Psihoterapija
Ja i ti - snaga susreta    


  Bili mi toga svjesni ili ne, međusobno smo povezani milijunima niti, vidljivih i nevidljivih. Od samoga rođenja pripadamo određenoj grupi i te smo pripadnosti svjesni znatno prije no vlastite individualnosti. I kasnije tijekom života ulazimo u razne vrste odnosa s ljudima oko nas. U svakom se od njih ponašamo različito, u svakom od njih živimo neke druge dijelove sebe.
Odnosi su jedan od najvažnijih aspekata života; kroz njih učimo, mijenjamo se, sazrijevamo i rastemo u psihološkom i duhovnom smislu riječi. Međutim, duboki ljudski odnosi nisu nimalo lagani; oni zahtijevaju puno hrabrosti, preispitivanja, mudrosti i spremnosti na rizik, što zna biti itekako bolno. S druge pak strane, život lišen dubokih, istinskih odnosa lišen je i mirisa i boja; život zatvoren u uske okvire vlastite osobnosti na neki način predstavlja anesteziju duše.

Ja i/ili drugi

Obrasci prošlosti odjekuju u sadašnjosti, a čuju se i u budućnosti.
(Dhyani Ywahoo)

Prema psihoanalitičaru Heinzu Kohutu, utemeljitelju Self psihologije, osnovne su potrebe svakoga malog djeteta: potreba za ogledanjem u drugom ljudskom biću (u prvom redu, tu je riječ o majci s kojom je mala beba najviše povezana) kako bi potvrdilo vlastito, potreba za idealiziranjem i zaštitom od strane onoga koga idealizira te potreba za blizančevanjem, tj. bivanjem „kao drugi“. Ujedno, to su i osnovne narcističke potrebe; samo osobe koje su ih bar donekle zadovoljile i prevladale mogu ići dalje, susrećući sebe i druge otvoreno i spremno za rizik susreta te mijenjanja i rasta kroza nj. Ukoliko pak nisu, iz očajničke potrebe za prihvaćanjem, potvrdom i priznanjem od strane važnih osoba, na mnogo ćemo načina kompromitirati sebe ne bismo li dobili bilo kakvu pozitivnu reakciju okoline, sklapajući time neku vrstu Faustovskoga pakta s vlastitom dušom. Živjet ćemo oskudno, ne usuđujući se ni pred sobom ni pred drugima pokazati svoje pravo lice u strahu da ćemo biti krivo shvaćeni. Manipulirajući sobom i drugima, sklapajući nesvjesno razne vrste „kupoprodajnih ugovora“, ne bismo li održali iluziju kontrole nad životom i odnosima s drugim ljudima, posebice onima koji su nam važni.
No, život i odnose s ljudima nemoguće je kontrolirati; svaki pokušaj u tom smislu završava neuspjehom. Pored toga, lišava nas onoga što je najvažnije – sudjelovanja u tajni života sa svim onim što život sa sobom nosi.
Uključujući i tajnu susreta s drugim ljudskim bićem.

Da bismo shvatili sebe, moramo biti shvaćeni od Drugog a da bismo bili shvaćeni od Drugog, moramo shvatiti drugog.
(Heinz Kohut)

Svatko je od nas rastrzan između dvije međusobno oprečne potrebe: potrebe za sobom i samoćom vlastita svijeta te potrebe za pripadanjem nekome: nekoj cjelini, osobi, grupi. U neprestanom kretanju između polova individualne odvojenosti i sudjelovanja u nečemu što je veće od nas, tj. onome međuljudskom, nerijetko prolazimo kroz cijeli niz vanjskih i unutarnjih konflikata. Štoviše, većina ljudi koji krenu na psihoterapiju potaknuta je na to upravo bolnim pitanjem kako uskladiti vlastiti unutarnji svijet s onim vanjskim, koji dijele s drugim ljudima.
U naše je vrijeme to pitanje postalo osobito važno budući da suvremeni način života u prvom redu propagira vrijednosti mjerljive vanjskim sjajem, postignućima i povećanjem materijalnih dobara. No, uspjeh i financijska moć ne dovode nužno i do osjećaja ispunjenosti i sreće. Naprotiv, često je taj omjer obrnuto proporcionalan budući da kvaliteta ispunjenosti i sreće nije povezana s „imati“ već s „biti“, a „biti“ pretpostavlja i ljubiti i biti ljubljen u najdubljem smislu riječi. Drugim riječima, sreća je u velikoj mjeri povezana s kvalitetom odnosa, osobito odnosa s bliskim ljudima.

Može li to drugačije?

Jedini istinski život je susret.
(Martin Buber)

Nažalost, malo je istinskih susreta među ljudima: skriveni iza naučenih maski i zatvoreni u uske okvire svoga svijeta, često su ljudi suštinski nezainteresirani za svoje sugovornike; mnogi su susreti površni, nedoživljeni, promašeni, konfliktni... Indijanci kažu da ne možete istinski upoznati nekoga niste li barem godinu dana hodali u njegovim mokasinkama. Uđemo li makar na trenutak „u kožu“ drugoga ljudskog bića, lakše se možemo uživjeti u njegovu situaciju, osjetiti njegovu tjeskobu, njegove strahove i nade. Na isti se način i taj drugi može uživjeti u našu priču, što dovodi do međusobnog razumijevanja, empatije i otvorenosti za iskrenu komunikaciju.
U svojoj knjizi "Ja i ti" hasidsko-židovski filozof Martin Buber među prvima je pisao o vrijednosti istinskoga dijaloga među ljudima. Taj dijalog se može dogoditi tek kada drugoga prestanemo promatrati kao „ono“, odnosno kao objekt koji zadovoljava ili ne zadovoljava neku našu potrebu, i pristupimo mu kao osobi koja poput nas posjeduje svoj svijet, svoje vrijednosti i ograničenja.
Svaki dijalog započinje prepoznavanjem sebe, drugoga i mogućnosti odnosa između dvaju ljudskih bića koja polaze od različite osobne povijesti, pretpostavki, očekivanja i točaka gledišta. Ukoliko su oboje na to spremni, kroz izmjenu i kreativnu integraciju razlika i sličnosti između dvaju „ja“ i „ti“ otvara se prostor za iscjeljujući razvoj jednoga i drugoga.
Dijalog je uzajamno iskustvo, iskustvo susreta pri kojem u prvom planu nisu naše znanje, iskustvo i ideje o tome što onaj drugi jest ili mi mislimo da bi mogao i trebao biti, već volja da ga se čuje, i to ne samo ono što govori već i ono što je u pozadini izgovorenoga. Dijalog je više od kontakta, izmjene informacija; premda započinje na granici na kojoj se susreću dva odvojena, svjesna bića, on ide znatno dalje i odvija se negdje „između“, u onoj nevidljivoj dimenziji gdje se ta bića susreću i međusobno komuniciraju – stoga je iscjeljujući i za jedno i za drugo. Da bismo mogli biti u dijalogu s nekim, trebamo biti u odnosu s njim, prisutni i empatični, uključeni i otvoreni, poštujući jedinstvenost i cjelovitost druge osobe, kao i svoje vlastite.
U okvirima psihoterapije, terapeut je odgovoran za to da se potrudi susresti osobu koja je pred njim sa svim onim što ona u sebi u tom trenutku nosi. U tom smislu on mora učiniti sve što je moguće. U prvom redu, treba biti prisutan i potpuno angažiran u dijaloškom procesu, otvarajući se susretu s klijentom i potičući ga kako bi dotični mogao odgovoriti i susresti njega. Susret osobe s osobom ono je što iscjeljuje i mijenja.
Naime, kao transcendentalni proces dijalog potiče razvoj obje osobe. On ujednačuje dušu i osobu čini cjelovitom. Tijekom dijaloga, prethodno odvojeni „ja“ i „ti“ stvaraju „mi“; to je onaj treći pol, ona nova stvarnost u kojoj se susrećemo bez maski, kao istinska bića sa svojim autentičnim potrebama. I kroz to rastemo.

U zajednici s drugima

Svako je "ja" i jedno "on" ili "ti", a svaki "mi" ima isto toliko težine kao "vi" ili "oni".
(Tin Ujević, “Pismo sebi”)

U dijalogu o kojemu piše Buber cijeli je život susret nekog „ja“ s nekim „ti“. U „ja“ - „ti“ odnosu sudjeluje cijelo biće neposredno i direktno, s punom prisutnošću i uzajamnošću, pri čemu i jedan i drugi ostvaruju svoju posebnost u najvećoj mogućoj mjeri, istovremeno stvarajući neku novu cjelinu, koja je znatno više od zbroja onih koji je čine.
Najvažnija stvar koju dijete može dobiti tijekom svog odrastanja je dragocjeno iskustvo ljudi koji žive u zajednici s međusobnim prihvaćanjem i poštovanjem. Takva zajednica stvara temelje sposobnosti da se i sebe i drugoga prepozna u onome što tko jest. Kao odrasli ljudi, takvu vrstu zajednice imamo prilike iskusiti u terapijskoj grupi. Dobro vođena terapijska grupa ujedinjuje osobe u njihovoj uzajamnosti, stvarajući zajednicu koja hrani i jača svakoga tko joj pripada.
Grupa je osjetljiv organizam; kako smo tu u istoj poziciji kao i ostali članovi, znatno je manja mogućnost „bijega“ no u individualnom susretu s terapeutom. Pored toga, ma koliko se sami ne željeli izlagati, bivajući svjedocima tuđem otvaranju, tuđim pričama, neosjetno uranjamo u njih i, htjeli to ili ne, ne možemo izbjeći intimnost.
Ni sve ono što iz nje proizlazi.

To što jesi je toliko glasno da ne čujem što govoriš.
(Ralph Waldo Emerson)

Svaka zajednica u kojoj se tijekom života nađemo (bilo da je riječ o bračnim i prijateljskim odnosima ili pak raznim drugim kratkoročnim ili dugoročnim zajednicama, poput onih na poslu i sl.) u svom razvoju prolazi kroz nekoliko faza. Prva je tzv. faza lažne zajednice ili „medenog mjeseca“; ljudi su tu međusobno povezani u nekoj vrsti tihog sporazuma i suradnje, pri čemu se mnoge razlike i sporne teme prešućuju „u ime zajedničkoga dobra“. Slijedi joj faza u kojoj na površinu izranjaju individualne razlike, potrebe i granice, što je obično praćeno osjećajem neshvaćenosti, sukobima, ljutnjom i strahom za opstanak zajednice. Ti su sukobi u pravilu nekreativni i nekonstruktivni. Moguće ih je razriješiti „povratkom na stanje prije“ kako bi se izvršio zadatak zbog kojega je grupa okupljena (npr. neki projekt, akcija i sl.) ili pak zbog nedostatka motivacije i/ili hrabrosti sudionika da se riskira učiniti nešto drugo.
Međutim, u zajednicama dugoročnijega tipa (poput onih stvorenih u odnosima s bliskim ljudima, npr. obitelji ili pak u terapijskim grupama) taj se „povratak na staro“ na duge pruge u pravilu pokaže nekonstruktivnim. Valja stoga naći neki drugi način izlaska iz kaosa.
Drugim riječima, svatko se treba suočiti sa sobom, svojim osjećajima, očekivanjima, predrasudama, pretpostavkama i sl. i proraditi ih, čime se postupno stvara temelj puta prema istinskoj zajednici koja omogućuje, podržava i potiče rast i razvoj svakoga tko joj pripada.
U toj trećoj fazi – fazi praznine – svatko od sudionika simbolično žrtvuje neke dijelove svoga starog svijeta i obrazaca mišljenja, osjećanja i ponašanja, puštajući ih da umru, kako bi se stvorio prostor za stvaranje nečega novog, svrsishodnijeg. Kao što sam spomenula, svaki je odnos, svaka grupa, svaka zajednica mnogo više od pukoga zbroja individua koje ih čine; to je neka nova stvarnost koja nadilazi pojedinačna postojanja. Da bismo joj se približili, trebamo si dozvoliti, odvažiti se na mogućnost susreta i dijaloga i s onim tko je drugačiji od nas otvarajući se djelovanju onoga što nadmašuje individualne razlike. Uostalom, kao što veli Pierre Teilhard de Chardin, ništa nije tako dragocjeno kao onaj dio tebe koji je u drugima i onaj dio drugih koji je u tebi. Tamo gore, visoko gore, sve je jedno.

Stoga r azvoj od pseudoodnosa ili pseudozajednice u istinski odnos ili zajednicu, čiji članovi međusobno komuniciraju iskreno, autentično i od srca, zahtijeva skidanje maski i svjesno odricanje od naviknute slike o sebi te turobni prolazak kroz fazu praznine, kroz koju moramo proći, kako bismo postupno došli u kontakt s onim sobom koji je dugo bio skriven ispod svih tih slojeva. To nije lako.
Rad na sebi to olakšava. Psihoterapijska grupa, primjerice, predstavlja svijet u malom; kroz interakciju s njezinim članovima učimo o sebi i drugima, susrećemo se s raznim dijelovima sebe i kroz razne faze prolazimo u sigurnom, zaštićenom okružju među ljudima koji, poput nas, rade na sebi te vođeni sigurnom rukom voditelja koji će nas svojim znanjem, mudrošću i iskustvom lakše provesti kroz razne zamke pomažući nam da iz njih iziđemo čvršći, snažniji i topliji, sposobni naučene vještine prenijeti i na situacije u svom realnom životu.

Usuditi se

Kada bih ljudske i anđeoske
jezike govorio,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi,
ili cimbal što zveči...
Pavao (I. Korinćanima 13)

Živeći u velikim gradovima, u kojima auta i parkirališta sve više jedu zelenilo i mjesta za igru, kao robovi gruboga kapitalizma u kojemu je profit važniji od čovjeka, mnogi su ljudi izgubili kontakt s prirodom i njezinim ritmovima. A time i s ritmovima vlastita bića, što dovodi do osiromašenja u znatno dubljem smislu riječi no što je onaj koji se odnosi na status i materijalna dobra. Odnosi su među ljudima i prečesto svedeni na zadovoljavanje raznih potreba i izmjenu informacija koje se odnose na rješavanje svakodnevnih problema. No, ono što život čini vrijednim i, štoviše, podnošljivim upravo su bogati i sadržajni odnosi među ljudima. Bogatstvo odnosa s bliskim ljudima hrani nas i jača, vraćajući nas i sebi samima i Bogu u kojem s drugima živimo.
Teško je zamisliti da postoji život bez ljubavi. A ljubav počinje prihvaćanjem i sebe i drugoga na onoj dubokoj egzistencijalnoj razini, čak i onda kad svi elementi nisu savršeno usklađeni. Prihvaćajući nekoga, potvrđujemo ga kao osobito ljudsko biće vrijedno ljubavi, koja tada poprima obilježje moralne obaveze prema sebi i prema njemu, pridonoseći ostvarenju jednog i drugog. Otvarajući se prema drugom ljudskom biću, krećući prema njemu iskreno, ljubeći ga zbog njega samoga te davajući mu dio sebe, i njega osposobljavamo za ljubav. A ljubav i uzajamnost temelj su svake zajednice; nedostaje li uzajamnost odnosa među ljudima, oni se raspadaju.

Dijalog nije most između dva ja i ti, već unutarnji odnos, stanje imanencije duše.
(James Hillman)

No, dijalog iziskuje hrabrost jer se moramo otvoriti otkrivanju i susretu, a uzajamnost je susreta krhka i ranjiva; nju ne možemo sami kontrolirati već ovisi i o drugima, o drugom ljudskom biću. I sama pomisao na istinski susret s drugim čovjekom budi u nama strah od promašaja, rastanka i još veće samoće. Lakše je stoga unaprijed odbaciti i samu mogućnost susreta kako bismo izbjegli rizik da budemo odbačeni. Pravi su odnosi riskantni, bolni, krhki; da bismo ih mogli ostvariti, živjeti i rasti u njima, trebamo biti spremni u svakom trenutku umrijeti u nekom dijelu svoga starog svijeta. S druge strane, riječima redovnika Timothyja Radcliffa, ništa novo ne može nastati ako nismo spremni odreći se nečega što je vrijedno u korist nečega što se može pokazati kao potpuni promašaj .

Važno je stoga vratiti vrijednost ljudskog dijaloga i odnosa sa svim nabojem patnje koja mijenja, okreće dubljim vrijednostima života.
I u tom je smislu od velike pomoći rad u nekoj kontinuiranoj terapijskoj grupi; u njoj se eksperimentira i uči postupno i znatno „mekše“ no u stvarnom životu. Poštivanje potreba pojedinaca i članova grupe olakšava međusobno otvaranje i učenje nekih novih vještina ophođenja sa sobom i drugima, pa i onda kada se potrebe i želje međusobno ne podudaraju.
Poput velike majke grupa hrani i njeguje svoje članove, podržavajući ih dok rastu i mijenjaju se, sve dok se ne usprave na vlastite noge i osmjele otići u svijet.
S druge pak strane, terapeut, njezin voditelj vodi ih poput oca kroz neke od labirinata odrastanja, potičući ih da se sa svijetom i drugim ljudima suoče i počnu razgovarati istinski.

© Sva prava pridržana; Branka Jakelić
Grombol
   
 
 

   
 
 
     

Psihoterapija

Lidija Novaković 17.06.2008.

O psihoterapiji postoji puno predrasuda. Razmotrićemo koje su koristi od ove vrste tretmana, koliko nam psihoterapija može pomoći i u kojim situacijama.

Psihoterapija se preporučuje kao samostalan tretman, ili u kombinaciji sa odgovarajućim lekovima. Ovaj termin obuhvata više raznih vrsta tretmana u lečenju mentalnih bolesti. Tokom psihoterapije, osoba koja ima psihički problem razgovara sa obučenim licenciranim profesionalcem koji joj pomaže da identifikuje faktore koji su okidač bolesti.

Na koji način psihoterapija pomaže?

    * Pomaže osobi da prepozna ponašanja, emocije i ideje koje pogoršavaju stanje.
    * Pomaže osobi da prepozna probleme ili događaje koji pogoršavaju stanje (kao što su teška bolest, smrt u porodici, gubitak posla, razvod ili slično). Kroz taj proces osoba može da uvidi šta može da učini da bi umanjila probleme koje ima.
    * Vraća osobi osećaj kontrole nad sopstvenim životom i osećaj uživanja u životu.
    * Osoba kroz psihoterapiju uči veštine savladavanja problema.

Tipovi psihoterapije

    * Individualna: ova vrsta terapije uključuje samo pacijenta i terapeuta.
    * Grupna: dva pacijenta ili više pacijenata mogu participirati u terapiji u isto vreme. Tako su pacijenti u mogućnosti da podele svoja iskustva i da uvide da se i drugi ljudi mogu osećati slično i imati slične doživljaje.
    * Bračna: ova vrsta terapije pomaže bračnom partneru da shvati zašto njegova voljena osoba ima psihičke probleme, koje promene u komunikaciji i ponašanju bi mogle pomoći i šta mogu da učine da uspešno izađu na kraj sa partnerovom bolešću.
    * Porodična: porodica je ključna za ljude sa mentalnim oboljenjima. Zato je nekad korisno da članovi porodice učestvuju u psihoterapiji i uvide kroz šta njihov voljeni prolazi, da bi znali kako da mu pomognu na putu ka ozdravljenju.

Posle detaljnog razgovora sa pacijentom, lekar bira jednu od navedenih vrsta psihoterapije. Takođe, lekar bira i metod koji odgovara pacijentu.

Različiti metodi psihoterapije

    * Psihodinamična terapija - terapija zasnovana na pretpostavci da je osoba mentalno bolesna zbog nerešenih podsvesnih konflikata, koji vuku korene iz detinjstva.
    * Interpersonalna terapija - tip terapije koja fokus stavlja na interakciju pacijenta sa familijom i prijateljima i glavni cilj joj je da popravi komunikacijske veštine pacijenta.
    * Kognitivno-bihevioralna terapija - tip terapije koji se kod nas najčešće koristi. Ona pomaže ljudima sa psihičkim problemom da prepoznaju i izmene pogrešne percepcije sebe i sveta koji ih okružuje.

Izvor: Krstarica