Priroda kao slikarsko platno



Gotovo svi umjetnički pravci druge polovice 20. stoljeća sukobljavaju se s društvenom situacijom, pozivaju tradiciju na odgovornost i radikalno raskidaju sa svim dotadašnjim oblicima umjetničkog izražavanja.
Attachment 1
Spiral Jetty -najpoznatiji 'spomenik' land arta
Land art izrastao je iz pobunjeničkog stava umjetnika ogorčenih diktatom prostora i novca koji nameću galerije. Svoju umjetnost stoga usmjeravaju na prirodu i nastoje izbjeći tradicionalni galerijski marketinški sistem.

Ipak, suprotno prvotnim namjerama, djela land arta postala su vjerojatno najskuplji projekti u povijesti novije umjetnosti. Također, djela su velika, nepokretna i često sklona (brzom) propadanju pa je nužna njihova dokumentacija putem fotografija, mapa i crteža. S obzirom na to da se dokumentacija prezentira u galerijama kao samostalno umjetničko djelo, upitno je i ostvarenje ideje bijega od izlagačkog principa tradicionalnih galerijskih institucija.
Attachment  2
The Lightning Field

Kako ne bi sve bilo tako crno, treba naglasiti da je u okviru land arta napravljeno nekoliko vizionarskih i kvalitetnih djela koja će ostati zabilježena u povijesti, ako ništa drugo, onda barem kao atraktivne i slikovite turističke lokacije.


Walter de Maria jedan je od prvaka ovog pokreta. Pažnju javnosti privukao je projektom Munich Earth Room, a njegov najznačajniji rad je instalacija The Lightning Field iz 1977. koja se sastoji od 400 čeličnih motki postavljenih u meksičkoj pustinji pri čemu različiti odbljesci svjetla na motkama navodno stvaraju fantastičan doživljaj prirode.

Najpoznatiji 'spomenik' land arta djelo je Roberta Smithsona. Radi se o instalaciji Spiral Jetty u Great Salt Lakeu u Utahu izrađenoj od kamena i zemlje i formiranoj u spiralni oblik u vodi tamnoljubičaste boje (boju stvaraju alge i bakterije koje u njoj žive). Vidljivost djela ovisi o promjenjivoj razini vodene površine, a ono je danas predmet razgovora brojnih stručnjaka za zaštitu umjetnina jer ga ugrožava sve jače opadanje vode uzrokovano dugotrajnom sušom.

Najviše akcija Michaela Heizera odvija se u pustinji Nevade, a najpoznatija je ona iz 1971. nazvana Double Negative kad je u Nevadi pomoću dinamita i buldožera odstranio 240.000 tona kamena, stvorivši neku vrstu prolaza, prazninu koja se pretvara u liniju između dviju stijena.

Svojim drugim velikim projektom nazvanim City Heizer je želio konkurirati drevnim građevinama Azteka i Maya, a na tu je akciju potrošena gomila novca, kreativne energije te umjetnikovo zdravlje, što je apsurdno jer on još uvijek ni sam nije siguran kako će cijeli projekt završiti.

James Turrel poigrao se malo opasnijim dijelom prirode. On je naime kao lokaciju instalacije odabrao vulkanski krater. Projektom nazvanim Roden Crater istražuje percepciju Sunčeve svjetlosti i mjesečine i promjenjivu kvalitetu svjetla, a u krateru su u tu svrhu napravljene sobe za meditaciju s otvorima u stropu koji omogućuju igru svjetlosti na zidovima.


U američkoj predominaciji britanski obraz spašavaju Richard Long i Andy Goldsworthy. Umjetnost Richarda Longa od 1967. temelji se na dugim šetnjama krajolicima Velike Britanije, Irske, Nepala, Japana, Afrike i Južne Amerike. Većina njegovih intervencija sačuvana je samo na fotografijama, a poznat je po akcijama hodanja po istoj liniji dok se ne stvori stazica u travi ili među kamenčićima, poput A Line Made by Walking.

Andy Goldsworthy pripadnik je mlađe generacije umjetnika, a prvenstveno koristi potrošni materijal (lišće, snijeg, led, kamenje, pijesak) što zahtijeva trenutno dokumentiranje jer takve instalacije priroda vrlo brzo vrati u prvobitno stanje. Jedno od njegovih trajnijih djela je site specific zahvat nazvan Storm King Wall iz 1998. godine.

Christo Javacheff i njegova supruga Jeanne Claude najpoznatiji su po akcijama zamatanja značajnih građevina u gomile tkanine. Ipak, postoje dvije njihove intervencije koje su vizualno vrlo bliske land artu.
Attachment 3
Surrounded Islands - drugačija vizija otoka oko Miamija


Radi se o instalaciji Running Fence koja se sastojala od kilometarske bijele najlonske ograde i Surrounded Islands u kojoj je 11 otoka u blizini Miamija okruženo polipropilenskim pink materijalom.

Obje su instalacije predstavljale basnoslovan trošak, uključivale rad sa stručnjacima iz brojnih područja i trajale samo 14 dana. Ostaje pitanje o smislu tih zahvata jer je njihov estetski efekt itekako upitan, teorijska podloga je nedostatna, a uložen trud i novac pregolem.

Kad se sagleda cjelokupna situacija, nameće se zaključak da je land art pružio promatračima i ljubiteljima umjetnosti nekoliko istinskih poslastica, ali one naposljetku ostavljaju pomalo gorak okus, budući da postojeće ne može posjetiti nitko tko ne raspolaže podebljim bankovnim računom.


T.K.