Najlakse je kriviti dijete. To je isto tako kao kad bi mene neko krivio sto sam ga zarazila tuberkulozom, pri cemu sam ja prije toga obigrala sve doktore i svi mi rekli da sam zdrava i da mogu da radim.

Djete koje pravi sranje nije dobilo adekvatnu ljekarsku pomoc. Skola nema psihologa, skola nema defektologa, skola nema obucen kadar sposoban da se sa takvom djecom nosi, skola nije odvojila vrijeme da upozna roditelje sa izazovima koje sobom nosi hiperaktivno dijete nego je naprotiv podgrijavala atmosferu mrznje i nerazumjevanja koja je itekako doprinjela stvaranju problema.

Razlog zasto skola nije ucinila nista od svega sto je bilo neophodno lezi i u nastavnom kadru, i u direktoru, ali u najvecoj mjeri u ministarstvu prosvete koje ni pristom nije mrdnulo da pomogne takvoj djeci, da im da sansu da uspiju.

Guranjem ovakve djece u stranu, nece se rjesiti problem, to sto ces ga izbaciti iz skole, natjerati da u istu ne ide samo ce ti se obiti o glavu za koju godinu, kad doticni ojaca, kad se jos malo izoluje, kad se jos nakupi bijesa zbog svoje bezizlazne situacije - bez posla, bez para, bez drustva ... Tad ces njegovo ime sigurno citati u crnoj hronici, i mozda ces se tad zapitati da li je nesto moglo ranije da se uradi.
Otpisivati djecu sa 12 godina kao izgubljene slucajeve je vise nego surovo.

Mi smo dugo prepricavali slucajeve djece koja su odlazila u inostranstvo i bila sjajna u skoli i slucajeve druge djece koja su dolazila kod nas u skole i propadala. I bili smo strasno ponosni jer smo bili  ubjedjeni kako smo mi i nasa djeca pametni i prepametni, a nase skole stroge i zahtjevne.
Vrijeme je da skinetemo koprenu sa ociju i priznamo da su nase skole lose, neprilagodljive i surove. Svaka i najmanja razlicitost, svako iskakanje iz sistema biva surovo kaznjeno od okoline.
Skole na zapadu su humanije, okrenute su covjeku, a sto se znanja tice, pa dovoljno je pogledati rezultate PISA testa zadnjih par godina.

Nije krivo dete ali su krivi roditelji koji nisu prihvatili činjenicu da njihovo dete nije spremno za socijalizaciju. I krivo je ministarstvo koje je donelo pogrešnu odluku da se inkluzija mora obavljati u svakoj školi i sa svakim detetom. Oni su svojim nerazumom doveli do problema

Naravno da dete nije krivo niko ti nije ni rekao.
Biti drugaciji i biti bolestan nije isto.
Od inkluzije ima mnogo vise stete nego koristi i svi mi ovde smo jako dobro svesni toga. Zbog cega raditi nesto od cega cemo imati vise stete nego koristi?

Izvini kriviti roditelje podjednako surovo kao i kriviti djete.
Oni su se ocigledno obracali strucnim sluzbama za pomoc, jer je dijete pod terapijom.
A sto se socijalizacije tice, sta je rjesenje, jel to mozda u njihovom gradu ili u okolini postoji skola koja ima kadar, iskustvo i volju da radi sa ovakvim djetetom, pa su oni mogli tamo da ga upisu, a nisu htjeli, nego bas zapeli za ovu skolu?
Ovo djete nije za "specjalnu" skolu - ovo je dijete sa ocuvanim IQ-om. Ovo je dijete koje uz pazljiv i dugotrajan rad treba da se socijalizuje.
Psiholozi su rekli da ovo dijete moze biti ukljuceno u normalne skole. To su rekli i prije 5 godina kada je djete polazilo u skolu, kada nije bilo ni I od inkluzije, a to kazu i danas, jer djete ne bi moglo biti upisano u 5 razred bez pozitivnog misljenja psihologa.

Nas mentalitet koji nikad ne razmislja u naprijed, nego nas uvijek tjera da cekamo da se desi sranje, pa da onda djelamo i to u 90% slucajeva kriveci zrtvu, je definitivno u korjenu problema. Tome treba i dodati ministarstvo prosvete i njihove partnere ministarstvo zdravlja, koji se zdusno zalazu da od svakog "problema" napravimo nerjesivu enigmu.

Upoznala sam nekoliko klinaca u zadnjih par godina ciju su roditelji odlucili da se vrate ne bi li im djeca isla kod nas u skolu. Rezultat:
- jedan djecak koji ima teske probleme u ucenju i ponasanju
- jedan djecak koji muca, toliko tesko da su mu nastavnici odobrili da sve predmete odgovara pismeno (djete inace ne muca na engleskom, prvom mu jeziku)
- i jedna djevojcica koja seta u snu, svaki put kad sanja da se vraca u Moskvu

Korjen svih njihovih problema lezi u "dobrodoslici" koju su dobili u nasim skolama. Taj pritisak koji im je nametnut da moraju da se prilagode, da su oni glupi i nesposobni, ali im je eto data sansa da idu u skolu sa drugom djecom, taj pritisak od nastavnika i okoline da je njihova razlicitost nuzno nesto lose, sto mora da se krije i brise ih je bukvalno slomila.
Ovdje da napomenem da su to sve djeca sa normalnim IQ-om, za koje su psiholozi u drzavama iz kojih su dosli dali misljenje da su djeca bez problema u ponasanju, djeca dobro socijalizovana i spremna za skolu. To su naravno rekli i nasi psiholozi, prije upisa te djece u njihove skole. Neki su poslije pricali i druge price...

A to je sve nista, prema onome s cim se suocavaju djeca obuhvacena inkluzijom.

Prije nego sto se svim silama ustremimo da ispravimo njih i njihove mane, hajde malo da pogledamo sebe i svoje ponasanje, svoje stavove, svoje vrijednosti. Bice nas manje nesrecnih, ako nista drugo.

obrazovni sistem nam ne valja.

prepisujemo sistem rada sa zapada, a pri tom nam primjera radi, prosjecno odeljenje i dalje broji minimum tridesetoro ucenika...sto je ravno ludilu.

jedna prosjecna skola mora da ima dobar tim i strucan kadar...psihologa,defektologa,nastavnika koji umije raditi sa ucenikom koji ima odredjene probleme,a pri tom i planove i programe koji na nesto lice...

ministarstvo obazovanja,ama kao i uostalom vecina stvari u zadnje vrijeme u ovoj zemlji...je potpuno van pameti i direktno odgovorno za ovako sramna desavanja u nasem obrazovanju...

zamislili su nekakvu reformu obrazovanja,ali da se ne da ni jedan dinar...
slucajno da se ne ulaze u tu reformu...vec da se ona desi sama od sebe,samim tim jer su oni naglasili da mora da se desi...
valjda po sistemu da cemo jedno jutro da se probudimo svi reformisani od zarke zelje.

do tada...citave generacije ce biti unistene, jer je kod nas sve po sistemu eksperimenta.

e stvarno lupash gluposti za medalju 

znachi , ti kad udjesh u neku ustanovu (ili drushtvenu grupu ) ochekujesh da se sve prilagodi tebi     .... sam pojam "socijalizacija" upravo znachi da osoba treba da prihvati da drushtvo ima neka pravila i da ne moze da ochekuje da se sve menja zato shto njemu ne odgovara .


-----------

 inache , da razjasnimo josh jednu chinjenicu : shkolovanje nije pravo  . da bi deca mogla da se shkoluju u drzavnim shkolama ljudi placaju porez . ako se shkolski sistem toliko unishti raznim glupostima sasvim je sigurno da ce ljudi izbegavati i da placaju za njega i da shalju svoju decu u njega .

Postoji neki poseban porez za skolstvo?

Daj, ne mlati...

Meni se čini da je otpisivanje dece kao izgubljenih slučajeva upravo njihovo trpanje u odeljenja bez ikakve stručne pomoći, ne posvećujući im neophodnu pažnju, pa onda ako se snađu - super, baš smo ovo dobro smislili; ako se ne snađu pa, bože moj, šta sad.


Zar socijalizacija ne podrazumeva uzajamno prilagođavanje, odnosno zar društvo ne zavisi u izvesnoj (makar maloj) meri od svakog člana koji ga čini? Nije društvo apriorna tvorevina kojoj se apsolutno prilagođava svako ko joj pristupi, već ga oblikuju ljudi koji ga čine.
Sad, to što u njemu vlada zakon proseka i jačega je druga stvar, ali nije baš realna tvrdnja da se društvo uopšte ne prilagođava pojedincima koji ga i sačinjavaju, samo je potrebno da te pojedince prihvati. A upravo to prihvatanje je problem inkluzije, pošto treba da se radi na tome, a ne da se ostavi da se desi samo.

znachi 450 porodica treba da se prilagodjava tome da ce im dete mozda biti preteucheno (ili iskasapljeno  ) u shkoli , ili bar tome da ce mu nivo obrazovanja biti smanjen zato shto je budalama palo na pamet da bash svako moze da pohadja osnovnu shkolu  ....

 svako drushtvo treba pre svega da brine o svojim produktivnim chlanovima - dakle o normalnim ljudima koji placaju porez (u prenesenom smislu grade drushtvo) i o njihovoj deci koja ce takodje sutra da placaju porez .  ako se prava defektnim stavljaju iznad prava zdravih , pre ili kasnije ce ili svi pozeleti da budu defektni (da bi imali veca prava) ili ce se pobuniti 

A šta bi sa mojim drugim pasusom?

I onim što sam pisala pre toga?