Anatomija straha


Svaki čovjek negdje duboko u sebi zna kako je to osjećati se ranjivo, izloženo, krhko.


Svatko od nas je došao na svijet kao potpuno nesvjesno biće. Bili smo izloženi raznim iskustvima iz vanjskog svijeta, a jedino kako smo mogli reagirati bilo je refleksno trzanje nožicama i rukama. U stanju potpune bespomoćnosti, upijali smo stvarnost. Bili smo slatke, minijaturne, krajnje povredive i ovisne bebe. Sada, dvadeset, trideset, pedeset godina kasnije je lako intelektualno promišljati o strahovima novorođenčadi i djece. Iz sigurne pozicije odraslih ljudi, može se činiti kao da ih nikada nije ni bilo. A tada, dok smo bili ljudska mladunčad veličine štruce kruha, i ugodni i neugodni podražaji su nas sasvim preplavljivali. Baš kao što smo bili opušteni i stopljeni u sigurnom zagrljaju roditeljske ljubavi, tako smo znali od glave do pete biti u grču straha od gubitka ili opasnosti. To su iskustva koja nosi svatko od nas u srži svog biološkog postojanja.

Prapočelo straha

Istraživanja iz područja razvojne psihologije pokazala su da su čovjeku urođene samo dvije reakcije straha: strah od jakog zvuka i strah od iznenadnog gubitka podloge. Svi ostali strahovi nastaju kroz iskustvo kontakta s vanjskim svijetom, kroz iskustvo odrastanja.
Američki psiholog John Watson je strah od jakog zvuka upotrijebio u jednom od najosuđivanijih eksperimenata u povijesti psihologije, u tzv. eksperimentu s malim Albertom. Kako je Watson do malenog došao, točnije tko ga je pustio u njegove ruke, u literaturi se ne spominje. Prije samog eksperimenta, dječačić se u Watsonovom laboratoriju imao običaj igrati s jednim bijelim mišem. Bijeli miševi (na kojima se često vrše brutalni eksperimenti) su vrlo umiljate životinjice. Gledajući dječaka kako se igra, Watsonu je palo na um da svaki put kada ovaj dodirne bijelog miša kako bi se s njim poigrao, udari o gong.

Na taj način je kod dječaka izazivao urođenu reakciju straha od jakog zvuka. Uskoro se Albert počeo bojati svog, do tada omiljenog miša, i bez udarca gonga. Čim bi ga ugledao, hvatala ga je strava. Logično, jer za malog Alberta bijeli miš je počeo značiti zastrašujuću buku. No, zanimljivo je da se strah tu nije zaustavio, već se generalizirao, odnosno rasprostranio i na mnoge druge objekte koji su ga podsjećali na bijelog miša. Tako je dječačić napadajima straha i plača počeo reagirati na bijele kuniće, bradu djeda mraza, krzneni ogrtač svoje majke itd. Bojao se svega što ga je podsjećalo na bijelo krzno.

Na sličan način se generaliziraju i strahovi kod odraslih ljudi. Po principu: tko se jednom opeče, puše i na hladno. Sve ono što je slično, što podsjeća na ono što je jednom ili više puta izazvalo strah, postaje potencijalna opasnost. No, kao što se čovjek može naučiti, tako se može i odučiti od straha. Watson se, nakon maltretiranja malog Alberta odlučio na drugi dio eksperimenta koji je stručno nazvao sistematska desenzitizacija. Uparivao je podražaj koji je ranije izazivao strah s podražajem koji izaziva ugodu (čokolada, milovanje po glavi i sl.). Na taj način je bijeli miš kod dječaka ponovo počeo izazivati radost.

John Watson, ohrabren rezultatima svog eksperimenta je izjavio: “Dajte mi tuce zdravih beba i otvorene ruke i garantiram vam da ću po slučajnom izboru od svakog od njih napraviti liječnika, odvjetnika, umjetnika, trgovca, prosjaka ili lopova, bez obzira na njihove sposobnosti, sklonosti, zanimanje i rasu njihovih roditelja.” Bio je u potpunosti uvjeren da su vanjske okolnosti ranog djetinjstva presudne za crte ličnosti i interese svakog od nas. Na svu sreću, Watson nije dobio tuce zdravih beba, a jesu li njegovi eksperimenti utjecali na život malog Alberta ostaje nepoznanica…

Tisuću lica straha

Dječji strahovi su zapravo isti oni strahovi koje nastavljamo nositi tijekom života u odrasloj dobi. Osim straha od fizičkog uništenja, tu je strah od odvajanja, od gubitka voljene osobe, od stranaca, od gubljenja, od otimanja. U našem društvu je sasvim uobičajeno ´zločestom´ djetetu zaprijetiti da će ga se ostaviti ili da će ga oteti neki zlikovac. U odrasloj dobi iskrsavaju mnogi slični strahovi koji su posljedica nerazriješenih strahova iz djetinjstva. Neki ljudi žive u stalnom strahu, tjeskobi, strepnji da će se nešto loše dogoditi, neki imaju napade panike, neki paranoje, neki fobije. Strah ima tisuću lica. Najstrašnije od svega je to što strah sam sebe ostvaruje. Poput samoispunjavajućeg proročanstva. Ljudi koji se izrazito boje odbacivanja nesvjesno se ponašaju tako da kod drugih izazovu upravo to - odbacivanje. Ljudi koji se boje da će biti dosadni, prestaju pričati (kako ne bi ispali dosadni) i tako zaista drugima postanu dosadni. Strah je naša temeljna samoća – ja protiv sebe. Pokušavajući se zaštititi od potencijalnih opasnosti, strah uskraćuje izbore, zatvara putove.

Nijedan strah ne nastaje bez razloga. Svaki od njih vuče korijenje iz realnih opasnosti, ali ima tendenciju preslikavanja na nove kontekste, na nove odnose i situacije koje asociraju na opasnost koja je postojala nekada. Paradoksalno, ali istinito – ono što nas je u jednom kontekstu čuvalo i štitilo, u drugom nas ograničava i sabotira. Poučen iskustvima, svaki čovjek kreira vlastitu mapu ili model svijeta koji mu služi za oblikovanje svog ponašanja. Svijet u kojem živimo je isti, ali naše mape (unutarnje reprezentacije vanjske stvarnosti) su u tolikoj mjeri različite da zbog toga svatko od nas živi u drugačijoj realnosti.

Istraživati i spoznati uvijek znači napustiti sigurnost postojeće slike svijeta i izložiti se opasnostima. Pri tome je strah od nepoznatog istovremeno i strah od odvajanja. Treba napustiti sigurnu, poznatu luku, proći kroz strah odvajanja kako bi se ušlo u nepoznato. Ova priča se na različitim razinama odvija tijekom cijeloga života. Kao što bi rekao Andre Gide: “Čovjek ne može otkriti novo more ako nema hrabrosti izgubiti iz vida obalu.” A posljednja obala koju će svatko od nas kad-tad morati izgubiti iz vida jeste obala cjelokupnog postojanja – svi ćemo jednom umrijeti.

Strah od smrti

Većina ljudi živi praveći se da smrt ne postoji. Smrtnost se negira i ignorira, što dovodi do toga da pomisao na nju samo postaje još strašnija. To je dio našeg kolektivnog nasljeđa – prešutni dogovor da se o smrti nerado ili nikako razgovara. Zatvaranje očiju pred smrtnošću uvelike narušava kvalitetu života, jer - dok je smrt tabu tema i život je tabu tema. Čovjek koji je svjestan ograničenosti vremena koje ima za ispunjavanje svojih životnih ciljeva i želja ne spava, jer ne želi propustiti život.

Smrt u psihološkom smislu ima drugačije značenje. Kako bi došlo do unutarnje transformacije, nužna je smrt postojeće slike o sebi. To znači da ja ovakav kakav jesam (ili ovakva kakva jesam) moram na neki način umrijeti i ponovo se roditi. A postojeća slika o sebi umire kada nekom dopustimo da nas vidi i doživi drugačijima nego što smo sami sebe navikli vidjeti. Na primjer, ako za sebe mislim da sam površna i nezanimljiva osoba, onda doslovno moram povjerovati nekom kada mi kaže da sam interesantna. Na taj način počinjem na novi način vjerovati u sebe i nakon toga se kao produkt tog novog kontakta zaista počinju buditi novi zanimljivi aspekti moje osobnosti koji su do tada bili zatomljeni, neprepoznati, neotkriveni.

Dakle, ključ je u povjerenju. Kod ljudi koji imaju strah od bliskosti, povjerenje je nešto što izaziva golemi strah. Pri tome je strah od bliskosti ustvari strah od gubitka. Za ljude s tim problemom, najgore je “imati pa nemati”. Zato se čini da je bolje nikada ne imati bliskost, jer kad ju stalno nemate - onda je sve “u redu”, vlada poznata hladnoća i nema opasnosti od razdvajanja. No, sve dok životom upravlja strah, život je nalik zatvoru – izbori su suženi, a stvarnost suhoparna.

Smoći hrabrosti

Kod prosječnog čovjeka, većina je osnovnih emocionalnih reakcija zakočena. Smiješimo se kada bismo najradije grizli, pravimo se hladni dok su nam od straha odsječene noge. To je ono čemu nas od malena uče. Suočiti se sa svojim strahom, ući u njega, doživjeti ono od čega je sastavljen predstavlja priličan problem. Lakše ga je ignorirati, negirati, brisati, praviti se da ne postoji. No, takvim mehanizmima strah ne prestaje. Dapače, upravo takvi mehanizmi izazivaju njegovo bujanje.

Zanimljivo je to da ćemo svi rado isticati svoju hrabrost, a nerado ili nikako ćemo priznati da smo u strahu. Međutim, hrabrost postoji jedino kao suprotnost strahu. Najprije se nečeg moramo bojati da bismo ono što učinimo mogli proglasiti hrabrošću. Možemo se popeti na najstrmiju stijenu, spasiti čovjeka iz gorućeg automobila, skočiti s najvišeg mosta, otputovati na drugi kraj svijeta… Ali, takva vrsta herojstva i hrabrosti ne govori ništa o onoj običnoj, svakodnevnoj hrabrosti – hrabrosti za življenje vlastitog života. Živjeti ispunjen, lijep život uključuje stalno istraživanje granica osobnog straha. Ponekad treba smoći snage za izlazak iz zone sigurnosti lošeg emotivnog odnosa i zakoračiti u samoću. Ponekad treba riskirati sram, podsmjeh i ljutnju kako bi išli ka sretnijem životu. Prije svake naredne stepenice u osobnom razvoju vreba doza straha, a ulazak u strah nikada nije lak.

Zakoračivši u nepoznate, neotkrivene dijelove sebe možemo otkriti nove snage, ali ne prije nego se  otvorimo tamo gdje smo zatvoreni, tamo gdje smo ranjivi. Kako bismo mogli biti srčani, kako bismo mogli davati, srce se najprije treba otvoriti. I to u oba smjera – kako za davanje, tako i za primanje. Kada govorimo o ljubavi (ili o mješavini vezujućih emocija koje se često brkaju s ljubavlju), ono što ljude zna emotivno iscrpiti je davanje osobama koje nisu u stanju primiti. Jer, velik broj ljudi nije u stanju prepoznati (a kamo li primiti) ljubav. Ona im je strana, navikli su tijekom djetinjstva i odraslosti dobivati nešto drugo u zamjenu, neki surogat – brigu, krivnju, sažaljenje... Zato je za otvaranje i primanje ponekad potrebna velika hrabrost. U vezi primanja, strah kaže: “Ako primim, to će me iznutra razoriti.” U vezi davanja, strah kaže: “Ako dam, bit ću odbačen(a)” Riječ je o primanju i davanju onog što je sušta suprotnost strahu – o primanju i davanju ljubavi.

Potraga za ljubavlju je za mnoge ljude nalik lutanju hodnicima labirinta. Labirint simbolizira dramatično uveličavani strah od gubljenja, gdje izražena bespomoćnost do kraja komplicira prostor. Zidovi su konstruirani od mentalnih pregrada uma koji je preuzeo nadzor i kontrolu nad osjećajima. Um živi kroz uzroke i posljedice, kroz asocijacije i zaključke, ciljeve i zabrane i sam od sebe, ma koliko tražio, ne može detektirati koordinate ljubavi. Ona dolazi kada se čovjek izdigne iznad labirinta i dopusti susret van planova, kalkulacija i racionalizacija. Ljubav je ta koja oslobađa od  straha.

Tomica Šćavina, veljača 2008.
Poticaj