ScorpionS :: Biografije izvodjaca i bendova

Scorpions

Od mnogih stvari koje godinama izdvajaju hard rock i heavy metal od ostalih glazbenih pravaca, dvije su svakako najupečatljivije. Ta vrsta glazbe definitivno ima najodanije fanove i njezini su predstavnici kreatori najvećeg broja balada, među kojima su mnoge svevremenski klasici. I dok se o tome imaju li Scorpions najodanije fanove možda i može dvojiti, u drugoj kategoriji apsolutno nema dvojbe; ovi su Nijemci 'kraljevi balada' bez konkurencije. I po broju skladanih i po njihovoj kvalitativnoj razini.

Priče o velikim rock bendovima svoje su prve retke, u najvećem broju slučajeva, počele ispisivati u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. I dok je popularnost nekih od njih dosegla točku usijanja odmah na početku karijere, ima i glazbenika koji su godinama u tišini teško gradili temelje nečeg velikog. Ali su ustrajali, i uspjeli u svojim nakanama; stvorili su bendove koji su postali ikone rocka.

Takav je slučaj i s njemačkim bendom Scorpions, čiji su osnivači utrošili mnogo vremena i napora prije nego su uspjeli postati ono što su danas, ali i mnogo godina unatrag - jedan od najvećih titana u rock povijesti.

A sve je krenulo otprilike ovako: godina je 1965., grad Hannover, u kojem je anonimni, sedamnaestogodišnji gitarist i tekstopisac Rudolph Schenker, poput mnoge poslijeratne djece u Njemačkoj, bio opčinjen rockom i želio je napraviti bend po uzoru na The Beatles, The Rolling Stones, The Yardbirds, Cream, Pretty Things ili Spooky Tooth, čiji je bio veliki obožavatelj.Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Prve su godine postojanja Scorpionsa bile svedene tek na uobičajeno sviranje obrada afirmiranih bendova, tumaranja po lokalnim klubovima i sličnim glazbeno - porođajnim mukama. Drugi dio povijesti kreće 1969. godine, kada Rudolf, ritam gitarist i pjevač, pa gitarist Karl - Hainz Vollmer, basist Lothar Heimberg i bubnjar Wolfgang Dziony, bilježe prve značajnije lokalne nastupe.

Ta je postava, u kojoj je jedno vrijeme bio i bubnjar Werner Lohr (ex-Harlis), iako nikad nije napravila nešto posebno, udarila prve čvrste temelje benda, kojem će se jednog dana mnogi klanjati. Bend po imenu Scorpions.

Sljedeći značajan događaj dogodio se na prijelazu iz 1970. u 1971. godinu, kada dolazi do prvih ozbiljnijih promjena u line-upu; bendu se priključuju solo gitarist Michael Schenker, Rudolphov mlađi brat, koji je zamijenio Vollmera, a, ono što je još bitnije - s njim je došao i pjevač Klaus Meine. Njih su dvojica pristigli iz hannoverske rock skupine Copernicus, čiji su bili i osnivači. Osim u Copernicusu, Michael je 1966. godine svirao u The Innovates, a 1968. u grupi Cry, dok je Klaus u tim godinama bio u bendu Mushroom. Usput, s njima su u Copernicusu svirali bassist Holgar Twelve i bubnjar Mike Grimcke. I to bi možda moglo nekoga zanimati.

A što se tiče Scorpionsa, oni u postavi Meine/R. i M. Schenker/Heimberg/Dziony, snimaju debi ploču, koju producira Conny Plank u Hamburgu, ime joj je "Lonesome Crow" i izlazi 1972. godine. Ta je ploča mix različitih stilova; rocka, bluesa, jazza, progressive, psihodelije, i bitno je drugačija nego njihovi kasniji radovi. Ustvari, jedina je takva u Scorpions - eri. Materijal s te ploče je korišten za soundtrack njemačkog antidrugs filma "Das kalte Paradise", što je bendu omogućilo da zaradi prvi značajniji novac.

Mračne melodije u stilu Black Sabbatha i stilske vratolomije kakve su predstavili Led Zeppelini na svojim prvim pločama, osim teških, turobnih gitara, afirmirale su u potpunosti i Klausov tenor. Ploča se sastojala od sedam naslova, koje su skladali svi članovi benda, a komplicirani, višeritmični "I'm Going Mad" i "Leave me", najjači su joj naslovi. Ona je odmah prihvaćena od svih relevatnih subjekata, što je za direktnu posljedicu imalo turneju s tadašnjim rock zvijezdama: Uriah Heep, Sweet, Rorry Gallagher, Atomic Rooster i UFO.

Ali, ta je turneja imala i jednu negativnu stranu. Naime, Michael se sprijateljio sa članovima tog britanskog benda, te je Scorpionse zamijenio UFO-m, došavši tamo umjesto Bernie Mardsena. Prelazak Michaela u UFO bio je dosta zanimljiv. Naime, za vrijeme koncerta u Regensburgu, održanog u lipnju 1973. godine, članovi britanskog benda zamolili su kolege iz Scorpionsa da im posude jednog gitaristu i nešto opreme. To je bio Michael, koji je nakon tog nastupa postao član UFO-a.

Na Michaelovo mjesto dolazi Ulrich Roth (poznatiji kao Uli Jon Roth, član skupine Dawn Road). Prije toga, u bendu je nakratko bio bassista Achim Kirchoff, no opet se vratio Heimberg, koji u konačnici ipak definitivno odlazi, a mijenja ga Francis Bucholz. To nisu bile sve promjene: otišao je i bubnjar Dziony, a zamijenio ga je najprije Joe Wyman, a zatim i Jurgen Rosenthal (ex-Eloy, Dawn Road i Morrison Gulf).

Usprkos uspjehu na početku karijere, do odlaska većeg dijela postave došlo je, kako se to kaže 'zbog razmimoilaženja u mišljenjima'. No, to se nije odrazilo na kvalitetu, obzirom da su novi članovi i više nego dostojno zamijenili otišle. U prvom se redu to odnosi na gitaristu Rotha, ali i Bucholza, koji je postao jedna od većih konstanti u povijesti benda.

Usprkos sitnim trzavicama u tom vremenu, koje su za posljedicu imale brojne promjene članova, Rudolph Schenker je i dalje bio uvjeren da će Scorpions 'jednog dana biti među najvećim heavy metal bendovima na svijetu'. To je bila njegova ambicija u vremenima osnivanja benda, u nju je i dalje uporno vjerovao, i maksimalno se trudio da ona što prije iz ambicije preraste u stvarnost.

A upravo je ranije izneseni pojam 'heavy rock metal' ključan u opisu druge ploče, izdane 1974. godine pod imenom "Fly To The Rainbow". Čvrsti hard & heavy naslovi s psihodeličnim utjecajem, prepoznatljivim catchy melodijama i čistim solažama, označili su početak nove skladateljske ere. "Speddy's Comming" i "This Is My Song", tipični su naslovi s hard ritmovima, čvrstim aražmanima i pamtljivim refrenima, a odrješite heavy balade "Fly People Fly" i "Fly To The Rainbow", prve su poznatije pjesme umirujućeg ritma, po kakvima će Scorpionsi uskoro postati prepoznatljivi i prihvaćeni, a što je najvažnije priznati i u širim, nemetalnim okvirima.

Ustvari, početak je to priče o 'kraljevima balada'. Sound ove ploče obogatio je s orguljama, synthevima i mellotronom Achim Kirching, snimana je u Maschen studiju i u Musiclandu u Munchenu, a producirali su je sami članovi benda. Ona je ujedno označila početak zajedničkog skladateljskog udjela dvojca Schenker/Meine, a ovoga puta im je pomogao i Roth. "Fly To The Rainbow" je bila ujedno i prva ploča izdana za RCA Records, s kojim je ugovor potpisan u lipnju 1973. godine, a zabilježen je i prvi ulazak u Top 100 - u Japanu je bila 83.

Treća studijska ploča, nazvana "In Trance", rječito i slikovito opisuje stanje u kojem se bend nalazio nakon podosta neočekivanog uspjeha na samom početku karijere. No, vremena za slavlje nije bilo; trebalo je naime, opravdati stečeni ugled. "In Trance" je stilski nastavak na prethodno ostvarenje, a na njoj je predstavljen i novi član, belgijski bubnjar Rudy Lemmers, te producent, ex-Jane klavijaturista Dieter Dierks, u čijem je kolnskom studiju i snimana ova ploča.

Za podizanje atmosfere i ovoga je puta bio zadužen klavijaturista Achim Kirsching, a 'high energy' pjesme, slojevita "In Trance" i brza, mitraljirajuća "Robot Man", bile su ogledni primjerak ploče. Balade "Life's Like A River" i "Living And Dying", nastavljaju tradiciju započetu na prethodnoj ploči, da svaka sljedeća ima barem jedan, često i dva lagana naslova.

Tom pločom ujedno započinje i streloviti uspon prema vrhu. Ona tako postaje najprodavaniji RCA naslov u Japanu, što uopće nije nebitno, zna li se kakav su ugled u 'Zemlji izlazećeg sunca' tada imali, recimo Deep Purple. Uz to, Scorpions odlaze na prvu veliku europsku turneju, na kojoj sviraju sa Sweet u skandinavskim zemljama, da bi nakon toga krenuli put Velike Britanije, gdje nastupaju u dva kultna kluba - liverpoolskom Cavern Clubu, kojeg su najviše proslavili The Beatles, te u londonskom Marquee Clubu, kojeg se rado sjećaju Led Zeppelin i Jethro Tull, ali i mnogi drugi britanski rock bendovi, koji su startali šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Sljedeća ploča, objavljena 1976. godine pod imenom "Virgin Killer", donijela je Scorpionsima potpuni trijumf, i satisfakciju za sve teškoće kroz koje su prolazili u početnom periodu. Ona je, naime, proglašena pločom godine u Njemačkoj, a u Japanu se prodala u zlatnoj tiraži. Kontroverzna naslovnica, na kojoj je bila gola djevojčica, infiltrirana u slomljeno staklo, čije se simulativno puknuće križalo točno u njezinom međunožju, u mnogim je zemljama izazvala zgražanje, te je, nakon velikih pritisaka objavljena i u varijanti sa članovima benda. Iako nisu očekivali tako žestoke reakcije, nisu imali ništa niti protiv ovakvog, besplatnog vida dodatne promocije.

Uspješan producent i ovoga je puta bio Dieter Dierks, a isti je bio i studio; Dieterov u Kolnu. "Pictured Life" i "Catch Your Train" među najenergičnijim su naslovima, Rothova pjesma "Hell-Cat" malo je prizivala duhove "Lonesome Crowa", a čak tri balade: "In Your Park", "Crying Days" i "Yellow Raven", nastavile su tradiciju pjesama te forme. Ona je ubilježila odličan uspjeh u Japanu, došavši do 32. mjesta na tamošnjoj Top ljestvici.

Nakon izdavanja "Virgin Killera", dolazi do nove promjene u line-upu; Rudy Lennersa, koji je, da i to spomenemo, u osamdesetima nastupao sa K-West i Steelover, mijenja ex-Steppenwolf i Fargo bubnjar, Herman Rarebell.

Nakon izuzetno uspješnog toura, 1977. godine izlazi peta studijska ploča - "Taken By Force", posljednja izdana za RCA Records. Visokoenergetska "Steamrock Fever" i višeritmična "Well Burn The Sky", te singl "He's A Woman She's A Man", s odličnom su baladom "Born To Touch Your Feelins", najupečatljivji njezini naslovi. Tijekom japanske turneje, održane u proljeće 1978. godine, Scorpionsi su bili tretirani poput bogova, a na njoj su pripremili i materijale za prvu live ploču - "Tokyo Tapes" - koju su snimani 24. i 27. travnja na Tokyo Sun Plazi.

Iako je u vrijeme snimanja bio performer, Uli nije dočekao izlazak live ploče, obzirom da je sredinom godine napustio bend, te osnovao Electric Sun. Njega je nakratko zamijenio škotski gitarista Billy Rankin, član skupina Phase i Nazareth, no, njemački jezik mu je bio prevelika prepreka, te je ubrzo otišao, a kasnije je osnovao grupu The Mirrors. U tom je ozračju potpisan ugovor s velikim EMI-jem (Harvest), a potraga za gitaristom zaustavila se na imenu Matthias Jabs, ex-članom bendova Fargo, te projekta Lady, u kojem je bio s Walterom Nadolnyem iz skupine Jane. Prije njega, na probi je bio i Paul Chapman, ali on je nakon probe, ipak završio u UFO.

Po završetku trijumfalne turneje, uslijedilo je snimanje nove ploče, koja izlazi 1979. godine i zove se "Lovedrive". I opet kontroverzni, za ono vrijeme super skandalozni cover. Na zadnjem sjedištu auta, jedan gospodin, poput žvakače gume razvalači desnu dojku svoje pratilje. I dok je front cover koliko toliko skrivao, back je pokazao još više draži te dame, koja u ruci drži uramljenu sliku benda. Sudeći po izgledu lica te gospode, očito im je bilo jako zabavno; puno više nego onima koji su analizirali njihovo ponašanje.

Inače, snimanje "Lovedrivea" je započelo s tri gitarista, obzirom da se u međuvremenu vratio mlađi Schenker, koji je, zbog problema s porocima, otišao iz UFO-a. Međutim, njegov povratak nije bio dugog vijeka, te je on otišao uslijed turneje. Sve što je uspio, bilo je snimiti gitare za tri pjesme na novoj ploči: "Lovedrive", "Another Piece Of Meat" i genijalan instrumental "Coast To Coast", te odsvirati nekoliko koncerata. Godinu kasnije, 1980., Michael je oformio MSG - Michael Schenker Group, u kojoj je definitivno dokazao sve svoje, ionako neupitne, gitarističke vrijednosti. No, to je za neku drugu priču.

Šesta ukupno, i četvrta snimana s Dieterom u njegovom studiju, ploča "Lovedrive" je u najvećem dijelu kasnijih analiza proglašena 'The Best Scorpions Album Ever', te ujedno označena i kao jedan od pionirskih naslova nove ere heavy metala. Velika turneja s rasprodanim koncertima, među kojima se posebno ističe onaj na njezinom europsko-njemačkom dijelu, gdje ih je, na nastupima s Genesis, gledalo i do 60.000 ljudi, bila je ostvarenje Rudolphovog sna.

Njegovi Scorpionsi tada nisu bili 'jedan od', nego najbolji heavy metal bend na svijetu. Takvom statusu nesumnjivo su pridonijele i tri briljantne balade s ploče "Lovedrive" - "Always Somewhere", "Is There Anybody There" i "Holiday", koje su publiku na koncertima bacale u trans. A od europske, još je impresivnija bila američka turneja, odrađivana krajem 1979. godine. Poglavito nastup na World Series Festivalu u Clevelandu, gdje ih je skupa sa Thin Lizzy, Ted Nugentom i AC/DC gledalo preko 70.000 ljudi.

Ted, AC/DC i Aerosmith dijelili su pozornicu sa Scorpionsima na toj, njihovoj prvoj američkoj turneji, na kojoj se pokazalo da je Mathiasov angažman bio pun pogodak, obzirom da je, osim virtuoza na gitari, u bend došla i stabilna, kreativna osoba, s čvrstom voljom za rad i velikom odanošću bendu. A Rudolph je upravo to tražio. On je naime, često svojim kolegama znao reći: "Scorpions je najvažniji, sve ostalo može pričekati."

Početkom 1980. godine objavljena je ploča "Rock Galaxy", na kojoj su bile pjesme s albuma "Fly To The Rainbow" i "In Trance", a nova ploča, "Animal Magnetism", izdana 1980. godine, nastavak je kontroverznih covera. Istina, ipak manje nego prethodnih (pas 'posreduje' u komunikaciji muškarca i žene). Ali, što je daleko važnije, zadržan je kontinuitet stvaranja sjajnih albuma. Ta je ploča još čvršća od prethodne, i po mom je skromnom sudu upravo ona najbolje što su Scorpionsi ikada napravili.

Hit singl "Make It Real", ultra brza i žestoka, ritmički kombinatorna, "Don't Make Me Promises", i žestice baladne forme "Hold Me Tight" i "The Zoo", iznimno su moćni naslovi s "Animal Magnetism". Naravno da se i ovdje našla jedna prelijepa balada - "Lady Starlight", dijelom snimana i u Torontu. Ta je ploča specifična i po tome jer je prva na kojoj su pisani aražmani i za violine, viole, čela, obou i francuski rog, što je, naravno, uvelike pomoglo da kompletan sound bude bogatiji nego na bilo kojoj dotada.

Uspjeh je polučen i na Top ljestvicama; 23. mjesto u Velikoj Britaniji i 52. u Americi, a zlatna tiraža bila je već uhodana i očekivana stvar. Velika europska i američka, superuvjerljiva turneja, bila je sjajno posjećena, kao nijedna do tada. A njezin kraj označio je ujedno i početak pisanja materijala za sljedeću ploču. No, tada se javio jedan ogroman problem. Naime, zbog stalnih napora, Klaus Meine je naprasno ostao bez glasa. To je predstavljalo pravu tragediju, obzirom da je upravo on bio zaštitni znak benda, a pogotovo stoga, jer je postojala vjerojatnost da glas izgubi zauvijek. Ipak, nakon dvije operacije glasnica i napornog uvježbavanja, Klaus se počeo oporavljati, da bi se uskoro potpuno izliječio, vrativši se u punu formu, s još melodičnijim glasnicama nego su mu bile do tada.

Zahvaljujući takvom ishodu, prestala je potreba za angažmanom Dona Dokkena, koji je već bio spreman otpjevati novu ploču - "Blackout", izašlu 1982. godine. Cover ovoga puta nije bio kontroverzan, već umjetnički; autoportret jednog od najvećih njemačkih slikara - realista, Gottfrieda Helweina. Ipak, ono važnije bilo je smješteno na vinilu; devet sjajnih kompozicija, predvođenih najvećim dotadašnjim 'komercijalnim' hitom - "No One Like You", pa borbeno - dinamitnim pjesmama "Blackout" i "Dynamite", te superosjećajnom baladom "When The Smoke Is Going Down".

Te su pjesme ploči osigurale ulazak u američki Top Ten, prodanih milijun primjeraka u USA samo u prvih mjesec dana, britanski Top 20, naslov najboljeg hard rock albuma godine i platinastu tiražu. Prvoj kojoj je to uspjelo. Uslijedila je velika europska turneja, na kojoj su nastupili s Iron Maiden, ali i američka, s koje izdvajamo nastup u San Bernardino Valley u KaliforNiji, pred 325.000 ljudi. Na dijelu američke turneje, svirali su i s Rainbow, i sve je to novi dokaz da su Scorpionsi tada bili pri vrhuncu slave.

Krajem 1982. godine, s Rainbow su odsvirali i dva koncerta u Bangkoku, a upravo je turneja ta dva benda dala mjesta špekulacijama kako će doći do zamjene ritam sekcija; naime, prema tadašnjim nagađanjima, Bucholza i Rarebella trebali su zamijeniti Bain i Rondinelli iz Rainbowa, i obrnuto. To se nije dogodilo, te su dvije 'duge' sudjelovale tek na snimanju dviju pjesama za sljedeću ploču, koja se zove "Love At First Sting", izlazi 1984. godine, deveta je studijska, i sedma snimana s Diercksom u njegovom studiju.

Nakon jednog 'umjetničkog intermezza', ponovno se pojavio kontroverzni cover; muškarac u zagrljaju s razgolićenom ženom nalazi mjesta i vremena da joj usput tetovira škorpiona na lijevom bedru. Cover je, a što bi drugo, među određenim krugovim ocijenjen nemoralnim, ali, takve stvari uvijek 'proizvođaču' više koriste nego štete - to smo već ustanovili. A bitniji od toga jest podatak da je i nova ploča bila na tragu prethodnih - pravo heavy metal remek-djelo izuzetno plodne heavy godine.

Kad se samo sjetimo da su iste, dakle, 1984. godine, Whitesnake izdali "Slide It In", Iron Maiden "Powerslave", Deep Purple "Perfect Strangers", Quiet Riot "Condition Critical"... Uh!!

"Love At First Sting" druga je najprodavanija i jedna od najboljih ploča u povijesti benda, koja je u Južnoj Americi objavljena pod imenom "Amor a Primera Picadura". Treće mjesto Billboardove Top ljestvice albuma, Top 25 svevremenskog MTV hit - singla "Rock You Like A Hurricane", preko dva milijuna prodanih primjeraka u startu, tek su neki statistički podatci koji potvrđuju navedenu procjenu. Britki hard & heavy naslovi "Bad Boys Running Wild", "Big City Nights" ili "The Same Thrill", u kojoj su back vokale otpjevali The Rasselbande, postale su besmrtne metal himne.

A što tek reći o baladnom remek-djelu "Still Loving You", koje je kao vinylni singl prodano u desetak milijuna kopija (samo u Francuskoj 2.000.000). Ima li netko, a da u to vrijeme nije u disco clubu čekao porciju sentiša, u kojoj se redovito nalazila i ova pjesma, ne bi li uz njezine zvuke, nježno privio(la) svoju simpatiju uz sebe, pjevajući joj tekst ove krasote. Ili je u najmanju ruku otpjevao, barem u refrenskom dijelu, voljenoj osobi za rođendan. Iako je balada "Wind Of Change", objavljena par godina kasnije, sviranija i popularnija, uz ostalo zahvaljujući i okolnostima pod kojima je objavljena, s kompozitorske se strane ni u kom slučaju ne može mjeriti sa "Still Loving You", koja je apsolutno najveća Scorpions balada i jedna od najboljih uopće. No, dosta sentimentalnosti i nostalgije, idemo dalje s pričom.

Velika svjetska turneja, nazvana "Love At First Sting Tour" započela je mjesec dana prije nego je objavljena ploča, u siječnju 1984. godine i potrajala neprekidno do veljače 1985. Tijekom te turneje Scorpionsi su posjetili gotovo sve dijelove svijeta; Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku, zatim Aziju, a od novih zemalja u kojima su nastupali izdvajamo Maleziju, Tajland, Filipine, plus naravno, Japan i Europu. Posebno su spektakularni bili scenski nastupi, koji su obilovali glamuroznim vatrometima i specijalnim svjetlosnim efektima.

Ne treba nikako zaboraviti niti briljantan headlinerski nastup na Rock In Rio festivalu, gdje ih je gledalo oko 350.000 južnoameričkih fanova, ili coheadlinerski nastup s Deep Purple na britanskom Kneebworth Festvalu. Najveće pjesme s nastupa u Los Angeleskom Forumu i Spots Areni u San Diegu, stavljene su na dvostruku live ploču "World Wide Live", koja je objavljena u kolovozu 1985. godine, te na VHS-u istog imena. Danas, s dvadesetogodišnje vremenske distance, mogu reći da je to jedan od pet najboljih live albuma u povijesti heavy metala. Ta je ploča ujedno bila finale velikog internacionalnog uspjeha, koji se protegnuo i u 1986. godinu, nastupom na, u to vrijeme ponajvećem europskom metal festivalu - Masters Of Rock, te prvim održanom u nekom gradu istočne Europe - Budimpešti.

Sljedeća studijska ploča - "Savage Amusement", jubilarna je deseta, objavljena 1988. godine, osma uzastopna snimana u studiju Dietera Dierksa u Kolnu, i s njim u ulozi producenta. Ujedno i posljednja snimana na tom mjestu, posljednja koju je on producirao, i posljednja za EMI. Moderni, stadionski heavy metal, karakteristika je, a ujedno i odlika i ove ploče, prepune sjajnih hard & heavy naslova; "Don't Stop At The Top", "Rhythm Of love", "Passion Rules The Game", a novo baladno remek-djelo zove se "Believe In Love". Ona postiže još veći uspjeh od prethodne, te ulazi na 5. mjesto američke i engleske, 2. švedske i 1. europske Top liste albuma, postavši prva Scorpionsova kojoj je uspjelo osvojiti vrh neke od ljestvica.

A nakon što su razbili mnoge predrasude i probili brojne barijere, sličan su pothvat napravili još jednom. Postali su naime, prvi heavy metal bend koji je nastupio iza 'Željezne zavjese', u kolijevci komunizma, SSSR-u. To se dogodilo ljeti 1988. godine, kada su na deset rasprodanih koncerata glazbeno 'razbili' blizu 400.000 Sovjeta u Leningradu.

"To Russia With Love And The Savage Amusements", bio je naziv novog materijala, objavljenog na VHS-u, a snimljenog u Rusiji. Veliki uspjeh postignut je i na američkom The Monsters Of Rock Touru, na kojem su svirali s Van Halen i Metallicom. A otprilike godinu dana nakon Leningradskog koncerta, 12. i 13. kolovoza 1989. godine, na moskovskom je Lenin Stadiumu održan legendarni Moscow Music Make A Difference Peace Festival, na kojem su, pred 300.000 ljudi, svirala najveća imena tadašnjeg heavy metal scene; Scorpions, Bon Jovi, Skid Row, Motley Crue, Ozzy Osbourne i Cinderella, te ruski bend Gorky Park.

Impresioniran tim koncertom, ali i tadašnjim zbivanjima u 'Istočnom bloku', gdje se kao kula od karata počelo rušiti jedno od najvećih zla modernog svijeta, komunizam, Klaus Meine je sljedećeg mjeseca napisao baladu "Wind Of Changes", koja će na prijelazu devetog u posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća postati muzički zaštitni znak otvaranja Željezne zavjese, pada komunizma i kraja 'hladnog rata', što je kuliminiralo rušenjem Berlinskog zida.

Cover nove ploče "Crazy World", izdane u lipnju 1990. godine, na simboličan je način dočarao iznesena događanja. Zahvaljujući tada već multi hitu "Wind Of Change", jednoj od najpopularnijih balada ikad napisanih, koja se u singl verziji prodala u 22.000.000 milijuna kopija diljem svijeta, te zasjela na prve pozicije u čak 11 zemalja dijelom čak i sljedeće 1991. godine, ploča "Crazy World", Top 1 u Njemačkoj, odmah je u startu doživjela ogroman uspjeh. Spot pomenute balade vrtio se do besvijesti na svim TV postajama, a uz "Wind Of Change", na ploči se nalazila još jedna sjajna balada, "Send Me An Angel", za koju je također snimljen spot.

Tipični heavy naslovi "Tease Me Please Me" i "Hit Between The Eyes" također su pokupili svoj dio zaslužene slave. "Crazy World", je inače, bila prva ploča za novu diskografsku kuću Mercury Records, a samo je u vrijeme toura prodana u 14.000.000 kopija. Kasnije se približila cifri od 20.000.000, postavši tako najprodavanijim Scorpionsovim ostvarenjem. Spomenimo i podatak da je snimana u Goodnight L.A. studiju u Los Angelesu, gosti na klavijaturama bili su Koen Van Boal i Jim Vallance, a producirao ju je Erwin Musper, zajedno s članovima benda.

Jedan od najznačajnijih nastupa na "Crazy World Touru", čiji je dio objavljen na VHS- u "Crazy World Tour Live", 1991. godine, Scorpionsi su imali na Potsdam Platou, krajem 1990. godine. Također, krajem studenog 1990. godine, Scorpionsi su nastupili i u Zagrebu. Vrijedno spomena je i to da im je posljednji sovjetski socijalističko-komunistički lider, Mikhail Gorbatchov, priredio prijem u svojoj rezidenciji u Kremlju, odavši im počast za sve što su napravili tijekom netom završenih, burnih istočnjačkih godina. Sljedeće, 1992. godine, Scorpionsi su u svojoj zemlji primili još jedno, novo priznanje; nagrađeni su kao najbolji njemački rock bend.

No, nije sve bilo tako veselo. Na kraju turneje ih, nakon devetnaestogodišnje uspješne suradnje, napušta basist Francis Bucholz, kojeg na sljedećoj ploči "Face The Heat", izdanoj u svibnju 1993. godine, mijenja Ralph Rieckermann. Ta je ploča, pod producentskom palicom Brucea Fairburna, snimana u studiju Little Mountain Sound, u kanadskom Vancouveru, i bila je bitno drugačije nego ranije izdane. Naginjala je, naime, ka noise metalu, s dosta manje prepoznatiljivih solo dionica, i kao takva, nije baš prošla najbolje, osim u Njemačkoj, gdje je bila 4. mjestu službene Top ljestvice najprodavanijih ploča.

Pamtljivije pjesme s te su ploče "No Pain No Game" i "Alien Nation". Uslijedila je nova turneja, ali i nove nagrade; 1994. godine nagrađeni su Music World Awardom za prethodnu ploču, koja je očito ipak imala svoje kritičarske fanove, a bili su, uz Michaela Jacksona, specijalni gosti na svečanosti koju su u počast Kralju rocka, Elvisu Presleyu, organizirale njegova kćer Lisa - Marie i žena Priscilla, a koja se održala u Memphisu, Tennesseeju.

Iste godine bend se priključuje akciji UN-a za pomoć žrtvama civilnog rata u Ruandi, da bi u roku od sedam dana snimili novu lijepu baladu - "White Dove". Ona je objavljena kao bonus track na trećoj live ploči "Live Bites", koja je objavljena u travnju 1995. godine, a snimana u Mexico Cityu, San Franciscu, Leningradu, Munchenu i Berlinu. Na njoj je, uz dvanaest provjerenih pjesama i pomenuti "White Dove", još jedna dotad neobjavljena balada, "Heroes Don't Cry".

A te je, 1995. godine, njihova bivša kuća, EMI, objavila 'best of' - "Deadly Sting", da bi, pri njezinom kraju započelo snimanje trinaeste sudijske ploče, koje se odvijalo u Scorpio Sound, Maggie Moments i Wisselord studijima u Los Angelesu. Prije toga, bend je, nakon 18 godina suradnje, napustio bubnjar Herman "The German" Rarebell, te je vrlo dobru ploču "Pure Instinct", objavljenu u lipnju 1996. godine, i to za novog izdavača, East West - Warner Music, dovršio Curt Cress. Isto tako, perkusije je svirao Pitti Hecht, klavijature Luke Herzog i Koen Van Bael, a producenti su bili Erwin Musper, Keith Olsen i Scorpionsi.

Ploča "Pure Instinct" komponirana je bitno drukčije nego ostale. Naime, iako je, za razliku od ne baš dobre "Face The Heat", njezin sound usmjeren prema radovima iz osamdesetih, ritmična joj je forma bila drukčija. Pjesme su skladane u srednjem i u baladnom ritmu, s tek pokojim odmakom. Tako je ta ploča izbacila čak četiri odlične balade - "Does Anyone Knows", "When You Came Into My Life", "You And I" i "Are You The One?". Od 'konkretnijih' pjesama treba izdvojiti "War Child", u kojoj se 'čuju' gajde, pa "But The Best For You", "Stone In My Shoe", "Soul Behind The Face" i "Time Will Your Came". Zanimljiv je i cover - 'Homo Sapiens Family' u kavezu, okružena divljim životinjama.

Ploča je najbolje prošla u Njemačkoj, 8. mjesto. Na "Pure Instinct Tour" krenulo se s novim bubnjarom; Jamesom Kottakom, Amerikancem iz Kalifornije, koji je svirao s Ronnie James Diom, pa s Black Sheep, Wild Horses i Warrant. Iz spektra brojnih nastupa na toj turneji, izdvajamo onaj u Beirutu, Libanon, kojim su Scorpionsi postali prvi rock bend koji je svirao na tom području nakon završetka Bliskoistočnog rata. Po završetku turneje uslijedio je kraći odmor, te pripremanje novih materijala i snimanje sljedeće ploče, koje se odvijalo tijekom 1998. i 1999. godine.

Elektro-pop-techno-rock blamaža zvana "Eye II Eye", koju je producirao Peter Wolf, a na njoj gostovali Foreignerov gitarista Mick Jones i ex-član Hermann Rarebell, izdana je u travnju 1999. godine, a da nikome nije bilo, niti je još dan danas jasno što su, i zašto su to Scorpionsi napravili. Ploča s gomilom elektronike, plitkih melodija, čudnih kombinacija raznih stilova, s tek pokojim dodirom prijašnjeg opusa, šokirala je mnoge fanove benda, a i kritika ju je sasjekla u korijenu.

Pjesme "Mysterous", "To Be No. 1", "Obsession" i "A Moment Of Million", bili su kao značajniji naslovi, a jedina koja je zavrijedila posebnu pozornost bila je "Du Bist So Schmutzig". I to iz vidljivog razloga; prva je napisana na njemačkom jeziku. "Eye II Eye Tour" bilo je sljedeće što se dogodilo, a jedan od zapaženijih nastupa bio je onaj u Munchenu, kada su na poziv Michaela Jacksona svirali na "Michael Jackson & Friends" priredbi, te kolovoška američka turneja s Motley Crue.

Ipak, najvažnija stvar koja se dogodila u 1999. godini je koncert, koji je održan 11. studenog ispred Brandenburgških vrata, i to povodom desete godišnjice ujedinjenja Njemačke. Tada je pjesma "Wind Of Changes" izvedena sa 166 čelista, među kojima je bio i najbolji do njih, Mstislav Rostropovich.

Neka prijašnja iznenađenja nisu bila sva koje su priredili Scorpionsi, obzirom da su u novi milenij krenuli s novim idejama. Koje su doduše, već neki prije njih 'isfurali'. Oni su naime, 22. lipnja 2000. godine nastupili na EXPO-u u Hannoveru s Berlin Philharmonic, kojom je nekad ravnao najveći dirigent Herbert Von Karajan. S istim su glazbenicima, pod ravnanjem Christiana Colonovitsa, snimili materijal, nalik na Metallicin "S & M", koji je 19. lipnja, izašao na, ne previše bitnoj, live ploči "Moment Of Glory", čiji je Colonovits i bio i producent.

Hannoverski je koncert ustvari bila promocija te ploče, a umjesto Rieckermanna, odsvirao ga je Ken Taylor. Te je godine bend na koncertima u Poljskoj gledalo preko 700.000 ljudi, a Nuclear Blast je objavio "A Tribute To Scorpions" ploču, na kojoj su najveće hitove Scorpionsa izvodili Helloween, Sonata Arctica, Stratovarius, To/Die/For, Rough Silk, Therion, Metalium, Children Of Bodom... Počast velikim hitovima benda odao je i death metal bend Six Feet Under, uvrštavanjem "Blackouta" na svoj cover album "Graveyard Classic".

U veljači 2001., točnije 8., 9. i 10., Scorpionsi su održali tri "Unplugged" koncerta u dvorani Convento Do Beato, koja se nalazi u portugalskom glavnom gradu Lisabonu. Te su snimke objavljene 14. svibnja, na novoj live ploči "Acoustica". Uz provjerene hitove, svoje su mjesto pronašli i novi singl - balada "When Love Kills Love", prethodnica "Acoustice", objavljena 30. travnja, te obrade pjesama Kansasa ("Dust In The Wind"), Quenna ("Love Of My Love") i The Carsa ("Drive"). Koncerte su odsvirali Schenker/Meine/Kottak/Jabs/Rieckermann, a pomagali su im Christian Colonovits (piano, producent), Johan Daansen (gitara), Mario Argandona (perkusije), Ariane Arcu (cello), te back vokalisti(ce) Hille Bemelmanns, Liv Van Aelst i Kristel Van Kraen.

Recimo i podatak da je "Acoustica", osim na CD-u, objavljena i u DVD formi, te da je u prvom tjednu prodana u 80.000 kopija i 12 tjedana držala poziciju broj 1. I sve to tamo gdje je i snimljena, u Portugalu. Godina 2001. donijela je i DVD izdanje "Moment Of Glory Live".

Na američkoj coheadlinerskoj turneji, Scorpionsi su 2002. godine nastupali s Deep Purple, a gostovao im je Ronnie James Dio. Europski nastavak donio je nove simfonijske rock koncerte u Njemačkoj i Luxembourgu, i to s renomiranim imenima; Stuttgart Mercedes Benz Orchestrom, Berlin Symphoniker i Luxembourg Simfoniaorchester, da bi se nakon toga preselili u Francusku. Te godine bilježimo i izdavanje još jednog DVD-a - "A Savage Crazy World", na kojem su snimke s "Crazy World" turneje iz 1991. godine.

U svibnju 2003. godine objavljena je kompilacija "Bad For God - The Very Best Of Scorpions", na kojoj je u novim pjesmama "Bad For God" i "Course I Love You" nakon 15 godina obnovljena suradnja s dugogodišnjim producentom Dieterom Diercksom. Turneja planirana za drugu polovicu 2003. godine obuhvatila je 21 show u dva mjeseca, i to u Rusiji, Ukrajini, Bjelorusiji, baltičkim zemljama, Americi (opet s Ted Nugentom), a najavljena je i siječanjska turneja s reformiranim Whitesnake i s Dokken.

U kolovozu opisivane godine Scorpionsi nastupaju na Opel Caru u Russelsheimu, te na Terceria lslandu i Saint Miguel Islandu na Azorskom otočju, da bi krajem godine započeli snimati novu studijsku ploču u Peppermint studiju u Hannoveru. Kako je iste godine otišao Ralph Rieckermann, ploču su snimala čak tri bassista. Barry Sparks (Cosmoquad, Ted Nugent, Yngwie Malmsteen, Dokken, Uli Jon Roth, MSG) je snimio dvije ("Love 'em Or Leave 'em" i "Borderline"), a Ingo Powitzer jednu pjesmu ("This Time"). Trajno rješenje pronađeno je u poljskom bassisti Pawelu Maciwodi (TSA, Virgin Snatch, Section 31, Urbanator), koji je debi imao već 12. siječnja 2004. godine u TV showu "20 Years Of RTL".

Pet godina nakon "Eye II Eye", 3. svibnja 2004. godine, Scorpionsi izdaju novu studijsku ploču, 15. ukupno, pod imenom "Unbreakable". Vrlo dobra ploča kombinacija je modernog i hard rocka osamdesetih, i upravo je iz tog razloga označena kao djelomični povratak najuspješnijem razdoblju, te naišla na vrlo dobar prijem kod nove, ali i stare publike, a nije nebitno reći da je zadovoljila i dobar dio kritike.

Hit singl "New Generation" poprilično je zaslužan za 1. mjesto u Grčkoj, 2. u Češkoj i 4. u Njemačkoj. "Unbreakable" je promoviran na novoj turneji, na kojoj su značajniji nastupi ubilježeni na Sweden Rock Festivalu u Solvesborgu, Arrow Rock Showu u nizozemskom Lichtenvoordeu, Tajlandu, Maleziji, Indoneziji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Egiptu. U međuvremenu je bivši bubnjar Rarebell, sa svojim novim bendom R&R, krenuo na turneju promoviravši debi ploču "The Rhythm Of Art", koju je snimio s Claudiom Raab, saxofonisticom benda 7 Sins.

Na američkom dijelu "Unbreakable World Toura", Scorpionsi su nastupali s Teslom i Keithom Emersonom, a 2005. godinu radno su započeli vrlo brzo; 2. siječnja, kada su nastupili na njemačkoj satelitskoj postaji SAT 1. U proljeće prošle godine, specijalni gosti na engleskom dijelu turneje bili su im Judas Priesti s povratnikom Robom Halfordom, a u lipnju je objavljen novi live. Ovoga puta DVD, i to pod nazivom "Unbreakable World Tour 2004.: One Night In Vienna" na kojem se, uz snimku koncerta održanog 25. lipnja 2004. godine u Beču, nalazi još i "Rockumentary" i "Bonus Clip". Iz te godine, izdvajamo i trostruki "Box Of Scorpions", na kojem je 51 pjesma iz svih faza rada benda.

Koncertne aktivnosti nastavljene su i u drugoj polovici 2005. godine, i to na mnogim mjestima; u Ateni, francuskom Toulonu, Leipzigu, Kairu, Beirutu, poljskom Sopotu, bugarskoj Kavarni, a veliki su planovi ostvareni i u 2006. godinu. Barem u koncertnom dijelu, obzirom da je početak snimanja nove studijske ploče najavljen za sredinu 2007. godine, za koje je potrebe angažiran i poznati producent i tekstopisac Desmond Child. A neupitno koncertno finale je nastup na velikom Wacken Open Airu 2006., na kojem su Scorpionsi bili velike zvijezde i jedni od headlinera, i nastupili sa starim prijateljima i bivšim članovima; Michaelom Schenkerom, Uli Jon Rothom i Hermanom Rarebellom.

I eto, toliko za sada o bendu koji je u svojoj karijeri prodao više od 60.000.000 ploča, od kojih je preko 30 steklo platinasti i njih više od 80 zlatni status. Mislim da se ovim podacima doista više nema što dodati.

Izvor: Wikipedia