vjernik sam i poznajem dobro svoje običaje.

baš zbog toga nisam isključiva i glasam za radost i dobru volju.

upravo,svijet i jeste toliko lijepo mjesto,kada shvatiš da su te razlike među nama uslov da se volimo i učimo jedni od drugih.i da se ne osjetimo ugroženo,ako neko misli drugačije.

ja ću se radovati na moje praznike,ali ću vrlo rado dobre vibracije slati i primati kad god je prilika za sreću.

ja znam odlično šta moja vjera propovjeda i poštujem to,ali isto tako znam da je grijeh propustiti priliku za radost i mogućnost da nekome izmamite osmjeh na licu.ne mogu ja tada da izgubim.mogu samo da dobijem.

pozdrav za drage buregdzije ,šta god da slave.

Ja samo da se zahvalim mojoj dragoj Anei na cestitkama i da uzvratim istim merom 

Zelim ti manje banovanih clanova ove godine i manje nerviranja 

A Joci - pobratime - nije Bog taj koji ne zeli da se ljudi raduju i vesele nego crkva. Religija koju opisujes je nastala od ljudi a ne od Boga. Da je njega neko pitao on bi zamenio sve nakaradne i unazadjene popove sa jednim decijim osmehom. Isto tako - vama pravoslavcima ide greh na dushu ako se zbog vashi "obicaja" i jedno dete ili chovek ili zena rasplace u novoj godini umesto da se nasmeje. Pa sad ti razmisli o tome.

Deki... hvala 

Ne ide nikome nista na dusu, slavio novu; ne slavio. Nemoj sada da plasis vjernike.   

ne mogu vjernici da se uplaše

Zar nije citava vera, izgradjena na strahu?

Od Bozijeg gneva, greha, sagresenja... 

ne...to o čemu ti govoriš su pogrešna tumačenja kako vjernika koji to nisu,

pa i onih koji ne vjeruju.

strah koji je jedino opravdan,a ne govorim samo o vjernicima,nego o čovjeku uopšte,
jeste da se ne ogriješi o onom ljudskom u drugome i u sebi samome.

ako se rukovodimo principima ljubavi,
mjesta strahu nema.po prirodi stvari ljubav isključuje strah.i obratno.

dakle,vjera nema veze sa strahom.
ona nije "izrasla" iz prinude i prisile,a strah jeste bič prinude i prisile koja bi da vlada nad nama...ako i jeste,ako u pozadini vjere stoji strah od bilo čega,osim straha da se ne ogriješimo o ljudskom u drugome i u sebi samome,onda i nije u pitanju vjera...već nešto drugo.mada kažu,a nije mi teško u to povjerovati,da kada se ovlada vještinom ljubavi i taj strah nestaje.savršena ljubav je nepogrešiva.

Šeširić je lepo rekla, ali taj strah je možda i postojao, on se najviše vezuje za mračni Srednji vek kada je cela Evropa već duboko 'zagazila' u hrišćanstvo. Inače, u početku se vera širila jer je propovedala optimizam, tj. mogućnost okajanja grehova i večni život.

A što se tiče deda mraze, meni je sve to slatko i simpatično, naročito mi je zanimljivo to što na Islandu i dalje veruju u postojanje patuljaka.

Neka Vam je srećna 2007. i svi predstojeći praznici.

И тако хришћанин (мислим на правог хришћанина) цео свој мизерни живот проживи у СТРАХУ да не згреши тј. да се не успротиви божјој вољи...

Само још кад се виде поједини Божји закони, коцкице се сасвим склопе.

Pa pitajte velikog vernika Jocu da li se plasi. Cela njegova vera je strah - od Boga, od samog sebe, od sexa, od devojaka (koje mogu da ga navedu na greh), bludnih misli, pinokija, gargamela ili ne znam ni ja cega...

A da ljubav iskljucuje strah (i obratno) - tu se slazem...