Razglednice Republike Srpske Krajine :: Srpski Nacionalisticki forum

Vojna Krajina
Vojna krajina ili Vojna granica (njemački Militaergrenze), naziv za pogranično područje Habzburškog kraljevstva koje je na početku bilo organizirano kao obrambeni pojas protiv Osmanlija, da bi poslije preraslo u golemu habsburšku ratnu provinciju.

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina tvorila je najzapadniji i najstariji dio veće, posve militarizirane regije, koja se protezala od Jadranskog mora do Karpata. U europskoj povijesti poznata je ne samo kao zaseban politički, nego i kao vojnički, gospodarski i društveni fenomen.

Zametkom Vojne krajine mogu se smatrati vojnoustrojbene mjere kralja Matije Korvina protiv Osmanlija. Stvaranjem jajačke, srebreničke i šabačke banovine, Korvin je štitio južnu Mađarsku i Slavoniju, no središnja je Hrvatska i dalje ostala nezaštićena. Kako bi to otklonio, 1469., po uzoru na osmanlijske kapetanije u Bosni, osniva Senjsku kapetaniju. Zbog nedovoljno snažne i nedovoljno organizirane obrane te sustavnih pljačkaških pohoda i osmanlijskih osvajanja, Hrvatska je tijekom XVI. stoljeća svedena na «ostatak ostataka».

Izborom habsburškog nadvojvode Ferdinanda za kralja Hrvatskog kraljevstva, 1527. počinje razdoblje izgradnje i konsolidacije vojnokrajiškoga obrambenog sustava. Iako vladar na sebe preuzima sasvim određene obveze u obrani Hrvatske, on ih u prvom desetljeću vrlo slabo ispunjava. Osnovana je samo bihaćka kapetanija, a Osmanlije su 1529. dospjeli čak do bečkih zidina. Domaće stanovništvo odvedeno je u tursko ropstvo ili je izbjeglo u brojnim valovima. Gospodarska i vojna snaga hrvatskog plemstva neprekidno se smanjivala. U nemogućnosti da održava svoje utvrde i posjede, ono je sve češće prisiljeno predavati ih habsburškom vladaru.

Tek je 1553. uslijedilo prvo značajnije uređenje Vojne krajine. Tvorac prve reforme bio je vrhovni krajiški zapovjednik Ivan Lenković. Krajiško je područje podijeljeno na dva dijela: Hrvatsku krajinu (Krabatische Graenitz) i Gornjoslavonsku krajinu (Windische, Oberslawonische Graenitz), poznatu kao Slavonska vojna krajina ili Varaždinski generalat. Na granici s ondašnjim Osmanskim Carstvom tj. na crti Senj, Otočac, Slunj, Glina, Hrastovica, Sisak, Ivanić (Ivanić Grad), Koprivnica, Križevci, Đurđevac, Drnje gradi se prvi, neprekinut niz utvrda i čardaka. Ustrojene su nove kapetanije koje nose ime najznačajnije utvrde na svom području: ogulinska, hrastovička, žumberačka, koprivnička, križevačka i ivanićka. U manjim se utvrdama nalaze posade sastavljene od njemačkih pješaka i lako naoružanih hrvatskih vojnika. U većim tvrđavama posadu čine teško naoružani njemački konjanici i lako hrvatsko konjaništvo.

Troškovi vojnokrajiške obrane su za habsburške vladare predstavljali veliku teškoću. Sabor zemalja Unutarnje Austrije u Brucku na Muri 1578. točno je utvrdio obveze u pokrivanju vojnih troškova te odredio prioritete u ostvarivanju bolje obrambene strategije. Štajerski su staleži trebali financirati Gornjoslavonsku, a staleži ostalih zemalja Hrvatsku krajinu.

Potkraj XVI. stoljeća uobičajio se naziv Karlovački generalat za Hrvatsku krajinu, a 30-ih god. XVII. stoljeća Varaždinski generalat za Gornjoslavonsku. Vojna krajina tijekom XVI. i XVII. stoljeću u vojnom je pogledu izdvojena iz vlasti hrvatskog bana i Hrvatskoga sabora, i podčinjena je vrhovnom zapovjedništvu nadvojvode Karla i Ratnog vijeća u Grazu.

Bez obzira na novčanu potporu unutarnjo-austrijskih staleža, financiranje Vojne krajine nije potpuno učinkovito. Umjesto uporabe plaćenićkih postrojbi, vojni krugovi u Grazu nastoje primijeniti druga rješenja za vojnokrajišku obranu na opustjelim područjima Hrvatske. Već 30-ih g XVI. stoljeća Dvor je odlučio podijeliti zemlju i određene povlastice novim doseljenicima (uskoci, prebjezi) na žumberačkom području, koji su zauzvrat trebali služiti u carskoj vojsci. Jamčeći posebne povlastice, dajući im status slobodnih seljaka, Beč je istodobno pokušavao zadržati i preostalo domaće stanovništvo. Za razliku od plaćenih posada u pograničnim utvrdama, ovi su krajiški borci bili organizirani u 10-ak i više vojvodstava po jednoj kapetaniji.

Početkom studenoga 1630. vladar izdaje Vlaški statut tzv. Statuta Valachorum koji je regulirao odnos vlaških doseljenika iz Osmanlijskog Carstva prema vojnim zapovjednicima, njihove obvze i prava na unutarnju samoupravu. Stvaranjem novoga, vojnog staleža krajišnika, polako se ostvarivao proces izdvajanja krajiškog teritorija od vlasti Hrvatskog sabora i bana.

@Munibaba....kako lipa slika pa kako necemo mi Hrvati biti na to ponosni...covijece i Bog bi tu dosao na odmor...