Priče o našim dinastijama Kotromanići :: Srpski Nacionalisticki forum

Kotromanići - Povijest Bosne - Noel Malcolm

"Stjepan
Kotromanic naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeca kao vladar jednog od
tih teritorija na sjeveru Bosne i oženio se kcerkom vladara Macve. Nakon toga je vodio
dugotrajnu borbu za vlast, cije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom
plemickom porodicom, Šubicima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Cini se da su
Šubici vladali starom banovinom Bosnom za veceg dijela prvih dvaju desetljeca 14. stoljeca i
da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom
Kotromanicem.12 Ali negdje na pocetku dvadesetih godina Kotromanic je slavio pobjedu:
Subic je bio bosanski banjoš 1318. godine, ali je Kotromanic 1322. došao na njegovo mjesto.
Kad se jednom domogao vlasti, poceo je proširivati bosansku državu pripojivši staroj
banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podrucja zapadno od
banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubuduce ce ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je
osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale izmedu Dubrovnika i Splita. Godine 1326.
anektirao je veci dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine
politicku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilicno samostalan pod vlašcu lokalnih vladarskih
porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je pucanstvo bilo uglavnom
pravoslavne vjere.13
Kotromanic je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku srecu što je
Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dušana Silnog,
bila zaokupljena planovima da proširi vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grcku.
Kotromanic je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro suradivao
s ugarskim kraljem šaljuci mu bosanske postrojbe u pomoc u njegovim pohodima protiv
neposlušnih plemica u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanic prihvacao i podupirao opstojnost
i Olovu. Do godine 1463. podici ce se još 12 samostana u granicama bosanske države.
Medutim, nijedan samostan nije smio imati više od 12 fratara, a prosjecno su u svakom
samostanu zapravo bila svega cetvorica. A kako su prva tri od cetiri spomenuta samostana
bila blizu jedan drugome u središnjem dijelu Bosne, franjevacka težnja da ponovo zadobiju
duše za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u vecem dijelu zemlje u toj prvoj
fazi njihova pohoda.17 Crkvi bosanskoj, kao što cemo vidjeti, takoder je nedostajalo pravog
teritorijalnog ustrojstva, pa je po svoj prilici veci dio pucanstva na selu prakticirao tek najnižu
formu puckog kršcanstva, uglavnom bez svecenika.
Kad je Stjepan Kotromanic pokopan u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, on
je ostavio za sobom bosansku državu nezavisnu, bogatu i mocnu. Ipak, njena je stabilnost još
ovisila o suradnji plemickih porodica koje su imale svoja snažna uporišta u razlicitim
dijelovima zemlje. Sinovcu koji je naslijedio Kotromani-ca, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega
petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da održi na okupu sve te
centrifugalne sile. Istodobno je ugarski kralj jedva cekao priliku da iskoristi podjele u
14 D. Mandic, Franjevacka Bosna, str. 17, 39.
15 Fermendžin, ur., Acta Bosnae, str. 28.
16 Fine, Late Medieval Balkans, str. 281. n Ibid., str. 281-282.
17 Ibid. str.281-282
24
Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine
Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je cak
prisiljen potražiti utocište na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemica ustolicila na
njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali vec 1367. godine - ocito uz pomoc ugarskog kralja,
koji je shvatio daje izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nece imati nikakve koristi -
Tvrtko je opet u Bosni na vlasti."18 Otada mu ugarski kralj ne zadaje više mnogo briga jer je
zaokupljen dogadajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost
na jug. Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana
Dušana 1355. godine. Jedan od srpskih plemica koji su nastojali prigrabiti što više teritorija
od ostataka carevine bijaše Lazar Hrebljanovic, koji je vodio zamršenu borbu za vlast s
ostalim plemicima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori). Tvrtko je
pružio Lazaru potrebnu pomoc, pa je bio nagraden pri kasnijoj razdiobi plijena širokim
pojasom teritorija južno i jugoistocno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i južne Dalmacije
(ukljucujuci i dio morske obale izmedu Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim što je poslije
postalo Novopazarski sandžak. U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileševa u
kojem su se cuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvažnijih svetaca u povijesti
Srpske pravoslavne crkve. Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako što se u
Mileševi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srblji-ma".*
* Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Mileševi. Medutim,
nedavna su istraživanja pokazala da se on nije okrunio u Mileševi, nego u mjestu Mile,
nedaleko od VLsokog, u središnjoj Bosni. Vidi Andclic, Bohovac i Kraljeva Sutjeska, i Džaja,
Konfesionalnog! i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l."