Preminuo Nebojša Glogovac :: Film ~ Pozoriste ~ Televizija

PIŠE ANTE TOMIĆ Nebojša Glogovac bio je đavolski duhovit. Onako kako to samo najbolji znaju, kao nemarno i nehotično. Neviđena bitanga
Beograd, Srbija , 021016.
Glumac Nebojsa Glogovac.

Ne možete ni pretpostaviti kakav je užas kad loš glumac govori nešto što ste napisali. Ništa vam ne može tako uništiti vjeru u sebe, potaknuti vas da se upitate zašto radite to što radite, zasramite se da ste se ikad ikome predstavili kao pisac. Siroče čita vaše rečenice i one iz se njegovih usta ruše na pod između vas i trzaju se umirući, a vi ukočeni od nelagode mislite: “Zar sam ja ovo napisao? Isuse, gdje mi je pamet bila? Ispričajte me, idem se jedan čas objesiti za kaiš u kupaonici”.

Sretna je okolnost s lošim glumcima da oni na koncu i sami nekako shvate da su beznadni slučajevi te se, kao i svi drugi beznadni slučajevi, upišu u HDZ, a HDZ ih stavi za upravitelje kazališta ili direktore drame.

S druge strane, kad dobri glumci čitaju vaše dijaloge, to je najljepša nagrada vašem poslu. Tekst iznenada oživi, pa i ako je štogod, objektivno, u njemu slabije. Sve odjednom ima smisla, sumnje vam se rasprše. Sve što kaže daroviti glumac je skladno, riječi mu lagane kao leptiri lepršaju u toplom zraku, a vi se na susjednoj stolici, obamrli od blaženstva, smiješite kao debil.

Kao scenarist i kazališni pisac ja sam imao nevjerojatnu sreću. Nekoliko stvarno velikih hrvatskih, srpskih i bosanskih glumaca počastili su me igrajući likove koje sam stvorio, svojom su čudesnom igrom ispunjavali moje srce zahvalnošću. Većina njih danas su mi dragi prijatelji, ali neće mi zamjeriti ako rečem da je Nebojša Glogovac bio najbolji. On mi je dao što mi nijedno književno priznanje nije moglo dati. Ne kažem zato što je on umro, nego zaista, nikad ja nisam bio tako dobar pisac nego kad me je Nebojša Glogovac govorio. U redu, i Ksenija Marinković, ali ona je jedna druga priča.

Upoznali smo se prije deset godina, jedne ljetne večeri u Motovunu, kad je s Olegom Novkovićem, Milenom Marković, Snežanom Bogdanović i Uliksom Fehmiuom došao predstaviti film “Sutra ujutru“. Na hotelskoj terasi čitavu smo se večeri smijali njegovim šalama, a ja se više nisam mogao sjetiti zašto taj sjajni tip nije igrao u “Karauli“. Pamtio sam kako smo pokušali, ali ne i što je tada bilo krivo. Što god, morali smo se negdje ponovno sresti, neizbježno.

I onda, negdje početkom 2015., čini mi se, Rajko Grlić ga je probno snimio za ulogu Vjeke Kralja u “Ustavu Republike Hrvatske”. Kad mi je pokazao snimku, ja sam se, duše mi moje, prepao. Kad susjedu Srbinu kaže da su Srbi korov, Kralj je u Glogovčevoj interpretaciji spokojan, blag, gotovo nježan. Istina, sve je to stajalo u scenariju, ali nitko ga nije tako dobro pročitao, tako autentično prikazao kako se zlo katkad može činiti dobronamjerno i bezazleno, kako je mržnja u našem svijetu samorazumljiva, svakidašnja, banalna. Tek sam gledajući Glogovca zapravo shvatio kakvo smo čudovište napravili i lagano se naježio od njega.

Zadnja ruka na salašu

Na Salašu 137, u Čeneju kod Novog Sada, gdje smo u svibnju došli napisati zadnju ruku scenarija, Rajko mu je dao ulogu, a ja sam uskoro shvatio da je još mnogo toga što o našem junaku Vjekoslavu Kralju ustvari nisam znao. Kralj je otpočetka bio proturječan, sastavljen od pogrešnih dijelova i u svakom se trenutku mogao raspasti, a Glogovac ga je igrao prirodno, istinito i živo, s haljinom, najlonkama i perikom, sa svim njegovim dostojanstvom i tragedijom. Napravio ga je pred nama na čitaćim probama tako uvjerljivo da smo ostajali bez riječi. On je bio taj homoseksualac i transvestit, zagrebački buržuj, snob, šovinist, neugodan, odvratan, ali opet nekakav nesretni, ranjeni čovjek što tako čezne za ljubavlju da će rasplakati osjetljivije gledateljice.

Ovo posljednje totalno me zaprepastilo jer nikad nisam imao takvih ambicija. Ja sam klaun, želja mi je nasmijavati pučanstvo, a da bi netko zbog moga junaka, i to jednoga ustaše u štiklama, mogao plakati, bila mi je krasna novost.

Našli smo se točno za godinu dana ponovno na Salašu 137 prijateljima pokazati gotov film i po njihovoj zgranutoj tišini nakon projekcije shvatili da smo, taj put iznimno, uspjeli. Družili smo se kasnije u dvorištu pod stablima oraha, a Nebojša Glogovac nas je zabavljao glumačkim anegdotama o Zoranu Radmiloviću, Bori Todoroviću, Draganu Nikoliću... Pričao je na jedan način koji kasnije ni ne pokušavate ponoviti jer znate da je to neka usmena vještina koja traži osobit dar i bezbrojne popijene rakije u kazališnim bifeima. Bio je đavolski duhovit. Onako kako to samo najbolji znaju, kao nemarno i nehotično. Neviđena bitanga. U jednom je trenutku bio šutljiv i ozbiljan, a trenutak kasnije nasmiješio se polustisnutim očima. Cijelo mu se lice odjednom razvedrilo. I obično ste tek tada shvaćali da vas je zajebao.

Kurve engleske, ne daju pare

Glumci katkad znaju biti naporni. Pretjeraju u svojoj žudnji za aplauzom, za ljubavlju i prihvaćanjem. Nebojša Glogovac bio je potpuno drugačiji, on se nije trudio. Ili se barem tako činio. Bio je, kao, povučen, odsutan i nezainteresiran, ali biste ga na kraju zavoljeli i prihvatili više nego ijednoga koji se ubio da vam se dopadne.

“Ustav” je na jesen 2016. krenuo osvajati nagrade na svjetskim festivalima i puniti domaće kinematografe, što su pojave koje se samo rijetko događaju istovremeno, a mi smo shvaćali da je to nešto što u budućnosti svakako moramo pokušati još koji put. Rajko, on i ja zadnji put smo se vidjeli u proljeće lani, u dorćolskom Krojaču, njegovu omiljenom kafiću u Ulici Žorža Klemansoa, pokraj benzinske pumpe, i tu se, vedri i optimistični, sve lijepo dogovorili što ćemo i kako ćemo.

Zatim sam ga još jednom čuo, krajem rujna, kad je “Ustav” na londonskom Raindanceu uzeo tri nagrade, za najbolji film, scenarij i glumca. Vraćao sam se te večeri u hotel drhtavih ruku i mokre košulje, još u šoku zbog činjenice da sam tri puta morao izlaziti na pozornicu i nepoznatim ljudima govoriti nešto na engleskom, kad mi je došla poruka:

“Da li je novčani deo moje nagrade kod tebe? Nebojša Glogovac, glumac iz Pančeva.”

“Kurve engleske, ne daju pare”, odgovorio sam mu potišteno.

“Zavuci ruku u statuetu. Mora da ima nešto, majku mu!”

Tada sam ga morao nazvati. Bio je upravo s teatrom na nekakvom američkom gostovanju, mislim da je rekao Boston. Razgovarali smo ugodno i neobavezno možda i dvadesetak minuta, ja s hrvatskog mobitela u Velikoj Britaniji, a on sa srpskog u Sjedinjenim Američkim Državama. Pa kad pitaju od čega je čovjek umro?

Napokon, prije dvadesetak dana došao je glas da je bolestan. No na telefonu je djelovao začuđujuće raspoloženo. Ma, jest, rak, objasnio je, ali blaži oblik. Ništa strašno. To se danas liječi, za mjesec i pol, dva najkasnije. Jednako je rekao i Rajku i mi smo se obojica umirili, uvjereni da će biti dobro, i tek smo kasnije od drugih saznali kako je stvar zapravo potpuno drugačija, konačna i strašna. Bit će valjda da njemu nesretniku nisu rekli kako je blizu kraj, ali nagađamo i da nam je možda legendarni srpski glumac Nebojša Glogovac naprosto odglumio kako je sve okej. Bila je to njegova zadnja velika uloga, da mu se prijatelji ne brinu.

Izvor: Jutarnji