Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 25. Apr 2024, 13:27:55
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Ovo je forum u kome se postavljaju tekstovi i pesme nasih omiljenih pisaca.
Pre nego sto postavite neki sadrzaj obavezno proverite da li postoji tema sa tim piscem.

Idi dole
Stranice:
1 2 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Robert Silverberg  (Pročitano 18561 puta)
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
2.

     Stigli smo upravo do mesta gde Talija izbija na Mostozemlje kada je Olmein prvi put iskušala na meni svoju okrutnost. Olmeinina okrutnost bila je urođena; mogao sam u to sasvim dobro da se osvedočim u Perisu; pa ipak, takom prvih meseci našeg zajedničkog Hodočašća, dok smo iz Perisa putovali na istok najpre preko planina, a zatim duž cele Talije do Mosta, ona je dobro krila svoju pravu narav. Pokazala ju je tek kada smo stigli do Mostozemlja.
     Povod za to bila je činjenica da nas je zaustavila družina osvajača koji su išli na sever iz Afreke. Bilo ih je dvadesetak, visokih i sa grubim crtama lica, ponosnih što su sada gospodari osvojene Zemlje. Putovali su u nekom blistavom, zatvorenom vozilu, proizvedenom na njihovom svetu, dugačkom i uskom, sa niskom malih prozora i dubokim, peščanim tragom. Videli smo vozilo izdaleka kako podiže za sobom oblak prašine, približavajući nam se.
     Bilo je toplo doba godine. I samo nebo bilo je boje peska, optočeno lelujavom koprenom toplotnog zračenja - koja se mestimično ispoljavala u vidu tirkiznih i zlatastih pruga jarke i snažne energije.
     Nas podesetak stajalo je pokraj puta; za nama smo ostavili tle Talije, a pred nama se pružao afrečki kontinent. Grupa je bila prilično šarolika: nekoliko Hodočasnika išlo je, baš kao Olmein i ja, prema svetom gradu Jorslemu, ali većina je predstavljala nasumičnu mešavinu običnog sveta, muškaraca i žena koji su tumarali sa kontinenta na kontinent, nemajući nikakav pametniji cilj. Izbrojao sam u tom društvu pet bivših Osmatrača, nekoliko Indeksera, jednog Stražara, dvoje Komunikatora, jednog Pisara, pa čak i izvestan broj Mutanata. Stajali smo zbijeni po strani, prepustivši silom prilika put osvajačima.
     Mostozomlje nije široko, tako da putem nije moglo ići mnogo ljudi u isto vreme. Pa ipak, u normalnim vremenima, saobraćaj je tekao u oba smera istovremeno. Danas smo se, međutim, bojali da nastavimo put, zato što su osvajači bili odveć blizu, tako da smo plašljivo stali u stranu i posmatrali kako nam se zavojevači približavaju.
     Jedan od Mutanata izdvoji se iz svog društva i krenu prema meni. Za svoj soj bio je nisko rasta, ali su mu zato ramena bila široka; koža mu je izgledala odveć napeta s obzirom na to kako je bio građen; imao je krupne oči, uokvirene zelenom bojom, dok mu se nos jedva mogao primetiti, tako da se činilo da mu nozdrve direktno izlaze iz gornje usne. Uprkos svemu ovome, međutim, on je odavao manje groteskan utisak od većine Mutanata. Imao je svečan izraz lica, ali i izvesnu primesu neobične vragolastosti koja je zračila iz njega.
     Obratio mi se glasom koji je bio tek nešto jači od paperjastog šapata. "Misliš li da će nas dugo zadržati, Hodočasniče?"
     U ranijim vremenima, nije bio običaj da se prethodno neoslovljeni obratite jednom Hodočasniku, a pogotovo ne ako ste slučajno Mutant. Kršenje ovog običaja nije me, međutim, pogodilo, ali se zato OImein prezrivo okrenula na drugu stranu.
     "Čekaćemo ovde dok nam gospadari ne dopuste da prođemo", rekoh. "Imamo li neki izbor?"
     "Nikakav, prijatelju, nikakav."
     Na to 'prijatelju' Olmein se ponovo naroguši i prostreli pogledom malog Mutanta. On se tada okrenu prema njoj, očigledno takođe razljućen, jer je iznenada šest uporednih pruga skerletnih pigmenata jarko zasijalo ispod glatke kože na njegovim obrazima. Ali jedini javan odgovor koji joj je uputio bio je učtiv naklon. "Dopustite da se predstavim", reče on. "Ja sam Bernalt, bez esnafa od rođenja, iz Najruba u Dubljoj Afraki. Ne pitam za vaša imena, Hadočasnici. Idete li za Jorslem?"
     "Da", uzvratih ja, a Olmein se ponovo okrenu, udostojivši nas svojih leđa. "A ti? Natrag u Najrub posle dugih putovanja?"
     "Ne", uzvrati Bernalt. "I ja ću u Jorslem."
     Istog trena postao sam hladan i odbojan, a moja prvobitna predusretljivost kojom sam reagovao na prijatan Mutantov šarm najednom iščile. Već sam imao prilike da mi saputnik bude jedan Mutant, bez obzira na to što se njegov identitet kasnije pokazao kao lažan; i on je posedovao šarm, ali mi je njemu sličnih bilo dosta. Pomalo grubo i odbojno, ja ga upitah: "Smem li da te pitam kakvog posla jedan Mutant ima u Jorslemu?"
     On je odmah razabrao iznenadnu hladnoću u mom glasu i u njegovim krupnim očima pojavi se tuga. "Dopusti da te podsetim da je i nama dopušteno da posetimo sveti grad. Čak i našoj sojti. Zar se bojiš da će se Mutanti ponovo dočepati hrama podmlađivanja, kao što smo učinili pre hiljadu godina, pre no što smo postali lišeni esnafa?" On se oporo nasmeja. "Nikome ne pretim, Hodočasniče. Imam neprijatno, ali ne i opasno lice. Neka ti Volja podari ono za čim tragaš, Hodočasniče." On napravi kretnju koja je izražavala poštovanje, a zatim se vrati grupi svojih Mutanata.
     Istog trena, Olmein se ljutito okrenu prema meni.
     "Zašto razgovaraš sa tim životinjskim stvorovima."
     "Čovek mi je uljudno prišao i ponašao se sasvim pristojno. Svi smo ovde u istom čabru, Olmein, i..."
     "Čovek. Čovek! Jednog Mutanta nazivaš čovekom?"
     "Ali oni jesu ljudi, Olmein."
     "Teško, Tomise. Gadim se takvih čudovišta. Sva se naježim kada mi se nađu u blizini. Kada bih samo mogla, najurila bih ih sa ovog sveta!"
     "Gde ti je ona vedra popustljivost koja mora da krasi jednog Pamtitelja?"
     Osetivši podrugljivost u mom glasu, ona planu: "Nismo obavezni da volimo Mutante, Tomise. Oni su jedno od prokletstava koja leže na našoj planeti... parodije ljudskog obličja, neprijatelji istine i lepote. Prezirem ih!"
     Ovo nije bio baš redak stav. Ali sada nije bio čas da prekorevam Olmein zbog njene nepopustljivosti; vozilo osvajača već se sasvim približilo. Nadao sam se da ćemo moći da nastavimo putovanje kada ono bude prošlo. Vozilo je, međutim, usporilo, a zatim se i zaustavilo i iz njega iziđe nekoliko osvajača. Pošli su bez žurbe prema nama, mlatarajući dugačkim rukama kao kakvim labavim konopcem.
     "Ko je ovde vođa?" upita nas jedan od njih.
     Niko nije odgovorio, zato što smo međusobno nezavisno putovali.
     Nekoliko trenutaka kasnije, osvajač nestrplivo nastavi: "Niko nije vođa? Nema vođe? Dobro, onda me svi čujte. Put mora da ostane slobodan. Sa suprotne strane dolazi konvoj. Vratite se u Palerm i sačekajte do sutra."
     "Ali ja moram stići u Agupt do..." poče Pisar.
     "Mostozemlje je zatvoreno danas", reče osvajač. "Vratite se u Palerm."
     Glas mu je bio staložen. Osvajači se nikada ne ponašaju nadmeno i drsko. Krasi ih držanje i samouverenost ljudi sigurnih u svoj posed.
     Pisar zadrhta, vilica mu se opusti i on više ne izusti ni reči.
     Nekolicina drugih koji su stajali pokraj puta izgledalo je kao da će ipak da se usprotive naredbi. Jedan Stražar se okrenu u stranu i otpljunu. Čovek koji je na obrazu drsko nosio znak raspuštenog esnafa Branitelja stisnu pesnice, s naporom obuzdavajući plimu besa. Mutanti stadoše da se međusobno došaptavaju. Bernalt mi se gorko osmehnu i samo slegnu ramenima.
     Vratite se u Palerm? Izgubiti čitav dan pešačenja po ovoj vrućini? Zbog čega? Zbog čega?
     Osvajač mahnu rukom, dajući nam znak da se raziđemo.
     Tog časa, Olmein je počela da iskaljuje svoju srdžbu na meni. Prigušenim glasom, ona reče: "Objasni im, Tomise, da si pod zaštitom Prokuratora Perisa i onda će nas dvoje pustiti da prođemo."
     Tamne oči zasjaše joj podrugljivošću i prezirom.
     Ramena mi se poviše, kao da mi je na njih natovarila breme od deset godina. "Zašto tako govoriš?" upitah je.
     "Vrućina je. Umorna sam. Idiotski je od njih da nas sad šalju natrag u Palerm."
     "Slažem se. Ali ja ništa ne mogu da učinim. Zašto me onda vređaš?"
     "Da li te je istina stvarno toliko povredila?"
     "Ja nisam saradnik okupatora, Olmein."
     Ona se nasmeja. "Baš si to lepo rekao! Ali ipak jesi, Tomise, jesi! Prodao si im ona dokumenta."
     "Da bih spasao Princa, tvog ljubavnika", podsetih je.
     "Ipak si šurovao sa osvajačima. Bez obzira na to kakve su ti pobude bile, ta činjenica ostaje."
     "Prekini, Olmein."
     "Je li ti to meni naređuješ?"
     "Olmein..."
     "Pođi do njih, Tomise. Prodstavi im se u pravoj svetlosti i kaži im da nas puste da prođemo!"
     "Kanvoj bi nas pregazio na putu. U svakom slučaju, nemam nikakvog uticaja na osvajače. Ja nisam Prokuratorov čovek."
     "Umreću pre nego da se vratim u Palerm!"
     "Umri, onda", uzvratih ja umornim glasom i okrenuh joj leđa.
     "Izdajniče! Matora nevernička budalo! Kukavice!"
     Pretvarao sam se da je ne primećujem, ali opako me je pekao plamen njenih reči. U njima nije bilo neistine, već samo zlobe. Ja jesam šurovao sa osvajačima, jesam izdao esnaf koji me je štitio, jesam se ogrešio o kod koji je nalagao mrgodnu pasivnost kao jedini vid otpora zbog poraza Zemlje. Sve je to bilo tačno; pa ipak, nije bilo pošteno od nje da mi to prebacuje. Priznajem da se nisam prekomerno bavio uzvišenim sferama rodoljublja kada sam pogazio veru; jedino sam pokušao da spasem čoveka za koga sam bio vezan, čoveka, štaviše, u koga je ona bila zaljubljena. Olmein nije postupila pravično što me je sada optuživala za izdaju, što mi je opterećivala savest, samo zbog toga što ju je obuzeo bes izazvan taplotom i prašinom na putu.
     Ali ova žena je hladnokrvno ubila vlastitog supruga. Zašto onda ne bi bila zlobna u jednoj neuporedivo bezazlenijoj situaciji?
     Osvajači su ostvarili svoj naum; okrenuli smo se i krenuli natrag u Palerm, tmuran, cvrčav, usnuli grad. Te večeri, kao da je htelo da nas uteši, pet Letača, koji su u formaciji proleteli nad nama, malo je uveselilo učmalu varoš; u noći bez meseca stali su da šaraju nobom, tri muškarca i dve žene, avetinjski, krhki, divni. Stajao sam i posmatrao ih više od jednog časa, sve dok mi se nije učinilo da se duša odvojila od mene i pohrlila put svoda nebeskog, Letačima u susret. Njihova velika, svetlucava krila gotovo da nisu predstavljala nikakvu prepreku svetlosti zvezda, dok su im se bleda, uglasta tela kretala u ljupkim likovima; ruke su držali pripijene uz bokove, a noge skupljene, dok su im leđa bila blago povijena. Prizor njih petoro probudio je u meni sećanje na Avluelu, što me je ispunilo nelagodnim čuvstvima.
     Letači poslednji put promakoše spram zaleđa zvezda, a zatim nestadoše. Ubrzo potom, na nebu se pojaviše lažni meseci. Otišao sam u naše svratište i stao da se pripremam za počinak, kada se na vratima moje sobe iznenada pojavi Olmein.
     Izgledala je skrušeno i pokajnički. Nosila je pljosnatu, osmougaonu bocu punu zelenog vina; nije to bio plod talijanskih vinograda, već napitak uvezen sa nekog drugog sveta i sigurno preskupo plaćen.
     "Da li bi mi oprostio, Tomise?" upita ona. "Evo znam da voliš ova vina."
     "Više bi mi se dopalo da nije došlo do onih reči pre, ni do ovoga vina sada", rekoh joj.
     "Lako se uzbudim na ovoj vrućini. Žao mi je, Tomise. Kazala sam ti puno glupih i netaktičnih stvari."
     Oprostio sam joj, nadajući se da će time naše potonje putovanje biti manje nelagodno, i u to ime ispili smo gotovo sve vino; posle toga, ona je otišla do svoje obližnje sobe na počinak. Hodočasnici moraju da žive isposničkim životom; nije stvar bila u tome što Olmein ne bi nikada vodila ljubav sa jednim starim fosilom, kakav sam bio ja, već su stroga pravila esnafa kome smo se priključili sprečavala da uopšte dođe do izgleda za tako nešto.
     Dugo sam ostao budan, opterećen bremenom krivice. U svom nestrpljenju i besu, Olmeim me je pogodila u najbolnije mesto: bio sam izdajnik čovečanstva. Rvao sam se sa tom morom skoro do zore. "Šta sam učinio?" Uručio sam našim zavojevačima izvestan dokument.
     "Da li su osvajači imali moralno pravo na taj dokument?"
     On je govorio o sramnom tretmanu koji su oni doživeli pod našim precima.
     "Zašto, onda, nije trebalo da im ga uručim?"
     Zavojevačima se ne pomaže čak ni onda kada su moralno nadmoćni.
     "Da li je mala izdaja tako ozbiljna stvar?"
     Ne postoje male i velike izdaje.
     "Možda bi trebalo preispitati složenost cele stvari. Ja nisam delao iz ljubavi prema neprijatelju, već da bih pomogao jednom prijatelju."
     Pa ipak, bila je to saradnja sa zavojevačima.
     "To samoblaćenje, tvrdoglavo i uporno, odiše grešnim ponosom."
     Ali osećam da sam kriv. Ispunjava me sram zbog toga.
     Na ovaj necelishodan dijalog sa samim sobom protraćio sam skoro celu noć. Kada je svanuo dan, ustao sam, pogledao u nebo i pomolio se Volji da mi pomogne da nađem iskupljenje u vodama kuće padmlađivanja u Jorslemu, na kraju mog Hodočašća. Zatim sam otišao da probudim Olmein.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
3.

     Mostozemlje je bilo otvoreno taga dana i mi se pridružismo mnoštvu sveta koje je prevaljivalo put od Talije do Afreke. Ovo je bio drugi put da putujem Mostozemljem, budući da sam pre godinu dana, koja je sada izgledala kao daleka prošlost, prešao iz suprotnog smera, idući iz Agupta za Roum.
     Postoje dva glavna puta kojima Hodočasnici putuju iz Eirope u Jorslem. Severna trasa vodi kroz Tamne Zemlje istočno od Talije, zatim sedanje na feribot u Stanbulu i nastavak puta zapadnom obalom aisiskog kontinenta do Jorslema. Da sam bio sam, ja bih jamačno izabrao tu maršrutu, budući da od svih velikih svetskih gradova još jedino nisam posetio Stanbul. Ali Olmein je boravila tamo da bi vršila neka istraživanja u vreme kada je još bila Pamtitelj i njoj se taj grad nije dopadao; to je bio razlog što smo krenuli južnom trasom - preko Mostozemlja u Afreku, a zatim duž obale velikog Medit Jezera, kroz Agupt i rubove Arban Pustinje do Jorslema.
     Pravi Hodočasnik putuje isključivo pešice. Olmein se, međutim, nije mnogo obazirala na ovo pravilo, tako da smo, premda smo i prilično pešačili, koristili svaku priliku da se malo povezemo. Ona se nimalo nije ustezala niti stidela prilikom obezbeđivanja prevoza. Već drugog dana našeg putovanja uspela je da nam pronađe mesta kod jednog bogatog Trgovca koji je išao u pravcu obale; čovek je očigledno pošao na put sa namerom da ni sa kim ne deli svoje raskošno vozilo, ali ipak nije mogao da odoli senzualnosti Olmeininog dubokog, melodičnog glasa, iako je on dopirao iza aseksualne maske jednog Hodočasnika.
     Trgovci su ljudi koji imaju stila prilikom putovanja. Kad bi se sudilo samo po njima, nikad se ne bi zaključilo da je došlo do osvajanja Zemlje, pa čak ni do duge dekadencije tokom mnogih stoleća Trećeg Ciklusa. Njegova samohodna, površinska kola dostizala su četvorostruku dužinu čoveka i bila dovoljno prostrana da potorici ljudi obezbede udobno putovanje; osim toga, ona su podjednako dobro kao i materica štitila od spoljnjeg sveta one koji su se vozili. Napolje se nije moglo direktno videti, već samo posredstvom niza ekrana koji su prenosili komandnim uređajima spoljne prilike. Temperatura nikada nije varirala izvan izabrane norme. Iz naročitih slavina tekli su likeri i žestoka pića; tableta hrane bilo je u izobilju; dušeci pod vazdušnim pritiskom obezbeđivali su putnike od nezgoda izazvanih neravninama na putu. Što se rasvete tiče, ona se stvarala putem ropskog svetla, čiju je snagu Trgovac podešavao po svom nahođenju. Pored glavnog dušeka nalazio se jedan šlem za prenos misli, ali ja nisam uspeo da razaberem da li Trgovac drži negde u unutrašnjosti kola privatan mozak samo za ličnu upotrebu ili mu na raspolaganju stoji nekakva bežična veza sa rezervoarima sećanja u gradovima kroz koje smo prolazili.
     Bio je to gizdav i krupan čovek, koji je očigledno uživao u svom telu. Tamnomaslinasta koža, gust pokrov crne kose, dobro zaglađene uljem, tamne, podozrive oči - sve je to govorilo da je posredi osoba koja drži do svog imućnog statusa i kontrole u jednom nesigurnom svetu. Bavio se, kako smo saznali, trgovinom hrane sa drugim svetovima; trampio je naše uboge poljoprivridne proizvode za delikatese žitelja dalekih zvezda. Sada je išao u Marsaj da bi ispitao tovar halucinogenih insekata koji tek što su prispeli sa jedne od planeta Pojasa.
     "Dopadaju vam se kola?" upita on, primetivši naše zaprepašćenje. Olmein, kojoj raskoš takođe nije bila strana, zagledala se u debelu zidnu oplatu od brokata optočenog dijamantima, sa izrazom zapanjenosti na licu. "Pripadala su Kontu od Perisa"; nastavi on. "Da, baš tako: Kontu od Perisa. Pretvorili su njegov dvorac u muzej, znate."
     "Znam", uzvrati Olmein blago.
     "Ovo su bila njegova kola. Trebalo je da i ona budu smeštena u muzej, ali uspeo sam da ih otkupim od jednog lakomog osvajača. Niste znali da i među njima ima lupeža, a?" Trgovčev gromki smeh nagnao je osetljivu oplatu unutrašnjih zidova kola da prezrivo ustukne. "Ovaj je bio Prokuratorov momak. Oh, da, i takvi se nalaze među njima. Bio mi je potreban neki pomodni koren koji raste na jednoj od planeta Riba da mu pojača i istakne muškost, znate, a saznao je da ja kontrolišem sveukupne zalihe ovde, i tako smo došii u priliku da izvršimo malu nagodbu. Razume se, morao sam da dam da mi se kola malo adaptiraju. Kont je držao četiri uškopljenika na prednjem delu i pokretao motor pomoću energije njihovog metabolizma, razumete, nešto u vezi sa termalnim diferencijalima. To je sasvim zgodan način za vožnju kola ako ste Kont, ali tako se troši premnogo uškopljenika godišnje i ja sam došao do zaključka da bih, ukoliko bih pokušao nešto slično, prekoračio vlastiti status. Verovatno je da bih zbog toga imao problema sa osvajačima. I tako sam skinuo blok pređašnjeg motora i zamenio ga standardnim automobilskim motorom za tešku vuču... što je bio stvarno pipav posao... i evo nas sad u novim kolima. Imate sreće što ste unutra. To je samo zbog toga što ste Hodočasnici. Ja nemam običaj da primam usputne putnike, zato što ih po pravilu obuzme zavist, a zavidljivi ljudi umeju da budu opasni prema čoveku koji je uspeo u životu. No, Volja mi je ipak dovela vas dvoje. Idete za Jorslem, a?"
     "Da", uzvrati Olmein.
     "I ja ću, ali ne još! Hvala lepa, ali ne još!" On se potapša po struku. "Zasigurno ću otići tamo kada bude kucnuo čas da se podmladim, ali do tada je još daleko, tako mi Volje! Jeste li vas dvoje dugo Hodočasnici?"
     "Nismo", uzvrati Olmein.
     "Mnogo sveta je prešlo u Hodočasnike posle osvajanja, pretpostavljam. Ja ih ne krivim zbog toga. Svako se na svoj način prilagođava novim vremenima. Kažite mi, jesu li to oni kamenčići koje svi Hadočasnici nose?"
     "Jesu", reče Olmein.
     "Da li biste imali nešto protiv ako malo pogledam jedan? Te stvarčice su me oduvek očaravale. Bio je neki trgovac sa jednog od svetova Tamne Zvezde... malo, mršavo kopile sa kožom sličnom blatnjavom katranu... koji mi je ponudio deset kvintala tih kamičaka. Tvrdio je da su pravi, da omogućuju istinsko opštenje sa Voljom, baš kako to tvrde Hodočasnici. Ali odbio sam ga zato što nisam hteo da teram šegu s Voljom. Neke stvari se ne rade, čak ni zbog unosne zarade. Ali posle mi je bilo žao što nisam uzeo bar jedan za uspomenu. Nikada nisam ni dotakao te stvarčice." On ispruži ruku prema Olmein. "Smem li?"
     "Ne smemo dopustiti drugima da diraju naš zvezdani kamen", rekoh.
     "Neću nikome reći da sam to učinio!"
     "Zabranjeno je."
     "Slušajte, ovde smo sigurni... ovo je najbezbednije mesto na svetu i..."
     "Molim vas. To što tražite je nemoguće."
     Lice mu se smrklo i ja za trenutak pomislih da će zaustaviti kola i izbaciti nas napolje, što me uopšte ne bi ražalostilo. Zavukoh ruku u kesu i dodirnuh hladnu kuglu zvezdanog kamena koju sam dobio prilikom polaska na Hodočašće. Spoj sa tajanstvenom tvari izazvao je u meni blagu rezonancu transa opštenja i ja zadrhtah od zadovoljstva. On ga ne sme imati, zakleh se tog trenutka. Ali kriza je prošla bez incidenta. Ispitavši nas i naišavši na otpor, Trgovac je zaključio da će najbolje biti ako dalje ne sili stvar.
     Nastavili smo put prema Marsaju.
     On nije bio prijatan čovek, ali je posedovao izvestan šarm i njegove reči su nas retko vređale. No, Olmein, koja je uostalom bila izbirljiva žena i koja je dobar deo dosadašnjeg života provela u luksuznoj izdvojenosti Dvorane Pamtitelja, teže je mogla da ga podnese nego ja; oštricu moje nepopustljivosti potpuno je otupeo životni vek proveden u lutanjima. Pa ipak, Trgovac je čak i Olmeini izgledao zabavan kada je neumorno pričao o svom imetku i uticaju, o ženama koje jedva čekaju da im on dođe na mnogim svetovima, kada je nabrojao svoje kuće, svoje trofeje i upravnike esnafa koji su tražili njegov savet, kada se dičio prijateljstvom sa pređašnjim Gospodarima i Vladarima. Gotovo je isključivo govorio o sebi, a retko o nama, na čemu smo mu bili zahvalni; jednom nas je, na primer, upitao kako to da jedan Hadočasnik i jedna Hadočasnica putuju zajedno, nagoveštavajući da smo jamačno ljubavnici; priznali smo da je ta kombinacija pomalo mimo pravila, a onda brzo prešli na neku drugu temu; mislim da je on ostao u uverenju o našoj nemoralnosti. No, ta zlurada nagađanja nisu me nimalo dirala, a verujem ni Olmein. Imali smo na savesti dalko ozbiljnije krivice.
     Život naših Trgovaca izgledao je zavidno neporemećen padom naše planete: bili su podjednako bogati kao i ranije, podjednako su se lagodno osećali i raspolagali istom slobodom kretanja. Ali čak i naš ljubazni domaćin nije bio pošteđen glavobolje zbog prisustva osvajača, što smo utvrdili jedne noći nedaleko od Marsaja, kada smo bili zaustavljeni na jednoj kontrolnoj stanici pokraj puta.
     Špijunski skaneri primetili su da dolazimo, uputili odgovarajući signal mašinama za pređu i sa jednog na drugi kraj druma munjevito se isprela zlatna paučina. Senzori u kolima su je registrovali i odmah izvršili zaustavljanje vozila. Na ekranima se pojavilo desetak bledolikih ljudskih prilika, koje su napolju stajale u grupi.
     "Banditi?" upita Olmein.
     "Još gore", reče Trgovac. "Izdajnici." On se namrgodi i okrenu se prema kamunikatoru. "Šta je bilo?" upita.
     "Inspekcija. Izidite."
     "Po čijem nalogu?"
     "Prokuratora Marsaja", usledio je odgovor.
     Bio je to mučan prizor: ljudska bića u ulozi saobraćajnih agenata vanzemaljaca. Bilo je, međutim, neizbežno da počnemo da stupamo u njihovu civilnu službu, zato što je vladala nestašica posla, naročito za one koji su radili u odbrambenim esnafima. Trgovac je pristupio složenom postupku otvaranja kola. Na licu mu se očitavao bes, ali nalazio se u stupici, budući da nikako nije mogao da prođe kroz postavljenu mrežu. "Naoružam sam", prošaputa on. "Ostanite unutra i ne bojte se ništa."
     Izišao je napolje i zapodeo dug razgovor sa saobraćajnim agentima, koji mi uopšte nismo mogli da čujemo. Kanačno, nekakav čorsokak u koji se zapalo naložio je potrebu za intervencijom viših vlasti; iznenada su se pojavila tri osvajača, naložila svojim iznajmljenim saradnicima da se udalje i okružila Trgovca. Njegovo držanje namah se izmenilo; lice mu je postalo uljano i ljigavo, ruke su mu se žurno pokretale, praveći rečite gestove, oči su počele da mu cakle. Poveo je trojicu ispitivača prema kolima, otvorio ih i pokazao im dvoje putnika unutra, odnosno nas. Osvajače je doveo u nodoumicu prizor Hodočasnika u takvoj raskoši, ali nam nisu naložili da iziđemo napolje. Posle dodatnog kratkog objašnjavanja, Trgovac nam se pridružio i zatvorio iznutra kola; mreža je bila skinuta i mi smo nastavili put za Marsaj.
     Dok smo dobijali na brzini, on je najpre mrmljao neke psovke i kletve, a zatim je rekao: "Znate li kako bih ja postupio sa onim dugorukim gadovima? Sve što nam je potrebno to je koordinirani plan. Noć dugih noževa: po deset Zemljana preuzima odgovornost da svrši stvar sa jednim osvajačem. Tako bismo im došli glave svima."
     "Zašto još niko nije organizovao takav pokret?" upitah ja.
     "To je posao Branitelja, a polovina njih je mrtva, dok se druga polovina nalazi na platnom spisku onih. Nije na meni da organizujem pokret otpora. Ali, u svakom slučaju, stvari tako treba urediti. Gerila pre svega: prišunjate im se iza leđa i krk! Nož među rebra. Munjevito. Dobri, stari metodi iz Prvog Ciklusa; njihova vrednost do danas nije opala."
     "Posle toga bi došlo još više osvajača", reče Olmein mrzovoljnim glasom.
     "I s njima treba svršiti na isti način!"
     "Ali oni bi uzvratili istom merom. Uništili bi ceo svet", reče ona.
     "Osvajači se prave da su civilizovani, civilizovaniji od nas", uzvrati Trgovac. "Takav varvarski postupak izneo bi ih na rđav glas pred milionima svetova. Ne, ne bi se oni usudili da uzvrate istom merom. Osim toga, oni su se već umorili i od ovog osvajanja i teško da još jednom mogu dopustiti sebi da pretrpe velike gubitke. Neće im preostati ništa drugo do da se povuku, a onda bismo mi ponovo bili slobodni."
     "Povukli bi se, iako nas nisu nagnali da okajemo grehe predaka?" upitah ja.
     "Šta reče, starče? Šta reče?"
     "Nije važno."
     "Nadam se da nijedno od vas dvoje ne bi prešlo na njihovu stranu ako bismo se odlučili da ih napadnemo?"
     Ja rekoh: "U pređašnjem životu bio sam Osmatrač koji se potpuno posvetio zaštiti ove planete od njih. Ništa više ne volim naše gospodare od vas, niti manje žudim da oni odu. Ali vaš plan nije samo nepraktičan: on je takođe moralno bezvredan. Otpor koji bi doveo do krvoprolića došao bi u sukob sa sudbinom koju nam je Volja namenila. Slobodu moramo da steknemo na otmeniji način. Ovo prokletstvo nije palo na nas samo da bismo došli u priliku da malo vežbamo klanje i ubijanje."
     On me prezrivo pogleda, a onda frknu. "Nisam smeo izgubiti iz vida da razgovaram sa Hodočasnicima. U redu. Zaboravite sve što je rečeno. U svakom slučaju, samo sam se šalio. Ko zna, možda se vama dopada upravo ovakav svet."
     "Meni se ne dopada", uzvratih ja.
     On skrenu pogled prema Olmein. Učinio sam isto, gotovo očekujući da će ona saopštiti Trgovcu kako sam ja već ulučio priliku da sarađujem sa osvajačima. No, srećom, Olmein se uopšte nije izjasnila u tom smislu i taj stav je zadržala narednih nekoliko meseci, sve do onog nesrećnog dana kod Mostozemlja kada me je, obuzeta nestrpljenjem, zajedljivo stala da pecka zbog počinjene greške.
     Ostavili smo našeg dobročinitelja u Marsaju, proveli noć u hadočasničkom svratištu i narednog jutra nastavili put pešice duž obale. I tako smo putovali, Olmein i ja, ljupkim predelima punim osvajača; čas smo pešačili, čas smo se vozili nekim seljačkim kolima, a jednom smo čak bili gosti nekih osvajača-turista. U širokom luku obišli smo Roum kada smo se obreli u središnjoj Taliji i skrenuli na jug. Konačno smo stigli do Mostozemlja, gde nas je čekala već pomenuta neprijatnost i gde su se naši odnosi delimično ohladili da bi nam narednog dana bilo dozvoljeno da nastavimo put uskim mostobranom peščanog tla koje spaja jezerom odeljene kontinente. Posle toga, najzad smo se obreli u Afreki.

IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
4.

     Prve noći nakon prelaska na drugu stranu, posle dugog i prašnjavog prelaska, nabasali smo na jednu ubogu krčmu nedaleko od obale jezera. Bila je to četvrtasta, okrečena, kamena zgrada, praktično bez prozora i sa hladnim unutrašnjim dvorištem. Pretežan deo klijentele bili su Hodočasnici, ali primetio sam i pripadnike drugih esnafa, uglavnom Prodavce i Prevoznike. U jednoj prostoriji blizu jednog od četiri ugla zgrade sreli smo nekog Pamtitelja, od koga se Olmein odmah udaljila, iako ga nije poznavala; nije, naprosto, želela da je bilo šta podseća na pređašnji esnaf.
     Među onima koji su na istom mestu potražili svratište bio je i Mutant Bernalt. Saglasno sa novim zakonima koje su doneli osvajači, Mutanti su stekli pravo da odsedaju u javnim krčmama, a ne više samo u onima rezervisanim isključivo za njihovu sojtu; pa ipak, izgledalo je pomalo neobično videti ga ovde. Sreli smo se u hodniku. Bernalt mi je uputio neodlučan smešak, kao da je ponovo hteo da mi se obrati, ali onda je tog prijateljskog gesta nestalo sa njegovih usana, a oči su mu izgubile sjaj. Kao da je u magnovenju shvatio da ja nisam spreman da prihvatim njegovo prijateljstvo. Ili se možda prisetio da pravila esnafa nalažu Hodočasnicima da se odveć ne mešaju sa spodobama bez esnafa. Ova pravila još su bila na snazi.
     Olmein i ja obedovali smo za večeru neku masnu supu i kuvano meso. Posle toga, otpratio sam je do sobe i taman zaustio da joj poželim laku noć, kada mi ona reče: "Čekaj. Zajedno ćemo opštiti sa Voljom."
     "Ali videli su me kako polazim sa tobom u sobu", pobunih se ja. "Počeće ogovaranja ako se duže zadržim."
     "Onda ćemo poći u tvoju sobu!"
     Olmein baci pogled prema holu. Sve je bilo čisto: ona me uhvati za zglob i mi pohitasmo prema mojoj sobi, sa druge strane. Zatvorivši i zaključavši iskrivljena vrata, ona reče: "Daj zvezdani kamen!"
     Izvadio sam kamen iz skrovišta gde sam ga držao u naborima odore, na šta ona takođe uze svoj i naše se ruke obaviše oko njih.
     Tokom ovog Hodočašća našao sam u zvezdanom kamenu veliku utehu. Mnogo vremena je prošlo od kada sam poslednji put ušao u Osmatrački trans, ali još se nisam sasvim oporavio od naglog prekidanja sa starim navikama; zvezdani kamen predstavljao je u tom smislu svojevrsnu zamenu za uzvišenu ekstazu koju sam doživljavao prilikom Osmatranja.
     Zvezdano kamenje poticalo je sa jednog od spoljnih svetova... ali vam ne mogu tačno reći sa koga... i mogao se dobiti jedino pristupom u ovaj esnaf. Sam kamen je određivao da li kandidat može da postane Hodočasnik, zato što bi progoreo ruku svakome koga bi smatrao nedostojnim da nosi ovu odoru. Kažu da je svako, bez izuzetka, ko je želeo da pristupi esnafu Hodočasnika, iskusio veliku nelagodnost kada mu je kamen bio prvi put ponuđen.
     "Kada su ti ga dali", upita Olmein, "da li si bio zabrinut?"
     "Razume se."
     "Ja takođe."
     Čekali smo da nas obuzme uticaj kamenova. Ja sam svoj čvrsto stezao. Taman, blistav, glađi od stakla, presijavao mi se u šaci poput komadića leda i ja osetih kako me polako preplavljuje moć Volje.
     Najpre sam iskusio pojačanu percepciju svega onoga što me je okruživalo. Svaka pukotinica u zidovima ove prastare krčme počela je da mi izgleda kao prava provalija. Blag šum vetra koji je dopirao spolja prerastao je u urnebesno zavijanje. U prigušenom sjaju sobne svetiljke uspeo sam da razaberem boje koje su stajale sa one strane spektra.
     Svojstvo iskustva koje je pružao zvezdani kamen bilo je potpuno različito od onog što se sticalo posredstvom instrumenata za Osmatranje. I u ovom slučaju je, doduše, dolazilo do prerastanja granica vlastitog bića. U punom stanju Osmatračkog zanosa postajao sam sposoban da se odvojim od svog ovozemnog identiteta i da se vinem beskonačnom brzinom kroz beskrajna prostranstva, registrujući pri tom svaku sitnicu oko sebe; bilo je to najveće približenje božanskom statusu do koga je jedan čovek mogao doći. Zvezdani kamen nije obezbeđivao nijedan visoko specifičan podatak koji se sticao putem Osmatračkog transa. Pod njegovim punim dejstvom ništa nisam mogao da vidim, niti sam bio kadar da razaberem bilo šta oko sebe. Jedino sam znao da sam od trenutka kada sam se prepustio uticaju zvezdanog kamena, postao okružen nečim znatno većim od sebe, nečim što me je dovodilo u neposrednu vezu sa samim ustrojstvom Vaseljene.
     To se zvalo opštenje sa Voljom.
     Kao iz velike daljine, začuo sam kako mi Olmein kaže: "Veruješ li u ono što neki ljudi kažu o ovim kamenovima? Da, u stvari, ovde nije posredi nikakvo mistično opštenje, već najobičnija elaktrična obmana?"
     "Nemam nikakvu teoriju o tome", uzvratih. "Manje me zanimaju uzroci nego posledice."
     "Skeptici kažu da su zvezdani kamenovi samo obične naprave za pojačivanje koji hvataju, a zatim vraćaju čovekove moždane talase natrag u njegov um; zastrašujući okeanski entitet sa kojim se stupa u vezu, tvrde ti podrugljivci, naprosto su gromovito reciklirajuće oscilacije jednog jedinog, optočnog, električnog impulsa proisteklog ispod pokrova Hodočasnikove lobanje. Možda."
     Olmein ispruži šaku u kojoj je držala kamen i reče: "Dok si bio među Pamtiteljima, Tomise, da li si se bavio proučavanjem istorije stare religije? Od osvita vremena, čovek je težio za spajanjem sa beskonačnošću. Mnoge religije... ne sve... podsticale su nadu u jedan ovakav božanski spoj."
     "A postojale su i droge", promrmljah ja. "Izvesne droge, da, omiljene zbog svoje sposobnosti da u onome ko ih uzima izazovu trenutnu senzaciju jedinstva sa Vaseljenom. Zvezdani kamenovi, Tomise, predstavljaju poslednje u dugom nizu sredstava za prevazilaženje najvećeg od svih ljudskih prokletstava: naime, ograničenosti na vlastitu dušu u pojedinačnom telu. Naša užasna izolovanost od nas samih, kao i od Volje, breme je koje većina kosmičkih rasa ne bi bila kadra da podnese. Izgleda da je u tom pogledu čovečanstvo jedinstveno."
     Glas joj je postao paperjast i neodređen. Rekla je još mnogo stvari, govoreći mi na osnovu mudrosti koju je stekla među Pamtiteljima, ali mi je smisao svega toga izmicao; uvek sam brže uspevao da stupim u opštenje od nje, zbog iskustva stečenog kao Osmatrač, tako da obično njene poslednje reči nisu ni dospevale do mene.
     Te noći, baš kao i ostalih, stisnuo sam kamen, iskusio mrzlost, zaklopio oči i začuo udaljeni odjek nekog moćnog gonga, zapljuskivanje talasa po nekoj nepoznatoj obali, šapat vetra u nekoj stranoj šumi. Osetio sam prizivanje. Prepustio sam se. Ušao sam u stanje opštenja i predao se potpuno Volji.
     Pohrlio sam kroz slojeve vlastitog života, kroz mladost i zrelo doba, kroz lutanja, kraz stare ljubavi, kroz nemire, radosti, nelagodne pozne godine: izdaje, nedovoljnosti, tuge, nesavršenstva.
     Oslobodio sam se od samoga sebe. Izgubio sam vlastito biće. Spojio sam se. Postao sam jedno sa hiljadama Hodočasnika, ne samo sa obližnjom Olmein, već i sa svima ostalima, bilo da su se u ovom času verali po planinama Hinda, gazili po pesku Arba, hitali prema dalekim odredištima u Aisi, Palašu i Straliji, išli u Jorslem... išli putem koji se u nekim slučajevima okončavao posle nekoliko meseci, u drugim nakon više godina, a u trećim nikada. Sa svima njima delio sam ovaj trenutak uranjanja u Volju. U jezgru tame ugledao sam dubok purpurni sjaj na obzorju... čija se jačina povećavala sve dok se nije pretvorio u sveobuhvatni crveni blesak. Ušao sam u njega, iako nedostojan, nečist, uhvaćen u zamku tela, prihvatajući u potpunosti ponuđeno opštenje i ne želeći nikakvo drugo stanje vlastitog bića do ovo razdvajanje od samoga sebe.
     Bio sam pročišćen.
     Probudio sam se sam.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
5.

     Dobro sam poznavao Afreku. Još kao mladić, proveo sam mnogo godina u tamnom srcu kontinenta. Nemir me je konačno nagnao da krenem odatle i ja sam se otisnuo na put prema Aguptu, gde su najbolje na svetu bile očuvane drevne relikvije iz doba Prvog Ciklusa. U to vreme me, međutim, starina nije osobito zanimala. Vršio sam Osmatranje i išao iz mesta u mesto, budući da Osmatrač ne mora da ima stacionirani položaj; slučaj me je doveo u vezu sa Avluelom baš kada sam se spremao da se ponovo otisnem na lutanja i tako sam pošao iz Agupta za Roum, a odatle za Peris.
     Sada sam se vratio natrag sa Olmein. Poglavito smo se držali obale, izbegavajući peščane pustinje dublje u kopnu. Kao Hodočasnici, bili smo pošteđeni većine opasnosti koje mogu da se dožive na putovanju: nikada nismo ostali gladni, niti bez skloništa, čak ni u mestima gde nisu postojala svratišta našeg esnafa, i svi su prema nama ispoljavali poštovanje. Olmeinina velika lepota mogla je da joj stvori neprilike, budući da je putovala bez pratnje, odnosno samo u društvu jednog oronulog starca, ali iza maske i odore Hodočasnika bila je bezbedna. Retko smo skidali maske i to nikada u prisustvu drugih.
     Nisam imao nikakve iluzije o tome koliko sam važan Olmeini. Za nju sam predstavljao naprosto deo putne opreme... nekoga ko će joj se naći pri ruci prilikom opštenja i obreda, ko će joj obezbediti smeštaj, ko će joj dugo putovanje učiniti lakšim i snošljivijim. Ta uloga mi je odgovarala. Znao sam da je ona opasna žena, puna neobičnih ćefova i nepredvidljivih kaprica. Nisam želeo nikakve sukobe sa njom.
     Nedostajala joj je hodočasnička čistota. Iako je prošla test zvezdanog kamena, ipak nije trijumfovala - što Hodočasnici moraju - nad vlastitim telom. Povremeno bi se potajno iskradala i odsustvovala pola noći ili duže; zamišljao sam je tada kako na nekom travnjaku dahće: i uzdiše u naručju nekog Sluge. To su bile potpuno njene stvari; nikada je ništa nisam pitao o tim izlascima kada bi se vratila.
     I u svratištima gde smo se zaustavljali nije vodila računa o svom dobrom glasu. Nikada nismo delili sobu, zato što to vlasnik hodočasničkog svratišta ne bi dozvolio, ali smo obično dobijali susedne prostorije i ona me je zvala u svoju ili bi dolazila u moju kad god bi osetila potrebu za tim. Neretko se događalo da je bila neodevena; sećam se grotesknog prizora jedne noći u Aguptu kada sam je zatekao samo sa maskom na sebi: bleštava belina njenog tela stajala je u oprečnosti sa bronzanim sjajem rešetkaste maske koja joj je skrivala lice. Samo joj se jednom učinilo da bih ja mogao biti dovoljno mlad da mi se javi želja. Bacila je pogled na moje smežurano, oronulo telo i rekla: "Pitam se kako ćeš izgledati kada se podmladiš u Jorslemu? Pokušavam da te zamislim kao mladog, Tomise. Da li ćeš mi onda pružiti zadovoljstvo?"
     "Pružao sam zadovoljstvo u svoje vreme", rekoh neiskreno.
     Olmeini se nije dopalo toplo i suvo vreme u Aguptu. Poglavito smo putovali noću, a danju odsedali u svratištima. Na drumovima je uvek bilo puno sveta. Navala Hodočasnika u pravcu Jorslema bila je izuzetno velika, kako je izgledalo. Olmein i ja smo razmišljali o tome koliko će nam vremena biti potrebno da pod ovakvim okolnostima dospemo do voda podmlađivanja.
     "Nisi se ranije podmlađivao?" upita me ona.
     "Nisam."
     "Nisam ni ja. Kažu da se ne udovoljava svima koji se prijave."
     "Podmlađivanje je povlastica, a ne pravo", rekoh. "Mnogi su odbijeni."
     "Takođe sam čula", reče Olmein, "da među onima koji steknu povlasticu da uđu u vode podmlađivanja ima i takvih kod kojih uspeh nije zajemčen."
     "Malo znam o tome."
     "Neki ostare umesto da se podmlade. Neki se podmlade prebrzo, tako da nestanu. Postoje određene opasnosti."
     "Zar se bojiš da preuzmeš rizik?"
     Ona se nasmeja. "Samo bi budala oklevala."
     "Tebi još nije neophodno podmlađivanje", primetih. "Upućena si u Jorslem za dobrobit svoje duše, a ne tela, ako se dobro sećam."
     "Pozabaviću se i dušom kad stignem u Jorslem."
     "Govoriš, međutim, tako kao da je kuća podmlađivanja jedini hram koga nameravaš da posetiš."
     "Ona je najvažnija", reče Olmein. Zatim ustade, istežući pohotljivo svoje gipko telo. "Moram, doduše, da sredim stvari oko pokajanja. Ali zar stvarno misliš da sam prevalila čitav ovaj put do Jorslema samo zarad moje duše?"
     "Ja jesam", primetih.
     "Ti! Ti si star i osedeo! Ti i treba da se postaraš oko duše... baš kao i oko tela. Ne bih imala ništa protiv da skinem koju godinu. Ali ne mnogo. Osam ili najviše deset. Zapravo, samo one godine koje sam straćila sa Elegrom. Nije mi potrebno potpuno podmlađivanje. U pravu si: još sam u pravom dobu." Lice joj se natmuri. "Grad je pun Hodočasnika, tako da me možda uopšte neće pustiti u kuću podmlađivanja! Reći će mi da sam premlada... da se vratim kroz četrdeset ili pedeset godina... Tomise, da li će stvarno biti takvi prema meni?"
     "Teško mogu da procenim."
     Ona zadrhta. "Ali tebe će pustiti. Ti si već živi leš: tebe moraju podmladiti! Ali ja... Tomise, neću im dopustiti da me odbiju! Ako budem morala da prevrnem ceo Jorslem, kamen po kamen, i to ću učiniti, ali ću nekako uspeti!"
     Zapitao sam se u sebi da li joj je duša u odgovarajućem stanju za nekoga ko ističe svoju kandidaturu za podmlađivanje. Poniznost je preporučljiva kada se pristupi Hodočasnicima. Ali nisam više želeo da Olmein iskaljuje na meni svoj bes, tako da sam to prećutao. Možda će joj ipak, bez obzira na sve mane, dopustiti pristup u kuću podmlađivanja. Ja sam morao da brinem vlastite brige. Olmein je pošla na put nagnana taštinom; moje pobude su bile različite. Ja sam dugo lutao i mnogo učinio, premda sve nije bilo najvrlije; u svetom gradu mi je možda više bilo potrebno čišćenje savesti nego smanjenje godina.
     Ili je i kod mene bila taština što sam tako mislio?
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
6.

     Nekoliko dana hoda istočno od ovog mesta, dok smo Olmein i ja išli sprženom ravnicom, deca iz obližnjeg sela, vičući u strahu i uzbuđenju, pojuriše nam u susret.
     "Molimo vas, dođite, dođite!" dozivala su nas ona. "Hodočasnici, dođite!"
     Olmein stade da se ljutito i rasrđeno osvrće oko sebe kada su mališani stali da je vuku za odeću.
     "Šta kažu, Tomise? Ne mogu da ih razumem zbog tog vražijeg agupatskog naglaska!"
     "Hoće da im pomognemo", rekoh. Stao sam da slušam njihovo nepovezano dovikivanje. "U njihovom selu", nastavio sam da prevodim Olmeini, "izbila je kristalizaciona bolest. Žele da se u ime obolelih pomolimo za milost Volje."
     Olmein ustuknu. Nije bilo teško zamisliti prezrivu grimasu iza njene maske. Ona poče da se otima rukama, braneći se da je deca ne dodirnu. "Ne možemo da pođemo tamo", reče.
     "Moramo."
     "Ali žuri nam se! U Jorslemu je gužva; neću da traćim dragoceno vreme u ovoj sumornoj selendri."
     "Potrebni smo im, Olmein."
     "Jesmo li mi hirurzi?"
     "Mi smo Hodočasnici", uzvratih tiho. "Koristi koje stičemo tim statusom nalažu nam izvesne obaveze. Ako imamo pravo da od svih koje sretnemo zatražimo i dobijemo gostoprimstvo, onda moramo i naše duše da stavimo na puno raspolaganje poniženima i unesrećenima. Hodi!"
     "Neću!"
     "Kako će to zvučati u Jorslemu, kada budeš polagala računa o sebi, Olmein?"
     "To je opaka bolest. Šta ako se i mi zarazimo?"
     "To te, dakle, muči. Imaj poverenja u Volju! Kako možeš da očekuješ podmlađenje ako ti duša tako oskudeva u milosrđu?"
     "Crkni, Tomise", reče mi ona tihim glasom. "Od kada si ti postao toliko pobožan? Sve to radiš namerno, zbog onoga što sam ti rekla kod MostozemIja. Narugala sam ti se u glupom trenutku i ti nas samo zbog toga sada oboje izlažeš opakoj boleštini... samo da bi mi se osvetio. Ne čini to, Tomise!"
     Prešao sam preko njene optužbe. "Deca su veoma uznemirena, Olmein. Hoćeš li ovde da me sačekaš ili više voliš da nastaviš put do susednog sela i da me tamo sačekaš u svratištu?"
     "Ne ostavljaj me samu u ovoj pustinjetini."
     "Ja moram da pođem obolelima", rekoh.
     Konačno, ona je krenula sa mnom, ali ne, kako mi se čini, iz neke naprasno probuđene želje da unesrećenima pruži pomoć, nego iz straha da bi njeno sebično odbijanje moglo na neki način da bude upotrebljeno protiv nje u odsutnom trenutku u Jorslemu. Ubrzo smo stigli u selo, koje je bilo malo i oronulo, zato što se Agupt nalazi u užasno toplom pojasu i malo se menja tokom milenijuma. Postoji velika razlika između ovog podneblja i živahnih gradova sa dubljeg juga Afreke, gradova koji su u stalnom procvatu zahvaljujući raskošnim proizvodima iz velikih Radionica.
     Podrhtavajući od toplote, pošli smo za decom do domova obolelih.
     Kristalizaciona bolest predstavlja omraženi poklon sa zvezda. Nema mnogo zaraza sa drugih svetova kojima su podložni Zemljani; ali sa jedne od planeta Koplja došla je ova boleština, verovatno posredstvom turista, i raširila se među nama. Da se to dogodilo tokom slavnih dana Drugog Ciklusa, mogli smo da je iskorenimo za samo jedan dan; ali naše moći su sada otupele, tako da nije bilo godine kada zaraza negde ne bi izbila. Olmein je doslovce bila prestravljena kada smo ušli u prvu od glinenih koliba gde su unesrećeni držani.
     Nema nikakve nade za onoga ko se zarazi ovom bolešću. Tada se jedino valja moliti da zdravi ostanu poštedeni; no, srećom, bolest nije veoma zarazna. Ona se širi podmuklo, prenosi na nepoznati način, često ne prelazeći sa muža na ženu, nego pojavljujući se na suprotnom kraju grada, možda čak u nekoj drugoj zemlji. Prvi simptom je ljuštenje kože; svrab, ljuspice na odeći, zapaljenja. Zatim sledi slabost u kostima izazvana razlaganjem kalcijuma. Zaraženi počinje da hramlje i da se povija, ali to je još rana faza. Ubrzo dolazi do očvršćenja gornjeg tkiva. Debele, neprozirne membrane obrazuju se na površini očiju; nozdrve se zatvaraju i začepljuju; koža postaje gruba i hrapava. U ovoj fazi prorokovanje je opšta pojava. Oboleli počinju da raspolažu sposobnostima Somnambulista i izriču proročanstva. Duša može da luta, odvojena od tela i po nekoliko časova odjednom, iako se životni procesi nastavljaju. Zatim, dvadesetak dana posle zaraženja, dolazi do kristalizacije. Dok se struktura skeleta razlaže, koža se raspucava i postaje krta, obrazujući sjajne kristale u strogim geometrijskim oblicima. Žrtva je prilično lepa u to vreme i liči na vlastitu statuu isklesanu u dragom kamenju. Kristali se oblivaju snažnim unutarnjim sjajem, ljubičastim, zelenim i crvenim; njihove oštre facete stiču nova ustrojstva iz časa u čas, i najslabije osvetljenje u sobi uslovljava da oboleli zrači blistavim odsjajima koji zasenjuju i očaravaju oko. Sve to vreme, unutarnje telo neprekidno se menja, kao da se obrazuje neka neobična čahura. Na čudesan način, organi održavaju život kroz sve te transformacije, iako u fazi kristalizacije oboleli više nije u stanju da opšti sa drugima, a verovatno nije ni svestan promena koje se zbivaju u njemu. Konačno, metamorfoza zahvata vitalne organe, što izaziva obustavljanje glavnih procesa organizma. Strani uljez nije kadar da preoblikuje te organe, a da pri tom ne uništi telo u kome se nastanio. Kriza kratko traje: snažno grčenje i poslednje oslobađanje energije kroz nervni sistem kristalisane osobe, a zatim brzo raspadanje tela praćeno tananim, reskim zvucima lomljenja stakla - i sve je gotovo. Na planeti odakle potiče kristalizacija, ona nije bolest, već prava metamorfoza, ishod hiljadama godina duge evolucije prema simbiotičkom odnosu. Na žalost, među Zemljanima ovakav evolucioni smer je nepoznat, tako da izazivač promene neumitno izaziva fatalan kraj osobe u kojoj se javio.
     Budući da je proces ireverzibilan, Olmein i ja nismo mogli da uradimo ništa što bi bilo stvarno vredno, osim da ponudimo utehu tim primitivnim i zastrašenim ljudima. Odmah sam primetio da je bolest prisutna u selu već izvesno vreme. Videli su se nesrećnici u svim fazama bolesti, od prvih simptoma do završne kristalizacije. Bili su raspoređeni u kolibi prema težini zaraze. Sa moje leve strane bio je tmuran niz novih žrtava, potpuno pri svesti, koje su grozničavo kršile ruke, pomišljajući na užase koji im predstoje. Duž stražnjeg zida nalazilo se pet uzvišenja na kojima su ležali seljani u fazi svraba kože i prorokavanja. Desno od mene bili su bolesnici u različitim stepenima kristalizacije, na čijm se čelu nalazio čovek čiji su časovi očigledno već bili izbrojani. Njegavo telo, optočeno lažnim emeraldima, rubinima i opalima, blistalo se u gotovo balnoj lepoti; uopšte se nije micao; u opni čudesnih boja, bio je izgubljen u nekom ekstaznom snu, našavši tako na kraju svog veka više strasti, više uživanja nego u celom pređašnjem, tegobnom, težačkom životu.
     Olmein prestrašeno ustuknu kod vrata.
     "Užasno", prošaputa ona. "Ne želim da uđem!"
     "Moramo da uđemo. Obavezni smo da to učinimo."
     "Uopšte nisam htela da budem Hodočasnik!"
     "Htela si okajanje grehova", podsetih je ja. "Ono se mora zaslužiti."
     "I mi ćemo se zaraziti!"
     "Volja može bilo gde da baci na nas ovu zlu kob, Olmein. Ona nasumce bira žrtve. Ništa manjoj opasnosti nismo izloženi unutra nego negde u Perisu."
     "Zašto je onda toliko meštana ovoga sela zaraženo?"
     "Zato što je ono zbog nečega navuklo na sebe gnev Volje."
     "Kako samo misticizam deluje na tebe, Tomise", reče ona ogorčeno. "Pogrešno sam te procenila. Mislila sam da si bistar čovek. Baš je ružan taj tvoj fatalizam."
     "Bio sam svedok potlačenja vlastitog sveta", uzvratih. "Video sam kako je doživeo propast Princ od Rouma. Takve nesreće nagone čoveka da zauzme sličan stav. Uđimo sada, Olmein."
     Iako još nevoljno, Olmein je pošla za mnom. I mene je počeo da obuzima strah, ali sam ga ja prikrio. Ponašao sam se gotovo filistarski u toj pobožnoj pozi dok sam se raspravljao sa lepom Pamtiteljkom koja mi je bila saputnik, ali nisam mogao da poreknem kako me prožima jeza.
     Nagnao sam sebe da budem miran i pribran. Postoje okajanja i okajanja grehova, rekoh sam sebi. Ako ova bolest treba da bude izvor moga, moja vera u Volju ipak se neće poljuljati.
     Možda je i Olmein došla do neke slične odluke, kada smo konačno ušli unutra, ili ju je naprosto izražen osećaj za dramatično nagnao da prihvati neželjenu ulogu milosrdne gospe. Pošla je sa mnom u obilazak bolesnika. Išli smo od postelje do postelje, pokunjenih glava, držeći zvezdane kamenove u rukama. Izgovarali smo reči. Osmehnuli smo se kada nas je novooboleli zamolio za spasenje. Izricali smo molitve. Olmein se zaustavila pred jednom devojkom u drugoj fazi bolesti, čije su se oči već prevlačile skramom od rožnastog tkiva, kleknula pokraj nje i dodirnula je zvezdanim kamenom po krastavom obrazu. Devojka je tog časa stala da izriče proročanstva, ali, na žalost, na nekom jeziku koji mi nismo razumeli.
     Konačno smo stigli do poslednjeg slučaja - do bolesnika koji je sam sebe sazdao u sjajan sarkofag. Najednom, kao da sam bio osloboden straha, baš kao i Olmein, i mi smo ostali dugo da stojimo pred tim grotesknim prizorom, ne govoreći ni reči; najzad, ona prošaputa: "Kako je to užasno! Kako je čarobno! Kako je divno!"
     Posle prve, čekale su nas još tri slične kolibe. Meštani su se sakupili pred vratima. Kad god smo izlazili iz pojedinih koliba, zdravi seljani popadali bi oko nas i stali da nas vuku za rubove odore, grozničavo nas preklinjući da se zauzmemo za njih kod Volje. Uzvraćali smo im rečima koje su nam se činile prikladne i ne odveć neiskrene. Oni u kolibama prihvatali su naše reči ravnodušno, kao da im je već postalo jasno da za njih više nema nikakve nade; ljudi spolja, koji nisu bili zaraženi, gutali su svako slovo koje bismo izrekli. Poglavar sela - odnosno vršilac dužnosti ove funkcije, budući da je pravi ležao kristalisan - neprekidno nam se zahvaljivao, kao da smo bili od neke stvarne pomoći. Doduše, naše reči pružile su im nekakvu utehu, što nije bilo zanemarljivo.
     Kada smo izišli iz poslednje kolibe, ugledali smo kako nas iz daljine promatra jedna vitka prilika: Mutant Bernalt. Olmein me munu laktom.
     "Ovaj stvor nas prati, Tomise. Celim putem od Mostozemlja!"
     "I on putuje za Jorslem."
     "Da, ali zašto se zaustavio ovde? U ovom užasnom selu?"
     "Tiše, Olmein. Ponašaj se uljudno prema njemu sada."
     "Da se ponašam uljudno prema jednom Mutantu?"
     Bernalt nam je prišao. Bio je odeven u mekanu, belu odoru koja je ublažavala neobičnost njegovog izgleda. Tužno je klimnuo u pravcu sela i rekao:
     "Velika tragedija. Volja kao da je proklela ovo mesto."
     Objasnio nam je da je stigao ovamo pre nekoliko dana i da je sreo jednog prijatelja iz svog rodnog grada Nairuba. Pretpostavio sam da ima na umu nekog Mutanta, ali ne, Bernaltov prijatelj bio je Hirurg, kazao je on, koji se zaustavio ovde da učini što bude mogao za zaražene meštane. Pomisao o prijateljstvu između jednog Mutanta i jednog Hirurga učinila mi se pomalo neobičnom; izgleda da je za Olmein to bilo krajnje neshvatljivo, budući da se više uopšte nije trudila da prikrije svoju odvratnost prema Bernaltu.
     Jedna delimično kristalisana prilika teturavo iziđe iz obližnje kolibe i stade da krši krastave ruke. Bernalt joj pristupi i blago je povede natrag. Vrativši se do nas, on reče: "Postoje trenuci kada je čoveku milo što je Mutant. Mi, naime, ne možemo da se zarazimo ovom bolešću." U očima mu se pojavi iznenadni blesak. "Da li vam se, možda, namećem, Hodočasnici? Izgledate nepomični kao kamen iza tih maski. Nisam mislio ništa loše; treba li da se povučem?"
     "Razume se da ne treba", rekoh, misleći pri tom suprotno. Njegovo društvo me je uznemiravalo; možda je uobičajen prezir prema Mutantima predstavljao zarazu koja me je konačno zahvatila. "Ostani neko vreme. Pozvao bih te da putuješ sa nama do Jorslema, ali i sam znaš da je nama to zabranjeno."
     "Svakako. Potpuno vas razumem." Bio je hladno učtiv, ali je uzavrela ogorčenost u njemu već bila na granici izbijanja. Većina Mutanata predstavlja tako degradirana, bestijalna stvorenja da naprosto nisu u stanju da shvate u kojoj meri ih preziru normalni muškarci i žene koji pripadaju nekom esnafu; no, Bernalt očigledno nije pripadao tom soju; neke stvari on je isuviše dobro shvatio. Osmehnuo nam se, a zatim rekao: "Prijatelj mi je ovde."
     Tri prilike nam priđoše. Jedna od njih bio je Bernaltov Hirurg, vitak, tamnoputi čovek, mekog glasa, umornih očiju i proređene žute kose. Sa njim je bio jedan zvanični predstavnik osvajača, kao i jedan drugi vanzemaljac sa neke nepoznate planete. "Čuo sam da je dvoje Hodočasnika pozvano u ovo mesto", reče osvajač. "Zahvalan sam vam na utesi koju ste doneli ovim paćenicima. Ja sam Ertkleim Devetnaest; ova oblast nalazi se pod mojom upravom. Da li biste bili moji gosti na večeri?"
     Našao sam se u nedoumici da li da prihvatim osvajačevo gostoprimstvo, a Olmeinino iznenadno stezanje pesnice oko njenog zvezdanog kamena stavilo mi je do znanja da ona takođe okleva. Izgledalo je da Ertkleim Devetnaest žarko želi da prihvatimo njegov poziv. On nije bio visok koliko i većina predstavnika njegove vrste, tako da su mu nesrazmerne ruke dopirale ispod kolena. Pod bleštavim agupatskim suncem njegova debela, voštana koža postala je veoma sjajna, premda se on nije znojio.
     Dugu, napetu i nelagodnu tišinu prekinuo je Hirurg: "Nema potrebe da se ustežete. U ovom selu smo svi braća. Pridružite nam se večeras."
     Učinili smo tako. Ertkleim Devetnaest smestio se u jednoj vili nedaleko od obale Medit Jezera; pri bistroj svetlosti poznog popodneva učinilo mi se da mogu da razaberem kako mi se sa leve strane uzdiže traka Mostozemlja, pa čak i da nazrem Eiropu na suprotnom kraju jezera. Sačekali su nas članovi esnafa Slugu koji su nam izneli hladne napitke u otvoreno dvorište. Osvajač je imao mnogobrojno osoblje, koje se u potpunosti sastojalo od Zemljana; za mene je to bio još jedan znak da je naše potlačenje postalo institucionalizovano i da ga je već uveliko prihvatila široka masa populacije. Razgovarali smo dugo posle sumraka, ispijajući čaše sve do trenutka kada se na obzorju pojavila razigrana aurora da obznani dolazak noći. Bernalt, Mutant, ostao je po strani, verovatno se osećajući nelagodno u našem prisustvu. Olmein, takođe, nije bila u dobrom raspoloženju i držala se povučeno; u ukletom selu nju su istovremeno obuzele potištenost i uzbuđenost, a prisustvo Bernalta za večerom nagnalo ju je da ćuti, zato što nije znala kako da bude učtiva u društvu jednog Mutanta. Osvajač, naš domaćin, bio je šarmantan i pažljiv, a i pokušavao je da je malo oraspoloži. Već sam imao prilike da vidim šarmantne osvajače. Putovao sam sa jednim takvim koji se izdavao za Gormona, Mutanta rođenog na Zemlji, u danima pre invazije. Ovaj sada, Erbkleim Devetnaest, bio je u to vreme pesnik na svom matičnom svetu. Ja rekoh: "Izgleda mi neprilično da čovek vaših sklonosti uzme udela u jednoj vojnoj okupaciji."
     "Sva iskustva osnažuju umetnost", uzvrati Ertkleim Devetnaest. "Nastojim da proširim svoje vidokruge. U svakom slučaju, ja nisam ratnik, već upravitelj. Je li zbilja tako čudno da pesnik bude upravitelj, a upravitelj pesnik?" On se nasmeja. "Među vašim mnogobrojnim esnafima nema esnafa Pesnika. Zbog čega?"
     "Postoje Komunikatori", rekoh. " Oni služe vašoj muzi."
     "Ali na religijski način. Oni su tumači Volje, a ne vlastitih duša."
     "To dvoje je nerazlučivo. Stihovi koje oni pišu božanski su nadahnuti, ali niču iz srca svojih tvoraca", rekoh ja.
     Ertkleim Devetnaest izgledao je neubeđen. "Pretpostavljam da možete ustvrditi kako je svekoliko pesništvo u osnovi religijsko. Ali to što pišu vaši Komunikatori ima ograničene ciljeve. Ono je usredsređeno jedino na stapanje sa Voljom."
     "Paradoks", reče Olmein. "Volja obuhvata sve, a vi ipak kažete da naši Komunikatori imaju ograničene ciljeve."
     "Postoje i druge teme za pesništvo osim uranjanja u Volju, prijatelji. Ljubav jedne osobe prema drugoj, radost zbog odbrane vlastitog doma, čuđenje prilikom nagog stajanja pod ponosnim zvezdama... " Osvajač se nasmeja. "Da li je moguće da je Zemlja pala tako brzo samo zato što su njeni jedini pesnici bili pesnici potčinjavanja sudbini?"
     "Zemlja je pala", reče Hirurg, "zato što nam je Volja naložila da okajemo greh naših predaka počinjen kada su oni postupali prema vašim precima kao prema životinjama. Svojstva naše poezije nemaju nikakve veze sa tim."
     "Volja je naložila da ćete izgubiti od nas zbog kazne, a? Ali ako je Volja svemoćna, onda je ona i nagnala vaše pretke na greh, koji je uslovio postojanje kazne. Tja! Volja se igra sama sa sobom. Nadam se da uviđate poteškoće vezane za verovanje u božansku silu koja određuje sva zbivanja. Gde je tu činilac izbora koji osmišljava patnju? Nagnati vas najpre u greh, a zatim vam naložiti da ga okajete... to mi liči na presipanje iz šupljeg u prazno. Oprostite mi zbog ovog bogohuljenja."
     Hirurg reče: "Bojim se da ste pogrešno razumeli. Sve što se dogodilo na ovoj planeti predstavlja deo procesa moralnog učenja. Volja ne oblikuje sva zbivanja, velika i mala; ona samo daje sirov materijal događaja i dopušta nam da idemo onim putem kojim želimo."
     "Na primer?"
     "Volja je obdarila Zemljane veštinama i znanjem. Tokom Prvog Ciklusa uspeli smo se iz divljaštva u kratkom roku; u Drugom Ciklusu dostigli smo velike visove. U trenutku najvećeg trijumfa oholost nas je zaslepila i mi smo izabrali da prekoračimo vlastita ograničenja. Zatamničili smo razumna stvorenja sa drugih svetova pod izgovorom da želimo da ih 'proučavamo', a iza svega se, zapravo, krila arogantna želja za zabavom; pored toga, poigrali smo se sa klimom našeg sveta, što je izazvalo spajanje okeana i potapanje kontinenata, odnosno krah naše civilizacije. Na taj način, Volja nam je ukazala na granice ljudskih ambicija."
     "Još manje mi se dopada ta mračna filosofija", reče Erkleim Devetnaest. "Ja..."
     "Dopustite mi da završim", reče Hirurg. "Propast Zemlje iz Drugog Ciklusa predstavljao je našu kaznu. Poraz Zemlje iz Trećeg Ciklusa od strane došljaka sa zvezda jeste upotpunjenje te ranije kazne, ali i početak nove faze. Vi ste oruđa našeg iskupljenja. Donevši nam poslednje poniženje potlačenja, bacili ste nas na samo dno; dublje se nema gde i mi sada počinjemo da obnavljamo naše duše, da se uspinjemo, prekaljeni nesrećom koja nas je zadesila."
     Zapanjeno sam pogledao Hirurga, koji je glasno izrekao ideju što je ležala u meni celim putem za Jorslem - ideju o dvostrukom iskupljenju: pojedinačnom i planetnom. Gotovo da nisam obraćao pažnju na ovog čoveka ranije.
     "Dopustite mi da nešto kažem", reče iznenada Bernalt, oglasivši se prvi put posle mnogo vremena.
     Svi ga pogledasmo. Pigmentne pruge na njegovom licu bile su zažarene, otkrivajući da je uzbuđen. Klimnuvši prema Hirurgu, on reče: "Prijatelji vi govorite o iskupljenju Zemljana. Mislite li pri tom na sve Zemljane ili samo na one koji pripadaju nekom esnafu?"
     "Na sve Zemljane, razume se", reče Hirurg blago. "Zar nismo svi u podjednakoj meri potlačeni?"
     "Jesmo, ali zato nismo jednaki u drugim stvarima. Može li da bude iskupljenja za planetu koja milione svojih žitelja drži u bezesnaflju? Razume se, govorim o svom soju, Mi smo zgrešili davno kada smo rešili da se dignemo protiv onih koji su nas stvorili kao čudovišta. Ustali smo da preuzmemo Jorslem od vas; i za to smo bili kažnjeni, a naša kazna potrajala je hiljadu godina. Mi smo još otpadnici, zar ne? Gde je ležala naša nada u iskupljenje? Možete li se vi, koji pripadate nekom esnafu, smatrati okajanim i očisćenim od svih grehova posle ovih kratkotrajnih patnji, kada nas još tlačite i gazite?"
     Hirurg je izgledao preneražen. "Brzopleto govoriš, Bernalte. Znam da se Mutantima još čine nepravde. Ali jasno ti je, baš kao i meni, da je čas oslobođenja blizu. U danima što dolaze nijedan Zemljanin neće te prezirati i mi ćemo svi stajati rame uz rame kada budemo postali slobodni."
     Bernaltov pogled bio je uprt u pod. "Oprosti mi, prijatelju. Razume se, razume se, ti zboriš istinu. Ja sam malo zastranio. Vrućina... ovo izvrsno vino... baš sam budalasto govorio!"
     Ertkhim Devetnaest reče: "Da li vi to hoćete da kažete da se organizuje pokret otpora koji treba da nas zbaci sa vaše planete?"
     "Govorio sam samo apstraktno", reče Hirurg.
     "Mislim da će i vaš pokret otpora biti potpuno apstraktan", uzvrati osvajač. "Oprostite mi, ali ne čini mi se osobito snažnom planeta koja se može osvojiti samo za jednu noć. Mi očekujemo da će naša okupacija Zemlje biti duga i da nećemo nailaziti na neki veći otpor. Tokom meseci koje smo već proveli ovde nije bilo znakova povećanja neprijateljstva prema nama. Sasvim suprotno: Zemljani nas sve više prihvataju."
     "To je deo procesa", reče Hirurg. "Kao pesnik, vi biste morali znati da reči imaju mnogovrsna značenja. Mi ne moramo da zbacimo naše strane gospodare da bismo ih se oslobodili. Je li to dovoljno pesnički za vaše uši?"
     "Izvrsno", reče Ertkleim Devetnaest, ustajući. "A sad predlažem da pođemo na večeru."
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
7.

     Nije bilo vraćanja na pređašnju temu razgovora. Teško je voditi filosofsku raspravu za večernjim obedom; osim toga, bilo je očigledno da se našem domaćinu nije odveć dopala izvršena analiza Zemljine sudbine. On je ubrzo ustanovio da je Olmein pripadala Pamtiteljima pre no što je pristupila Hodočasnicima i posle toga usredsredio je pretežan deo svoje pažnje na nju, postavljajući joj pitanja o našoj istoriji i ranom pesništvu. Kao i većina osvajača, on je takođe ispoljavao strastvenu radoznalost za našu prošlost. Olmein se polako otkrivala iz povučenosti koja ju je obuzela i stala je naširoko da priča o svojim istraživanjima u Perisu. Veoma upućeno je govorila o nepoznatim pojedinostima iz prošlosti Zemlje, a Ertkleim Devetnaest povremeno ju je prekidao domišljatim i zanimljivim pitanjima; mi smo za to vreme obedovali delikatese sa mnogo svetova, koje je možda uvezao isti onaj debeli, neosetljivi Trgovac što nas je povezao od Perisa do Marsaja; u vili je bilo prijatno sveže, a Posluga je bila spretna i brza; ubogo težačko selo, koga je zahvatila pogubna zaraza, iako je bilo na samo pola časa hoda odavde, moglo je da se, s obzirom na naše trenutno raspoloženje i zanimanje, nalazi i u nekoj drugoj galaksiji.
     Kada smo ujutro napustili vilu, Hirurg nas je zamolio za dopuštenje da nam se pridruži na našem Hodočašću. "Ovde više ne mogu da budem ni od kakve koristi", objasnio je on. "Kada je bolest izbila pohitao sam iz svog doma u Najrubu i proveo sam ovde mnogo dana, razume se više utehe nego stvarne pomoći radi. Sada sam pozvan u Jorslem. Međutim, ukoliko se to kosi sa vašim zavetima da nikog stranog ne možete imati za saputnika..."
     "Ali, molim vas, samo vi pođite sa nama", rekoh mu ja.
     "Imaćemo još jednog saputnika", reče nam Hirurg.
     Imao je na umu treću osobu sa kojom smo se sreli u selu: tajanstvenog vanzemaljca, koji još nije izustio ni reč u našen prisustvu. Bilo je to zdepasto, paukoliko stvorenje, nešto više od prosečnog čoveka, sa tri povezane, angularne noge; mesto njegovog porekla bilo je negde u Zlatnoj Spirali; koža mu je bila gruba i jarkocrvena, a uspravni nizovi staklastih, ovalnih očiju spuštali su mu se na tri strane sa vrha njegove kupaste glave. Nikada ranije nisam video takva bića. Prema Hirurgovim rečima, neznanac je došao na Zemlju u misiju prikupljanja padataka i već je obišao dobar deo Aise i Stralije. Sada je obilazio zemlje duž obala Medit Jezera; kada bude video Jorslem, krenuće u velike gradove Eirope. Svečanog držanja, nepokolebljiv u svojoj stalnoj pozornosti, nikada ne trepćući mnogobrojnim očima, niti dopuštajući da se dokuči šta se iza njih krije, više je ličio na neku neobičnu mašinu, nekakvu ulaznu jedinicu za informacije kod rezervoara sećanja, nego na živo stvorenje. No, ipak nije bilo nikakvog razloga da mu ne dopustimo da sa nama pođe u sveti grad.
     Hirurg se oprostio sa svojim prijateljem Mutantom, koji je krenuo sam ispred nas, a zatim je poslednji put posetio kristalisano selo. Mi mu se nismo pridružili, zato što za to nije bilo nikakvog razloga. Kada se vratio, lice mu je bilo smrknuto. "Četiri nova slučaja", izvesti nas. "Nestaće čitavo selo. Nikada još na Zemlji nije izbila ovako snažna epidemija."
     "Da nije, možda, posredi neki novi vid zaraze?" upitah. "Da li će se sada epidemija svuda raširiti?"
     "Ko zna? Jaš niko nije zahvaćen bolešću u susednom selu. Ovaj oblik je još nezabeležen: zaraza hara samo u jednom selu i nigde više osim tu. Meštani shvataju situaciju kao božansku odmazdu za neznane grehe."
     "Šta su ti seljani mogli da učine", upitah, "što bi na njih navuklo tako poguban gnev Volje?"
     "I oni se sami to pitaju", reče Hirurg.
     "Ako ima novih slučajeva", primeti Olmein, "onda je naša jučerašnja poseta bila uzaludna. Izložili smo sebe riziku, a njima nismo pomogli."
     "Niste u pravu", reče joj Hirurg. "Ti slučajevi su već bili u inkubaciji kada smo mi stigli. Još ima mesta nadi da se bolest neće proširiti i na one koji su trenutno potpuno zdravi."
     Ni on sam, međutim, nije izgledao ubeđen u to.
     Olmein se iz dana u dan temeljito ispitivala u potrazi za simptomima bolesti, ali se oni nisu pojavili. S tim u vezi, zadala je Hirurgu mnogo glavobolje, gnjaveći ga neprestanim pitanjima o pravim ili umišljenim mrljama na koži; jednom ga je dovela u nezgodnu situaciju, skinuvši pred njim masku kako bi mogao da utvrdi da li neka bubuljica na njenom obrazu predstavlja prvo znamenje kristalizacije.
     Hirurg je sve to blagonaklono primio, jer, za razliku od vanzemaljca čija je pažnja isključivo bila vezana za prikupljanje padataka, on je bio predusretljiv, strpljiv i uviđavan čovek. Rodio se u Afreki i otac ga je odmah uveo u esnaf, kako bi se nastavila duga porodična lekarska tradicija. Često putujući, video je veliki deo našeg sveta i malo od toga zaboravio. Pričao nam je o Roumu i Perisu, o poljima mraznog cveća u Straliji, o mom rodnom mestu u zapadnoj grupi ostrva Izgubljenih Kontinenata. Sa puno takta upitao nas je za zvezdane kamenove, kao i za dejstva koja oni stvaraju - primetio sam da žarko želi da i sam iskuša kamen, ali to je, razume se, bilo zabranjeno za sve koji ne pripadaju esnafu Hodočasnika - a kada je saznao da sam ja u pređašnjem životu bio Osmatrač, postavio mi je mnoga pitanja u vezi sa instrumentima pomoću kojih sam pretraživao nebesa, želeći da sazna šta sam pri tom zapažao, kao i šta mislim kako se to zapažanje izvodilo. Objasnio sam mu stvari što sam bolje umeo, iako sam, zapravo, malo znao.
     Najčešće smo išli zelenim pojasom plodne zemlje koji se pružao duž obale jezera, ali smo jednom, na Hirurgovo navaljivanje, skrenuli u vrelu pustinju da bismo videli nešto za šta je on tvrdio da će nas zanimati. Nije hteo odmah da nam kaže šta je posredi. U tom trenutku putovali smo iznajmljenim kolima sa otvoremim gornjim delom, tako da nas je oštar vetar šibao naletima peska po licu. Primetio sam da pesak kratkotrajno prijanja za vanzemaljčeve oči, koje je on efikasno čistio učestalim plavim suzama svakih nekoliko trenutaka. Mi ostali smo se umotali u svoje odore i povijali glave pri svakom snažnijem naletu.
     "Stigli smo", objavi konačno Hirurg. "Kada sam putovao sa ocem pre mnogo vremena, najpre smo posetili ovo mesto. Sada ćemo ući unutra, a onda ćete nam vi, pređašnji Pamtitelji, reći gde se nalazimo."
     Bilo je to neko dvospratno zdanje, sazdano od opeke od belog stakla. Vrata su izgledala zaključana, ali su se otvorila pri slabom pritisku. Istog trenutka kada smo ušli unutra, svetla su se upalila.
     U dugačkom brodu zgrade, blago prekrivenom peskom, nalazili su se stolovi sa nekim instrumentima. Nisam prepoznao nijedan od tih uređaja. Postojale su naprave u obliku šaka, u koje smo mogli da zavučemo ruku; vodovi su vodili iz ovih neobičnih, metalnih rukavica do blistavih komora, a postrojenje ogledala odašiljalo je slike iz njihove unutrašnjosti na džinovske ekrane, koji su stajali gore. Hirurg zavuče šake u rukavice i pokrenu prste; ekrani istog trena oživeše i ja ugledah prizor sićušnih igala kako se kreću kroz plitke lukove. Zatim on ode do drugih mašina i pusti odlive nepoznatih fluida; posle toga, dodirnu neku dugmad, proizvevši muzičke zvuke; sigurno se kretao kroz tu laboratoriju čudesa, očigledno veoma staru, koja je još izgledala sasvim uredno i kao da čeka na povratak onih koji su je nekada koristili.
     Olmein je bila veoma uzbuđena. Išla je za Hirurgom od stola do stola, pomno ispitujući sve.
     "Dakle, Pamtitelju?" upita on konačno. "Šta je ovo?"
     "Hirurška sala", reče ona prigušenim glasom. "Hirurška sala iz Godina Magije!"
     "Tačno! Izvrsno!" I on je izgledao u neobično uzbuđenom stanju. "Ovde smo mogli da stvaramo neverovatna čudovišta! Mogli smo da činimo čuda! Letače, Plivače, Mutante, Blizance, Ognjare, Penjače... izmislite sopstveni esnaf, uobličite ljude po svom nahođenju! Ovo je bilo pravo mesto!"
     Olmein reče: "Čula sam mnogo o ovim Hirurškim salama. Preostalo ih je ukupno šest, zar ne, jedna u severnoj Eiropi, jedna na Palašu, jedna ovde, jedna daleko na jugu u Dubokoj Afreki, jedna u zapadnoj Aisi..." ona neodlučno zastade.
     "I jedna u Hindu, najveća od svih!" reče Hirurg.
     "Tako je, naravno, Hind! Dom Letača!"
     Njihovo uzbuđenje postalo je zarazno. Ja rekoh: "Je li ovo mesto gde se menjao oblik ljudi? Kako se to činilo?"
     Hirurg slegnu ramenima. "To umeće je izgubljeno. Godine Magije su davno prošle, starče."
     "Da, da, znam. Ali ako instrumenti još postoje, možda bismo mogli odgonetnuti kako..."
     "Ovim noževima", reče Hirurg, "mogli smo da režemo po još nerođenoj tvari, da preuređujemo ljudsko seme. Hirurzi su zavlačili šake ovde", on učini istu kretnju, "a u ovim inkubatorima noževi su vršili svoj posao. Odatle su izišli Letači i svi ostali redom. Neke vrste su danas iščezle, ali Letači i Mutanti vode poreklo iz ovakvih zgrada. Mutanti su, razume se, bili slučajna greška Hirurga. Nije im trebalo biti dopušteno da ostanu u životu."
     "Mislio sam da ta čudovišta predstavljaju proizvode teratogeničkih droga koje su im davane dok su još bili u materici", rekoh. "Vi mi, međutim, sada kažete da su Mutante stvorili Hirurzi. Šta je, zapravo, posredi?"
     "I jedno i drugo", uzvrati on. "Svi sadašnji Mutanti predstavljaju potomke onih koji su nastali iz grešaka što su ih počinili Hirurzi iz Godina Magije. Međutim, majke u toj nesrećnoj grupi neretko su povećavale čudovišnost svoje dece raznim drogama, kako bi mogla da imaju bolju prođu. Kao što vidite, to je opak soj ne samo po izgledu. Nije stoga nikakvo čudo što im je esnaf raspušten i što su stavljeni izvan društva. Mi..."
     Nešto sjajno suknu kroz vazduh, promašivši njegovo lice za manje od širine šake. On se istog časa baci na pod i povika nama ostalima da potražimo sklonište. U trenutku kad sam padao na tle, prema nama polete drugi projektil. Vanzemaljsko stvorenje, još posmatrajući šta se zbiva oko njega, nepomično je zurilo u hitac u trenutku života koji mu je još preostao. Tane ga je pogodilo na dve trećine njegove visine iznad tla i trenutno raspolutilo. Usledila je kiša novih projektila, koji su udarili o zid iza nas. Ugledah naše napadače: grupa krvožednih, groznih Mutanata. Mi smo bili nenaoružani. U času kada su krenuli ka nama, ja sam se pripremio da umrem.
     Tog trenutka, jedan glas zagrme sa ulaza: poznat; glas, koji je izgovarao teške i nepoznate reči iz jezika kojim Mutanti razgovaraju među sobom. Napad odmah prestade. Oni koji su se ustremili na nas okrenuše se prema vratima. U veliki hoI uđe Mutant Bernalt.
     "Primetio saan vaše vozilo", reče on. "Pomislio sam da ste možda ovde i verovatno u neprilici. Čini mi se da sam stigao u pravi čas."
     "Ne sasvim", reče Hirurg. On pokaza na palog vanzemaljca, kome više nije bilo pomoći. "Ali čemu ovaj napad?"
     Bernalt podiže ruku: "Oni će vam reći."
     Osvrnusmo se i ugledasmo petoro Mutanata koji su stajali po strani. Oni nisu pripadali obrazovanoj i civilizovanoj vrsti kao Bernalt, a i svih petoro bilo je različitog soja; svako je na svoj način predstavljao izvitopereno, deformisano izrugivanje ljudskog obličja; jedan je imao užaste pipke koji su mu nicali iz brade, drugome je lice predstavljalo bezobličnu prazninu, trećem su uši bile džinovske šolje i tako dalje. Od stvorenja koje nam je bilo najbliže, iz čije su kože na hiljadama mesta nicale sićušne platforme, saznali smo zbog čega smo bili napadnuti. Na grubom agupatskom narečju objasnio nam je da smo oskrnavili hram koji Mutanti smatraju za svetinju. "Mi se držimo podalje od Jorslema", reče nam on. "Zašto vi onda navraćate ovamo?"
     Pitanje je bilo sasvim na mestu. Zamolili smo ih za oproštaj što smo iskrenije umeli, a Hirurg je dodao da je on posetio ovo mesto pre mnogo godina i da ono u to vreme nije predstavljalo hram. To je, izgleda, zadovoljilo Mutante, koji su priznali da njihova svojta tek odnedavno koristi ovo zdanje kao svetilište. Zadovoljstvo im se još više povećalo kada je Olmein otvorila svoju kesu, koju je držala među dojkama, i ponudila im nekoliko blistavih, zlatnih novčića, deo blaga koje je ponela sa sobom iz Perisa. To je bila više nego dovoljna otkupnina neobičnim, deformisanim stvorovima i oni nam dopustiše da iziđemo iz zgrade. Mi bismo, razume se, bili poneli sa sobom i mrtvog vanzemaljca, ali tokom objašnjavanja sa Mutantima njegov leš je gotovo iščezao; na peščanom podu ostala je, naime, samo slabašna, siva mrlja, označavajući mesto gde je on pao. "Mrtvački encim", objasni nam Hirurg. "Aktivira ga prekidanje životnih procesa."
     Ostali članovi ove mutantske družine koja je obitavala u pustinji šunjali su se oko zgrade kada smo izišli. Bilo je to košmarno pleme, sa kožom svih oblika i boja, krajnje nasumičnih fizičkih svojstava, s beskrajnom raznovrsnošću genetskih improvizacija organa i telesnih izraštaja. Čak je i sam Bernalt, premda njihov brat, izgledao preneražen ovom čudovišnošću. Oni su ga posmatrali sa izrazom strahopoštovanja na licu. Kada smo se mi pojavili, nekolicina njih se maši oružja, ali je odsečna Bernaltova komanda sprečila eventualne neprijatnosti.
     On reče: "Žao mi je zbog neprilika koje ste doživeli, kao i zbog smrti vanzemaljca. Bilo je, međutim, opasno ući na mesto koje nazadan i ratoboran narod drži za sveto."
     "Nismo imali pojma o tome", reče Hirurg. "Nikada ne bismo ovamo svraćali da smo znali..."
     "Naravno. Naravno." Da li je postojalo nešto patronsko u Bernaltovom blagom, uljudnom tonu? "Pa, želim vam ponovo srećan put."
     "Ne", uzviknuh ja iznenada. "Putuj sa nama u Jorslem. Smešno je da zasebno idemo u isto mesto."
     Olmein se naroguši. Čak je i Hirurg izgledao nezadovoljan. Jedino je Bernalt ostao miran. On reče: "Zaboravio si, prijatelju, da je za Hodočasnika neprilično da putuje u društvu osobe bez esnafa. Osim toga, ja sam došao na poklonjenje u ovo svetilište, tako da ću morati izvesno vreme da ostanem. Ne bih želeo da dangubite zbog mene." On ispruži ruku prema meni, a zatim se okrenu i uđe u drevnu Hiruršku salu. Za njim nahrupi mnoštvo ostalih Mutanata. Bio sam zahvalan Bernaltu na njegovoj taktičnosti. Moja impulsivna ponuda da nam se pridruži kao saputnik, premda iskreno rečena, bila je za njega neprihvatljiva.
     Posedali smo u kola. Istog trenutka, do nas je dopro zastrašujući zvuk: neskladna himna Mutanata u slavu ne usuđujem se čak ni da pomislim kog božanstva, grub, škripav, atonalan napev, podjednako deformisan kao i oni iz čijih je grla izlazio.
     "Životinje", promrmlja Olmein. "Svetilište! Hram Mutanata! Koje li odvratnosti! Mogli su da nas pobiju sve odreda, Tomise. Kako ovakva čudovišta uopšte mogu da imaju nešto što se zove religija?"
     Nisam joj ništa odgovorio. Hirurg je tužno pogledao Olmein i samo odmahnuo glavom, očigledno ražalošćen tako drastičnim odsustvom milosrđa kod osobe koja se izdaje za Hodočasnika.
     "I oni su ljudska bića", reče on posle kraćeg oklevanja.
     U narednom gradu na našem putu izvestili smo okupacione vlasti o smrti stvorenja sa zvezda. A zatim, rastuženi i utihli, nas troje preživelih nastavili smo putovanje prema mestu gde linija obale više ne ide na istok, nego skreće na sever. Iza nas je ostajao usnuli Agupt i sada smo ulazili u zemlju u kojoj leži sveti grad Jorslem.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
8.

     Grad Jorslem nalazi se prilično uvučen u kopno od Medit jezera, na jednom svežem proplanku, oivičenom prstenom niskih, goletnih, krševitih planina. Učinilo mi se da je čitav moj život predstavljao samo pripremu za onaj čas kada ću prvi put ugledati ovu zlatnu varoš, čiji sam izgled veoma dobro poznavao. I tako, kada sam spazio njegova kubeta i parapete kako se ocrtavaju spram istoka, nisam u toj meri iskusio strahopoštovanje, koliko osećaj da se vraćam kući.
     Krivudavi drum, koji je vodio kroz okružna brda, doveo nas je do grada, čije su zidine bile načinjene od kockastih blokova nekog finog kamena tamnoružićaste i zlataste boje. Od istog kamena sazdane su kuće i hramovi. Drvored je oivičavao put, ali to nije bilo zvezdano drveće, već izvorna stabla iz Zemlje, što je i priličilo ovom najstarijem od svih čovekovih gradova, starijem od Rouma, starijem od Perisa, čiji korenovi sežu duboko u Prvi Ciklus.
     Osvajači su oštroumno postupili kada su odlučili da se ne mešaju u upravu Jorslema. Grad je ostao pod nadzorom upravnika esnafa Hodočasnika, tako da je čak i osvajačima bilo potrebno da traže njegovu dozvolu kako bi ušli među gradske zidine. Razume se, ovo je bila čisto formalna stvar; upravnik esnafa Hodočasnika, baš kao i Kancelar Pamtitelja, predstavljao je samo lutku čije su konce vukli osvajači. Ali ova okrutna činjenica držana je u tajnosti. Osvajači su ostavili po strani naš sveti grad i nisu se mogli primetiti kako u naoružanim grupama tumaraju ulicama Jorslema.
     Kada smo stigli do zidina, zatražili smo od Stražara koji je stajao na gradskoj kapiji formalno dopuštenje da uđemo. Iako je drugde većina stražara ostala bez posla, zato što su gradovi ostali otvoreni po zapovesti naših gospodara, ovaj čovek je zadržao sve prerogative svog esnafa, tako da je mirno insistirao na uobičajenoj proceduri. Olmeini i meni, kao Hodočasnicima, bio je zajemčen automatski pristup u Jorslem; pa ipak, on nam je naložio da pokažemo zvezdane kamenove kao dokaz da smo na pošten način došli do naših odora i maski, a zatim je stavio na glavu šlem za prenos misli da bi proverio naša imena u arhivama esnafa. Proteklo je izvesno vreme pre no što smo dobili njegov pristanak. Našeg saputnika, Hirurga, čekao je lakši postupak; on je unapred najavio svoj dolazak dok je još bio u Afreki, tako da je bila dovoljna samo brza provera pa da bude pušten unutra.
     Unutar zidina sve je odavalo izgled velike starine. Jorslem je jedini među velikim svetskim gradovima sačuvao pretežan deo arhitekture iz Prvog Ciklusa; nisu to bili samo slomljeni stubovi i oronuli akvadukti, kao u Roumu, već čitave ulice, prekrivane arkade, kule, bulevari, koji su preživeli sve nedaće što su zadesile naš svet. I tako, kada smo jednom zakoračili u grad, krenuli smo ispunjeni čudom kroz njegove neobičnosti, ulicama popločanim klesanim kamenom, uskim alejama zakrčenim decom i prosjacima, tržnicama punim finih mirisa začina. Posle jednočasovne šetnje zaključili smo da je došlo vreme da potražimo utočište; bio je to ujedno čas da se rastanemo sa Hirurgom, zato što njemu ne bi bilo dopušteno da odsedne u hodočasničkom svratištu, dok bi, sa druge strane, bilo preskupo i budalasto od nas ukoliko bismo pokušali da se smestimo negde drugde. Otpratili smo ga do krčme gde je unapred rezervisao sobu. Zahvalio sam mu na saputništvu, na šta je i on izrazio svoju zahvalnost i izrazio nadu da ćemo se ponovo videti u Jorslemu jednog od narednih dana. Zatim smo se Olmein i ja oprostili od njega i iznajmili sobe u jednom od mnogobrojnih svratišta predviđenih za Hodočasnike.
     Grad je postojao jedino da bi stajao na usluzi Hodočasnicima i slučajnim turistima, tako da se retko događa da čovek ostane bez utočišta; Hodočasnici u odorama podjednako se često mogu sresti na ulicama Jorslema kao i Letači u Hindu. Smestili smo se i malo odmorili; potom smo večerali, pa krenuli u šetnju jednom širokom ulicom iz koje smo mogli da vidimo, na istoku, središnji i najsvetiji deo Jorslema. Ovde, naime, postoji grad u gradu. Najstariji deo, tako mali da se za nepun čas mogao prepešačiti, opasan je vlastitim zidinama. U njemu se nalaze hramovi i crkve pređašnjih religija Zemlje: Hristana, Jevera, Mislama. Kažu da je tu i mesto gde je umro bog Hristana, ali to je sigurno neko izvitopereno predanje, jer kakav je to bog koji može da umre? Na jednom uzdignutom mestu u uglu Starog Grada stoji pozlaćena kupola sveta Mislama, o kojoj pomno brine običan puk Jorslema. A sa prednje stane tog uzvišenog mesta nalaze se veliki, sivi blokovi jednog kamenog zida koga obožavaju Jeveri. Ove stvari su ostale, ali su zato ideje što su stajale iza njih izgubljene; nikada dok sam bio među Pamtiteljima nisam sreo nijednog izučavaoca koji bi umeo da mi objasni svrhu obožavanja jednog zida ili pozlaćene kupole. Pa, ipak, stara svedočanstva uveravaju nas da su ove tri vere iz Prvog Ciklusa bile veoma duboke i rasprostranjene.
     U Starom Gradu takođe se nalazi jedno mesto iz Drugog Ciklusa koje je bilo od znatno neposrednijeg interesa za Olmein i mene. Dok smo žurili kroz mrak prema svetoj zoni, Olmein reče: "Trebalo bi sutra da se prijavimo u kuću podmlađivanja."
     "Slažem se. Sada žudim da se otarasim izvesnog broja godina."
     "Da li će i mene primiti, Tomise?"
     "Neuputno je razmišljati o tome", rekoh joj. "Poći ćemo, prijavićemo se, a onda će na tvoje pitanje biti odgovoreno."
     Ona je uzvratila na to nešto, ali ja je nisam čuo, jer tog trenutka troje Letača proletelo je iznad mene, idući na istok. Jedan je bio muškarac, dok su dve bile žene; leteli su nagi, saglasno običaju njihovog esnafa; Letač u središtu tročlane formacije bila je jedna vitka, krhka devojka, sazdana gotovo samo od kostiju i krila, koja se kretala sa takvom ljupkošću da je to bilo izuzetno čak i za njenu vrstu.
     "Avluela!" ote mi se uzdah.
     Troje Letača nestade iza parapeta Starog Grada. Zapanjen, uzbuđen, naslonih se na jedno drvo da ne bih pao i pokušah da povratim dah.
     "Tomise?" reče Olmein. "Tomise, je li ti zlo?"
     "Znam da je to bila Avluela. Kažu da se vratila u Hind, ali ne, to je bila Avluela! Zar bih mogao da je zamenim za nekog drugog?"
     "To si kazao za svakog Letača koga smo videli po odlasku iz Perisa", uzvrati Olmein hladno.
     "AIi ovoga puta sam siguran! Gde se nalazi najbliži šlem za prenos misli? Moram da proverim kod Lože Letača smesta!"
     Olmein je zadržala ruku na mojoj mišici. "Kasno je, Tomise. Postupaš brzopleto. Uostalom, zašto se uopšte toliko uzbuđuješ oko tog kržljavog Letača? Šta ti ona znači?"
     "Ona..."
     Zastadoh, nesposoban da misli pretočim u reči. Olmein je znala priču o mom putovanju iz Agupta sa devojkom, o tome kako sam ja, stari Osmatrač neženja, osetio očinsku naklonost prema njoj, kako sam možda iskusio nešto još dublje od toga, kako sam je izgubio kada se pojavio lažni Mutant Gormon, kao i kako ju je potom on izgubio kada je na scenu stupio Princ od Rouma. Ali, uza sve to, šta je Avluela meni značila? Zašto me je samo prisenak nekoga ko je mogao, ali ne i morao da bude Avluela u toj meri pomeo? Prebirao sam po simbolima u svom haotičnom umu, ali nisam našao odgovor.
     "Vratimo se u svratište i odmorimo se", reče Olmein. "Sutra moramo da krenemo u podmlađivanje."
     Ja sam, međutim, ipak najpre pronašao šlem za prenos misli i uspostavvo kontakt sa Ložom Letača. Misli su mi zastrujale kroz vodove uređaja do skladišnog mozga u centrali esnafa; postavio sam pitanje i dobio odgovor koji sam tražio. Avluela od Letača sada je odista bila žitelj Jorslema. "Prenesite joj ovu poruku", rekoh ja. "Osmatrač sa kojim je bila u Roumu sada je ovde kao Hodočasnik i želi da se sretne sa njom pred kućom podmlađivanja sutra u podne."
     Kad sam to obavio, pošao sam sa Olmein do našeg konačišta. Ona je izgledala pokunjeno i smrknuto, a kada je u mojoj sobi skinula masku, na licu joj je stajao izraz - ljubomore? Da. Za Olmein su svi muškarci bili podanici, čak i neko tako oronuo i u godinama kao ja; nije mogla da podnese činjenicu da je neka druga žena mogla da raspali takav plamen u meni. Kada sam izvadio svoj zvezdani kamen, Olmein u prvi mah nije htela da mi se pridruži u opštenju sa Voljom. Tek kad sam ja otpočeo sa ritualima, ona mi se pridružila. Ali bio sam toliko napet te noći da nisam nikako mogao da se spojim sa Voljom, a ni ona nije bila kadra da to učini; i tako smo proveli pola časa, netremice zureći jedno u drugo, da bismo konačno odustali od daljih pokušaja i otišli na počinak.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
9.

     Čovek mora sam poći u kuću podmlađivanja. Probudio sam se u zoru, izvršio kratko i ovoga puta uspešnije opštenje sa Voljom i krenuo bez doručka i bez Olmein. Pola časa kasnije stigao sam do zlatnog zida Starog Grada; proteklo je još pola sata dok sam tražio put kroz uske uličice unutar drevnih zidina. Prošao sam pored sivog zida, tako dragog starim Jeverima, a zatim nastavio do uzvišice, gde se nalazila pozlaćena kupola iščezlih Mislama; posle toga skrenuo sam nalevo i priključio se reci Hodočasnika koja je već u ovaj rani čas hrlila prema kući podmlađivanja.
     Ova kuća predstavlja jedno zdanje iz Drugog Ciklusa, budući da su procesi podmlađivanja pronađeni u toj epohi; od svih naučnih čudesa iz tog doba jedino je podmlađivanje došlo do nas u približno istom obliku u kome je upražnjavano u izvornoj verziji. Slično ostalim malobrojnim zdanjima koja su opstala iz Drugog Ciklusa, kuća podmlađivanja je glatka i obla, arhitektonski siromašna, sa zgodnim krivinama i jednoobraznog sklopa; na njoj nema nijednog prozora, niti bilo kakvih spoljnih ukrasa. Ali zato postoji mnoštvo vrata. Stao sam u red pred najistočnijim ulazom i jedan čas kasnije ušao sam unutra.
     Na samom ulazu pozdravio me je jedan član esnafa Podmlađivača, odeven u zelenu odoru, prvi iz ovog soja koga sam do sada video. Podmlađivači se regrutuju isključivo iz redova Hodočasnika koji su voljni da ceo život provedu u Jorslemu, pomažući ostalima prilikom podmlađivanja. Njihov esnaf nalazi se pod istom upravom kao i esnaf Hodočasnika; isti upravnik esnafa nalazi se na čelu i jedne i druge grupe; čak im je i grb istovetan, odnosno razlikuje se samo po boji. U stvari, Hodočasnici i Podmlađivači predstavljaju jedan esnaf, odnosno dve različite faze istog udruženja. Ali njihove posebnosti stalno se ističu.
     Podmlađivačev glas bio je lak i prijatan. "Dobrodošao u ovu kuću, Hodočasniče. Ko si i odakle si?"
     "Ja sam Hodočasnik Tomis, ranije Tamis od Pamtitelja, a još ranije Osmatrač pod imenom Vueling. Rođen sam na Izgubljenim Kontinentima i putovao sam mnogo po celom svetu pre i pošto sam krenuo u Hodočašće."
     "Šta tražiš ovde?"
     "Podmlađenje. Iskupljenje."
     "Neka ti Volja ispuni želju", reče Podmlađivač. "Podi sa mnom."
     Poveo me je kroz uzan, slabo osvetljen prolaz do jedne male, kamene ćelije. Tu mi je Podmlađivač naložio da skinem masku, da uđem u stanje opštenja i da sačekam. Oslobodio sam se bronzane rešetke koju sam držao preko lica i čvrsto obavio ruke oko zvezdanog kamena. Obuzela me je poznata senzacija opštenja, ali nije došlo do spajanja sa Voljom; umesto toga, osetio sam kako se u meni obrazuje specifična spona koja me je povezivala sa umom jednog drugog ljudskog bića. Iako je sve izgledalo maglovito i tajanstveno, nisam pružio nikakav otpor.
     Nešto je stalo da mi ispipava dušu. Sve što je tamo ležalo zapreteno sada je bilo izvadeno i položeno na pod ćelije, spremno za ispitivanje: moji činovi sebičnosti i kukavičluka, moje greške i nedostaci, moje sumnje, očaji - a povrh svega, moj najsramniji akt, izručenje dragocenog dokumenta Pamtitelja u ruke volje osvajača. Kada mi je sve to stalo pred oči, shvatio sam da sam nedostojan podmlađivanja. U ovoj kući ljudski život mogao se obnoviti dva ili tri puta; ali zašto bi Podmlađivači ponudili takvu povlasticu nekome ko je u toj meri ne zaslužuje kao ja?
     Ostao sam dugo da razmišljam o svojim gresima. A onda se kontakt prekinuo i u ćeliju je ušao jedan novi Podmlađivač, čovek izrazito stasit.
     "Volja je milostiva prema tebi, prijatelju", reče on, ispruživši svoje izuzetno duge prste da bi njima dodirnuo vrhove mojih.
     Kada sam začuo taj dubok glas i ugledao te bele prste, odmah mi je postalo jasno da sam u društvu čoveka koga sam nakratko već sreo ranije, dok sam stajao pred kapijama Rouma, još pre dolaska Osvajača na Zemlju. On je tada bio Hodočasnik i pozvao me je da mu se pridružim na putovanju za Jorslem, ali ja sam odbio taj poziv, zato što me je obližnji Roum neodoljivo privlačio.
     "Da li ti je Hodočašće bilo lako?" upitah ga.
     "Bilo je korisno", uzvrati on. "A ti? Vidim da više nisi Osmatrač."
     "Ovo mi je treći esnaf ove godine."
     "Ali ne i poslednji: biće još jedan", reče on.
     "Znači li to da ću ti se pridružiti među Podmlađivačima?"
     "Nisam imao na umu ovaj esnaf, prijatelju Tomise. Ali o tome ćemo više razgovarati kada postaneš znatno mlađi nego sada. Drago mi je što mogu da ti saopštim da ti je odobreno podmlađivanje."
     "Uprkos mojim gresima?"
     "Upravo zbog njih, takvih kakvi jesu. Sutra ujutro ući ćeš u prvi tank za podmlađivanje. Ja ću ti biti vodič tokom tvog drugog rođenja. Ja sam Podmlađivač Talmit. Pođi sada i potraži me kada se budeš vratio."
     "Jedno pitanje..."
     "Da?"
     "Bio sam Hodočasnik zajedno sa jednom ženom; zove se Olmein i ranije je bila Pamtitelj u Perisu. Možeš li mi reći da li je, možda, i njoj odobreno podmlađivanje?"
     "Ne znam ništa o toj Olmein."
     "Ona nije dobra žena", rekoh ja. "Tašta je, despotska, okrutna. Pa ipak, mislim da za nju još ima nade. Možeš li nekako da joj pomogneš?"
     "Nemam nikakvog uticaja u tim stvarima", reče Talmit. "Kao i svi drugi, ona takođe mora da bude podvrgnuta ispitivanju. Mogu ti, međutim, ovo reći: vrlina nije jedini kriterijum kojim se zavređuje podmlađivanje."
     Ispratio me je do izlaza iz zgrade. Hladna sunčeva svetlost obasjavala je grad. Osećao sam se iscrpljeno i iznureno, odveć prazan da bih se radovao što mi je odobreno podmlađivanje. Bilo je podne; setih se zakazanog sastanka sa Avluelom i stadoh da kružim oko kuće podmlađivanja, dok je uzbuđenje raslo u meni. Da li će doći?
     Čekala me je kod pročelja zgrade, pokraj jednog blistavog spomenika iz doba Drugog Ciklusa. Grimizna jakna, krznene čakšire, staklene sandale na stopalima, izdajničke grbine na leđima: iz prilične daljine jasno se moglo razabrati da je u pitanju Letač. "Avluela!" uzviknuh ja.
     Ona se okrenu. Izgledala je bleda, sićušna, čak mlađa nego kada sam je poslednji put video. Pogledom je tražila moje lice, ponovo maskirano, obuzeta trenutnom nedoumicom.
     "Osmatraču?" reče ona. "Osmatraču, jesi li to ti?"
     "Zovem se Tomis sada", rekoh joj. "Ali isti sam onaj čovek sa kojim si bila u Aguptu i Roumu."
     "Osmatraču! Oh, Osmatraču! Tomise!" Ona mi se privi na grudi. "Koliko je samo vremena proteklo! I koliko se stvari zbilo!" Počela je sva da blista i bledilo joj je nestalo sa obraza. "Hodi, nađimo jednu krčmu, mesto gde ćemo sesti i razgovarati! Kako si me otkrio ovde?"
     "Preko tvog esnafa. Video sam te kako letiš sinoć."
     "Zimus sam došla ovde. Bila sam neko vreme u Parsu, na pola puta za Hind, ali onda sam se predomislila. Nije bilo svrhe vraćati se kući. Sada živim blizu Jorslema i pomažem oko... " Ona najednom prekide u pola rečenice. "Da li ti je odobreno podmlađivanje, Tomise?"
     Sišli smo sa uzvišice gde se nalazila kuća podmlađivanja u jedan skromniji deo unutrašnjeg grada. "Da", rekoh joj. "Podmladiću se. Vodič mi je Podmlađivač Talmit... sreli smo ga kao Hodočasnika pred Roumom, sećaš li se?"
     Nije se sećala. Seli smo u baštu jedne krčme, a Sluge su nam donele hranu i vino. Njena radost bila je zarazna; osetio sam se podmlađenim već od samog njenog prisustva. Pričala mi je o onim poslednjim, kataklizmičnim danima u Roumu, kada je kao konkubina bila odvedena u prinčev dvorac, o užasnim trenucima kada je Mutant Gormon porazio Princa ad Rouma u sumrak dana osvajanja... otkrivši se ne više kao Mutant, već kao prerušeni zavojevač i uzevši od Princa istovremeno njegov presto, komkubinu i vid.
     "Da li je Princ umro?" upita ona.
     "Jeste, ali ne od slepila." Ispričao sam joj kako se taj ponosit čovek iskrao iz Rouma prerušen kao Hodočasnik i kako se, dok smo bili među Pamtiteljima, spetljao sa Olmein, da bi ga zbog toga zaklao njen suprug, koga je opet, zbog ovog ubistva, usmrtila njegova supruga. "Video sam i Garmona u Perisu", rekoh joj. "Njegovo sadašnje ime je Viktorius Trinaest. Zauzima visok položaj u upravi osvajača."
     Avluela se osmehnu. "Gormon i ja smo samo kratko ostali zajedno posle osvajanja. On je želeo da putuje po Eiropi; odletela sam sa njim u Donsk i Sved i tu je on izgubio interesovanje za mene. Upravo se tada u meni rodila potreba da se vratim u Hind, ali sam se kasnije predomislila. Kada ti počinje podmlađivanje?"
     "Sutra ujutro."
     "Oh, Tomise, kako će to izgledati kada budeš mlad? Da li si znao da sam te volela? Sve vreme našeg putovanja, dok sam delila Gormonovu postelju i bila Prinčeva naložnica, želela sam jedino tebe! Ali, naravno, ti si bio Osmatrač i to je bilo nemoguće. Osim toga, bio si tako star. AIi sada više ne Osmatraš i uskoro više nećeš biti star i... " Šaka joj ostade na mojoj. "Nije trebalo da se rastajemo. Tako bismo se poštedeli nepotrebnih patnji."
     "Patnje su nas učinile mudrijima", rekoh ja.
     "Da. Da. Jasno mi je. Koliko će trajati tvoje podmlađivanje?"
     "Uobičajeno vreme, pretpostavljam."
     "A posle, šta ćeš posle raditi? Koji ćeš esnaf izabrati? Više ne možeš da budeš Osmatrač."
     "Ne, a neću biti ni Pamtitelj. Moj vodič Talmit govorio je o nekom drugom esnafu, koji nije imenovao; izrazio je verovanje da ću posle podmlađivanja u njega pristupiti. Pretpostavio sam da je imao na umu da ću ostati ovde i pridružiti se Podmlađivačima, ali on mi je kazao da je posredi jedan drugi esnaf."
     "Nisu to Podmlađivači", reče Avluela, a onda mi se prikloni bliže. "U pitanju su Spasitelji."
     "Spasitelji? Nisam čuo za taj esnaf."
     "Nedavno je osnovan."
     "Nijedan nov esnaf nije osnovan više od..."
     "Talmit je imao na umu ovaj esnaf. Bićeš dobro došao član u njemu. Veštine koji si usavršio dok si bio Osmatrač čine te izuzetno korisnim."
     "Spasitelji", ponovih ja, ispitujući tajnu. "Spasitelji. Šta taj esnaf radi?"
     Avluela se vedro osmehnu. "Spasava zabludele duše i izbavlja nesrećne svetove. Ali još nije vreme da podrobno porazgovaramo o tome. Završi posao zbog koga si došao u Jorslem i sve će ti posle toga postati jasno." Ustali smo. Usne joj dodirnuše moje. "Sada te poslednji put vidim kao starca. Biće neobično, Tomise, kada se budeš podmladio!"
     Zatim se okrenu i udalji.
     U smiraj dana vratio sam se u konačište. Olmein nije bila u svojoj sobi. Jedan Sluga mi je kazao da je izbivala celi dan. Čekao sam prilično dugo, a onda sam izvršio opštenje sa Voljom i otišao na počinak. Ujutro, kada sam polazio, zastadoh pred njenim vratima; bila su zaključana. Ne preduzevši ništa, ja se okrenuh i pohitah u kuću podmlađivanja.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
10.

     Podmlađivač Talmit sačekao me je kod ulaza i poveo jednim hodnikom sa zelenim emajliranim pločicama do prvog tanka za podmlađivanje. "Hodočasniku Olmeini", obavesti me on, "odobreno je podmlađivanje i ona će ga započeti danas nešto kasnije." Bila je to poslednja opaska o nekoj drugoj osobi koju sam čuo za izvesno vreme. Talmit me je uveo u jednu malu, nisku sobu, zatvorenu i vlažnu, osvetljenu prigušenim sjajem ropskog svetla i punu blagih mirisa rascvalog mrtvog cveća. Skinute su mi odora i maska, a Podmlađivač mi je prekrio glavu finom, zlatasto-zelenom mrežom od nekog tankog metala kroz koji je pustio struju; kada je sklonio mrežu, nestala mi je sva kosa, a glava mi je postala podjednako glatka kao zidovi od emajla. "Postavljanje elektroda ovako je jednostavnije", objasnio je Talmit. "Sada možeš da uđeš u tank."
     Blago zakošenom rampom uspeo sam se do tanka, koji je, u stvari, predstavljao neveliku kadu. Osetio sam pod stopalima toplo i meko gibanje mulja, a Talmit mi klimnu i reče da je to ozračen, regenerativni mulj, koji će podsticati proces deobe ćelija, na čemu se zasnivalo moje podmlađivanje, i ja to prihvatih. Ispružio sam se na dnu tanka, ostavivši samo glavu iznad iskričavog tamnoljubičastog fluida koji se u njemu nalazio. Mulj je obavio i optočio moje umorno telo. Talmit se nagao nada mnom, držeći u ruci nešto što je ličilo na svežanj prepletenih bakarnih žica, ali kada im je vrhove pritisnuo o moju ošišanu glavu, oni sami oživeše i stadoše da mi prodiru kroz kožu, pa kroz lobanju, sve do skrivene, sive, vijugave mase. Osetio sam jedino slabašno peckanje. "Elektrode", objasnio mi je Talmit, "tragaju za centrima starenja u tvom mozgu; mi ćemo poslati signale koji će izazvati promenu smera normalnog procesa raspadanja i mozak će ti izgubiti percepciju pravca protoka vremena. Telo će ti na taj način postati prijemčivije za stimulacije koje će primati iz tanka za podmlađivanje. Zaklopi oči." Stavio mi je na lice masku za disanje, a zatim me je blago gurnuo, tako da mi se glava odmače od ruba tanka i ja počeh da plutam njegovom sredinom. Taplota je stala da se povećava. Kao iz daljine, do mene su dopirali šumovi grgoljenja. Zamišljao sam kako iz mulja izniču crni, sumporni mehurovi i hrle kroz fluid čijom sam površinom plutao; zamišljao sam kako fluid menja boju mulja. Ležao sam na površini mora, lišenog plima i oseka, tek neodređeno svestan da kroz elektrode prolazi struja, da mi nešto dobuje po mozgu, da me obujmljuje mulj i nešto što je lako moglo biti amniotički fluid. Kao iz velike udaljanosti začuo sam duboki glas Podmlađivača Talmita kako me priziva ka mladosti, kako me vraća kroz desetleća, skidajući sa mene naslage vremena. U ustima mi se nastanio slan ukus. Ponovo sam prelazio Okean Zemlje, bio napadnut od gusara, branio moju Osmatračku opremu od njihovih nasrtaja i kidisanja. Ponovo sam se obreo pod toplim agupatskim suncem i po prvi put sreo Avluelu. Još jednom sam živeo na Palašu. Vratio sam se u rodno mesto u zapadnom ostrvlju Izgubljenih Kontinenata, tamo gde je nekada bila Usa-amrik. Po drugi put sam posmatrao pad Rouma. Delići sećanja nadirali su kroz moj umekšani um. Nije postojao sled, racionalno nizanje događaja. Bio sam dete. Bio sam oronula starkelja. Bio sam među Pamtiteljima. Posetio sam Somnambuliste. Video sam Princa od Rouma kako pokušava da kupi oči od Zanatlije iz Dijona. Cenjkao sam se sa Prokuratorom Perisa. Podesio sam ručke na instrumentima i ušao u Osmatrački trans. Jeo sam poslastice sa dalekih svetova; udahnuo sam miris proleća na Palašu, zadrhtao sam u staračkoj zimi, zaronio sam u ustalasano more, a zatim srećan stao da plutam po njegovoj površini; pevao sam; plakao; odolevao iskušenju; popuštao iskušenju; prepirao se sa Olmein; grlio Avluelu; opažao varljivo smenjivanje dana i noći, dok mi je biološki časovnik kucao neobičnim ritmovima, izokrenutim i ubrzanim. Stale su da me pohađaju prikaze. Sa neba je kišio plamen; vreme je hrlilo u više pravaca; postao sam mali, a zatim ogroman. Čuo sam glasove kako govore u skerletnim i tirkiznim senkama. Krzava muzika razlegala se planinama. Zvuk dobovanja mog srca bio je napet i gromovit. Bio sam uhvaćen u procep vlastitog uma, ruku priljubljenih uz telo, kako bih zauzimao što je moguće manje prostora, dok se on zbijao, zbijao, zbijao. Zvezde su zadobovale, sažele se i istopile. Avluela reče blago: "Zavređujemo drugu mladost posredstvom blaženih, milih impulsa Volje, kao i putem vršenja pojedinačnih dobrih dela." Olmein reče: "Kako sam glatka postala!" Talmit reče: "Ove oscilacije percepcija označavaju samo rastakanje volje u pravcu samouništenja što leži u srcu procesa starenja." Gormon reče: "Ove percepcije oscilacija znače samo samouništenje volje u pravcu rastakanja što leži u procesima staranja srca." Prokurator Manrule Sedam reče: "Upućeni smo na ovaj svet kao oruđa vašeg očišćenja. Mi smo instrumenti Volje." Ertkleim Devetnaest reče: "Sa druge strane, dopustite mi da se ne složim. Presek Zemljine i naše sudbine sasvim je slučajan." Moji očni kapci se okameniše. Sićušna stvorenja nastanjena u mojim plućima počeše da cvetaju. Koža stade da mi otpada, otkrivajući vence mišića, priljubljene uz kosti. Olmein reče: "Pore mi postaju manje. Telo mi očvršćava. Dojke mi se smanjuju." Avluela reče: "Posle ćeš leteti sa nama, Tomise." Princ od Rouma prekri lice rukama. Kule Rouma zanjihaše se pod naletima sunčevih vetrova. Ja zgrabih šal od jednog Pamtitelja koji prohuja pored mene. Klovnovi počeše da plaču na ulicama Perisa. Talmit reče: "Probudi se sada, Tamise, dođi k sebi, otvori oči."
     "Ponovo sam mlad", rekoh.
     "Podmlađivanje ti je tek počelo", reče on.
     Više nisam mogao da se pokrećem. Bolničari me podigoše i uviše u porozan omotač, a zatim staviše na kolica sa točkovima i prebaciše do drugog tanka, mnogo većeg, po kome je plutalo na desetine Hodočasnika, svaki u snenoj izdvojenosti od ostalih. Obrijane lobanje bile su im načičkane elektrodama; oči su im bile prekrivene ružičastom vrpcom; ruke su im spokojno bile prekrštene na prsima. Stavili su me u taj tank i više nije bilo opsena, već samo dugo spavanje lišeno snova. Ovoga puta probudio sam se na zvuk gromovitog talasanja i ustanovio kako, sa stopalima napred, prelazim kroz uski vod u jedan zapreteni tank, gde sam počeo da dišem sam fluid i gde sam ostao tek nešto duže od jednog minuta i tek nešto kraće od jednog stoleća, dok su mi se sa duše ljuštili slojevi kože. Bio je to spor, lenj proces. Hirurzi su obavljali svoj posao sa udaljenosti, sa šakama u rukavicama preko kojih se upravljalo sićušnim noževima; tanušne oštrice oslobađale su zlo sa svakim rezom, odsecajući od mene krivicu i tugu, ljubomoru i srdžbu, požudu, pohotu i nestrpljenje.
     Kada su završili sa mnom, otvorili su poklopac tanka i izvadili me napolje. Nisam bio kadar sam da stojim. Pričvrstili su instrumente za moje udove, koji su mi blago gnječili i masirali mišiće, vraćajući ih u život. Ponovo sam prohodao. Spustio sam pogled na svoje nago telo, snažno, napeto, čvrsto. Talmit mi priđe i baci pregršt ogledalaste prašine u vazduh kako bih mogao da se vidim; i kako se ona slagala, ja počeh polako da razabirem svoj blistavi odraz.
     "Ne", rekoh ja. "Lice je pogrešno. Nisam tako izgledao. Nos mi je bio oštriji... usne nisu bile tako pune... ni kosa tako tamna..."
     "Radili smo na osnovu dokumentacije esnafa Osmatrača, Tomise. Predstavljaš tačniju repliku svog tela iz mladosti nego što ti je to u pamćenju zabeIeženo."
     "Da li je moguće?"
     "Ako bi ti se više dopalo, možemo da te preoblikujemo tako da više odgovaraš vlastitoj predstavi o samome sebi, nego stvarnom izgledu. Ali to bi bilo frivolno i zahtevalo bi mnogo vremena."
     "Ne", rekoh ja. "U stvari, nije važno..."
     On se složio, a zatim me obavestio da ću morati da ostanem u kući podmlađivanja još neko vreme, sve dok se potpuno ne budem prilagodio samome sebi. Dobio sam neutralnu odeću osobe bez esnafa, zato što sada nisam pripadao nijednom udruženju; moj status Hodočasnika okončao se samim činom podmlađivanja i sada sam mogao da se prijavim u svaki esnaf koji bi me primio kada iziđem iz ove kuće. "Koliko je trajalo moje podmlađivanje?" upitah Talmita dok sam se oblačio. On uzvrati: "Došao si ovamo u leto. Sada je zima. Nismo baš tako brzi."
     "A kako je sa mojim saputnikom, Olmein?"
     "Nismo uspeli sa njom."
     "Ne razumem."
     "Da li bi voleo da je vidiš?" upita Talmit.
     "Da", uzvratih, pamislivši da će me povesti do Olmeininog tanka. Stajali smo na jednoj rampi pored koje se nalazio zatvoreni kontejner; Talmit mi pokaza na teleskop i ja pogledah kroz njega. Ugledao sam Olmein, odnosno ono što je trebalo da poverujem da je ona. Naga devojčica, ne starija od jedanaest godina, glatke kože i bez dojki, ležala je zgrčena u tanku, kolena primaknutih uz grudi i sa palcem u ustima. U prvi mah nisam shvatio. A onda se dete pomeri i ja prepoznah embrionalne crte kraljevske Olmein koju sam dobro poznavao: široka usta, snažna brada, oštre, istaknute jagodice. Obuze me iznenadni, užasni šok i ja rekoh Talmitu: "Šta je to?"
     "Kada je duša prekomerno zaprljana, Tomise, moramo duboko da kopamo da bismo je očistili. Tvoja Olmein bila je težak slučaj. Nije trebalo da pokušavamo sa njom; ali ona je insistirala, a bilo je i nekih indikacija da bismo mogli da uspemo. Na žalost, kao što vidiš, indikacije su bile pogrešne."
     "Ali šta se dogodilo sa njom?"
     "Podmlađivanje je ušlo u nepovratnu fazu pre no što smo uspeli da iz nje iščistimo otrove", uzvrati Talmit.
     "Otišli ste predaleko? Prekomerno ste je podmladili?"
     "Baš tako."
     "I šta sad? Zašto je ne izvadite odatle i ne omogućite joj da ponovo odraste?"
     "Trebalo bi da me pažljivije slušaš, Tomise. Kazao sam da je podmlađena nepovratno."
     "Nepovratno?"
     "Ona je izgubljena u snovima detinjstva. Svakog dana postaje godinama mlađa. Unutrašnji časovnih nekontrolisano se okreće. Telo joj se smanjuje; mozak joj se rasterećuje od sećanja. Uskoro će se vratiti u najranije detinjstvo. Nikada se neće probuditi."
     "I na kraju..." Ja skrenuh pogled. "Šta će biti na kraju? Spermatozoid i jajašce razdvojeni u tanku."
     "Retrogresija neće ići toliko daleko. Umreće kao novorođenče. Mnoge smo izgubili na ovaj način."
     "Govorila je o rizicima podmlađivanja", rekoh.
     "Ali je ipak insistirala da pokušamo sa njom. Duša joj je bila mračna, Tomise. Živela je samo sebe radi. Došla je u Jorslem da se očisti i sada je stvarno očišćena i u miru sa Voljom. Jesi li je voleo?"
     "Nikada. Ni za trenutak."
     "Pa šta si onda izgubio?"
     "Delić vlastite prošlosti, možda." Ponovo primakoh oko teleskopu i pogledah Olmein, nevinu sada, vraćenu u devičanstvo, aseksualnu, očišćenu. U miru sa Voljom. Netremice sam pasmatrao njene neobično izmenjene, ali ipak poznate crte lica, koje su odražavale neznane snove. Da li je znala šta joj se dogodilo dok je bespomoćno hrlila prema ranom detinjstvu? Da li je zavapila u užasu i izbezumljenju kada je osetila kako joj život izmiče kao voda kroz razmaknute prste? Da li je stara, kraljevska Olmein imala još jedan, poslednji trenutak trijumfa pre no što je utonula u ovu neželjenu čistotu? Dete u tanku se osmehivalo. Nežno, malo telo se zakratko opružilo, a zatim ponovo loptasto zgrčilo. Olmein je bila u miru sa Voljom. Najednom, kao da je Talmit raspršio novo ogledalo u vazduh, ja pogledah u novoga sebe i shvatih šta je učinjeno za mene, shvatih da mi je podaren još jedan život uz obavezu da ga bolje iskoristim nego prvi; osetih se tog trena poniženim i zarekoh se da ću služiti Volji, na šta me obuze radost koja me je zapljuskivala moćnim talasima, sličnim džinovskim valovima Zemljinog Okeana, i ja se oprostih od Olmein, zamolivši Talmita da me povede na neko drugo mesto.
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Moderator
Capo di tutti capi


I reject your reality and substitute my own!

Zodijak Pisces
Pol Žena
Poruke Odustao od brojanja
Zastava Unutrasnja strana vetra
mob
Apple iPhone SE 2020
11.

     Avluela mi je došla u posetu, u moju sobu u kući podmlađivanja, i oboje smo bili uplašeni kada smo se sreli. Ogrtač koji je nosila nije joj pokrivao raširena krila; izgledalo je kao da uopšte nisu pod kontrolom, budući da su nervozno treperela, odražavajući veliko uzbuđenje tanušnim podrhtavanjem svoje vilinske svilice. Oči su joj bile krupne i svečane; lice joj je izgledalo mršavije i izduženije nego ikada pre. Dugo smo u tišini netremice posmatrali jedno drugo; osetio sam kako u meni počinju polako da se razbuktavaju plamenovi čiju snagu nisam iskusio već decenijama; iako sam im se obradovao, ipak sam ih se i pribojavao.
     "Tomise?" reče ona konačno, na šta ja klimnuh.
     Ona stade da mi dodiruje ramena, ruke, usne. A onda joj i ja položih prste ako struka, bokova i, oklevajući, na nevelike dojke. Poput dva stvorenja koja su izgubila vid, počeli smo da se dokučujemo dodirom. Bili smo stranci. Sedi, stari Osmatrač koga je ona poznavala i možda volela nije više postojao, zato što mu je oduzeto pedeset ili više godina, tako da će se u pređašnji oblik vratiti tek kroz isto toliko vremena, a na njegovo mesto došao je neko tajanstveno preobražen, nepoznat, stran. Stari Osmatrač bio joj je kao otac; a šta bi trebalo da joj bude ovaj mladi Tomis, koji još nije pripadao nijednom esnafu? A šta je ona predstavljala meni, sada kada mi više nije mogla biti kćer? Sada kada ni ja samoga sebe nisam poznavao? Sada kada mi je vlastita glatka i zategnuta koža izgledala strano i neobično? Bio sam pometen i očaran sokovima koji su ponovo tekli mojim telom, snagom i poletom koje sam gotovo zaboravio.
     "Oči su ti iste", reče ona. "Uvek bih te prepoznala po očima."
     "Šta si radila tokom svih ovih meseci, Avluela?"
     "Letela sam svake noći. Stigla sam do Agupta i još dublje u Afreku. Zatim sam se vratila i odletela do Stanbola. Kada bi se smrklo, ja bih se vinula uvis. Znaš li, Tomise, da se osećam istinski živom jedino kada sam visoko gore?"
     "Pripadaš soju Letača. U prirodi je tvog esnafa da se tako osećaš."
     "Jednoga dana letećemo zajedno nebom, Tomise."
     Ja se nasmejah. "Stare Hirurške sale su zatvorene, Avluela. Ovde su u stanju da prave čudesa, ali niko ne može da me preobrati u Letača. Čovek se mora roditi sa krilima."
     "Nisu potrebna krila da bi se letelo."
     "Znam. Osvajači se kreću kroz vazduh bez pomoći krila. Video sam te jednog dana, odmah posle pada Rouma... ti i Gormon ste zajedno leteli nebom... " Ja zatresoh glavom. "Ali ja nisam osvajač."
     "Letećeš sa mnom, Tomise. Vinućemo se put neba, i to ne samo noću, iako su moja krila samo noćna krila. Letećemo usred vedrog, sunčanog dana."
     Njeno maštarenje mi je prijalo. Uzeh je u naručje i osetih njeno hladno i krhko telo, od čega mi celo biće obli nova toplina. Više nismo razgovarali o letenju, ali ja nisam uzeo ono što mi je ona ponudila tog trenutka, već sam se zadovoljio samo time da je milujem. Ne treba se naglo probuditi iz dugog i dubokog sna.
     Zatim smo krenuli u šetnju hodnicima, srećući uz put druge koji su takođe nedavno podmlađeni, da bismo na kraju stigli u veliku, središnju prostoriju, kroz čiju je tavanicu dopirala svetlost zimskog sunca; zastali smo tu da bismo se još jednom podrobno osmotrili pod tim promenljivim, bledim sjajem, a potom smo nastavili šetnju i ponovo zapodeli razgovor. Išao sam blago oslonjen o njenu ruku, zato što još nisam bio sasvim pri snazi, a to je ujedno stvaralo prisenak minulih vremena, kada je devojka pomagala u hodu jednom klecavom starkelji. Kada me je otpratila natrag do sobe, ja rekoh: "Pre no što sam započeo podmlađivanje, kazala si mi za neki novi esnaf Spasitelja. Ja..."
     "Biće za to kasnije vremena", prokide me ona, nevoljnim glasom.
     Ušavši u sobu, zagrlili smo se i ja najednom osetih kako me žestoko prožima plamen podmlađenog tela; pobojah se u prvi mah da bih mogao da sažežem njeno hladno, vitko telo, ali ovo je bio plamen koji ne sagoreva... on samo potpaljuje sličan oganj u drugima. Kako joj je uzbuđenje raslo, krila su joj se sve više obavijala oko mene, da bi me na kraju sasvim obmotala svojom svilastom mekoćom. U času kada sam se potpuno prepustio silini radosti i strasti, shvatio sam da više neću morati prilikom koračanja da se oslanjam na njenu ruku.
     Više nismo bili stranci; prestali smo da osećamo strah jedno od drugog. Dolazila je svakoga dana kod mene u vreme predviđeno za vežbanje i ja sam šetao sa njom, sve uspešnije držeći korak. A plam se sve više i strasnije raspaljivao u nama.
     Talmit me je takođe često posećivao. Upućivao me je u tajne korišćenja mog podmlađenog tela i uspešno mi je pomogao da dođem u punu mladalačku snagu. Odbio sam njegov poziv da još jednom vidim Olmein. Jednog dana mi je kazao da je retrogresija došla do kraja. Nisam osetio tugu zbog toga, već samo neobičan trenutak ispraznosti koji je brzo minuo.
     "Uskoro ćeš moći da iziđeš odavde", reče mi Podmlađivač. "Osećaš li se spremnim za to?"
     "Da."
     "Jesi li razmišljao o tome kuda ćeš poći?"
     "Moram da potražim novi esnaf, znam."
     "Mnogi esnafi bi te rado primili, Tomise. Ali koji bi ti voleo?"
     "Onaj u kome bih najbolje služio čovečanstvu", uzvratih. "Dugujem život Volji."
     Talmit reče: "Da li ti je devojka-Letač govorila o mogućnostima koje stoje pred tobom?"
     "Pomenula je jedan novoosnovani esnaf."
     "Da li ti je rekla kako se zove?"
     "Esnaf Spasitelja."
     "Šta znaš o njemu?"
     "Gotovo ništa", rekoh ja.
     "Želiš li da saznaš nešto više?"
     "Ako ima nešto više da se sazna."
     "Ja pripadam esnafu Spasitelja", reče Talmit. "Baš kao i Letač Avluela."
     "Ali vi već imate svoje esnafe! Kako je moguće da pripadate dvama esnafima? Jedino je Vladarima dopuštena takva sloboda; pa čak i oni..."
     "Tomise, esnaf Spasitelja prihvata članove iz svih drugih esnafa. To je vrhovni esnaf, kao što je nekada bio esnaf Vladara. U njegovim redovima su Pamtitelji i Pisari, Indekseri, Sluge, Letači, Zemljoposednici, Somnambulisti, Hirurzi, Klovnovi, Trgovci, Prodavci. Ima i Mutanata, baš kao i..."
     "Mutanata?" promucah ja. "Ali oni su stavljeni izvan svih esnafa! Kako jadan esnaf može da prima Mutante?"
     "Ovo je esnaf Spasitelja. Čak i Mutanti mogu da zavrede iskupljenje, Tomise"
     "I Mutanti, dakle", rekoh pomirljivim glasom. "Ali veoma je čudno pomisliti na takav jedan esnaf!"
     "Da li bi prezreo esnaf koji u svojim redovima ima i Mutante?"
     "Ne, samo teško uspevam da shvatim takav esnaf."
     "Razumevanje će doći u pravo vreme."
     "A kada će doći pravo vreme?"
     "Onog dana kada budeš izišao odavde", reče Talmit.
     Taj dan je ubrzo došao. Avluela je došla po mene. Nesigurno sam izišao u jorslemsko proleće da bih okončao ritual podmlađivanja. Talmit ju je uputio kako da me vodi. Povela me je kroz grad do svetih mesta, kako bih mogao da se poklonim u svakom hramu. Klečao sam pred zidom Jevera i pod pozlaćenom kupolom Mislama; zatim sam sišao u donji deo grada, prošao kroz tržnicu i stigao do sive, tamne staromodne zgrade, podignute na mestu gde kažu da je umro bog Hristana; posle sam otišao do izvora znanja i vrela Volje, a potom do glavnog štaba esnafa Hodočasnika da predam masku, odoru i zvezdani kamen, da bih se na kraju uputio do zidina Starog Grada. Na svim tim mestima ponudio sam sebe Volji rečima koje sam dugo čekao da izgovorim. Hodočasnici i obični žitelji Jorslema okupljali su se na pristojnoj udaljenosti; znali su da sam nedavno podmlađen i nadali su se da će im neka emanacija iz mog podmlađenog tela doneti sreću. Konačno, ispunio sam sve svoje obaveze. Bio sam slobodan čovek, u naponu zdravlja, kadar sada da izabere život koji mu najvećma odgovara.
     Avluela reče: "Da li bi sada želeo da podeš sa mnom do Spasitelja?"
     "Gde se oni nalaze? U Jorslemu?"
     "Da, u Jorslemu. Zakazan je sastanak kroz jedan čas u čast tvog učlanjenja."
     Ona izvadi iz tunike nešto malo i sjajno, što sam sa zaprepašćenjem prepoznao kao zvezdani kamen. "Odakle tebi to?" upitah je. "Samo Hodočasnici..."
     "Položi ruku na moju", reče ona, ispruživši pesnicu u kojoj je držala zvezdani kamen.
     Poslušah je. Njeno sitno, duguljasto lice za trenutak postade napeto od napora izazvanog usredsređivanjem. Zatim se opusti i odloži zvezdani kamen.
     "Avluela, šta...?"
     "Signal esnafu", reče ona blago. "Javila sam im da se sakupe budući da stižemo."
     "Odakle ti taj kamen?"
     "Pođi sa mnom", reče ona. "Oh, Tomise, kad bismo samo mogli da odletimo tamo! Ali nije daleko. Sastaćemo se gotovo u senci kuće podmlađivanja. Hajde, Tomise. Hajde!"
IP sačuvana
social share
“Pronašli smo se
na zlatnoj visoravni
daleko u nama.”
- Vasko Popa
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 25. Apr 2024, 13:27:55
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.165 sec za 17 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.