Jedan coban živi u zaostalom planinskom podrucju, daleko od civilizacije, bez struje, bez radija i televizije. Jednoga dana sidje sa planine i uputi se prema obližnjem gradu, naravno pješke. U jednom trenutku ispred sebe vidi dvije tracnice i pragove pruge i zakljuci da se mora raditi o nekoj cesti, te je odluci slijediti. Nakon pola sata hodanja po pruzi u susret mu dolazi vlak, koji on nikada nije vidio. Vlak pocne svirati, para izlazi iz lokomotive, cuje se "huuu, huuuuuu", ali coban, ne shvacajuci o cemu se radi, ne mrda s pruge - i vlak ga pogazi.
Nakon tri dana probudi se coban u bolnici, sa slomljenom nogom i rukom, oboje u gipsu. Ustane se iz kreveta, uzme štaku koju je našao naslonjenu na zid, i oslanjajuci se na nju krene, šepajuci, u razgledanje tog cudnog mjesta gdje se našao. U jedno trenutku se nadje u cajnoj kuhinji, gdje upravo u tom momentu zakuha voda u cajniku, cajnik pocne pištiti i iz njega pocne izlaziti para, a coban sa štakom pocne lupati po cajniku. U tom trenutku u kuhinju udje jedna bolnicarka:
- Ma covjece, što to radiš?
- Neka, neka, treba njih dok su mali!