Ne možemo izbjeći djetinjstvo, a da ne budemo ranjeni. Svaki puta kada smo imali neke zahtjeve prema drugima, a oni su nas odbili, bili smo umanjeni u svojoj vlastitoj vrijednosti. Svaki puta kada smo zatražili ljubav, a nismo je dobili, naša vrijednost se smanjila. Svaki puta kada smo pokušali dokazati se i nismo uspjeli, izgubili smo jedan dio svoje moći.

Kako smo ponavljali ta iskustva, razvili su se obrasci neadekvatnosti, a strahovi raznih vrsta ukorijenili su se u našu podsvijest. Tada smo odrasli i postali samo-dovoljni, radili smo naporno da prevladamo našu umanjenu vrijednost i naš gubitak moći. No nismo bili u potpunosti uspješni. Razlog je u tome da se iza svih naših nastojanja nalaze strahovi zakopani u podsvijesti. Ono što je nepoznato u nama nas obično kontrolira.

Tipično, ne želimo se suočiti s našim strahovima. Zašto? Zato jer ih se bojimo. Bojimo se da će nas oni odvući natrag u iskustva neuspjeha koje s njima povezujemo. Tako koristimo druge strategije kako bismo uspjeli. Koristimo različite obrane da potisnemo neželjene osjećaje s prethodnim neuspjesima i strahovima. I pokušavam svjesno kontrolirati naš okoliš, ljude, odnose. Svi mi imamo problema s kontrolom!

Ništa od toga zaista ne djeluje, ali mi to svejedno proživljavamo. To nam daje lažni osjećaj sigurnosti. No koju samo ogromnu količinu energije trošimo na izbjegavanje, potiskivanje, negiranje i ignoriranje onoga s čim se moramo suočiti.

Tijekom cijeloga našega života, od trenutka kad se rodimo - a možda i prije - postoji jedna temeljna želja koju svi imamo. Svi mi želimo povezanost. Svi mi želimo ljubav - biti voljeni i izraziti ljubav. Biti voljen čini da se osjećamo dobro s time tko smo, da smo vrijedni. A dijeliti našu ljubav daje nam povezanost i moć koja je sposobnost da volimo i podupiremo druge ovisno o njihovim potrebama.

Ignoriranje iscjeljivanja naših rana nesvjesno nas navodi da tražimo pažnju i brigu od drugih. To nas čini ovisnim o drugima na toliko mnogo načina zbog našega vlastitoga osjećaja sebe. Ne suočavanje s vlastitim strahovima sprječava nas da napravimo smislenu povezanost i povezanost punu ljubavi s drugima. Strah kaže da smo odvojeni i da se moramo braniti. On kaže da ne možemo vjerovati drugima i pustiti ih unutra. Strah nas blokira da volimo. Strah i ljubav ne mogu zauzeti isto mjesto. Strah je ukorijenjen u ličnosti, a ljubav u duši.

Moć da iscijelimo svoje rane i suočimo se sa strahovima ne nalazi se u ličnosti. Ona dolazi iz naše suštine, iz duše.
Vježba:
1. Napravite popis vaših strahova. Koji od tih strahova su trenutačno aktivni u vašemu životu?
2. Prisjetite se zadnjih nekoliko tjedana. Koje situacije vam dolaze u kojima ste osjećali strah ili nelagodu? Na što ste to reagirali ili u svezi s čime ste osjećali otpor? Iza svakoga od tih, čega ste se bojali?
3. Kako ćete rješavati te strahove kada opet u budućnosti izađu na površinu? Potražite pozitivne primjere drugih ljudi o tome kako su se nosili sa svojim izazovima.

Izvor

Sve je to divno i tacno  kad nemas mesec u skorpionu...

Ili si dupla škorpija...

a, ti ne znam... odlicno se slazem sa skorpijama...

medjusobno obozavamo nase smusenosti 

Da, divna moć besomučnog prekopavanja po sopstvenoj nutrini, kopanja po sopstvenim ranama, autoanaliziranje do molekula...pa nema šanse da rane ikad zarastu.

Dajte, ljudi, dve tako pametne i obrazovane žene pa se zamajavaju astrologijom, bež'te, bre, tamo, tri periodna sistema za kaznu da ste nacrtale na A3 formatu! 

Baš razmišljam o tome kako da čovek sam sebi pomogne kada nekim čudom uspe u sebi da osvesti problem ili neki unutrašnji konflikt. Ako izuzmemo psihoterapiju, jer nije svakom dostupna, a i neki ljudi ne vole da neko drugi prška po njihovoj duši..šta preostaje?

Cenim da je osvestiti svoj problem pola puta, ali ipak samo puta.
Introspektvna osoba koja je sklona analiziranju same sebe može, u nekom momentu, da  se suoči sa nekim svojim demonom, da ga prepozna i imenuje. Ali šta onda?
Ako, na primer, shvati da ga je roditeljsko uslovljavanje načinilo posve nesposobnim da prepozna sopstvene ciljeve i želje, šta da radi?
Ili ako se zbog posesivne majke boji i odbija svako vezivanje?
Da li je, u međuljudskim odnosima, pametnije pronaći osobu u interakciji sa kojom se naš demon neće javljati?
Da li je zaista moguće ispraviti "greške" koje žive zajedno sa nama u našem karakteru?
Da li je ponekad "ignorance a bliss"...živeti nesveno?

imam jednu...nije  ...pomalo je ponekad  ali sve u svemu je 

Iskreno... smatrala bih sebe potpunim ignorantom kada sve sto postoji na ovom svetu ne bih uzela u konacni zbir... 

Upravo tako..što je jedna moja prijateljica uvek govorila...um je kao padobran...ne vredi ti ništa ako nije otvoren.