Republika Srpska ce u buducnosti biti ? :: Politicki ~ Geopoliticki forum

Ima i pametnih Muslimana , nisu svi zaludjeni Smile

Dževad Galijašević: Era terorizma u BiH (1)

Necenzurirano ekskluzivno u nastavcima započinje s objavljivanjem sveouhvatne analize antiterorističkog stručnjaka iz BiH Dževada Galijaševića, o dolasku, ustrojavanju, te terorističkim operacijama mudžahedina iz arapskih zemalja koje su u BiH pozvali Alija Izetbegović i njegovi politički suradnici i istmišljenici. U svojoj knjizi "Era terorizma u BiH", Dževad Galijašević detaljno opisuje proces dolaska terorista u BiH i formiranja njihovih borbenih grupacija, vojnih terorističkih formacija i organizacija. Galijašević piše o skrivenim procesima i imenom i prezimenom navodi osobe odgovorne za pretvaranje BiH u bazu za teroriste. Njegova knjiga predstavlja i njegovo vrijedno svjedočanstvo o tim procesima, koji su terorističke baze doveli na vrata Europe.

Dževad Galijašević: Era terorizma u Bosni i Hercegovini (1)

Uvod

Način na koji se zajednica vjernika, muslimana, odnosi prema svojoj vjeri, u Bosni i Hercegovini, doživio je brzu transformaciju iz jednog tradicionalnog, civilizovanog, evropskog poimanja vjere kao kategorije individualnog odnosa prema Bogu, prema sebi, drugom čovjeku i prema zajednici u kategoriju dominantne grupne svijesti i egzaltacije. Kojoj ni „piramide“ nisu dovoljne za definisanje subjektiviteta.

Kao musliman, kao vjernik, bio sam svjedokom procesa u kome se kroz dva komplementarna programa, (Islamska deklaracija Alije Izetbegovića i Program SDA , stranke koju je utemeljio Alija Izetbegović) realizovala prva i najbitnija faza u kojoj su bosanski muslimani od evropske nacije pretvarani u vjersku zajednicu, neistorijskog tipa, islamsku po određenju i istovremeno, konfrontiranu sa vlastitom kulturom i civilizacijom.

Izetbegovićeva "Islamska deklaracija" - najbitniji dokument radikalizacije

Islamska Deklaracija je najbitniji, autohtoni, dokumenat vjerske obnove, preporoda i radikalizacije.
Potcjeniti njen značaj, značilo bi, ne shvatiti nužnost prve faze vjerske poduke koja jedan evropski narod udaljava od evropske misli i usmjerava ga na put aktivnog islamizma.

Aktivni islamizam, znači: VJEROVANJE I BORBA tj. IMAN I DžIHAD!!!

To predstavlja životno dijelo Alije Izetbegovića: gurnuti vlastitu naciju u vrtlog problema sa kojima se suočavaju „ostale Islamske zemlje“ , zainteresovati bosanske muslimane za događaje u arapskom svijetu, za Iransku revoluciju, za Islamsku republiku Pakistan – približiti Palestinu Bosni te od stvarne istorijske braće ( Srba i Hrvata) napraviti neprijatelje, vječne i nepomirljive, a od Arapa i drugih muslimana napraviti stvarnu braću: koja drugačije izgledaju, drugačije se ponašaju, drugačije govore i imaju potpuno drugačiji odnos prema porodici, društvu, državi i sebi ali, koji su jedina i prava braća.

Izetbegovićev projekat je uspio i zato pišem o njemu.

Zato se trudim da ga i drugi razumiju na način na koji ga ja, kao musliman razumijem.

Nekoliko faza Izetbegovićeva projekta za BiH

Ovaj projekat imao je nekoliko svojih faza:

1. Faza ideološke indoktrinacije idejom aktivnog islamizma

Prva faza je uvijek i najbitnija. U njoj se bosanskohercegovački muslimani po prvi put susreću sa idejom „Totalnog Islama“. Aktivnosti na ovom planu počinju „Islamskom deklaracijom“ Alije Izetbegovića. U njoj, kroz opskurne i primitivne političke ideje pokušava se uvjeriti nacija Muslimana tj. Bošnjaka u sljedeće postavke:

- Nema dovoljno Islama u društvenom i političkom životu Muslimana (veliko slovo „M“ ukazuje na to da autor govori o Bosanskim muslimanima);
- I to malo Islama što ima, u ljudima i džematima, je zasnovano na pogrešnom učenju – i ono što ima nije kako treba;
- Taj „loši Islam“, to malo i nedovoljno zrno vjere, nije ni moglo biti na boljem nivou, jer su ga muslimani u BiH dobili od Turaka a pošto se ni oni nisu držali svojih korijena, nego su ih „Mlado-Turskom revolucijom“ pod vođstvom Kemal-Paše Ataturka, odbacili, zašto bi ondabosanski muslimani slijedili taj put;
- Nije dovoljno vjerovati, treba se boriti da i drugi vjeruju;
- Treba se boriti protiv svih onih koji neće da prihvate Islam kao vjeru tj. „Islamsku deklaraciju“ kao autentičnu Božiju volju o načinu prihvatanja vjere;
- Treba biti spreman na žrtve, tuđe i ličnu, na tako shvaćenom putu vlastite vjere;
- Treba nametnuti ove postulate u javnom životu, javnoj upravi – u porodici, društvu i državi, gdje god muslimani imaju snage da to urade.

2. Faza aktivne mržnje prema različitostima – Udruživanje u grupe i zajednice

U ovoj fazi čitav narod, uvodi se u krug definisane, globalne mržnje.

To je faza regrutacije i izgradnja organizacione strukture ali i faza nastavka ideološkog rada i aktivne islamizacije. Dva muslimana na istom poslu – to je već vojna jedinica, ako ima spremnost i mržnju kao pokretačku snagu. Moram reći da je druga faza aktivne islamizacije najmanje teorijsko pitanje.

Potpomognuta ratom, strašnim razaranjima i žrtvama, već dovršene mobilizacije za prividnu odbranu zemlje, ova faza se iskazala kao divljački odnos spram drugačijih i vandalsko ubijanje i zločinačko iživljavanje nad ubijenim.
Lično sam upoznao količinu ubilačke mržnje i zaprepašten gledao tu strašnu transformaciju moga naroda, njegove psihologije i morala, od merhameta do ravnodušnosti spram zvjerstava i počinjenih zločina, u početku, a kasnije i spremnosti da se u njima učestvuje.

3. Faza Operativne sposobnosti da se izvede teroristička akcija

Stvorena organizaciona struktura postaje sposobna, da ratno iskustvo pretoči u vojničku akciju u miru. Napadi na nezaštićene mete, ubijanje civila ali, i akcija protiv vladinih službenika koji rade na obavještajnim (ubistvo Zamjenika direktora AID-a, Nedžada Ugljena) ili policijskim poslovima (ubistvo Zamjenika Federalnog ministra policije Joze Leutara). Ovakva organizacija oslanja se na obavještajne podatke državnih službi – u vojnoj, policijskoj i obavještajnoj strukturi ima svoje saradnike. Političku zaštitu obezbjeđuju poznata lica iz samog vrha Bošnjačke politike ( Haris Silajdžić, Hasan Čengić, Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović i Šemsudin Mehmedović). Pojedini segmenti izvršenja ovakvih akcija regrutuju se i u kriminalnim bandama ( Adi Korjenić, Zlatan Latifović, Ramiz Delalić...), unutar bivših i aktuelnih, vojnih i policijskih snaga postoji koordinacija i podrška koju pružaju ljudi iz vrha aparata ( Bakir Alispahić, Fikret Muslimović...) ali i obični policajci, koji su neposredno nakon rata, pa sve do 1999. godine, prolazili vojničke i terorističke obuke, koju su vršili nad njima bivši komandanti i bezbjednjaci Odreda El Mudžahedin ( Abu Maali i Abu Mina...).

Desetine izvršenih akcija ukazuju na ulogu unutrašnjeg faktora u odabiru meta ali i nesposobnosti da se na lokalnom nivou organizuju i planiraju ovakve akcije.

Na ovaj način se organizacija razvija u kohabitaciji sa političkim sistemom te nema ozbiljnih protivnika ni službi, koji bi taj proces zaustavili ili usporili.

4. Faza Operativnog i Strateškog planiranja terorističkih akcija

Ta je faza na djelu. Prvo i osnovno u ovoj fazi jeste, biti dio ,labave ali postojane svjetske mreže raznih organizacionih oblika zasnovanih na radikalnom vjerskom učenju; i razumjeti, propagirati i ratovati za interese tako shvaćenog „globalnog Islama“.

Nikada ne ugroziti strateške interese takve zajednice i stalno i neprekidno djelovati svim sredstvima, u cilju realizacije tih interesa. Biti spreman na razne vrste akcija u zemlji i inostranstvu.

Trenutno u BiH, se izvode samo akcije u kojima se ne ugrožavaju interesi zapadnih zemalja. Izuzev stalne propagande o lošoj američko-cionističkoj politici prema muslimanima. Ali postoji sposobnost da se strateški planiraju i operativno izvedu sve moguće akcije usmjerene protiv zapadnih zemalja, na prostoru BiH, ako to bude potrebno. I da budu planirane i realizovane isključivo lokalnim snagama, autohtonim stanovništvom, bez pomoći sa strane.

Moje ratno iskustvo

Moji prvi susreti, sa ovakvom psihologijom, datiraju iz proteklog rata.

Slučaj i ništa drugo su me doveli u selo Ošve, naseljeno isključivo pripadnicima srpske nacionalnosti, toga dana 4.9.1992.godine. Bio sam vojnik Patriotske lige i u uniformi te formacije, povezan sa jedinicom u Zenici.

Na putu kroz Ošve prisustvovao sam etničkom čišćenju, kako su to nazvali mudroseri sa zapada a u stvari, gledao sam, kako pripadnici moga naroda, iskrivljenih crta lica punih ubilačke mržnje, progone ono malo staraca i žena koji su ostali da žive u svome selu.

Zapaljeno je nekoliko kuća a putem prema Maglaju, tjerana je jedna manja grupica starih žena. Operacijom je komandovao Mehmedalija Hrnjić iz Misurića, poznat po nadimku „Zubati Bil“.

Izašao sam iz auta i gledao nekog idiota, koji je slučajno pripadnik istog naroda kao ja, kako puca nekoj staroj babi kroz crnu, dugačku, staračku suknju, između nogu.

Reagovao sam i rekao: „sram te bilo frajeru“ ! Nikada se nisam pokajao zbog ovih riječi.

Ubrzo su u službenom policijskom automobilu naišli Rahmanović Osman (načelnik Policijske uprave Maglaj) i njegov pratilac Zajko Delić.

Mehmedalija Hrnjić, tada na dužnosti Komandira čete Ravna-Oruče, prišao je sa svojom pratnjom te uz neviđenu galamu i horsko objašnjavanje, pljačkaša u uniformi, zatražio od Rahmanovića i Delića da budem uhapšen jer ometam vojničku operaciju.

„Ti ovo zoveš vojničkom operacijom?! Ovo banditsko divljanje i mučenje starih i nemoćnih – to zoveš ratovanjem“: rekao sam i zaslužio hapšenje.

Rahmanović i Delić su me odveli do Tešnja, govoreći mi kako ću tamo razgovarati sa Komandantom Halilbašićem i da će se to sve razjasniti.

Odveden sam u zatvor, na fudbalskom stadionu „Toška“ iz Tešnja i zatvoren u svlačionici kluba zajedno sa drugim ratnim zarobljenicima.

Silajdžić i Ljevaković dovodili mudžahedine

Ostao sam u tom zatvoru punih osamnaest dana pa sam bio upoznat o dolasku dva važna lica iz Arapskog svijeta u Tešanj.

Poslali su ih Haris Silajdžić i Irfan Ljevaković, da dovrše formiranje prve mudžahedinske jedinice u Bosni, koja je već bila smještena u Osnovnoj školi, sela Jablanica kod Tešnja.

Rječ je o velikom borcu iz Afganistana šejhu Abu AbdulAzizu zvanom Barbaros i budućem komandantu odreda „El Mudžahid“ Abu Maaliju koga su Amerikanci prozvali „Mladi Osama“.

Sredinom septembra, u drugoj polovini mjeseca, oni su organizovali akciju u kojoj su ubili tri Srbina, pozadinca, bez oružija, sa manjerkama i kanticama hrane, otsjekli im glave i donijeli ih u Tešanj, izlagali ih u gradu, pokazali ih i nama zarobljenicima te se sa njima slikao Barbarosa, zbog čega je ovih dana MUP Republike Srpske podnijeo krivičnu prijavu protiv stvarnog organizatora ovog zločina i velikog operativca globalnog terorizma, tada na dužnosti Načelnika Centra Službi bezbjednosti Doboj u Tešnju, Šemsudina Mehmedovića.

Taj strašni zločin prema trojici nedužnih (Blagoje Blagojević, Brane Đurić i Nenad Petković) zabilježen je i kamerom a da nikada nije doživjeo pravnu pa ni moralnu osudu.

Bio sam svjedokom zvjerstava

Biti svjedokom ovakvih zvjerstava nije privilegija za čovjeka.

To stvara obavezu i dug da se o tome govori i da se vlastiti narod izvuče iz psihologije ratne mržnje te da pogleda šta se to u njegovo ime i u ime njegove slobode činilo.

Pišući o tome želim ispisati stranice potpune osude i iskazati ličnu odgovornost, što su neki poremećeni umovi i u moje ime činili zločine kojih se svako normalan mora postidjeti.

Taj početni zločin predstavljao je trenutak u kome su bosanski muslimani uvedeni u mrežu svjetskog terorizma jer mnogi, islamski ratnici, čak većina njih, su u Bosnu došli organizovano i sa jasnim ciljevima već etabliranih terorističkih organizacija (GIA – Alžir, te Al Gama'a Al Islamiya i Egipatski džihad kao i mnoge druge) koje će vremenom postati dio jedinstvene mreže terora i nasilja nazvane „Al Kaida“ pod komandom Osame Bin Ladena.

Sukob sa mudžehedinima u Općini Maglaj

Zatim sam kao lokalni, opštinski funkcioner došao u sukob sa mudžahedinima, koje je vlast i stranka Alije Izetbegovića naselila u selo Bočinja, opština Maglaj.

Bili su u tuđim kućama, bijesni što moraju iz njih izaći i vratiti ih stvarnim vlasnicima.

Napadan sam beskrupulozno i konstantno, kao nosilac te akcije njihovog iseljenja.

Primjer tog napada, na jednom Islamskom Web portalu „Novi Horizonti“ – autor AHMED RUŽDI:

„ ...Od ponedjeljka, 17. do četvrtka 20. jula 2000.godine, u blizini već legendarnog sela Bočinja, grupa Bošnjaka, ne svojom voljom privremenih stanovnika sela Bakutić, blokirala je regionalni put Zavidovići-Maglaj. Prema njihovom kazivanju, okupljanje i blokada puta protest su zbog prisilnog iseljenja koje im prijeti, kako bi se Srbi, predratni stanovnici tog sela, vratili svojim kućama. Inicijalna kapisla za njihovo okupljanje bila je, navodno pogrešna informacija, da u selu Bočinja treba iseliti zajednicu muslimana, koja mnogima bode oči, upravo zato što su u pitanji muslimani, koji nastoje živjeti po pravilima, za koja oni smatraju da su ispravna i da odgovaraju islamskim propisima.

To okupljanje privuklo je toliku pažnju, da je, pored, pokolja muslimana u Čečeniji, ubijanja muslimana u Indiji, otimačine muslimanske zemlje u Palestini, (o čemu ne vrijedi trošiti riječi, jer, zaboga, koga još briga za te islamske fundamentaliste, njihovu (ne)sreću da su muslimani, pošto kao muslimani nemaju ljudska prava, rezervisana za ostali “civilizovani” svijet), pored ostalih krizinih žarišta u svijetu, o svjetskom poroblemu malog bosanskog sela Bočinja raspravljao čak i State Department.

No, da o toj hipokritskoj nedosljednosti “civilizovanog” Zapada, ne govorimo.

Interesantno je nešto drugo.

Novosmontirana vlast Maglaja, na čelu sa jednim od mlađahnih jurišnika Miloševićeve “antibirokratske revolucije”, čuvenim moševačkim revolucionarem, koji nosi lijepo ime Dževad i još ljepše prezime, Galijašević, ulizujući se Uredu Visokog predstavnika i Međunarodnoj zajednici, krši sve propise ove zemlje, pa proglašava vanredno stanje i još, rušeći sve odredbe vojne discipline, neposredno se upliće u sistem rukovođenja i komandovanja Oružanim snagama i prijeti upotrebom TO. Inače, svaki, iole pismeniji pravnik, zna da odluku o upotrebi Oružanih snaga, može donijeti samo Parlament, a efektivno komandovanje ima samo šef države. Da Galijašević nije nečiji (antimuslimanski) favorit, da je tako šta rekao neki od općinskih čelnika, koji recimo pripada SDA, bio bi smijenjen, još dok bi izgovarao te nebuloze.

Ista vlast, ulizujući se svojim nalogodavcima, kupi jeftine i demagoške poene na ničim obavezujući floskulama o pravnoj državi, ustavnosti i zakonitosti i dobija plebiscitarnu podršku Međunarodne zajednice koja dobro profitira na našoj bijedi. Mi, inače, dobro znamo, kako oni, baš u Bočinji, funkcioniraju.. .“!

Najradije bih izbjegao komentarisanje teksta, u stvari samo malog isječka punog mržnje.

Pišući o ratu u Bosni, Semjuel Hantington, u svom poznatom djelu „SUKOB CIVILIZACIJA“ sugeriše novi pogled na karakter rata u Bosni i Hercegovini. Činjenica da su se u Bosni borili Islamski ratnici, za Hantingtona je dovoljan dokaz da je ovdje riječ o „sukobu civilizacija- identifikovanih sa religijom- zbog neuređene granice između njih“.

Nigdje, ni riječi o agresiji, bilo koje susjedne zemlje; nigdje ni riječi o borbi za teritoriju i uništenje države članice ujedinjenih nacija, samo teze o iskonskoj i vječnoj borbi između civilizacijskih obrazaca te o radikalnoj promijeni psihologije bosanskih muslimana i njehove transformacije iz evropskih muslimana u muslimane radikalnog profila.

Promjena paradigme odnosa međunarodne zajednice prema BiH nakon 11. rujna 2001.

Što i jeste bio cilj i razlog dolaska „svetih ratnika“ u Bosnu i Hercegovinu: PRVO, da unište multietnički karakter jedine Armije ( Armije Republike BiH ) koja se borila za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu i koja je bila smetnja da se pojedini dijelovi BiH pripoje susjednim zemljama a da se na preostalom djelu izgradi „džamahirija“ te, DRUGO: da se upravo pokaže kako u se u Bosni i Hercegovini, desio „rat naroda“ identifikovanih sa religijom, tj. Građanski rat ili „sukob civilizacija.

Poslije 11.septembra 2001. godine, i terorističkog napada Al Kaide, na Svjetski trgovački centar u Nju Yorku, većini zapadnih zemalja, u čitavu ovu konstrukciju je postalo vrlo jednostavno povjerovati.

Mjenjajući svoj odnos prema Bosanskim muslimanima, Amerika i Evropske države su, u suštini, promijenili i svoj odnos prema društvenim i političkim odgovornostima za sudbinu Bosne i Hercegovine.

„Eto vam, pa se dogovorite“ , uobičajena je fraza i opravdanje da se ne učini ništa, iako je Ustav ove zemlje nefunkcionalan i loš – pun odredaba koje čitav politički sistem mogu blokirati i izazvati potpunu paralizu svih državnih organa i službi.

Kome, u stvari treba a kome odgovara ovakva neuređena država?!

Pokušaj likvidacije

Moram reći i to, da je stvarna vlast, ona kantonalna (iako joj je u 2006. godini, na mjesto Premijera vlade Ze-Do kantona došao moj amidžić Miralem G.), te i ona viših nivoa, sastavljena od najgoreg šljama iz SDA i Stranke Za BiH, poučena iskustvima permanentnih sukoba i političkog djelovanja u opoziciji, odlučila, baš u toj godini, da „...stave tačku na Slučaj Galijašević“, (kako su to stilski lijepo rekli), odnosno, da iz faze „političkog mrtvaca“ napredujem i transformišem se u „stvarnog mrtvaca“.

Odlučili su da me likvidiraju, ubiju – da me presele na ahiret, da me pošalju „Bogu na istinu“ , i da urade ono, što su njihovi prethodnici, POKOJNI ALIJA IZETBEGOVIĆ i KRIMINALNI HARIS SILAJDžIĆ, RADILI POLITIČKIM PROTIVNICIMA KADA PREVRŠE MJERU. Osnovnu zaštitu kriminalcima trebao je i pružio je Glavni kantonalni tužilac Ze-Do kantona Muris Hadžiselimović.

U Maglaj je, u skromnom „Audiju 100“ doputovala banditska grupa, ubica i tabadžija koju je predvodio ADI KORJENIĆ, razbojnik na dužnosti glumca u najskupljoj i najbezveznijoj seriji na BHT-u, „Tata i njegovi zetovi“. Sa njim je bio izvjesni HARIS i neki HOTIĆ.

Adi i Haris su u prosjeku viši od dva metra i teški po oko 150 kg.

Napad su izvršili na moju porodičnu kuću u Moševcu, opština Maglaj.

Navodno su za taj posao dobili 30.000 KM. , mada pouzdanih podataka o tome nemam, jer te ljude sam tada prvi put u životu vidjeo. Hvala Bogu i zadnji put.

U 5,oo sati, zorom, opkolili su moju kuću i blokirali automobilom prilaz do nje. U 8,oo su krenuli u napad vatrenim oružjem. Spasio me je lokalni trgovac koji je uzalud obaviještavao policiju Maglaja, i njenog Komandira Zuhdina Bradarića, bolesnog alkoholičara – apsolutno nesposobnog da bude ovlaštena osoba a pogotovo Komandir.

Ta psiho-fizička bruka od policajca – lokalna pijandura, zato je i premješten iz Žepča u Maglaj, da bude nominalni komandir u vrijeme moga ubistva, namješten od strane jake policijsko-obavještajne struje Kantonalnog MUP-a, koja podržava terorizam i čiji smisao djelovanja u ratu, jeste upravo ta i takva djelatnost. Rječ je o miševima politike i a ne o pravim policajcima – korumpiranoj bandi u uniformi.

Uloga Murisa Hadžiselimovića

Istovremeno, na čelu Kantonalnog tužilaštva, nalazio se MURIS HADžISELIMOVIĆ, lažni tužilac, zadužen da zaštiti i pokrije terorističke grupacije i pojedince iz Afro-Azijskih zemalja, koji su kao centar svoga operativnog djelovanja izabrali upravo Ze-Do kanton.

Da se ne bi otkrivala stvarna pozadina planiranog terorističkog akta, izabrana je lokalna banda iz Sarajeva, sastavljena od mojih sunarodnjaka. Time se priča o napadu na mene pokušavala prebaciti na teren obračuna između lokalnih ljudi – iz kriminalnog miljea i sa ko zna kojom pozadinom.

Još bi na kraju, neko se sjetio i priče, kako sam nekad ostao dužan tim ljudima koje ne znam, ili kako tu nešto ima.

Ja sam znao istinu: Osuđen sam na smrt a svi moji drugari, poznanici i rođaci, ljudi, koji vode ili pripadaju službenoj politici kantona, Veliki vladari bijede i šovinizma, neće uraditi ništa da mi sačuvaju glavu – neće ni aplaudirati tome što mi se događa ali će ostati, sjediti u stečenim i svečanim ložama, različitih nivoa, koje su stekli dugogodišnjom lojalnošću nacionalističkoj i lopovskoj ideji njihove Stranke demokratske akcije.

Možda je to bio i posljednji test odanosti za njih, prije ponovnih kandidatura i izbora, za nove mandate, ovaj put četverogodišnje.

Nakon što je prvi napad propao , uslijedilo je dvomjesečno primirje. Povukli su se lagano i onda angažovali lokalne bandite i prevarante iz Maglaja (RODOM IZ ZAVIDOVIĆA) izvjesnu porodicu Latifović – ZLATANA, HAZIMA, MEHMEDALIJU, HAZIMA MLAĐEG I JASMINA.

Planiranje drugog napada

Zlatan Latifović je prvo ime prevare u Zeničko-Dobojskom kantonu – radio je sve vrste bankovnih prevara – varao uz pomoć falsifikovane dokumentacije i pojedince, grupe, preduzeća – tukao građane metalnim šipkama, pucao iz oružja, napadao koga je htio.

U svoje banditske poslove uključio je oca Hazima, amidžu Mehmedaliju i njegove sinove Hazima i Jasmina.

Predstavljao se kao diplomata, radnik Njemačke ambasade u Sarajevu, i nosio propisanu dokumentaciju te iskaznicu AGENTA Njemačke obavještajne službe BND. Njegovo vozilo Pasat, bilo je obilježeno godinama najmodernijom policijskom signalizacijom.

Iza njega je stojao vrh Stranke demokratske akcije a prije svih Šemsudin Mehmedović. Ja sam imao saznanja da je bio u zatvoru u Hrvatskoj i da je protijeran iz Njemačke 2001. godine, ali koga je to zanimalo.

Mrlje terorističke akcije morale su padati na lokalnu scenu – razlozi su se morali banalizirati, uzroci minimizirati i lokalizirati.

Napad ove banditske grupacije osujetio je, moj saradnik i pratilac SUAD HASANIĆ, ratni vojni invalid, koji je poturio vlastiti život – stao ispred automatske puške koju je nosio Hazim Latifović, pištolja Zlatana Latifovića te omogućio mi bjeg u automobilu.

Istovremeno je pozvao policiju Maglaja – u stvari tu rak ranu zakona taj banditski brlog zbog koga se uvijek naježim kad ga imenujem kao policiju. Uslijedio je napad oružijem na moju kuću, ali, ja sam bio bezbjedan. Pojavili su se moji prijatelji i od tada, pitanju, lične bezbjednosti posvećujem puno više pažnje nego do tada.
Istovremeno izvršano je devastiranje moje kuće u Doboju u kojoj niko nije stanovao, zbog čega sam tu kuću zamijenio za kuću u Hrvatskoj.

GOVORIM O 2006. GODINI, njenoj drugoj polovini i govorim o razlozima zbog kojih želim jasno, nedvosmisleno i glasno govoriti o sprezi.političkih, vjerskih, obavještajno- bezbjednosnih i banditskih struktura, na planu stalnog sijanja straha i teroriziranja građane druge nacionalnosti i političkih neistomišljenika u vlastitom narodu.

Gade mi se

GADE MI SE : svi ti banditi i prljavi glumci svetih ratnika, zalojenih i prljavih bradurina i idiopatskih pogleda na zajednicu i društvo, zato pišem emotivno: NIJE MI SVEJEDNO što su tu i što u ime mog naroda, neki dobro pozicionirani lopov iz SDA (ta grupacija bjednika koja je krala od svog naroda i sadaku iz Arapskog svijeta), ponudi im tradicionalno bosansko gostoprimstvo koje nikada nisu zasluživali niti ga mogu zaslužiti, da sto godina ovdje žive.

Podzemne obavještajne igre

Potpunu i uvjerljivu analizu rata, svih okolnosti i ratnih ciljeva, pobjeda i poraza, u svojoj knjizi „Lukava strategija“ dokumentovao je legendarni Bosanski Komandant i General, čovjek sa strateškim političkim pogledom zainteresovanim za suštinsko postojanje i funkcionisanje Bosne i Hercegovine, kao države tri politički ravnopravna i slobodna naroda – lider Bosanskohercegovačke Patriotske stranke, Sefer Halilović. Malo je ljudi u dugoj istoriji Bošnjačke nacionalne ideje koji su tako snažno i uvjerljivo artikulisali svoju ličnu i nacionalnu pripadnost zemlji, razumijevajući, do kraja njen stvarni položaj – u stvari njen sramni položaj: „Sve je u našoj državi podijeljeno. Nacionalistička i banditska vlast je podijelila i narode, teritorij, energetske i telekomunikacione resurse, cjelokupnu privredu, škole... baš sve. Samo zrak koji udišemo, nisu mogli omeđiti i podijeliti“, nekako tako, sa ogorčenošću je iskazao svoj stav i mišljenje o domaćoj vlasti i međunarodnoj zajednici, koja im je pomagala da ovo „postignu“.

Njegov sin Semir, u svojoj knjizi „VOJNA TAJNA – STROGO POVJERLJIVO“ opisao je svu prljavštinu podzemnih obavještajnih igara, i razliku između proklamovanog i stvarnog u redovima Bošnjačkog političkog vođstva.

Priču o mudžahedinima i njihovim zločinima u ratu u Bosni napisao je i objavio, moj prijatelj, veliki publicista i novinar, Esad Hećimović pa se neću ni time posebno baviti.

Ja ću osvijetliti ideološki obrazac po kome su Bošnjaci uvedeni u tzv. Aktivni Islamizam i govoriti o današnjem trenutku terorističkih aktivnosti u Bosni, te stvorenoj mreži u vrhu političkih, vjerskih, obavještajno-policijskih i struktura organizovanog kriminala.

I o saznanjima do kojih sam mukotrpno dolazio, O IDENTITETIMA I LIČNOSTIMA - nosiocima ideje globalnog terorizma u Bosni i Hercegovini.

Nastavlja se ...

Dževad Galijašević