Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 09:54:25
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Napomena: Govor mržnje, uvrede i svako drugo ponašanje za koje moderatori budu smatrali da narušava ugled i red na forumu - biće sankcionisano.
Idi dole
Stranice:
1 ... 8 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Prljavi medijski rat!!!  (Pročitano 25608 puta)
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol
Poruke 566
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Prljavi medijski rat (57)

Misija u Bosni (11)

Majkl Rouz (Michael Rose) ,,Misija u Bosni,,

(Fragmenti iz knjige Fighting for Peace, u izdanju The Harvill Press,
London, 1998, srpsko izdanje Misija u Bosni, Beograd 2001)

„Zaštićene zone”

Zaštićene zone su prostor na koji se sklanja stanovništvo da bi izbeglo ratna dejstva, i taj koncept je star koliko i sam rat, a može se primeniti jedino ako sve zaraćene strane poštuju dogovor. Kada su muslimanske snage počele da koriste zaštićene zone kao baze iz kojih su preduzimale napade na protivnike, i kada su Srbi odgovorili na napade iz tih zona, UNPROFOR je mogao malo šta da učini kako bi zaštitio stanovništvo. U maju 1994. godine UNPROFOR je generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija podneo dokument u kojem je opisao nedostatke rezolucije 836 i izveštavao da se ona ne primenjuje na terenu, a Savet bezbednosti nije ništa preduzeo povodom toga. (str. 306.)

Nedoumice oko zaštićenih zona su dale ogroman propagandni materijal bosanskoj vladi i njenim prijateljima u inostranstvu protiv mirovne misije Ujedinjenih nacija. Tokom prethodne tri godine krvavog građanskog rata sve zaštićene zone, uključujući i Sarajevo, opstale su, i Srbi ih nisu osvajali, iako su mogli. Da su Srbi hteli da ih zauzmu, država Bosna bi prestala da postoji. Ni vazduhoplovna sila NATO to ne bi mogla da spreči. (str. 307.)

„Zaštićena zona” Bihać

U međuvremenu je Silajdžić, koji je samo dva dana ranije izjavljivao da je muslimanska vojska u tom času sposobna da porazi Srbe, uporno tražio vazdušne napade NATO protiv njihovih snaga koje okružuju Bihać. Na severu te zone Fikret Abdić ponovno je zauzeo Veliku Kladušu, što je pojačalo pritisak na Peti muslimanski korpus kojem je pretilo potpuno uništenje. Samo su međunarodni pritisak na Srbe i akcija Ujedinjenih nacija mogli da spreče potpuno osvajanje Bihaća. U tom slučaju bi najmanje 180.000 muslimana, koji su živeli u toj zoni, bilo stavljeno pred strašan izbor – ili da se sele na neko drugo mesto, ili da umru. Bez obzira na ograničene mogućnosti mirovnih snaga Ujedinjenih nacija u Bihaću, muslimani su bili sigurni da će UNPROFOR biti okrivljen za moguću katastrofu. Oni nikada ne bi prihvatili, da je gubitak Bihaća direktna posledica nemoći njihove sopstvene politike i poraza njihove vojske. (str. 251.)

Mirovna misija Džimija Karatera

Džimi Karter je sa suprugom doleteo u Bosnu 18. decembra 1994. Posle susreta sa rukovodiocima bosanskih Srba, uspeo je da ubedi Karadžića da prihvati momentalni prekid vatre i da nastavi prekinute pregovore o miru „na osnovu plana Kontakt-grupe”. Sa svoje strane je bosanska vlada izjavila kako je spremna da prihvati potpuni prekid vatre i neprijateljstva u Bosni za period od tri meseca, ali da se o planu Kontakt-grupe ponovno ne pregovara. Tih nedelju dana, koje su Džimi Karter i njegova supruga proveli u Sarajevu, bilo je dovoljno da oni postanu deo misije Ujedinjenih nacija. Stanovali smo pod istim krovom, često koristili iste prostorije za rad i negodovali što sve ne ide kako treba. (...) Pošto sam neko vreme bio izvan Bosne, Karter je koristio moju kancelariju i spavaću sobu, a Džejmi Daniel mu je bio neka vrsta pomoćnika za vojne poslove. Jednom je zatekao bivšeg predsednika u pižami gde svojoj supruzi sprema čaj. Džimi Karter je bio oduševljen ulogom člana misije Ujedinjenih nacija i uljudno je odbijao sve
ponude za bolji i udobniji smeštaj.

Mnogi novinari su ga optuživali za naivnost u njegovom nastupu i odnosu prema Srbima, naročito posle izjave, da se bosanski Srbi „zalažu za mir”. Lično sam mislio da je Karterov božićni dolazak u Sarajevo novi momenat u mirovnom procesu, mada je Noel Malkolm u Dejli telegrafu njegovo nastojanje da se postigne prekid vatre omalovažio naslovom „Karterov prekid vatre”. Napisao je da će to biti samo jedan od mnogobrojnih kratkih predaha. A taj predah je trajao, ipak, više od četiri meseca.

Daleko od toga da je bio slab i naivan, Karter je izvršio ogroman pritisak na obe strane govoreći im da, ako se ne saglase sa njegovim predlozima, nema načina da se oni koji odbacuju plan ne kazne zbog zalaganja za nastavak rata. Svi smo osećali i videli da bivši predsednik SAD deluje veoma ozbiljno i da sa njim nema šale. Bosanci nisu mogli da se upuste u rizik da izgube podršku SAD, dok je Karadžić u Karteru video jedinu osobu od uticaja u SAD, koja je htela da sasluša i srpsku stranu. Karterova misija je, bez sumnje, dala još jednu šansu miru. (...)






IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol
Poruke 566
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Molio bih Vas za mišljenje ili sugestije, vezano za sljedeće:

Banovan sam sa jednog Banjalučkog foruma, na kojem sam imao
korisničko ime Petar II, zbog postova u prilogu.

Inače taj forum koji se deklariše kao Srpski, ne dopušta postovanje
teme ,,Prljavi medijski rat,,.
Postovi navedene teme i pod drugim imenima se brišu ili zaključavaju.

Postovana je ova materija:

HRONIKA NAŠEG GROBLJA (Smile

Milivoje Ivanišević

STRADANJA SELA, ZASEDE I ZATVORI U SREBRENICI (1)

Gotovo da nije moguce opisati sve napade, pljacke, paljevine i razaranja kojima su bila izlozena srpska sela. Rec je, kao sto se moglo videti, o preko sto naselja sa srpskim stanovnistvom. Smatramo da dovoljno ubedljiv dokaz o njihovoj svojevrsnoj epopeji moze da bude prikaz stradanja narednih nesto vise od dvadeset sela i zaselaka sa podrucja opstina ciju sudbinu u toku ovog rata pokusavamo da prikazemo. Ono sto se dogodilo njima u izvesnom smislu je karakteristicno i za sudbinu ostalih naselja. Ukoliko, ipak, postoji neka razlika, ona je uglavnom u imenima zrtava i napadaca, pocinilaca nedela, ali ne i u konacnom rezultatu njihovih pohoda. Taj rezultat su uvek pobijeni ljudi, opljackana imovina, spaljena i razorena sela. Nista manje tragicne posledice imale su i gotovo bezbrojne zasede skrivane po busijama duz magistralnih i lokalnih puteva, u kojima je stradalo na stotine lica srpske nacionalnosti, ali i srebrenicki zatvori iz kojih mnogi uhapseni ili zarobljeni Srbi nisu izneli zivu glavu.

Sudbina mestana prvih srpskih naselja koja su muslimani napali - Gnione, Bljeceve i Metaljke (zaklani, spaljeni, svirepo ubijeni ljudi, opljackana, razorena i spaljena naselja) nagovestila je sve ono sto ce se uskoro i ostalima dogoditi.

Uostalom, o tome treba da posvedoce cinjenice koje smo za ovih, vise od godinu dana uspeli da prikupimo.

Bljeceva (opstina Bratunac), selo sa ubedljivom muslimanskom vecinom u ukupnom stanovnistvu (muslimana 532, Srba 71). Napad na ovo mesto je i pocetak brojnih nasrtaja muslimanskih sovinista na kompaktna srpska naselja u bratunackoj opstini. Napad je izvrsen 6. maja 1992. godine. Stradali su Kosana (Novaka) Zekic, rodjena 1928. godine, koju su napadaci zaklali u njenoj kuci; Milan (Milka) Zekic, umro od posledica ranjavanja i Gojko (Lazara) Jovanovic, starac, rodjen 1917. godine, koji je takodje podlegao povredama zadobijenim prilikom napada. Taj deo Bljeceve je napusten od srpskog stanovnistva koje i danas zivi u izbeglistvu. Imovina je opljackana i razneta po okolnim muslimanskim selima, a kuce popaljene. Neposredni, kolektivni izvrsioci napada su muslimani iz okolnih muslimanskih sela i same Bljeceve, medju kojima su prepoznati: njihov predvodnik Ibrahimovic Hasib, ali i Dzelic Fuzo, Cosic Meho, Jasarevic Ismet,Memisevic Sacir i Muratovic Ibran, i dr.

Gniona (opstina Srebrenica), zaselak pretezno srpskog sela Gostilj (113 Srba, 35 muslimana). Napad izveden takodje 6. maja 1992. godine. To je prvo spaljeno i do temelja razoreno srpsko selo u srebrenickoj opstini. Napad su izvrsili muslimani iz susednog sela Potocari pod komandom Oric Nasera, vodje muslimanskih fundamentalista iz Srebrenice. Zrtve napada su Simic (Milivoja) Lazar, rodjen 1936. iz Studenca, koji je bio gost na slavi kod prijatelja (djurdjevdan) i Milosevic (Rajka) Radojko, rodjen 1928. iz Gnione, bolesljiv i poluslep covek koji je tog dana slavio djurdjevdan. Milosevic Radojko je ziv zapaljen i izgoreo u svojoj kuci, a to su iz susednih suma posmatrali njegova supruga i izbegli mestani.
O tragediji ovog sela svedoce Slijepcevic Marko i Vukadinovic Miladin. Kao neposredni izvrsioci prepoznate su uglavnom komsije Korovic Rifat, Mujkanovic Ibro, Osmanovic Ibro, Mujkanovic Behadin, i dr.

Oparci (opstina Srebrenica), srpski zaselak sela Brezovice u kome muslimani cine vecinsko stanovnistvo (Srba 64, muslimana 462). Zaselak Oparci napadnut je 1. juna 1992. godine i tom prilikom ubijenoje sest mestana srpske nacionalnosti: Ilic (Dragutina) Dragic, rodjen 1939. godine, braca Ratko (1942) i Ugljesa (1939) Ilic od oca Momcila; Petrovic (Cvijetina) Zivojin (1917),Petrovic (Drage) Milorad (1923) i Petrovic (Drage) Dikosava (1932) koja je zaklana. Popaljene su sve srpske kuce, a bilo ih je 22. Prepad na zaselak i zlocine izvrsili su: Salihovic Huso, Alic Abdulah, Begici Bekir i Sevdalija, Halilovic Hajrudin, Husic Velkaz,i dr. Svedok napada Petrovic Miloje.

Metaljka(opstina Milici-Vlasenica),srpsko naselje od 15 domacinstava koje su muslimanske oruzane formacije iz Cerske napale 2. juna 1992. godine. U tom napadu nije bilo ljudskih zrtava, posto su se mestani iz predostroznosti blagovremeno izvukli i sklonili u okolna srpska sela. Medjutim, za vreme napada selo je potpuno unisteno, pokretna imovima opljackana, a gradjevinski objekti spaljeni. Oskrnavljeni su i spomenici na srpskom pravoslavnom groblju. Napad na Metaljku izvrsen je pod komandom Hodzic (Avde) Ferida (1959), Drum, Vlasenica, u to vreme komandanta oruzanihsnaga Cerska Cerske; Aljukic (Bece) Besira (1960),Nedjiljista, Vlasenica, komandira Druge cete; a kao neposredni izvrsioci prepoznati su Dedic (Ramiza) Ejub (1957), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Hamdije) Nedzad (1961), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Nezira) Nijaz (1972), Skugrici, Vlasenica; Dedic (Hamdije) Kemal (1969), Skugrici, Vlasenica; Dervisevic (Hamida) Hamdija(1952), Skugrici, Vlasenica; Dervisevic (Sabana) Samir (1972), Skugrici, Vlasenica; Huseinovic (Hasima) Husein (1963), Skugrici, Vlasenica; Hajdarevic (Mehmedalije) Mirsad (1974), Nedjiljista, Vlasenica; Selinovic (Dzemaila) Zaim (1968), Skugrici, Vlasenica; Selinovic (Dzemaila) Edo (1971), Skugrici, Vlasenica; Sulejmanovic (Alije) Dzemail (1961), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Sabana) Alija (1960), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Alije) Emin (1957), Rovasi, Vlasenica; Muskic (Huse) Munib (1954), Cerska, Vlasenica;Becirovic (Rasima) Mevludin (1971), Nedjiljista, Vlasenica; Becirovic (Habiba) Salih (ili Halil), rodjen 1964. Nedjiljista, Vlasenica; Bajric Asim; Bajric (Bajre) Semsudin (1967), Cerska,Vlasenica; Bajric Avdo; Velic (Camila) Cazim (1971), Cerska, Vlasenica; Kurjak (Muje) Asim (1975), Cerska, Vlasenica; Celebic (Muje) Hasib (1958), Cerska, Vlasenica i Celebic (Hameda) Hamdija (1962), Cerska, Vlasenica.
O napadu i unistavanju ovog sela svedoce ratni vojni zarobljenici Becirovic (Habiba) Halid, jedan od napadaca i Sulejmanovic (Sabana) Mirsad, zvani Skejo, rodjen 1967. u Skugricima, opstina Vlasenica.

HRONIKA NAŠEG GROBLJA (Smile

Milivoje Ivanišević

STRADANJA SELA, ZASEDE I ZATVORI U SREBRENICI (2)

Rupovo Brdo (opstina Milici), pretezno srpsko selo (125 stanovnika, od toga 116 srpske nacionalnosti, 8 muslimana i jedan jugosloven), udaljeno oko 20 km. od Milica, a sacinjavaju ga zaseoci: Zugici, Gligori i Milinkovici, sa ukupno 25 domacinstava, napadnuto je od muslimanskih formacija 10. juna 1992. godine u ranim jutarnjim casovima. U vreme napada u selu se nalazilo civilno stanovnistvo. Napadaci na Rupovo Brdo su muslimani iz susednih sela: Zedanjsko (predvodio ih Zulfo Tursunovic),DJila (predvodio ih Ibrahim Ademovic - Cakura), Zutica (Mujo Bektic), Stedre (Becir Mekanic)i Kupusno (Fadil Turkovic). Tom prilikom ubijeno je pet lica srpske nacionalnosti: starica Koviljka Zugic (1922), Relja (Marinka) Milinkovic (1941), Radoje (Petra) Milinkovic (1952), bracni par Vojislav (Maksima) Milinkovic (1938) i njegova supruga Mirjana Milinkovic (1939). Posmrtni ostaci bracnog para Mirjane i Vojislava Milinkovica pronadjeni su ugljenisani u njihovoj kuci. Prilikom napada teze su povredjeni starica Vukica Milinkovic i Milomir Zugic, a nestali su, najverovatnije uhvaceni i ubijeni, mestani Vlado (Mileta) Milinkovic (1948), otac i sin Komljen (Milosa) Zugic (1925) i Trivko (Komljena) Zugic (1954). Nestalim licima od tada se gubisvaki trag. Selo je opljackano i spaljeno. Tom prilikom izgorelo je 25 kuca novije gradnje, osnovna skola, radionica i upravna zgrada DP "Birac",Vlasenica. Pored navedenih vodja, od napadaca na selo prepoznati su: Hasan (Bege) Ademovic (1937) iz sela DJila, opstina Vlasenica; Nedzad (Hasana) Ademovic (1970), djile, Vlasenica; Sulejman (Sulje) Vejzovic (1969), Johovaca, Vlasenica; Dzemail (Omera) Jusupovic (1966), Nurici, Vlasenica; Zulfo (Mehmeda) Memisevic (1968), Besici, Vlasenica; Ifet (Emina) Malovic (1967), DJile,Vlasenica; Sifet (Emina) Malovic (1967), djile, Vlasenica; Azem (Mahmuta) Memisevic, zvani Faca, (1957), Besici, Vlasenica i Alaga (Mesana) Becirovic (1966), Pomol, Vlasenica.
O stradanju ovog sela svedoce preziveli mestani Milojka Milinkovic i Zugic Aleksije, kao i Budic Husein, koji je o tom napadu ovlascenim organima dao informativnu izjavu.

Ratkovici (opstina Srebrenica), srpsko selo (338 stanovnika) napadnuto 21. juna 1992. godine i tom prilikom ubijeno vise mestana, od toga pet zena i tri starija muskarca izmedju 64 i 71 godine: Bogicevic (Vojislava) Obren (1932), Stanojevic (Vladislava) Stanoje (1949), Stanojevic (Rade) Desanka, koju su zapalili u njenoj kuci, Stanojevic (Todora) Nikola (1958), Stanojevic (Milorada) Radenko (1940),koga su zaklali, djuric (Luke) Vidosava (1930), Rankic (Obrada) Vidoje (1928), Rankic (Obrada) Milutin (1944), Rankic (Obrada) Ranko (1933), Maksimovic (Filipa) Vinka (1927), Maksimovic (Milorada) Dragomir (1949), Maksimovic (Milorada) Radomir(1942), koji je podlegao mucenju, Milanovic (Riste) Cvijeta (1925), Pavlovic (Milorada) Novka (1945), Prodanovic (Drage) Zora (1941), Prodanovic (Petra) Zivana (1966),Pavlovic (Jose) Milovan (1919) i Jakovljevic (Stojana) Milan (1920). Za napad, zlocine i pljacku okrivljuju se muslimanske porodice Pozdanovici, Medici, Podkorjenovice, Martici, Osmanovici, a od pojedinaca prepoznati su Mehmed Alic, Martic Behaija Zukic Osman, Osmanovic Andrija, Halilovic Resid, i dr.
Svedoci stradanja Ratkovica su Pavlovic Obren, Prodanovic Zarja, Stevic Dragina i Rankic Radovan.

Loznica (opstina Bratunac), pretezno srpsko selo (Srba 132, muslimana 22) koje je pretrpelo vise muslimanskih napada, pljacki i paljevina i imalo veliki broj zrtava. Najteze napade mestani su pretrpeli 28. juna i 14. decembra 1992. godine. U tim brojnim muslimanskim pohodima ovo selo je izgubilo skoro cetvrtinu od ukupnog broja srpskog stanovnistva. U ovom razdoblju zivot su izgubili: Vucetic (Petka) Nebojsa (1972), Milovanovic (Gavrila) Jovan (1930), Milovanovic (Radivoja) Srecko (1943), Damjanovic (Mitra) Miloje (1971), Filipovic (Milisava) djordjo (1949), Filipovic (Vladimira) Zivan (1954), Filipovic (Zivana) Verica (1975), Lukic (Milana) Radovan (1950), Nikolic (Nedeljka) Milenko (1963), Rancevic (Mice) Milorad (1960), Vucetic (Sretena) Svetozar (1957), Stojanovic Jelena (1952), Stanojevic (Zivojina) Jelena (1953), Jovanovic (Miladina) Drago (1962), Ilic (Vidoja) Milic (1972), Nikolic (Milovana) Todor (1951), Damnjanovic (Radivoja) Slavomir (1971), Damnjanovic (Svetozara) Nedeljko (1959), Filipovic (Dragoljuba) Dragan (1969), Filipovic (Milisava) Dragoljub (1942), Jovanovic (Petka) Milan (1948), Jovanovic (Petka) djoko (1956), Jovanovic (Veselina) Milos (1928), Knezevic (Vojislava) Zeljko (1966), Lukic (Cede) Kristina (1948), Milkovski Bojan (1938), Petrovic (Bozidara) Madjen (1958), Petrovic (Bogdana) Miodrag (1948), Todorovic (Krste) Boro (1949), Vucetic (Radovana) Milenko (1975) i Vucetic (Save) Radovan (1943).
U tim napadima, od strane prezivelih mestana prepoznati su: Ibric (Muje) Alija - Kurta, Salihovic (Avde) Besim, Salihovic (Avde) Hidan, Sinanovic (Rahmana) Resid, Zukic (Saliha) Sadik, Begzadic (Alije) Hajrudin, Kamenica (Idriza) Ramiz, Kamenica (Idriza) Munib, Kiveric (Ibisa) Esma, Malagic (Hilme) Hajrudin, Salihovic (Edhema) Midhat, Salihovic (Avdo) Adil, Salihovic (Rame) Edhem, Salihovic (Edhema) Fikret, Sinanovic (Rahmana) Muriz, Salihovic Rifet, Salihovic (Rame) Edhem, Zukic Mulija, Daubasic Rifet, Daubasic Hasan, Malagic Mirsad, Malagic Mujo, Sinanovic Senada, Omerovic Safet - Mis, i dr.
Svedoci napada i stradanja u ovom selu su Milovanovic Stanoje, Vucetic Vitomir, Filipovic Zvonko, Miladinovic Mileva, Simic Janja i Petrovic Stoja.

Brezani (opstina Srebrenica), uglavnom srpsko selo (Srba 271, muslimana 5), napadnuto je 30. juna 1992. godine i tom prilikom ubijeno 19 mestana srpske nacionalnosti: Petrovic (djole) Radovan (1923), Novkovic (Rade) Milos (1956), nadjen odsecene glave i tako sahranjen, Lazic Dostana (1919), Jovanovic (Cede) Obren (1927), Lazic (Pavla) Vidoje (1937), razapet na krst i spaljen, Lazic (Pavla) Kristina (1935), zapaljena u kuci, Dragicevic (Ilije) Milenko (1974), Josipovic (Milenka) Ljubomir (1977), Krstajic (Vlade) Milos (1937), Krstajic (Vlade) Pero (1935), Milosevic (Luke) Stanko (1900), Milosevic (Milovana) Vidoje (1974), Mitrovic (Dragise) Milivoje (1930), Mitrovic (Milivoja) Stanoje (1963), Rankic (Mike) Milisav (1947), zapaljen u kuci, Rankic (Milisava) Dragoslav (1974), zapaljen u kuci, Rankic (Milisava) Mirko (1972), takodje zapaljen u kuci, Stevanovic (Radisava) Milomir (1946), Stjepanovic (Stjepana) Dragan (1961).
Selo je zapaljeno i unisteno. Opljackana je i sva stoka, a samo krava je bilo preko 200. U napadu na Brezane ucestvovali su: Oric Naser, Tursunovic Zulfo, Meholjic Hakija, Ustic Akif, Halilovic Huso, a pored njih zapazeni su i Halilovic Resad, Alic Kadir, Zukic Osman, Jatic Akif, Jahic Vehbija, ciji je otac i u proslom ratu bio ustasa, i dr.
O napadu svedoce Marjanovic Milorad i Marjanovic Milisav.

Zagoni (opstina Bratunac), selo u kome Srbi cine vecinsko stanovnistvo (480 Srba, 103 muslimana), dozivelo je vise napada poput sela Loznica. Po stradanju mestana, posebno tragicne posledice su bile posle napada od 5. i 12. jula 1992. godine, kada je poginulo preko 20 stanovnika ovog sela: Milosevic (Milovana) Ljubica (1939), Milosevic (Jovana) Milos (1932), Milosevic (Ilije) Rada (1968), koju su masakrirali, Tanasijevic (Blagoja) Cedomir (1942), Gvozdenovic (Sretena) Rajko (1927), Gvozdenovic (Miladina) Dragoljub (1954), Gvozdenovic (Milorada) Blagoje (1944), Gvozdenovic (Radoja) Rada (1973), Dimitric (Milorada) Mileva (1912), Dimitric (Mitra) Marko (1974), Jasinski (Stevana) Matija (1940), Malovic (Ilije) Miodrag (1943), Mihajlovic (Jefte) Mihajlo (1951), Paunovic Dusanka (1954), Dimitric (Mirka) Milovan (1962), Jovanovic (Jakova) Miodrag (1952), Milosevic (Zivojina) Dusan (1963), Milosevic (Alekse) djordje (1934), Milosevic (Branka) Vidosav (1968), Milosevic (Milka) Dragisa (1963), Milosevic (Milka) Miodrag (1970).
U napadu na Zagone ucestvovali su mestani okolnih muslimanskih sela, a prepoznati su: Muratovic Muriz, Oric Meho, Muratovic Mujcin, Muratovic (Nurije) sin, zvani Spico,Tursunovic Zulfo, Babajic Ramo, Golic Ejub, Mandzic Ibrahim, Memisevic Sacir, Muratovic Zejneba i dr. Selo je opljackano i spaljeno.
Svedoci ovih dogadjaja su Gvozdenovic Tatomir, Gvozdenovic Miladin, Gvozdenovic Dragan, Krstic Goran, Malovic Dragoslava i Gvozdenovic Bozana svi iz ovog sela.

HRONIKA NAŠEG GROBLJA (Smile

Milivoje Ivanišević

STRADANJA SELA, ZASEDE I ZATVORI U SREBRENICI (3)

Krnjici (opstina Srebrenica), uglavnom srpsko selo (114 Srba, 11 muslimana) napadnuto i unisteno 5. jula 1992. godine. Tom prilikom ubijeno 16 mestana: Lazarevic (Spasoja) Boban (1965), Jovanovic (Nedeljka) Sredoje (1947), Jovanovic Miroslava, Dimitrijevic (Milosa) Dragutin (1961), Aksic (Novaka) Srpko (1972), Trimanovic (Petka) Rade (1958), Maksimovic (Mirka) Rados (1968), Maksimovic (Riste) Milenko, Milosevic (Ostoje) Milos(1961), Milosevic (Zorana) Nebojsa (1975), Micic Milja, Paraca Vaso (1912), zaklan, Simic Ilija (1922), Simic (Milisava) Veljko (1953), Vladic (Petra) Vlajko (1934) i Vujic Soka, koja je nadjena probodena vilama.

Zalazje, zaselak u neposrednoj blizini Srebrenice. Prilikom napada 12. jula 1992. godine poginulo 39 lica: Lakic (Cvijetina) Svetozar (1951), Blagojic (Slobodana) Dusan (1946), Cvjetinovic (Dragomira) Radinka (1952), masakrirana, Cvjetinovic (Ranka) Ivan (1953), Dragicevic (Tadije) Svetislav (1949), Giljevic (Milorada) Zeljko (1970), Gligic (Desimira) Nedeljko (1948), Gligoric (Nikole) Ljubisav (1962), Gordic (Milosa) Aleksa( 1955), Ilic (Milana) Slobodan (1946), Ilic (Sretena) Milisav (1957), Jeremic (Ljubomira) Luka (1927), Jeremic (Milosa) Ratko (1969), Jeremic (Ratka) Marko (1965), Jeremic (Ratka) Radovan (1963), Lazarevic (Malise) Milovan (1946), Lazarevic (Stanka) Momir (1955), Pavlovic (Aleksandra) Branislav (1947), Petrovic (Jugoslava) Gojko (1963), Rakic (Borisava) Dragomir (1957) ,Rakic (Cvijetina) Svetozar (1951), Rakic (Ljubomira) Momcilo (1949), Rakic (Ljubomira) Miodrag (1959), Rakic (Momcila) Mile (1966), Simic (Gojka) Branko (1959), Simic (Gojka) Petko (1963), Stanojevic (Vojina) Miladin (1929), Todorovic (Radivoja) Miroljub (1961), Tomic (Bogoljuba) Radivoje (1950), Tubic (Rada) Miladin (1955), Vasiljevic (Radovana) Radisav (1963), Vasiljevic (Radovana) Radisav (1965), Vujadinovic (Zivojina) Bosko (1951), Vujadinovic (Zivojina) Vaso (1954), Vujadinovic (Bogdana) Nedeljko (1947), Vujadinovic (Milovana) Dragomir (1947), Vujadinovic (Slavoljuba) Milovan (1948), Vujadinovic (Vase) Dusan (1940).
Napad su izvrsile lokalne muslimanske jedinice formirane od mestana susednih sela pod komandom Oric Nasera. Od ostalih ucesnika prepoznati su Tursunovic Zulfo, Ustic Akif, Meholjic Hakija, Besic Hajrudin, Begici: Azem, Nezir i Hajrudin, Mehmedovic Amir i dr.
Svedok je Vasic Velisav, jedan od prezivelih branilaca sela u napadu od 12. jula 1992.

Magasici (opstina Bratunac), selo sa relativno ujednacenim sastavom stanovnistva (Srba 353, muslimana 292). Srpski deo sela je vise puta napadan, a najtezi napadi izvedeni su 20. i 25. jula 1992. godine. Za to vreme u selu su ubijeni: Popovic (Zivorada) Stojan (1967), Cvjetinovic (Vojislava) Zivko (1950), Ilic (Dusana) Ljiljana (1975), Ilic (Marka) Zorka (1947), Ilic (Milorada) Milenija (1944), Ilic (Petra) Ljubinka (1952), Ilic (Radomira) Marjan (1963), Milanovic Ljubica, Popovic (Pere) Blagoje (1907), Popovic (Riste) Leposava (1919), Mirkovic (Zivorada) Ljubica (1942) i djuricic (Nikolije) Cvijetin.
Medju napadacima mestani su prepoznali Osmanovic Mehu, Osmanovic Sabana, Hasanovic Camila, Avdic Senahida, Babajic Ramu, Osmanovic Hajrudina, Osmanovic Nedziba, Smailovic Mehidina, i dr.
Svedoci ovih napada su Bozic Vinka, Ilic Radomir, Bozic Rosa, Bozic Milka.

Jezestica (opstina Bratunac), jedno od vecih cisto srpskih sela u ovom podrucju (502 stanovnika srpske nacionalnosti). Napad na selo je izvrsen 8. avgusta 1992. godine. Tom prilikom zapaljeno je 55 srpskih kuca i stradalo devet stanovnika: Bogicevic (Rade) Vojin (1929), Mladjenovic (Ljubomira) Andjelko (1965), sahranjen bez glave, posto su je napadaci odsekli i odneli, Mladjenovic (Ljubomira) Dragan (1960), Mladjenovic (Obrena) Savka (1931), Rankovic (Milosa) Sreten (1962), Rankovic (Vlade) Milan (1935), Stjepanovic (Nedeljka) Savka (1951), Stjepanovic (Obrada) Milosav (1919) i djuric (Savana) Srbo (1944). Veci deo sela je opljackan i spaljen. Drugi napad na isto selo,odnosno njegove preostale zaseoke, izvrsen je 7. januara (na Bozic) 1993. i tom prilikom stradali su: Jovanovic (Vujadina) Radomir (1959), djukanovic (Mike) Bosko (1928), djukanovic (Riste) Nevenka (1946), djukanovic (Vlade) Ivan (1954) i djukanovic (Vlade) Krsto, Ostojic Milan i Mitar, Milanovic Nedjo i sin Dragan.
Medju napadacima mestani su prepoznali Alispahic Envera, Alispahic Hamdiju, Ademovic Sadika, Kamenica Bektu, Kamenica Dzemaila, Kamenica Avdu, Kamenica Ramiza, Kamenica Muniba, Mehmedovic Kemala - Kemu, Zukic Husu, Zukic Mustafu, Mandzic Ibrahima, djukic Husu i dr.
O napadima na selo svedoce Stjepanovic Rade i Jovanovic Rajko.

Podravanje (opstina Milici, ranije Srebrenica), etnicki cisto srpsko selo (413 stanovnika) i jedno od najvecih sela u opstini. Posle vise provokativnih nasrtaja tokom leta, presudan napad muslimani su izvrsili 24. septembra 1992. godine i tom prilikom zivot su izgubila sledeca lica: Jovanovic (Miloja) Vojin (1922), Jovanovic (Miloja) Svetozar (1933), Lazarevic (Obrada) Rado (1917), Petrovic Mileva (1948), Petrovic (Marka) Milomir (1951), Mitrovic(Jove) Mihajlo (1932), Mitrovic Ruza (1927), Mitrovic (Marka) Drago (1925), Marinkovic (Andjelka) Radovan (1938), Marinkovic (Milosa) Milovan (1955), Marinkovic (Milosa) Rade (1961), Marinkovic Dikosava(1938), Marinkovic Milos (1935), Perendic (Milisava) Miladin (1924), Perendic (Savkana) Tomislav (1932), Perendic (Blagoja) Stanka (1935), Perendic (Bogdana) Spasenija (1932), Sarac (Cvijetina) Mitar(1963), Sarac (Veselina) Dusan (1964), Sarac Mirjana (1943), Sarac (Manojla) Milan (1929), Tomic (Marka) Gojko (1930), Tomic (Marka) Mihajlo (1941), Vasic (Milosa) Milijan (1951), Vesic Milisav, Nikolic Slavisa (1960), Nikolic Dragan (1960), Pavlovic Nebojsa (1971), Mudrinic Rade (1961), Mitic Borica (1947) i Bogdanovic djuradj.
Mnoge od ovih zrtava su ubijene na najsvirepiji nacin: spaljivanjem, secenjem stomaka, odsecanjem glave, udarcima tupim predmetima ili klanjem. Mnoge od zrtava pronadjene su bez delova tela. Slike masakriranih prenele su mnoge televizijske kompanije. Zaprepascena tim monstruoznim zlocinom javno se, posebnim saopstenjem, oglasila i Srpska pravoslavna crkva, a njegova svetost patrijarh Pavle, u prisustvu clanova Sinoda, odrzao je pomen nevino stradalim mucenicima. Pored pobijenih mestana poginulo je i nekoliko dobrovoljaca koji su pokusali da odbrane ovo selo. Posle napada Podravanje je opljackano, spaljeno i napusteno. Pored preko sedamdeset kuca, zapaljeni su i izgoreli osnovna skola, dom kulture, prodavnica, radionica i upravna zgrada povrsinskog kopa "Sumarnica", vozni park i mehanizacija rudnika.
U napadu i zlocinima mestani su kao neposredne ucesnike uspeli da prepoznaju: Hirkic (Mahmuta) Hasana, Kutezero, Srebrenica; Delic Sabana, Kutezero, Srebrenica; Memic Osmana; Ajsic Sabriju, Kutuzero, Srebrenica; Hasanovic (Mehmeda) Hameda, Bucje, Srebrenica; Ademovic Ibrahima zvanog Cakura, djile, Vlasenica; Hirkic Mahu, Kutuzero, Srebrenica; Ademovic (Adema) Osmana (1937), djile, Vlasenica; Ajsic Sabita, Kutuzero, Srebrenica; Delic Ramiza, Kutuzero, Srebrenica; Hirkic Aliju zvanog Kiljara, Kutuzero, Srebrenica; Delic Ibru, Kutuzero, Srebrenica; Palic (Sabana) Adema (1958), Kivaca, Han Pijesak; Mehmetovic (Mustafe) Kemala, "Kemu" (1962), Pale, Srebrenica; Begic Medu, Slapovica, Srebrenica; Osmana zvanog Cimonja, LJeskovik,Srebrenica; "Dule" i "Beli", (ostali podaci nepoznati); Islama i njegovog brata iz Osmaca, Srebrenica, (ostali podaci nepoznati); nekog "Mandzu", Mandzica iz Potocara. Napad su organizovali i akcijom rukovodili Oric (Dzemala) Naser (1967), Potocari, Srebrenica i Tursunovic Zulfo, Suceska,Srebrenica.
Svedocenja o tragediji sela dali su: Draginja Tomic, Milojka Marinkovic, Veselin Sarac, Vojin Sarac i Miodrag Perendic.

HRONIKA NAŠEG GROBLJA (Smile

Milivoje Ivanišević

STRADANJA SELA, ZASEDE I ZATVORI U SREBRENICI (4)

Bracan, povrsinski kop rudnika boksita Milici, na regionalnom putu Milici - Srebrenica (25 km. od Milica). Privredni objekat od izuzetnog znacaja koji je od svog osnivanja imao svoje fizicko obezbedjenje. Napad na cuvare rudnika izvrsen je 24.septembra 1992. a ponovljen 3. decembra iste godine. U prvom napadu muslimanski napadaci i zlocinci su ubili i masakrirali sedam cuvara ovog privrednog objekta: Milivoja (Todora) Susica (1958), Slavka (Bozidara) Salipurovica (1971), Slavka (Mitra) Gordica (1958), Vidoja (Milorada) Salipurovica (1960), Zorana (Nedje) Lalovica (1961), Mijodraga (Mijata) Gligorovica (1956) i Rajka (Radojka) Pantica (1943).
Sve ove zrtve su ubijene na najsvirepiji nacin: gazenjem tenkom, klanjem, spaljivanjem, udarcima tupim predmetom i drugim sredstvima. Napad i unistavanje ovog privrednog objekta izvrsile su muslimanske oruzane jedinice sa podrucja opstina Vlasenica, Milici i Srebrenica, pod rukovodstvom njihovog komandanta Nasera Orica. Pored njega, napad su predvodili Zulfo Tursunovic i vec cesto puta spominjani Becir Mekanic, Ibrahim Ademovic "Cakura" i Mujo Bektic iz Podgaja, opstina Srebrenica. Uz njih, kao neposredni izvrsioci, ucestvovali su i: Safet (Jasara) Omerovic, zvani "Mis" (1971), Voljavica, Bratunac; Dzemo (Omera) Muratovic, Nurici, Vlasenica; Muhidin (Osmana) Osmanovic, "Braco", Stedrici, Vlasenica; Edin Avdic; Hasan Hasanovic; Smajil Omerovic "Ferda"; Mevludin Omerovic "Piki"; Mevludin Sulejmanovic; Jusuf Sulejmanovic; Sefket Sulejmanovic; Hajro Ekmic; Midhat Ekmic; Dzevad Ekmic; Ramiz Ekmic; Mevludin Malnic; Ramiz Alzic, Ibrahim Salcinovic, Murat Salcinovic i Sulejman Suljic.

Fakovici (opstina Bratunac), jedno od sela sa pretezno srpskim stanovnistvom (Srba 115, muslimana 33), napadnuto 5. oktobra 1992. i tom prilikom je ubijeno 19 stanovnika ovog sela: Bozic (Radoja) Desanka (1924), Markovic (Milovana) Olga (1935), Markovic (Milovana) Slavka (1931), Nikolic Cuba, djuric Danilo(1910), Ivanovic (Milana) Miroslav (1973), Markovic (Save) Radoje (1941), Markovic (Steve) Radomir (1939), Nikolic (Milovana) Petko (1954), Nikolic (Sretena) Milovan (1923),Savic (Jove) Radovan (1965), Subotic (Blagoja) Milomir (1959), djokic (Vlade) Milovan (1936), djokic (Milete) Sreten (1938), djokic (Nedeljka) djoko (1955), djokic (Sretena) Svetozar (1965) i djukic (Radovana) Vidoje (1954).
Selo je opustoseno, opljackano i popaljeno. Jedino je ostala oskrnavljena crkva. U napadu na ovo selo ucestvovali su Ustic Akif, Kiveric Esma, Mamutovic Nasir, Mukic Ibrahim.
Svedoci su Zikic "Drago", postar u istom selu, Peric Vidosava, Jokic Dusica, Ignjatovic Stanka i Savic Ikonija.

Boljevici (opstina Bratunac), srpsko selo (415 stanovnika srpske nacionalnosti), napadnuto istog dana kada i Fakovici, 5. oktobra 1992. godine. Prilikom tog napada stradali su: Despotovic Milja, Prodanovic Petra(1927), Stjepanovic (Jovana) Stojka (1922), Vasic Stanija (1930), djukic (Srete) Radovan (1922), Ristic (Ljubisava) Milutin (1940), Ristic (Novice) Zarija (1928), Vasic (Manojla) Vladan (1929).
Pobijeni ljudi su uglavnom starci koji su cuvali svoja imanja, hranili stoku i brinuli o dobrima svojih komsija. Selo je, pod stalnim pretnjama islamskih nacionalista, vecina stanovnistva bila napustila. Danas je to spaljeno i unisteno selo. Cak su i starci poubijani. Preziveli mestani su prepoznali Mamutovic Nasira, Mujkic Ibraima, Ridjic Arisa i dr. O napadu na selo svedoce Ristic Radova i djokic Stojan.

Bjelovac (opstina Bratunac), uglavnom srpsko selo (Srba 238 muslimana 51), najtezi napad dozivelo je 14. decembra 1992. godine. Tom prilikom selo je pretrpelo ogromne ljudske i materijalne zrtve i danas je uglavnom napusteno i pusto. U napadima muslimana zivot su izgubili: Bogicevic (Milenka) Zlatan (1975), Cvijic (Ilije) Miodrag (1972), Vitorovic (Vitomira) Slobodan, Filipovic (Nedje) Stevo (1951), Ilic (Ilije) Milisav (1957), Ilic (Mice) Milun (1939), Jovanovic (Milosa) Zlata (1911), Jovanovic Radenka (1974), Lukic (Radivoja) Vida (1933), Marincevic Miroslav (1965), Matic (Ilije) Radivoje (1937), Matic (Radivoja) Gordana (1967), Matic (Radivoja) Snezana (1965), Miladinovic (Petka) Mirko (1971), Miladinovic (Petka) Cedo (1975), Milutinovic (Cede) Slavko (1963), Nedeljkovic (Ratka) Slobodan (1970), Petrovic (Krste) Mirko (1920), Petrovic (Milana) Mirko (1972), Savic (Ostoje) Mitar (1954), Tanasic (Sretena) Radovan (1923), Tomic (Zike) Rajko (1955), Tosic (Zivorada) Milorad (1972), Trisic (Tomislava) Zoran (1968).
Napad na Bjelovac je izvrsen istovremeno sa vec saopstenim napadom na Loznicu, odnosno Loznicku Rijeku i Sikiric. To su susedna sela, pa su i napadaci uglavnom isti. Prema svedocenju prezivelih, prepoznati su: Ibric Alija "Kurta", Salihovic Hidan, Salihovic Besim, Sinanovic Resid, Zukic Sadik,Ahmetovic Haris "Hari", Begzadic Hajrudin, Kamenica Dzemail, Kamenica Ramiz, Kamenica Munib, Kiveric Esma, Malagic Hajrudin, Salihovic Midhat, Salihovic Adil, Salihovic Edhem, Salihovic Fikret, Sinanovic Muriz, Salihovic Rifet, Salihovic Edhem i Zukic Mulija i dr. Svedoci napada na ovo selo su Rankic Slavoljub i Matic Slavka.

Sikiric (opstina Bratunac), selo sa neznatnom muslimanskom vecinom (Srba 201, muslimana 241). Napadnuto je, kao i Loznica i Bjelovac, 14. decembra 1992. godine. Zrtve tog napada su: Ilic (Blagoja) Zivojin (1928), Ilic (Koste) Radojka (1935), Matic (Nikodina) Desimir (1928), Mitrovic (Bogosava) Radovan (1948), Mitrovic (Bogosava) Srecko (1946), Nedeljkovic (Bogoljuba) Milomir (1940), Nedeljkovic (Obrada) Ljubisav (1925), Nedeljkovic (Svetislava) Ratko (1946), Petrovic (Miladina) Slobodan (1976), Prodanovic (Rade) Dusan (1931), Rankic (Miladina) Obrenija (1934), Simic (Ranka) Zlatan (1961), Simic (Svetolika) Zivadin (1946), Simic (Svetolika) Radisav (1937), Simic (Vasilija) Grozdana (1931), Stevanovic (Branka) Dragisa (1966), Stojanovic (Save) Radenko (1973), Tanasic (Ljubisava) Milomir (1939), Tanasic (Petra) Milan (1957), Trisic (Obrada) Obrenija (1931), Vuksic (Srecka) Novak (1931).
Pocinioci ovih ubistava, pljacki i paljevina su uglavnom vec navedeni. To su napadaci na susedna sela Loznicu i Bjelovac. Njih navode u svojim izjavama i svedoci: Matic Gvozdenija, Petrovic Nedjo, Nedeljkovic Predrag.

HRONIKA NAŠEG GROBLJA (Smile
Milivoje Ivanišević
STRADANJA SELA, ZASEDE I ZATVORI U SREBRENICI (5)

Kravica (opstina Bratunac), u ovom slucaju rec je o cisto srpskom podrucju koje sacinjava vise sela: Kravica, Brana Bacici, Popovici, Mandici, Opravdici i dr. (sa preko 2300 stanovnika srpske nacionalnosti) i selom sa najstarijom srpskom skolom u ovom kraju, koju su mestani podigli jos 1878. Napad je izvrsen 7. januara (na Bozic) 1993. godine, a zrtve tog napada su: Eric (Mikaila) Negoslav, Eric (Nikole) Kristina, Gavric (Paje) Pajkan (1963), Nikolic (Todosije) Milovan (1946), Popovic (Koste) Risto (1920), Popovic (Riste) Kostadin (1947), Bozic Mara (1909), Bozic (Stojana) Stevo (1951), Lazic (Dusana) Krsto (1933), Momcilovic (Drage) Miladin (1935), Nikolic (Marka) Vaso(1920), Nikolic (Cvijana) Mitar (1927), Obackic Ljubica (1918), Stevanovic (Vasilja) Tankosava (1938), Stojanovic (Stojana) Vladimir (1915) i Jovanovic (Mitra) Stojan (1948). Kravica je danas opustosena, sto se nije dogodilo ni u vreme najzescih nemackih i ustaskih razaranja u toku drugog svetskog rata. Medju brojnim napadacima, a prema slobodnoj proceni bilo ih je najmanje preko hiljadu iz svih muslimanskih krajeva koji okruzuju Kravicu (Cerska, Konjevic Polje, Pobudje, Glogova...), prepoznati su: Naser Oric, Zulfo Tursunovic, Ferid Hodzic, Becir Mekanic, Bajro Osmanovic "Mis", Nedzad Bektic, Hakija Meholjic, Veiz Sabic, Nezir Zebric, Sefik Ahmetovic, Mustafa Golic, Esma Kiveric, Mirsad Sulejmanovic, Muhamed Cikaric, Semsudin Salihovic, Sulejman Mujcinovic, Junuz Mehic, Ejub Golic "LJubo", Fikret Mustafic, Murat Avdic, Muhamed Jahic, Murat Duric, Munib Becirovic, Fadil Sahbaz, Saban Muminovic, Musan Osmanovic, Zaim Mehic, Meho Alic i Abid Orlovic i dr. O napadu na Kravicu svedoce Ratko Nikolic, Milorad Nikolic, Milanovic Milena i Nikolic Milosava.

Siljkovici (opstina Bratunac), srpsko selo (90 stanovnika srpske nacionalnosti) napadnuto kad i Kravica, 7. januara 1993. na Bozic. Tada je selo opljackano i popaljeno, a zrtve napada su: Dolijanovic (Dusana) Miladin (1963), Stevanovic (Radovana) Milan (1973), Bogicevic (Jovana) Slobodan (1947), Bogicevic (Slobodana) Novica (1976), Radovic (Drage) Bozo (1943), Visnjic (Todora) Ratko (1949), Pavlovic (Radovana) Radoje (1936),Radovic (Ljube) Radenko (1974), Radovic (Radosava) Dragan (1968), Radovic (djordja) Vaskrsije (1956), Veselinovic (Kostadina) Lazar (1935), Savljevic (Save) Mile (1964) i djokic (Stanka) Stanoje(1942). Napad su izvrsile iste vojne formacije koje su napale i susedna selana podrucju Kravice.

Cosici (opstina Skelani) su deo cisto srpskog sela Kostolomci (234 stanovnika srpske nacionalnosti), a najtezi napad su pretrpeli kad i ostala sela ove opstine, 16. januara 1993. godine. Tada su Kostolomci i Cosici opljackani i popaljeni, a pored vise desetina povredjenih i ranjenih ubijenoje 15 lica: Rakic (Radisava) Novak (1953), Rakic (Jove) Dragomir (1953), Rakic (Jove) Milomir (1957), Rakic (Slavka) Radisa (1961), Rakic (Marjana) Dragomir (1940), Ivanovic (Dike) Mile (1952), Ivanovic (Mila) Predrag (1973), Ivanovic (Milutina) Zelimir (1968), Pavlovic (Milenka) Zarko (1938), Trifunovic (Cede) Milorad (1958),Rakic (Milorada) Tadija (1930), Maksimovic (Zike) Damljan (1934), Pavlovic (Svetozara) Andjelko (1914), Trifunovic Vidosava (1915) i Ilic (Predraga) Nebojsa (1969).
Napadom je rukovodio Oric Naser, a ucestvovali su Trsic Sakib, Dedic Ibro, Sulejmanovic Nusret, Smailovic Mirsad i dr.

Kusici (opstina Skelani), deo sela Zabokvica, jednog od najvecih u bivsoj srebrenickoj opstini (ukupno 706 stanovnika: Srba 598, muslimana 52 i ostalih 56) najtezi napad muslimana pretrpeli su 16. januara 1993. godine. Tom prilikom Zabokvica i Kusici su opljackani i popaljeni. Pored velikog broja povredjenih i ranjenih, prilikom napadaje ubijeno dvadeset lica, od kojih sedamnaest u Kusicima i tri u Zabokvici. Zivot su izgubili: Mitrovic Radivoje (1942), Jakovljevic (Mitra) Milija (1957), Mitrovic (Maksima) Mirko (1939), Jakovljevic (Milana)Milenko (1946), Ristic (Cvetka) Novak (1951), Ristic (Lazara) Vladislav (1947), Milanovic Ilija (1922), Ristic Rado (1920), Milanovic Dusanka (1920), Todorovic (Stanoja) Milenko (1928), Zivanovic (Jove) Nikola(1921), Jankovic Milenija (1963), Mitrovic Radinka (1946), Ristic Milenka (1930), Ristic Ivanka(1950), Ristic (Novaka) Mitra (1974), Ristic (Novaka) Mico (1977), Jakovljevic (Andjelka) Milenko (1957), Maksimovic (Milovana) Savo (1932) i Nedjic Rosa (1933).
Napadom na Kusice rukovodio je Oric Naser, a medju ostalim predvodnicima bili su Sulejmanovic Nusret, Trsic Sakib i Dedic Ibro i dr.
Skelani, sediste istoimene srpske opstine, sa nekada vecinskim muslimanskim stanovnistvom (Srba 155, muslimana 598), ali u okruzenju srpskih sela. Napad na Skelane izvrsen je u sklopu napada na sva okolna srpska naselja, takodje 16. januara 1993. godine. Tom prilikom ubijeni su: Milanovic (Save) Marko (1954), Gligic (Draze) Aleksa (1968), Janjic (Sime) Scepo (1947),Janjic (Pere) Simo (1948), Milovanovic (Milosa) Milan (1967), Markovic (Radenka) Milun (1970), Dimitrijevic (Stojana) Dragan (1965), Simic (Dragana) Radovan (1966), Milosevic (Borise) Dragoje (1960), Mijatovic (Save) Vlado (1966), Janjic(Sime) Andja (1927), Sekulic (Ostoje) Gordana (1966) i Dimitrijevic (Tomislava) Aleksandar (1987).
Skelani su u dobroj meri opljackani, razoreni i popaljeni, a u napadu su ucestvovali: Oric Naser, Dedic Ibro, Sulejmanovic Nusret, Trsic Sakib, Smailovic Mirsad i dr.

Vandzici (opstina Milici), srpsko mesto na koje su muslimanske oruzane formacije izvrsile napad 8. februara 1993. godine i tom prilikom ubili bracni par, civile, Marka (Kostadina) Dosica (1934) i njegovu suprugu Mariju Dosic (1993), mestane ovog sela. U istom napadu je spaljeno vise kuca i ostalih objekata.Pokretna imovina mestana je opljackana, a ono sto nije moglo da se opljacka unisteno je spaljivanjem ili razaranjem. U tom napadu su ucestvovali: Hodzic (Avde) Ferid (1959), Drum, Vlasenica, organizator napada i tada komandant ili jedan od komandanata Cerske; Hakic Sabanija; Mehmedovic (Hakije) Ramiz (1971), Rovasi, Vlasenica; Sulejmanovic (Sabana) Ibro, zvani Inc (1957), Rovasi, Vlasenica; Becirovic (Rahmana) Sahbaz (1966), Nedjiljista, Vlasenica; Becirovic (Nezira) Safet (1966), Nedjiljista, Vlasenica; Becirovic (Mehe) Mehmedalija (1970), Nedjiljista, Vlasenica; Siljkovic (Bukljana) Ibro (1966), Nedjiljista, Vlasenica; Aljukic (Sulejmana) Ibro (1954), Nedjiljista, Vlasenica i Mekanic (Jakuba) Becir (1957), Besici, Vlasenica, komandant tzv. Prvog ceranskog odreda.
O ovom napadu na Vandzice svedoce Dosic Sreten, Becirovic Halil i Sulejmanovic










IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol
Poruke 566
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Prljavi medijski rat (58)

Misija u Bosni (12)

Majkl Rouz (Michael Rose) ,,Misija u Bosni,,

(Fragmenti iz knjige Fighting for Peace, u izdanju The Harvill Press,
London, 1998, srpsko izdanje Misija u Bosni, Beograd 2001)

Posle dugog razgovora na Palama, Karadžić i Mladić su potpisali dokument kojim se potvrđuje dogovor o primirju u celoj Bosni za period od četiri meseca. Vratili smo se u Sarajevo sa nadom da je najznačajniji korak za mir u ovoj zemlji već učinjen. Po našem dolasku u Predsedništvo, na moje iznenađenje, Akaši je umesto kopije koju je trebalo da potpiše Ganić, ovome pružio kopiju na kojoj su bili potpisi srpskih lidera. Bez obzira na to što je Ganić prvobitno prihvatio sve što je dogovoreno, pre nego što je potpisao, tražio je da Akaši izbriše napomenu da će se Međunarodni komitet Crvenog krsta angažovati pri razmeni zarobljenika. U Ganićevim očima je ta napomena bila veoma značajna, a potvrđena prethodnim potpisima Karadžića i Mladića, predstavljala je dokument srpske strane. On se ljutito obratio Akašiju, da ga je stavio pred svršen čin time što mu je pokazao da su Srbi već potpisali dokument i da neće biti prekida vatre. Sugerisao sam Akašiju da ide do Izetbegovića sa nepotpisanom kopijom kako bi je on potpisao i tako završio ovo šegačenje. U međuvremenu sam hteo da odem do američke ambasade i zamolim Džona Menzisa da pozove Vašington kako bi Amerika izvršila pritisak na bosansku vladu da prihvati dokument. Nikako nismo smeli da nasednemo Ganićevim smicalicama i da ponovno narušimo mirovni proces.

Sa namerom da Izetbegoviću da dokument na potpisivanje, Akaši je pristao da izbriše spornu napomenu iz teksta dokumenta, bez obzira na to što je pre odlaska sa Pala, zajedno sa Karadžićem, dao izjavu za štampu u kojoj je to najavio kao događaj koji označava „početak kraja rata”. Sada je imao dva različita dokumenta kojima je mogao da izazove sumnju u sposobnosti Ujedinjenih nacija i u njihove časne namere, kada se za to bude saznalo, jer nije bilo izvesno da će se obe strane saglasiti sa takvim tumačenjem dogovora. Rekao sam De Laprelu da sam zadovoljan što sam na dokumentu video njegov potpis, a ne svoj. Nije mi odgovorio, ali se nervozno i usiljeno osmehnuo.

Akaši se izgleda nije mnogo uzbuđivao pri pomisli da bi Ujedinjene nacije mogle da izgube od svog ugleda zbog toga što postoje dva dokumenta o istom predmetu. Posle druge konferencije za štampu u Sarajevu, na kojoj je trijumfalno podigao oba papira u
vazduh da bi ih svima pokazao, on je otišao na aerodrom. Pre nego što je odleteo, rekao je Viktoru i meni da prenesemo Karadžiću da je sporni paragraf uklonjen i iz srpske verzije dokumenta. Kao ni mi, nije prihvatao postojanje dva dokumenta različitog sadržaja, ali je brisanje spornog paragrafa bio jedini način da se iznudi Izetbegovićev potpis. Verovao je da će se sve bolje završiti nego što mislimo. Uostalom, bolje dobiti bilo šta, nego ostati kratkih rukava. Zatim nam je poželeo srećne božićne praznike i otišao. Zgledali smo se bez reči, nemi od iznenađenja. Ta tišina je trajala nekoliko minuta, a potom je Viktor promucao: „Pokušao sam, da ga opomenem.” Nisam ništa rekao. Bio sam upravo očevidac podmetanja stvari i bilo mi je veoma teško da to ne poistovetim sa nekim brodvejskim spektaklom, očekujući sa strahom posledice.

Pokazaće se da mi ipak nismo umeli da pročitamo podsvesne misli srpskog rukovodstva kao što je to znao Akaši. Na naše iznenađenje, Karadžić je prihvatio brisanje paragrafa bez ljutnje, i već sledećeg dana topovi se nisu čuli, što se desilo prvi put od 1993. godine. Jedino su još trajale borbe oko Bihaća. U međusobnom sukobu su bili muslimani i pristalice Fikreta Abdića, ali to nije bio deo sporazuma o prekidu vatre. (...)

Te večeri sam srpskom rukovodstvu na Palama i bosanskom Predsedništvu poslao tekst sporazuma o četvoromesečnom prekidu neprijateljstava. Najpre sam tekst slao na odobrenje u Zagreb, ali kad god bih ga poslao, oni su menjali po neku reč ili tražili da ubacim nešto novo. Na kraju sam stisnuo zube i zaraćenim stranama poslao tekst koji smo sami zamislili i sastavili. Prestanak neprijateljstava je, u stvari, već počeo pre skoro sedam dana. To je bio prvi i veoma važan korak ka uspostavljanju stalnog mira.

Viktor i ja smo tek na Palama, na Badnje veče, otkrili da je reakcija Karadžića i Mladića na naš papir pozitivna. Oni su smatrali da je prestanak neprijateljstava više nego dobra veza između primirja i opšteg mira i želeli su da iskoriste nastalu situaciju, jer su bili uvereni da je ona rezultat posete Džimija Kartera. Sve dok se plan Kontakt-grupe posmatra kao „osnova za pregovore”, a ne kao obaveza, oni su spremni da se pridržavaju sporazuma o prekidu neprijateljstava. Karadžić je takođe rekao da su Srbi verovali da će neki kvalitativni faktori biti uzeti u obzir pri bilo kakvoj podeli Bosne i da će se o njima raspravljati, što se planom Kontakt-grupe nije predviđalo. Očigledno, Srbi su najzad pristali na kompromis. (...)



IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol
Poruke 566
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Prljavi medijski rat (59)

Misija u Bosni (13)

Majkl Rouz (Michael Rose) ,,Misija u Bosni,,

(Fragmenti iz knjige Fighting for Peace, u izdanju The Harvill Press,
London, 1998, srpsko izdanje Misija u Bosni, Beograd 2001)

Tokom 30. decembra pozvao sam Akašija i De Laprela ponovno u Sarajevo da prisustvuju zaključenju „pogodbe”. Kada su čuli koliko smo se približili miru, i da su i Srbi i muslimani u poslednjem minutu pokušali da postignu neke prednosti koje su mogle da komplikuju stvar, shvatili su,koliki smo posao uradili. Karadžić je hteo da se iz završnog dokumenta ukloni izraz „u skladu sa Rezolucijom Saveta bezbednosti”, jer Republika Srpska uopšte nije bila međunarodno priznata, ali je na kraju stavio potpis na dokument. S druge strane, Ganić je insistirao da te reči ostanu u tekstu očekujući da Srbi odbiju takav dokument.

U 13 časova i 30 minuta, 31. decembra, Akaši je stigao u bosansko Predsedništvo noseći informaciju da Karadžić i dalje odbija da potpiše saglasnost na bilo kom dokumentu u kojem se spominju Ujedinjene nacije. To je izazvalo pravi izliv gneva kod Ganića i
Hasana Muratovića, koji su odmah optužili Akašija da Srbima drži stranu. Oni su, sa svoje strane, odbili da potpišu bilo koji dokument u kojem se ne spominje posebna uloga Ujedinjenih nacija i precizirali su reči koje žele da vide u tekstu. Dobujući prstima po stolu, Ganić je ustao i objavio da neće biti nikakvog dogovora o prekidu vatre i neprijateljstava. Hteo je odmah da obavesti štampu o propasti pregovora o miru i da iznese da su za to krive Ujedinjene nacije koje su ponudile „nedovršeni dokument”.

Sve je to moglo da bude prevara ili maskarada, ali je nažalost bilo suviše ozbiljno. Pre nego što je Ganić napustio prostoriju, šapnuo sam Akašiju kako bi on mogao da zahteva da se vidi s Izetbegovićem. Bili smo suviše blizu rešenja da bismo dozvolili da nas Ganić vuče za nos. Akaši je rekao Ganiću da on neće prihvatiti prekid razgovora dok se ne vidi sa predsednikom. Ganić je mlatarajući rukama odgovorio kako nam to neće dozvoliti. Njega je predsednik ovlastio da vodi sve mirovne pregovore. Izetbegovića su očekivali na novogodišnjem prijemu na drugom mestu i do njega se nije moglo doći.

Preko Majka Stenlija poslao sam Karadžiću obaveštenje u kojem sam mu predložio novu formu dokumenta koju je Akaši sročio uz pomoć Džona Menzisa i Dejvida Harlanda. Majk je taj modifikovani dokument uručio Karadžiću, koji je bio u stalnom zasedanju sa svojim kolegijumom na Palama. (...) Da bi prekinuo dalju diskusiju, Majk je pozvao Karadžića da direktno razgovara s Akašijem preko američkog satelitskog telefonskog sistema. Pre nego što je to učinio, morao je da pokaže Karadžiću kako se rukuje tim uređajem. Shvativši službenu proceduru Ujedinjenih nacija pri uspostavljanju veze, i pod pritiskom Majka i Akašija, Karadžić je najzad prihvatio novu formu dokumenta.

Naš sledeći problem je bio šta učiniti da Ganić ne upropasti pregovore u poslednjem trenutku. U sastav misije Ujedinjenih nacija nedavno je došao rečiti Irac, Kolom Marfi – novi predstavnik za štampu u Sarajevu. On nije bio uključen u naše prethodne prepirke i nesporazume sa Ganićem, a izjavio je da bi hteo da se dohvati sa njim u raspravu oči u oči. Imao je neodoljiv galski šarm, volju da se konfrontira i nepopustljivu odlučnost da postigne ono za šta se zalaže. Jednom mi je rekao da upotreba aviona i bombardovanje Goražda zasigurno predstavljaju kršenje Povelje Ujedinjenih nacija. Akaši ga je poslao u Predsedništvo s uputstvom, da „sravni Ganića sa zemljom” i da se vrati sa potpisanim dokumentom. Kolom je posle pričao da je Ganić bio veoma uzdrman i na ivici nerava kada je čuo da su Srbi prihvatili sporazum prema zahtevu bosanske vlade, pa je zamolio da se posavetuje sa predsednikom pre nego što potpiše dokument.

U predsednikovoj kancelariji naišao je na Džona Menzisa koji je upoznavao Izetbegovića sa dosadašnjim tokom pregovora koje je Vašington apsolutno podržavao. Tako je i ovoga puta Ganić naveden na popuštanje. Ipak je zatražio da razgovara sa predsednikom nasamo. Džon mi je kasnije rekao da je čak izvan kancelarije predsednika mogao da čuje Ganića kako viče na Izetbegovića koji mu je odgovarao mirno, ali odlučno. Izetbegović je pozvao Džona u kancelariju i rekao mu da prihvata četvoromesečni prekid neprijateljstava u Bosni. Prekid vatre je trebalo da stupi na snagu u ponoć 31. decembra 1994. godine. (str. 275-287.)


IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Hronicar svakodnevice

Zodijak
Pol
Poruke 566
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
Prljavi medijski rat (60)

Misija u Bosni (14)

Majkl Rouz (Michael Rose) ,,Misija u Bosni,,

(Fragmenti iz knjige Fighting for Peace, u izdanju The Harvill Press,
London, 1998, srpsko izdanje Misija u Bosni, Beograd 2001)

O zapadnim izveštačima

Posebno sam bio ljut na novinare zbog njihovog pristrasnog, neobjektivnog i navijačkog izveštavanja o prilikama u Bosni. Najveći broj komentatora s istočne obale SAD tokom borbi u Goraždu 1994. godine nije pisao o nesreći i teškoj ekonomskoj situaciji stanovništva, nego o porušenim i opljačkanim kućama. Istina je, međutim, bila drugačija. Te kuće, koje su snimali američki izviđački avioni prilikom vazdušnih napada na Srbe, srušene su u najvećem broju još 1992. godine, kada su se Srbi i muslimani borili za prevlast u gradu, i kada su muslimani potisli Srbe. To su bile srpske kuće bez krovova, prozorskih okvira i vrata, koje su muslimani potpuno opljačkali i ispraznili. Bilo je više nego očigledno da nisu porušene te godine, niti u borbama koje su se vodile u Goraždu. Uprkos takvim činjenicama, Ujedinjene nacije su i dalje bile pod optužbom, jer su tobože dozvolile da te kuće poruše Srbi prilikom napada na Goražde. (str. 304.)

Nije bilo teško uočiti razlike između izveštaja novinara koji su koristili materijale i informacije dobijene od bosanske vlade i njene propagandne mašinerije, i onih koji su se trudili da što realnije predstave situaciju na terenu. Mnogo toga je zavisilo od ličnosti novinara, ali i od odnosa koje su reporteri uspeli da uspostave sa ženama prevodiocima koje je bosanska vlada ustupila novinarima. Nisu svi novinari bili tog soja, ali ja sam upoznao mnoge koji su hrabro i istinoljubivo iznosili svoja zapažanja, prikupljali informacije na mestu događaja, izlažući život opasnosti da bi objektivno izveštavali. Kurt Šork, Amerikanac, koji je studirao na Oksfordu sa predsednikom Klintonom, radio je za Rojters, i Remi Urdan, Bretonac, reporter Monda, bili su takvi ljudi. Televizijske novosti su jednom prikazale snimak Kurta, kako juri pod kišom minobacačkih mina da pruži pomoć nekoj ženi. Često je oštro kritikovao odgovore Zapada Bosni, ali je uvek bio raspoložen da čuje i snimi izjave predstavnika mirovne misije Ujedinjenih nacija. Remi Urdan je sam sebe učinio nepopularnim, jer je pisao, između ostalog, i o islamizaciji Bosne, što je prouzrokovalo da ga proteraju iz Sarajeva. S vremena na vreme imao sam prilike da o situaciji u Bosni razgovaram sa posetiocima poput Miše Glenija, čija je knjiga Pad Jugoslavije izazvala veliku zbrku u vezi sa Balkanom. (str. 73.)

Veliki broj novinara u Sarajevu je takođe podržavao ratno opredeljenje, ali je bilo i onih koji su verovali da je „sveti rat” protiv Srba neka vrsta moralne obaveze, odnosno onih drugih koji su smatrali da prizori rata u novinskim tiražima prolaze bolje od slika mira. (str. 92.)

Nikada nam nije uspelo da oslobodimo bilo kog Srbina iz onog silosa u Tarčinu, ali nam je Crveni krst omogućio da ih jedanput posetimo. Bila je to prilika da se međunarodni mediji proslave. Nažalost, izgleda da nehumani postupci prema zatvorenim Srbima za njih nisu bile naročite novosti. (str. 103.)




IP sačuvana
social share
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 ... 8 9
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 09:54:25
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.084 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.