Velike frojdovske hipoteze

Psihoanaliza polazi od postulata po kojem sve što se odvija u snovima, nosi u sebi dimenziju koja ne izbija na površinu.To je podsvest, rezultat niza događaja koji su se desili u ranom detinjstvu, a možda čak i ranije, u neposrednoj sprezi sa razvojem seksualnosti u širokom smislu, prvo kroz oralnu i analnu fazu razvoja.Ti slučajevi su cenzurisani.Oko treće godine dete otkriva razliku među polovima.Ono, dakle, proživljava u tim prvim godinama ključne događaje, koji se možda nikad nisu realno desili, ali koji dotiču njegovu svest: predstava koitusa (lat.coire, ići zajedno;sparivanje mužijaka i ženke, kod životinjskih vrsta i kod čoveka) i kastracija (odstranjenje ili uništenje reproduktivnog organa, kod bilo kog pola). Za malog dečaka, u pitanju je pretnja odsecanjem polnog organa kao kaznom za njegovu masturbaciju, koja je za njega normalno pražnjenje edipovske požude. Za malu devojčicu, saznanje o "onome što joj nedostaje" vodi je ka želji za penisom, odnosno od seksualnosti ka želji da ima dete od svog oca, što je zapravo uvod u normalan razvoj heteroseksualnosti.Po Žaku Lakanu, kastracija je zamišljeni događaj koji povlači za sobom potčinjavanje subjekta simbolu, odnosno govoru.Putem govora prepliću se denominacije srodstva i zabrana.Za malog dečaka, društvene zabrane, čak i neformulisane, su u korernu potiskivanja predstava vezanih za seksualnost u podsvesti, koja će biti ispunjena značajnim energetskim nabojem.Ono što je bilo potisnuto teži uvek da se vrati u obliku simptoma (grč. sumptoma, koincidencija; subjektivni fenomen koji otkriva funkcionalni poremećaj ili povredu), lapsusa (lat. lapsus, klizanje; omaške učinjene pri govoru ili pri pisanju, koje podrazumevaju brzu ispravku.
Frojd smatra da lapsusi nastaju usled javljanja nesvesnih želja), snova, itd.To je skup sukoba koje čine ljudsku ličnost.Frojd je osmislio dva opisa psihičkog aparata ("topika"):  prvi, deli "ja" na podsvest, predsvest i svest; drugi na Id, Ego i Superego.
Edipov kompleks predstavlja fundamentalno otkriće, ljubomora koju dete oseća prema roditelju istog pola i nepriznata želja da ga eliminiše, a zatim zauzme njegovo mesto.Taj sukob je u osnovi neuroza kada Edip ne pronalazi povoljan ishod, a nastaje kada se subjekt okreće ka drugim objektima.

 

Analitička seansa i osnovna pravila analize

Neuroze, ali takođe i neke druge psihičke napetosti koje su u osnovi lošeg zdravstvenog stanja odraslog subjekta, mogu da ga navedu da konsultuje stručnjaka za psihoanalizu i osobu koja je i sama bila podvrgnuta psihoanalizi i koja je samim tim u principu sposobna da sluša pacijenta sa psihičkim problemima.Tokom analitičke seanse, asocijacije pacijenta između iskazanih i proživljenih, a zaboravljenih elemenata, omogućavaju mu da vrati unazad tok procesa potiskivanja i da se izvuku na svjetlost dana nesvesni događaji.Prvo i osnovno pravilo psihoanalize je slobodna asocijacija: pacijent je zamoljen da se opusti i da kaže sve što mu prolazi kroz glavu, čak i ono što bude smatrao nepotrebnim, nepodesnim ili čak glupim.Od njega se samo zahtjeva da ne zanemaruje ili sputava nijednu misao, bila ona sramna ili mučna.Rekonstrukcija priče pacijenta, pomoću potisnutog sećanja stvara uslove za nestanak simptoma.


Pa ipak, takav postupak se susreće sa dva problema: otporom i transferom ( Transfer je uticaj neke intelektualne ili fizičke aktivnosti na neku drugu koja joj sledi, bilo da je menja u pozitivnom * pozitivni transfer* ili negativnom * negativni transfer*  smislu).
Pacijent ubrzo nakon početka seanse nije u stanju da pusti misao da slobodno teče: pruža otpor njihovom prizivanju.Uporedo sa tim dolazi do prenosa nežnih ili neprijateljskih osjećanja vezanih za samu analizu (ali ne obavezno i za analitičara).Otpor postaje tada izraz transfera: analiza tada zaista počinje sa uvođenjem u igru, u život pacijenta, ponavljanje, nekad već proživljenih situacija koje prevazilaze kako pacijenta, tako i psihoanalitičara. Da bi se kontrolisalo to ponavljanje, potrebno je da se slede druga dva pravila:
1. Smatra se da treba uzeti u obzir sve što proističe iz same analize, jer sve čini deo simptoma na kojem pacijent mora da radi da bi ga se oslobodio tako što će postati svestan njega;
2. Analitičar ima težak zadatak da dopusti ili ne dopusti transfer, odnosno analizu, pošto neke osobe nisu spremne da se tome podvrgnu.Odgovornost analitičara je u tome da mora da zna prepoznati u kojim situacijama on smatra da može da podrži transfer, što je ostavljeno njegovom prethodnom iskustvu i njegovoj intuiciji vezanoj za njegove lične procese nesvesnog (kontra transfer).


 
 
   

Evo malo mog skromnog doprinosa, pa ako je neko zainteresovan, neka čitka...

Tvorac psihoanalize, Frojd, dugo je gradio psihoanalizu, i bilo je potrebno vreme, od dela ’’Tumačenje snova’’, koje je nosilo postavke psihoanalize, pa do ’’Kratkog u voda u psihoanalizu, objavljeno posthumno, da se izgradi psihoanaliza kao celovit sistem. Tokom tog perioda psihoanaliza je pretrpela razne ’’prepravke’’ koje je sam Frojd pravio baveći psihoterapijom i reagujući na kritike.
No, glavne postavke ovog pravca tiču se: nesvesnog, nesvesne motivacije, shvatanja o infantilnoj seksualnosti i libidu, shvatanja o odnosu između dečijeg iskustva i ličnosti odraslog, o psihičkoj energiji i funkcionisanju psihičkog aparata.

Psihoanaliza je prva celovita teorija ličnosti, ali to je takođe terapijski metod i istraživačka tehnika. Danas je kao terapijski postupak ortodoksna psihoanaliza napuštena, ali gotovo da nema ni jednog terapijskog pravca koji u sebi ne sadrži u osnovi neke od elemenata psihoterapije, a da se ne pominje i činjenica da skoro svako delo psihologije koje se bavi ličnošću ne zaobilazi temu psihoanalize.
Dakle, određenje psihoanalize kao škole u psihologiji, obuhvata istraživački i terapijski metod i shvatanja o strukturi, dinamici i razvoju ličnosti.
Sam Frojd je psihoanalizu kao metod lečenja  niže vrednovao u odnosu na značaja tog metoda kao izvora naučnog značaja.
On je takođe smatrao svoje učenje kao jedno od tri velike uvrede nanete ljudskom narcizmu: Kopernikova- rušenje uverenja da je Zemlja centar univerzuma, Darvinova- da je čovek životinjskog porekla, Frojdova- posmatranje čovekovog ponašanja kao upravljanog od strane nesvesnih sila, nad kojima se nema kontrola, i bacanja u senku čoveka kao razumno biće.

Frojdovo naglašavanje seksualnosti, posebno infantilne, je delovalo perverzno za jedno uštogljeno viktorijansko društvo tog doba. Iako su takve ideje prkosile društvu, njegova teorija nije nastala na pukom špekulisanju.
I pre Frojda, filozofi, poput Lajbnica, Herbarta, pa i Šopenhauera i Ničea, pominjali su nesvesne i iracionalne impulse kao uzročnike nekih ponašanja.
Takođe , postoji podatak da čak ni pojam infantilne seksualnosti nije smislio Frojd, već da su o tome govorili naučnici, M. Desoar i H. Elis, kao o seksualnim osećanjima orijentisanim ne samo na genitalne organe, već i na kožu, usta i anus.
Frojd je pod uticajem naučnika iz drugih oblasi asimilovao razne ideje u svoju teoriju; pa je tako na čoveka gleda kao na energetski sistem, što bi bilo slično sa stanovištem koje prema svetu zauzimaju fizika i hemija. Zatim, u njegovom uverenju da se instiktivni impuls mora konačno izraziti u nekom obliku ogleda se princip konzrevacije, razvije u okviru fizike 19-og veka.
Takođe, on je bio fasciniran simbolima, metaforama i analogijama, a na ljudsko ponašanje je gledao kao na visoko simbolično ponašanje.

Biografski podaci

Frojd je rođen 6.maja1856. u Frajburgu u Moravskoj. Bio je jevrej prema religiji njegove porodice, ali je sam bio ateista (mada je Jung sumnjao da je njegova religija bila seksualnost (libido) o kojoj je toliko pričao, i ni pokoju cenu je se nije odrekao).
Studirao medicinu, i bavio se psihijatrijom.
Živeo u Beču, da bi za vreme Drugog Svetskog rata prebegao u London gde je i umro.
Najverovatnije najznačajnije za psihoanlizu je njegov sustret sa francuskom psihijatrijskom školom (1885., Šarko u Parizu, Bermen u Nansiju), koja je proučavala histerije uz pomoć hipnoze.
Nezaobilazno je pomenuti i njegovog saradnika i kolegu dr J.Brojera, sa kojim je zajedno radio na primeni psihoanalitičkog postupka u lečenju pacijenata.
Predložen za Nobelovu nagradu za medicinu, ali je dobio samo Geteovu nagradu za književnost.

Da bi se prikazala Frojdovska psihoanaliza, s obzirom da je to složena teroija, najbolje je proći kroz sve njene aspekte.

Shvatanje o ljudskoj prirodi

’’Čovek je energetski sistem, podstaknut seksualnim i agersivnim nagonima, vođen principom zadovoljstva, koji funkcioniše pod uticajem determinanti ponašanja, i u osnovi u sukobu sa društvenim ograničenjima njegovih instikata.’’
Ovaj teza je nastala kao sinteza svih pročitanih Frojdovih dela, dao ju je Pervin, a dobra je jer u celoj jednoj rečeniciji daje sliku čoveka kakvim ga je video Frojd.

Shvatanja o ličnosti

Ključni pojam je nesvesno. U ranoj fazi psihoanalize nesvesnim se smatralo sve ono što je potisnuto usled nesaglasnosti sa usvojenim moralnim standardima. Međutim, u završnoj fazi formiranja psihoanalitičkih ideja u nesvesnom nisu samo društveno neprihvatljive želje, već je ceo psihički život nesvestan (simbolično poređenje sa ledenim bregom).
Nesvesno usmerava ljudsko ponašanje, prema Frojdu.
Ne samo kod neurotskih poremećaja, već svakodnevno iskustvo pod uticajem je nesvesnog, što se ispoljava kroz omaške u govoru, snove, interesovanja, pa  i sve postupke.
Frojd je išao do te krajnosti da je rekao da je svesno iskustvo pojedinca je iskrivljena slika realnosti.
U skladu sa tim objašnjava formira i objašnjava pojam mehanizam odbrane, koji služe da se osoba brani od neprijatne situacije koja joj ne ide u prilog.
Psihički determinizam, je konsturk u psihoanalizi koji se odnosi na uverenje da  svako ponašanje, ili misao, ili emocija, imaju svoj uzrok.

Struktura ličnosti

Prvobitno je Frojd predložio topološki model, koji se zasnivao na podeli mentalnog aparata na tri sistema: nesvesno, predsvesno i svesno.
Kasnije se odrekao ovakve ’organizacije’ ličnosti i podelio ličnosti na tri instance: Id, Ego i Superego.
Id: zahtevajući, impulsivan, iracionalan, asocijalan, sebičan. Vođen principom zadovoljstva, iz njega potiču nagoni i impulsi koji teže da se zadovolje.
Superego: društvena komponenta ličnosti, sadrži ideale kojima težimo, i izaziva u nama krivicu kada prekršimo etički kod. Čine ga Nad-ja (sadrži identifikacijom sa roditeljem stečene moralne verdnosti i norme) i Savest (krivica- kada se norme krše, i ponos- kada se ponašamo dosledno moralnim normama).
Ego: logičnost, racionalnost, tolerancija na frustraciju. Osnovni zadatak mu je da zadovolji želje Ida, a da istovremeno ne prekrši težnje Superega, i uskladi datu ravnotežu sa realnošću.
Id rukovođen principom prijatnosti, ego realnosti, superego savršenstva.

Dinamika ličnosti

Izvor ukupne psihičke energije leži u stanjima uzbuđenosti telesnog porekla koji traže ispoljavanje i smanjenje napetosti.
Teorija motivacije je u prvoj verziji bila monistička, Frojd je smatrao da postoji samo instikt života (Eros), kojeg čine tendencija samoodržavaja i održavanja vrste. Energiju ovog instikta predstavlja libido.
Kasnije, Frojd, uvodi i instikt smrti (Tanatos, kao odraz želje organske materije da se vrati u stanje mirovanja), koji se ispoljava kroz destruktivnost i autodestruktivnost, odnosno agresiju. Ovo, instikt smrti, je inače bio i najkritikovaniji deo Frojdove teorije ličnosti.
Psihičkom energijom međusobno raspolažu ove tri instance, i mentalno je najzdravija ravnoteža, jer kada bi Id preuzeo veći kapacitet energije osoba bi se ponašala impulsivno (nagonski), ako bi Ego preuzeo energiju osoba bi bila emocionalno hladna i proračunata, a ako bi Superego sve preuzeo osoba bi bila opsednuta osećajem krivice, sa previsokim moralnim standardima (opterćavajuće, sukobi sa sredinom).

Razoj ličnosti

Postoje tri faze razvoja, koje predlaže ovaj osnivač pshoanalize, oralna, analna i falusna. Cilj svake razvojne faze je da se prevlada na njoj postojeći konflikt.
Karakteristike faza vezane su za aktuelni izvor zadovoljstva, oralna faza- usta, sluzokoža usna duplje, zbod hranjenja; analna- anus (izbacivanje i zadržavanje stolice); i falusna- erogene zone, genitalije.
Frojd je tvrdi da se razvoj završava do 4-5godina, kada dete prođe kroz sve tri faze. On je smatrao da će sve što se desi na u toku ovih godina odrediti kakva će ličnost biti. Ovakvo tumačenje razvoja ličnosti bilo je veoma oštro kritikovano, pogotovo od strane razvojnih psihologa.

Ocene frojdovske psihoanalize.

Vrednosti Frojdove teorije bile su:
Prva celovita teorija ličnosti, prvi put opisana ličnost. Ukazivanje na mehanizme mentalnog zdravlja, i puteve uspostavljanja ravnoteže ličnosti. Razvojni pristup ličnosti. Uviđanje da je čovekovo ponašanjepokrenuto različitim motivima.. Takođe, velika Frojdova zasluga je što je ’’akademsku’’ psihologiju usmerio na stvaran život.
Zamerke:
Olport mu je zamerio što je čoveka shvatio kao kvazi-mehanički reaktor tj. kao mehanicističko-kauzalni model, u kojem je čovek bespomoćan, teran unutrašnjim silama na koje nema uticaj. Dalja posledica ovakvog uverenja je da čovek nije odgovoran za ono što radi.
Frojdu su takođe zamerali što je potcenio delovanje društvenih faktora na čovekov razvoj i sveo ih na porodicu.
Poseban ’’kamen spoticanja’’, čak i u odnosu sa najbližim saradnicima bilo je shvatanje o nagonu smrti, kojeg se i sa, Frojd pred kraj svog života odrekao.

Frojd je oštro bio kritikovan od strane pozitivističkih filozofa, u pitanje se dovodila naučnost njegove teorije, a posebno terapijski postupak kao osnovni izvor podataka.
Ajzek je tvrdio da je takav sistem veoma sličan religioznom sistemu, i da je problem njegove teorije bliži laicima.
Karl Poper je Frojdovu teoriju okarakterisao kao neoborivu teoriju, i spram toga ocenio kao ne naučnu.
Shodno tome zanimljiv je Skodelov eksperiment, u kojem su ispitinaici bili muškarci, prema psihoanalizi, okarakterisani kao oralni tip ličnosti. Ispitivala se njihova preferencija velikih grudi kod žena, pošto je takva preferencija očekivana skladno sa teorijom. Ipak, kao rezultat dobijeno je da su oni preferirali male grudi kod žena. Ovakav nalaz psihoanalitičari tumačili su pojmom odbrambenog mehanizma- reaktinva formacija. Treba napomenuti da se kada je pričano o oralnom tipu ličnosti, ona nije ni spominjala.
Ovaj eksperiment jedan je od dokaza da je psihoanalitička teorija upravo takva da nije opovrgljiva, a to je jedan od kriterijuma naučnosti (prema pozitivistima). Međutim bezobzira, pomalo je čudno, mada u neku ruku i interesantno, kako se psihoanaliza ’’samoobjašnjava i opisuje’’.
Međutim, nikako sa druge strane ne treba zanemariti onaj doprinos samog Frojda, posebno psihologiji, njegovi sledbenici dalje su razvili psihoanalizu (neopsihoanaliza), a kritičari doprineli razvoju nauke.

Svuda u svetu analitičari se formiraju u skladu sa takozvanim tripartitnim modelom. Drugim rečima, da bi neko postao analitičar, on mora da završi svoju:
 
a) ličnu analizu,
 
b) teorijski kurikulum i
 
c) supervizije.

Lična analiza

Nakon intervjua sa trening analitičarima, potencijalni kandidat stiče pravo na ličnu trening analizu. Lična trening analiza odvija se četiri puta nedeljno, a broj godina varira.

Teorijski kurikulum

Nakon godinu dana lične trening analize, stiče se pravo započinjanja teorijskih seminara. Teorijski kurikulum se sastoji iz obaveznih i fakultativnih seminara u trajanju od pet godina. Teorijski kurikulum obuhvata oblasti iz psihoanalitičke teorije razvoja, psihopatologije, teorije tehnike, teoretske misli Sigmunda Freuda , kao i razvoj psihoanalitičke teoretske misli u narednih sto godina posle Sigmunda Frojda.

Supervizija

Kandidat za psihoanalitičara postaje se nakon odobrene prve supervizije za koju je preduslov minimum od dve godine lične trening analize i jedne godine teoretskih seminara.
 
Dve godine nakon validirane prve supervizije, započinje se sa drugom supervizijom, nakon koje kandidat ima pravo da aplicira za status pridruženog člana BP(p)D te samim tim automatski i člana IPA i EPF. Neki pridruženi članovi vremenom postaju redovni članovi, od kojih neki trening analitičari. Trening analitičar nije vrsta članstva, već funkcija u čijoj su nadležnosti lične trening analize i supervizije kandidata.

  za topic

Moja ujna je vrstan psihoterapeut, bio sam kod nje u poseti ( ne , nisam bio na terapiji  ) i provodili smo duge sate pricajuci o psihoanalizi i njenoj terapijskoj praksi. Odusevljen sam psihoanalizom, posebno zbog lecenja emocionalnih "cvorova" katarticki, sto je izuzetno. Takodje me je fascinirala oblast koja se bavila trans-generacijskim traumama.
Ako budem ikada u poziciji ici cu na terapije,vrlo je zanimljivo.
A ona se sada edukuje za dubinsku analizu, znate ono, kauc i ostalo ... 

Ova tema je uvek aktuelna, pa verujem da imam jak razlog da pišem u njoj, iako je stara više od 6 meseci....

Sigmund Freud i njegove zablude: Ima li koristi od psihoanalize?

Autor: Ozren Podnar, prof.



Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji su nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume s kojima se pojedinac ne može nositi te ih spontano potiskuje u nesvjesni dio uma

Jeste li svjesni toga da ove godine obilježavamo 101 godinu od rođenja Sigmunda Freuda? Ako ne, ništa vam ne zamjeramo. Ne biste mnogo izgubili i da niste čuli za toga precijenjenog psihijatra. No, taj naturalizirani Bečanin bio je majstor samoreklame i marketinga, kojima je uspio stvoriti kult o sebi, a idućim pokoljenjima nametnuti komične teorije o seksualnosti i psihičkim poremećajima te dugometražnu terapijsku tehniku, čija djelotvornost nije ništa veća od stope spontanih izlječenja i oporavaka uz pomoć placeba.


Sigmund Freud, rođen kao Sigismund Schlomo Freud (Freiberg, 6. svibnja 1856. - London, 23. rujna 1939.) bio je austrijski liječnik, filozof i neurolog te utemeljitelj kontroverzne teorije i psihoterapijske tehnike psihoanalize.

Vjerovati u ispravnost glavnine Freudovih postavki danas je težak anakronizam, a liječenje psihičkih poremećaja psihoanalitičkom terapijom odavno je ustupilo mjesto mnogo djelotvornijim modernim sredstvima protiv depresije, anksioznosti i psihotičnih poremećaja.
No, Freudu moramo kao olakotnu okolnost priznati činjenicu da je djelovao u vrijeme psihijatrijskog srednjeg vijeka, bez tehnologije za prodor u mozak i proučavanje biološkog funkcioniranja mozga i središnjega živčanog sustava.
Od psihičkih oboljenja, Freud se osobito zanimao za histeriju, danas napuštenu dijagnozu, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala široku paletu smetnji, te za neurozu, koja je također u međuvremenu zamijenjena prikladnijim dijagnozama. Neuroza u većem dijelu odgovara danas prihvaćenom terminu poremećaja raspoloženja, među koje spadaju depresija i anksioznost.

Dobrodošli na kauč

Što bi Freud danas naučio

Psihički poremećaji gotovo nikad ne nastaju na način na koji je Freud zamišljao.
Jak stres (trauma) doista je čest uzrok depresije i anksioznosti, ali nije nužno da ga je pacijent zaboravio ili potisnuo. Osoba se može savršeno, do u detalje, sjećati pretrpljenog stresa, a ipak biti teško bolesna. Također, depresija i anksioznost mogu biti posljedica aktualnog stresa, koji pacijent trpi u sadašnjem trenutku.
Čak i kad je osoba stvarno pretrpjela traumu te je zatim iz bilo kojeg razloga zaboravila, prisjećanje na nju gotovo nikad neće dovesti do izlječenja ili ublažavanja tegoba, kao što ni slomljena kost neće zarasti zato što bi se pacijent sjetio je li pao s kruške ili jabuke.
Psihijatrijski poremećaji mogu nastati i bez ikakve pretrpljene traume ili nerazriješenog konflikta. Mnogi ljudi obolijevaju zbog oštećenih (mutiranih) gena, makar živjeli u idealnim uvjetima.
Postoji niz drugih, rjeđih uzroka poremećaja raspoloženja, kao što su neprikladna prehrana (siromašna složenim ugljikohidratima), manjak kretanja ili dnevnog svjetla.

Freudova se psihoanaliza temelji na pretpostavci da na ljudsko ponašanje i osjećaje djeluju brojni čimbenici kojih ljudi nisu svjesni. Oni imaju potencijal učiniti ljude nesretnima, što se očituje kroz brojne simptome koji uključuju depresivnost, anksioznost, poremećenu ličnost, sniženo samopoštovanje itd.
Prema Freudu, u korijenu psihičkih smetnji nalaze se nerazriješeni unutarnji konflikti ili proživljene traume (osobito iz djetinjstva i iz odnosa s roditeljima). Oni su toliko bolni da se pojedinac ne može nositi s njima niti sa sjećanjima na njih, ali ne mogu biti jednostavno izbačeni iz uma, nego ih pacijent spontano "gura pod tepih", odnosno u nesvjesni dio uma.
Cilj je psihoanalize otkloniti "neuroze" te vratiti pacijentov oštećen ego u normalno stanje. Psihoanaliza se provodi kroz dugi niz seansi, po tri do pet puta tjedno, u trajanju od četiri do šest godina. Pacijent tipično leži na kauču i razgovara s psihijatrom, nabacujući što mu padne na pamet, prema nečelu slobodnih asocijacija i prepričavajući snove. Freud je snove i asocijacije smatrao ključevima za razumijevanje potisnutih konflikata te je vjerovao da oni imaju sposobnost izvući iz nesvjesnoga sjećanja na navodne potisnute traume i nerazriješene konflikte.
Na temelju prikupljenog tijekom tretmana, analitičar postavlja hipoteze o pacijentovoj prošlosti i sadašnjem životu. Terapeut odgađa priopćavanje svojih hipoteza i zaključaka pacijentu sve dok on i sam ne dođe do istih zaključaka. Otkrije li terapeut svoja zapažanja prerano, u pacijentu se javlja otpor prihvaćanju tih zapažanja. Prevladavanje otpora zahtijeva dodatno vrijeme i trud obaju sudionika, a kad pacijent prihvati zaključke, on nekim čudom biva automatski izliječen.

Biologija, ne psihologija

Freud i seks

Freud u razradi svog sustava mišljenja često služio likovima i zapletima iz antičkih mitova, tako da je pribjegao Sofoklovu "Kralju Edipu" ne bi li poručio da ljudsko biće prirodno teži incestu i objasnio kako je ta težnja potisnuta.
Tvrdio je da spolni život počinje manifestacijama koje se javljaju ubrzo nakon rođenja, a seksualni je razvoj podijelio u četiri faze: oralnu, sadističko-analnu, faličnu i genitalnu, od kojih je svaka obilježena specifičnim događajima.
Tijekom oralne faze, pojedinac je ponajviše usmjeren na stjecanje zadovoljstva potrebama usta, koja Freud shvaća kao prvu erotogenu zonu. U sadističko-analnoj fazi dijete traži zadovoljenje kroz agresiju i funkciju izbacivanja izmeta. U faličnoj fazi djeca postaju usmjerenija na svoja spolovila. U dječaka se, navodno, javljaju strah od oca i kastracije te Edipov kompleks, pri kojemu mašta o spolnim odnosima s majkom. Analogno Edipovu kompleksu, djevojčice razvijaju Elektrin kompleks, koji se očituje zavišću dječacima na njihovim penisima.
Zatim seksualni razvoj na neko vrijeme zastaje, te se zaključuje u genitalnoj fazi, u kojoj su svi elementi seksualne funkcije do kraja organizirani i koordinirani. Homoseksualnost je gurnuo u isti koš sa seksualnim perverzijama, tumačeći ih kao posljedice "pogrešaka u seksualnom razvoju."
Freudov psihosocijalni model mnogi su kritizirali i osuđivali. Neki su odbili njegovu ideju o seksualnosti u dječjoj dobi, o incestu kao "prirodnoj ljudskoj težnji" i o navodnoj ženskoj "zavisti" muškarcima na penisu.
Moderna medicina odbacuje i njegovu ocjenu homoseksualnosti kao poremećaja, no zahvaljujući velikom kulturnom utjecaju Freudovih teorija, u prvom su dijelu 20. stoljeća mnogi homoseksualci bili zatvarani u ustanove za duševno oboljele te "liječeni" psihoanalizom i srodnim tehnikama, od kojih su neke i danas u upotrebi među konzervativnijim terapeutima.

Proces traje sve dok pacijent ne izgovori ono što se podudara s terapeutovim hipotezama, a s obzirom na to da mogućih hipoteza ima na tisuće, razumljivo je da tretman traje godinama, uz golem utrošak pacijentova vremena i novca.
Od pedesetih godina prošloga stoljeća medicina je skupila mnogo dokaza da su svi psihijatrijski poremećaji biološkog, a ne psihološkog karaktera i da su posljedica kvara u neurofizološkoj funkciji središnjega živčanog sustava. Stres je najčešći okidač psihijatrijskih poremećaja, no on to čini biološkim djelovanjem na rad živčanog i endokrinog sustava, neovisno o pacijentovoj volji ili načinu razmišljanja.
Freudova teorija o izlječenju putem osvješćivanja navodno potisnute traume može modernim psihijatrima, upućenim u biološku podlogu psihičkih poremećaja, zazvučati iritantno, a misao na gomile pacijenata koji su u nedostatku lijekova primali psihoanalizu i neke od njezinih inačica može djelovati frustrirajuće. Primjerice, najdjelotvornije metode liječenja najtežih oblika depresije potpuno zaobilaze psihološki pristup i "udaraju" direktno u mozak - elektrostimulacija, stimulacija živca vagusa, dubinska moždana stimulacija, da ne spominjemo psihofarmake.

Majstor propagande

Prije četrdesetak godina njemački je psiholog Hans Eysenck skupio i razmotrio sva raspoloživa istraživanja o djelotvornosti psihoanalitičke psihoterapije. Došao je do zaključka da psihoanaliza nije djelotvornija od placeba (fiktivne terapije ili lijeka) i da ne dovodi do poboljšanja stanja u većoj mjeri od spontanih izlječenja. Naime, u razdoblju od četiri i više godina, koliko traje psihoanalitički tretman, izvjestan postotak pacijenata doživi poboljšanje stanja i bez ikakve terapije.
Takva je spoznaja navela Eysencka da zaključi kako je "Freud nesumnjivo bio genij, ne znanosti, nego propagande; ne čvrstih dokaza, nego uvjeravanja".
Neki su autori kritizirali Freuda zbog krivotvorenja rezultata svojih istraživanja. Jedan od najslavnijih slučajeva uključuje Rusa Sergeja Pankejeva, koji je istražila novinarka Karin Obholzer. Pankejev je trpio od jake neuroze (depresivno-anksioznog poremećaja) i uzastopnih noćnih mora, koje su mu izazivale patnje i onemogućavali u normalnom funkcioniranju. Freud je iz Sergejevih snova zaključio da je pretrpio seksualnu traumu u djetinjstvu. Kad je Pankejevu priopćio navodni uzrok njegovih tegoba, on je navodno odjednom ozdravio.
No, istraživanja su pokazala malo drukčiji razvoj događaja. Pankejev se nikad nije oporavio, nego je do smrti išao na tretman kod drugih psihoterapeuta, a njegovo se stanje vremenom znatno pogoršavalo. Štoviše, Zaklada Sigmunda Freuda plaćala mu je mjesečnu naknadu tako da bi ostao skriven u Beču i da prijevara ne bi izašla na vidjelo.

Izvor: Vaše zdravlje

chika Frojde svaka chast :!:

postujem frojda,ali njegov ucenik i nastavljac karl gustav jung  je nadogradio i ukazao na neke cinjenice koje frojd nije zeleo da vidi.koga zanima psihoanaliza neka neproucava samo istrazivanja i teorije frojda,vec da se okrene i jungu.jung nesme biti zapostavljen!!!

on se u svoju vlastitu dusu kroz teleskop zagledao,sve sto delovase nesredjeno,njemu se ukazivase poput najdivotnijih sazvezdja i on prosiri svest recima skrivenim unutar reci.

to su rekli za karla gustava junga.



[Edit by B@mbin@: Pisanje poruka zaredom je protiv pravila Burek Foruma, jer se na taj nacin narusava tok diskusije, a preglednost i kvalitet teme znacajno smanjuju.]

Zak Lacan,on je bio legendarni lik.Ucio od Frojda i ipak pored toga i stara strukturalista i poznavao sta su vrednosti kada je napisao knjigu o Falosu

Freud, nesvjesno i simboli     

 

Jedno je od najrevolucionarnijih otkrića Sigmunda Freuda upravo objašnjenje mehanizma na koji se naša psiha nosi sa stvarima koje su za nju traumatične. Freud simptome svojih prvih pacijenata, za razliku od doktora prije sebe, nije doživljavao isključivo biološki uzrokovane, već je potražio odgovor na dublje pitanje; što nam naša psiha pokušava reći nekim simptomom? Freud je simptome shvatio kao simbole, simbole onoga što je skriveno u nečijem nesvjesnom.
Tako je došao do mehanizma na eng. nazvanog „ displacement “ (premještanje), za koji bismo mogli reći da predstavlja jedan od njavažnijih mehanizama ljudske psihe, njegovu sposobnost da se istovremeno zaštiti i u drugom slučaju, stvori život pun značenja.

Kako psiha putem tog mehanizma koristi simbole? On opisuje taj postupak drugim imenom nazvan „simbolizacijom“, koji nastupa u trenutku događaja koji je za osobu iz nekog razloga pretraumatičan. To ne znači da to iskustvo mora biti objektivno traumatično ili izgledati traumatično i nekome sa strane, jer se može raditi i o subjektivnom osjećaju traume. U tom trenutku, unutar naše psihe pojavljuju se dvije sile, ustvrdio je Freud u svojim ranijim radovima. Prva sila teži tome da se sjeća traumatičnog događaja, a druga teži održanju psihičke ravnoteže. Nijedna od tih dviju sila ne prevladava, već one postižu kompromis, smatra Freud – pa se traumatično sjećanje zamjenjuje sjećanjem koje mu je najbliže u asocijativnom lancu. Na primjer, sjećanje u kojem se mladić sjeća samo zdjele iz bakine kuće, ustvari je sjećanje na bakinu smrt koja je djetetu bila pretraumatična, pa je u sjećanju postignut kompromis – sjećanje na smrt zamijenjeno je sjećanjem na zdjelu, koja je u trenutku kad je lutao kroz njenu kuću tog dana, bila prisutna na stolu. Ili u primjeru djevojke koja kao jedan od histeričnih simptoma pokazuje gubitak osjeta mirisa – ali je u istovremeno progranja halucinacija mirisa zagorenog pudinga Freud zaključuje da mu nema druge nego zaključiti da se miris pudinga očito stvarno pojavio unutar iskustva koje je bilo traumatično.

I, kasnijom analizom se doista ispostavlja da se događaj koji je djevojka percipirala kao traumatičan odvijao u trenutku kad je u zraku bio miris zagorenog pudinda. No ipak, Freuda to ne zadovoljava- on želi znati i zašto je pacijentičino nesvjesno izabralo baš taj detalj trenutka, a ne neki drugi. Analizom on ustanovljava da je pacijentica u to doba bila prehlađena pa nije osjećala ništa do li tog jakog mirisa zagorenog pudinga. Na taj način, njeno je nesvjesno izabralo osjet mirisa kao simbol traumatičnog događaja, i pretvorilo ga u somatsku reakciju.

No, koja je razlika između patološke i „normalne“ upotrebe simbola? Kad pjesnik piše pjesmu, on se također igra simbolima. Zašto njega nitko ne smatra ludim? Ili, u drugom primjeru, kad vojnik u ratu daje sve od sebe za zastavu kao simbol svoje zemlje, ni tada ga se ne smatra ludim. Zašto? Razlika je prvo u stupnju zamjene stvarnog događaj simbolom, smatra Freud. Parcijalna zamjena koja se događa u poeziji ili primjeru vojnika, ne smatra se patološkom, jer osoba ipak na nekoj razini jest svjesna toga da je simbol samo zamjena za original. Moglo bi se reći da se zamjena odvija svjesno, bar na nekoj razini. Isto tako dosta toga ovisi o društvenoj prihvatljivosti zamjene –npr. starica koja drži psa kao zamjenu za umrlog muža i ne shvaća da on predstavlja svojevrsnu simboličku zamjenu, isto je zamjenu „obavila“ na nesvjesnoj razini – samo što je u ovom slučaju ta zamjena društveno prihvatljiva. Tako je jedan od elemenata shvaćanja simboličke zamjene patološkom ili normalnom upravo društvena prihvatljivost zamjene, smatra Freud. No najvažniji element je upravo ta svjesnost- kad osoba nije svjesna zamjene, kad je neki mentalni sadržaj potpuno poreknut i zamijenjen nekim simbolom – ili simptomom
(pogotovo u somatskom smislu, ili u smislu određene kompulzije) – tada možemo govoriti o patološkoj upotrebi simbola, zaključuje Freud. U slučaju histeričnog cijepanja djela mentalnog sadržaja tada se može govoriti o zamjeni u somatsku sferu – javlja se somatski simptom poput gore navedenog gubitka osjećaja mirisa, ili halucinacija, dok se u slučaju opsesivnih neuroza potisnuti sadržaj zamjenjuje određenim pokretima ili ritualima koji simboliziraju pokušaj ovladavanja traumatičnim iskustvom (primjer opsesivno kompulzivnih radnji).

No to nikako ne znači da je upoteba simbola sama po sebi nezdrava. Primjer poezije, kao što je Freud uočio u svojim ranijim radovima, također predstavlja pokušaj ovladavanja traumatičnim događajem preko upotrebe simbola. Pjesnik se igra svijetom kojim ne može ovladati kako bi ga ponovo rekreirao i složio prema vlastitom nahođenju u mediju u kojem značenja može rekonstruirati kako želi. Na taj način on ovladava događajem na koji se poezija odnosi. I takva je upotreba simbola za ovladavanje traume posve legitimna i štoviše, kreativna. Kasniji autori stoga preispituju mogućnost iskorištavanja poezije kao puštanja sadržaja nesvjesnog u slobodni tok u svrhe „izlječenja“ simptoma.

Čovjek je definitivno simboličko biće. Zanemarivanje te dimenzije njegovog života vodi u život koji je siromašan značenjima, a siromaštvo značenjem često vodi do siromaštva smisla koje se manifestira kao, primjerice, depresija. Stoga, simboli su u našim životima nužni kako bi ga začinili, dodali mu okus, boju i oblike – a način na koji ćemo ih upotrebljavati ovisi o tome koliko smo se spremni suočiti s vlastitim nesvjesnim. Jednom kad u njega krenemo, mogli bismo se iznenaditi koliko je bogato i – smisleno.

Iva Paska
Izvor

Freudov kauč: pet slavnih studija slučajeva:

Anna O. = Bertha Pappenheim;

Dora = Ida Bauer;

Little Hans = Herbert Graf;

Rat Man = Ernst Lanzer;

Wolf Man = Sergei Pankejeff.



Anna O. = Bertha Pappenheim (1859–1936)

Bolovala je od histerične paralize, gdje je jedna od njezinih ruku bila paralizirana iako je medicinski i fizički sve bilo u redu s njom. Nakon proučavanja, otkriveno je da je tom rukom njegovala umirućeg oca. Osmišljena je teorija da je ona nesvjesno stopirala upotrebu ruke kao kaznu jer je sebe krivila za smrt svog oca.

Kroz analizu sa Breuerom, otkriveno je da kad bi pričala o tome što se dogodilo kad su se simptomi počeli javljati, ona bi otkrila potisnutu činjenicu i tada bi se malo oporavila.
Pappenheim je to nazvao njenim «liječenjem kroz pričanje». Breuer je čin oporavka kroz tu metodu nazvao katarza. Taj je slučaj bio početak psihoanalize, što je kasnije razvio Freud.

Najslavniji opisani slučaj, koji smatramo početkom psihoanalize je Anna O. = Bertha Pappenheim (1859-1936). Prije nego je postala inspiracijom za najpoznatiju Freudovu teoriju ličnosti, prvo je bila Breuerova pacijentica od 1880. do 1882. godine. Prvo se žalila na kronično kašljanje, potom smetnje u govoru do afonije, tj. postajala bi nijema, pa bi počela govoriti engleski umjesto njemačkog jezika. Svo vrijeme je njegovala bolesnog oca. Kada je on odbio hranu, pojavila se kod Anne paraliza i spazmi u rukama i nogama, uz halucinacije i vizije "tunela". Medicinski, tjelesno je bila zdrava, a tijekom analize se otkrilo kako je paralizirana upravo ruka kojom je dvorila oca. Često je mijenjala raspoloženja i nekoliko je puta pokušala izvršiti samoubojstvo. Zapadala bi u stanja transa, koja je Breuer nazvao "spontana hipnoza", a Anna "oblaci", tijekom kojih je govorila o tome što se dogodilo tijekom dana, o fantazijama, o početku simptoma, otkrivajući potisnute i zaboravljene činjenice. Poslije takvih "talking cure" osjećala se bolje i nazivala je ta stanja "čišćenje dimnjaka" ili "lijek koji govori". Njeni simptomi su nestajali kada bi se sjetila događaja koji je prouzročio osjećaj koji je odgovarao tom događaju. Breuer je to nazvao metodom katarze (grč.catharsis, čišćenje). (primjer Annino odbijanje da pije vodu neko vrijeme : sjetila se da je vidjela ženu kako pije vodu iz iste čaše iz koje je netom prije pio pas. Dok se sjećala ovog događaja osjetila je gađenje… i onda popila čašu vode. ) Kasnije Freud objašnjava: “Svaka histerija je rezultat neke traume ili nekog stresnog događaja, koji se nije mogao uklopiti u shvaćanje svijeta osobe koja ga je doživjela. Odgovarajuće emocije koje izaziva ta trauma ne ispoljavaju se direktno, ali i ne nestaju već se očituju kao simptomi koji imaju svoje značenje. Kada pacijent postane svjestan tih simptoma (putem hipnoze naprimjer) dolazi do oslobađanja tih emocija i one se više ne manifestiraju simptomima.”

Anna O. poznata je i po stanju umišljene, histerične trudnoće na kraju analize. Širila je glasine da je trudna s dr Josephom Breuerom, pa je on prekinuo svoje seanse i prestao istraživati histeriju. Pacijenticu je prepustio Freudu. Freud je kasnije zaključio kako je skrivena seksualna želja podloga svim histerijama.