Finski mitovi i legende - drevna finska božanstva

Jumala Uko
(jumala-fin.-bog-)
Jumala Uko je vrhovni bog, otac neba. Po njegovoj božanskoj zapovjedi, jedna divlja patka ili orao odletio je na Ilmatar. Kružila je po zraku 7 vijekova i koristeći krilo kao gnijezdo, snjela sedam jaja iz kojih se izlegao svijet sa otocima, planinama i kontinentima. Jumala Uko je odvojio zrak od vode i stvorio tri lijepe djevojke koje su rasule svoje mlijeko po svemiru.

Ilmatar
Ilmatar je djevičanska kći zraka. Umorna od usamljenog kruženja zrakom, sletjela je na dno oceana, gdje je ostala 700 godina i za to vrijeme stvorila nebo i zemlju od sedam jaja divlje patke. Na kraju tog dugog perioda muka, bez ičije pomoći, rodila je sina Vainemoinena.

Junaci Kalevale

Vainemoinen, jedan od trojce junaka Kalevale ili Finske, bio je sin mora i Ilmatar, djevičanske kćeri atmosfere. Veinamoinen je bio veliki pjevač i jednom ga je pozvao na takmičenje Joukahainen, sa Laplanda, brat lijepe Aino, kojom se Veinamoinen htio oženiti. Joukahainen je tvrdio da je prisustvovao stvaranju svijeta i da je vidio kako zemlja dobiva svoj oblik, kako se sunce i mjesec postavljaju na svoja mjesta, a nebo izvija u luk. Veinemoinen nije vjerovao u ta pretvaranja i otvoreno je nazvao Joukahainena lažljivcem. Razgnjevnjen, Joukahainen je izazvao Vainemoinena da se bori s njim, no umjesto borbe, Vainemoinen počne pjevati pjesmu takve snage i ljepote od čega se Joukahainenove sanjke raspadnu, a on se nađe do grla u živom pjesku. Kad je glupi izazivač vidio da mu je život u opasnosti, spasio se u posljednjem trenutku pristavši da mu se sestra uda za Vainemoinena. Aino nije nikako zanimala udaja, i zato nije željela da se uda za Vainemoinena, mnogo starijeg od sebe. U namjeri da pobjegne, otplivala je do obližnje stijene i utopila se kad se stijena pod njom smrvila, a ona je pala u pobješnjelo more.
Dok je tonula, krv joj se pretvorila u vodu, meso u ribu, rebra u vrbe, a kosa u morsku travu. Njena smrt je toliko ražalostila prirodu da je bilo teško odlučiti tko će obavijestiti njene roditelje o tom nesretnom događaju. Medvjed, vuk i lisica nisu htjeli da izvrše taj neprijatni zadatak, a kako su i ostali članovi životinjskog svijeta odbili da to učine, pristao je zec da odnese tu vijest, jer su mu kćeri mora zaprijetile da će ga živog ispeći ako ne posluša njihova naređenja. Kad je mati doznala za smrt svoje kćeri, iz očiju su joj potekla tri potoka suza i stvorila vodopade između kojih su se pojavile tri stjenovite planine. Na vrhovima tih planina nikle su breze, a na njima su se smjestile kukavice koje uvijek i vječno pjevaju o tuzi i ljubavi.

Pošto ga je Aino odbila, Vainemoinen otputuje u Pohjolu, hladnu sjevernu zemlju, da bi je zaboravio i da bi pronašao sebi drugu nevjestu. Joukahainen, lažljivi Laponac, pokuša ga ubiti otrovnom strijelom, no umjesto njega ubije mu konja. Mada Vainemoinen nije bio ranjen, ostao je u vodi osam godina dok ga nije spasio neki zahvalni orao. Kukavice, orlovi i ostali stanovnici ptičjeg carstva voljeli su Vainemoinena zato što nije obarao breze u šumi, govoreći da ptice moraju imati mjesto gdje će savijati svoja gnijezda. Vainemoinen je uzjahao orla koji ga je odnio u Pohjolu. Tamo ga je lijepo dočekala Louhi, ružna stara vještica, mati Djevojke sa Sjevera. Na zahtjev svoje kćeri, ona ga je pozvala u kuću i ugostila. Pristala je da mu da konja koji će ga odvesti kući i ruku svoje kćeri pod uslovom da joj napravi Sampo, čudotvorni mlin, iz kojeg će izlaziti bogatstvo i hrana u izobilju. Vainemoinen joj je odgovorio da ne može napraviti Sampo, ali joj obeća da će joj ga napraviti njegov brat Ilmarinen, veliki kovač. Louhi mu nabavi sanjke i konja i kaže mu da će bezbrižno putovati ako bude gledao samo ispred sebe.Na putu Vainemoinen zaboravi na upozorenje i pogleda u nebo da bi tamo vidio lijepu kćer Louhinu kako prede. Zamolio ju je da mu bude žena, ali ona mu zada neke teške zadatke da dokaže svoju čarobnu moć; tek poslije bi mogla da pomišlja o udaji za njega. Vainemoinen izvrši sve zadatke, ali Djevojka sa Sjevera ga opet odbije. Kad je stigao u Kalevalu, Vainemoinen natjera Ilmarinena da iskuje Sampo, obećavši mu ruku Djevojke sa Sjevera. Ilmarinen pristane i napravi čarobni mlin za četiri dana. Kad je završio posao, zahtjevao je ruku Louhine kćeri. Ali djevojka ga odbije i on se vrati sam. Lemminkainen je treći junak koji se htio oženiti sa djevojkom iz Pohjole. Louhi pristane, ali pod uvjetom da Lemminkainen ubije svog Labuda iz Tuonele samo jednom strijelom. Lemminkainen pođe i nađe labuda u podmuklim vodama Tuone, rijeke koja je tekla između zemlje živih i zemlje mrtvih. Baš kad je htio odapeti strijelu, jedan slijepi pastir kojem se Lemminkainen prije podsmjehivao baci vodenu zmiju na njega. Zmija ga ugrize i on padne u rijeku koja ga odnese u divlje vode Tuone, gdje je isječen na komadiće i bačen na dno rijeke. Kad je Lemminkainenova majka saznala za sudbinu svog sina, naručila je da joj Ilmarinen napravi grablje dugačke 947 kilometara. Njima je pročešljala rijeku da bi pronašla dijelove tijela svoga sina. Uspjela je sve pronaći i povratila je u život svog sina pjevanjem magijskih pjesama. Opet je Lemminkainen htio ubiti Labuda, no mati ga odvrati i on ode kući.
Ilmarinen ponovo ode u Pohjolu i ovoga puta uspije dobiti Djevojku sa Sjevera. Poveo ju je sa sobom u Kalevalu, ali se pokazalo da je ona okrutna i prevrtljiva. Jednom Ilmarineovom pastiru poslala je kruh u koji je stavila kamen. Kad ga je pokušaorasjeći, slomio je nož. Bijesan, on se pretvori u čopor divljih zvijeri i one je proždru.

Ilmarinen i Vainemoinen se sjete da je zemlja Pohjola sa čarobnim mlinom Sampom sretna i da bi trebala pripasti njima kako bi i Kalevala bila sretna. Zajedno sa Lemminkainenom krenu u Sjevernu zemlju da je pokore. Vainomoinen ubije putem divovsku štuku i od njenih kostiju napravi kantele, divnu harfu na kojoj je samo on mogao svirati, a dok je svirao, cijela priroda ga je slušala ushićeno. Kad je svirao, ljudi su plakali, pa i on sam. Njegove suze pale su u more i od njih su postali prvi biseri. Kantele su se pokazale korisnima u borbi za Sampo, jer je njegova svirka oduševila čak i Louhi i njezine ljude pasu ratnici iz Kalevale uspjeli uzeti Sampo. Louhi se pretvorila u orla i dala se u potjeru da uzme Sampo. Kad ga je otela, isklizne joj iz ruku i padne na dno mora gdje je i ostao. Vainemoinen primjeti kako dijelovi potrganog poklopca plivaju na površini k obali, pa je znao da će Kalevala imati neke koristi od Sampa.
Osvetoljubiva Louhi ukrade od Vainemoinena sunce, mjesec i vatru, i u svim kućama Kalevale zavlada zima i mrak. Iz svoje kuće na nebu Jumala Uko baci munje da vidi što se događa. Munja udari o zemlju, padne u more gdje je proguta gladna štuka. Čudno previjanje te štuke koja je imala vatrenu loptu u trbuhu privuče pažnju druge štuke i ona je proguta. Kad je Vainemoinen pronašao mjesto gdje je pala munja počne pažljivo pecati dok mu se prava štuka ne uhvati za udicu. On raspori štuku, šćepa munju i opekavši se dobro, zatvori je u jedan brijest. Tako je vatra vračena u zemlju. Kasnije je Vanmoinen, u obliku štuke, došao u Louhinu jazbinu, pobjedio njene sinove, našao sunce i mjesec i uništio gnijezdo zmija koje su ih čuvale. Kako su godine prolazile, Vainemoinen je sve više slabio i približavalo se vrijeme da ga zamjeni neki drugi junak. Dogodilo se jednog dana da je mlada djevojka Marjata pojela brusnicu, i ubrzo poslije toga rodila dijete. Njena gnjevna mati je izbaci iz kuće i Marjata se morala poroditi u štali. Vainemoinen je prorekao da će to dijete biti ratnik doba koje dolazi.Sagradio je sebi brod od bakra, otplovio na zapad pjevajući lijepe pjesme, i nitko ga više nije vidio.

 

Nordijska mitologija

Skandinavska mitologija predstavlja jedan dio, zacijelo uvelike najpoznatiji dio pretkršćanske mitologije germanskih naroda sjeverne i srednje Evrope. Gotovo sva znanja koja posjedujemo o njoj nisu došla do nas iz same Skandinavije, već iz ogranka skandinavske kulture na Islandu. Stanovnici Islanda mahom su doselili iz Norveške u 9. i 10. stoljeću, i razvili su bogatu književnost u stihu i prozi. Dakako, ne može se sa sigurnošću tvrditi da ta kultura predstavlja germanske narode u cjelini.
Izvori potječu iz vikinškog doba (približno od 800. g.n.e. do 1100) i kasnije, a ustrajno narodno vjerovanje da su Vikinzi bili krvožedni divljaci priječilo je da se njihova vlastita kultura počne cijeniti. Loš glas Vikinga prati ih još iz 8. stoljeća, kad su opustošili samostan Lindisfarne na obali Northumberlanda i kada je engleski monah Alkuin zapisao: "Nikad prije nije se takvo nasilje dogodilo u Britaniji kakvo smo sada otrpjeli od poganskog naroda." Da bismo pokazali kako se teško popravlja loš glas, navodimo primjer iz 1911, kada G.K. Chesterton piše o Norvežanima ("Velikim, lijepim, glupim ljudima") i njihovim bogovima:


           Njihove duše privlači more,
           I sve lijepe gradove i zemlje
           Gledaju tek tmurnim očima,
           I razaraju snažnim rukama.
           Njihovi bogovi bijahu tužniji od mora,
           Bogovi promjenljive ćudi,
           Što plaču za krvi poput zvijeri u noći,
           Tužno, s brda na brdo. 

Dakako, pogrešno je bilo vjerovanje da stoga što su Vikinzi pokazivali malo poštovanja prema religiji i kulturi koje su susreli u Britaniji, sami nisu imali vlastite religije i kulture vrijedne pažnje.
Prije 9. stoljeća, dodiri između Skandinavije i kršćanske Evrope bili su sasvim usputni. Njihov način života bio je bitno plemenski i ratarski. Nekoliko je ljudi umjelo pisati, ali se religija i mitologija prenosila od usta do usta, a ne putem svetih tekstova. Iako postoje brojne germanske svete predaje, oni nemaju svetih knjiga.

Gotovo sve što znamo o mitovima potječe iz dva islandska teksta. Oba se nazivaju Edda, ali je značenje te riječi neizvjesno. Stihovana Edda je zbirka od trideset pjesama iz pera nepoznata pjesnika, nastala približno između 850. i 1200. godine. Njihovi se sadržaji ne nadovezuju i neki dijelovi su nejasni.
Proznu Eddu sabrao je u ranom 13. stoljeću islandski povjesničar Snorri Sturluson. Strastveno privržen prošlosti i tradiciji svoga naroda, Snorri piše to djelo kao vodič pjesnicima koji zažele nastaviti s opisivanjem i tumačenjem starih pripovijesti na stari način. Valja imati na umu da je djelo nastalo u vrijeme kad je Island bio već dva stoljeća pokršten.
Snorri Sturluson vjerojatno nikad u životu nije ni vidio pogana. On uopće ne uspijeva postaviti te mitove u kontekst štovanja. Snorri je vjerovao da su stari bogovi i božice naprosto bili velikani prošlosti, a ni sam ne pokazuje sklonosti da ih štuje. Postojale su dvije obitelji bogova, Aesir u kojoj su bili Thor i Odin, i Vanir koji bijahu tijesno povezani s mrtvima. Snorri je Aesire sasvim krivo protumačio kao "Azijate" koji su došli iz Troje zbog Trojanskog rata. Tim je trojanskim izbjeglicama zapovijedao poglavar Odin koji je pobjedničku vojsku preveo preko Njemačke i Danske u Švedsku, gdje ga je dočekao kralj imenom Gylfi.
Tu počinje pripovijest Prozne Edde. Gylfi ispituje gdje su Aesiri stekli toliku mudrost i bogatstvo. Nalazi se u velikoj dvorani u kojoj su tri visoka sjedala, a na svakome sjedi po jedan božanski lik. On ih ispituje da bi se obavijestio, a njihovi odgovori predstavljaju ono što znamo o skandinavskoj mitologiji.
 

Rečnik nordijske mitologije

Aegir (Eagor)
Germanski bog oceana, njegova supruga je Ran. Aegir ima devet kćeri koje upravljaju virovima pod njegovom vlašću. Prikazivan je kao starac sa bijelom kosom i prstima nalik na rakova kliješta. Napušta svoj podvodni dvorac samo iz jednog razloga:potapanje i uništavanje brodova i njihove posade. Vikinzi su mu često kao žrtvu prinosili zarobljenike kako bi ga udobrovoljili.

Aesir
Kolektivno ime za glavnu rasu nordijskih bogova. Uz bogove Aesira potoje i bogovi Vanira. Aesirski bogovi pod vodstvom Odina su: Balder (bog ljepote), Bragi (bog riječitosti), Forseti (bog meditacije), Freyr (bog plodnosti, prvotno je bio iz Vanira), Heimdall (čuvar mosta), Holdr (slijepi bog), Loki (bog vatre i saveznik mraznih divova), Njord (bog mora, prvotno iz Vanira), Thor (bog gromova), Tyr (bog rata), Vili (Odinov brat), Ve (Odinov brat), Vidar (Odinov sin). Boginje Aesira su: Freya (boginja plodnosti), Frigg (Odinova žena), Sif (Thorova žena) i Idun (čuvarica jabuka mladosti). Živjeli su u Asgardu.

Agir- Hler
Bog mora, živi na otoku Hlesey, vješt s magijom, dolazi se hraniti na Asgard.

Alberich, Andvari
Skandinavski kralj patuljaka koji je ukrao magični prsten Andvarinaut (i ostatak blaga) koji su čuvale rajnske djevojke. Nakon što je uhvaćen, bio je prisiljen odreći se svega što posjeduje za slobodu. Prokleo je prsten tako da je donosio smrt svima koji su prsten poželjeli.

Alfheim
Zemlja vilenjaka, gdje žive svijetli vilenjaci (tamni žive u podzemlju).

Alfhild
Skandinavska boginja, oblačila se kao ratnik kako bi izbjegla udaju za kralja Alfa. Pristala je na udaju tek kad su započeli borbu do smrti i kralj Alf je dokazao da je jak kao i ona.

Alvis
(germanska mitologija) Njegovo ime znaci sveznajući, mudar, razobrit. Bio je pripadnik rase pautljaka. U zamjenu za oružje koje je iskovao za bogove, bila mu je obećana Thrud, Thorova kćer. Thoru se to nije svidjelo pa je izazvao Alvisa na test znanja kako bi zaustavio vjenčanje. Rekao je Alvisu da mora dokazati da njegova velika modrost nadmašuje njegov nizak rast. Thor je je produžio test do izlaska sunca. Sunčeve zrake su pale na patuljka, a svi patuljci se pretvaraju u kamen dodirnuti sunčevim zrakama.

Amma
Velika majka u nordijskoj priči o nastanku svijeta, Amma ili baka.

Andhrimnir
Kuhar u Valhalli, ELDHRIMNIR- posuda u kojoj kuha Andhrimnir.

Andlang, Vidblain
Još dva carstva bogova malo dalje od ostalih.

Angerboda
(nordijska mitologija) Ženski mrazni div, supruga boga Lokia. Rodila je troje djece: Jormungand (midgardska zmija koja ne narasla tako velika da je okružila cijelu zemlju), Fenrir ili Fenris (vuk Ragnarok) i Hel ili Hella (kraljica smrti).
 
Arnamentia
Germanska i britanska boginja izvora.

Arvak i Alsvinn
Konji koje vozi Sol (Asyniur) i koji ju hlade puhajući joj ispod ramena.
 
Asgard
Dom nordijskih bogova, zemlja Aesira. Onaj koji želi stići do Asgarda mora prijeći most Bifrost (duga). Asgard je bio podijeljen u veliki broj odvojenih kraljevstava. Svakim je vladao drugi bog. Valhallom je vladao Odin, Thrudheimom Thor itd. Zidove oko Asgarda je izgradio Hrimthurs, koji je kao plaću zatražio ruku Freye, sunce i mjesec. Odin je pristao na to ako se zidine izgrade u roku od šest mjeseci. Hrimthurs je imao magičnog konja Svadifaria koji mi je pomagao u poslu. Na užas Odina i svih bogova, a posebno Freye, Hrimthurs je skoro već sve završio, ostala su mu još dva dana. Loki zavara Svadifaria i odmami ga podalje od njegovog posla. Hrimthurs nije stigao završiti posao bez Svadifaria u zadanom roku stoga mu ništa nije plaćeno.

Askr i Embla
(nordijska mitologija) Prvi čovjek i žena, od njih je nastala cijela ljudska vrsta. Stvorili su ih Odin i njegova dva brata iz tri debla

Asyniur
Ženski Aesir, boginja.
 
Austri, Vestri, Sudri, Nordri
Patuljci postavljeni u 4 kuta svijeta.

 

Nordijska legenda o nastanku sveta

U početku sve što je postojalo bijaše velika otvorena praznina zvana Ginnungagap. Na jugu je bilo toplo područje Muspell, a na sjeveru hladno područje Niflheim. Muspell je ispunjen vatrom i toplinom, Niflheim ledom, mrazom i snijegom. Život se javlja na mjestu na kojem se vrućina juga susreće sa hladnoćom sjevera u liku diva Ymira i krave Authumle koja je svojim mlijekom othranila diva. Krava se hrani slanim ledenim kockama, a iz jednog bloka koji je liznula, pojavio se čovjek imenom Buri, i jedan od njegovih unuka je veliki bog Odin.
Odin je imao dvojicu braće. Najposlije su oni ubili diva Ymira. Njegovo su tijelo odnijeli u sredinu Ginnungagapa. Od njega su stvorili svijet. Ymirova krv postala je more i jezera, njegovo meso zemlja, od kosti su nastale planine, a od zuba i vilica stijene. Od lubanje stvoritelji sačiniše Nebo koje na sve četiri strane drži po jedan patuljak. Od iskri i plamena u Muspellu nastala je žeravica koja je postavljena u središte Ginnungagapa umjesto zvijezda i planeta. Ymirov je mozak poskočio u Nebo i nastali su oblaci. Najposlije, Ymirove obrve sačinile su utvrde grada Midgarda unutar kojih su mogli živjeti ljudi.
 
Jednoga dana, Odin i njegova braća šetali su duž morske obale. Prošli su pokraj dva drveta Jasena i Brijesta. Od njih stvoriše čovjeka i ženu podarivši im duh i život, razumnost i moć kretanja, govora, sluha i vida. Bogovi ih odvedoše da žive u Midgardu. Tada i sami sebi sagradiše utvrdu koju nazvaše Asgard. Izvan Midgarda i Asgarda i nadalje je bilo hladno područje Zemlje divova, ili Jotunheima, kao vječna prijetnja svijetu koji su stvorili bogovi.
Prema skandinavskoj mitologiji, (a tako je i u većini mitologija), prije no što je nastao svijet već je postojala materija, ali ne u obliku sposobnom da preživi. Prije kozmosa postojao je kaos. Krajnja toplina na jugu sudarala se s krajnjom hladnoćom na sjeveru. Vjerojatno su bogovi već postojali, ali o tome nema određenih podataka. Općenito se misli da su bogovi, nadasve Odin, organiziralil svijet a nisu ga stvorili. Možda se svijet pojavio kao rezultat spontana međudjelovanja između hladnoće i topline, ili je pak nastao iz pojedinih udova diva. Nije bilo pokušaja da se nađe konačno objašnjenje.

Bogovi su oblikovali svijet i stvorili prostor za sebe nazvan Asgard, i prostor za ljude - Midgard. U sredini svijeta je moćno stablo Yggdrasil ili Odinov hat (posredna poredba s vješalima). Grane mu se pružaju preko cijelog svijeta. Korijenje se širi preko područja koje nastavaju ljudi, u carstvo mrtvih i u svijet mraznih divova koji žive u krajevima snijega i leda ponad granica ljudskih nastambi. U podnožju stabla je izvor najveće mudrosti. Kozmosu neprestano prijete opasnosti. Glavni izvor opasnosti dolazi iz Zemlje divova i posebni Thorov zadatak jest da neprestano nadzire divove. U mitovima Thor je često opisan kako "borbom rastjeruje divove", a kada divovi ukradu njegovo oružje, posebice njegov fantastični malj, gotovo nastupa panika. Svijet bogova i ljudi je nesiguran, prijete mu neprijateljske sile.

   
 

Rune

Prema legendi Rune su nastale kada se je Odin, gospodar smrti i ponovnog rođenja, objesio naglavce o veliko drvo svijeta, Yggdrasil, na devet dana i noći kako bi shvatio Rune. Rune su se razvile u nordijskim, germanskim i anglosaksonskim kulturama i služile su kao abeceda i serija religijskih simbola.Ti narodi su se služili Runama prije dolaska kršćanstva koje ih je pokušalo iskorijenti. Riječ "rune" je vezana za nordijsku riječ "run" što znači tajna, njemačku riječ "raunen"- šaptati. Svaka runa, osim što predstavlja određeno slovo abecede, služi i kao oznaka za određeni objekt što vodi do dubljih značenja. Nordijska abeceda se zove Futhark po zvukovima prvih šest znakova. Postoji nekoliko varijanata runske abecede tj. Futhark-a. Stariji Futhark se sastoji od 24 znaka podijeljena u 3 skupine (Aett-i). Svaki Aett sastoji se od 8 runa: Freyov Aett (Frey-bog plodnosti), Hagalov Aett, Tyrov Aett (Tyr- bog rata). Tim runama dodana je i jedna posebna neispisana runa- Wyrd.

Izrada runa

Rune je poželjno izraditi vlastoručno je će tako na njih prijeći energija osobe koja ih izrađuje. Rune treba napraviti od prirodnog materijala, uzetog ili iz zemlje (glina) ili od zemlje (drvo). Ako odlucite da ih bojite, to treba raditi sa prirodnim i tradicionalnim bojama. To su: crvena za energiju (najefektnija za muskog shamana); zelena za rast (uglavnom koristena od zenskih shamana i Wicca); ili plava - boja Odina, teutonskog Boga runskog znanja. Prilikom izrade važno se je usredotočiti na značenje Rune koju izrađujemo.Rune izrađujemo ucrtavanjem ili urezivanjem u drvo ili kamen. Ako ih ucrtavamo preporuča se crvena ili plava boja. Najbolje je da su približno iste veličine kako bi se izbjeglo podsvjesno povezivanje oblika Rune s njezinim značenjem.Rune se drže u platnenoj torbici, također Vam je potreban komad platna na kojem ćete bacati rune (tradicionalno se se koristi platno bijele boje).


Bacanje runa

Svaka Runa ima svoje jedinstveno značenje uvjetovano njezinom pozicijom u postavi i povezanošću s drugim Runama. U starim vremenima je postojao običaj da se prizove jedan od bogova - zastitnika runa, Odin ili Freyja, prije početka obreda. Postoji nekoliko različitih načina bacanja Runa. Mogu se položiti licem okrenute prema površini na kojoj bacamo Rune. Tada ih se lagano rukom zarotira u smjeru kazaljke na satu. Pri tome smo koncentrirani na pitanje koje postavljamo Runama. Rune vam nikada nece odgovoriti sa "da" i "ne", pa zato izbjegavajte takva pitanja. Izvlačimo ih jednu po jednu u pozicije kao što su Keltski križ, Sigel, Peorth, Križ...Osim navedenog načina izvlačenja, možemo ih izvlačiti i direktno iz vrećice u kojoj ih držimo.Ravnajte se po osječaju i izvucite onu koja vas privuće. Snaga Runa dolazi iz Vas što je važnije od samog rituala. Rune nemaju neko specifično značenje već ono koje im Vi odredite. Sljedeće je samo moja interpretacija do koje sam došla u drugim vodičima ili iz vlastitog iskustva.

                ODIN GOVORI:
                I know that I hung
                On the tree lashed by
                winds
                Nine full nights,
                And gave to Odin,
                Myself to
                Myself,
                On that tree
                The depths of whose
                roots
                No one knows.
 
                No bread sustained me
                Nor goblet.
                I looked down.
                I gathered the runes,
                Screaming I gathered
                Them;
                And from there I fell
                Again.

                HAVAMAL,
                SAYINGS OF THE MOST HIGH
 

Sveto drvo nordijske i slovenske mitologije

Svjetlost, što u cik od zore na nebo uzlazi i razgranava se po oblacima rasvijetljenim, priviđala se Arijcima kao veličanstveno božje drvo, koje od sjajnog debla pušta sjajne grane. O tom drvetu pričaju, manje ili više, sva plemena arijska: Indi, Eranci, Kelti, sjeverni i južni Germani, Slaveni,Heleni i Itali. Drvo ima svoje voće, zlatne jabuke, ili orahe, ili smokve, koje sve simbolizira po nebu osuta tjelesa, sunce, mjesec i zvijezde.

Kod indo-europskih naroda, predanje o božjem drvetu leži sada razasuto u fragmentima. Čudotvorno drvo u skandinavskim legendama sliči posve onome mitičnom naših pjesama. Ima na nebesima svjetsko drvo, jasen Yggdrasil, koji stoji od Yggra (Strahora), od Odina. Yggdrasil, najsvetije i najveće od sveg drveća, uzdiže se i veže nebo, zemlju i pakao.On ima tri korijena; ispod kojih se nalazi po jedan bunar žive pomlađujuće vode. Od triju bunara, prvi je nebesni, drugi divski, jal poluboga Mîmira, dok treći pripada paklu. Iz tih svetih bunara skandinavske tri Suđenice, Norne, danomice zahvaćaju vodu, pa njom polijevaju grane jasenu. Onda, s drveta rominja rosa od meda: to je takozvani medeni pad kojim se hrane pčele. Na drvetu, i oko drveta, buče životinje; orao sjedi u vrhu, vjeverica trčí granama, četiri jelena, i uz njih zmije, vesele se i planduju do korijenja.

Naše priče "o plemenitom drvetu" dopunjavaju se sa pričama o Yggdrasilu. I u jednom i u drugom mitu postoji voda koja izbija iz korijena stabla, tri bunara, tri Norne se povezuju sa tri djevojke jedne naše pjesme, čele, što "lete iz srijede" stabla, ili u čele, što ih naša djevojka "kupi", dok "vino l'jeva u gjerdane" a "vino teče u vrhu" jele ili medeni pad (hunângsfall) skandinavske mitologije. Po poznatom arijskom nazoru, med koji se lijeva, ili pada, prikazuje tekućinu nebesnog svijetla. Orao, koji sjedi u vrhu Yggdrasila čiti je slavuj, koji "poje u vrhu" jele, kao što i četiri jelena do korijenja ukazuju se u našim "košuticam", koje "pod jelom plove", a "strijelja ih carević". Prema istraživanjima mitologa, Indi i Germani imaju jedan mit u kojem je Sunce predstavljeno kao jelen ili jelenolika životinja, koju lovi lovac. Prema nekim predajama ovo čudesno drvo je "usađeno u kamenu" pri čemu kamen predstavlja nebo.A najčistije je u nas to, da čudno drvo, "usagjeno je u kamenu", ili "u kamenu u grohotu". Po onome što više puta izložismo, kamen je nebo. Ovako, po našoj izreci, drvo raste na nebu.

            Bardi pevaju o Yggdrasilu:

            I know where grows an ash,
            It is called Yggdrasil,
            A tall tree,speckled
            With white drops;
            From there comes the dew
            Which falls in the valley;
            It flourishes for ever
            Above the wells of Urd.