"moja prošlost — to sam ja!"

Prizivajući u sjećanje zbitija iz svoga gustog i bolnog ljeta šezdesetdruge godine, Sabahudin će potonjih dana i godina u svemu prepoznati jednu posve neobičnu stvar: kako su se na njegovu ranjenu dušicu slagali sve novi i novi dani i događaji, tako su se sve više oštrile mutne tavanske slike i sve jasnije punila prazna mjesta njegovog pamćenja. Same su se u sjećanje vraćale riječi, pokreti i slike koje — dok su se zbivale — nije stigao upisati u traku pamćenja. Danas zna: kad je, idućih dana, u Patkama pukla priča o redaljci u njegovoj golubani, Drenko Zlok je ispljunuo čik sa donje usne i u četiri riječi riješio tajnu Šintorovog zločina:

— Tako se pravi kurava!

Uspio je Sabahudin toga trenutka s lica skinuti grč bola i kao nehajno štrcnuti pljuvačkom u pravcu Drenkinog otpljunutog čika — ali ni tada, ni poslije, godinama, nije uspijevao Doli Bel zamisliti — kao kurvu. U sluh su mu pristizali njeni tavanski jecaji i — toga se naknadno sjetio — njeno molbeno, ponavljajuće: "Braco, Braciiikaa!" Zar može — pitao se — postati kurva djevojka koja tako, u takvom trenu, tepa onome koga voli, prekrivena dahćućim tijelom neželjenog mužjaka?

— Tako se pravi kurava!

Bezbroj je puta, potonjih dana, ponovio u sebi Drenkinu rečenicu i svaki je put jasno osjećao kako jenjava bol u plućnim predjelima duše, a sjećanje na paklenu noć u njegovom tavanskom raju biva ovjereno gutavim trbušnim žigom nesreće. Dozivao je, danima, pouke i znanja iz Sudbinske knjige, govoreći: "Ja ne patim. Ja ne patim. Ja ne patim." Činilo mu se da žmiravi i kosi očev pogled za stolom neprestance vreba čas da upita i kaže: "Pa uradi li ti štogod pametno. U golubani?" Bježao je očima po šarenoj mušemi stola dok su se njene ornamentne krivulje, kao u prevrnutom fildžanu popijene kafe, pretvarale u čudovišni svijet nepostojeće faune, s porukama i značenjima od kojih mu se stezalo nejako srce. Govorio je: "Mi smo ono što smo sami od sebe načinili, a ne ono što je od nas načinila sudbina." Izgovarajući u sebi premudru rečenicu iz Sudbinske knjige osjećao je kako mu nedostaje snaga potrebna da joj vjeruje, baš kao što u sebi nije nalazio snage da logički razluči rad sudbine od vlastitog rada na postanku onog što treba da se zove ljudsko biće: "Zar moja sudbina i ja — nismo jedno te isto?" "Sve će mi biti jasnije" — mislio je — "kada sve postane prošlost."

Mnogo godina kasnije, kad bude listao suhe stranice svoga sitnopisnog Dnevnika, Sabahudin će pomisliti kako prošlost zapravo i ne postoji u vremenu: "Moja prošlost — to sam ja!", zapisaće u svakodnevna kožni rokovnik, uvjeren da mu za pravo daje vazdašnji žig u trbuhu pri pomisli i sjećanju na gusto ljeto šezdesetdruge. "Moja prošlost — to sam ja."

Našao je Sabahudin tada da samospoznaji najlakšim putem vodi samo sjećanje i misao o vlastitome sjećanju. Bilo mu je jasno: priča koja pukne u Patkama, pukla je i na Kovačima. Priča koja pukne na Kovačima, pukla je i u Domu kulture. A da pukne u Domu, a ne dođe do upravnikovih ušiju — bilo je nemoguće. Nije se čudio, tih dana, upravnikovom pitanju, čudio se svojim odgovorima. Upravnik ga je pozvao u kancelariju i okrenut leđima, s pogledom kroz mutno jesenje staklo, govorio:

— I skonča ta svinjarija?

— To nije svinjarija.

— Je li skončalo, pitam?

— Gotovo je.

— To je dobro, Dino.

— To nije dobro, druže upravniče.

— Da znaš da sam se brinuo.

— Folirate, druže upravniče ...

I Sabahudin pamti da se upravnik okrenuo, s brižnim licem roditelja, pogledom obojivši Sabahudinove obraze vrelim rumenilom stida.

— Ti i ne znaš šta je moglo biti.

— Bolje da pucnemo koju partiju, druže upravniče ...

— Može, ali na petnaest, dečkec ...

Nizali su se tako prvi jesenji dani nakon Sabahudinove (i Doline, nadao se Sabahudin) paklene noći, i njegov se život polako selio sa sunčanih strmih baščaršijskih sokaka niz trgovački metež Sarača, pored Katedrale, do tamne zgrade debelih zidova čiji su dični i opširni naziv Prva klasična gimnazija đačka usta s naročitom nasladom kratila u jednostavno i kratko: Bastilja. Sabahudin je, ne govoreći nikome ništa, među školske drugare došao s osjećanjem nadmoći i činilo mu se, svakoga trenutka, kako na njegovome licu sve piše i kako to sasvim lako može pročitati svaki onaj koji zna čitati znakove ljudskog lica. Ali — takvih kao da među Sabahudinovim školskim drugarima nije bilo. Vraćao se kući, pod silne rentgen-zrake očevog pogleda, spreman na trpnju što mu zadaje očeva šutnja u kojoj stanuje neizgovoreno pitanje.

svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem

Boraveći polovicu dana među teškim zidovima Bastilje Sabahudin je, u zao čas, povjerovao kako je, napokon, minulo sve. Učinilo mu se da može — sada, kada je sve prošlost, slobodno čeprkati po truplu minulih jadovitih događaja podvrgavajući tako svoju novu, okorjelu dušu onome što je u Dnevniku nazivao svirepom autoanalizom. Bez jasne svijesti o svrsi svojih svakodnevnih sati sekciranja ponavljao je načinjene geste i izgovorene riječi, obilazio mjesta upisana u reljefni atlas ljetošnjeg bola. Sve strahujući da ga ko ne vidi ispušio je šest "Morava", dok mu je u uhu odzvanjala beznadežno naivna Dolina rečenica: ,,A gdje je Milano?" Šuštao je celofan među Sabahudinovim prstima, i on je nastavljao razgovor sa Doli leteći dalekim beskrajnim međuzvjezdanim prostorima u kojima su glasovi odzvanjali hiljadosttruko: "Milaano ti jeee u Itaaalijiiiii... Ovo je Andromedaaaaa ..."

Na pustoj grobljanskoj padini Sabahudinu se, naslonjenom na nišan, učinilo da dolje, kod ringišpila vidi Šintora i Doli Bel, kako kaska iza njegovih širokih leđa, nasmijana. Poslije će Sabahudin rekonstruisati stvarnu sliku toga časa: na tvrdom cirku Hitlerovog igrališta majstori su pakovali ringišpil, sortirajući istorodne daske i grede u zasebne gomile, namatajući beskrajne žice instalacija na goleme drvene mosurove. Besmisleno je na osovinskoj gredi visio nijemi mrežasti krug zvučnika, glasovi što su se povremeno čuli stizali su odozdo, iz uskomešanog ljudskog mravinjaka: "Dodajiii!" — "Ne tako, hajvanu..." — "Gornju, gornju, gornju kad ti kažem ..."

Sabahudin se ne sjeća kad je počela kiša. Pamti da mu se niz lice slijevala žestoka gusta tečnost od koje mu je bilo prijatno i lijepo: pridodavao je toj tečnosti i svoje očne lučevine i činilo mu se da u tome miješanju nebeskih i njegovih suza ima nečega uzvišenog. Majstori su i dalje, nimalo uzvišeno, pakovali ringišpilsku ruševinu i toj se slici raspadanja i ponovnog sabiranja predavala cijela njegova skorena duša. Pamti da je, u neka doba, osjetio opominjuću mokrinu pod sobom i da je, toga časa, pomislio kako treba ustati. Tijelo se, međutim, nije odazivalo moždanoj zapovijesti i Sabahudin je ostajao da sjedi — više ne na travi, nego na vodi pod kojom je plakala trava. Pomislio je kako on čini isto što je, onomad, na tužnom faletićkom izletu, činio otac — i kako u tome mora biti nečega ružnog.

Nikako se, dakle, nije dalo da skonča Sabahudinovo herojsko ljeto šezdeset druge. Naredni dani skupili su porodicu Zolj oko Sabahudinove postelje: u njegovom sjećanju ostalo je izduženo očevo lice nad krevetom, smotani tanki peškir u očevim rukama, vrelina zagrijanog crijepa pod peškirom. Sabahudin ne zna da li je sa time u vezi njegova svagdašnja preosjetljivost na zvukove, ali pamti da je, po vlastitom uvjerenju, sasvim muški podnosio strašne, halucinatne sate bolne upale uha. Pamti kako je, u teškoj vatri vrućice, odagnavao od sebe ružnu misao o tome kako tek bolest u kuću Zoljevih unosi sklad. Evo, iz Kerimove ruke — iste one što ga je tukla za svaku popušenu cigaretu — u Sabahudinovo uho, iz zagrijane kašičice, slijevaju se vruće kapi zejtina i on prati njihov spori tok kroz bolne zapušene ušne kanale. Višestruko se umnožavaju glasovi pored postelje i Sabahudin ne razlikuje njihovo porijeklo. Da li ovo izgovara otac? Ili ja ovo sanjam? Buncam li?

— Je li bila lijepa?

— Jeste, bila je strašno lijepa ...

U bolesnom sluhu širi se u beskraj prostor njegove lubanje i u tome prostoru zvoni metal beskonačnog niza brojeva od kojih je svaki zasebno ljudsko biće i javlja se drukčijim glasom i žestinom: DEVETNAEEEEEST! HILJADU I JEDAN! STOTRIDESET I DVAAAAA! I putuju beskrajnim prostorom Sabahudinove lubanje košmarne slike i zvuci, odmotava se cio film ljeto je nesreće od samoga početka: Sabahudin u vrućici vidi na kaldrmi rasutu sitnjež iz Doline zgužvane tašne, smrskane komadiće bivšeg okruglog ogledalca, vidi nateklu modricu Šintorove lijeve jagodice, žarkastu putanju Rasimovog nedopušenog čika, čuje Dolin glas i jecaj: "Bracikaaa! Bracika"! U taj se košmar na trenutke useljava očev nestvarni glas i Sabahudin čuje sebe kako odgovara:

— Jesi li ti hipnotisao ono u šupi?

— Tata, nemoj se šalit, ja sam bolestan...

— Ozbiljno pitam. Jesi li šta radio!

— Kako misliš, tata?

— Čulni rad na bazi elementarnih poriva. Seks!

— Jesam. Onako. U usta!

— Šta u usta?

— Ljubili se.

— Aaa — to je dobro. Kako ti se zvala?

— Doli Bel.

— Sjećaš li se kako izgleda!

— Sjećam, tata.

— To je dobro. Treba da se sjećaš. Nema ništa bez sjećanja.

Nikada Sabahudin, potonjih godina, neće odgonetnuti šta je u tim danima vrućice bilo stvarno izgovoreno, a šta se zbivalo u njegovom bolesnom sluhu. Siguran je da je naglas izgovorio rečenicu: MUZIKA JE JAK IZUM — do koje je došao netom minule bolne noći, u času ozarenja shvativši da je stvorio novu rečenicu koja se, sa istim smislom, može pročitati i unatrag: "MUZIKAJEJAKIZUM! Kerim je kazao: "Ama, zovimo doktora, pusti crijep i zejtin!" Sabahudin pamti da je u tome času otvorio oči i pogledom zovnuo Kerima:

— Može se čitati i unatrag!

— Tata, on bunca!

— Ne buncam. Može se čitati unatrag: muzika je jak izum! Daj mi olovku!

Pobijedio je tako Sabahudin svoju nanadnu, a tako nužnu, septembarsku bolest i iz postelje ustao obasut jasnim zracima radosti i zdravlja. Upisujući u Dnevnik, potonjih dana, istoriju svoje bolesti, njen tok, ishod i kraj, samo se na časak dvoumio hoće li, ili neće, stranicu Dnevnika završiti pobjedonosnom rečenicom: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem." Niz prozorsko staklo slijevala se, toga jutra, sitna sarajevska jesenja kiša zaklanjajući zastorom prskajućih kapi vidik na Halilbašića cestu — i Sabahudin shvati da je ljeto konačno, konačno, zbilja prošlo, i da je iz toga ljeta iziišao jedan novi, drukčiji, pametniji i jači Sabahudin Zolj — čija ruka, evo, sa punim pravom ispisuje neprikosnovenu, dalekosežnu, nesumnjivu istinu: SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE VIŠE NAPREDUJEM.