Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji su nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume s kojima se pojedinac ne može nositi te ih spontano potiskuje u nesvjesni dio uma
Jeste li svjesni toga da ove godine obilježavamo 101 godinu od rođenja Sigmunda Freuda? Ako ne, ništa vam ne zamjeramo. Ne biste mnogo izgubili i da niste čuli za toga precijenjenog psihijatra. No, taj naturalizirani Bečanin bio je majstor samoreklame i marketinga, kojima je uspio stvoriti kult o sebi, a idućim pokoljenjima nametnuti komične teorije o seksualnosti i psihičkim poremećajima te dugometražnu terapijsku tehniku, čija djelotvornost nije ništa veća od stope spontanih izlječenja i oporavaka uz pomoć placeba.


Sigmund Freud, rođen kao Sigismund Schlomo Freud (Freiberg, 6. svibnja 1856. - London, 23. rujna 1939.) bio je austrijski liječnik, filozof i neurolog te utemeljitelj kontroverzne teorije i psihoterapijske tehnike psihoanalize.

Vjerovati u ispravnost glavnine Freudovih postavki danas je težak anakronizam, a liječenje psihičkih poremećaja psihoanalitičkom terapijom odavno je ustupilo mjesto mnogo djelotvornijim modernim sredstvima protiv depresije, anksioznosti i psihotičnih poremećaja.
No, Freudu moramo kao olakotnu okolnost priznati činjenicu da je djelovao u vrijeme psihijatrijskog srednjeg vijeka, bez tehnologije za prodor u mozak i proučavanje biološkog funkcioniranja mozga i središnjega živčanog sustava.
Od psihičkih oboljenja, Freud se osobito zanimao za histeriju, danas napuštenu dijagnozu, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala široku paletu smetnji, te za neurozu, koja je također u međuvremenu zamijenjena prikladnijim dijagnozama. Neuroza u većem dijelu odgovara danas prihvaćenom terminu poremećaja raspoloženja, među koje spadaju depresija i anksioznost.

Freudova se psihoanaliza temelji na pretpostavci da na ljudsko ponašanje i osjećaje djeluju brojni čimbenici kojih ljudi nisu svjesni. Oni imaju potencijal učiniti ljude nesretnima, što se očituje kroz brojne simptome koji uključuju depresivnost, anksioznost, poremećenu ličnost, sniženo samopoštovanje itd.
Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji nalaze se nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume (osobito iz djetinjstva i iz odnosa s roditeljima). Oni su toliko bolni da se pojedinac ne može nositi s njima niti sa sjećanjima na njih, ali ne mogu biti jednostavno izbačeni iz uma, nego ih pacijent spontano "gura pod tepih", odnosno u nesvjesni dio uma.
Cilj je psihoanalize otkloniti "neuroze" te vratiti pacijentov oštećen ego u normalno stanje. Psihoanaliza se provodi kroz dugi niz seansi, po tri do pet puta tjedno, u trajanju od četiri do šest godina. Pacijent tipično leži na kauču i razgovara s psihijatrom, nabacujući što mu padne na pamet, prema nečelu slobodnih asocijacija i prepričavajući snove. Freud je snove i asocijacije smatrao ključevima za razumijevanje potisnutih konflikata te je vjerovao da oni imaju sposobnost izvući iz nesvjesnoga sjećanja na navodne potisnute traume i nerazriješene konflikte.
Na temelju prikupljenog tijekom tretmana, analitičar postavlja hipoteze o pacijentovoj prošlosti i sadašnjem životu. Terapeut odgađa priopćavanje svojih hipoteza i zaključaka pacijentu sve dok on i sam ne dođe do istih zaključaka. Otkrije li terapeut svoja zapažanja prerano, u pacijentu se javlja otpor prihvaćanju tih zapažanja. Prevladavanje otpora zahtijeva dodatno vrijeme i trud obaju sudionika, a kad pacijent prihvati zaključke, on nekim čudom biva automatski izliječen.


Proces traje sve dok pacijent ne izgovori ono što se podudara s terapeutovim hipotezama, a s obzirom na to da mogućih hipoteza ima na tisuće, razumljivo je da tretman traje godinama, uz golem utrošak pacijentova vremena i novca.
Od pedesetih godina prošloga stoljeća medicina je skupila mnogo dokaza da su svi psihijatrijski poremećaji biološkog, a ne psihološkog karaktera i da su posljedica kvara u neurofizološkoj funkciji središnjega živčanog sustava. Stres je najčešći okidač psihijatrijskih poremećaja, no on to čini biološkim djelovanjem na rad živčanog i endokrinog sustava, neovisno o pacijentovoj volji ili načinu razmišljanja.
Freudova teorija o izlječenju putem osvješćivanja navodno potisnute traume može modernim psihijatrima, upućenim u biološku podlogu psihičkih poremećaja, zazvučati iritantno, a misao na gomile pacijenata koji su u nedostatku lijekova primali psihoanalizu i neke od njezinih inačica može djelovati frustrirajuće. Primjerice, najdjelotvornije metode liječenja najtežih oblika depresije potpuno zaobilaze psihološki pristup i "udaraju" direktno u mozak - elektrostimulacija, stimulacija živca vagusa, dubinska moždana stimulacija, da ne spominjemo psihofarmake.

Majstor propagande

Prije četrdesetak godina njemački je psiholog Hans Eysenck skupio i razmotrio sva raspoloživa istraživanja o djelotvornosti psihoanalitičke psihoterapije. Došao je do zaključka da psihoanaliza nije djelotvornija od placeba (fiktivne terapije ili lijeka) i da ne dovodi do poboljšanja stanja u većoj mjeri od spontanih izlječenja. Naime, u razdoblju od četiri i više godina, koliko traje psihoanalitički tretman, izvjestan postotak pacijenata doživi poboljšanje stanja i bez ikakve terapije.
Takva je spoznaja navela Eysencka da zaključi kako je "Freud nesumnjivo bio genij, ne znanosti, nego propagande; ne čvrstih dokaza, nego uvjeravanja".
Neki su autori kritizirali Freuda zbog krivotvorenja rezultata svojih istraživanja. Jedan od najslavnijih slučajeva uključuje Rusa Sergeja Pankejeva, koji je istražila novinarka Karin Obholzer. Pankejev je trpio od jake neuroze (depresivno-anksioznog poremećaja) i uzastopnih noćnih mora, koje su mu izazivale patnje i onemogućavali u normalnom funkcioniranju. Freud je iz Sergejevih snova zaključio da je pretrpio seksualnu traumu u djetinjstvu. Kad je Pankejevu priopćio navodni uzrok njegovih tegoba, on je navodno odjednom ozdravio.
No, istraživanja su pokazala malo drukčiji razvoj događaja. Pankejev se nikad nije oporavio, nego je do smrti išao na tretman kod drugih psihoterapeuta, a njegovo se stanje vremenom znatno pogoršavalo. Štoviše, Zaklada Sigmunda Freuda plaćala mu je mjesečnu naknadu tako da bi ostao skriven u Beču i da prijevara ne bi izašla na vidjelo


Freud i seks
Freud u razradi svog sustava mišljenja često služio likovima i zapletima iz antičkih mitova, tako da je pribjegao Sofoklovu "Kralju Edipu" ne bi li poručio da ljudsko biće prirodno teži incestu i objasnio kako je ta težnja potisnuta.
Tvrdio je da spolni život počinje manifestacijama koje se javljaju ubrzo nakon rođenja, a seksualni je razvoj podijelio u četiri faze: oralnu, sadističko-analnu, faličnu i genitalnu, od kojih je svaka obilježena specifičnim događajima.
Tijekom oralne faze, pojedinac je ponajviše usmjeren na stjecanje zadovoljstva potrebama usta, koja Freud shvaća kao prvu erotogenu zonu. U sadističko-analnoj fazi dijete traži zadovoljenje kroz agresiju i funkciju izbacivanja izmeta. U faličnoj fazi djeca postaju usmjerenija na svoja spolovila. U dječaka se, navodno, javljaju strah od oca i kastracije te Edipov kompleks, pri kojemu mašta o spolnim odnosima s majkom. Analogno Edipovu kompleksu, djevojčice razvijaju Elektrin kompleks, koji se očituje zavišću dječacima na njihovim penisima.
Zatim seksualni razvoj na neko vrijeme zastaje, te se zaključuje u genitalnoj fazi, u kojoj su svi elementi seksualne funkcije do kraja organizirani i koordinirani. Homoseksualnost je gurnuo u isti koš sa seksualnim perverzijama, tumačeći ih kao posljedice "pogrešaka u seksualnom razvoju."
Freudov psihosocijalni model mnogi su kritizirali i osuđivali. Neki su odbili njegovu ideju o seksualnosti u dječjoj dobi, o incestu kao "prirodnoj ljudskoj težnji" i o navodnoj ženskoj "zavisti" muškarcima na penisu.
Moderna medicina odbacuje i njegovu ocjenu homoseksualnosti kao poremećaja, no zahvaljujući velikom kulturnom utjecaju Freudovih teorija, u prvom su dijelu 20. stoljeća mnogi homoseksualci bili zatvarani u ustanove za duševno oboljele te "liječeni" psihoanalizom i srodnim tehnikama, od kojih su neke i danas u upotrebi među konzervativnijim terapeutima.
Autor:
Ozren Podnar, prof.

Uz sve mane koje su neosporne Frojdu se mora priznati pionirski rad ali i ta propaganda dovela je do većeg interesovanja za psihologiju i psihijatriju, što je u krajnjoj liniji dovelo do izvrsnih napredaka. Kad bi danas pogledali Magelanove mape isto bi se smejali kao i Frojdovim zabludama.

Treba napomenuti da je dr Laza Lazarević takođe bio značajan naučnik u oblasti psihijatrije, a da mi njegovo ime pominjemo samo pežorativno.