Prošlo je 14 godina...i dalje volim prirodu,mada mi se u njoj javlja slika koja se ponoviti nikada neće.Znam,pre tri mjeseca doibla si i sina.Neka je sa srećom i svako dobro mu bilo.Kažu dobro vam ide,ako hvala bogu.Isto kažu i da si ljepša no ikada.Moguće li je to? Ako jes onda si nešto poput gorske vile.I onda si bila lijepa,ču lijepa?-nema te riječi koja bi te opisala.Znaš da nikada nijesam voleo davat komplimente no konstatacije.Komplimenti su vazdan lažni i služe nečemu a konstatacija je realan zaključak.Kažu da nijesi nikada pitala za mene...sve do nedavno.Znam,razlog mi je poznat.I ti pamtiš da sam ti na rastanku poželio svako dobro i sina u budućnosti.I da mi je to najteži poraz jer neće biti moj.Sada si se sjetila toga i pomislila na me.Kažu i da si oborila glavu kada si to upitala...nemoj.To nikada nemoj.Nema te zbog čega biti stid.Pa ja o tebi vazdan mislim iako nemam nikakvu nadu,niti se nadam.Zašto ne bi mislio na onu koja mi je bila prva ljubav,prvi poljubac,prvi pređen most...Nije me stid da po sto puta pitam za te,jer ti svu sreću Andrijana želim.
Kažu da je sin isti na majku.Neka,biće lijep sigurno.Kažu da si do sada sijala i zračila a sada...Zašto Andrijana...pa sada si dobila sina,želja svake majke svake Crnogorke da rodi junaka i da ga podoji svojim mlijekom u kome će junaštvo teći.Nemoj sada da te muči prošlost ona nije bila mučna no prelijepa.Nemoj Andrijana.Znao sam da će ovi trenutci doći.Pribojavao sam ih se.Znao sam te Andrijana.Poznavali smo jedno drugo u mladežNije bilo šanse da sakrijemo nešto.Čim nešto ne bi bilo u redu jedno od nas dvoje bi to znalo.Ne krivim te ni za šta.Ne krivim ni sebe mada sam možda ja svemu kriv.Da,ja.Biće ti čudno što to kažem jer ti si bila ta koja je otišla na studije,a ja nijesam hteo da pođem u to vrijeme.rekao sam ja ostajem u Crnoj Gori čekaću te.Tu je u stvari i greška.Razdvojismo se.Poslije par godina si došla i uoči mi rekla da si se drugom podala i da ćeš sse udati.Nijesi mnogo objašnjavala....niti si trebala.Znaš da sam realan i svjestan čovjek.Nijesam te zaustavljao,a trebao sam,o kako sam trebao! Poslije dvije godine si dobila šćerku i bio sam sretan zbo tebe.Čuosam za probleme da više nijesi mogla da rodiš jedno vrijeme.Liječila si se i u inostranstvu.Tada sam ti bio veoma blizu a nijesam ti se javio.Da bila si u Veroni,znam da ti muž tu ima rođake.Pomislio sam da ti se moja želja da imaš sina neće ostvariti.Ti si garant mislila da sam te prokleo-nijesam,niti bih to mogao.Ipak si ga dobila.Moja želja se ostvarila.Kazu da mu je kršteno ime-u stvari moje ime! I to sam saznao pre neki dan.Hvala ti Andrijana.Biće to momčina! Ima ime a i majku lijepu,sve su šanse da bude lijep i jak,pravi muškarac.Znam da si imala krizu ubraku.naši ljudi su ti najveće tračare na svjetu,sve znam.Što ćeš,imaš đecu pamet u glavu.Nije šećer u vodu.On je bio ženskaroš i pre tebe,i to sam saznao.znala si da je takav i izabrala si ga.Znači bilo je nešto u njemu što te je zaludjelo za čim ti je srce zaigralo i što je uspjelo našu ljubav da nadjača.Pomisli na to i opet ćeš naći mir u braku.Sestra ti brine,kaže da nije dobro,i da vam škripi.Ali da ste već takve situacije uspjeli da prebrodite...No ovaj put...Što je Andrijana,muči li te priroda? Sklanjaš li glavu kada ugledaš mirisnu livadu i zelenu travu? Da li ti smjeta proljeće Andrijana? Misliš li na Žabljak? Znam,Andrijana znam.I ja sam se bojao proljeća,sklanjao  glavu od zelene trave.Jer tada se u na njoj pojaviš ti...Poželiš li čuti meketanje koza na livadi Andrijana? Šetaš li šumama? Ne vjerujem jer ni ja nemam hrabrosti.kad vidim livadu ja se sjetim onog popodneva u proljeće...Sjetim se tvoje rasute kose po travi...Sjetim se meketanja koza...Čujem tvoje uzdisaje i tvoje dahtaje...Bili smo prvi jedno drugom,bili smo pred punoljetsvom,bili smo veseli,puni života ineiskvareni od gradskog uticaja.Bili smo u našim brdima.U Italiji sam izbegavao prirodu madata priroda i nije kao naša.U Srbiji i nema bar u gradovima i oklini neke lijepe prirode ,naročito u Vojvodini.Samo sivilo i depresija.Vojvodina je lijepa zimi samo kad padne snijeg a ni to nije bog zna što.A naša brda su lijepa u bilo koje godišnje doba.Nijesam oženjen,znaš to.Nije se dalo.Nije da nijesam želeo no nije išlo.Evo gazim trideset i drugu,vreme prolazi...Pričam sam sebi da muškarcu nikada nije kasno ali znam da sebe zavaravam.I sve je manje prilika.djevojke blizu moje starosti su odavno poudate,a ove mlađe su za mene ipak đevojčice...kažu ljubav ne zna za godine,nijesam baš pripadnik te rečenice.No,ko zna možda ću se ubrzo oženit,to samo bog zna.ne žalim se ali se i ne hvalim.teško je kada si sam,kada te niko ne čeka posle napornog dana,i kada nemaš đece oko sebe da ti čupkaju kosu i igraju se sa bradicom.Moji su se već pomirili sa sudbinom-kažu unuka vidjeti od mene neće.Sjedeli su mi na glavi ali su i sami odustali.No ne plaši mene ta samoća koliko me plaši proljeće...U proljeće sve cvjeta a ja venem.Sjećam se prirode a bježim od nje.No lako ćemo mi za mene.Čuvaj ti svoj brak,mani se prirode...Pusti davno ispričanu priču,budi jaka,sina odgoji i budi mu majka za primjer u šta ne sumnjam.I ako pomisliš da bi mi možda...nešto...nekad i mogli...Znaj da ne bi.Nijesam više onaj tvoj mladić,pun života i snage.jesen u meni teško da može da se otera.Čudna je ova glava.Nema više naših livada,sada su tamo tužne zore,nema toliko mladih.Sve je manje i manje.Sve ode u potragu za bolji navodno boljim životom.O kako greše,zar ne? Mi to znamo.No sada smo,tu đe smo.Nijesmo daleko a opet jesmo.I moram ti reći nešto bitno,i dalje često silaziš s plafona i uspavljuješ me....kao bezbroj puta na zelenoj travi.U misli mi dođeš ti i tada tonem u slatki san,to mi ne možeš oduzeti.Stoga ne žali,jer mi smo imali lijepe trenutke,oni su vječnost.Uživaj Andrijana u đeci,vodi ih u parkove,u šume neka zavole prirodu.neka se prirode ne boje kao mi.Priroda treba da navlači osmjeh na lice a ne tugu.Neka leže u zelenoj travi i gledaju u nebesko plavetnilo.tako će i tebi biti lakše.Znaj da to isto nebo ću posmatrati i ja.ne posustaj srno,no ponosno digni glavu i koračaj hrabro sa svih svojih 189 cm visine,kao lijepa jela sa planina,svojim dugim vitkim nogma,stasita i ponosna.Zalepršaj kosom (čujem da je nikada nijesi šišala na kratko) i nemoj znaš da sam vazdan govorio da je kosa ukras ženinog tjela.Znaj da ću se n za tebe pomolit i da sam uvek stobom u mislima.Neću više da čujem da si tužna.Ne kvasi lice suzama,kvariš lepotu.Ne stoje ti suze.osmjeh je vazdan bio tvoje najjače oružje.U zdravlju Andrijana,svaka vam  sreća...Sjećam se i ja prirode.