevazilaze svijet kojem oni prirodno pripadaju. Tako, njihov drugačiji način razmišljanja, njihovo emocionalno nasilje, i njihov egoizam relativno lako nalaze vrata za ulaz u umove drugih ljudi koji ih onda počinju da percipiraju unutar kategorija koje pripadaju jednom prirodnom pogledu na svijet. Takvo ponašanje ljudi sa takvim poremećajem karaktera nadalje traumatizira umove i osjećanja normalnih ljudi, te im postepeno smanjuje sposobnost da koriste svoj zdrav razum. Uprkos svom otporu, ljudi se sve više navikavaju na jednu čvrstu tendenciju ka patološkom razmišljanju i doživljavanju stvari. Kao rezultat toga, kod mlađih ljudi, njihova ličnost trpi abnormalne promjene i razvoj što dovodi do nakaznosti. Oni tako predstavljaju jedan patološki ponerološki faktor koji, uz pomoć njihovih prikrivenih aktivnosti, rađa nove faze u vječnoj genezi zla, otvarajući vrata za kasniju aktivaciju drugih faktora koji onda preuzimaju glavnu ulogu. […]

U slučaju posljedica koje je Wilhem II ostavio na narod, mnogi Njemci su bili progresivno lišavani njihove sposobnosti da koriste zdrav razum usljed štete koju im je nanosio taj psihološki materijal karakteropatičnog tipa, jer su obični ljudi skloni da se identificiraju sa svojim vođama…

Jedna nova generacija odrastala je sa deformitetima u vezi osjećanja i razumijevanja morala, socijalne i psihičke realnosti. Za njemačke porodice u sklopu kojih se nalazio član koji nije psihi

Ovaj, bambina .. jesi svjesna koliko si tekst postavila ? 

Не брини, има и још:
__________________________________________________________________________________________________________________

Šizoidna psihopatija

(iz knjige: Political Ponerology: A Science on The Nature of Evil adjusted for Political Purposes; Andrew M. Lobaczewski, Ph.D.)

Šizoidna psihopatija je izolovana još od strane prvih osnivaća moderne psihijatrije. Još od početka ona je tretirana kao jedan lakši oblik istog nasljednog faktora koji uzrokuje podložnost šizofreniji. Međutim, ova poslednja veza ne može se ni potvrditi, niti negirati uz pomoć statističkih analiza a u to vrijeme nisu bili pronađeni ni biološki testovi koji su bili u stanju da riješe ovu dilemu. ...

Literatura nam pruža više opisa različitih oblika ove anomalije, čije se postojanje može pripisati promjenama u genetičkim faktorima ili razlikama u drugim individualnim karakteristikama ne-patološke prirode. Sada ćemo skicirati neke uobičajene karakteristike ove podvrste.
Ljudi koji su zahvaćeni ovom anomalijom su preosjetljivi i nepovjerljivi, međutim, oni veoma malo obraćaju pažnju na osjećanja drugih, skloni su da zauzimaju ekstremne pozicije i rado se osvećuju za male uvrede.

Oni su ponekad ekcentrični, odnosno, čudaci, po svojoj prirodi. Njihov slab osjećaj za psihološke situacije i realnost navodi ih da pogrešno i negativno interpretaju namjere drugih ljudi.
Oni se lako uključuju u aktivnosti koje su kobajagi moralne, međutim, koje u suštini nanose štetu i njima i drugima. Njihov osiromašen psihički pogled na svijet čini ih tipičnim pesimistima u vezi ljudske prirode. Izraze ovih karakterističnih stavova često nalazimo u njihovim tvrdnjama i pisanim djelima: “Ljudska priroda je toliko ružna da se red u ljudskom društvu jedino može zavesti uz pomoć jake vlasti koju obrazuju visokokvalifikovane individue koje zastupaju neke više ideale.” Ovu njihovu tipičnu izjavu možemo nazvati “šizoidna deklaracija”…

[Ovdje moramo naglasiti da šizoidne ličnosti generalno smatraju da su ONI ti, i niko drugi do oni, koji znaju kako čovječanstvo treba dovesti u red.]

Međutim, kad se nađu obuhvaćeni veoma stresnim situacijama, šizoidni nedostaci kod njih dovode do toga da te osobe veoma lako kolabiraju. Njihov kapacitet za razmišljanje postaje karakteristično zagušen, pa šizoidi onda zapadaju u reaktivna psihotička stanja koja su po izgledu slična šizofreniji, tako da to onda vodi do uspostavljanja pogrešne dijagnoze.

Zajednički faktor u raznolikosti ove anomalije je jedno potmulo bljedilo emocija i osjećanja za psihološke realnosti. To se može pripisati niskom kvalitetu njihovog instiktivnog substratuma, koji kao da radi na pijesak. Nizak emocionalni pritisak dozvoljava im da razviju odgovarajuće špekulativno rezonovanje koje je korisno u ne-humanističkim sferama djelovanja. Zbog svoje jednostranosti, oni su skloni da smatraju sebe intelektualno superiornijim od “običnih” ljudi.
Kvalitativna frekvencija pojave ove anomalije razlikuje se među rasama i nacijama: niska je kod Crnaca a visoka kod Jevreja. (…)

Prema mojim opservacijama ova anomalija je autozomalno nasljedna.
Ponerološko djelovanje šizoida [Ponerologija – nauka u porijeklu i prijenosu zla, prim. prev.] može se određivati sa dva aspekta. U jednom užem obimu, takvi ljudi prouzrokuju nevolje članovima svojih porodica, lako se pretvaraju u alatke za širenje intriga u rukama inteligentnih individua...

Njihova tendencija da gledaju na ljudsku realnost na indoktriniran i prost način kojeg smatraju “ispravnim”, često transformiše njihove dobre namjere u loše rezultate. Međutim, njihova ponerološka uloga može zadobiti makrosocijalne proporcije ukoliko se njihovi stavovi prema ljudskoj realnosti i njihove velike doktrine, za čije stvaranje imaju veoma izraženu tendenciju, stave na papir i štampaju u velikim tiražima.

Uprkos ovim njihovim tipičnim nedostacima, ili čak jednoj otvorenoj šizoidnoj deklaraciji, njihovi čitaoci ne shvataju kakve su istinske karakteristike tih autora; oni interpretiraju takva djela u skladu sa svojom ličnom prirodom. Umovi normalnih ljudi teže ka korektivnim interpretacijama zahvaljujući participaciji njihovog vlastitog bogatijeg psihološkog pogleda na svijet. Međutim, mnogi čitaoci kritički odbacuju ovakve radove sa jednim moralnim gađenjem ali nesvjesni njihovih specifičnih uzroka.

Jedna analiza uloge koju su odigrali radovi Karla Marksa lako otkriva sve gore navedene tipove apercepcije i društvene reakcije koje su dovodile do podvajanja među ljudima. [...]
Za vrijeme stabilnih vremena koja se naoko čine sretnim, mada su i ona obilježena nepravdom prema pojedincima i nacijama, ovi [šizoidni] doktrinari vjeruju da su pronašli jednostavno rješenje da srede probleme u jednom takvom svijetu. Takavi istorijski periodi uvijek su karakterizirani jednim generalno osiromašenim psihičkim pogledom na svijet, tako da se u takvim vremenima, jedan šizoidni, siromašan psihološki pogled na svijet ne istiće iznad ostalih i prihvata se kao jedna legalna ponuda.

Te doktrinarne individue karakteristično manifestuju određeni prezir u vezi moralista a onda zagovaraju potrebu za ponovnim otkrivanjem izgubljenih ljudskih vrijednosti i za razvojem jednog bogatijeg i ispravnijeg psihološkog pogleda na svijet.
Šizoidni karakter teži da nametne svoj vlastiti konceptualni svijet drugim ljudima ili društvenim grupama, koristeći jedan relativno kontrolisan patološki egoizam i izvanrednu istrajnost koja proistiće iz njihove uporne prirode.

Tako su oni na kraju u stanju da savladaju ličnost druge individue, što dovodi do toga da se ova počne očajno nelogično ponašati. Sličan uticaj oni takođe mogu izvršiti i na neku grupu ljudi kojoj su se pridružili.
Oni su psihički usamljenici koji se osjećaju ljepše u nekim društvenim organizacijama, gdje postaju žestoki pobornici neke ideologije, vjerski fanatici, materijalisti ili sljedbenici neke ideologije koja ima satanističke karakteristike. Ukoliko se njihove aktivnosti svode na diretne kontakte na nižoj društvenoj razini, njihovi poznanici ih obično vide kao ekcentrike, što ograničava njihovo ponerološko dejstvo. Međutim, ukoliko oni uspiju da sakriju svoju vlastitu ličnost iza pisanih riječi, njihov uticaj može otrovati umove u društvu u jednom veoma širokom obimu i za jedno veoma dugo vrijeme.

Karl Marx predstavlja najbolji takav primjer jer je on bio najpoznatija figura te vrste. Frostig, psihijatar iz stare škole, uključio je Engelsa i druge u jednu kategoriju koju je nazvao “kategorija bradatih šizoidnih fanatika”. Poznate proklamacije pripisane Sionskim Mudracima na početku prošlog vijeka počinju sa jednom šizoidnom deklaracijom. Devetnaesti vijek, pogotovo njegova druga polovina, čini se da je bio vrijeme jedne izvanredno velike aktivnosti od strane šizoidnih individua, koje su često bile, mada ne uvijek, jevrejskog porijekla. Nakon svega, moramo imati na umu da 97% od svih Jevreja ne izražava ovu anomaliju kao i to da se ona javlja u svim evropskim nacijama, mada u jednom značajno manjem stepenu. U naše naslijeđe iz tog perioda spadaju predstave o svijetu, naučne tradicije i zakonodavni koncepti začinjeni aromama šizoidnog shvatanja realnosti.

Uprkos činjenici što pisana djela šizoidnih autora sadrže u sebi gorenavedene nedostatke, ili čak otvoreno formulisane šizoidne deklaracije koje za specijaliste mogu da predstavljaju sasvim dovoljna upozorenja, prosječan čitaoc njih ne prihvata kao jedan pogled na realnost zahvaćen ovom anomalijom, nego radije kao jednu ideju prema kojoj on treba da zauzme neki stav koji je baziran na njegovim ubjeđenjima i rezonovanju. To je prva greška.

Ova previše pojednostavljena šema, lišena psiholoških boja i zasnovana na lako dostupnim podacima, vrši jedan intenzivan uticaj na pojedince koji su nedovoljno kritički nastrojeni, često frustrirani usljed svog lošeg prilagođavanja društvu, kulturno zapostavljeni, ili koji se karakterišu određenim psihičkim nedostacima. Drugi bivaju podstaknuti na kritiku baziranu na njihovom zdravom razumu, mada ni njima, takođe, ne uspijeva da shvate suštinske uzroke ovog problema....

Među osobama koje prihvataju sadržaje ovakvih dijela, možemo razlikovati dva posebna tipa apercepcije: kritički-korektivni i patološki.
Ljudi koji imaju normalan osjećaj za psihološku realnost skloni su inkorporaciji onih važnijih elemenata iz tih dijela. Oni će takođe trivijalizirati očigledne greške i nadomiještati šizoidne propuste uz pomoć svog mnogo bogatijeg pogleda na svijet. To onda vodi do jedne razumnije, odmjerenije, pa tako i kreativnije interpretacije, ali ne potpuno oslobođene uticaja grešaka koje su gore navedene.

[Ne dešava li se nešto slično i kad normalan čovjek čita tzv. “svete knjige”?!?]

Patološko prihvatanje se manifestuje kod individua sa različitim poremećajima, bilo da su oni naslijedni ili stečeni, kao i kod mnogih ljudi sa iskrivljenom ličnošću i onih kojima je nanesena neka društvena nepravda....
Šizoidija tako igra suštinsku ulogu kao jedan od faktora u genezi zla koje ugrožava naš savremeni svijet. Zadatak psihoterapije u takvom svijetu trebao bi podrazumijevati da se posljedice ovog zla eliminišu što god stručnije je to moguće....

U ponerološkom procesu ovog patokratskog fenomena, karakteropatične individue prihvataju ideologije stvarane od strane doktrinara, često šizoidnih ljudi, pretaču ih u jedan aktivni propagandni oblik i proširuju sa jednim patološkim egoizmom i paranoidnom netolerancijom svake filozofije koja se ne slaže s njihovom. [...]

извор

Оф обрисан.
Пре остављања коментара, погледати наслов теме.

Bambina zaljubio sam u tebe šarmantno cveće


teško je ovde suočiti se upm

Pa ovaj ko da opisa Drakulu iz nekog filma. Kultura, sarmantan, zavodljiv, a onda zavrsi posao. Hteli muski ili ne prznati, rado bi bili takvi.

Onodys, jel' to procita tekst, pa da isprobas. 

Ajd' sta se tu prepucavate!? Sve je jasno k'o dan .... Buntovnici/ce su privlacni .... oh, i te kako.

Osobe opisane u ovoj temi (tzv. psihopate), nisu ljudi sa manjkom inteligencije, vec naprotiv, sto namece zakljucak da je inteligencija vrsta afrodizijaka. Jos kada se pomesa sa finim fizickim izgledom, dobijamo opis tzv. neodoljive osobe 

psihopata sam al i ružan tako sam neodoljiv , verovatno

A ko o cemu "devojcica" o ustipcima, tj, o sex-u. Odmah bi "ona" nekog sa finim izgledom. A nisi li i ti sa te strane psihopata ??

Ма сви смо ми помало психопате...  вероватно...