Ratni zločini maršala Tita :: Istorija sveta ~ Mitovi i Legende

Ratni zločini maršala Ttia

Može li boljševik i masovni ubojica biti antifašist?

Ratni zločini maršala Tita

U povodu 60. obljetnice bleiburških žrtava jugokomunističkog tiranina, 25. obljetnice diktatorove smrti, i 14. obljetnice zagrebačkog Trga maršala Tita u samostalnoj Republici Hrvatskoj, upoznajemo hrvatsku javnost sa do sada skoro nepoznatim povijesnim činjenicama o tome što je Josip Broz Tito radio u Drugom svjetskom ratu, kako bi vlasti naše Republike danas mogle odgovoriti zašto se Hrvatska poziva na balkanskog boljševika koji nije bio antifašist nego komunist i masovni ubojica.

Za što se bore partizani?

O Titovom ratnom putu najbolje svjedoče partizanski dokumenti poput proglasa KPJ iz 1941. pod naslovom: "Za što se bore partizani u Bosni i Hercegovini" (Original preveden sa srpskog na hrvatski jezik.) Ovaj dokument predstavlja Titovu boljševičku Oktobarsku revoluciju protiv demokracije. U proglasu Tito brani barbarski režim Sovjetskog Saveza od "invazije fašističkih barbara" i poziva sve "opljačkane narode", ne samo na "uništenje fašističke oružane sile", nego i na "obračun i uništenje svakog člana pete kolone", na "pljenidbu cjelokupne imovine kako bi se ostvarila "narodna demokracija i istinski narodni oblik vladavine" nakon rata kako "nikada više ne bi došlo do rata" i kako bi "narodi živjeli zajedno u bratstvu". Kako su narodi živjeli u bratstvu i kako je izgledala "narodna demokracija" vidjelo se na primjerima u Mađarskoj 1956. kada su tenkovi sovjetskih komunista gazili mađarski narod, ili 1968. kada je taj isti "tenkovski komunizam" pregazio volju češkog i slovačkog naroda za slobodom od totalitarnog komunizma. U propagandi u Lenjinovom stilu su jugokomunisti u proglasu čak upozorili "jugoslavenske narode" u Bosni i Hercegovini, koje nazivaju "bosanskim seljacima i radnicima", da se moraju sami boriti za "oslobođenje od fašizma", a "najmanje iščekivati da budu oslobođeni od neke imperijalističke sile" kao na pr. Velike Britanije. Titovi partizani su dakle već na početku rata bili uvjereni da pobjeda antihitlerovske Savezničke koalicije Velike Britanije i Sovjetskog Saveza u Europi znači u biti pobjedu komunizma. Takvo shvaćanje je među jugokomunistima zato bilo jako izraženo, što su komunističke partije iz 37 zemalja svijeta 1920. na II kongresu Komunističke internacionale (Kominterna) u Moskvi bespogovorno prihvatile Lenjinov program "21 točka" o "Svjetskoj revoluciji". Zlo u liku i djelu Vladimira Iljiča Lenjina i Oktobarske revolucije trebalo je po zamisli boljševika zavladati svijetom još za Lenjinova života, ali zbog oružane intervencije Zapada 1918. u Sovjetskom Savezu je plan o izvozu revolucije odgođen. Moskva je Oktobarsku revoluciju počela ponovo izvoziti u svijet za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je i bilo, s obzirom kako je nakon 1945. pola Europe bilo zarobljeno u totalitarnom komunizmu.

Zločini po Partijskim naputcima

Nadalje se u partizanskom proglasu spominje kako "radničke mase" neće dozvoliti "povratak na kapitalizam" koji da "je doveo do fašizma". Povijesna istina je, međutim, da je komunizam uzrok pojavi fašizma, a kapitalizam bez socijalne pravde (liberalizam) je uzrok pojavi komunizma. Vodstvo Titove komunističke partije usred rata upozorava da (zapadni) "kapitalisti rade skriveno protiv sovjetske Rusije, protiv partizana i komunističke partije" KPJ, koja da vodi "narodni ustanak". U isto vrijeme dok Titova propaganda napada britanske antifašističke saveznike, i optužuje ih da su protiv "NOB", britanski saveznici opskrbljuju komunističku Titovu vojsku oružjem. Partizansko vodstvo priznaje u proglasu da je htjelo "iskrenu suradnju sa četnicima i zajedničku borbu, drugarsko zajedništvo(...)" Na kraju se u partizanskoj propagandi laži i poluistina spominje i jedna povijesna činjenična istina, da se jugokomunistička Prva proleterska brigada sastojala isključivo od srpskih i crnogorskih partizana, "koji" da "nisu protiv četnika(...)Svi se oni bore paralelno sa Crvenom armijom, sa slavnom vojskom sovjetskih radnika i seljaka koja će jedinstveno i samostalno svim narodima Jugoslavije donijeti oslobođenje(...)Neki nisu svjesni da se jedino sa sovjetskom Rusijom može osigurati budućnost (...)" Partizanski list "Hercegovac", kojega su uređivali srpski partizani, piše o (...)"borbi protiv okupatora, ustaša i pete kolone, i izdajnika i krvnika /jugoslavenskih/ naroda - četnika"(...) Spominjanjem oružane borbe protiv pete kolone partizani priznaju napade na seosko katoličko i muslimansko stanovništvo po istočnoj Bosni od strane Druge partizanske proleterske brigade. U službenim partizanskim priopćenjima se čak i priznaju partizanski zločini. Partizanske novine objavile su 1. svibnja 1942. godine slijedeće: "Dana 16. travnja su partizanske snage napale ustašku posadu u Jezeranama. Borba se vodila cijeli dan po ulicama mjesta kao i na obroncima brežuljaka okolo /mjesta/. Sve zgrade u kojima su se nalazili okupatori su zapaljene. Partizani su sa otvorenog herojski jurišali na kuće, pod najtežom neprijateljskom vatrom se penjali na krovove kako bi ih zapalili benzinskim flašama. (...) Titovi ratni zločini započeli su Partijskim naputcima prilikom inspekcije komunističkog ustanka od 22. lipnja 1941. od strane predstavnika "rukovodstva" politbiroa CK KPJ u Hrvatskoj krajem srpnja 1941. godine, kada Edvard Kardelj šalje izvješće Titu u kojemu, između ostalog, javlja kako je poučio rukovodstvo CK KPH o pravilnoj taktici ustanka u dvije etape, I taktika sabotaže, II gerilska taktika oružane borbe; u vezi prve etape sabotaža, visoki jugokomunistički funkcioner traži od komunista u Hrvatskoj da trebaju "izazvati represalije... u ratu se ne smijemo plašiti uništenja čitavih sela, teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije." (To je isti zločinački stav kakav je 1917. imao Lenjin.) Terorističke akcije postavljanja bombi, kao na pr. u zagrebačku glavnu poštu u Jurišićevoj ulici, miniranje željezničke pruge Zagreb-Zemun, ili pokolj 130 hrvatskih seljaka 2. kolovoza 1941. u sjeverozapadnim bosanskim selima Krnjeuša i Vrtoče i drugi teroristički napadi doveli su početkom 1942. do prve konkretne gerilske akcije kada je partizanska II proleterska brigada napala i zauzela grad Rogaticu u istočnoj Bosni nakon čega je 500 stanovnika Rogatice pred "narodnom vlašću" izbjeglo u Foču. Druga velika konkretna oružana akcija Titovih snaga uslijedila je u noći sa 15. na 16. svibanj 1942. kada su srpski partizani sa Kozare napali opkoljeni grad Prijedor u sjeverozapadnoj Bosni. Nakon što je grad pao u partizanske ruke (partizani bi rekli da je grad "oslobođen") uslijedio je teror protiv civilnog stanovništva:

Četiri masovne grobnice i dvije rezervne

U nepunih mjesec dana okupacije je partizanski režim ubio 229 građana Prijedora, a sveukupno je u gradu i okolici ubijeno preko 400 civila, i to na način da su hapšeni i pritvoreni u zatvoru policijske stanice u Prijedoru. Potom su zatvorenici pojedinačno izvođeni pred partizanski revolucionarni tribunal i redom osuđeni na smrt. Partizani su "osuđenike" strijeljali do smrti kod sela Čirkin-polje-Pašinac, zvano Glavica, 3 km od Prijedora prema planini Kozari, i bacili u četiri iskopane masovne grobnice. Dana 10. lipnja 1942. je 4. gorski zdrug oružanih snaga NDH, pod zapovjedništvom generala Čanića, oslobodio Prijedor, nakon čega je sudsko-medicinsko povjerenstvo iz Zagreba izvršilo iskapanje 4 masovne grobnice i forenzički obradilo sve žrtve imenom i prezimenom. Istražitelji su naišli i na dvije pripremljene prazne masovne grobnice koje bi bile popunjene da "peta kolona" nije prekinula partizanski teror u Prijedoru. O partizanskim ratnim zločinima svjedočili su preživjele žrtve, poput načelnika policijske stanice u Prijedoru, g. Hakije Jusufagića, koji je bio pao u partizansko zarobljeništvo u kojemu je čekao smrtonosno suđenje, i preživjeli civil, Alija Jahić (23 godine star). Zarobljeni počinitelji-svjedoci bile su slijedeće partizanke: Mira Cikotić (30 god.), rođena Pralica iz Bosanske Dubice i udata za prijeratnog predsjednika općinskog suda u Prijedoru, Božu Cikotu, čija je supruga dakle bila članica revolucionarnog suda za vrijeme partizanske okupacije. Zatim, partizanka Mara Došen (45) iz Sanskog Mosta, i Jela Rodić (23) iz Čirkin-polja koja je u svom selu sudjelovala u strijeljanju zarobljenika. Komandant partizana s Kozare bio je izvjesni "Šoša", a njegov vrhovni komandant bio je Josip Broz Tito. Iste godine su partizani zauzeli Derventu i ubili 30 zarobljenih pripadnika ustaške posade i sveukupno likvidirali 300 građana, a prilikom povlačenja su Titove snage zapalile Derventu koja je po izjavama svjedoka sličila groblju. U siječnju 1943. je Titov režim, nakon što su partizani iz "udarne" XIII proleterske brigade "Rade Končar" zauzeli mjesto Sošice na planini Žumberak, između Karlovca i Zagreba, na smrt osudio i do smrti strijeljao 218 zarobljenih vojnika oružanih snaga NDH. O izvršenim egzekucijama je zapovjedništvo brigade depešom obavijestila svog vrhovnog komandanta, Josipa Broza Tita. (Jedan od trojice potpisnika depeše bio je i politički komesar Vladimir Bakarić, poslijeratni visoki funkcioner KPJ i Socijalističke Republike Hrvatske.) I na kraju, da ne preskočimo 1944. godinu, navesti ćemo i za tu ratnu godinu jedan primjer ratnog zločina za koji je odgovoran maršal Tito:

Prvi partizanski juriš na grad Travnik u srednjoj Bosni izveli su 15. studenog 1943. godine (dva tjedna pred komunističku skupštinu AVNOJ i obnovu Jugoslavije), srpska 6. lička brigada i Bosanski korpus, sveukupno 10 tisuća jugoslavenskih partizana nasuprot 2,5 tisuće hrvatskih branitelja u 6. domobranskoj konjičkoj pukovniji, Zagrebačkoj pukovniji, Travničkoj posadnoj bojni i Kupreškoj bojni. Napad je počeo ispaljivanjem 1000 granata na grad iz 26 topova i talijanskih tenkova koje su fašisti nakon kapitulacije Italije prepustili komunistima. Juriš je odbijen, a gubici na hrvatskoj strani iznosili su 34 mrtva i 120 ranjenih branitelja. Dana 4. siječnja 1944. je crveni maršal od zapadnih anglo-američkih Saveznika zatražio zračnu podršku, koju je i dobio: u zračnom napadu američkog ratnog zrakoplovstva bačeno je na grad Travnik 500 avio-bombi koje su ubile 120 građana Travnika (od ustaških vojnika nije nitko poginuo). Tijekom 1944. se Travnik nalazio pod partizanskom blokadom, sve do 19. listopada 1944. kada su su partizani izvršili novi juriš na Travnik, ovaj puta u jačini divizija. Travnik je osvojen 22. listopada. Izginula je većina hrvatskih branitelja, među njima i zapovjednik obrane, pukovnik Bona Bunić, zvan "Vitez Zrinski od Travnika". Zajedno s njim je poginulo 30 časnika Hrvatskih oružanih snaga NDH. Hrvatski bojovnici su iz stroja izbacili oko 4 tisuće jugoslavenskih partizana. Dan nakon pobjede i "oslobođenja" Travnika uslijedila je partizanska osveta: "Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije", kako su partizani nakon Avnoja od 29. "novembra" 1943. godine preimenovali svoje oružane formacije, poubijala je 70 ranjenika iz travničke bolnice, među njima nekoliko civila i dvije časne sestre. Sve zarobljene ustaše (vojnike Ustaške vojnice) su partizani skinuli do gola i zaklali. Partizani su ubili i šest učenika nadbiskupske gimnazije u Travniku, a 24. listopada 1944. su Titovi partizani ubili oko 800 građana Travnika i nešto zarobljenih hrvatskih vojnika koje su zatvorili u gradsko sklonište i minirali. Dana 8. siječnja 1945. godine su hrvatske snage oslobodile Travnik od krvave okupacije jugoslavenskih partizana, da bi Travnik 22. veljače 1945. opet pao u kandže crvenih fašista. Za vrijeme ponovnog osvajanja Travnika od strane partizana je taj stari srednjovjekovni grad do temelja izgorio. Partizanski "oslobodioci" su 22.2.1945. maltretirali profesore i učenike isusovačke gimnazije u Travniku, ubili njih 13, a također su ubili 11 civila i dva zarobljena časnika hrvatske vojske. Politička policija KPJ (Ozna) izdala je nakon druge okupacije Travnika slijedeće javno priopćenje: "Opće je poznato da je travnička gimnazija u staroj Jugoslaviji bila rasadnik ustaštva i odgojitelj omladine ustaštvu." 26.6.1946. okružni sud u Sarajevu izvršio je po nalogu jugokomunista konfiskaciju imovine Nadbiskupske velike gimnazije u Travniku (presuda br. 487/46). Optužba je bila zbog "kaznenih djela protiv naroda i države", čl. 3 točka 6 i 9 kaznenog zakona Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Posljednja lažna propaganda jugokomunističkog režima protiv Isusovaca u Bosni objavljena je u sarajevskom političkom dnevniku "Oslobođenje" 31.1.1989. na str. 15 iz pera Đure Kozarca.

Demaskirani tzv. "Narodno-oslobodilački pokret" i "NOB"

Gospodin Joško Radica dao je u dokumentiranoj knjizi "Sve naše Dakse - hrvatski jug u vrtlogu Drugog svjetskog rata i jugokomunističke strahovlade" (Matica hrvatska Dubrovnik, 2003.) prikaz lažnog Titovog antifašizma, analizirajući na osnovi partizanskih dokumenata tzv. "Narodno-oslobodilačke odbore" (NOO). Partizanska "civilna" vlast u obliku odbora NOO je osnivala KPJ (i KPH) na tzv. "oslobođenoj teritoriji" gdje su primjenjivani revolucionarni tzv. Fočanski propisi. U odbore NOO je Partija "kooptirala" članove komunističke partije i izvanstranačke osobe. Kako bi prikrila nadmoćni broj članova KP u NOO, Partija je zabranila objavljivanje popisa NOO u kojima je bila zavedena i stranačka pripadnost. "Narodno-oslobodilački odbori" su vršili vlast, ali praktički u ime komunističke partije, tako da se ne može govoriti o narodno-oslobodilačkim odborima, pogotovo ne stoga što su ti odbori organizirali i revolucionarne sudove na kojemu su sudili pripadnicima hrvatskog naroda. Time definitivno otpada oznaka partizanskog pokreta NOP kao antifašističkog pokreta, a tzv. Narodno-oslobodilačka borba" (NOB) nije bila borba za oslobođenje hrvatskog naroda nego borba za nasilni dolazak jugokomunista na vlast i borba protiv "klasnog neprijatelja".

Trg maršala Tita - trg jugoslavenskog diktatora i komunističkog tiranina

Vrhunac ratnih zločina partizana ("Bleiburg" i marševi smrti na Križnom putu 1945.) ne treba ovom prilikom posebno isticati, osim da je Titova Jugoslavenska armija u Mariboru 1945. likvidirala 50 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, čime je to mjesto zločina, nažalost, najveće mjesto zločina u Europi. Međutim, javnosti manje poznati povijesni detalj je mjesto partizanskog ratnog zločina u Maceljskoj šumi kraj Krapine gdje je 60 pripadnika vojne Ozne, svi redom partizani hrvatske nacionalnosti iz Krapine, strijeljalo do smrti i poklalo 12 tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika i časnika, 650 hrvatskih radnika i članova njihovih obitelji (žene i djeca) iz Slavonije, koji su se u svibnju 1945. vraćali sa privremenog rada iz vichyjevske Francuske i slučajno se zatekli na mjestu zločina, zatim, strijeljana skupina zarobljenih njemačkih vojnika, i strijeljanje do smrti 20 svećenika i franjevaca Zagrebačke nadbiskupije. (Kardinal Kuharić služio je 9. lipnja 1991. u Macelju misu zadušnicu za žrtve jugokomunizma.) Komandant tri jugoslavenska koncentracijska logora kraj Krapine (logori u Mirkovcu kraj Sv. Križa Začretje, u Oroslavju i Đurmancu) i zapovjedni izvršitelj egzekucija u Maceljskoj šumi, koji je svaku kolonu od po 100 zarobljenika osobno pratio do mjesta egzekucije, nikada nije odgovarao za ratne zločine i dan danas živi u Zagrebu, na slobodi, i uživa privilegije i sve blagodati naše Republike za koju je u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. život dalo otprilike onoliko hrvatskih branitelja koliko je Titova Ozna pobila u mjesecima svibnju i lipnju 1945. godine u Maceljskoj šumi i u Mirkovcu. Neposredni pretpostavljeni šefovi komandanta vojne Ozne u Krapini 1945. bili su šef Ozne za Hrvatsku, Ivan Krajačić "Stevo", šef Ozne za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, i glavni komandant "Vrhovnog štaba", maršal Josip Broz Tito. I na samom kraju je pitanje za naše vlasti o uklanjanju Trga maršala Tita u Zagrebu, i drugdje u Hrvatskoj, suvišno odnosno to je stvar političke kulture da se promijeni ime tog trga, a važnije od promjene komunističkih imena trgova i zakonsko uklanjanje partizanskih spomenika je suština da Republika Hrvatska prestane službeno voditi Josipa Broza Tita kao predstavnika antifašizma, a ako gore spomenuti razlozi nisu dovoljni, onda slijedi izbor političkih ubojstava i smrtonosnih atentata koje je Tito počinio: ubojstvo ratnog sekretara KPH, Andrije Hebranga u beogradskom zatvoru Glavnjača, trovanje do smrti Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, zatim, izručenje tiraninu Staljinu generalnog sekretara mađarske komunističke partije i reformiranog komunistu Imru Nagya, koji je za vrijeme mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije 1956. potražio politički azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti, a nakon izručenja je strijeljan do smrti, i na kraju, zapovijed o ubojstvu hrvatskog demokrate Bruna Bušića, kojega je po Titovu nalogu ubila 1977. u Parizu jugoslavenska Udba.

Vlasti Repubublike Hrvatske moraju odvojiti žito od kukolja odnosno antifašizam od jugokomunizma (titoizma), i suditi partizanskim ratnim zločincima, jer je to spiritus movens demokracije i vladavine prava u pravnoj državi Hrvatskoj, što će dovesti do katarze odnosno otrežnjenja od zabluda titoizma odnosno socijalizma ili totalitarnog komunizma. A pošto se naše vlasti pozivaju na papu Ivana Pavla II Karola Woytilu, blago preminuo u Gospodinu, evo što je prijatelj Hrvatske rekao i poručio našim vlastima za vrijeme svog 100. pastoralnog i državničkog putovanja: "U ovoj zemlji, jednako kao i u nekim susjednim zemljama, još uvijek su nazočni bolni tragovi nedavne prošlosti. Neka se oni koji imaju vlast na građanskom i vjerskom području ne umaraju liječiti rane uzrokovane okrutnim ratom i uklanjati posljedice totalitarnog sustava, što je previše vremena nastojao nametnuti ideologiju suprotnu čovjeku i njegovu dostojanstvu" (Ivan Pavao II, Hrvatska, 2003.)