SNAJPER
Izmedu oka i cilja, zagonetka stakla,
vradzbina, carolija koja oslobada -
tu je, na dohvat ruke, necije tijelo,
jasno celo, nos i usne strasne, grudi,
leda, ramena, bokovi, noge u pokretu -
kome se to daju u radosni vedri dan?
Opijen vremenom, u praroditeljskoj dubravi, cita svoju omiljenu malu crnu knjigu, u dzepu mu je, u posvecenom prostoru,
uvijek pri ruci, vec dugo njegov dio,
cvrsta osnova lakokrilog duha -
pomocu nje s Gospodarem ove carolije i nebeskog blazenstva razgovara.
Zenon je rekao da strijela ne stize do cilja,
ali ovdje ubija pogled, brise veze
zemaljske, salje u visine slobodnu dusu;
knjiga pada u travu, po njoj tijelo,
kao ljubavnici u konacnom zagrljaju.

LESEVI
Rasuti po brdu, u sumi, u polju,
plove rijekom, lete nebom, trunu
u siprazju, suse se na kolju,
neke slazu u vrelu furunu.
Isjeceni na kriske, kao slanina,
vezani zicom, kovani ekserima,
zgomilani podno rodnih planina
izbuseni mecima i gelerima.
Imali ime, porodice, boravista,
prijatelje, livade i sela,
sve je s njima sada jedno nista.
Cak ni ziska u srcu pepela,
cak ni jecaj hladnog konacista -
samo Amin opstog Opijela.

DIMNJACI
Otvorena prema nebu svojom utrobom
kuca se zubima za dimnjak drzi.
Posljednja vatra nije u peci nalozena,
dim njen nije kroz dimnjak prosao. Iznenadena otvorenim prostorom kuca ne umije da sakrije svoju golotinju.
Sta bi s lijepim krovom:
Razbijeni crepovi, izgorjele grede;
tajanstvo tavana drago djecacima
otislo u nebesa skupa s njima;
samo dimnjak stoicki izdrzava
svoju nemocnu golotinju.

VRATA MRAKA
Sasvim su mi prisla, evo doticu me.
Poodavno, s nogama u glibu i prasini,
ugledao sam u daljini njihovu sjenku.
Jos tu ne bjehu, zbog moje mladosti,
tek bi se u snu, u vrucici, u strahu,
javila svojim dalekim i sjenovitim mirom.
Price o njima, narodne skaske gotovo,
polako su punile moju elektricnu dusu.
Varnicilo je, tinjalo, sijalo
da tama bude jasnija i bliza.
Uteci se moglo samo kroz njih,
ali ona su prilazila, ne oni i ja.
Mirna jutra, savrsene dane, veceri
u kojima je sam Hristos propopvijedao
zaklanjala su svojom tihom jekom.
Sve se u njih sklanja - odjekuje.
Sto se vise odmicem, sve su mi bliza,
nimalo nisu tijesna, kao u Jevandjelju,
ovo je druga prica s istim ljudima -
pokorno, u tamu se sklanjaju,
ona ih cjeliva u rosna usta.