Većina ljudi danas je opsjednuta promjenom. Većina časopisa zarađuje zahvaljujući ideji promjene. Sve više ljudi živi sanjareći o promjeni koja će ih uvući u uže hlače, bolji posao, uzbudljivije veze, zanimljivije društvo, stabilnije odnose… Sve više ljudi sanja o promjeni koja će ih pretvoriti u sretne ljude vrijedne življenja.

Dok god su promjene koje radimo okrenute prema vani, prema manifestacijama, prema slici koju želimo ispuniti, istinska promjena je nemoguća. Ostajemo robovi slike koja nas zavodi oduzimajući nam vrijednost, proglašavajući nas neuspješnima, ružnima, jadnima, glupima. Slika upija našu vrijednost, naš razlog za samopoštovanje, obećavajući nam da, jednom kad je uhvatimo, da će nam dati toliko potrebno savršenstvo. No ta slika, uvijek je brža, spretnija od nas, pa i kad je gotovo uhvatimo, ona nekako umakne, povećavajući razmak, dižući nove zahtjeve, i perfekcionističke standarde. Možete imati IQ 130, ali ako slika ima 140, nedovoljno je, makar sa tim IQ-om imali dovoljno širok raspon intelektualnih mogućnosti, koje nećete ni stići iscrpiti kroz život.


Promjena, o kojoj je riječ u ovoj temi, je suprotnost takvim „promjenama“, to je promjena kao put prema sebi.


Promjena koja nije rezultat potrage za savršenstvom koje nemamo, već promjena kao rezultat nastojanja da vidimo savršenstvo koje imamo.

Promjena koja nastaje dodavanjem slojeva da bi se svidjeli drugima, teška je i iscrpljujuća. Promjena koja nastaje „guljenjem“ i skidanjem suvišnih slojeva, donosi lakoću i kreativnost.

Promjena na koju vas želimo inspirirati, zapravo i nije promjena, koliko povratak onom istinskom i autentičnom u nama.

Odrastajući, da bi preživjeli i zadovoljili uvjete koje nam nameće okolina, uvlačimo se u različite maske, kalupe, vodimo bitke koje nisu naše.

Puno je stvari koje u životu želimo napraviti, puno toga što želimo pridodati svojoj ličnosti, svom životopisu, svom profilu. Danas, više nego ikad, najveći je pritisak da budemo sve. I sigurni, stabilni, i uzbudljivi i ludi, i obrazovani,situirani i zaneseni boemi, i vjerni,odani i nepredvidivi, neuhvatljivi.

Takav svjetonazor stvara ogroman pritisak, stvara poraze koji, zapravo, nemaju ništa s nama.

Ako ostanemo „nasamo sa sobom“, bez svih glasova izvana, otkrivamo da je većina napora koje svakodnevno ulažemo da održimo neki privid, nepotrebna. Većina bitki koje vodimo, najčešće nisu uopće naše.

U nedostatku svrhe i smisla, postaje nam potrebna moć. Postaje nam potrebno imati nešto što drugi nema, imati što više, svega. Što više obrazovanja, seksipila, prijatelja, novaca, atraktivnih partnera, blještavih slika… Bez osjećaja svrhe i smisla, otvara se crna rupa koju ništa ne može napuniti.

Ova narcisoidna pohlepa i pritisak da budemo sve, nestaje tek u susretu sa samim sobom i sa drugim ljudima. Osjećaj da živimo u svom životu, da smo jedinstvena i neponovljiva instanca sebe, vraća nam uzbuđenost životom, kreativnost, smisao. Tada više nema potrebe da se natječemo s drugim ljudima, jer više nismo jedan od serijskih modela koji se mora pokazati najboljim ili se inače povlači s tržišta. Naša jedinstvenost je naša savršenost. A ta jedinstvenost nije skup vrištećih atributa kojima na prvi pogled iskačemo iz mase. Naša jedinstvenost zapisana je u suptilnim nijansama, u nama svojstvenim gestama, i inspiraciji, idejama, i, prvenstveno, emocijama koje smo sposobni osjetiti prema sebi, drugima, svijetu.

Ponekad pomaže ako se zapitamo- koje borbe su stvarno naše? U čemu osjećamo navalu snage, energije i entuzijazma? Kroz što osjećamo kao da smo takli neku rijeku života? Što nas uranja u neku toplu povezanost sa svijetom i drugima? Što nas vraća nama?

psiha.com.hr