Kozmičko jaje

U početku Vremena postojao je samo kaos, a taj kaos bio je oblikovan poput kokošjeg jajeta. Unutar jajeta nalazili su se Yin i Yang, a to su dvije suprotstavljene sile od kojih je načinjen cijeli Svemir. Yin i Yang su tama i svijetlo, žensko i muško, hladno i toplo, vlažno i suho. Onda pak jednoga dana, te dvije suprotstavljene sile, a koje su se nalazile unutar jajeta, raskinuše ljusku jajeta. Teži elementi potonu da bi stvorili Zemlju, a lakši plutahu da bi stvorili Nebo. Između Neba i Zemlje pojavi se prvo živo biće, a bijaše to P'an-ku. Svakoga bi se dana tijekom osamnaest tisuća godina Zemlja i Nebo odmicali malo-pomalo, a P'an-ku svakoga dana naraste baš toliko koliko su se Zemlja i Nebo odmakli, pa je on neprekidno ispunjavao prostor između Neba i Zemlje. P'an-ku – ovo tijelo bilo je obraslo gustim krznom, imao je dva roga koja su mu stršila iz čela, a imao je i dva zuba derača koja su mu rasla iz gornje vilice. Kad je P'an-ku bio sretan i dobro raspoložen, vrijeme je bilo lijepo, a kada bi se P'an-ku uznemirio i bio oneraspoložen, ili se razljutio, bjesnila bi oluja i padala kiša. U P'an-ku – ovoj pratnji nalaze se četiri nadnaravne životinje koje su za drevne Kineze predstavljale vrlo značajne i smislene simbole. Bili su to: zmaj – poglavar svih ljuskastih stvorenja, kornjača – glavarica stvorenja s oklopom i školjkom, feniks – najljepše stvorenje među pernatim stvorovima i jednorog – predvodnik svih stvorova koji imaju krzno. O uzvišenom P'an-ku – uu kazuju priče da je iscrpljen mukotrpnim razdvajanjem Neba i Zemlje, umro još u doba kada se Svijet tek oblikovao. Njegovo tijelo raspalo se u više komada. Tako je od glave nastala planina Sjevera, od trbuha planina Sredine, lijeva ruka planina Istoka, a desna ruka planina Zapada, noge pak planine Juga. Od očiju P'an-ku – uovih nastali su Sunce i Mjesec, od mesa Zemlja, od kose drveće i biljke, a od suza i znoja rijeke i jezera. Dah P'an-ku – a postao je vjetar, a glas grom i munja. Od buha P'an-ku – ovih nastalo je čovječanstvo. No, prije nego je umro P'an-ku je uz svesrdnu pomoć zmaja, kornjače, feniksa i jednoroga svojim čekićem i dlijetom oblikovao Svijet, a u najranijem dobu čovječanstva vladao je nad svim ljudima i živim stvorovima. Sa svojeg visokog prijestolja podučavao je P'an-ku ljude svakodnevno o Suncu, Mjesecu, Zvijezdama, te o morima koja su bila ispod njih. Ljudstvo koje ga je slušalo ćutjelo se bodro i radosno, a kad im je P'an-ku prenio sva potrebita znanja, tada je umro, ili je možda zauvijek nestao tako da ga nitko više nikada vidio nije.

Beowulf – gaetski mitski junak

Anglosaksonci su pjesmu o Beowulfu pjevali davno prije nego je bila zapisana u 8. stoljeću, a priča koju će Vam napisati Athumanunh potječe iz 10. stoljeća. Anglosaksonci su potomci sjevernoeuropskih plemena koje su Briti pozvali 400. godine, nakon što su Rimljani napustili Britanski otok, da im pomognu u borbama protiv divljih škotskih plemena. Anglosaksonci su zapravo mješavina Angla, Saksonaca, Juta i Frižana. Ti Anglosaksonci nakon što su otjerali divlja plemena u negostoljubive planinske sjeverne krajeve Britanskog otoka, negdje oko 600. godine zaratili su i sa svojim domaćinima Britima, te im oteli velike dijelove Britanskog otoka. No, Anglosaksonci nisu bili naviknuti na maglom prekrivena glibovita i boćata jezera, pa su ubrzo nastale i prve legende i mitovi o strašnim čudovištima koja su vrebala iz tih jezera. Jednu takvu legendu sada će Vam napisati Athumanunh. 'Hrothgar, kralj Danaca, sagradio je u Heorotu golemu dvornicu za održavanje brojnih svečanosti na kojima je on dijelio zlatne narukvice svojim ratnicima i članovima družine. Tako se tijekom tih svetkovina pila medovina, nazdravljale se brojne zdravice, a bardi su pjevali o svima čudima ovoga Svijeta. Zvuci bučna veselja noćima bi se dizali pod nebesa s visokih rožnika dvornice. No, vani je vrebalo, u ustajalim vodama baruštine, zlo mitsko stvorenje imenom Grendel. Bio je Grendel opako čudovište, strah i trepet krajeva uz granicu, a zvuci svirke i ljudski smijeh nanosili su mu strašne i netrpljive bolove. Jednu za drugom noći Grendel je patio u bolovima sve dok jednom nije odlučio da provali u Heorot. Straža pred dvornicom bijaše zadrijemala, a u samoj dvornici kraljeva družina drijemala je shrvana veselicom i teških glava od bijelog piva, s trbusima punim raznih jestvina. Grendel im pregrize vratove i poput zaklane stoke odvuče ih u svoju jazbinu. Tako je punih dvanaest godina Grendel provaljivao u Horthgarsku dvornicu i odvlačio najvjernije kraljeve ljude. Nitko od inih ratnika nije se usudio suprotstaviti strašnom Grendelu, sve dok nije odnekuda pristigao mitski gaetski junak Beowulf. Ubrzo je Beowulf obznanio da će on ubiti strašnog Grendela ili će i sam umrijeti u njegovoj jazbini. Kraljev mitski ratnik Unferth odgovarao je Beowulfa od njegovog nauma, ali je on ipak te noći goloruk i nenaoružan dočekao u zasjedi Grendela. Nakon kraćeg hrvanja, uz strašan, gnjecav zvuk trganja mesa, Beowulf iščupa Grendelu jednu moćnu šapu. Grendel urlajući i zavijajući od bola pobjegne u mrak. Nastane veliko veselje, ali je ono bilo preuranjeno. Naime već te iste noći iz mraka izroni još strašnije čudovište i još opakije stvorenje, a bila je to majka Grendelova koja je te noći usmrtila najboljeg kraljevog odličnika Aeschera. No, Beowulf i Unferth sada su slijedili čudovište u mrak i saznali u kojem se jezeru ono krije. Kad je Beowulf odlučio zaroniti u tamne vode jezera Unfert mu pokloni svoj mitski mač Hrunting koji nije nikada mogao promašiti. Beowulf je zaronio u duboko jezero, a strašno ga čudovište odjednom iz mraka dohvati svojim čeljustima. No, nije ga moglo povrijediti jer je Beowulf nosio oklop načinjen od metalnih prstenova. Beowulf udari čudovište mačem, pogodi ga, ali mač nije mogao probiti krljušti. Tada Beowulf ugleda veliki mač koji je davno prije pripadao nekom divu, on ga podigne i njime udari čudovište. Vode jezera proključale su krvlju, kraljevi ljudi koji su stigli na jezero, žalosno su zaključili da je Beowulf mrtav. No, nije bilo tako, jer se ubrzo na površini jezera pojavio Beowulf noseću u rukama glavu Grendela i njegove majke. Nastane silno veselje i bučne gozbe koje potrajaše nekoliko dana. Nakon tih gozbi i bogatih darova koje mu je poklonio Hrothgar, Beowulf i njegovi ljudi iznova porinu svoj brod stazom galeba, tragom kita, natrag u zemlju Gaeta, gdje je Beowulf još dugo imao kraljevati.'

Olodumare i Olokun – bog i božica nigerijskog naroda Joruba

Nakada davno prije, jako jako davno, pod Nebom postojala je jedino voda, a božica Olokun bijaše vladarica dubokog vodenog i beskrajnog prostranstva. Onda Olodumare, vladar Neba i glavni među bogovima, pošalje boga Obatalu da na tom vodenom beskraju stvori Zemlju. Olokun se strašno razbjesni jer joj Olodumare nije ništa rekao o svom naumu, a kamoli da je od nje zatražio dopuštenje za ometanje njezinog posjeda. Olokun bijesna poviče prema Nebu ne bi li dozvala Olodumara: 'Zbog čega bi ti bio vrhovni vladar svima? Siđi dolje i ja ću ti pokazati da sam sposobnija i jača od tebe!' Olodumare se samo glasno nasmijao i poručio: 'Ne mogu mene pobijediti takve kao što si ti! No, poslat ću ti svog glasnika koji će te pobijediti.' Olodumare pošalje kameleona pred Olokun koja ga dočeka obučena u prekrasnu opravu plave boje vodenih dubina. No, nemalo se iznenadi kada je i kameleon imao opravu isto takove boje. Olokun ga zamoli da se opet nađu sutradan kada ona obuče opravu nježne boje ružičaste školjke. No, kameleon je imao isto takovu boju. Olokun pokuša još jedanput, pa obuče opravu boje jarko crvenog koralja, no, kameleon je došao opet u istoj boji. Napokon božica Olokun prizna svoj poraz govoreći: 'Ako je Olodumarev glasnika tako izvanredan, koliko je tek onda Olodumare onda veličanstven. Uistinu je zavrijedio da vlada svima nama!'

Aido Hvedo – Dugina zmija zapadno afričkog plemena Fon

Prema mitološkim pričama o nastanku Svijeta zapadno afričkog plemena Fon, Svijet je stvorio jedan bog imena Nana Buluku. Tako je Nana Buluku , koji nije ni muško ni žensko, rodio par blizanaca, Mavu i Lisa. Kasnije su Mava i Lisa oblikovali Svijet i oni njime još i danas vladaju uz pomoć svojih četrnaestero djece, Volduima, nižih božanstava. Mavu je Mjesec i ona živi na zapadu, te je njezino vrijeme Noć. Liso je Sunce i živi na istoku, te je njegovo vrijeme Dan. U početku, prije nego je Mavu imala djece, postojala je dugina zmija Aido Hvedo koja je stvorena da služi Nani Bulukuu. Zmija Aido Hvedo posvuda je nosila tvorca u ustima. Kako su rijeke pratile duginu zmiju, one još i danas vijugaju, a kako su planine pratile opet duginu zmiju one se još i danas uzdižu i spuštaju. Kopamo li u planini dovoljno duboko pronaći ćemo razna bogatstva koja je tvorac ostavljao u početku stvaranja, na mjestima gdje bi se dugina zmija umorila, te stala da se otpočine. Međutim, kad je Nana Buluku završio posao stvaranja, posta mu jasno da Zemlja nikako neće moći nositi sav teret stvorenih stvari i bića. Da se Zemlja ne bi prevrnula, Nana Buluku zapovijedi duginoj zmiji da se ona smota i postavi se ispod zemlje kao oslonac (podložak koji ljudi stavljaju na glavu kada nose težak teret). Kako Aido Hvedo nije podnosila vrućinu , tvorac joj načini ocean da bi se u njemu hladila. Tako još i danas u oceanu živi Aido Hvedo sa svojim repom u ustima. Premda vode oceana hlade Aido Hvedo, ona se ponekad pomakne ne bi li se udobnije smjestila pod teškim teretom, a tada se na Zemlji događaju potresi. Kako se Aido Hvedo hrani samo željeznim šipkama, tvorac Nana Buluku zapovjedio je crvenim majmunima, koji žive u dubini oceana, da stalno kuju željezo i njime hrane Aido Hvedo. Na kraju će jednom majmunima ponestati rudače za kovinu, pa će zmija Aido Hvedo biti gladna. Nakon nekoga vremena ona će stati jesti vlastiti rep. Teret koji nosi zmija Aido Hvedo prevrnut će se u more. Eto, tako će opet nastati Opći potop i kraj Zemaljske civilizacije, ispričan kroz mitološku priču zapadnoafričkog plemena Fon.

Amaterasu – božica Sunca i plavog Neba

Amaterasu je glavna božica japanske mitologije (šintoizma), a Japanci još i danas vjeruju da od Amaterasu počinje njihova carska loza i od nje vodi podrijetlo svih japanskih careva. Još i danas milijuni Japanaca početkom proljeća hrle u grad Iseu gdje se nalaze hramovi podignuti u časti Amaterasu, a Japan se još i danas rado naziva – Zemlja izlazećeg Sunca.
Sada će Vam Athumanunh napisati kako je to bilo i ostalo zapisano u mitologiji drevnog Japana. Kad je bog Izanagi postao umoran od vladanja Svijetom, on pozove svoju djecu i razdijeli im svoje Nebesko kraljevstvo na slijedeći način: Susanowo dobije sva mora i oceane, Tsukuyami pripadne noćno Nebo sa Mjesecom i svim Zvijezdama, a Amaterasu dobije Sunce i plavo Nebo. Tako Amaterasu Svijetu donosi svijetlo i toplinu i zbog nje sve na zemlji raste i cvate. Susanowo postana poradi toga strašno ljubomoran na sestru Amaterasu, pa zapjeni mora, uzburka oceane i stvori oluje koje će Svijetu ubrzo donijeti nevolje. Vjetrovi su hujali zemljom i uništavali polja i stabla, te upropaštavali ljetine. Amaterasu se strašno razljuti i uznemiri, te se skloni u pećinu iz koje ne htjede nikako izaći. Bez Amaterasina svijetla i topline Svijet postane hladan i mračan, te njime zavladaju zlo i kaos. Sve to se nimalo ne dopadne drugim bogovima, pa oni na brzinu smisle kako da Amaterasu ponovno privole da izađe iz pećine. Najprije su pored ulaza u pećinu postavili čarobno ogledalo, potom na okolno drveće objesili mnoštvo dragulja i na kraju zapalili krjesove. Naposljetku, Uzume božica plesa izvede divlji i ludi ples kojemu su se grohotno smijali svi bogovi. Amaterasu je iz pećine pitala čemu se oni tako grohotno smiju, a bogovi joj u glas odgovore: 'Pronašli smo božicu sjajniju od tebe! Sada slavimo u njezinu čast.' Naravno, božica Amaterasu nije mogla odoljeti (ženska pretjerana znatiželja dakle postoji i kod božica), pa ona proviri iz pećine, te ugleda vlastiti odraz u ogledalu, što je u prvi mah zbuni. Tu Amaterasuinu zbunjenost iskoriste ostali bogovi koji zgrabe Amaterasu za zapešća i izvuku je van iz mračne pećine. Potom brzo zatvore zauvijek pećinu da se Amatersu tu više nikada ne bi skrivala. Amaterasu ponovno zauzme svoje mjesto među bogovima na Nebu, nanovo donoseći Svijetu toliku potrebitu toplinu i svijetlo novom životu na Zemlji. Nikada više Amaterasu nije otišla.

Plutajući Svijet – japanski mit postanka

U početku Svijet nije bio ništa drugo do blatna kaljuža. Voda i zemlja bijahu izmiješani i nije bilo ničega osim goleme blatne močvare. Dakako da tu ništa nije moglo živjeti ni opstati. No, u šest nebesa, u visinama, u šest svjetova, na nizinama prebivahu bogovi, demoni i životinje. U zamagljenom nebu i u lebdećem nebu nižih nebesa prebivaše demoni. U zvjezdonosnim nebesima i u visokim, oblačnim nebesima prebivahu niža božanstva, a u nebesima najvećih visina živio je bog stvoritelj Kamui sa svojim slugama. Njegovo je carstvo bilo okruženo silnim zidinama od kovine, a kroz njih stupiti se jedino moglo kroz velika željezna vrata. Kamui je stvorio Svijet kao veliki okrugli ocean koji je počivao na kralježnici velike pastrve. Kad ova velika riba u sebe uvuče vodu, nastaje oseka, a kada je izbaci iz sebe, nastaje plima. Kad se ta riba pomakne nastaju potresi. Kamui jednog dana sasvim slučajno baci pogled na svijet u nizini koji je bi blatna kaljuža, njemu se to ne dopadne, pa odluči da nešto poduzme. Pošalje on tako pticu vodenu plisku da izvrši njegove zapovijedi i svijet dovede u red. Kad je sirota pliska stigla nad blatnu kaljužu nije znala što bi prvo uradila nad tim beskrajem blata i vode. Ipak, lepršajući krilima i gazeći blato, te ga udarajući svojim repom ptica načini prvotne otočiće suhe zemlje. Pliska još i danas neumorno udara repom po tlu. Kad je Kamui poslao Sunce da sjaji iznad novostvorenog Svijeta, vrag odluči da ga u tom naumu spriječi. Tako vrag legne u zasjedu i širom otvori usta ne bi li u njih uletjelo Sunce. No, Kamui prezre naum vraga, pa pošalje crnu vranu koja uleti u usta vraga koji počne silno kašljati i zamalo se ugušio, pa on odustane od svog nauma da proguta Sunce. Vrana je od tog trenutka neustrašiva ptica koja se opet kasnije osokolila i radila svakakve nepodopštine, pa čak je i počela krasti ljudima hranu, a to opet čini još i danas. Kad su životinje koje su živjele na nebesima vidjele kako je novi svijet lijepo mjesto one zamole Kamuia da im dopusti da se presele u taj Svijet i tamo žive. Naravno da im je Kamui to dopustio, a pored njih na tom novom Svijetu stvorio je još bića i stvari. Tako je stvorio prve ljude, Ainu, koji su imali tijela od zemlje, kosu od mišjakinje, a kralježnicu od vrbova pruta. Zbog tog vrbovog pruta ljudi još i danas kada ostare hodaju pogrbljeno. Kamui pošalje svog božanskog čovjeka Aioina među Ainue da ih poduči korisnim stvarima poput lova i kuhanja. Kad se Aioin vratio na nebeska prostranstva, nakon što je podučio Ainue korisnim stvarima, nebesima se širio strašan smrad močvara iz kojih je nastao novi svijet. Bogovi potjeraju Aioina natrag među ljude i zatraže od njega da svoju odjeću, u koju se uvukao smrad, ostavi tamo dolje među ljudima. Aioin to doista i učini, a odbačena Aioina odjeća pretvori se u prve vjeverice.

Ljubav Savitri i Satyavan protiv Yame – boga smrti

… pa neka onda bude jedna priča iz Mahabharate - tri tisuće godina starog epa koji je izvorno napisan na sanskrtu – drevnom jeziku stare Indije.

Bio jednom jedan kraljević koji se zvao Satyavan, a čiji je otac oslijepio i izgubio čitav svoj imutak i kraljevstvo. Satyavan, shrvan nesrećom koja je zadesila njegova oca, ode živjeti u šumu kao skromni drvosječa. Nedugo, u šumi ga sretne kraljevna Savitri, pa se između to dvoje mladih rodi čista i iskrena ljubav. Odluče tako oni da se vjenčaju i brakom ovjenčaju svoju ljubav zauvijek. No, izroni odnekud stari mudrac i upozori kraljevnu da se nipošto ne uda za kraljevića, jer će najkasnije za godinu dana postati udovica. No, Savitri je bila odlučna u svom naumu i krajnje odana svojoj ljubavi spram kraljevića Satyavana. ' Volim njega i neću drugoga!' – odlučna je bila kraljevna Savitri. Tako, kada su na godišnjicu svojeg braka Savitri i Satyavan šetali mirno kroz šumu, odjednom, Satyavan padne na tlo mrtav. Savitri ugleda priliku odjevenu u crno i odmah joj posta jasno da je to strašni Yama – bog smrti. Yama omota uže oko vrata Satyavana i stade nositi mladića. Shrvana bolom savitri potrča za njima neprekidno proklinjući Yamu da i nju uzme sa sobom. 'Vratit ću se po tebe kada za to dođe trenutak. No, da ti olakšam bol ispunit ću ti jednu želju. Možeš poželjeti bilo što, osim život za svog muža.' Savitri poželi da se njezinom svekru vrati vid. Yama joj odmah ispuni želju, ali Savitri nije otišla već je i dalje preklinjala Yamu. Napokon Yama ponovno popusti: 'No, dobro. Ispunit ću ti još jednu želju.' Ovaj puta Savitri poželi da se obnovi kraljevstvo njezina svekra. Yama joj odmah i tu želju ispuni. No, Savitri je i dalje hodala za Yamom i plačući ga proklinjala. Još jednom, ali ovaj puta oštrije Yama se obrati Savitri: 'Još samo jedna želja i onda odlazi!' Savitri poželi da bude majka mnoštvu djece, a Yama mirno odgovori: 'Ispunjeno! Sada idi i ne gnjavi me više!' Opet Savitri ne ode. 'Tko će biti otac mojoj djeci? Ti Yama dobro poznaješ zakone i znaš da je hinduskim udovicama zabranjena ponovna udaja.' Strašni bog smrti Yama u prvom je trenutku ostao zatečen, a onda se grohotom nasmije: 'Dobro Savitri, tvoja je ljubav prema mužu nadmudrila i pobijedila smrt. Ti zaslužuješ da ti se muž vrati!' To Yama reče, skine uže Satyavanu s vrata i nestane. Savitri i njezin muž Satyavan tako proživješe dug, sretan i plodan život u kojem su doista imali jako puno djece.

Iz krvi Haosa

Kada je stvaran svet, sav materijal bi upotrebljen za suludu svrhu Haosa, osim samog mesa od kojeg je sačinjen Neizrecivi. Razrezane rane na ogromnom i mračnom telu izdajnički su otkrivale bljeskovitu suštinu večnog bića; kapi prastare krvi koje su prskale po novostvorenom Svetu raspršiše se po mladom Kosmosu.

Vreme je prolazilo, a vihorovi prvobitnog sveta su se stišavali, dajući početni oblik onome što će tek jednom biti. Kako su se užarene kapi krvi Neshvatljivog udaljavale od svog ishodišta, tako se pomaljao i oblik koji im je suđen. Odbačene plamene senke išle su u susret svojoj sudbini.


Bića vatre


Svemirska duša pronašla je svoj jedini dom. Male kapi iz tela Haosa već su imale raspoznatljivu figuru; pa ipak, proces rođenja na Svet je bio daleko od svog kraja - moćna krila se još nisu oformila; kosmičke sile, gonjene najcrnjim kletvama Neizrecivog, preletale su nezamislive razdaljine i tražile najsavršeniji materijal Kosmosa, da se od njega napravi telo za Dušu od vatre.

Od unutarnjeg srca zvezda tako nastaše oči Zmaja; od zgusnute crne praznine Kosmosa nastade telo Zmaja; od jezivog leda najhladnijih mesta u Vasioni nastadoše zubi i kandže; a sam Haos, ugledavši uspon svoje dece, pojavi se po poslednji put u Svetu i dariva im oči. Savršeni, Zmajevi pokrenuše svoja predivna, ogromna tela.

Anđeoski let Besmrtnih zveri zasenio je svaki mogući prizor u Svemiru. Jedan na čelu, Enim Zorosvet, za njim dvojica, pa iza svakog sledećeg još dvojica. Poredak mora biti očuvan. Poredak je bio uslov Zmajeva. Eruptivni zamasi krilima su ih nosili daleko iznad svega zamislivog; milenijumski let Zmajeva donosio je svuda kuda su prošli Red i Smisao. Tumarajući po Kosmosu, oni su stvorili mnoge svetove; neki od svetova su bili dobri, a neki loši; no Zmajevi nisu marili za to.

Dom Zmajeva



Evolucija Zmajeva beše došla do vrhunca. Lomeći stege Haosa, verno su služili svom ocu. Od svih svetova koje su stvorili, hteli su jedan poseban, drugačiji. Zmajevi su znali: Zemlja, gde treba da žive ljudi. Misao o konačnom prebivalištu, o svetu koji će tek stvoriti i zvati domom, nije ih napuštala. A došao je i dan ostvarenja toga sna. Jedreći iznad tamne praznine, izbljuvaše Srce Zemlje. Enim, najstariji od Zmajeva, dade utom znak: neka se ovaj svet stvori po svojoj volji; i taj znak označi kraj razvitka Zmajeva. Vatra krilatih se skrivala dok su silazili u središte Zemlje. A onda, kad za to dođe vreme, Zmajevi će izaći na Zemlju i u krvožednom pohodu razoriti duše svoje smrtne dece.

Krom - surovi bog sa planine

Konan, najveći ratnik svoga doba, a kasnije i kralj, došao je sa severa, iz divlje i surove Simerije. U njegovom srcu tinjao je prezir prema kulturi juga, podsmeh poeziji, umetnosti, nauci i moralu. Najviše se, ipak, podsmevao njihovim bogovima. Jer on, Konan, znao je za samo jednog boga - Kroma.

Vreme Besmrtnika

Plameni vetrovi pustošili su mračni bezdan prvobitne Zemlje. Nebo je bilo prepuno tamnih zvezda, a život je darivalo Mračno Sunce. Majka i Otac sveta su, obmotani jedno oko drugog, čuvali svoju decu, Besmrtnike. Deca, uplašena bukom sveta, skrivala su poglede. Tri su se hranila mlekom iz dojke Majke, a tri su kidala meso sa Oca. Vreme je prolazilo, i Besmrtnici su rasli i jačali. Onda, kada je tmina bila najcrnja, pojavila su se dva Crna Meseca, da označe Kraj i Početak. Besmrtnici se, sazreli, uspraviše, i pogledaše oko sebe: Majka, lepa kao nikad, ležala je mrtva, isceđena do poslednje kapi, pored kostiju Oca, koji već eonima nije bio s njima.

Krom - osvetnik
   
      

Moraš poznavati Zagonetku čelika;
Kukavice ne mogu biti podanici Kroma;
Samo slabi dozivaju Kroma; bori se sam, u svojim bitkama;
Možeš verovati samo u jedno - u čelik.
      
      
      
   

Besmrtnici ustuknuše, i urliknuše nemoćno, probijajući večitu tamu koja se beše skupila oko tela roditelja. Onda sve načas prekri mrak, začuše se grozni vapaji i lomljava kostiju, a paklena vatra se još jednom pokaza, pre no što će zauvek utihnuti. Novo Sunce po prvi put pomilova Zemlju, i obasja leševe Majke, Oca, i pet njihovih sinova. Sam, između njih, stajao je najmlađi Besmrtni - Krom. Krom, koji je pio mleko Majke, ali nije jeo meso Oca; koji je pobio svu svoju braću.

Planina gromova

Krom živi u Središnjoj Planini, odakle posmatra šta se događa u svetu. Nevoljno je gledao kako se iz prašine uzdiže rasa ljudi. Posmatrao je kako se koprcaju, otimaju o strvine sa šakalima i lešinarima. Gledao ih je kako pate i kako varaju život. Uzeo je ljude pod svoje, te sitne divljake, i poklonio im tajnu čelika. Onda je odlučio da tim varvarima, podari dvoje: snagu ruku i vatru u srcu. Od tog momenta, ljudi nose beleg Kroma na srcima, neobuzdanu mržnju koju može ublažiti jedino plač žena pobijenih neprijatelja. A on, bog Krom, okrenu se tada i zaboravi na Simerijance, i na ceo svet. Samo ponekad, kada se seti vremena Besmrtnika, okrene se i sa vrha planine baci grom.

Kromovi podanici

Krom ne gleda na one koji ga slede. Kroma nije briga za njih. Ne slavite ga, jer mu nije stalo. Ako sledbenik Kroma pogine, Krom ne haje. Ako se ratnik dobro bori u slavu Kroma, njega nije briga. Samo jedno ceni ovaj: znanje da nije važno koliko život traje, ni kako se živi; da nije bitno poštuješ li Kroma ili ne; znanje da je jedino bitno da na ratištu bude jedan protiv mnogih, i da se čelik napije krvi.

Derg Kora iz šume

Rimljani dođoše u nepoznatu zemlju severa - veliko ostrvo, gde ih dočekaše hladne, mračne šume i jeziva tišina vekovnog drveća. Oni koji su se kasnije vratili na kontinent u srcu su nosili tajnu o Bogu sa rogovima, strah od susreta sa nečim za šta su znali da daleko prevazilazi bogove Rima.

Oni, ratnici čeličnog srca i gvozdenih ruku, u šumama Britanije susreli su drevnog Derg Kora. Prozvali su ga Kernunos ("Rogati"), a sveštenici kasnije hrišćanske religije su uzeli njegov lik i povezali ga sa najvećim zlom iz svog učenja. Sve zbog velikog užasa koji su vojnici doneli sa severa u svojim srcima.

Poredak Kernunosa
   
      

Ja sam Jelen sa sedam rogova
Ja sam poplava na ravnici
Ja sam vetar iznad duboke vode
Ja sam blještava suza Sunca
Ja sam soko na litici
Ja sam povetarac među cvećem
Ja sam Bog koji stvara Vatru
Ja sam Koplje koje bije bitku
Ja sam Losos u jezeru
Ja sam brežuljak poezije
Ja sam nemilosrdni vepar
Ja sam preteći zvuk Mora
Ja sam talas Mora
Ko osim mene poznaje tajne?
      
      
      
   

U Svetom središtu, u Gaju svetova, on sedi prekrštenih nogu, ispod Drevnog hrasta. U transu, povezujući Zemlju, Nebo i More, Bog je Jedno sa Drvetom sveta. Iznad njega, tri sfere u Nebesima: Sunce, Nebo i Zvezde. Oko njega, nežni pokreti lišća stvaraju divnu zelenu melodiju. Ispod njega, ogromni Kotao iz kojeg izviru Pet reka. Kroz šumu, na krilima melodije Derg Kora, teku reke, i pozivaju Starešine životinja da se okupe oko njega: Crna ptica - čuvar Kapije; Jelen od Sedam vremena, gospodar Vremena; Drevna Sova, veštica Noći; Orao, gospodar Vazduha, Oko Sunca; i Losos, najstariji od Starih, najmudriji od Mudrih, Losos, koji živi na izvoru Pet reka. On, Kernunos, pozdravlja ih očima iz kojih sijaju udaljene zvezde; Derg Kora, čije telo sadrži suštinu Misterije, izvorne sile Života.

U središtu straha

Derg Kora je donosilac Života, i čuvar Smrti. Zato on uči svoje Svete životinje kako da uvek bude Zeleno, kako da sačuvaju Dobar znak. Oni koji osete Kernunosa, a ne povinuju se njegovom zakonu, bivaju prokleti, a njihove duše odvedene u rodno mesto straha. Užas koji im rogati usađuje u srce neopisiv je, i razara dušu do smrti, i posle nje. On, bog Života, i Smrti, i Prirode, i Tajne, uzima, kao bog Muškaraca, njihove duše, i zadovoljava svoje divlje porive na njima. Kazna je strašna - duša je oskrnavljena i stavljena u Večnu smrt.

Sveti krug života

On se rađa svakog Proleća, kao mladi Sin, jedinac Boginje majke, Anu, otelotvorenje rasta, rađanja i Klice sveta. Leti, on je Zeleni bog, suština Života, ljubavnik Zelene boginje. Ipak, u jesen, kada je vreme da se umire, rogati Bog se vidi najjasnije: smrtno ranjen, on poziva sve svoje podanike da mu se pridruže na putu za Podzemlje. Tamo će, kao i uvek, Derg Kora umreti, a semeni sokovi rasuti po Majci Zemlji, kako bi je oplodili i ona opet rodila Dete, u osvit prolećnog Sunca