SUKNJA

...Dok se juha skuhaaa... dok se juha skuhaaa... Zuzu zuzu zu-zuuu... Mrmlja gospoja Oliva rastreseno komadić uspavanke koju je čula prošle godine prilikom posjeta gospođa od "Javne dobrotvornosti" dječjem zabavištu kod opatica (djeca su je u čast gospođa otpjevala), ali je od svega upamtila samo tih nekoliko kuhinjskih riječi, pa ih sada ponavlja kuhajući ručak i zuzucka po kuhinji kao muha kad uđe u stakleni cilindar petrolejke pa ne zna više iz njega izaći.

Pljusnula je u lonac komad masne govedine s kostima, dvije glavice luka, četiri pet rajčica, mrkvu, peršin, šaku soli, pa poklopila lonac. Napuhala se u vatru do suza. Vatra je nesigurno planula iz zelenih, dimljivih drva i oprezno liznula po dnu crnoga lonca, kao da ga kuša dugim, bojažljivim jezikom.

— Tako, — reče suznih očiju. — Ti-ra tata ta-taaa... — i obriše prstima suze, a nos usekne u pregaču.

Juha se kuha, sad je bila slobodna. Mogla je raditi što je htjela. Mogla se baciti na kanape i čitati "Tajne ruskog carskog dvora" ili, još zamamnije, rastvoriti ormar u spavaonici i uživati u svom svilenom rublju. Kombinei, gaćice, grudnjaci, noćne košulje, sve je to bilo njeno, ne samo kao vlasništvo, već mnogo intimnije, milije, kao vlastito tijelo, grudi, bokovi, bedra, pa kad je dirala i gladila tu ružičastu, nježnu, pjenastu svilu, činilo joj se da je neke pažljive, fine ruke diraju po golom tijelu. I sad je svu prožme milina od same pomisli...

S nasladom je osjećala svoju slobodu. Sobe, kuhinja, hodnik — mogla je birati, mogla je biti u svakoj od tih prostorija, sama, negledana, nesmetana. I svuda prozori: četiri strane svijeta sa svim svojim zamimljivostima. Raskoš mogućnosti. Mamci.

Stajala je nasred kuhinje sa svojim omašnim bokovima, neodlučna. Odjednom joj se ogromne grudi nadmu i uzdahnu. Javi se oko nje uporna, zagrižljiva samoća sa svojim opasnim dražima. Sjedne na kuhinjski sanduk za drva i digne suknju. Pojaviše se bijela, okrugla koljena. Još su se na njima vidjeli sivkasti tragovi olovke, izblijedjela i nečitljiva slova, kao stari natpisi po zidovima, isprani od kiša i vjetrova. Ona umoči palac u usta i uzme brisati tragove. Zatim izvadi iz džepa komadić olovke i zamisli se nad svojim koljenima, kao nad otvorenom bijelom knjigom.

Misli joj kao laki, hitri oblačići prelaze preko lica i zadahnjuju ga gotovo nekom ljepotom. Ona sanjari kao djevojčica nad šarenim bombonima; ne može da se odluči kojeg bi najprije metnula u usta...

— Ne — zašapće kao da je podlegla napasti. Ne, neću, neću! Nemoj, mišu, neću tebe danas. Ma, uzalulno ti je, rekla sam ti da neću! Ti bi sve rekao mami... — doda s maznim spočitavanjem.

I doista, neće miša, nego mjesto njega piše iznad koljena na bijeloj glatkoj koži Toni.

-Toni! — usklikne uzbuđeno i nasmije se gotovo raskalašno, zavodnički. — Toni, ni-ni-ni, moj mali! — Pokuša ga poljubiti, ali joj zasmeta trbuh, pa poljubac prenese vrhovima prstiju.

— Onda... — zastane naglo, užasnuta, kao da joj je odjednom netko pljunuo u sreću. Lice joj prekrije mračan oblak tuge.

— Ah, dušo moja mila! — uzdahne iskreno, do suza. "A zar ti ja nisam vjerna bila", zapjeva u sebi, patnički, bez glasa, puna nesreće, a suze su joj tekle, "zar te nisam ja ljubila"... Ljubav se njena topila u pjesmi šutljivo, nijemo kao šećer u bezbojnoj, mlakoj vodi i ona je ispijala taj sladunjavi, bljutavi napitak uspomena sa samoprijegorom iskusne patnice, kao lijek. Čak i obriše usta s rezignacijom. Pregorjela je.

— Ženi se, ženi, ludi mali! Poslije ćeš se kajati...

To kajanje privija kao melem: manje je sada boli. I opet stoji nad svojom bijelom knjigom u nestašnoj, sretnoj neodlučnosti. Koljena joj opet zaigraju od uzbuđenja: dodirnuo ih je hladni grafitni šiljak olovke, kao da ju je kljucnuo mali, vragolasti kljunić sreće.

— Mali, mali, bimbilin — govori ona pišući, a ruka joj podrhtava od slasti. — Mali, mali bimbilin...

Zaklopi oči od prevelikog sjaja. Sve bliješti u njoj od njegove blizine.

— Vjeko... Vjeko... — dašće vjerno, bezumno. — To još nisam nikome... nikome... Ah...

Bila je njegova. Prepustila mu se kao stara, osamljena madmoazel, koja je prvi put osjetila ljubav.

Da, ljubav. Čemu to ironizirati? Nije ona nipošto bila stara; svega pred par godina prevalila je četrdesetu sa suzama u očima, a još je manje bila madmoazel. Imala je gospoja Oliva svoga malog, ćelavog načelnika dolje ispod sebe, to jest u prvom katu, u prostorijama općinske oprave. Ali on gotovo i ne sudjeluje u ovoj pripovijesti te ćemo, više iz obzira prema gospoji Olivi, priklopiti u njegova čast samo to da je bio veliki ljubitelj dobre juhe i masne kuhane govedine, koju mu je gospoja, eto, upravo i spremala za ručak.

Djece joj načelnik nije mogao dati, ili ih ona nije mogla primiti, što je, uostalom, svejedno kad se kaže da djece nisu imali. Stan su uzeli u općinskoj zgradi zbog ugleda. To jest, općinska je zgrada imala sva četiri zida slobodna, što joj je davalo u neku ruku izgled samostalnosti i neovisnosti, a načelnik je imao svoju vlastitu kuću u zabačenoj uličici "bez sunca i pogleda na svijet", pa je gospoja Oliva dobivala napadaje i gušila se dok se nisu preselili ovamo: njoj je bio neophodno potreban za zdravlje upravo taj "pogled na svijet". I sada je imala: sa četiri prozora pucao joj je pogled na sve četiri strane svijeta. Tako je bila okružena sa svih strana zanimljivostima života našeg malog mjesta, pa je mogla birati šta je htjela, trebalo se samo prebaciti s prozora na prozor. A svaki je od njih imao svojih osobitih i, ako dopustite, neodoljivih draži. Ali ipak onaj što je gledao na mali i posve zanemareni prolaz s dvije strane i nimalo zanimljive kućice, što su se stisle jedna uz drugu kao dvije starice, a sve od respekta pred nadmoćnim gospodstvom općine, taj je prozor predstavljao za gospoju Olivu onu strašnu napast, koja ju je, doduše, napajala blaženstvom, ali, naravno, i očajem. Tu u jednoj od onih kućica bila je odnedavno otvorena nova brijačnica vrlo privlačne unutrašnjosti, u kojoj su dva velika brijačka ogledala optimistički vedro gledala na mušterije i uslužno im nudila sliku njihove neizrecivo drage i zanimljive osobe. Pred tim su se ogledalima po cijeli dan vrzmali mladići, istiskivali prištiće, začešljavali kosu, kreveljili se i pravili majmunske grimase, a sve od obilja vremena i obijesne veselosti; čak bi se s odraslom važnošću dali sapunati i brijati onih dvadesetak žućkastih dlačica, što su im samosvjesno počele izbijati po licu.

Gospoja Oliva je, dakako, držala pritvorene kapke toga prozora, tako da se iza njih mogla nesmetano i bez opasnosti za svoj ugled zanimati posjetiocima brijačnice. Svi oni "njeni" mladići, i Toni i Vjeko i miš i bimbilin, i koke, mike, mikelin, svi ti deminutivi i hipokoristici donosili su svoju kliktavu, meketavu, jareću mladost pod taj naoko slijepi prozor i prosipali neštedimice svoje nedozrele muške glasove i svoje gipke, neukroćene pokrete i budili gore u gospoji Olivi, iza onih pritvorenih perzijana, čudnu žensku čežnju.

Ljubav? A zašto ne i ljubav ako ostanemo u granicama pristojnosti i u plavoj mjesečevoj fantaziji? Da, ali to je samo tanka, ljeskava površina fantazije, taj au clair de lune, sjetna aleja, posuta uzdasima i strogo omeđena odricanjima, kako je sama gospoja Oliva htjela sebi prikazati svoj nemir. A dolje, u dubini, u mraku, gdje ne dopire mjesečeva zraka ni nujni zov zrikavaca, u tamnom i nijemom izgaranju bića, bilo je to nešto vrlo burno i zamršeno kao groznica. Upalilo ju je nešto jednog dana (a što i kojeg dana?) i krenulo je iz stanja mirne kućne marljivosti i razbudilo u njoj neku čudnu radoznalost. Prozori su joj postali neodoljivi mamci, kao rupe na zavjesi koja joj je prikrivala svijet, i svaki glas s ulice, svaki štropot, pa čak i zvonka magareća potkovica na pločniku počela ju je neodoljivo privlačiti k tim otvorima u svijet. Činilo joj se da se oko svakog tog zvuka odvijaju neka nova, neviđena zbivanja i da će se pred njom, čak i zbog nje, samo zbog nje, odigrati nešto neobično i potresno, kao u kazalištu.

Eto, mladići. Nemirni, grlati nasmijani, kao da su sami stvorili ovaj svijet, pa gaze po njemu slobodno, kao po svome. Pronose svoje snažne vratove, pleća, razgaljene ruke, noge; muškost igra u njima, mlada, škakljiva, stidljiva. Mamini sinovi!

Gleda ih gospoja Oliva iza perzijana materinski nevino i bijelo, kroz velove prve pričesti, u dahu svibanjskog cvijeća, što miriše po crkvama u slavu bezgrešne i čiste djevice. Djevičanski miluje očima te drage mlade glave, iz kojih prska smijeh kao voda iz vodoskoka, a u mlazovima njihova smijeha prelamaju se i pletu šarene i neobjašnjive duge njenih želja bez jasnih granica između pojedinih, posebnih čežnja. Naslućuje raznobojno i nemirno svjetlucanje u sebi, strašno plaženje i šuljanje čudnih osjećanja, nestalno, neodlučno, ali nametljivo bojenje slika i glasova u sasvim određen, zamaman i strašan smisao, i već je osjećala gvalju žarke čežnje u grlu i strah od slatkog, zagušljivog grijeha, ali onda se odjednom opet sve preokrenulo, kao u fantastičnom šarenilu kaleidoskopa, i zavilo u sigurnu i čistu bjelinu materinstva.

Ona je bila ljubomorna mama svim tim mladićima. Pratila je zadivljenim i brižnim okom njihove budalaštine, bdjela je iza svojih perzijana nad njihovom neiskusnom i nespretnom mladošću i smijala se razdragano kad bi se uskoprcali i crvenjeli pred suknjama djevojaka. Mali, zbunjeni, kao pilići kad naiđu na živa kukca, pa ga gledaju prestrašeno i pijuču za mamom da im objasni to čudo.

Čudovišta u suknjama, što razbludno miču svojim oblinama pred očima mladića i šire oko sebe sladunjave i zamamne mirise, te se mladiću pamet smuti pa zaglavinja, jadan, kao pijani pjetlić, splete se i padne u mračno krilo mekane i ljigave životinje, što ga svega ispije svojim požudnim sisaljkama, kao hobotooica. To su za gospoju Olivu bile žene — monstrumi u suknjama. Nešto lukavo i otrovno, spretno umotano u zvjerska krzna i šarene odjeće, kao lukave životinje i otrovno cvijeće.

S uživanjem je gledala iz svoga zaklona na prozoru kako vjetar diže suknje ženama, kako bezobzirno i obijesno, muški smiono, vitla vjetar tim zavjesama tobožnjega stida, a one, kreposne zaprepaštene, skupljaju u panici svoje jedrilje kao lađe u oluji. Otkriva se to toliko skrivano, golo tajanstvo kao nešto podmuklo i sramno; podlo, kao zasjeda. Dovoljan je, eto, jedan zamah vjetra da se otkrije cijela ta koketna parada. A što je ispod? — žalostan i smiješan gad i stid žensketine... Oh, bože pomozi!

Gospoja je Oliva s pobožnim strahom potajno prezirala to djelo Božje u suknji, ali oprezno je ostavljala stvoritelju mogućnost da popravi i dotjera taj posao. Sebe je, dakako, isključivala iz svoga prezira. Ona je sebi dala to pravo; ona je bila nešto drugo. Njena čistoća i uzvišene misli čvrsto su je štitile od izjednačenja. Ona se okružila visokim i sigurnim bedemom prezira, pa je unutra uredila svoje svetište i položila svoj mali raj na gola bijela koljena. Tu je krila svoj tajni ali čisti odred od očiju cijeloga svijeta. Bog vidi i sudi. Ona je bila nevina.

Iz sanjarenja je trgne kreketav, surov glas sa ulice. Ona prestrašeno spusti haljinu, kao djevojčica od dvanaest godina zatečena kako sa zanimanjem gleda svoje duge, tanke noge.

— Ljudi, žene, čujte anđela mene! — vikao je glas na ulici.

Gospoja Oliva potrči k prozoru da joj ne bi, zaboga, što izmaklo od najavljenog događaja, pa namjesti perzijane kako bi nesmetano mogla motriti...

— Što je, Lintro? Što se prodaje? — upita živahnim glasom punačka mlada žena, jako utegnuta u struku, pa su joj oblici izazovno iskočili na sve četiri strane. Bila je u crnini. Udovica.

Lintro, i ne pogledavši udovicu, omota brk oko kažiprsta i stane smiješno iznenađen pa zakrekeće u stihu:

Ne prodaje se
nego daje!
Daju l' žene —
evo mene!

i hop! — vještim zamahom štapa digne suknju udovici visoko, do trbuha. Ona vrisne užasnuto, kao da joj je zmija sunula pod suknju, i odskoči nazad, a suknja srdito padne i pokrije smjerno udovičine noge.

Gospoja Oliva osjeti žmarke sreće po bedrima od uživanja u sigurnosti. I nasmija se.

Mande Prkelina —
suknja do kolina,
digni zeru više,
da Lintro ne uzdiše.

Stajao je nasred ulice na svoje dvije jadne, iskrivljene noge, a koljena su mu se bratski naslanjala jedno na drugo, oba hroma i nemoćna; štap je ispružio preda se kao konjanik sablju kad ide na juriš.

— Vražji Lintro! — smijala se udovica, osjećajući se počašćena. — Star si, a još si lud!

— Ko je lud, pljuni mu na ćud! E, je li tako, crna dlako? — obrati se publici uokolo po prozorima, namigujući brkom. Udovica je tek sada pocrvenjela, osjetivši se sama pred svim tim nasmijanim svijetom.

Ja sam taki,
a ti taka,
svakog resi
svoja dlaka.

Spusti štap i noge mu dva-tri puta lako klecnu, kao po nekom utvrđenom postupku za početak kretanja, a zatim se i pokrenu, sporo i teško, kao poluge lokomotive.

— Kuda stižem, suknje dižem... — vikne još na odlasku razmetljivo-bećarski, k'o lola i bekrija, visoko zamahnuvši štapom, svojim triumfalnim i slavnim oružjem, kome ima zahvaliti sav svoj ugled.

Krene. Šala se završila i on pokuša uzeti poslovan izgled. Stane iz svega glasa izvikivati robu što je upravo stigla s bracerom, objavljivati kupcima njenu izvrsnu kakvoću i upravo smiješno nisku cijenu (on se i smijao pri tom!), pozivati na hitnu kupnju, prijetiti nestankom robe, poskupljenjem, odlaskom broda, propašću, smrću... Njegovo je vikanje kružilo gradom kao alarm pred katastrofu, kao vatreni poziv osvjedočenog filantropa i zabrinutog proroka. Kao glas vapijućeg, prodiralo je u svaku uličicu, u svaki kutak, razlijegalo se nad gradom, jezivo i kobno, kao objava sudnjega dana: budilo, drmalo tromu volju kupaca, šibalo lijenost i nehaj.

Korača Lintro odvažno i viče za pet dinara, deset krumpira i mjericu ulja, a noge mu usrdno služe: grabe u prostor zdesna i slijeva, kao da kose pred sobom brazdu kretanja, a on sam uspravio se gordo kao na konju i ispružio ruku na štapu kao da priteže uzde i usporava nepotrebnu hitnju.

— Ljudi, žene — zariče na uglu (ugao dijeli glas na dvije ulice) — čujte anđela mene! U Vele, na braceri, svakog blaga božjeg! Kupusa, sira, ulja i krumpira, lipih kako sam ja lip, bilih kako sam ja bil! Roba fina, mala cina. Idite i vidite. Robe je malo ostalo, kad je ne bude više, pritegni kaiše! Za užinu slanu skušu, za večeru krst za dušu! Kaplju ulja daj na blitvu, da ti ne zvone na molitvu. I ne slušaj ženu ludu, ne govorim ti zaludu! Sutra Vela putuje za Far. Žuri, juri, uzmi, kupi, ne budi tovar!

— A ovo ti viče Lintro, ravne noge, a kriva koljena, od boga stvorena — doda na koncu kao neku vrstu garancije za vjerodostojnost onoga što je prije vikao.

Luta njegov glas krivim uličicama kao ukleti zov bijede i rastuži gospoju Olivu. "Jadni Liatro", uzdahne sa simpatijom.

Ona nije voljela starce. U njima je gledala nešto sebično i proždrljivo, nešto životinjski bezobzirno u njegovanju svojih neshvatljivih i opakih navika.

Sama se o tome uvjerila kao predsjednica "Društva javne dobrotvornosti", koje je upravljalo gradskom ubožnicom. Tamo su bile svega dvije tihe starice. Jedna je još za života poklonila sav svoj imutak samostanu i sada je u neprekidnoj molitvi i potpunoj gluhoći čekala samo duhovnu nagradu za prinesenu žrtvu. Prava svetica. Druga, bivša prosjakinja, skupljala je krpice i šivala haljinice za kćerkicu, koju je očekivala da će joj se roditi svake godine poslije jematve, pa je svakoga plačući molila da joj pokloni napršnjak, jer kako će, jadna, šivati bez napršnjaka... Živjela je tiho u svom kutu, šivala krpice pjevušeći svojoj budućoj kćerkici nina nani i smiješila se sretno.

Ali onih pet-šest goropadnih, zlih staraca! ... Gospoja ih se Oliva naprosto plašila. Neprestano su nešto tražili, bunili se, protestirali! Jedan je, na primjer, zahtijevao da mu se svakog dana daje sedam suhih šljiva, zbog stolice! I to baš šljiva, za suhe smokve nije htio ni da čuje! Drugi je opet žvakao zelene borove iglice (jer da to čisti krv), a mokrio je po sobi "zbog zdravlja", htio je da živi "prirodno" kao i životinje u štalama, koje su upravo zbog toga i zdrave. Jedan je opet sakupljao sve na što je nailazio, kakve god prljave otpatke i zarđale stvari (tko zna zašto mu to može jednom služiti?), pa je kod sebe napravio skladište kojekakvog smeća. Prava pokora, bože oslobodi! Sama nije znala šta da radi "Javna dobrotvornost" s tim starim čudovištima? Konačno, i milosrđe ima svojih granica!

Doista, starci su kao kazna božja. Gdje god se nađu, smetaju. I odmah počnu razvijati svoju štetnu djelatnost, kao po nekoj dužnosti; oni neće da im se kaže da su se ulijenili u starosti, hoće da zarade svoj kruh. Zavuku se tvrdoglavo u svoje navike, kao u neke duboke rupe, i nitko ih više nije kadar izmamiti napolje, nego i umiru tamo unutra, nezadovoljni i posvađani s cijelim svijetom.

Svaki put kad je posjećivala ubožnicu, gospoja je Oliva ulazila sa strepnjom u ono krilo bivše austrijske tvrđave "Gospina baterija", gdje su živjeli starci. Tko zna što oni smišljaju u svojim opakim i sebičnim glavama? Onaj, na primjer, od sedam suhih šljiva mogao bi i ubiti, kad jednoga dana ne bi imao stolice...

Gospoja se Oliva zgrozi od gađenja...

Glas Lintrov ponovo se javi iz velike daljine. Ona osjeti slatku strepnju po bedrima: promazi joj se Lintrov glas oko nogu i obavije ih dahom neke tople sigurnosti, ovdje visoko, u tvrđavi njena doma, muža, ugleda... Ona je izvan dohvata, ona je uzvišena, čista...

Glavno, ona ga se ne boji, kao što se boji onih staraca... Ima na njemu nešto čisto i svečano, nešto sveto. Doista, kojiput joj se učini drevnim svecem što kažnjava žensku oholost, kao sveti Ivan Krstitelj. Vuče se živahno po svijetu, prionivši smjerno na sebe pokoru svoje hromosti, i štapom šiba nemilosrdno žensku pokvarenost. Ne tuče, nego razotkriva, razgolićuje lažnu svetinju i pokazuje svijetu što je sram i stid. Kuda stiže, suknje diže! Kao vjetar, pravedan i čist!

On je nosio u sebi nešto od njena prezira. Ona se već više puta pozabavila mišlju kako bi ukrotila u sebi svoje dostojanstvo, koje je tako oštro dijeli od njega, i privukla Lintra k sebi, u neku vrstu svetog moralnog saveza. Osjetila je najprije neodoljivu želju da na njemu izvrši čin milosrđa: to bi bio prvi dodir koji bi ga vezao uz nju zahvalnošću...

I doista, počela je o njemu voditi brigu bez njegova znanja, kao o djetetu bez budućnosti. Taj veseli starčić razbuktao je u njoj žar dobročinstva, a kako je gospoja Oliva bila sasvim neumjerena u plemenitim strastima, kojima kasnije pokoljenja dižu spomenike, ako ne u kamenu i bronzi, a ono u sjećanju, što je kojiput i trajnije od bronze i kamena, ona je, u svojstvu predsjednice, postavila odboru "Javne dobrotvornosti" zahtjev da se Lintro primi u ubožnicu bez uobičajenih formalnosti. Tu je, dakako, naišla na otpor gospođa iz odbora, koje su potegnule pitanje Lintrove zavičajne općine, krsnoga lista, pa čak i samoga identiteta.

On je bio došljak, vlaj, negdje tamo iz tužne sinjske krajine, a dolutao je ovamo prosjačeći, pa se od bogalja-prosjaka razvio, zahvaljujući svojoj veseloj prirodi, u instituciju usmene reklame za sumnjivu robu raznih sitnih preprodavača. Od osobnih dokumenata, toliko potrebnih građaninu našega stoljeća, on je posjedovao jedino svoj popularni i, u neku ruku, pjesnički nadimak Lintro. Tako su ga nazvali u djetinjstvu zbog hromosti, i osim toga jednog podatka ništa više o sebi nije upamtio; on je bio samo Lintro i mislio je da će mu to ime dostajati do smrti.

Međutim, nije dostajalo... Gospođe su se žestoko usprotivile zahtjevu predsjednice braneći ogorčeno stavak društvenih pravila, u kome izričito stoji...

No sada je i gospoju Olivu spopao sveti bijes milosrđa. Raspaljena sasvim osobitom, gotovo materinskom brigom o "onom jadniku", ona visoko digne kažiprst i izgovori zlogukim glasom sibile: "Bog će vas kazniti!"

Učinilo se prestrašenim gospođama da se u tom času dogodilo nešto u sobi, da je nešto prhnulo u zraku nad njihovim glavama, kao da se sam prst božji maknuo iz svog veličanstvenog mira i spustio se među njih da kazni njihovu okrutnost. One su odjednom popustile. Štaviše, požurile su se da priznaju svoju tvrdoglavost i da se pokaju.

Tako je gospoja Oliva pobijedila i strpala Lintra u ubožnicu. Ne kažemo uzalud "strpala", jer je u tom nastojanju bilo i nešto nalik policijskoj mudrosti, što su gospođe, kako su bile domišljate, donekle i nanjušile.

— Jeste li vidjele, moje gospođe, koja je to vještica? — govorile su gospođe poslije ove burne sjednice. — Govorite vi što hoćete, ali ona, bože mi prosti, ima nešto od vještice. Jeste li čule kako je nešto preletjelo preko sobe, kad je rekla da će nas bog kazniti? Umalo što se nije i svijeća ugasila...

— Ma da je meni samo znati zašto se ona tako zauzima? ...

— Gospođo moja, ja vam se čudim što pitate... Boji se da joj on ne digne suknju!

— Pak što da joj digne? I ona je žena "ispod", kao i druge... Kad smo gole, sve smo jednake — doda gospođa, sebi za utjehu.

— Jest, gospođo. Ali, ako je vještica? ...

Naklapanja. Praznovjerne bablje priče. Ništa one nisu shvatile. A gospoja je Oliva i htjela ostati neshvaćenom: tako je u dvostrukoj sigurnosti čuvala svoju tajnu.

Sad je bila mirna. Lintro u ubožnici, a djelo milosrđa pred licem božjim! Noge joj zadrhtaše od silnog zadovoljstva i koljena joj se razdragano poljubiše od osjećanja sigurnosti, kao sretni ortaci u tajanstvenom poslu. Osjetiše golu intimnost svoga stidnog zanimanja, kao aptisti iza zavjese, i upustiše se u sasvim nesputane i čak lascivne dodire. Ona osjeti burne orgije riječi po svojim golim nogama, golicanje i kikot mladića. Morala je žestoko stiskati bedra, da bi obuzdala žmarke sreće što su joj u bijesnim valovima plavili tijelo.

Bila je sada slobodna. Mazila je svoju slobodu kao mačkicu, šaputala joj, kupala se u njoj kao u toplom mlijeku. I sve je bilo milo, toplo, meko, Mike, Koke, Mikelin! Bimbilin mali, ludi, smije se pod prozorom, a eto ga sad na koljenu, na bedru, mazi se, krije se, škaklji, oh!... Gdje si, gdje si, mali, mali, Bimbilin, curica mamina?

Glasovi mladića vrve na ulici, bruje, grgolje mutirajući, prosipaju se kao orasi. A posvuda tužno vise suknje i šušte neutješno, udovički osamljene, nezanimljive. Zastave su spuštene i jedra skupljena: ne jedre ohole galije. Miču se šutke na krakovima, kao smiješni dvonogi kukci. Nema vjetra... ha, ha, ha... Likuje gospoja Oliva.

Ne prolama se više po uglovima: "Ljudi, žene, čujte anđela mene! Kuda stižem, suknje dižem! "Vihor je prošao. Sad je mir. Sad može i sama bez strepnje izaći na ulicu sa svojom tajnom pod naborima zavjese... Lintro je spustio štap u ubožnicu, zabio ga u zemlju i drži se njega kao nepomične, čvrste osovine oko koje se svijet okreće; učvrstio se u sigurnosti, do smrti.

Lintro je zabio štap u zemlju, podupro njime bradu i sluša bez zanimanja buntovne razgovore staraca. Svejedno mu je što oni govore. Njega su tu ugurali protekcijom. Rekli su mu da nema pravo na ubožnicu, no ipak, pošto se gospoja Oliva tako zauzela, primaju ga, ali... Da, sad je tu, i ne bi se htio zamjeriti.

Slabo jest, to je istina; malo graha o podne, dva lista blitve uveče, ujutro tri suhe smokve i zalogaj kruha... Da, tako je, zato je i naopako. Kakvih je on riba pojeo kad je zarađivao, pa ovnujskih glava, krumpira, bakalara! Ali i zrno graha i list blitve sigurni su tu kao dan i sunce na nebu. Kad svane, on ima dan pred sobom, utvrđen kao program svečanosti, sa svim tačkama, i sve se odvija redom, tačno i sigurno, a svaku tačku očekuje s interesom kao novost, čak i s radošću. A koji put ima i iznenađenja, kupusa i krumpira, leće s kostima, a za Uskrs bila je i juha i noge od ovna.

Njegove noge sada miruju. Počivaju u hladovini, nemoćne, zaslužne, kao stari, vjerni konj nekog glasovitog vojvode. Nad njima vjetar sanjivo šumi u borovima, kao da im svakim dahom odaje priznanje za sve prevaljene prostore, kao da im cjeluje umorna koljena, što su se uzaludno nahodala po tom svijetu ludom i nesmiljenom, i sada su skromno i ponizno ušla pod okrilje sna i odmora, kao u tiho predvorje smrti. Tu im je krov i odmor i komad prosjačkoga kruha, bez vike i komedije, bez lakrdijaštva i prebijanja od ugla do ugla "ljudi, žene, čujte anđela mene"...

Ali što je bilo potrebno gospoji Olivi da jednog dana bane u taj mir? Što joj je trebalo da izaziva to jadno zadovoljstvo, ponizno prostrto u prašini pred njenim moćnim nogama, previjajući se od zahvalnosti?

Starci su se grijali u zaklonu iza vanjskog bedema tvrđave na slabom zimskom suncu, ohlađenom od kiša i hladnih sjevernih vjetrova, i naklapali svoje tužne i uzaludne razgovore o svim zlima kojima su izloženi tu u ubožnici.

— Da je meni samo sedam 'iljada, išao bi' ja u Ameriku, pak zbogom lipa naša!

— Sedam 'iljada? Nemaš ni sedam šljiva za, recimo, ljudski poć od sebe...

— Ma govorim, kad bi' imao...

— Eh, kad bi imao! Kad bi' ja imao samo adresu od ćere u Americi!...

— A zašto ti ona ne pošalje štogod? Govoriš da je bogata...

— Kad su joj bratova dica pisala da sam ja umro, pak šalje njima.

— A tebi krst za dušu! — reče Lintro, gotovo podrugljivo.

— Poslala je ona njima, moj Lintro, meni za sprovod; i to su mi ukrali. I krst za dušu su mi ukrali.

— Šalju i drugi Amerikanci za ovo naše ubožište, pak sve popapaju one šjore gospoje od Dobrotvornosti.

— E, da. Jerbo smo mi prostaci. Što će nama dolari i fina roba i postole "ameriken šu" s potplatima od gume?

— Neka mi dadu što je moje, pak ću ja znati što će mi!

— Roge će ti dat! One s tim pokrivaju svoju šporkicu...

— Pa kad im se one suknje užežu...

— To zna Lintro, on im diže suknje... Kako ono, Lintro: "Kada stignem, suknju dignem?"

Nastalo je malo, pakosno veselje: otkrili su tačku svoje cinične, muške nadmoći, i uživali su u njoj. Tresli su se i kašljali od smijeha, kao da ih je odjednom zahvatilo neko obijesno ludilo, pa ih zakovitlalo, kao što vjetar kovitla mrtvo jesenje lišće i diže ga visoko u zrak, u bezbrižnost i mladost, da zatreperi još jednom prije smrti na suncu, prema plavom vedrom nebu, kao za šalu.

Lintro se nije smijao. On je jedini opazio gospoju Olivu kako im prilazi, puna neke svečane prijaznosti, kao da prilazi dječjoj igri, s darovima dobrote na licu. Starci su još kikotali kad ju je on pozdravio, gotovo bez glasa ponizno. Nastao odjednom muk i tišina, kao da je učiteljica ušla u razred.

To su bili dobri znakovi, koji su ohrabrili gospoju Olivu. Ona je s tremom dolazila ovamo, kao da se upušta u neku neizbježivu pustolovinu. Pratila ju je, doduše, upraviteljica ubožnice, mršava i stroga opatica, koje su se starci bojali, ali za njenu vrstu straha upraviteljica joj nije bila ni od kakve pomoći. Odlučila se napokon da dođe vidjeti mirnog, šutljivog, spašenog Lintra (kako ju je izvijestila upraviteljica), da vidi vlastitim očima to čudo svoga milosrđa i da primi sama njegovu zahvalnost kao nagradu za svoje djelo.

To su sve bili "javni" razlozi njena dolaska, to jest razlozi koje je smjela nanesti a da se ne izloži težem ogovaranju, nego da je proglase oholom i samoljubivom, kakvom su je, uostalom, i smatrali. Ali kad je prilazila, žmarci su je podilazili od nogu pa naviše, gdje su se slijevali u jednu strašnu matičnu struju što je rušila u njoj svaki razuman otpor i gurala je, vukla ovamo, kao što neke ljude privlače mračne dubine i ponori. Ona je znala da dolazi izazivati sudbinu, i to joj je pružalo onu suludu nasladu kojom se opijaju svi pustolovi kad polaze u nepoznato.

Približavala se Lintru kao što krotitelj prvi put prilazi ukroćenoj zvijeri. Smiješila mu se laskavim osmijehom, koji mu je još iz daljine pružala kao mito za očekivanu krotkost i poštovanje s njegove strane. Ona je željela sporazum i mir gotovo (eto, čak!) i na bazi ravnopravnosti; ona je pošteno uložila svoj udio: odrekla se pravde zbog milosrđa, ona se žrtvovala, te je sada s pravom očekivala Lintrovo priznanje. Priznanje svoje sigurnosti, svoga imuniteta u njegovom "kažnjivom prostoru", na dohvatu njegova štapa; htjela je da se utvrdi ta njena prednost, da se zna da je ona jedina, jedina, nepovrediva i odabrana! Ona, između svih žena, uzvišena!

Starci su se smijali u šaku: očekivali su na koncu Lintrovu bravuru, No gospoja je Oliva s blagonaklonom ozbiljnošću slušala Lintrovo besmisleno naklapanje, i osjećala se počašćenom. Ona je, štaviše, trijumfirala u sebi gledajući ga kako se napreže da je odlikuje i uzveliča, pa je svakiput kad bi je spomenuo ili makar aludirao na nju, lako kimnula glavom u znak odobravanja i zadovoljstva.

To je Lintra toliko obezobrazilo te je postao sasvim neumjeren. Stao je mljeti koješta, potpuno nesuvislo, kao da je poludio. Nizao je neke čudne, izmišljene riječi bez ikakva smisla, jer sad je već htio i nasmijati gospoju Olivu; počelo ga je zabrinjavati njeno svečano lice (nije znao srdi li se ona), pa s vrlo izrazitom gestikulacijom završi svoj program nekom šaljivom pjesmicom o Mari i Jeli, koju je ončas improvizirao. To jest, kako su se Mare i Jele s momcima splele, pa kako se usrdno pletu, ne vide tetu... a teta sa štapom doleti, pa hop! — po Mari i Jeli ožeži, opleti... I kako se razmahao živo, kao da se ponovo uhodao u svoj stari, lakrdijaški stil, kao da se nehotice zaletio u omamu i pao u zanos bezbrižnog uličnog života "ljudi, žene, čujte anđela mene, kuda stižem suknje dižem!", i doista poleti negov štap gospoji Olivi pod suknju i diže je visoko, do grla!

Gospoja je Oliva bila još toliko prisebna da je pala na ispružene ruke upraviteljičine, i zatim se onesvijestila.

Starcima je zapeo smijeh u grlu! Lintrova je bravura bila vratolomna, Oni su istog časa vidjeli da prisustvuju njegovoj katastrofi. Gledali su ga kao čovjeka koji je pao s kruništa tvrđave i razmrskao se tu kod njihovih nogu...

A on sam spustio polako štap na zemlju, kao neki bojovni mač kojim je upravo probio aždaju, pa se, kao slučajni heroj, zagledao u nedoumici, u onesviještenu gospoju Olivu nikako ne shvaćajući strahotu svoga čina, Pak što? Kuda stižem, suknje dižem... Zar je u tome neka uvreda? Ne, nikako nije shvaćao...

Gospoja Oliva nije više izlazila iz kuće. Bila je osramoćena, izjednačena, uništena. Mrtva. I htjela je umrijeti. Ali prije smrti htjela se još naslađivati djelovanjem kazne...

Ponovo je slušala Lintrov glas po ulicama "ljudi, žene, čujte anđela mene", ali glas smalaksao i izgubljen, kao potamnjeli glas glumca koji se zauvijek oprašta od publike. Ona je pratila sa zadovoljstvom to tiho umiranje kako kruži po gradu, bez kruha i krova, kao da vapije i traži pod hladnim zimskim nebom malo, toplo mjesto, gdje bi se konačno smirilo i izdahnulo. To je bila jedina satisfakcija koju je mogla dobiti za svoje crno razočaranje i jadna naknada za izgubljeno slatko sanjarenje nad svojim golim koljenima.

Nitko nije znao što je ona izgubila. Tajnu je sačuvala, a izgubila je sve. Taj ju je glas samo sjećao nekadašnje sreće. A bilo je nešto slatko u toj pustoj, samotnoj, hladnoj tuzi kad bi se kroz zimski zrak i ledeni vjetar javio Lintrov glas iz daljine. Kao glas prošlosti i slatkih uspomena...

No i taj je glas utihnuo jednoga dana; Lintro se više nije javljao. Kad su zapuhale strašne zimske bure nekoliko dana redom te su se i vode smrzavale i padale mrtve ptice od studeni i žeđi, našli su jednog jutra Lintra u zaklonu iza tvrđavnog zida, nedaleko od onog mjesta gdje je gospoji Olivi digao suknju, ukočena i mrtva, Zakopao se u suhe borove iglice, da bi se zaštitio od ledenog vjetra što je urlao tih noći nad gradom, i tu se skvrčio i umro.

Našli su ga starci iz ubožnice, koji su ga i nosili sutradan u sprovodu. A sprovod, koji je išao na trošak "Javne dobrotvornosti", bio je ogroman i svečan, s mnoštvom vijenaca od palminih grana i kržljavog zimskog cvijeća bez mirisa. To je bio znak zahvalnosti udovica i žena za pokojnikovu veselost. I načelnik se htio za nešto odužiti, pa je odredio, uz prigodnu šalu, da u sprovodu svira općinska limena glazba vesele koračnice, koje bi sigurno i pokojnik želio da su ga mogli pitati.

Gospoja je Oliva gledala sprovod iza pritvorenih perzijana i plakala. Na crnom poklopcu mrtvačkog sanduka ležao je stari Lintrov štap simbolično i tužno, sam i napušten, kao sirota; tako djeluje sirotinjski i osamljeno, simbolično i tužno osedlan konj u pogrebnoj povorci svoga gospodara. Gospoja se Oliva gušila u plaču. Za sandukom su išle suknje, kao udovice. To nepregledno mnoštvo ucviljenih nabora odmahivalo je tužno posljednje pozdrave... I gospoja Oliva posegne za svojom suknjom i odmahne za pokojnikom: "Zbogom, zbogom, jadni Lintro"...

Sve je bilo mrtvo. I pusto. Željela je Lintrov štap, i dali su joj ga. Ona ga je pobožno okitila vrpcama i cvijećem i čuvala ga kao moći svečeve u ormaru, među svojim svilenim rubljem.

Noći su zimske beskrajne i mračne, u njima vjetrovi urliču i kiše pljušte, a sna nema dovoljno za cijelu dugu noć, pa se često činilo gospoji Olivi da kroz huku vjetra čuje glas "ljudi, žene, čujte anđela mene!" i pokrivala se preko glave od straha, Ali glas se jednako javljao i pod pokrivačem... "čujte anđela, anđela, anđela"... Otvarao se ormar sa škripom, a iz njega izlazio Lintrov štap i hodao bučno po kući, kao da traži vrata u mraku: odazivao se vjerno glasa svoga gospodara...

Gospoja je Oliva budila muža i silila ga da osluškuje; on je čuo samo vjetar i kišu i govorio joj da je luda, pa je spavao dalje bez briga i straha, i opet je ostavljao samu. Ona ga je mrzila.

Dala je odslužiti bezbrojne mise za upokoj Lintrove duše, a sama se bacila na još neviđenu pobožnost i milosrdna djela, te su je već u gradu smatrali sveticom.

Ali glas se jednako javljao:

...Čujte anđela, anđela, anđela, anđela... i tako svu noć.

"A možda je on doista sada anđeo?" — sine joj jedne noći misao i ukoči je od strave. Osjećala je već ognjene štapove kako je šibaju po golom tijelu u najdubljoj jami paklenoj i vidjela Lintrovu dušu kao bijelu golubicu kako lebdi nad ognjem, obasjana sjajem nebeskim.

PRAH

Ah, pozna ga, pozna ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-Kiu, Kiu-Šiu, Šiu-Micu, zavojevač kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao! Na ovom ovdje n ima neki akcenat, neki mig, nešto rečeno, a neizgovoreno. Oh, n, n, kakve uspomene!

Poznajem vas, gospo, poznajem vas — po vašem n! A što sada hoćete od mene nespretnjaka, od mene čudaka, osobenjaka i sakupljača starih ključeva? S tim ste me riječima i ostavili pred deset, ne, pred jedanaest godina, zar se ne sjećate? Pred jedanaest godina dobili ste napadaj histerije i plača i lupali ste nožicama po šljunku (onda je ovdje bilo čistog, bijelog šljunka po ovim stazama, pred jedanaest godina) i vikali ste: što ćeš mi ti s tim starim ključevima, ti... (Ah, kako je tada bila lijepa, bože moj!) Stara Lucija vas je čula gore u kući i pitala me poslije: "Šjor Tonko, a što je ono bilo sinjorini Ani?" "Sinjorini Ani?" rekao sam. "Ubola se na list od palme..." "Jerbo je spominjala ključeve", promrmljala je Lucija, "zato pitam."

Znala je stara Lucija što je, i znala je da nije zbog palme, ni zbog ključeva. Znao sam i ja da nije zbog ključeva. Da sakupljam ključeve, to ste znali i ranije, to je znao svatko, cijelo mjesto, a ipak ste se sa mnom zaručili. Cijelo je mjesto meni prodavalo interesantne starinske ključeve, pa i vi, i vi sami, gospođo, poklonili ste mi onaj krasni venecijansko-gotski ključ, koji je bio ures i kralj moje zbirke! (Oh, Ana!)

Nije, ne, bilo zbog ključeva, lijepa gospo, nego zbog geometra. Zbog geometra što nam je došao mjeriti zemlje. Zbog druga, druga geometra! Otuda histerija i plač i lupanje nožicama po šljunku! I peticu ste tada slomili, pa smo slali Luciju postolaru da je popravi da biste mogli otići kući. Morali ste čekati Luciju da se vrati s cipelicom (mala bosa nožica!), pa ste sjeli na klupu među oleandrima i šutjeli ste srdito, jednu riječ niste više htjeli progovoriti sa mnom. Osjećao sam se kriv; što sam ja onda, jadan, znao za geometra! Mirisali su oleandri iznad vaše glave, ali vi niste osjećali toga mirisa. I zbog toga sam se osjećao kriv, što vi ne osjećate taj opojni, ljubavni miris od koga se uzdiše. I ja sam uzdisao zbog vaše srdite šutnje, zbog mirisa, zbog svoje krivuje, koje nije bilo (kako si bila okrutna, Ana!) i pao sam na koljena pred vas, molio vas za oproštenje, odricao se ključeva, obećavao... i htio vam poljubiti nožicu u prste, a vi ste me tom istom, netaknutom, nepoljubljenom nožicom grunuli u prsa i oborili me u šljunak na stazi. Doslovno-odgurnut, odbačen, da bih napravio mjesta geometru.

Kako vas je zapazio kroz svoje teodolite i smotao u kožnatu pljosku svoga metra, ne znam ni danas. No poludjeli ste bili za njim. Nije vas bilo stid iščekivati ga, udešavati susrete (o svemu se tada na sve strane govorilo, a mene je bilo stid, Ana), a kad je završio posao i otputovao, odjurili ste za njim bez stida... A kasnije, kad je došao rat, čak ste htjeli za njim i u šumu otići! Obući hlače i biti partizanka!

Kad je Lucija donijela cipelu, otišli ste, ostavili me bez jedne riječi, bez stiska ruke. Nikad vas otada nisam vidio. Kad je svršio rat, rekla mi je Lucija da ste se ipak udali za geometra. Ona mi je rekla da ste ga uhvatili ušljiva i izgladnjela (oprosti, Ana), i da ste ga oprali i nahranili, istucali mu uši i povukli ga k sebi u krevet (oh, Ana, Ana, ja sam tada plakao zbog tebe!), a onda vas je i registrovao kao svoju drugaricu.

A što sad, što sad hoćete s tim pismom? S ovim en poput krila u galeba? Da se možda rugati ne kanite... geometrijo?

Sjedio je na onoj istoj klupi u vrtu, kraj staze koja je nekad bila (pred jedanaest godina) posuta bijelim, čistim šljunkom, a sad se crni od gole, blatne zemlje. Oleandri su se rascvali i mirišu kao i onda kad je ona tu sjedila. On uzdahne u sebi, u sjećanju.

Ne znate vi, gospo, da sam se razbolio onda kad ste otišli i da sam buncao o vama u groznici, da sam vas zvao... Buncao sam da ću baciti sve ključeve, osim onoga što ste mi vi poklonili, ključ od raja... Lucija mi je kasnije pričala da sam spominjao ključ od raja... Ona je mislila da umirem, da mi je duša već na onom svijetu, pred rajskim vratima i da razgovara sa svetim Petrom. A ja sam tražio ključ od raja, vaš ključ (ti si bila raj, Ana, moj raj), s kojim sam htio otključati i zaviriti u vašu okrutnu, vašu strašnu dušu. Kad sam ozdravio, nazvao sam ga ključem od pakla i objesio sam ga ondje gore, o čavao ispod prozora, gdje je prije visio kavez s kanarincem, koji je uginuo za moje bolesti, zaboravljen ondje pod prozorom. Objesio sam tako ključ od vrata paklenskih izvan kuće, ne bi li po noći došao po njega onaj vrag što živi u vama... Gledao sam svako jutro, visi li još pod prozorom, i, eto, jedne noći vrag ga je odnio.

Htio sam ti pisati, Ana, da ti nisam ja vratio taj ključ, nego da ga je vrag, tvoj vrag... Oprosti, nisam znao što radim. Lucija mi je poslije rekla da sam ti ja sam poslao taj ključ, da ga je ona sama nosila na poštu, a ja se ne sjećam, ničega se ne sjećam, bio sam kao lud od žalosti.

Čekao sam vas, gospo, čekao, dvije godine samo vas čekao. Nabavio sam i ploču J'attendrai toujours... i svirao samu ploču dan i noć i plakao sam uz nju, čekajući vas. Niste došli. Jedanaest je godina prošlo i niste došli — i što sad želite s ovim pismom?

Pismo je držao u ruci, neraspečaćeno. Mali, bijeli, nježni pritisak na dlanu, kao da Anu dodiruje, bijelu, nježnu, dobru Anu iz prvih dana ljubavi. Smiješila se Ana na dlanu, mirno, krotko, pokorno, kao da mu se sva poklanja, sa svom svojom bjelinom, svom svojom tugom i razočaranjem, s tim umornim, malaksalim rukopisom i s ovim n, koje kaže pokajnički "oprosti". Ali još nije smogao pokreta da raspečati pismo, još su oleandri strašno mirisali sumnjom, starim bolom, histerijom, tu, na klupi... A ključa nema rajskog da raspečati to nebo na dlanu, taj pakao u ruci, ta podmukla vrata neizvjesnosti... Ključ je odnio đavo one noći ispod prozora...

Sav je drhtao od uzbuđenja. A govorio je: "Komično! Ona mi piše! Komično! Ana mi piše! Smiješno!" Htio je zamisliti njezino razočaranje, neuspio brak, tugu, čežnju za njim i molbu, direktnu, poniznu molbu, neka joj dopusti da se vrati... Ali tek što bi se počeo gibati taj sretni hod mašte, taj živi žmarak naknadne sreće, koja je stoga bila dvostruka, velika, ovjenčana pobjedom, javljao se protuvjetar i razgonio opojni dim trijumfalne svečanosti. Ostajalo je samo pismo na dlanu, neizvjestan podatak, siromašan povod za svu tu galamu u njemu, tu uzbunu što ga je trgla iz mirnog sna jednog tihog života pod pokrivačem rezignacije, jedanaest godina debelim.

Ču Lucijine papuče gore po hodniku i turi pismo pod košulju. Trgne se odlučno i ustane. Tvrdi ugao kuverte bocne ga pod lijevu sisu i istjera mu uzdah. Ali je ipak pošao. Pošao je da se zatvori u svoju sobu, da tamo otkuka svoje novo stanje. Staro stanje, izvađeno iz ormara sjećanja, gdje su ga moljci zaborava zobali jedanaest godina kao neko skupocjeno svečano odijelo koje nikada nije obukao. Sada je odjednom izašlo na sunce, izrešetano rupicama, nagrizeno zaboravom, čudno prazno i staro, a ipak djeluje ljuto u mirisnoj atmosferi tih oleandera; na mučnoj stazi jedne prošlosti s koje je vrijeme ispralo svu bjelinu.

Bila je bijela Ana. Bijela gospa od snijega, od šećera, od oblaka, bijela od tlapnja, od iluzija, od njegove bijele, pobožne ljubavi. A onda ste se odjednom istopili, gospo, pred mojim očima. Ostala su samo bijela mjesta, bijele praznine, bijele, lepršave uspomene što domahuju iz daljine bijelim rupčićima odlaska.

Mahao sam vam ručnikom s balkona, gospođo, onog ranog jutra kad ste odlazili. Imao sam dalekozor na očima, otkrio sam vas na palubi, naslonjenu na ogradu. Gledali ste moje mahanje kao i svakog jutra dotada, kad ste ustajali i izlazili na prozor da primite moje jutarnje pozdrave, na koje ste uzvraćali svojim pozdravima. No tada, na parobrodu, odlazeći zauvijek, niste mi uzvratili. Izvadili ste bijeli rupčić iz torbice i obrisali ste nos. To je bio vaš oproštaj sa mnom.

Onaj ručnik i dalekozor još su stajali na posebnoj polici, obloženoj bijelim papirom. I nisam vam prestao mahati, madame, za svih ovih jedanaest godina. Pozdravljam vas svako jutro s balkona (ti si, Ana, još uvijek moja jutarnja molitva), a mjesto vas odzdravlja mi vaša stara, luda tetka Roza s onog istog vašeg prozora.

On zatvori prozore, na koje je udarilo teško ljetno sunce, povuče perzijane, i soba se uvije u blagu, korotnu polutminu. U tom polumraku, kao da otvara kasetu s fotografskom pločom, on oprezno otvara kovertu i izvadi pismo. Pretamno je bilo da bi ga mogao čitati, zato pričeka da mu se oči priviknu.

Što hoće? Ključ sam joj vratio, ja nemam ništa njenoga. Možda drug geometar nešto želi? Možda preko nje drug geometar nudi mir i moli da mu oprostim za sreću koju mi je oteo i sam je uživa?

Sretno ti, druže geometru, samo ti uživaj! (Jer njima se govori ti, sami su tako zapovjedili). Ja nisam nesretan. Naprotiv, učinio si mi... (Oprosti, Ana, to samo njemu tako govorim da mi se ne smije. Ti znaš što osjećam.) Učinio si mi, druže...

"Dragi Toni, pisalo je u pismu, čudno mi je i samoj što ti se javljam posilje svega... i nakon toliko godina. Imam jednu veliku molbu na tebe i nadam se da mi je nećeš..."

Njegovo lice obli sjaj velikodušnosti. (Tebi da odbijem, draga Ana! Reci samo, reci...)

"...Nakon pet godina uzaludnog čekanja, kad smo već bili izgubili svaku nadu, rodio mi se sin!"

Dvaput je pročitao rečenicu, a shvatio je tek treći put, kad ju je u sebi ponovio, rasvijetlio, pretvorio riječi u stvarnost. Pet godina čekanja! Lijepo! Na prozoru ste čekali s geometrom da doleti roda! Ah, to vi zovete čekanjem?

Bio je zloban ciničan, i svidio se sebi. Osjetio je na licu adekvatnu grimasu i pođe da je pogleda u zrcalu. Bila je to tužna maska razočaranja, preko koje je silom navukao ironiju kao krivu rukavicu, pa mu se lice čudno izobličilo kao u krivom ogledalu. No njemu se dopalo. Mislio je da je to onaj osmijeh što satire protivnika. Oprezno prenese svoju grimasu preko sobe, uzdignute glave, kao žongler što nosi flašu na nosu.

Čekanje, čekanje... mrmljao je pun gorkih, uvredljivih slika. Ali da vidimo i "molbu"?

"Ti znaš, Toni, kakvi su oni (znam, drugovi), a ja ne bih htjela da mi dijete ostane bez krsta. Oni sve samo ,registriraju'... Hajde, za vjenčanje nisam marila (to znamo da nisi, nije ni potrebno za — čekanje), odrasli smo, razumni (to je pitanje?), znamo što radimo (i to je pitanje!), ali ovo nevino, malo stvorenje... da vidiš kakav smiješan nosić ima!... što ono jadno zna za našu politiku? Mogao bi mi kasnije predbacivati... pa sam mislila... Ovdje se nemam kome obratiti, sve sami... znaš (znam), a ti si mi ipak ostao blizak i drag, kao brat (hvala, sestro), pak sam odlučila da ti se povjerim i da te zamolim da budeš kum mom malom... Hoćeš li, Toni? (Hm...) Moj muž o tome ništa ne zna. Mi ćemo to obaviti ujutro dok on bude u uredu, već sam sve uredila s dum Vinkom. A mužu sam rekla da ćeš nam ti doći u posjete na dva-tri dana, da vidiš maloga, a on je rekao: ,Neka dođe.' Znaš, on tebe cijeni, kaže, ,iako je jedan od onih, nije surađivao s okupatorom. To je karakter'! On, znaš, sve na politiku, koji put mi dodije (ma nemojte?), ali je inače dobar i fin, ne bi ni muhu ubio. Samo, što ćeš (ja? ništa!), bio je četiri godine u šumi, treba vremena dok se opet privikne na mnogo toga, bez čega mi ne možemo. Molim te, Toni, da mi ne odbiješ ovu molbu! (Hm...) Ako pristaješ, samo mi brzojavi kada dolaziš. Srdačno te pozdravlja — Ana.

P. S. Sakupljaš li još ključeve? Imam za tebe jedno iznenađenje!"

I ja za tebe! reče naglas, zgužva i odbaci pismo. Ružan mu se osmijeh pojavi na licu. Obigravao je najprije, kao omali nestašni đavo, oko usana, oko nosa, skoknuo sad na jednu, sad na drugu stranu lica, škakljao, drmao, budio te mlohave crte, te uspavane, tužne nabore, te lijene, ovješene kesice, uzbunjivao, podizao na ustanak. Lice je oživljavalo, budilo se iz tupe, dugogodišnje ukočenosti, potezalo se, pokretalo, igralo, a smijeh je rastao sve više, sve neobuzdanije; razbio je i porušio sve ustave i brane namještenih, grčevitih grimasa i razlio se nezadrživo i pobjedonosno po licu kao poplava. Smijeh je tresao tu blijedu, glatko izbrijanu masku, pravi živi smijeh, sa svom silom ubitačne pakosti, koja je rušila u njemu sve obzire i pristojnosti, sve sentimentalnosti i male boli, iz kojih cure potočići suzica. Smijao se psovački gromko i teško, primitivno, proždrljivo, roktavo kao svinja. Bilo je u tom smijehu nešto gadno, neljudsko, neko strašno, osvetničko uživanje.

Ustane, digne zgužvano pismo s poda, poravna ga pomno i poklopi knjigom. Zatim zovne staru Luciju i pošalje je na poštu s brzojavom: "Dolazim sutra — Tonko."

Parobrod je mirno klizio po glatkoj vodi, a starica je pričala, pričala... Pričala je o sinu koji je bio u borbi, pak se oženio i sada je u Splita "na položaju"... Ide mu u posjete. A ima sina od dvije godine, zlato moje, a dijete, prosti mi bože, nekršteno! Ah, moj šjor Tonko, strah me je da se, ne daj bože, djetetu što dogodi, pa kako će, nekršteno čeljade, bože mi prosti, kako će, recite, onekršteno ugledati lice božje? I kakvi su ovi, i kako je i njen sin, dobar kao kruh, ali je isti kao i oni, pak sve govori da je sve samo priroda, priroda... A tko je stvorio ovaj svijet, ovo sunce, i ljeto i zimu, i ovo more i ove dupine u moru, recite i sami, šjor Tonko, kako je mogla ta priroda sve ovo stvoriti, da je sve to tako uredno i sve na svojemu mjestu? Ajme meni, ja ništa ne razumijem, brižna, nego gledam ono djeteta, zlato moje, bez blagoslova, pak mi same suze dohode na oči, moj šjor Tonko...

On je šutio. Ozbiljnost kojom je starica govorila o sudbinskoj važnosti krštenja bacila ga je u razmišljanje i zabrinutost. Odluka mu se praćakala u mreži vrlo zapletenih misli, koje je starica još više zamrsila, To su ipak svete stvari! A u njih se nije volio miješati.

Osjeti tremu i kajanje što se odazvao pozivu. No ipak, dijete će se krstiti, on neće dirati u krštenje. Čast krštenju i moje puno poštovanje! Čak, štaviše, obavit će ga za geometrovim leđima, tiho, bez sukoba, bez galame, s podsmijehom u srcu i s radošću. A ono poslije... to više nema veze s krštenjem.

Riješio je pitanje savjesti i ponovo se veselio podvali, Bog će je shvatiti i nagraditi, on je na njegovoj strani. I Ana. Bog, on i Ana protiv, geometra, lukavo, fino, tiho, iza leđa, diplomatski, bez vike i glasnih ovreda. Diplomatski će on i Ana krstiti geometrovo dijete... hi, bi, hi, smijuljio se u sebi, uživajući.

Laskalo mu je Anino povjerenje. Zove ga kao saučesnika protiv muža, Usudio se iz toga razvijati neku nadu... Kaže, koji put mi dodije. Političar! Zalepršala je u njemu Ana, bijela, nekadašnja, njegova. Ana u potajnom dogovaranju, u šaputanju, u migovima i zajedničkoj tajni. Osjeti Anu u toj tajni kao u tamnoj sobi, svu drhtavu, ustreptalu, neotpornu, spremnu da mu se preda, pa šapuće jedva čujno i zove ga u zagrljaj. Naježi se od milja i strese se, kao da mu je tijelo zajecalo.

— Preskočila vas je smrt — reče starica.

— Kako? Smrt? — upita strogo, zatečen u sanjarenju.

— Da, kaže se — reče starica izvinjavajući se — kad se netko strese, da ga je preskočila smrt. A tko zna je li to istina?

— Smrt? Nije volio da mu se sada miješa ta riječ u ovo raspoloženje. Pretijesan mu je bio i ovaj jedan život za svu silu užitka što ga je čekao tamo, sutra ujutro, kad ostanu sami, on i ona, udruženi zavjerom.

— Pasti će vam dar, šjor Tonko, upozori ga starica, pruživši ruku da zadrži paketić što mu je kliznuo s koljena. — Što vam je to, dar?

— Da — reče srdito i odgurne joj ruku, da ne bi dotakla zamotuljak; sam ga uhvati u padu.

— I ja nosim sinu ovo malo grožđa — i pokaže pokraj sebe omašnu košaru. — A više će ga ona pojesti, nevjesta, nego on, jadan. Nema kad ni jesti. Samo trči uokolo.

Da, dar, reče u sebi, a lice mu se ponovo počelo grčiti od unutrašnjih lomova, kao ono juče kad je donio strašnu odluku. Dar — darmar, bomba, od koje ćemo se sve troje razletjeti, svatko na svoju stranu. Kad bi ti znala, govorio je starici u mislima, kakav je dinamit tu unutra!

Nevelik paketić, pomno umotan u bijeli svileni papir i dvaput svezan unakrst širokom svilenom vrpcom crvene boje (boja će se svidjeti geometru, pomisli podrugljivo), ležao je nedužno između njegovih koljena, kao milo djetešce u kolijevci, uronjeno u pjenu od svile i čipaka, ukrašeno žarkim crvenilom trake... eto, upravo opremljeno za krštenje. I on stane ljuljuškati to svoje opasno čedo na koljenima i tepati mu u mislima: čekaj, čekaj, mali moj, najprije ćemo radost učiniti tati, krstit ćemo bracu. Onda ćeš ti leći u kolijevku k braci da bismo i mamu razveselili... Jer mami će biti drago da te opet vidi, a tata će skakati od veselja kad te upozna, i na koncu ćemo svi zaplesati i biti veseli, veseli...

— A što lijepa nosite na dar, šjor Tonko? — Starica je bila radoznala.

— Ah, sitnice, što se već stavlja djetetu u kolijevku, a raduje i roditelje i dijete. Zvečke, zvečkice... I zvončiće.

— Zvončiće, to je lijepo. A moja su se djeca igrala s kutijama od šibica, pak bi žigice prosuli... — glas joj presiječe oštar vrisak sirene. Parobrod je ulazio u luku.

Na obali se opažala vreva. Svaki dolazak parobroda značio je neku malu svečanost u našim lukama; osobito u ovim poslijeratnim godinama kao da se odjednom osjetila potreba za nekim jačim gibanjem nakon četiri godine svakakvih stega i ograničenja pod okupacijom. Ljudi su dočekivali brodove s bezrazložnim nestrpljenjem i radoznalošću, čak i ove male vicinalne parobrodiće sa obližnjih otoka čekali su s uzbuđenjem, kao da im donose neki neočekivani susret, neku iznenadnu radost, koja je bila negdje zaostala da bi ih, eto, upravo sada iznenadila.

Bio je nemiran. U toj vrevi na obali među onim glavama što se nemirno vrpolje, ziblju, okreću, kao da se neki šašavi vjetar s njima poigrava, nalazi se i njena prpošna i kapriciozna glava s nekim mislima... S kakvim mislima? Ipak, zašto ga je pozvala (baš njega!) u tu zavjeru protiv geometra? Zašto ga je povukla u tu zajedničku tajnu i probudila u njemu osjećanje... osjećanje... kao da ga zove na neko tajanstveno, osamljeno mjesto, gdje će biti posve sami i... šaptati kao urotnici? A on i sam sprema svoju urotu (svoju vlastitu, grdnu, osvetničku, da će se pamtiti!) s tim paklenim strojem u nedužno-bijelom, svilenom papiru i s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojnom bombom, tempiranom za sutra ujutru, poslije krštenja... Bit će radoznala, gorjet će od nestrpljenja... Razmotat će paket, pogledati dar od kuma (kuma!) i — pras! Prasnut će bomba i zemlja će se potresti od zadovoljstva.

Tresao se od straha. Ne od bombe, nego od Ane. Govorio je neke misli u sebi, ali to su bile samo riječi, ne misli, misli su se skupile, zavlačile se jedna u drugu, krile se pred Anom.

Ana stoji tamo na obali i čeka. Čeka njega, atentatora, podmuklog ubojicu raširenih ruku (Ana! Ana! Ana! jecao je u sebi) s vedrim povjerenjem i s osjećanjem olakšanja: odazvao se, odazvao se Toni! (Toni, ni, ni, ne ui! — no, ona to sada govori, ne piše...) i s kajanjem što vara muža miješa blagu simpatiju prema njemu, ubojici, možda čak i tihu, uplašenu ljubav, što se nesvjesno probudila u njoj nakon jedanaest godina tvrdog, mrtvačkog sna. Jer zašto bi ga inače zvala, zašto? Možda je i cijeli taj komplot s krštenjem samo izlika...? On se sav u sebi oblizivao nad tom mogućnošću i gotovo zaplakao od sreće. A nosi bombu na dar toj svojoj ludoj, nenadanoj sreći! Koja nezahvalnost! I ludost!

Htio se osloboditi, odbaciti taj glupi, pakosni teret, što mu je sada odjednom tako teško legao na savjest: podlac i cinik, što grohoće iz paketa glupo i zločinački. No kako da to uradi neupadno i diskretno, da izbjegne radoznala pitanja i komentare? Hoće li potonuti? Položi dar na sam rub ograde i pusti ga. Sam će pasti kod prvog trzaja broda. Okrene se prema starici da bi joj odvratio pažnju od svoje tobožnje rastresenosti, no ona je već govorila negdje iza njegovih leđa:

— Ajme meni, šjor Tonko, zaboravili ste na dar! — uzviknula je starica. — Jedva sam ga uhvatila. Ništa, ja ću vam ga nositi, jer vi biste ga još i zaboravili na brodu, kakvi ste! Oh, kakvi ste vi učenjaci, sve zaboravljate! Ništa, ja ću vam ga... A vi meni, šjor Tonko, učinite ljubav, ovo malo grožđa... Samo da mi na obalu iznesete. Puno je svijeta, a nisam više sigurna na nogama, jadna... Samo na obalu... — brbljala je starica zabrinuto, zakrilivši suknjom svoje grožđe od nestrpljivih putnika, što su navalili na onu stranu kojom će se brod poljubiti s obalom. A paket s crvenom vrpcom držala je u ruci.

Nije joj oteo paket, ostavio ga je u rukama starice, a sam, s nekim pokornim bijesom, digne košaru s grožđem, visoko, do brade, kao da je kani baciti preko ograde.

-Ajme, šjor Tonko! — poboja se starica za svoje grožđe. — Čekajte, još nisu ni most položili. Umorit ćete se...

No on ne spusti košaru. Kružio je pogledom po obali, ne slušajući staricu. Još ako me dočekuje s njim! mislio je gnjevno... I s njihovim plodom uzaludnog čekanja! doda ponovo atentatorski podmuklo, spreman na osvetu.

Jedan bijeli rupčić zaleprša na suncu. Da, ona, Ana. Sama. Oko nje lučki nosači, milicioneri i svijet, šaren, nemiran, glasan, neinteresantan. Bila je u bijeloj ljetnoj haljini bez rukava i s nekim izrezom na grudima, čudnim, kvadratnim, — svakako vidio je mnogo otkritog, bijelog mesa. ("Mesa"? Nije odobravao riječ.) A na glavi veliki panama-sombrero s razvijorenom vrpcom boje neba i mora... Bila je kao ljeto, kao nebo i more, bijela kao galeb, lebdjela je nad šarenom masom sa svojim šeširom...

— Sad — javi se starica. — Hajmo polako, šjor Tonko.

Osjeti košaru u rukama, glupu, tešku, punu jedrog žutog grožđa s nabreklim bobicama kao dječji obrazi, kao dojke... Misao mu se prene i poleti na obalu; ušulja se ispod dekoltea, ušeta u bijeli drhtavi klanac... Ističu se ispod haljine, nabrekle, pune mlijeka...

Ona, kao da je osjetila pogled i misao u njemu, povuče haljinu na grudima i nasmiješi se zbunjeno. On je čak vidio i crvenilo na licu, osim toga misli da joj nosim i grožđe na dar. I nije se stidio te pomisli. Naprotiv, prenosio je košaru s jadnom pažnjom, kao da je sve blago u njoj, htio je pred njom i pred svima ovima odigrati čovjeka koji se prilagodio vremenu, koji se spustio, izjednačio.

Prelazeći preko mosta, starica je išla za njim i brižno opominjala ljude: — Mjesta, mjesta, ma pustite proći, bože moj! Šjor Tonko, samo da se ne zgnječi, to mi je za njega, jadnoga. — A onda je brundala dalje, više za sebe: — Za njega, da! Sve će ona pojesti. Nema on, jadan, vremena ni okusiti. Samo trči, trči, dok mi se ne razboli, dušo moja. Ma mjesta dajte, vidite da se nosi grožđe — ljutnu se starica na neke nestrpljivce; bila je spremna na svađu.

— Ovamo, šjor Tonko, ovamo. — Odvlačila ga je nekamo u stranu, gdje je gužva bila manja. Izgubio je Anu iz vida, potonula mu je u masi dok je sebi krčio put na obali.

Znoj ga je oblio, iskočile mu žile na čelu i vratu, zaboljela ga leđa i ruke, razmažene, nenavikle na teret, a nigdje mjesta da spusti košaru. Tada osjeti lagan dodir na laktu: — Toni!

Stane, zbunjen, držeći jednako košaru preda se, a srce mu je lupalo u ušima teškim, paradnim korakom, kao da mu vojske marširaju u glavi.

Usta su joj bila žarko crvena i zubi bijeli, prozirni i oči vedre kao nebo, podsmješljive. Rugala se.

Gledao ju je dugo tako, s košarom u rukama, i ništa nije shvaćao. Ništa. Očajno, beznadno stanje neke okrutne uzetosti sputalo mu je svaki pokret, činilo se da će tako i ostati, vječito zagledan u Anu. No starica ga sjeti da spusti košaru, i on je spusti, automatski, idiotski, ne prestajući gledati u nju. Zatim prihvati pruženu malu, punačku ruku, jednako mehanički, kao u hipnozi, i sagne se da je poljubi, no ruka se naglo spusti duboko dolje, kao da stidljivo bježi pred poljupcem. On se sagne jače, pođe za rukom i zaglavinja smiješno, kao da ga je netko munuo u leđa. Ona se nasmije. Ruga se, pomisli on i uspravi se, crven i zbunjen. Ne smije se više ljubiti ruku, zabranjuju... zna ona...

— Ostario si, Toni, — a pri tom mu je gledala i sjedine na sljepočicama, A ona? — jedva sam je prepoznao, toliko se izmijenila! Osvećivao se u mislima. Zar mislite da ste mladi? A tu mi se ponašaš kao djevojčica! Nestašna curica!

Nije znao bi li joj govorio ti ili vi, pa je izmucao bez zamjenice nešto nalik na ironični kompliment, koji je zauvijek propao u općem žamoru luke, kao biser u mulju.

Gledao je lice na kome se počela tiho gasiti nekadašnja Anina ljepota. Pojavile se pjegice po nosu i sitni nabori oko očiju, plavičasti podočnjaci... Razmekšala se koža na vrhu, a niže, dolje pod vratom, u dekolteu (gdje su se nekada odlučno odbijale dvije čvrste kugle, u lijepoj, glatkoj cezuri, kao dolina između dva vala, kao ah između dva poljupca!) slilo se gusto tijesto i pritisnulo s obje strane stidljivu, tanku crtu, što je izdisala pod pritiskom i razlila se naglo u tugaljivoj delti namreškane kože pod vratom. Tu se počela gnijezditi starost, pomisli i tužno odvrati pogled.

Ona to osjeti i povuče dekolte naviše, lako pocrvenjevši.

— Onda, hoćemo li? — reče zatim živahno i prihvati ga oko lakta.

No starica ga je otraga već držala za drugu ruku i povjerljivo je trzala.

— A dar, šjor Tonko? — govorila je starica misleći da šapće. — Dar ste opet zaboravili? — pa mu tutne u ruke njegov paketić i uz to dva ogromna, pomno odabrana grozda s jedrim, nabubrelim bobama, tvrdim kao grudi...

Nekadašnje... Čudna ga je tuga davila u grlu (ah, Ana, Ana), pomiješana sa zluradošću što je dolazila iz paketića, kao isijavanje nakupljenog, zgusnutog bijesa: u njemu je plamtio neki veseli, pakosni gnjev i sipala tužna, sjetna kiša u isto vrijeme. Kiša je gasila gnjev. Bio je tužan.

Starici odlučno odbije grozdove.

— Ma, bili ste mi pri ruci, molim vas, šjor Tonko. Što bih bila ja jadna bez vas?

Bila je gotova da zaplače.

— A što će mi to? Kako ću nositi... ? Hvala vam!

Proklinjao je svoju uslužnost. Ona se udaljila, da je ne bi tko pomiješao u ovo natezanje oko dva grozda... Stidi se.

— Izabrala sam vam dva najljepša, gledajte. Uzmite, šjor Tonko, učinili ste mi ljubav. Tko bi mi bio, da nije bilo vas? Uzmite. — Starica nije odustajala.

— Ma kako ću s tim grožđem ići po gradu, ženo božja? Hvala vam.

— Ajme meni, kao da je sramota nositi grožđe? Pa nosi se grožđe evo ovako, u rukama, zašto ne? I gospoja će vam reći da to nije nikakova sramota, eto, neka kaže gospoja.

Ona se pravila da ne čuje; okrenula im je leđa i nestrpljivo se premještala s noge na nogu.

Morao je popustiti. Uzeo je dva grozda od starice i objesio ih o dva prsta, kao što se riba nosi, za škrge. I ode, ne pozdravivši starice.

Na Aninu je licu zatekao podrugljiv osmijeh, pomiješan s konvencionalnom ljubaznošću koja se iskazuje gostima. Opazio je dobro i jedno i drugo, pa iza prvog ugla bijesno tresne grožđe o zemlju; bobe su se razletjele na sve strane kao prozirne staklene dječje kuglice.

Ona prasne u smijeh:

— Što to radiš?

— Koga vraga mi je to dala! — bjesnio je. — Samo da mi se rugaš?

— Ne, Toni, ne rugam ti se — a smijala se i dalje, podrugljivo.

Čekaj samo, vidjet ćemo hoćeš li se smijati i sutra ujutro, pomisli on osvetnički. Sutra, nakon krštenja! Osjećao je paket u prstima kao strašno oružje, vrati mu se snaga odluke.

— Samo mi je smiješno — nastavi ona — kako si se izmijenio. Popuštaš, nisi više tiranin.

— Tiranin? To nikada nisam bio.

Ona je šutjela. Naravno, a što da kaže? Ja tiranin? Bezobrazno je to, Ana...

Išli su uz more u tihom predgrađu s vilama, okruženim vrtovima, u kojima su šumjeli borovi i palme od lakog predvečernjeg maestrala, što se poigravao jednim sitnim uvojkom kose na njenoj sljepočici. Pogledavajući s vremena na vrijeme taj tanki pramen kose koji je vijorio oko njena uha osjećao je kako iz njega polako ishlapljuje sva hrabrost, kao da je izložen nekom strašnom sentimentalnom suncu, koje ga rastapa, mlitavi i uspavljuje te on zijevne tromo i sanjivo, kao čovjek neispavan i umoran.

— Umoran si, naravno? — upita ga brižljivo dugim, gotovo tužnim pogledom, — Ali već smo tu. Onaj crveni krov. (On u sebi: naravno, — crveni! To je vaša boja!) Vidiš? To je naša vila.

Vaša vila? pomisli i reče: — Ona s terasom?

— Da — odgovori ona koketno.

Na terasi pod tendom, ispruganom crveno-žuto, sjedio je čovjek s naočalima i čitao novine.

Geometar, pomisli on podrugljivo. No, ta ga je riječ, izgovorena potajno, u mislima, ipak preplašila, pa se pokuša prikazati Ani zabrinutim.

— Čita u sumrak — reče joj s predbacivanjem. — To nije... zdravo...

— Da. A koliko mu govorim!... — prihvati Ana gorljivo. Bila joj je očito simpatična ta briga. — No zaludu ja govorim. Takvi ste vi muškarci! Već je sasvim iskvario oči...

Ona mu fućne signal iz Fra Diavola, onaj isti, kojim je nekoć i njega, Tonka, dozivala. (Ana, Ana! Srce mu se kidalo!) Geometar se zatečeno trgne, digne glavu, veselo im mahne novinama i uđe u kuću da ih dočeka.

— Zlatan je on — reče Ana na brzinu — vidjet češ. Tako mi je žao što mu to iza leđa... radim... ne dovrši i uzdahnu zbunjeno.

Žao joj je! Želja za osvetom ponovo se stala nestrpljivo gnijezditi u njemu, nemirna i žedna pasji.

Vrlo oštar pas, kako je izvještavala predratna, zarđala limena pločica na vrtnim vratima, drijemao je nehajno pred svojom kućicom te nije ni opazio da im je stigao gost.

Geometar ih je čekao na kućnim vratima u mrežastoj košulji s kratkim rukavima, visok, mršav, opaljen od sunca, s rukama u džepovima, kao kauboj. Njegovo dugoljasto lice (sada bez naočala) s razumno raspoređenim crtama, kao da ih je sam tako ucrtao po modelu neke srdačne dobroćudnosti, smiješilo se prijazno i gostoljubivo.

Rukovali su se. Poznavali su se još "odonda", od prije rata. To se nije spominjalo — bilo je u tome nešto stidno za obojicu.

Ona je sada stajala između njih kao živahni, nasmiješeni veznik, kao krasna ,raskošna kopča; htjela ih je spojiti, sprijateljiti, povezati razgovorom, ljubaznostima, sitnim obzirima, iz kojih s vremenom nastaju simpatije.

Uostalom, geometar nije trebao njene pomoći. Njegova se ljubaznost nije istrčavala ispred njegove prirodnosti, njegove ponešto grube neposrednosti kad je Tonka, već nakon prvih nekoliko konvencionalnih riječi, stao čvrsto tapšati po plećima kao najintimnijeg prijatelja. Čak mu se nekoliko puta obratio sa ti u razgovoru.

Šumske manire! Vrijeđao se Tonko plemeniti Jankin. Vrijeđala ga je silovita ljubaznost, sirova neuvijenost ovog čovjeka što se vratio iz "šume" s ogrubjelim pojmovima o društvenom ophođenju. On čak nije sasvim vjerovao ni u iskrenost tog ponašanja: neprestano je tražio zamke i podsmijehe. U glomaznim geometrovim gestama gledao je naglašeno, pokroviteljsko sažaljenje i velikodušnost pobjednika. Dvostrukog pobjednika.

Ne trebate vi mene žaliti, htio mu je reći, nisam ja nesretan, i pri tom je pakosno uživao misleći na svoj paketić, koji će sutra nakon krštenja, kad se s Anom vrati kući, svečano spustiti u zipku na djetetova prsa. Onda će se izmijeniti uloge, mislio je. Onda ću ja tebe pokroviteljski tapšati, druže... he, he...

Natjecali su se, on i ona, (Ana, Ana!) tko će mu više ljubaznosti učiniti. Mazili su ga naprosto. "Vi ste naš, domaći... nemojte se ni najmanje ženirati..." Tako on, a ona: "Toni, smatraj se kao kod svoje kuće..."

Volio bi on rezerviraniji odnos, manje familijarnosti, jer ovo ovako sve obavezuje, suviše otvoreno očekuje protuuslugu, a on je spremao izdaju. Dvostruku izdaju. Dvostruki pobjednik i — dvostruki izdajnik, eto rezultata! A svemu je ona kriva! Ah, Ana, zašto si me zvala!

Čeznuo je za svojim domom, za svojim zapuštenim vrtom, za svojom polutminom iza spuštenih perzijana, u kojoj se čuje samo pobožno šu... šu... Lucijinih papuča po hodnicima i zveckanje ključeva o njenu pasu.

Ključevi! Mali i veliki, i oni sitni, sitni ključevi od škrinjica za nakit i od medaljona, u kome se čuva jedna Anina vlas i konfetić od posljednjeg karnevala, pred jedanaest godina. Koliko ti stari ključevi znaju pričati u njegovim samoćama! O drhtavim, znojnim, brižnim rukama, o škrtim, budnim, ludim, ljubomornim srcima, o strastima, o stravama i stravičnim bdijenjima, o noćima i sumnjama i neizvjesnostima zatvorenih, o mukama otjeranih, odbačenih pred zatvorenim vratima, o patnjama i čežnjama pred svim što je zaključano, sakrito, tajno, nepoznato... A ključ svih muka naprosto je ključ, sasvim obična sprava s jezikom, razimljivim svim ljudima. O da mu se sada zatvoriti sa svojim starim poliglotima, daleko odavde i od svega ovoga!