11 BOSNA I HERCEGOVINA POD AUSTRO-UGARSKOM 1878.-1914.

AustroUgarska je tek neodlucno i nevoljko odlucila zauzeti Bosnu. Dakako da su komentatori vec poodavno bili tvrdili da je Bosna bogata prirodnim blagom (zemljoradnja, sumarstvo, rude) i da bi bilo pametno razvijati to blago zajedno s primorjem - koje je bilo u austrijskim rukama. Austrijskim vojnim vlastima bilo je isto tako stalo do toga da se domognu strateskog zaledja dalmatinske obale.1 Ali kad se 1869. godine na najvisem mjestu raspravljalo o zauzimanju Bosne, dvojica vodecih kreatora vanjske politike bila su protiv toga: Gyula Andrâssy, ministar vanjskih poslova, i Benjamin Kâllay, ekspert za povijest Juznih Slavena (i, poslije, autor cijenjene historije Srba), koji je tada bio austrijski konzul u Beogradu. Ni jedan od njih dvojice nije zelio da se Austro-Ugarska optereti sa jos milion-dva Slavena.2

U tom slucaju proistekli bi problemi i iz podvojenog ustava "dvojne monarhije": bi li Bosnom vladala Austrija ili Ugarska, ili neko zajednicko tijelo? Ili bi bila pripojena Hrvatskoj, koja je od 1868. godine stekla neku vrstu samouprave, s namjesnikom kojega je imenovala Ugarska, sa vlastitim Hrvatskim saborom i sa skupinom hrvatskih zastupnika u Madjarskom parlamentu? Brige oko Hrvatske bijahu najvazniji razlog sto Madjarima nije bilo stalo do Bosne: jos znatno veci broj Juznih Slavena ojacao bi argumente onih Hrvata koji su zahtijevali samostalniji status za svoju zemlju. Jedni su od njih trazili da Hrvatska bude ravnopravan partner s Austrijom i Ugarskom (takozvani trijalizam), a drugi su tezili za potpuno nezavisnom Hrvatskom i osnivanjem jos jedne juznoslavenske drzave. Ni jedan od tih planova nije bio po volji ni Becu ni Budimpesti. Ali, bilo je nesto sto je austrougarska vlada jos manje zeljela. Bilo bi vrlo lose kad bi se Hrvatska posve osamostalila i osnovala svoju drzavu, ali bi jos mnogo gore bilo kad bi se Srbija prosirila, kad bi najprije pripojila Bosnu, a onda pokopala austrougarsku vladavinu u Hrvatskoj. Srpska objava rata Osmanlijama 1876. godine napokon je navela Austrijance da ozbiljno razmisle o zauzimanju Bosne. Da su bili uvjereni da sultan moze ocuvati vlast u Bosni na neograniceno vrijeme, ne bi bili ni prstom maknuli.

Medjutim, kad su jednom odlucili da zavladaju Bosnom, nije vise moglo biti ni govora o polovicnim mjerama. U aprilu 1879. sklopili su s otomanskim vlastima licemjeran sporazum, u kojem su neke klauzule bile poluistine, a neke ciste neistine.

Sporazumjeli su se da sam "cin aneksije" nece "dovesti u pitanje vrhovnicka prava Njegova Carskog Velicanstva Sultana"; da ce turski novac ostati u optjecaju; da ce se svi prihodi Bosne trositi u samoj Bosni; da ce upravni aparat zaposliti turske sluzbenike i rodjene Bosance; da ce muslimani uzivati punu vjersku slobodu; da ce se ime Kalifa-Sultana i dalje spominjati u molitvama petkom.3

Od svih tih obecanja jedino su se ova dva posljednja dokraja postovala. Turski je novac povucen iz prometa, Bosna je prikljucena austrougarskoj carinskoj uniji (sto je znacilo da su se prihodi prikupljeni na bosanskim granicama mogli trositi bilo gdje u carevini), a upravni aparat popunili su mahom gradjani Austro-Ugarske. Sto se sultanova vrhovnistva tice, na samom je pocetku odbacena svaka pomisao da bi se te okupirane pokrajine mogle jednog dana vratiti pod tursku vlast. Jedina predvidjena promjena statusa Bosne i Hercegovine bila je da se okupacija zamijeni potpunom aneksijom. Kad se 1881. godine austrijski car pridruzio Savezu triju careva, jedna je od tajnih klauzula njihova ugovora glasila da "Austro-Ugarska pridrzava sebi pravo da anektira te provincije u kojem god trenutku to bude smatrala shodnim".4

Problem kome da se Bosna dodijeli na upravljanje, Austriji ili Ugarskoj, bijase rijesen tako da je proglasena krunskom zemljom, sto je znacilo da njome nece vladati ni Austrija ni Ugarska, odnosno da ce vladati obje u isti mah. Osnovano je mjesovito povjerenstvo na celu sa zajednickim (tj. austrijskim i ugarskim) ministrom financija; teoretski je glavnu vlast u Bosni imao vojni namjesnik, koji je bio direktno odgovoran kruni, ali je politicke odluke donosio "savezni" ministar financija. Isto je tako teoretski Bosna bila podvrgnuta vojnim zakonima, ali je potkraj 1878. godine izdana proklamacija kojom su otomanski zakoni ostali u Bosni i Hercegovini na snazi do daljnjega, tek su potpuno zamijenjeni ili dopunjeni austrougarskim zakonima i novim zakonima donesenima posebno za Bosnu i Hercegovinu. Zadrzani su i serijatski sudovi islamskog svetog zakona da sude muslimanskim gradjanima u gradjanskim parnicama. Opcenito uzevsi, zadrzana je otomanska upravna struktura gdje god se smatralo da dobro funkcionira, samo sto su izmijenjena imena i osoblje: sandzaci su preimenovani u Kreise (okruge), a nize teritorijalne jedinice kaze ili kadiluci u Bezirke (kotare), na celu kojih je stajao Bezirksvorsteher (predstojnik kotara). Medjutim, Turci su za upravljanje cijelim teritorijem imali svega 120 sluzbenika, a broj austrougarskih cinovnika porastao je, kombinacijom birokratske temeljitosti i Parkinsonova zakona, do 1908. godine na 9533 zaposlena.5

Prvih nekoliko godina bile su najteze za novu upravu. Na pocetku je bilo strahovitih poteskoca, na primjer potreba da se vise od 200 000 izbjeglica vrate kuci. Na nekim podrucjima povremeno bi izbijalo nasilje, posebno u onim dijelovima Hercegovine koje je Crna Gora jos svojatala. Godine 1879. ponovo je izbila pobuna oko Nevesinja, a 1881. izvrsen je ozbiljan napad na vojne jedinice kod Gacka (blizu crnogorske granice).6

Da bi stekli povjerenje naroda u Hercegovini i ohrabrili izbjeglice da se vrate, Austrijanci su osnovali posebnu lokalnu miliciju zvanu "panduri", ali su se mnogi od tih pandura uskoro i sami pobunili, a neki su se od njih i odmetnuli u hajduke.7

Do mjeseca novembra 1881. u samoj Bosni bilo je 12.840 austrougarskih vojnika, a u Hercegovini 4000. Te bi snage dostajale da ocuvaju mir da vlasti nisu najavile novu mjeru koja je uskoro postala vrlo omrazena. Donesen je vojni zakon prema kojem su svi Bosanci bili duzni sluziti austrougarsku vojsku. Ubrzo su opet izbili nemiri u Hercegovini, a oko sredine januara 1883. vec je nekoliko vecih druzina pobunjenika djelovalo na tom podrucju.8

U austrijskim sluzbenim izvjestajima ti se pobunjenici nazivaju "banditima". Sigurno je da su neki od njih to i bili, samo sto su im se pridruzili komandanti pandura i seoski knezovi i sto im glavna djelatnost nisu bila razbojnistva nego napadi na zandarmerijske stanice i vojne straze. Jedna pjesacka kolona koja je upucena da se obracuna s njima docekana je iz zasjede na brdskoj cesti i natjerana da se povuce u Mostar. Tada su angazovane vece vojne snage, te su se cijelog februara vodile borbe u okolici Foce, pa i u planinama izmedju Foce i Sarajeva. Racunalo se da pobunjenici imaju oko 1000 ljudi podijeljenih na odred, koji se sastojao uglavnom od pravoslavaca (pod komandom pandurskog oficira Pere Tunguza), na odred muslimana (pod vodstvom istaknutog vlastelina Omera Sacica) i dva mjesovita odreda.9

Malo-pomalo su austrougarske jedinice ponovo osvojile cijelo to podrucje. Ili, kako je receno u sluzbenom izvjestaju: "Cijelo je podrucje bilo obuhvaceno gustom ali nestalnom mrezom nasih pokretnih kolona koje su sve vise stezale obruc oko pojedinih bandi; na kraju su banditi zivjeli u tako teskim prilikama da su se, premda su jos tvrdokorno pruzali otpor, svi u mjesecu julu predali."10 Hajducija ce se u Hercegovini nastaviti jos vise od deset godina, ali je ovo bila posljednja ozbiljna pobuna protiv austrijskih vlasti.

Jedan razlog sto otpor nije bio veci bijase to sto je velik broj nepomirljivih protivnika novog rezima zauvijek napustio zemlju. Bijahu to mahom muslimani koji su pobjegli u Tursku - neki od njih nisu bili voljni iz religioznih razloga zivjeti pod nevjernickom vlascu, a drugi su se jamacno bojali pravde ili odmazde zbog svih onih strahota koje su pocinili krscanima u posljednje tri godine otomanske vladavine. Velika vecina tih iseljenika bili su seljaci, ali je bilo i vlastele koja su u Istambulu osnovala skupinu sto ce agitirati da Turska vrsi jaci politicki pritisak na austrougarske vlasti u Bosni.

Savremeni historicari zestoko se spore oko toga koliko je u svemu bilo takvih iseljenika. Prema sluzbenim podacima austrougarskih vlasti, izmedju 1883. i 1905. godine iselilo se 32.625 osoba a vratilo ih se 4042.12 Izmedju 1906. i 1918. godine iselilo ih se jos oko 24 000. Ali, ti se brojevi odnose samo na one koji su dobili sluzbeno odobrenje da napuste zemlju - a zahtjevi za odobrenje morali su se podnositi tek nakon 1883. godine, kad su se vlasti zabrinulo zbog velikog broja ljudi koji su se iseljavali da izbjegnu regrutovanje. U taj broj nisu ukljuceni oni koji su se iselili ilegalno, ni oni koji su pobjegli u prve cetiri godine. Neki muslimanski historicari ustvrdili su da ukupan broj iseljenika iznosi oko 300 000, ali cini se da je ta procjena nerealna. Geograf koji je proucavao to iseljenistvo i njihove potomke izracunao je da sad u Turskoj ima oko 350 000 "Bosnjaka". Medjutim, naziv "Bosnjak" u toj zemlji odnosi se na sve ljude koji su se doselili ne samo iz Bosne i Hercegovine nego i iz Srbije i Crne Gore - a u taj su broj ukljuceni i svi oni koji su se doselili izmedju dva rata.13

S druge strane, srpski historicari procjenjuju da je bilo otprilike 60 000 iseljenika, sto znaci da prihvacaju sluzbene statisticke podatke i dodaju svega 8000 ljudi za razdoblje izmedju 1878. i 1883. godine.14 Cini se da bi mnogo vjerodostojniji bio broj od oko 100.000 osoba, ali je i opet rijec o pukom nagadanju.

Ne smijemo zaboraviti ni cinjenicu da se nisu iseljavali samo muslimani; na razmedji stoljeca iseljavalo se svake godine iz Hercegovine na stotine pravoslavnih seljaka.15

Edith Durham, koja spada medju najpronicljivije strane posmatrace i koja nije bila posebno naklonjena Austrijancima, navela je jednostavan razlog iseljavanju u prvom desetljecu 20. stoljeca: "Nadnice su bile niske. Seljaci su bili vrlo siromasni. U Americi su nadnice bile vrlo visoke pa su se tisuce ljudi iselile onamo. Oni su to pripisivali austrijskim vlastima, ali se to isto dogadjalo i u Crnoj Gori... Posrijedi je bilo obicno ekonomsko pitanje ponude i potraznje."16

Glavni je razlog kivnosti na Austro-Ugarsku medju tim krscanskim seljacima bilo to sto nikad nije doslo do velike agrarne reforme kojoj su se oni nadali. To je ujedno bio najeklatantniji primjer austrougarske politike kontinuiteta i postupnosti. Vrlo je rano odluceno da ce posljednja velika otomanska reforma, dekret iz 1859. godine, ostati na snazi i da se nakon toga nece uvoditi nikakve korjenite promjene. Ucinjeno je ponesto da se popravi polozaj seljastva: procjene ljetine povjerene su pravnim poreznim strucnjacima i procjeniteljima, udareni su temelji katastarskom knjizenju da se sprijece presezanja zemljoposjednika, i uveden je sistem "prosjecne desetine". (To znaci da se desetina izracunavala na temelju uroda prethodnih deset godina, pa je seljak cija je proizvodnja rasla placao manje od desetine stvarne vrijednosti ljetine tekuce godine.)

Potvrdjeno je pravo kmetova da se oslobode kmetstva placanjem odstete - sto je bilo uvedeno turskim zakonom 1876. godine - i poduzete su neke dodatne mjere da im se to olaksa. Na taj se nacin izmedju 1879. i 1913. godine oslobodilo 41.500 kmetova, ali je na pocetku 1914. izracunato da jos ima 93.368 kmetskih porodica koje rade na agalucima, sto je obuhvacalo oko jedne trecine ukupne obradive zemlje.17 Medjutim, to sto su nominalno bili kmetovi nije znacilo da zive svi u posvemasnjoj bijedi i zavisnosti. Britanski historicar William Miller zabiljezio je, kad je posjetio Bosnu u devedesetim godinama 19. stoljeca, da "bosanski kmet zivi bolje od dalmatinskog ili sicilijanskog seljaka". Isto je tako zapazio da su zbog cestih dioba posjeda prema otomanskim zakonima o nasljedstvu mnoge age postale i same tek nesto vise od sitnih zemljoposjednika seljaka.18

Austrougarska je vlast u Bosni bila vrlo nesklona izazivati bilo kakve velike drustvene poremecaje, ali je istovremeno bila neobicno energicna u nastojanjima da razvije ekonomiju. Jedina je zapreka takvim njenim planovima bio zakon donesen 1880. godine u Becu, koji bijase naopako shvaceno obecanje dano sultanu, da se administrativni troskovi u Bosni moraju pokrivati bosanskim prihodima. Stoga je bilo tesko financirati infrastrukturne projekte velikih razmjera kakve je zahtijevao razvoj Bosne i Hercegovine. Da bi se premostio taj jaz, odobreni su posebni drzavni krediti.

U prve dvije godine izgradjena je zeljeznicka pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara) po cijeni od 8 miliona forinti. Nakon tri godine produzena je pruga do Sarajeva (jos 80 kilometara), sto je stajalo oko 4 miliona.19 Obujam drzavnih investicija bio je kolosalan: do 1907. godine vlada je izgradila 111 kilometara zeljeznicke pruge sirokog kolosjeka, 911 kilometara uskog kolosjeka i vise od 1000 kilometara glavnih cesta i isto toliko lokalnih putova s ukupno 121 mostom.20 Edith Durham zapisala je 1906. godine: "Brdske ceste ne zaostaju ni za najboljima u Evropi."21

Dakako da su neke od tih cesta i zeljeznickih pruga imale prvenstveno vojni znacaj, ali su istovremeno bile snazan poticaj ekonomskom napretku. Sumarstvo i rudarstvo bijahu u velikom zamahu; kopale su se i druge rude, na primjer bakar i hrom; oko Prijedora vadila se zeljezna ruda, podignute su zeljezare i celicane, pa i nekoliko tvornica hemijskih proizvoda.

Godine 1912. i 1913. Bosna i Hercegovina imala je godisnji izvoz u vrijednosti od 28 miliona dolara i vise od 65 000 industrijskih radnika.22 U mnogim je gradovima bilo i radnica (mahom krscanki, ali je bilo i muslimanki). U Sarajevu su, na primjer, radile u tvornici duhana i tkaonici cilima.

Godine 1906. radnici u tvornici duhana organizovali su cak i strajk zahtijevajuci krace radno vrijeme i bolje place. Strajk je okoncan za pet dana, ali je slicnih strajkova bilo i u drugim mjestima, a u demonstracijama radnika zeljezare u Zenici nekoliko je ljudi ubijeno. Ni taj strajk nije snaznije utjecao na drzavnu politiku, ali je pospjesio osnivanje sindikata u mnogim industrijskim granama iduce godine.23 Medjutim, kako su u socijalistickim zemljama oduvijek tragali za slicnim herojskim epizodama u svojoj predsocijalistickoj proslosti, taj "generalni strajk" iz 1906. godine zauzeo je neprirodno vazno mjesto u jugoslavenskoj historiji toga razdoblja.24

Austrougarske vlasti nisu zanemarile ni zemljoradnju, glavni oslonac ekonomije. Osnovana su ogledna dobra, pa i ogledni vinogradi nedaleko od Mostara, stovise i ogledni ribnjak. Seoski su ucitelji poucavani savremenim metodama, a otvorena je i poljoprivredna skola u Ilidzi kraj Sarajeva.25 Utemeljene su i ergele, a da bi se probudio ponos medu uzgajivacima konja, organizovane su konjske trke u Ilidzi i Prijedoru. (Trke su postale veoma omiljene, iako se u pocetku nisu odrzavale prema pravilima Jockey Cluba: "Jahali su bez sedla, a kad bi se priblizili cilju, skocili bi s konja da mu bude lakse, pa je konj sam ulazio u cilj.")26

Bosanski seljaci nisu posebno cijenili bas sve te novotarije. Jedan austrougarski zandarmerijski oficir rekao je 1906. godine Edith Durham da su "za ovaj narod ove promjene prenaglo dosle; oni vise vole stare turske staze i tovarnu stoku od zapreznih kola i novih cesta, i nepovjerljivi su prema svemu novome". U njegovu dijelu Hercegovine seljaci su cak odbili upotrebljavati zeljezne plugove koje im je vlast ponudila po cijeni nizoj od proizvodne. "Potrosili smo ne znam koliko novca da im popravimo kvalitetu stoke: pribavili smo im bikove, zdrijepce, ovnove, neraste najplemenitijih rasa. Lani smo u jedno selo poslali prekrasnog nerasta covjeku za koga smo mislili da je pouzdan. A kad je dosao Bozic, on lijepo zaklao nerasta, ispekao ga i pozvao cijelo selo na gozbu."27

Jedan od najspornijih aspekata agrarne politike bijase stimuliranje stranih doseljenika. Prvi od tih kolonista dosli su zapravo na inicijativu jednog njemackog svecenika koji je u vjerskom casopisu u Njemackoj objavio oglas u kojem je pozvao pobozne seljake da se presele u Bosnu. Tako su stigle porodica iz Sleske i Porajnja, pokupovale zemlju blizu hrvatske granice i osnovale naselje koje je dobilo sluzbeno ime "Windhorst". Dijelu tog naselja nadjenuli su ime "Rudolfstal" prema prestolonasljedniku Rudolfu nakon njegova posjeta Bosni 1888. godine, a jedno drugo naselje, koje su osnovali Nijemci protestanti iz Ugarske, prozvano je "Franzjosefsfeld". Vlasti su bile naklonjene tim doseljenicima i odobravale im porezne olaksice.

Godine 1890. donijele su poseban zakon o "poljoprivrednim naseobinama", kojim su ponudile do dvanaest hektara zemlje po porodica u besplatan zakup prve tri godine, a zatim povoljno otplacivanje duga iz prihoda u roku od deset godina, pod uvjetom da prihvate bosansko drzavljanstvo. U svemu je osnovano 54 takvih naseobina s ukupno gotovo 10.000 stanovnika. Nijemaca je bilo nesto manje od 2000, vecinom su bili Slaveni (Poljaci, Cesi, Rusini), ciji su se potomci stopili s bosanskim slavenskim stanovnistvom. Ali kakvo god bilo porijeklo tih doseljenika, ta je politika u ono doba nailazila na otpor, a kad su Bosanci 1910. godine prvi put dobili svoj Bosanski sabor, jedan je od prvih njihovih zahtjeva bio da se stane na kraj tom doseljavanju.2" Tada je vec lokalne politicare poceo zabrinjavati neprestani prirast stranih doseljenika. Godine 1880. bilo je u Bosni i Hercegovini svega 4500 austrijskih i 12 000 ugarskih gradjana; godine 1910. bilo je 47.000 Austrijanaca i 61.000 Madjara. Ali, ti brojevi nisu bili tako alarmantni kako su se cinili na prvi pogled. Mnogi su od tih stanovnika bili drzavni cinovnici ili poslovni ljudi koji nisu namjeravali zauvijek ostati u Bosni i Hercegovini. Neki su od njih bili i vojnici - opcenito su vojnici iz Austro-Ugarske sluzili vojsku u Bosni a bosanski vojnici u Austro-Ugarskoj. Od ugarskih gradjana vecina su bili Hrvati, a tek manji broj pravi Madjari.29

Osim unaprijedjavanja "poljoprivrednih naseobina", cija glavna svrha nije bila demografska nego agrarna, nije uopce bilo ozbiljnijih pokusaja masovne kolonizacije, ali je priljev ljudi sa strane bio dovoljan da podsjeti ljude u Bosni i Hercegovini da su zaista pod svojevrsnom kolonijalnom upravom.

Sve u svemu, austrougarski drzavni cinovnici razumjeli su takve osjetljivosti i nastojali o njima voditi racuna. Svaka je vjerska zajednica i dalje imala svoje skole, koje je sada financirala drzava, a 1887. godine vlasti su podigle i serijatsku skolu da se u njoj skoluju suci za muslimanske sudove. U sistemu besplatnih drzavnih skola koji su vlasti uspostavile, djeci clanova svake vjerske zajednice predavali su njihovi vlastiti svecenici.

Savremeni jugoslavenski historicari iskazivali su prezir prema nastojanjima austrougarskih vlasti na podrucju skolstva isticuci da je samo manji broj djece pohadjao skolu. Ali, ne moze se o vlastima koje su podigle 200 osnovnih skola, tri srednje skole, tehnicku skolu i uciteljsku skolu reci da se nisu brinule za skolstvo. Nije bilo bas vjerovatno da ce seljaci koji nece da prihvate zeljezne plugove navaliti da salju djecu u skolu kako bi stekla obrazovanje koju oni sami nemaju. Godine 1909. uvedeno je obavezno osnovno skolovanje, a do tada se vodila obrazovna politika koju je najbolje sazeo William Miller ovim rijecima: "Niko ne sili roditelje da salju djecu u skolu, ali lokalne vlasti nastoje uvjeriti u prednosti obrazovanja roditelje koji svoje potomke bas posto-poto zele zadrzati u mraku neznanja."30

Najdelikatnija je zadaca austrougarskih vlasti bilo postupanje s tri glavne vjerske zajednice. Dakako da su ih financiranjem skola donekle pridobili za suradnju i ostvarili stanovit utjecaj na njih. Preduzete su i mjere da se austrougarskim vlastima osigura uticaj na imenovanje predstavnika u svakoj pojedinoj vjerskoj zajednici. Car je od pravoslavnog patrijarha dobio pravo da imenuje episkope u Bosni i Hercegovini, a slicno je pravo dobio i od pape da imenuje katolicke biskupe. Sami su pak muslimani predlozili da se u Bosni osnuje njihova svecenicka hijerarhija nezavisna od Istambula, a to je i postignuto 1882. godine tako sto je car imenovao reis-ul-ulemu ("poglavara vjerske zajednice"), koji je bio na celu cetveroclanog medzlisa ili savjetodavnog vijeca.

Od sve tri vjerske organizacije, Katolicka se crkva ponajvise razvijala i mijenjala. Franjevci su izgubili svoj monopol jer su se pojavili isusovci. Osnovana su dva sjemenista u kojima su predavali isusovci. U Sarajevu je podignuta katolicka katedrala, a uskoro za njom i crkva svetog Ante Padovanskog. Broj je katolika porastao zahvaljujuci priljevu doseljenika iz Austro-Ugarske (u samom je Sarajevu taj broj narastao od 800 godine 1878. na 3876 za svega sest godina). Sa cetiri biskupa i s neobicno odlucnim nadbiskupom (monsinjorom Stadlerom, koji je u Sarajevu sluzio za cijelog razdoblja od 1882. do 1918. godine), Katolicka je crkva bila aktivnija nego ikad u svojoj tisucgodisnjoj historiji u Bosni i Hercegovini.31* Ali, vlasti su bile svjesne opasnosti da bosanski katolici postanu privilegovana zajednica. Njihova je oprezna politika ostavila snazan utisak na Williama Millera, koji je 1898. godine zapisao:

Rimokatolici... koji su dugo ocekivali pomoc od Austrije i, naravno, pozdravili njen dolazak kao velike katolicke sile, pomalo su razocarani sto oni, koji tvore nesto vise od jedne petine naroda, ne mogu nastupati kao "glavni partner" u bosanskoj tvrtki. Po mom misljenju, nema boljeg dokaza jednakog postupanja vlasti s razlicitim konfesijama od same cinjenice da ima takvih razocaranja.112

* Uvodjenje redovne crkvene hijerarhije u Bosnu 1881. godine oznacava vaznu prekretnicu u historiji Katolicke crkve u savremenoj Bosni. Ujedno oznacava i pocetak dugotrajne napetosti izmedju franjevackog reda u Bosni i dijecezanskog klera: vidi Gavranovic, Uspostava redovne katolicke hijerarhije; Gavran, Lucerna lucens? Kristo, Presucena povijest (posebno str. 143-8); i Djakovic, Politicke organizacije (posebno str. 72-114).

Americki novinar W. E. Curtis, koji je posjetio Bosnu 1902. godine, stekao je slican utisak jednakog postupanja sa svima: "Clanovi razlicitih vjeroispovijesti druze se jedni s drugima na prijateljskoj osnovi iskazujuci uzajamno postovanje i uzajamnu toleranciju; sudovi mudro i posteno sude, pravda je zajamcena svakom gradjaninu, bez obzira na vjersku pripadnost i drustveni polozaj."33 Ipak, vjerski su interesi s vremena na vrijeme jos ubacivali stapove u kotace najpomnije konstruirane drzavne masinerije.

Najbolniji problem bijase prevjeravanje. Obicno su muslimanske djevojke prelazile na katolicku vjeru radi svojih buducih muzeva i tako izazivale veliku sablazan i nanosile sramotu svojoj porodica. Premda katolicki svecenici nisu otvoreno nastojali predobiti muslimanke za svoju vjeru, cinili su sve sto je bilo u njihovoj moci da pomognu onima koje dolaze k njima - sakrivajuci, na primjer, djevojke u samostane ili u nadbiskupski dvor i odbijajuci da odaju policiji njihovo skloniste. Nakon nekoliko ovakvih incidenata vlasti su 1891. godine pristale na muslimanske zahtjeve i donijele propise prema kojima se moralo postupati u spornim slucajevima: dvomjesecni rok cekanja, povjerenstvo koje ce istraziti svaku optuzbu o prisili, i tako dalje.

Ovime su donekle umireni muslimani u svojim strahovanjima, ali nakon dvanaest godina, kad je nadbiskup Stadler bio upleten u jos jedan sporni slucaj, u kojem je rijec bila o jednoj muslimanskoj udovici i njeno dvoje djece, nadbiskup je otkrio da su vlasti 1895. godine sklopile s papom tajni sporazum prema kojem katolicki svecenici imaju pravo komunicirati s potencijalnim preobracenicima, te tako potajno obezvrijedile propise koje su same donijele.

Ponovo je izbilo veliko nezadovoljstvo medju muslimanima, cije su vodje povele veliku kampanju podnoseci vlastima sluzbene peticije i popise drugih prekrsaja. Ipak su se umirili kad su vlasti pronasle udovicu iz najnovijeg slucaja u jednom samostanu, pa su je zandari oteli i vratili u njeno selo, gdje je pristala da se vrati u krilo muslimanske vjere.34

Sigurno je da su ovakvi dogadjaji uzbunjivali stanovnistvo, ali nacin na koji su ove incidente iskoristavali muslimanski prvaci i povezivali ih s drugim problemima (prituzbama na poreze itd.) upucuje na zakljucak da su oni bili sve vise zaokupljeni slozenom politickom strategijom, necim posve razlicitim od slijepog fanatizma. U jednoj detaljnjoj suvremenoj studiji o tim dogadjanjima mozemo procitati i ovo: "Muslimanski su se aktivisti trudili da zaodjenu svoje ciljeve u ruho vjerskog zara, ali su zapravo tezili za ocuvanjem ili povecavanjem svoje moci."35 U prva dva desetljeca austrougarske vladavine vodila se slozena borba za prevlast izmedju muslimanske elite u Sarajevu, koja je stekla moc i uticaj suradjujuci s vlastima, i tvrdokornijih muslimanskih prvaka u Travniku i Mostaru koji su zauzimali beskompromisne stavove ne bi li diskreditovali svoje sarajevske suparnike i preoteli nesto od njihove moci. (U osamdesetim godinama situacija se jos vise zakomplikovala zato sto se razvilo snazno suparnistvo i medju mostarskim muslimanima.)

Najvaznije je pitanje bio nadzor nad vjerskim dobrotvornim zakladama. Te su zaklade, kako rekosmo u 5. poglavlju, poznate pod nazivom vakufi, igrale vaznu ulogu u islamskom drustvu jer su financirale odrzavanje dzamija, skola, tekija, pa cak i hanova i mostova. Njihov posebni fiskalni polozaj stoljecima je mamio ljude na masovne zloupotrebe. Trebalo je samo da donator imenuje 'svoje potomke za stalno placene izvrsitelje svoje oporuke pa da zapravo osnuje tako reci porodicni kartel oslobodjen poreza.

Godine 1878. procijenjeno je da je gotovo jedna trecina obradive zemlje u Bosni bila u vlasnistvu vakufa. A jedan je od osnovnih nacela islamskog zakona glasio da imanje koje je jednom pripalo vakufu ne moze vise nikad pripadati nikom drugom. Jedna je od prvih stvari koje su austrougarske vlasti ucinile bila da prikupe i javno potvrde sve otomanske zakone koji su regulisali upravljanje vakufima, zahtijevale propisno vodjenje knjigovodstva i tako dalje. Zatim su 1883. godine osnovali povjerenstvo za vakufe i imenovali ugledne muslimane za njegove clanove. Na taj su nacin lokalni vakufi kojima su upravljale pojedine porodica dospjeli pod sredisnje upravno tijelo, koje je odredjivalo budzete i vodilo politiku financiranja dzamija i skola u cijeloj Bosni i Hercegovini. Premda je ova mjera opcenito prihvacena kao korisna reforma, u povjerenstvu su glavnu rijec vodili sarajevski muslimani, koji su bili spremniji na suradnju od ostalih, pa su izazivali zavist i kivnost medju uglednim muslimanima u drugim mjestima. Cak i onda kad je, 1894. godine, povjerenstvo prosireno i popunjeno predstavnicima iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, sve su te clanove i dalje imenovale centralne vlasti.36

Upravo su mostarski muslimani, pod vodjstvom odrjesitog Mule Mustafe Dzabica, pretvorili upravljanje vakufa u veliko politicko pitanje. Koristeci se uveliko valom peticija i drugih aktivnosti koje su bili pokrenuli skandali oko prekrstavanja, podnijeli su 1899. godine nacrt statuta samostalnog "Vakufskog sabora" za Hercegovinu. Umjesto da bude uredjena od vrha nanize imenovanjima sa strane, predlozeno je da se nova organizacija zasniva na lokalnim udruzenjima, i da ta udruzenja imenuju clanove okruznih sabora, a da okruzni sabori biraju svoje zastupnike u pokrajinskom saboru.37

Prva je reakcija vlasti bila da te muslimane tretira kao opasne agitatore i da zatvori klub koji je bio srediste njihovog djelovanja. Odmah su zatim mostarski prvaci poceli organizovati podrsku u citavoj Hercegovini, pa i u Bosni. Koristeci se moralnim autoritetom Dzabicevim i poletom mladih aktivista kao sto je bio Serif Arnautovic, oni su za godinu dana osnovali organizaciju koja je obuhvatila cijelu zemlju - zapravo su to bili zaceci politicke stranke - a u ljeto 1900. godine odrzali su u jednom hotelu u Budimpesti zbor bosnjackih muslimanskih vodja. Tako je zapoceo dugotrajan proces agitiranja i pregovora, a vlasti su naizmjenicno pokusavale primiriti, podijeliti i obuzdati voditelje kampanje.38

Ovaj porast muslimanske aktivnosti zadavao je najvise muka covjeku koji je u to vrijeme bio na celu Bosne i Hercegovine, Benjâminu Kâllayu, historicaru i bivsem diplomatu, te austrougarskom ministru financija od 1882. do 1903. godine. Sva je Kâllayeva politika u Bosni tezila za tim da ocuva zemlju od nacionalistickih politickih pokreta u Srbiji i Hrvatskoj i da unapredjuje ideju o bosanskoj naciji kao zasebnom i integrativnom entitetu.

Turci su zapravo upotrebljavali rijec "Bosnjaci" (bosnaklar) za sve one koji zive u Bosni; ali na domacem jeziku jedini narod koji je sebe tradicionalno nazivao Bosnjacima bili su bosanski muslimani.39

(Katolici su sami sebe nazivali Latini ili krscani - sto ne valja brkati sa srednjovjekovnim krstjanima - a pravoslavni su sami sebe nazivali Vlasi ili hriscani.)

Kâllay se nadao da ce prosiriti znacenje rijeci Bosnjaci na pripadnike svih vjerskih zajednica. Za tu njegovu nakanu bilo je bitno da najprije pridobije muslimane za svoju ideju o bosanskoj naciji. On je znao da upravo s njima ima najbolje izglede zato sto se oni, za razliku od pravoslavaca i katolika, ne mogu obracati maticnom narodu izvan granica Bosne i Hercegovine, te mu je bilo jasno da od cijelog tog njegova nauma nece biti nista ako oni umjesto toga razviju svoj vlastiti nacionalni identitet.

Källay je donekle uspio sa sarajevskim muslimanima, koji su bili spremniji za saradnju od ostalih i koji su u tom nacinu razmisljanja vidjeli prirodan nastavak tradicije trazenja bosanske autonomije pod otomanskom vlascu. Njihov vodja, bivsi gradonacelnik Sarajeva Mehmed-beg Kapetanovic, osnovao je 1891. godine novine pod naslovom Bosnjak. Iako se obracao svim citateljima bez razlike, bijase to u stvari muslimanski list koji je napadao konzervativne stavove medju muslimanskim svecenstvom i nastojao pobiti tvrdnje i hrvatskih i srpskih nacionalista da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili Srbi.

"Docim Hrvati tvrde da su pravoslavci nasi najveci dusmani i da je Srpstvo isto sto i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih zila da nas upozore na svoju izmisljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet," ustvrdili su u Bosnjaku. I nadodali: "Mi necemo nikad poreci da pripadamo juznoslavenskoj porodici, ali cemo ostati Bosnjaci, kao i nasi preci, i nista drugo.".40

Kâllayev projekt ne bi se cinio apsurdan nikome ko bi proucio povijest Bosne samo do otprilike jedne generacije prije austrougarske okupacije. Vidjeli smo da su katolici i pravoslavni u Bosni i Hercegovini dugo odrzavali odnose na vjerskoj osnovi s Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj i Srbiji.

Pod otomanskom vladavinom postojali su zasebni vjerski identiteti u Bosni i Hercegovini, a ti su identiteti zaista mogli imati politicke implikacije: mnogi bosanski katolici ocekivali su od zemalja onkraj hrvatske i dalmatinske granice potporu, pa cak i oslobodjenje. Ali to je bilo pitanje religije, a ne nacionalnosti. Ti su se katolici uzdali u katolicku Austriju, ili u katolicke Mletke, ili u druge katolike koji su slucajno bili Hrvati; nisu se uzdali u hrvatsku naciju kao takvu.

Tek se najranije negdje oko sredine 19. stoljeca pocela iz Hrvatske i Srbije siriti moderna ideja o nacionalnosti medju katolike i pravoslavne u Bosni i Hercegovini.

Od tri osnovna kriterija po kojima su se u to doba ustanovile i razgranicile hrvatska i srpska nacija - povijest, jezik i vjera - u Bosni je mogla vrijediti samo vjera, jer je Bosna imala svoju zasebnu povijest, a tlocrt jezicne mape nije se poklapao s vjerskim granicama. U Bosni i Hercegovini nije nikad bilo iskljucivo ekonomskih ili socijalnih razloga za neprijateljstvo izmedju katolika i pravoslavnih, a one razloge koji su postojali za neprijateljstvo prema muslimanima djelimicno je uklonila austrougarska vlast. Evo kako je jedan engleski autor 1897. godine prokomentirao drzanje krscana prema muslimanima u Bosni:

Cudno je koliko oni malo mrznje osjecaju prema svojim nekadasnjim tlaciteljima, a objasnjenje se tomu vjerovatno krije u cinjenici da svi skupa pripadaju istoj rasi. Koji god bio razlog tome, svi oni koji su proucavali ovu zemlju u tursko doba slazu se u misljenju da su... za bijedno stanje ovih ljudi vise krivi agrarni nego vjerski uzroci, i da bi uklanjanjem tih uzroka kivnost koju su oni izazvali malo-pomalo nestala.*41

Da je Kâllay mogao na neki nacin potpuno izolovati pravoslavne i katolike u Bosni i Hercegovini od vjerskih, kulturnih i politickih zbivanja u susjednim zemljama, njegova bi politika mozda imala i nekih izgleda na uspjeh, ali je takva izolacija bila posve nemoguca.

Kako su se hrvatski i srpski nacionalizam sirili medju katolicima i pravoslavnima u Bosni i Hercegovini preko one iste mreze svecenika, ucitelja i skolovanih citatelja novina koju je austrougarska politika pomogla izgraditi, bivalo je sve jasnije da je Källayev "bosnjacki" projekt osudjen na propast. Godine 1908. pronicljivi posmatrac zbivanja kakav je bio austrijski parlamentarni zastupnik Joseph Baemreither mogao je mirne duse proglasiti taj pokusaj propalim.42

Dotle je izvan Bosne i Hercegovine svakom godinom austrougarska trapava politika sve vise raspirivala hrvatski i srpski nacionalizam.

Madjarski ban u Hrvatskoj namjerno je poticao svadju izmedju Hrvata i Srba, a veliko je nezadovoljstvo izazvao apsurdnim i nepotrebnim mjerama kao sto je dekret kojim su svi zeljeznicari u Hrvatskoj bili duzni govoriti madjarski. Pogorsali su se i odnosi izmedju Dvojne Monarhije i Srbije, a zbog cinjenice da je srpska vanjska trgovina bila uveliko zavisna o Austro-Ugarskoj, Srbi su se jos vise bunili protiv prevlasti Habsburgovaca u cijeloj toj regiji.

Kad je Srbija 1906. godine pokusala pronaci neki drugi izlaz za svoju robu, Austro-Ugarska je u znak odmazde uvela vise carine na glavni izvozni artikl Srbije, svinje. (Ovaj takozvani "svinjski rat", kao i mnoge druge drzavne sankcije u novijoj historije, zapravo je potaknuo traganje za plasmanom robe na drugim stranama.) Izmedju te dvije drzave zavladali su vrlo napeti odnosi. Austrougarski ministar vanjskih poslova baron von Aerenthal poceo je ozbiljno razmatrati mogucnost da Austro-Ugarska zauzme Srbiju, a sluzbeno javno mnijenje u Bosni bilo je sklono ideji da se carevina prosiri cak do Soluna. Putujuci 1906. kroz Bosnu, Edith Durham zapisala je da je "Austrijancima... stalo do toga da ucvrste svoj polozaj u Bosni sto bolje mogu, kako bi bili spremni za daljnje napredovanje. Omiljena je tema razgovora 'Nach Salonik' ".43

U tom je kontekstu pala odluka da se promijeni status Bosne iz okupiranog otomanskog teritorija u pokrajinu koja je potpuno pripojena Austrougarskoj Monarhiji. Tu je odluku pospjesila Mlado-turska revolucija 1908. godine. Neko se vrijeme cinilo da ce u Istambulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlascu.

Baron von Aerenthal djelovao je munjevito proglasivsi 5. oktobra 1908. potpunu aneksiju Bosne i Hercegovine.

Taj je potez odjeknuo u Srbiji kao bomba. Tamosnji su nacionalisti drzali da im je neposteno ispred nosa odnesena potencijalna nagrada - teritorija Bosne i Hercegovine.

U Beogradu su odrzavali masovne zborove, a uskoro su osnovali i dva tajna drustva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je vec nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.44 Srbiju je od nauma da Austro-Ugarskoj navijesti rat odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je doduse zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije nicim izazvati Austriju kako joj ne bi pruzila priliku da je satre."45

Na kraju Austro-Ugarska i Turska u februaru 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stjece puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obavezuje da ce se povuci iz Novo-pazarskog sandzaka, da ce zajamciti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istambulu dva i pol miliona turskih funti. Ipak je diplomatska kriza jos mjesecima potrajala.46

Medjusobno djelovanje suparnistva velesila i nacionalizama u balkanskim drzavicama sto se ogledalo u ovoj prilici bijase zlokoban nagovjestaj dogadjaja koji ce se desiti u avgustu 1914. godine.

Ali glavni je ucinak aneksije na zivot u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti u Becu i Budimpesti smatrale su da sad drze Bosnu cvrsce u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politicki zivot. Pod liberalnim austrougarskim ministrom financija baronom Buriânom (koji je na tom polozaju bio od 1903. do 1912. godine), ucinjeno je nekoliko vecih ustupaka: najprije je, 1909. godine, odobren muslimanima sistem upravljanja vakufima za koji su se oni onako uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor. Istina je da je Sabor bio zasnovan na ogranicenom izbornom pravu i da nije imao neposredne zakonodavne vlasti. Ipak je omogucio raznim organizacijama koje su u posljednjih nekoliko godina osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da pocnu djelovati kao prave politicke stranke.47

Dakako da su u tim strankama aktivnu ulogu igrali samo pripadnici skolovanih i imucnijih elita u svakoj pojedinoj zajednici. Tako se jedino moze objasniti cinjenica da se dvije glavne krscanske stranke nisu zestoko borile za agrarnu reformu, iako su vecina ljudi koje su navodno zastupale bili seljaci.

Vazna je bila i obicna parlamentarna aritmetika: kako je broj zastupnika prilicno tacno odgovarao brojcanim odnosima medju stanovnistvom (37 pravoslavnih, 29 muslimana, 23 katolika i l Zidov), ni jedna od dvije krscanske grupacije nije sama imala potrebnu vecinu, pa su se uskoro pocele nadmetati za naklonost muslimana.48 Godine 1911. pobijedili su u tom nadmetanju katolici i sklopili sporazum s muslimanskim prvacima, koji su smatrali da je manje vjerovatno da ce katolici podrzati bilo kakvu agrarnu reformu.

Ovo udvaranje muslimanima bijase samo politicki pandan procesu intelektualnog i kulturnog udvaranja sto je tekao vec najmanje deset godina, dok su i jedna i druga strana nastojale dokazati da su bosanski muslimani "zapravo" Hrvati ili "zapravo" Srbi.

U vecem dijelu toga razdoblja Hrvati su imali vise uspjeha na planu kulturne identifikacije, pogotovo kod muslimanskih intelektualaca koji su studirali na zagrebackom ili na nekom drugom austrougarskom sveucilistu na kojem su studirali i Hrvati. U vodecem muslimanskom kulturnom drustvu u Sarajevu "Gajretu" (utemeljenom 1903. godine) glavnu su rijec u prvo vrijeme vodili pisci naklonjeni Hrvatima kao sto je bio pjesnik i historicar Safvet-beg Basagic.49

Ali, istovremeno su vise politicki suradjivali, iako na lezeran i nesluzben nacin, muslimanski i srpski prvaci u godinama pred osnivanje Sabora.

Srbi su vodili svoju vlastitu kampanju, pod vodstvom jos jednog mostarskog aktivista, Vojislava Sole, za vecu autonomiju svoje vjerske organizacije, pa su poslali i delegaciju da agitira medju parlamentarnim zastupnicima zajedno s muslimanima u Budimpesti 1900. godine, a sljedece su godine odrzali cak i zajednicku konferenciju.50

** Sve tri strane igrale su delikatnu igru politickog oportunizma i savezi su medju njima uvijek bili labavi. Premda su se ; neki istaknuti muslimanski prvaci "izjasnjavali" kao Hrvati ili Srbi, takvi pojedinacni istupi nisu nikad ugrozili opce drzanje muslimana, koji su se cvrsto formirali kao zaseban politicki entitet.

Robert Donia, vodeci autoritet za to razdoblje, napisao je: "Izjasnjavanja su bila mahom takticke i politicke naravi, neki su muslimani i po vise puta prelazili iz jednog tabora u drugi. Jednostavno receno, zaseban muslimanski identitet bio je vec toliko formiran da ga se veci broj muslimana nije mogao samo tako odreci."51

Mozemo samo nagadjati koliko bi bili djelotvorni i cvrsti ti medjuvjerski i medjustBanacki sporazumi da su se mogli nesmetano razvijati jos jedno ili dva desetljeca. Ali do toga nije doslo.

Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom prosirilo se na dijelove bosansko-hercegovackog pravoslavnog naroda - ili bar medju vise stotina djaka i studenata. Pa i u Hrvatskoj je jacalo raspolozenje protiv Austro-Ugarske, a u razdoblju izmedju 1907. i 1910. godine sve je vise zadobivalo oblik saradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka juznoslavenska drzava. Nevjerovatno nezgrapan izraz toga novog stava bijase ime studentske organizacije koja je djelovala na sveucilistima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac Ivo Andric: "Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".52

U samoj Bosni srpski su studenti uskoro nakon 1910. godine poceli prelaziti sa svojih usko srpskih nacionalistickih pozicija na sire, projugoslavenske. Takav je stav zauzela i skupina djaka i studenata okupljena na sirokoj osnovi, "Mlada Bosna", jer to je bila najjednostavnija zajednicka baza na kojoj su se mogli okupiti svi protivnici Habsburgovaca, pa su u nju mogli uci i Hrvati, stavise, i neki muslimani.53 Ili, kao sto je rekao najpoznatiji clan "Mlade Bosne" Gavrilo Princip na sudjenju 1914. godine: "Ja sam jugoslavenski nacionalist koji tezi za ujedinjenjem svih Jugoslavena, i nije me briga kakva ce biti drzava, samo da bude slobodna od Austrije".54

** Najpotpuniji prikaz ovih vaznih zbivanja dao je Madjar, Pokret Srba za vjersko-prosvjetnu samoupravu.

Mnogo se pisalo o politickoj filozofiji tih mladih aktivista - mozda i previse jer je nuzno ogranicena kolicina filozofski zanimljivog materijala sto se moze naci u glavama sirokog raspona takvih idealista ali i neobrazovanih mladica. Bili su zestoki antiklerikalci; tezili su za drustvenom revolucijom koliko i za nacionalnim oslobodjenjem; posebno su im srcu bila prirasla djela anarhista ili anarhosocijalista kao sto su bili Bakunjin, Hercen i Kropotkin; a nadasve su zeljeli biti heroji.

Prvi u nizu junaka-mucenika-atentatora bijase depresivni student iz Hercegovine po imenu Bogdan Zerajic, koji je dosao u Sarajevo na dan otvaranja prvog Bosanskog sabora 1910. godine, ispalio pet hitaca u vojnog namjesnika dok je ovaj odlazio sa svecane ceremonije, ali je promasio svih pet puta a onda se sestim metkom sam ubio.55

U ljeto 1912. godine Hrvat iz Bosne Luka Jukic pokusao je ubiti hrvatskog bana u Zagrebu. Nesto ranije te iste godine Jukic je sudjelovao u organizovanju protestnih demonstracija djaka u Sarajevu, zajedno s Gavrilom Principom i jos nekoliko mladica koji ce biti upleteni u Principove atentatorske planove 1914. godine. U ovoj je prilici, kako je zapisao jedan djecak u svom dnevniku, "Princip isao od razreda do razreda i prijetio metalnim bokserom svima koji su se kolebali da dodju na nove demonstracije."56

Ali ljudi nisu nakon toga, 1912. godine, izasli na ulice iz straha od Principova boksera nego zbog dramaticnih dogadjaja sto su se zbili istocno i juzno od Bosne i Hercegovine.

U oktobru su Crna Gora i Srbija najavile rat Turskoj i, uz pomoc Bugarske i Grcke, istjerale turske oruzane snage iz Novopazarskog sandzaka, s Kosova i iz Makedonije. Brzina i razmjeri srpskih i crnogorskih pobjeda u Prvom balkanskom ratu izazvali su veliko uzbudjenje medju antihabsburskim aktivistima u Bosni i Hrvatskoj. Mnogi clanovi "Mlade Bosne" pohrlili su da sluze kao dobrovoljci u srpskoj vojsci; medju njima je bilo cak i muslimanskih mladica.57 Oni ili nisu znali ili nisu marili za cinjenicu da Srbi i njihovi saveznici ubijaju albanske muslimane po selima, tjeraju na desetke tisuca slavenskih muslimana da bjeze iz Makedonije i silom pokrstavaju muslimane koji govore bugarski.58

U proljece 1913. godine silno su se zaostrili odnosi izmedju Austro-Ugarske i Srbije. Srbija je osvajanjima maltene udvostrucila velicinu svojih teritorija, a kad bi se domogla i dijela albanske obale (kao sto je zaista i namjeravala), mogla bi ugroziti strateske interese Austro-Ugarske na Jadranu. Buduci da se cinilo da je rat neizbjezan, vojni namjesnik u Bosni general Potiorek preduzeo je energicne mjere sigurnosti.

Na dan 2. maja proglasio je izvanredno stanje, raspustio Sabor i suspendovao gradjanske sudove, zabranio mnoga srpska udruzenja i uzeo u svoje ruke upravljanje svim skolama u Bosni i Hercegovini.59 Neposredna je kriza prosla kad je Prvi balkanski rat zavrsen 30. maja Londonskim ugovorom o miru.

Nakon toga su se pobjednici saveznici borili medju sobom u Drugom balkanskom ratu u junu i julu. Ali, dotle je vec nepopustljiva politika generala Potioreka bila uhvatila korijen u Bosni i Hercegovini.

Austrougarski ministar financija Leon von Bilinski (koji je 1912. godine naslijedio na tom mjestu Buriâna) bio je sklon suptilnijoj politici - iskoristavanju neslaganja izmedju razlicitih politickih grupacija u Bosni i podrzavanju srpskih trgovackih i obrazovanijih drustvenih slojeva, ali je prevagnula Potiorekova sirova antisrpska politika.60

I, tako je postavljena scena za velike ljetne manevre austrougarske vojske u Bosni 1914. godine i za dolazak u inspekciju nadvojvode Franje Ferdinanda, nasljednika habsburskog prijestolja i generalnog inspektora oruzanih snaga Carevine. Njegov je posjet Sarajevu nevjerovatno glupo predvidjen za dan 28. juna, Vidovdan, na obljetnicu Kosovske bitke i stoga najsvetiji dan u misticnom kalendaru srpskog nacionalizma. Drzeci se dogovorenog puta koji je bio najavljen prethodnog dana u listu Bosnische Post, njegova povorka limuzina prosla je ni manje ni vise nego pokraj sestorice atentatora "Mlade Bosne" naoruzanih bombama i pistoljima. Petorica su propustila priliku; sesti, Nedeljko Cabrinovic, bacio je bombu koja se odbila od nadvojvodina automobila i ranila ljude u sljedecem automobilu.

Gavrilo Princip zauzeo je novo mjesto na sluzbeno najavljenom putu za taj dan, na uglu Ulice Franje Josipa. Medjutim, nadvojvoda je odlucio da promijeni smjer kretanja jer je zelio odmah otici u bolnicu da posjeti ranjene oficire, ali niko o tome nije nista rekao njegovu vozacu pa je ovaj skrenuo u Ulicu Franje Josipa, kako je bilo predvidjeno. General Potiorek rekao je vozacu neka se zaustavi i vrati. I tako je on krenuo natraske bas pokraj onog mjesta na kojem je stajao Princip. "Kud sam gadjao, ne znam," rekao je poslije Princip istraznom sucu. "Ali, znam da sam gadjao u prestolonasljednika. Mislim da sam opalio dva puta, mozda i vise, jer sam bio uzbudjen. Da li sam pogodio ili nisam, ne mogu reci, jer su me istog casa ljudi poceli tuci."61

Ni nadvojvoda, ni njegova supruga, vojvotkinja od Hohenberga, nisu odmah podlegli ranama. Tacno nakon mjesec dana, Austro-Ugarska je objavila rat Srbiji.

12 RAT I KRALJEVINA: BOSNA 1914.-1941.

Historicari se jos spore oko toga je li atentat bio posljedica srpskog nacionalizma ili jugoslavenstva, srpskih tajnih drustava ili obicne lokalne inicijative. Mnogi su Bosanci vrlo brzo zakljucili na kome lezi krivica: uvecer 28. juna 1914. izbile su u Sarajevu protivsrpske demonstracije i izgredi, pri cemu su unisteni srpski ducani i kuce. Novi reis-ul-ulema Dzemaludin Causevic javno je protestovao protiv tog pogroma i licno uzeo u zastitu nekoliko Srba.1 Neki vodeci bosanski Srbi takodje su osjecali da se moraju osloboditi bremena srpske krivnje, pa su se obratili vlastima, kad je izbio rat, da ih posalju na prvu liniju fronte protiv Srbije kako bi dokazali svoju privrzenost caru.2

Cinjenica, da su vecina urotnika bili bosanski Srbi, cinila se karakteristicnom, a kad je izbilo na vidjelo da su glavni izvrsitelji atentata Princip i Cabrinovic nekad studirali u Beogradu, da su ondje pribavili bombe i da su se s njima vratili u Bosnu, cinilo se da su sve to dovoljni dokazi krivice. Neosporno je, da su zaista primili odredjenu pomoc od jednog clana organizacije "Narodna odbrana" koji je radio i za pukovnika Apisa, sefa srpske obavjestajne sluzbe.3

Jos su i sad u optjecaju mnoge teorije o Apisovoj umijesanosti u atentat i njegovim mogucim politickim motivima, ali se mirne duse moze odbaciti pretpostavka da je atentat isplanirala sama srpska vlada.

Cak ni austrougarska vlada nije optuzila Srbiju da je direktno kriva za ono sto se dogodilo. U njenu ultimatumu od 23. jula samo je stajalo da je srpska vlada "tolerisala mahinacije kojekakvih drustava i udruzenja uperenih protiv Monarhije, nedolican jezik stampe, velicanje pocinitelja nepodopstina, sudjelovanje oficira i sluzbenika u subverzivnoj agitaciji" - sto je sve u stvari bila istina.

Od deset zahtjeva sto ih je Austro-Ugarska postavila za suzbijanje tih aktivnosti, Srbija je prihvatila sve osim jednoga, koji bi iziskivao dolazak austrougarskih istraznih sudaca i policajaca u Srbiju da vode istragu na njenu teritoriju.4 To neprihvacanje samo jedne tocke bilo je dovoljno onima u Budimpesti, Becu i Berlinu - nadasve u Berlinu - koji su zeljeli rat.

Historicari su obicno tvrdili da je rat izazvalo nesto tako bezlicno kao sto je "medjunarodni poredak", ali se sad uglavnom slazu da je Njemacka svim silama nastojala da dodje do rata kako bi zadala odlucan udarac sve vecoj prevlasti Rusije.5 Austro-Ugarska se ipak skanjivala jer se isto toliko bojala da se u rat ne uplete Rusija (kao zastitnica Srbije) koliko je Njemacka prizeljkivala da se to dogodi. Premda je u austrougarskoj vladi bilo ministara koji su zeljeli da se poduzme kaznena akcija protiv Srbije, oni nisu ozbiljno pomisljali na sirenje teritorija na Balkanu.

Naprotiv, ugarski ministar Tisza izricito je zahtijevao (zbog tradicionalnog madjarskog straha od opterecivanja prevelikim brojem Slavena) da se ne anektiraju nikakvi srpski teritoriji. Cak i kad je u razdoblju izmedju 1906. i 1913. godine Austro-Ugarska snivala rat protiv Srbije, ona uopce nije znala sto bi ucinila s tom zemljom, ako je osvoji. A Srbija, premda je ocito zeljela da se domogne Bosne, nije uopce pomisljala na to da bi ikad mogla u ratu pobijediti Austrougarsku Carevinu. Stoga je u tom balkanskom kontekstu bilo jakih razloga za neprijateljstvo, ali nije bilo dovoljno razloga za rat. Bez njemackog pritiska, atentat u Sarajevu vjerovatno ne bi bio izazvao ni ozbiljniji balkanski rat, a kamoli rat u koji ce biti uvucene sve svjetske velesile.

Srbi su se junacki borili. Mnogi od austrougarskih vojnika koji su upuceni u Srbiju pod komandom vojnog namjesnika u Bosni generala Potioreka bili su takodje Srbi, iz same Bosne i Hercegovine te iz bivse Vojne Krajine u Hrvatskoj. Pravoslavni su se borili protiv pravoslavnih: bijase to kao nekad kad su Habsburgovci ratovali protiv Osmanlija.

Ali, medju austrougarskim vojnicima bilo je i mnogo muslimana i katolika, a medju ovima zadnjima bijase i mladi Poluhrvat, Poluslovenac po imenu Josip Broz - poslije poznatiji pod nadimkom Tito. Godine 1914. austrougarska je vojska dva puta potisnuta sa srpskog tla, uz velike gubitke na obje strane. Srbija je izdrzala sve do kasnog ljeta 1915. godine.

Tada je novu ofanzivu protiv nje poveo njemacki general von Mackensen, a u rat je stupila i Bugarska, na strani Austro-Ugarske i Njemacke. Srpska je vojska zapocela svoje epsko povlacenje, uz velike ljudske zrtve, preko planina na sjeveru Albanije do obala Jadranskog mora. Oni koji su prezivjeli to povlacenje na kraju su se pridruzili saveznickim vojnim snagama koje su se borile u Solunu. Odatle su se probili u jesen 1918. godine kroz Makedoniju i Srbiju, ponovo 1. novembra osvojili Beograd i produzili napredovati u Bosnu i Vojvodinu.

U srpskoj vojsci bilo je mnogo dobrovoljaca iz Bosne i drugih slavenskih zemalja u Austro-Ugarskoj. Zna se da je oko 5000 Bosanaca bilo u "Prvoj srpskoj dobrovoljackoj diviziji", a da je u crnogorskoj vojsci bilo tri bataljona dobrovoljaca iz Hercegovine.6

Stoga i nije neko cudo sto su vlasti u Bosni, najprije pod Potiorekom, a poslije pod njegovim nasljednikom baronom Sarkoticem, preduzele neke ostre mjere protiv srpskih nacionalista, politickih aktivista i drugih potencijalnih simpatizera srpske stvari. Srbi iz istocne Bosne preseljeni su silom u zapadnu iz straha od petokolonasa, a otprilike 5000 srpskih porodica protjerano je preko granice u Srbiju i Crnu Goru.7 Mnogo je ljudi pohapseno i internirano; buduci romanopisac Ivo Andric, recimo, koji se vratio u Bosnu cim je cuo da je izvrsen atentat, uhapsen je 29. jula i zatvoren redom u nekoliko zatvora u Dalmaciji i Sloveniji. (Na kraju je bio u nekoj vrsti internog egzila u selu nedaleko od svoga zavicajnog grada Travnika, sve do opce amnestije za takve slucajeve 1917. godine.)8 Najmanje 3300, a mozda cak i 5500 osumnjicenih bosanskih gradjana, uglavnom Srba, bilo je u sabirnim logorima u Bosni i Madjarskoj; smatra se da ih je negdje izmedju 700 i 2200 pomrlo u njima. Primijenjene su vrlo ostre mjere protiv clanova "Mlade Bosne" i slicnih drustava djaka i studenata: 1915. godine 142 takve osobe izvedene su pred sud. A na najpoznatijem od tih procesa, na sudenju ljudima iz pokreta "Narodne odbrane" odrzanom u Banjoj Luci 1916. godine, optuzeno je 156 osoba, od kojih ih je sesnaest osudjeno na smrt, a osamdeset sest na robiju.9 Kao sto se moglo i ocekivati, takve su mjere pripomogle vrlo malo Austro-Ugarskoj u ratu, ali vrlo mnogo srpskom i/ili jugoslavenskom nacionalistickom pokretu.

Vecina Bosanaca, ma kakve bile njihove strepnje, ostala je lojalna austrougarskoj drzavi. Iako su neki muslimani sluzili kao dobrovoljci u srpskoj vojsci, vecina ih nije zeljela da im domovinu u svojoj poratnoj ekspanziji proguta Srbija. Njihovi su prvaci vrlo rado sklapali takticke saveze s bosanskim Srbima u posljednjih petnaestak godina prije rata ne bi li izborili neke posebne ustupke od vlasti, ali to je bilo nesto sasvim drugo.10

Bosanski Hrvati su bili vise podijeljeni medju sobom odrazavajuci na taj nacin razlike u misljenju u samoj Hrvatskoj. Zanimljivu analizu stavova bosanskih Hrvata nalazimo u jednom pismu voditelja katolickog sjemenista u Travniku austrijskom namjesniku. On je u tom pismu ustvrdio da neki Hrvati zele da pripadnu Srbiji, a da su neki apsolutno protiv toga. Oni koji zele bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom dolaze mahom iz redova inteligencije, a neki su od njih cak spremni odreci se i svoga katolicanstva: "njihove tendencije 'oslobadjanja od Rima' podudaraju se s njihovim tendencijama 'oslobadjanja od Austrije'"."

Od istaknutih politicara u samoj Hrvatskoj, od kojih su neki pristupili "Jugoslavenskom odboru" u egzilu, niko nije predvidjao preobracanje na pravoslavlje kao cijenu ujedinjenja sa Srbijom. Oni su zeljeli ocuvati poseban identitet Hrvatske u buducoj jugoslavenskoj drzavi i bili su nepovjerljivi prema svim planovima o stvaranju nekakve "Velike Srbije". Njihovo se nepovjerenje jos vise pojacalo 1915. godine kad je srpska vlada prihvatila sporazum prema kojem ce veliki dijelovi Dalmacije, Istre i Slovenije biti odsjeceni i prepusteni Italiji za nagradu sto je stupila u rat na strani saveznika. Takvi su potezi samo potkrijepili argumente onih politicara koji su jos djelovali u Austro-Ugarskoj i koji su se zalagali za prosirenu verziju starog "trijalistickog" rjesenja: za ujedinjeni jugoslavenski entitet kao ravnopravnog partnera s Austrijom i Ugarskom u sklopu Habsburske Monarhije. Takav je bio stav i vodeceg predstavnika Slovenaca u Austrijskom parlamentu, monsinjora Korosca.12

Na dan 30. maja 1917. Korosec je s nekoliko svojih kolega izdao deklaraciju kojom je pozvao na ujedinjenje "sve zemlje u Monarhiji koje nastavaju Slovenci, Hrvati i Srbi". Ta "Junska deklaracija" snazno je odjeknula u Bosni i mnogi tamosnji srpski i hrvatski politicari pristali su uz nju. Srbi su pozdravili izricito ukljucivanje Srba u taj prijedlog (sto bijase napredak prema svim prethodnim verzijama "trijalizma"), i dakako da su to smatrali necim sto je najblize jugoslavenskoj drzavi koja bi se mogla ostvariti pod austrougarskom kapom. Umjereni bosanski Hrvati bili su skloni takvu planu. Konzervativni katolici predvodjeni nadbiskupom Stadlerom davali su prednost ogranicenoj verziji te iste zamisli, prema kojoj bi predvidjeni entitet ukljucio i Bosnu, ali bi imao znacaj Velike Hrvatske.

Medjutim, muslimani su bili jos vise podijeljeni medju sobom. Kad su dvojica vodecih muslimanskih politicara, Serif Arnautovic i Safvet-beg Basagic, posjetili cara u avgustu 1917, oni su umjesto toga zatrazili bosansku autonomiju u sklopu Ugarske.13 Ova zamisao, predocena kao izrazitija, samostalnija verzija statusa koji je Hrvatska vec uzivala, bijase zapravo ponovo ozivljeni stari san o autonomiji kojim bijahu zaokupljeni bosanski muslimani jos u doba Husein-kapetana, u tridesetim godinama 19. stoljeca. Njena je glavna privlacnost bila u tome sto na taj nacin Bosnu ne bi progutala drzava u kojoj glavnu rijec vode Hrvati. Mnogi su se muslimani toga ozbiljno pribojavali, iako je sam Safvet-beg Basagic bio u svojim opcim nazorima toliko blizak Hrvatima da je malo kasnije bez pol muke stao na pozicije "Velike Hrvatske".14 Medjutim, bilo je mnogo muslimana koji su cak i autonomiju u sklopu Ugarske smatrali nedostojnim kompromisom, pa bi radije usli u zasebnu jugoslavensku drzavu. Medju njima je bio i reis-ul-ulema Causevic, koji je monsinjoru Koroscu 1917. godine rekao da mu je dozlogrdilo zivjeti pod Turcima i Svabama.15

Austrougarske vlasti nisu se mogle odluciti ni za jedan od tih prijedloga i nisu nista preduzimale. Kad su ih, u proljece 1918. godine, napokon poceli uzimati ozbiljno, bilo je vec kasno. U februaru te iste godine izbila je pobuna na austrougarskoj ratnoj floti u Boki kotorskoj. Svakog je dana bivalo sve vise dezertera i sabotera i na pomolu je bio totalni poraz u ratu. Namjesnik u Bosni baron Sarkotic zapoceo je niz sastanaka i rasprava na kojima su pretresane sve politicke opcije da se ocuva habsburska vlast. Najprije je u martu preporucio caru da Bosnu pripoji Hrvatskoj, a onda je u maju predlozio ili da se Bosna pripoji Hrvatskoj ili da joj se dade autonomija kao corpus separatum pod ugarskom krunom. Napokon, kad se potkraj maja raspravljalo o tim pitanjima na Carevinskom vijecu, opet se vratio na prijedlog da se Bosna ujedini s Hrvatskom.16

U avgustu, kad je Austro-Ugarska iz dana u dan dozivljavala poraze u ratu, monsinjor Korosec okupio je ponovo oko sebe politicare, koji su potpuno odbacili ideju o vrhovnoj ulozi Austro-Ugarske i osnovali "Narodno vijece" radi "ujedinjenja jugoslavenskog naroda u nezavisnu drzavu". Kako je propast drzave bila na vidiku, car je u septembru poslao ugarskog ministra grofa Tiszu u Zagreb i Sarajevo, u posljednjem jalovom pokusaju da nagovori lokalne politicare da prihvate novi ustavni status pod ugarskom krunom.

Odgovori sto ih je Tisza dobio u Sarajevu daju zanimljivu sliku stavova vodecih bosanskih politicara. Srbi i Hrvati (predvodjeni srpskim politicarom Vojislavom Solom) urucili su mu zajednicki memorandum, u kojem su izjavili da su oni svi skupa jedan narod i da zele osnovati jugoslavensku drzavu u kojoj ce zivjeti svi Srbi, Hrvati i Slovenci. Gorko su se pozalili na ratne mjere kao sto su gusenje lokalnih vlasti, rekvizicije i politicki procesi. Zahtijevali su, izmedju ostaloga, amnestiju svih politickih zatvorenika i povratak ustavne vladavine, te slobodne izbore za novi Sabor. Od muslimanskih prvaka, Arnautovic je jos bio za autonomiju pod Ugarskom, a Basagic je prvenstveno bio za ujedinjenje s Hrvatskom, a tek onda za autonomiju u sklopu Ugarske. Medjutim, dominantni je stav izrazio covjek koji je tada bio sekretar Trgovacke komore, ali ce izmedju dva rata postati vodeci bosanski politicar: Mehmed Spaho. I on se gorko pozalio na postupanje s narodom u Bosni i Hercegovini za vrijeme rata, napose na rekviziciju ziveznih namirnica i regrutovanje staraca i golobradih mladica za vojsku. Rekao je da su ratne nevolje ublazile podjele izmedju muslimana i ostalih vjerskih zajednica. Upravo dobrim dijelom i zbog toga, mnogi su muslimani u Bosni i Hercegovini bili skloni stvaranju jugoslavenske drzave.17

Kraj je uskoro uslijedio. U oktobru je u Zagrebu odrzan sastanak "Narodnog vijeca". Bosanski izaslanici koji su na njemu sudjelovali vratili su se u Sarajevo i osnovali svoje Narodno vijece za Bosnu i Hercegovinu. Na dan 29. oktobra Hrvatski sabor sluzbeno je dokinuo vladavinu Habsburgovaca u Hrvatskoj i prenio vlast na Narodno vijece, te ujedno proglasio novu nezavisnu drzavu Slovenaca, Hrvata i Srba. Premda se to proglasenje odnosilo samo na bivse dijelove Austro-Ugarske, ono je ocito najavilo i neposredno stvaranje jugoslavenske drzave. Kako se ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom ocekivalo za koji dan, i kako je srpska vojska bila vec na bosanskim granicama, Srbi su se od svih naroda u Bosni i Hercegovini najvise osjecali kao pobjednici. Tako je baron Sarkotic 29. oktobra izvijestio Bec: "Cini se da je u Sarajevu pretjerano veselje Srba donekle rastrijeznilo Hrvate i muslimane".18*

Sutradan su mu dosli u posjet vodje Narodnog vijeca Bosne i Hercegovine. Iznijeli su mu vise zahtjeva, kao sto je, recimo, da se prestane rekvirirati stoka, ali nisu, zacudo, zatrazili od njega da im preda vlast. Tek mu je Ministarstvo rata iz Beca brzo javilo te iste veceri da se sve vojne snage u Bosni i Hercegovini stave na raspolaganje Narodnom vijecu.

Na dan 1. novembra Sarkotic je pozvao vojne komandante i prvake Narodnog vijeca sebi i saopstio im da podnosi ostavku. Jedan je od prisutnih politicara, hrvatski vodja u Bosni Josip Sunaric, zatrazio od njega da oslobodi sve politicke zatvorenike. Sarkotic mu je jednostavno odgovorio: "Sad ste vi na vlasti". Nakon dva dana osnovana je "Prva narodna vlada Bosne i Hercegovine".19

Prva posljedica propasti Austro-Ugarske bijahu izbijanje opste anarhije i seljackih pobuna. Najgore je bilo u sjevernoj Hrvatskoj gdje su opljackani mnogi veleposjedi i pokradena stoka. Kad se to pocelo dogadjati i u Bosni, najcesce su zrtve takvih pljacki bili muslimani, jer je veci dio veleposjeda bio u njihovim rukama. Ali, bilo je u tome i srpskoga trijumfalizma nad muslimanima kao takvima, pogotovo nakon dolaska srpskih i crnogorskih vojnika na pocetku novembra.

U martu 1919. reis-ul-ulema Dzemaludin Causevic izjavio je jednom francuskom novinaru da je pobijeno 1000 muslimana, da je 76 zena spaljeno i da je 270 sela poharano uz pomoc, pasivnu ili aktivnu, srpskih jedinica. Kad je novinar objavio tu njegovu izjavu u listu Le Temps, nova vlada u Beogradu izvrsila je pritisak na reis-ul-ulemu da je demantira.20 Medjutim, ta zvjerstva tesko da mogu posluziti kao nekakav dokaz za vjekovnu etnicko-religioznu mrznju izmedju bosanskih Srba i muslimana.

Do njih je doslo u ekstremnim i izvanrednim okolnostima, na samom kraju rata u kojem su ljudi trpjeli od silne oskudice i neimastine. (Tesko je izracunati koliko je u svemu osoba u Bosni i Hercegovini izgubilo zivote u ratnim akcijama i od tifusa: u razdoblju izmedju 1910. i 1921. godine demografski gubici iznose vise od 300.000 ljudi, gotovo jednu sestinu ukupnog naroda, ali su u taj broj ukljuceni i oni muslimani koji su se iselili u Tursku u drugom valu emigracije poslije 1918. godine.)21 Za sve vrijeme rata muslimani su se u Bosni i Hercegovini smatrali lojalnim podanicima vlade koja je vodila rat protiv Srbije. Muslimani su isto tako sluzili (zajedno s Hrvatima, pa i nekim Srbima) u Schutzkorpsu, lokalnim odbrambenim jedinicama koje su provodile vladinu protivsrpsku politiku u istocnoj Bosni, gdjekad i brutalnim metodama.22 Razumljivo je da je medju lokalnim Srbima bilo i ogorcenih pojedinaca. I, jamacno je postojala nekakva vjekovna mrznja na muslimane medju vojnicima koji su dosli iz Srbije, i koji su bili zadojeni mislju da muslimani kao takvi predstavljaju gotovo mitske simbole neprijateljstva prema Srbiji. Ali to nije vrijedilo za bosanske seljake Srbe koji su cetrdeset i vise godina zivjeli u miru sa svojim susjedima muslimanima.

Ipak, bilo je jasno da je bosanskim muslimanima potrebna snazna politicka organizacija koja ce stititi njihove interese. U tim prvim mjesecima nove drzave nastalo je nekoliko politickih grupacija: u decembru "Muslimanska organizacija" i stranka "Jugoslavenska muslimanska demokratija", a na pocetku 1919. "Muslimanski savez".23

Ali, glavna stranka, koja je uskoro stekla tako reci monopol na muslimansku potporu, bijase "Jugoslavenska muslimanska organizacija" osnovana u Sarajevu u februaru 1919. U njenu je vodstvu bio i Mehmed Spaho, koji se uskoro upleo u rasprave o temeljnim nacelima nove jugoslavenske drzave. Jedna struja u toj stranci, koju je predvodio predsjednik stranke Ibrahim Maglajlic, bijase sklona jedinstvenoj i centralizovanoj Jugoslaviji za kakvu se zalagao srpski politicki prvak Nikola Pasic. Mnogi su od tih muslimana bili intelektualei koji su izgradili svoje nazore u muslimanskom kulturnom drustvu "Gajret". Od 1909. godine "Gajret" je bio izrazito prosrpski raspolozeno drustvo (toliko izrazito da su ga vlasti zabranile za vrijeme rata), koje je drzalo da se muslimani trebaju identifikovati sa Srbima ako se zele osloboditi Austro-Ugarske.24 Medjutim, taj je stav sve vise gubio pristase zbog nasilja koje su srpski seljaci i srpski vojnici provodili nad muslimanima u prvim poratnim mjesecima. Da su bosanski muslimani znali za licno misljenje ministra u srpskoj vladi Stojana Protica, koji je 1917. godine predlagao da se problem bosanskih muslimana "rijesi" programom prisilnog pokrstavanja i pokolja, te bi se simpatije zacijelo bile jos brze istopile.25

Spahino misljenje, koje je na kraju prevagnulo u "Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji", bijase da Bosna treba nastojati da ocuva svoj identitet kao autonomna jedinica u takvoj jugoslavenskoj drzavi.

Opcenito uzevsi, takvim je misljenjem stao na stranu Hrvatske u dugogodisnjoj borbi izmedju srpskog centralizma i hrvatskog regionalizma koja ce dominirati politikom izmedju dva rata.

Svakako je na taj nacin Spaho bio blizi stajalistu bosanskih Hrvata, ciji je vodja, Josip Sunaric, zestoko kritikovao unitariste u Beogradu i zauzimao se za konfederalnu Jugoslaviju. Glavna bosanska srpska stranka, Radikalni demokrati, bila je sklona centralizovanoj jugoslavenskoj drzavi i ostala je vjerna svome porijeklu, pokretu Mlade Bosne, zahtijevajuci korjenite drustvene reforme. Postojala je jos jedna, znatno radikalnija pansrpska organizacija koja je izdavala list Srpska zora i zahtijevala da se Bosna potpuno uklopi u Srbiju.26

Kad su u novembru 1920. odrzani u cijeloj Jugoslaviji izbori za ustavotvornu skupstinu koja ce odluciti o buducoj strukturi jugoslavenske drzave, Spahina stranka osvojila je gotovo sve muslimanske glasove u Bosni i Hercegovini i na taj nacin stekla pravo na 24 zastupnicka mjesta u skupstini.27 Buduci da su glasovi tih poslanika, zajedno s glasovima sestorice muslimana izabranih u Makedoniji, mogli lako donijeti preevagu u skupstini, ostali jugoslavenski politicari nastojali su ih predobiti za sebe. Spahi je najvise bilo stalo do toga da ublazi udarac agrarnih reformi zadan muslimanskim zemljoposjednicima. Godine 1919. jugoslavenska je vlada ukinula kmetstvo i donijela zakon prema kojem kmetovske porodica stjecu pravo vlasnistva nad zemljom koju obradjuju. Spaho se svim silama borio da zemljoposjednici dobiju novcanu nadoknadu od drzave za svoju zemlju. Na kraju je drzava zaista isplatila na milijune dinara, ali je opcenito visina nadoknade bila ispod trzisne vrijednosti zemlje. Ta je reforma pogodila otprilike 4000 muslimanskih zemljoposjednickih porodica, od kojih su neke pale na prosjacki stap.28 Zbog te njihove djelatnosti Spahu i njegovu stranku proglasili su njihovi kriticari predstavnicima stare feudalne klase, iako su zapravo samo sestorica od 78 kandidata na izbornim listama stranke 1920. godine bili zemljoposjednici, a pedeset dvojica bili su odvjetnici, ucitelji i drugi skolovani ljudi.29 Kako bilo da bilo, zemljoposjednici su bili tek neznatan dio muslimanskog naroda, a velika vecina bijahu seljaci s nesto malo zemlje.

Druga stvar za koju se Spaho zauzimao u Ustavotvornoj skupstini bijase da se ocuva regionalno-administrativni identitet Bosne i Hercegovine. U tome je donekle uspio, iako je paradoksalno sto je zauzvrat morao podrzati posve centralisticki ustav koji su predlagali srpski politicari. (Taj je ustav poznat pod imenom "Vidovdanski ustav" zato stoje izglasan 1921. na Vidovdan, dakle na godisnjicu bitke na Kosovu, 28. juna.) Medjutim, alternative gotovo da nije ni bilo zato sto je vodja glavne hrvatske stranke glupo povukao sve svoje poslanike iz skupstine. I stoga, kad je cijeli jugoslavenski teritorij iznova podijeljen na 33 "oblasti", granice Hrvatske nestale su sa karte, ali su granice Bosne i Hercegovine ocuvane - zapravo je sest bosanskih oblasti tacno odgovaralo sest Kreise (ili okruga) u Austro-Ugarskoj, koji su se opet bazirali na sandzacima iz posljednjeg razdoblja osmanlijske vladavine.30

Zahvaljujuci Spahinim nastojanjima, Bosna i Hercegovina bijase jedini konstitutivni element Jugoslavije koji je na taj nacin ocuvao svoj identitet.

Zbog tih politickih manevara koji su se nastavili do kraja dvadesetih godina, dok je sve vise rasla napetost izmedju Zagreba i Beograda, mozda je nesto lakse shvatiti zasto su se neki istaknuti muslimani javno izjasnjavali kao "Hrvati muslimanske vjeroispovijesti" ili kao "Srbi muslimanske vjeroispovijesti".

Vidjeli smo vec kako su se neki od njih tako izjasnjavali jos prije rata, iz osjecaja kulturne identifikacije -pogotovo takvi pisci kao stoje Safvet-beg Basagic koji je urastao u hrvatsku knjizevnu kulturu. Ali glavna je osnova svih takvih izjasnjavanja bila politicka. Bas kao sto je u prvom desetljecu 20. stoljeca postojala sklonost da se stane na stranu Srba kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beca, tako je i sad postojala sklonost da se stane na stranu Hrvata kao prirodnih saveznika u borbi protiv Beograda. U Jugoslavenskoj skupsini 1924. godine svi muslimanski poslanici iz Bosne izjasnjavali su se kao Hrvati, osim samog Spahe, koji je i dalje govorio da je Jugoslaven.31 Medjutim, od dva Spahina brata, jedan se izjasnjavao kao Hrvat a drugi kao Srbin. U uvodniku lista Jugoslavenske muslimanske organizacije iz 1920. godine otvoreno se savjetovalo muslimanima da se izjasnjavaju kao pripadnici onog naroda koji im nudi najbolje izglede za "ekonomski razvoj".32 Sama zamisao da se "nacionalni identitet" bira na temelju suparnickih ekonomskih politika bijase ocigledno povrsna, da ne kazemo apsurdna. Zapravo su muslimani imali manje razloga da se izjasnjavaju kao Hrvati ili Srbi u Bosni i Hercegovini, nego sto su, recimo, imali makedonski muslimani da se izjasnjavaju kao Makedonci ili muslimani u Srbiji kao Srbi. Kao sto smo vec vidjeli, jedina prava osnova za bosanske pravoslavce ili katolike da se smatraju Srbima ili Hrvatima bijase njihov vjerski identitet, a upravo je to, naravno, bilo ono po cemu su se bosanski muslimani razlikovali od njih. Povrsna i mahom takticka identifikacija muslimana sa Srbima ili Hrvatima u ovom razdoblju pokazuje da je jos postojalo teoretsko skanjivanje da se rijec "musliman" upotrebljava kao kulturno-historijska oznaka istog ranga, ali su u prakticnom smislu muslimani vec djelovali kao zajednica na ravnopravnoj osnovi s ostalima, zajednica koja je branila svoj identitet, i to uistinu djelotvornije nego ikoja druga grupacija u bosanskoj politici.

Dok je naziv "musliman" na taj nacin dobivao politicko znacenje, strogo religiozna osnova toga naziva postupno je slabila pod svjetovnim utjecajima 20. stoljeca. U Bosni se nikad nisu "fana-ticki" pridrzavali islamskih obreda i obicaja, iako su neki putnici namjernici opisivali pokatkad takve slucajeve. Bilo je doduse nekih zadrtih ortodoksnih muslimanskih svestenika, ali se stanovnistvo opcenito nije strogo pridrzavalo vjerskih propisa. Tako je, na primjer, Arthur Evans zapisao 1875. godine: "Sto da kazemo o zabrani Prorokovoj da se slikaju ziva bica? Zapravo se u Bosni te zabrane pridrzavaju isto toliko koliko i zabrane da se pije vino."33

Od 1878. godine polako je tekao proces sekularizacije. Sve veci broj muslimana sticao je zapadnjacku obrazovanje u drzavnim skolama, a neki su od njih odlazili studirati medicinu ili tehniku u Bec ili Budimpestu. Kako su se malo-pomalo gubile prednosti ekonomske moci zemljoposjednistva, gornji slojevi muslimanskog drustva prirodno su se poceli okretati strukama za koje je bila potrebna zapadnjacka naobrazba. Jedan je posmatrac 1920. godine bio iznenadjen velikim brojem muslimana koji studiraju na sveucilistima i visokim skolama.34 Dotle su obicne, neskolovane muslimanke poticali da se zaposle u sarajevskim tvornicama kao radnice - sto je bilo nezamislivo u strogim muslimanskim sredinama u to doba.

Sve ove tendencije svojski je podupirao reis-ul-ulema Causevic, koji je sam studirao u Istambulu, procitao djela velikih muslimanskih modernista i reformatora al Afganija i Abduha te upoznao Ataturkovu Tursku. Godine 1927. izazvao je sablazan medju konzervativnim bosanskim muslimanskim svestenstvom, najprije time sto je ustvrdio da bi se vakufska zemlja u gradskim sredistima na kojima se nalaze groblja mogla bolje iskoristiti tako da se na njoj sagrade skole, a zatim intervjuom objavljenim u novinama, u kojem se usprotivio obicaju da zene nose feredze. "Vise volim vidjeti muslimansku djevojku bez feredze koja posteno zaraduje za zivot, nego djevojku koja obdan hoda po ulicama s feredzom na licu a vecer provodi u kafani."35 Tvrdio je da nosenje feredze nije vjerska duznost nego tek obicaj, a preporucio je i da muskarci, umjesto fesa, nose obican sesir à la Ataturk. (Nosenje fesa bio je nametnuo sultan 1828. godine kao mjeru moderniziranja po uzoru na Zapad i vjernici su se tomu tada zestoko odupirali kao simbolu nevjernika, ali nakon 99 godina niko vise nije bio toga svjestan.)36 Ove Causeviceve izjave izazvale su buru negodovanja - drzali su se govori protiv njega i pisali pamfleti, a Islamsko vijece u Sarajevu objavilo je svoj sluzbeni stav u kojem je osudilo njegove poglede. Causevic je medju muslimanskim svestenstvom bio u manjini, a proces modernizacije po uzoru na Zapad morao je jos dugo teci prije nego sto je dopro do obicnih bosanskih muslimana na selu. Ali u vrijeme kad je vec jedna muslimanska primadona, Bahrija Nuri Hadzic, pjevala u beogradskoj operi, bilo je jasno da su na pomolu velike drustvene promjene koje nisu mogle zaustaviti nikakve osude muslimanskog svecenstva.37

Putniku namjerniku izmedju dva rata moglo se uciniti da izmedju muslimana i krscana u Bosni ima vise razlika nego prije, iz jednostavnog razloga sto su krscani mnogo ranije odbacili svoj "istocnjacki" nacin odijevanja. Tako je jos 1903. jedan posmatrac zapisao: "StBanac vrlo tesko moze razlikovati krscane od Turaka u Bosni, jer i jedni i drugi nose turbane, izvezene prsluke, siroke, otvorene kapute, vrecaste hlace skupljene ispod koljena i opanke s uzvijenim vrhovima".38 Sad kad su se katolici i muslimani izjasnili kao Hrvati i Srbi, odrekli su se - barem u gradovima - svoje stare bosnjacke odjece. Novinar John Gibbons pribiljezio je 1930. godine da se muslimani izdvajaju na sarajevskim ulicama svojom tradicionalnom nosnjom. "Meni je ipak bilo najcudnije od svega," nadodao je, "kako se oni svi skupa tako savrseno slazu jedni s drugima."39 Tri godine prije toga slicno je misljenje iznio i jedan americki autor: "Ovdje covjek moze vidjeti bosanskog seljaka pravoslavne vjere kako ubacuje milodar u salicu slijepog muslimana koji cuci i svira na gusle pred ulazom u dzamiju. Gledajuci one mirne male prodavaonice u kojima se poslovno druze krscani, muslimani i Zidovi, a svaki od njih poslije odlazi svojim putem u katedralu, dzamiju ili sinagogu, upitao sam se nije li tolerancija ipak jedna od najvecih ljudskih vrlina."40

Glavna je prijetnja toleranciji dolazila, kao i mnogo puta u bosanskoj historije, izvana.

U dvadesetim je godinama sve vise rasla nerazrijesena politicka napetost izmedju unitarista i njihovih protivnika. Mehmed Spaho bio je clan nekolikih nestabilnih vlada koje su nastale tih godina. Cesto je suradjivao sa slovenskim vodjom monsinjorom Koroscem kao neka treca sila koja je posredovala izmedju anticentralista Hrvata i centralista Srba. Njih su dvojica pripomogla da se 1924. godine srusi vlada bahatog Nikole Pasica. Obojica su u februaru 1928. godine ukljucena kao ministri u jos jednu vladu kojoj su na celu stajali Srbi. Tada je vec atmosfera u jugoslavenskoj politici bila krajnje zaostrena.

U martu 1928. suspendiran je iz Skupstine hrvatski vodja Stjepan Radic zato sto je ministru socijalne zastite dobacio: "Vi ste tuzibaba s tom svojom tikvom od glave! Vi ste ignorant! Vi ste lopov u ministarskoj fotelji!"41 Tri mjeseca kasnije, jedan crnogorski poslanik, ozlojedjen upadicama za svoga govora, izvadio je pistolj i ustrijelio nekoliko zastupnika, medju njima i Radica. Kralj Aleksandar pokusao je u prvi mah rijesiti krizu i osnovati novu vladu na celu s Koroscem.

Ali je onda, u januaru 1929, kralj preduzeo drasticniju akciju, suspendovao ustav i uspostavio kudikamo centralizovaniji politicki poredak od svega sto su srpski politicari do tada uopce pokusali provesti u djelo.

Prva simbolicna promjena bijase obznana da ce se drzava ubuduce zvati "Jugoslavija" - ime koje je zvucalo mnogo jedinstvenije nego "Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca". Aleksandar je zelio izbrisati sa karte stare regionalne identitete, pa je izvrsio sasvim novu podjelu jugoslavenskog teritorija na devet banovina (upotreba ovoga starog hrvatskog naziva bijase gotovo jedina mrvica dobacena povrijedjenom hrvatskom ponosu), a svaka je od tih banovina presijecala stare granice konstitutivnih elemenata jugoslavenske drzave. Banovine su mahom prozvane po imenima rijeka.

Bosna je razdijeljena na cetiri banovine: Vrbasku, u koju je ukljucen i dio Hrvatske, Drinsku, u koju je ukljucen i velik dio Srbije, Zetsku, koja se sastojala uglavnom od Crne Gore, i Primorsku, koja je obuhvatila i dio dalmatinske obale. Prvi put za vise od cetiri stotine godina Bosna nije vise bila jedinstvena cjelina.

"Banovi" su bili namjesnici koje je imenovao kralj, a oni su opet imenovali svoje povjerenike umjesto izabranih lokalnih drzavnih sluzbenika. Srpski svestenik iz Bosne Simo Begovic, ugledan gradjanin koga je austrougarski sud u Banjoj Luci, u politickom procesu odrzanom 1916. godine, bio osudio na smrt, poveo je izaslanstvo seljaka iz Pala u banovu rezidenciju u Sarajevu da se potuzi na sve te promjene. On je zatrazio od bana 4000 dinara. "Sto ce ti 4000 dinara?" upitao ga je ban. "Htio bih kupiti kartu za Bec," odgovorio mu je Begovic, "da odem na grob Franje Josipa pa da mu kazem: 'E, moj Franc, da sam samo znao u kakvoj ce se kasi naci Bosna nakon tvoje smrti, ne bih bio ni prstom mrdnuo da te svrgnemo'."42

Ako se tako osjecao jedan srpski pravoslavni svestenik, mozemo samo zamisliti kako su se osjecali obicni Hrvati, koji su smatrali da ta nova unitaristicka Jugoslavija u stvari nije nista drugo do ostvarenje srbijanskih snova.

Niko nije bio zadovoljan tim promjenama, pa cak ni srpski politicari, koji su bili razocarani kako su im kraljevskim pucem potkresana krila.

Bosanski muslimani bili su duboko nesretni, jer su u svakoj od cetiri banovine u kojima su zivjeli bili u manjini, a muslimanskim drzavnim sluzbenicima dodijeljeni su najnizi polozaji u ministarstvima i nadlestvima nove kraljevske vlasti. Ipak, Hrvati su bili najnesretniji.

Najradikalniji hrvatski politicar Ante Pavelic emigrirao je i poceo, uz Mussolinijevu potporu, organizovati ustaski pokret koji ce se boriti za nezavisnost Hrvatske.43

Vodja glavne hrvatske stranke Vladko Macek (nasljednik ubijenog Stjepana Radica) izdao je u novembru 1932. "rezoluciju" u kojoj je zatrazio povratak demokracije i okoncanje srpske hegemonije. Nakon toga su slicne izjave dali Korosec u Sloveniji i Spaho u Bosni, pa su sva trojica bili uhapseni. Slovenski i muslimanski vodja uskoro su pusteni, ali je Macek osudjen na tri godine zatvora.44

Jedna od manje vaznih unitaristickih mjera donesenih u tom razdoblju kraljeve licne vladavine bijase i reorganizacija muslimanske vjerske zajednice u Jugoslaviji. Do tada su postojale dvije odvojene organizacije, jedna za Bosnu i Hercegovinu a druga za Makedoniju i Kosovo (kojoj je sjediste bilo u Skopju).

Kraljevskim dekretom 1930. godine svi jugoslavenski muslimani podvrgnuti su jednom reis-ul-ulemi i jednom islamskom vijecu, a sjediste je reis-ul-uleme premjesteno u Beograd. Causevic je bio protiv toga pa je podnio ostavku, a novi reis-ul-ulema za cijelu Jugoslaviju postao je Ibrahim bivsi prosrpski predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije.45

Medju ostalim izmjenama nastalim u to vrijeme uveden je zapadnjacki nastavni plan u medresama (muslimmanska sjemenista). Bio je to dio opce politike standardizovanja Skolskih nastavnih programa u cijeloj zemlji.46

Godine 1930. kralj je dobio sira zakonska ovlastenja da nadzire rad muslimanske vjerske zajednice. Medjutim, nakon smrti kralja Aleksandra doneseni su novi zakoni i odredjena je demokratskija procedura, prema kojoj su vijeca lokalnih vakufskih komisija predlagala tri kandidata za reisa-ul-ulemu, od kojih je kralj izabirao jednoga za tu funkciju.47

Nakon ubistva kralja Aleksandra 1934. godine doslo je do blagog popustanja sistema kraljevske autokracije.

Novi regent, knez Pavle (koji je zastupao jedanaestogodisnjeg prestolonasljednika Petra), pustio je Maceka iz zatvora, raspisao 1935. godine nove izbore i povjerio mladom srpskom politicaru Milanu Stojadinovicu da sastavi kompromisnu vladu. Stojadinovic je od poznatih politicara ukljucio u vladu jedino Korosca i Spahu. Uz njihovu pomoc, kako se poslije prisjecao, vlada je bila "jaka u narodu, ali slaba u skupstini": Korosceva je stranka bila bojkotovala izbore, a Spahina 'Jugoslavenska muslimanska organizacija´ bila je na opozicionoj izbornoj listi koju je predvodio Macek (i koja je lose prosla prema izbornom sistemu sto je osiguravao nerazmjerno velik broj zastupnickih mjesta pobjednickoj "listi").4" Poslije je, te iste godine, Stojadinovic osnovao novu vladinu stranku, "Jugoslavensku radikalnu zajednicu", ujedinivsi svoju stranku (Srpske radikale) sa strankama Korosca i Spahe. Medjutim, u proljece se Glavni odbor Radikalne stranke usprotivio tom sporazumu i javno se suprotstavio vladi.

Tako se Stojadinovic nasao u neobicnom polozaju da vlada Jugoslavijom bez podrske glavnih hrvatskih i srpskih stranaka, samo uz potporu Slovenaca, bosanskih muslimana i svojih vlastitih preostalih pristasa. Stojadinoviceve su se vlade odrzale cetiri godine. On je za to vrijeme postigao stanovite uspjehe u demokratizaciji, dopustio da se pregovara s Macekom o eventualnom uvodjenju federalnog uredjenja u Jugoslaviji i vodio pomirljivu vanjsku politiku koja je tezila za povecavanjem robne razmjene i zeljela prijateljske odnose s Italijom i Njemackom.

Najveca rusilacka snaga u jugoslavenskoj politici tih godina bijase srpski nacionalizam: Srbi su, podjarivani Pravoslavnom crkvom, zestokim demonstracijama uspjeli sprijeciti sklapanje "konkordata" izmedju Jugoslavije i Vatikana 1937. godine.

Na dan 3. februara 1939. jedan od Stojadinovicevih srpskih ministara u vladi odrzao je u Skupstini govor u kojem je istakao superiornost Srba nad Hrvatima i Slovencima izjavivsi: "Politika ovog doma i ove vlade bit ce uvijek srpska".

Mehmed Spaho zatrazio je od Stojadinovica da demantira tu izjavu, ali je Stojadinovic sutio.

Te je veceri Korosec organizovao dogovor petorice ministara da u znak protesta podnesu ostavke, medu njima i Spaho, srpski ministar Dragisa Cvetkovic i Dzafer Kulenovic, koji je bio Spahin zamjenik u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji. Ta je akcija omogucila knezu Pavlu da smijeni Stojadinovica i imenuje na njegovo mjesto Dragisu Cvetkovica.49

Posto je Hitler osvojio Cehoslovacku, a njegov poklonik Ante Pavelic u Italiji sve otvorenije zahtijevao komadanje Jugoslavije, bilo je jasno da se vise ne moze odgadjati rjesavanje nacionalnog pitanja na federalni nacin koji bi zadovoljio Hrvate. U aprilu su zapoceli pregovori izmedju Cvetkovica i Maceka, kojima je cilj bio da se ponovo stvori nacionalni teritorij Hrvatske i da se Hrvatskoj dadne u stanovitoj mjeri politicka vlast. Prvo u cemu su se ta dvojica slozila bijase da se ujedine dvije glavne hrvatske banovine, Savska i Primorska (u koje su bili ukljuceni i neki dijelovi Bosne i Hercegovine), zajedno s dubrovackom oblasti, a da se stanovnici preostalog dijela Bosne i Hercegovine "izjasne plebiscitom zele li se pridruziti Hrvatskoj ili Srbiji". Konacni je cilj bilo stvaranje tripartitne federativne drzave Srbije, Hrvatske i Slovenije.50 Ali knez Pavle nije htio prihvatiti takvu drzavnu tvorevinu, pa je odrzana nova runda pregovora. Ovaj put su jos neki dijelovi bosanskohercegovackog teritorija jednostavno na karti odsjeceni i pridodani Hrvatskoj - medju njima i Brcko, Gradacac, Derventa, Travnik i Fojnica. Umjesto tripartitne drzave, u novoj tvorevini samo ce Hrvatska postati posebna banovina sa svojim saborom, a ostatak Bosne i Hercegovine bit ce i dalje podijeljen na dvije postojece ali smanjene banovine, Vrbasku i Drinsku. Takav je plan napokon prihvacen "Sporazumom" u avgustu 1939.51

Mehmed Spaho umro je u junu 1939, dok su ovi pregovori bili u najkriticnijoj fazi. On je bio promucuran politicar koji je uspio bosanskim muslimanima osigurati u medjuratnom razdoblju politicki uticaj nerazmjerno veci od njihove brojcane snage, ali cak ni njegovo zestoko protivljenje nije moglo sprijeciti komadanje Bosne i Hercegovine. Njegov nasljednik Dzafer Kulenovic zatrazio je stvaranje posebne banovine Bosne i Hercegovine. Vlasti se nisu obazirale na njegove zahtjeve, izmedju ostalog i zato sto su na preostalim podrucjima Bosne i Hercegovine u vecini bili Srbi, koji se nisu zeljeli odvajati od ostalih banovina u kojima su Srbi dominirali.52 Kulenovic je ostao u vladi, ali je bivao sve izolovaniji i nezadovoljniji. Kad ga je na pocetku 1940. godine posjetio Korosec da ga pita zasto bojkotira sjednice vlade, Kulenovic ga je obasuo prituzbama. Rekao mu je da njegova stranka dobiva samo mrvice politickog pokroviteljstva, i da ne moze podnijeti neprestane rasprave o tome da se osnuju Slovenska i Srpska banovina koje ce biti istoga ranga kao i Hrvatska, a da se niko i ne sjeti da se slican status dadne Bosni i Hercegovini. Zahtijevao je da se osnuje nova banovina od preostalih bosanskohercegovackih teritorija i Novopazarskog sandzaka u kojemu su muslimani u vecini.53

Ni ovaj put nije bilo ni govora o tome da se udovolji njegovim zeljama. Kulenovic je bio ogorcen covjek koji je osjecao snazno neprijateljstvo prema Srbima, jer je sve jasnija bivala njihova zelja da progutaju Bosnu i Hercegovinu.

Dok su se 1940. godine i dalje vodile takve jalove debate, sile Osovine vrsile su sve jaci pritisak na Jugoslaviju. Svjetsko je javno mnijenje bilo sokirano padom Francuske i ozlojadjeno napadom Italije na Grcku. Ipak, posto se sad Treci Reich granicio s Jugoslavijom (nakon aneksije Austrije), a Velika Britanija ocito nije mogla nikome pruziti nikakvu djelotvornu zastitu na Balkanu, jugoslavenski su se politicari osjecali duzni usvojiti politiku popustanja.

Knez Pavle i njegova vlada odolijevali su vise mjeseci njemackom navaljivanju da pristupe Trojnom paktu, ali kad je na pocetku marta 1941. i Bugarska pristupila Trojnom paktu, zakljucili su da se ne mogu vise opirati. Jugoslavenski su drzavnici potpisali pakt u Becu 25. marta 1941.

Dan nakon njihova povratka u Beograd, oni i knez Pavle svrgnuti su s vlasti pucem koji je protekao bez krvi i uzivao veliku podrsku naroda, a organizovala ga je vojska i stare srbijanske politicke stranke. Uspostavljena je nova vlada nacionalnog jedinstva u koju su usli i hrvatski vodja Vladko Macek i nekoliko bivsih ministara. Ta je vlada pozvala gradjane na red i mir nastojeci voditi i dalje pomirljivu politiku prema Njemackoj.

Nakon deset dana, 6. aprila, Luftwaffe je izvrsila prvi u nizu teskih zracnih napada na Beograd. U Jugoslaviju su prodrle njemacke, talijanske, bugarske i madjarske jedinice. Nakon rata koji je potrajao jedanaest dana, jugoslavenska vojska predala se njemackoj Vrhovnoj komandi.54

13 BOSNA I HERCEGOVINA U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941.-1945.

Historija Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji jest historija vise ratova naslaganih jedan na drugi. Prvi je, naravno, bio pocetni rat sto su ga povele Njemacka i Italija protiv same Jugoslavije. Neki su dijelovi teritorija anektirani: polovicu Slovenije prigrabila je Njemacka, drugu polovicu Slovenije i nekoliko dijelova Dalmacije Italija, a neka druga podrucja Madjarska, Bugarska i Albanija, koja je bila pod talijanskom vlascu. Komadanje Srbije imalo je kazneni znacaj, ali je glavni cilj bilo pokoravanje i nadzor. Potom su sile Osovine neprestano vodile rat protiv Saveznika, a za tu je svrhu Jugoslavija bila vazna radi komunikacija i opskrbe sirovinama i radnom snagom. Zatim je tu bio i rat koji sa okupatori vodili protiv jugoslavenskih pokreta; taj se rat uvijek vodio u sklopu sirih ciljeva strategije sila Osovine protiv Saveznika. Poseban su rat vodili hrvatski ekstremisti protiv srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, s jedne strane agresivan, a s druge strane katkad i rat nesmiljenih odmazdi. I najposlije, bijase tu i rat izmedju dvije glavne organizovane snage otpora kojima su se Srbi iz tih krajeva odmah bili pridruzili: cetnika i partizana predvodjenih komunistima.*

* Buduci da neki historicari smatraju kontroverznim misljenje da cetnici pripadaju pokretu otpora, potrebno je ovdje dodati rijec-dvije objasnjenja. Glavna prvobitna svrha Mihailoviceve vojne organizacije bila je da pruzi otpor okupatorskim silama Osovine. U samoj Srbiji Mihailoviceve su snage zaista pruzale aktivan otpor, iako je generalna linija njegove organizacije bila (kao sto je i objasnjeno u ovom poglavlju) da izbjegava akcije sirih razmjera. Britanski vojni izvori potvrdjuju da su na tlu Srbije cetnici zaista suradjivali s britanskim oficirima za vezu u diverzijama na takve ciljeve kao sto su zeljeznicke pruge, i da su sve do ljeta 1944. pomagali americkim zrakoplovcima koji su oboreni nad teritorijem Srbije. Medjutim, treba razlikovati Srbiju od NDH. U NDH je vjerovatno tacno da su se Srbi koji su stupili na samom pocetku rata u cetnicke redove mahom odlucili na taj korak iz potrebe da odbrane sebe i lokalno srpsko stanovnistvo od ustaskih akcija. Medjutim, postojale su i vrlo jake veze izmedju predratnih srpskih nacionalistickih organizacija u Bosni i Hrvatskoj, koje su imale svoje vlastite protivhrvatske i protivmuslimanske ciljeve. U talijanskoj okupacionoj zoni, cetnici su se uskoro nagodili s talijanskim komandantima. To znaci da su i dalje pruzali otpor ustasama i njihovim akcijama protiv Srba, ali da se na tom podrucju nisu vise borili protiv snaga Osovine. U njemackoj okupacionoj zoni u NDH, neke su cetnicke jedinice i dalje pruzale otpor i njemackim i ustaskim snagama, ali su se druge nagodile s ustaskim vlastima i preduzimale zajednicke vojne operacije protiv partizana (odustavsi od akcija protiv Nijemaca) u zamjenu za obustavu ustaskih akcija protiv lokalnih Srba. Usprkos tome, sile Osovine na najvisim nivoima i dalje su oopcenito smatrale cetnike nepijateljskim snagama.

Na dan 16. februara 1943. Hitler je pisao Mussoliniju: "Ako komunisti i cetnici ne budu razoruzani ... svakako ce se otpor pojacati u slucaju (anglo-americke) invazije". Mussolini mu je 9. marta odgovorio: "Potpuno se slazemo u misljenju da su i cetnici i partizani neprijatelji Osovine" (Roberts, Tito, Mihailovic i Saveznici, str. 104-105).

Kako je vrijeme prolazilo, i jednom i drugom pokretu pristupali su i pripadnici drugih naroda. Kad se govori o ukupnom broju zrtava u Jugoslaviji u te cetiri uzasne godine, nemoguce je razmrsiti sve te niti. Ipak, jasno je da je najmanje milion ljudi izgubilo zivote, a vjerovatno su vecina njih bili Jugoslaveni koje su pobili sami Jugoslaveni.1

Na dan 10. aprila 1941, jos prije nego sto je zavrsio njihov Blitzkrieg, Nijemci su proglasili novu "Nezavisnu Drzavu Hrvatsku" (poznatu po svojim inicijalima kao NDH), u koju je usla citava Bosna i Hercegovina.

Dakako da nije bila nezavisna, nego podijeljena na dvije zone vojne okupacije, njemacku i talijansku, a crta razdvajanja presijecala je dijagonalno Bosnu i Hercegovinu od sjeverozapada do jugoistoka. Nijemci su, na Mussolinijev prijedlog, pozvali Antu Pavelica da vlada u NDH kao "Poglavnik" ili Führer. Njegova ustaska organizacija nije bila do tada pravi masovni pokret (nije imala vise od 12.000 clanova u cijeloj Hrvatskoj), ali kad je preuzela vlast, uskoro je to postala. Nakon dva desetljeca pruzanja politickog otpora unitarizmu u Beogradu, velika vecina Hrvata drzala je da treba pozdraviti osnivanje "Nezavisne Drzave Hrvatske", kakve god bile okolnosti njena nastanka i koliko god lazna bila njena "nezavisnost".

Medjutim, odgovorni politicari iz medjuratnog razdoblja, na primjer Vlatko Macek, ostali su pasivni i inertni dok su vlast preuzimali fanatici i pretvarali drzavu u instrument terora i genocida.

Prvi protivzidovski zakon u NDH donesen je vec 18. aprila 1941. Dvanaest dana kasnije proglasena su tri osnovna zakona nove drzave: zakon o drzavljanstvu, zakon o rasnom identitetu i zakon o "zastiti arijevske krvi i casti hrvatskoga naroda".2 Ali progon Zidova poceo je jos prije nego sto su obavljene ove pravne formalnosti. Na dan 16. aprila, dan nakon ulaska Nijemaca u Sarajevo, njemacki su se vojnici okomili na tamosnju staru sinagogu. U toku dvodnevnog divljanja unisteno je sve sto se nalazilo u svim sinagogama.3 Neobicno dobro obavijesten njemacki oficir isto je tako odmah svratio u Narodni muzej da zaplijeni sarajevsku Hagadu neprocjenjive vrijednosti, ali zahvaljujuci "briljantnoj improvizaciji" voditelja muzeja rukopis je spasen i sakriven do kraja rata u jednom planinskom selu.4 Kad je iduceg mjeseca donesen propis prema kojem su svim ducanima, tvornicama i drugim preduzecima dodijeljeni ustaski "povjerenici" da nadziru njihov rad, zidovske su poslovne ljude zapali najgori nadzornici koji su uskoro pocinili niz otimacina i ubistava.

U junu su u NDH pocele masovne internacije Zidova. U Srbiji, u kojoj je u avgustu doveden na vlast kvisling general Nedic, koji nije bio fanatik, ali je bio vrlo spreman na suradnju, pocelo je masovno hapsenje Zidova nesto kasnije, ali je i do kraja 1941. godine vecina Zidova i u jednoj i u drugoj drzavi bila vec u koncentracionim logorima. Lokalna policija sudjelovala je u tim masovnim hapsenjima i u Srbiji i u NDH: i jedni i drugi snose krivnju.

Sve su sinagoge u Bosni i Hercegovini opljackane, a neke su od njih i do temelja razorene. Izracunato je da je u Bosni i Hercegovini od 14.000 Zidova do kraja rata pobijeno njih 12.000.5

Antisemitizam, medjutim, nije bio glavna briga ustaskih ideologa. Glavni je cilj bio "rjesavanje" problema velike srpske manjine (1 900 000 ljudi od ukupnog broja od 6 300 000 stanovnika) na teritoriju NDH.6 U maju je zapoceo siroko zasnovan teror protiv Srba. U junu je doslo do masovnog hapsenja Srba u Mostaru - na stotine je njih pobijeno i baceno u Neretvu. Slicna su zvjerstva pocinjena i u mnogim drugim mjestima u NDH, pa i u bosanskim gradovima Bihacu, Brckom i Doboju, a unistena su i citava srpska sela u okolici Sarajeva. U julu su se cak i Nijemci potuzili na brutalnost tih akcija.7 Reakcija srpskih seljaka - pogotovo u Hercegovini, sredistu seljackog oruzanog otpora 1875. i 1882. godine - bila je onakva kakva se mogla i ocekivati: u kraju oko Nevesinja digli su se u junu 1941. na ustanak, istjerali ustase i uspostavili privremeni "oslobodjeni teritorij", spojen sa slicnim podrucjem organizovanog otpora u susjednoj Crnoj Gori. Zatim su se obrusili na svoje susjede, hrvatske i muslimanske seljake, ciju su pasivnost pod vladavinom NDH smatrali kolaboracijom. Tako su pobili vise od 600 muslimana u Bileci i okolici, juznom kraju Hercegovine, a u julu i avgustu likvidirali su oko 500 muslimana u okolici Visegrada.8 Oko sredine avgusta jedan komunisticki organizator ustanka pisao je iz Sarajeva da su u mostarskom kraju "ustanici poharali muslimanska sela i time okrenuli svo muslimansko stanovnistvo protiv sebe".9

Genocidna politika NDH natjerala je na tisuce bosanskih Srba da pristupe, gdje god su mogli, jednom od organizovanih pokreta otpora. Na bosanskohercegovackom tlu djelovala su dva takva pokreta, s razlicitim osobinama i vrlo razlicitim ciljevima - toliko razlicitim da su se vec u oktobru 1941. mogli jasno zapaziti zameci gradjanskog rata medju njima.

Prvi je predvodio pukovnik jugoslavenske vojske Draza Mihailovic, monarhist, anglofil i strucnjak za gerilsko ratovanje, koji se zatekao u Bosni kad su Nijemci prodrli u Jugoslaviju. S ostacima svojih ljudi on se zaputio na istok, do brdovitog kraja Ravne gore na zapadu Srbije, gdje je smjestio svoj stab. Kao visoki oficir, predstavljao je ostatak kraljevskog vrha (jugoslavenska kraljevska vlada u izbjeglistvu unaprijedila ga je poslije u cin generala i imenovala vojnim ministrom). Kao srpski rodoljub, uzivao je lojalnost mnogih obicnih srpskih gradjana. Njegovi su vojnici postali poznati pod imenom cetnici, sto je inace bio tradicionalni naziv za opjevane hajducke borce iz ranije srpske historije.

To je ime izazivalo bezbroj nesporazuma jer je vec postojala sluzbena "cetnicka" organizacija zasnovana na pokretu veterana iz Prvoga svjetskog rata, koja je postala produzena ruka srbijanskog kvislinskog rezima. Pa, i drugdje su iznikle mnoge lokalne skupine Srba koje su se nazivale "cetnicima", ali su imale vrlo malo, ili uopce nisu imale, veze s Mihailovicevim ljudima. Velika je slabost njegove organizacije bila u tome sto su njegovi lokalni komandanti u dugim razdobljima djelovali samostalno - ili se nisu uopce obazirali na njegove naredbe.l0

Mihailovicevi su cetnici poceli pruzati aktivan otpor Nijemcima u mjesecu maju, ali je njegova opca politika bila, kako je u julu i septembru zatrazila od njega i vlada u izbjeglistvu, da se drzi po strani, da izgradi snaznu organizaciju, da se infiltrira u oruzane snage Nediceva kvislinskog rezima i pripremi se za ustanak koji ce napokon dici kad Saveznici steknu nadmoc nad Njemackom."

Druga organizacija, "partizani" predvodjeni komunistima, imala je sasvim drukcije ciljeve. Komunisticka partija bila je gotovo nevidljiva na jugoslavenskoj politickoj sceni izmedju dva rata jer je za veceg dijela tog razdoblja bila sluzbeno zabranjena. Godine 1940. imala je u cijeloj zemlji tek nesto vise od 6000 clanova.12 Njen vodja Tito (bivsi kaplar u austrougarskoj vojsci Josip Broz) bijase odan Staljinu pa je tako prezivio cistke u Moskvi. U razdoblju izmedju pakta Molotov-Ribbentrop i Hitlerove najezde na Rusiju, drzao se sluzbene linije Kominterne i bunio se protiv britanske agresije na Njemacku. Ali on je bio snalazljiv covjek i dobar organizator, pa je u roku od nekoliko dana nakon njemackog napada na Rusiju u junu 1941. godine isplanirao oruzani otpor okupatoru, kojim ce ne samo istjerati Nijemce iz Jugoslavije (a dotle ce se Rusija, pretpostavljao je on, brzo obracunati s Njemackom), nego i provesti drustvenu revoluciju i prigrabiti vlast da poslije rata udari temelje komunistickoj drzavi.

** Ovaj posljednji cilj znacio je i da bi se mogao posluziti posve drukcijom taktikom nego cetnicki vodja. Mihailovic nije htio sacuvati samo stanovnistvo nego i cjelokupni drustveni poredak, pa je radije nastojao izbjeci njemacke odmazde i unistavanje cijelih podrucja. S druge strane, rusenje drustva i stvaranje iskorijenjenih, ogorcenih ljudi bijase voda na Titov mlin. Podrucja koja su oslobodile njegove snage bijahu otvoreno "sovjetizovana", mnogi lokalni "burzuji" bijahu smaknuti, a cak i u redovima samih partizana provodio je cistke Titov sef sluzbe sigurnosti Aleksandar Rankovic. Drustvena revolucija bijase najpreci zadatak ili, kao sto je poslije objasnio jedan od Titovih najblizih suradnika Milovan Djilas: "Vojne operacije... bile su motivirane nasom revolucionarnom ideologijom. Revolucija se nije mogla ostvariti bez istovremene borbe protiv okupatorskih snaga."13

Premda su improviziranom suradnjom lokalnih seljaka, cetnika i partizana privremeno oslobodena velika podrucja Crne Gore, Bosne i zapadne Srbije potkraj ljeta i u jesen 1941, ipak nije nikakvo cudo sto dugorocna saradnja tih dviju organizacija nije bila moguca. Bilo je vec doslo do nekoliko sukoba medju njima prije nego sto je njemacka ofanziva, u zimu te iste godine, razbila Mihailoviceve snage u Srbiji i nagnala partizane da se povuku u planine jugoistocne Bosne.

** Mozda je Tito planirao odredjen aktivni vojni otpor silama Osovine u razdoblju izmedju njemacke invazije Jugoslavije i njemackog napada na Rusiju, ali dokazi u prilog ovoj tezi prilicno su nepouzdani. U onih 11 dana njemackog Blitzkriega u Jugoslaviji, cini se da nije bilo jasne partijske linije; neki su clanovi Partije zaista stupili u redove jugoslavenske vojske i borili se, a neki su mozda to ucinili samo zato da se domognu oruzja pa da dezertiraju. (Godine 1940. Komunisticka je partija izdala instrukcije svojim clanovima da bojkotuju poziv jugoslavenske vojske i podupirala je strajkove u tvornicama municije.) U Zagrebu je odrzana konferencija komunistickih vodja, na kojoj je zakljuceno da se osnuje vojni komitet ; poslije je Tito tvrdio (194X. godine) da je ta konferencija odrzana 10. aprila, ali u Djilasovu detaljnom prikazu tog dogadjaja. (Memoir of a Revolutionary, str. 188-9) tvrdi se da je to bilo pocekom maja. Djilas takodje tvrdi da je Titova glavna briga na toj konferenciji bila kako da komunisti preuzmu vlast nakon poraza Njemacke. Tito je izricito rekao da treba osuditi oficire koji se kriju u planinama zapadne Srbije. Po tome bi se moglo zakljuciti da je glavni razlog za osnivanje vojnog komiteta bila vise priprema za konacnu borbu za vlast s jugoslavenskim politickim protivnicima, nego neposredan otpor silama Osovine.

Istina je da je u proglasu Centralnog komiteta KPJ od 15. aprila 1941. (Zbornik, svezak 5, dio l, str. 5-7) ustvrdjeno u sasvim opstoj formi da ce Komunisticka partija biti u prvim redovima narodne borbe protiv okupatora, ali je taj tekst vise retoricki protiv naroda nego skup odredjenih vojnih instrukcija.

Konkretniji tekst, u kojem se poziva na otpor okupatoru, objavljen je u komunistickom glasilu Proleter datiranom "mart, april, maj 1941." Medjutim, taj je broj tiskan tek potkraj jula i ne moze posluziti kao vjerodostojan dokaz da je Partija izdala instrukcije za borbu prije njemacke invazije na Rusiju 22. juna.

Ovdje valja spomenuti jos jedan aspekt suparnicke politike cetnika i komunista: njihov stav prema muslimanima i statusu Bosne i Hercegovine. Medu cetnickim celnicima bilo je nekoliko zadrtih srpskih nacionalista koji su zeljeli da se Srbiji pripoje ne samo Bosna i Hercegovina nego i Dalmacija, Crna Gora, dijelovi Hrvatske i Slavonije, pa cak i sjeverna Albanija.14

Takve su bile teznje dvojice dominantnih intelektualaca u cetnickom pokretu: srpskog advokata i knjizevnika Dragise Vasica i srpskog advokata iz Bosne (iz Banje Luke) Stevana Moljevica. U junu 1941. ovaj je zadnji sastavio memorandum pod naslovom "Homogena Srbija", u kojem je zatrazio da se spomenuti krajevi prikljuce Srbiji, i objasnio kako je "osnovna duznost" svih Srba "da stvore i urede homogenu Srbiju u koju moraju da udju svi krajevi u kojima zive Srbi".'5

U pismu Vasicu u februaru 1942. Moljevic je napisao da se Srbija treba prosiriti sve do Dalmacije, a da zatim treba uslijediti "ciscenje zemlje od svih nesrpskih elemenata. Ono sto treba da se uradi to je da se prekrsioci salju tamo gdje im je mjesto: Hrvati u Hrvatsku, a muslimani u Tursku ili Albaniju."16 Kako su ovakvi ljudi bitno utjecali na cetnicku politiku (Moljevic je na pocetku 1943. vodio brigu o politici u cetnickom pokretu), ocito je da je postojala teoretska baza za zestoku protivmuslimansku politiku.

S druge strane, nema pouzdanih dokaza da je sam Draza Mihailovic ikad pozivao Srbe na etnicko ciscenje. Jedini dokument koji se cesto navodi kao dokaz tome, niz uputa upucenih dvojici regionalnih zapovjednika u decembru 1941, vjerovatno je falsifikat - iako treba istaknuti da krivotvoritelji nisu bili neprijatelji koji su htjeli diskreditovati Mihailovica, nego ti sami komandanti koji su se nadali da ce njihova krivotvorina biti prihvacena kao originalni cetnicki dokument.17

Mihailovic se svakako znao sluziti retorikom srpskog nacionalizma. U jednom proglasu pripisanom njemu stoje i ove rijeci: "Ja sam iz srpske Sumadije, iz srpske zemlje i srpske krvi. Kao takav, boricu se za najuzvisenije ideale koje Srbin moze da ima: za oslobodjenje i ujedinjenje zauvijek svih srpskih zemalja... Gdje god ima srpskih grobova, ono je srpska zemlja."18 Ipak je ostao vjeran sluga svoga kralja i vlade u izbjeglistvu, cija je politika tezila za tim da spasi i obnovi cijelu Kraljevinu Jugoslaviju. "Srbi bi imali pravo da kazu: 'Mi necemo vise Jugoslaviju'," kazao je jednom prilikom Mihailovic, "ali postoje visi interesi radi kojih moramo preurediti ovu zemlju."19 U pocetku je on smatrao da se bori za restauraciju Jugoslavije, pa i za poluautonomnu Hrvatsku banovinu, upravo onakvu kakva je bila prije rata. Medjutim, kad je saznao za razmjere ustaskih pokolja, slozio se s misljenjem da neke dijelove teritorija treba oduzeti Hrvatskoj: da njezin istocni vrsak (Srijem i Baranju) treba pripojiti Srbiji, da juznu Dalmaciju treba pripojiti Bosni, a da Srbiji treba da pripadne istocna Hercegovina. Bosna bi imala pravo da se plebiscitom izjasni zeli li se prikljuciti Srbiji ili ne zeli.20 Buduci da su u krnjoj Bosni Srbi bili ionako u vecini, rezultat bi ove teritorijalne nagodbe bio vrlo slican rezultatu koji su prizeljkivali njegovi ideoloski savjetnici. Glavna je razlika izmedju njih i njega bila u tome sto on licno nije planirao protjerivanje muslimana. Bilo kako mu drago, on, za razliku od Tita, nije racunao da ce sam vladati zemljom. Ako bude uspio u svojim nakanama, sve takve odluke bit ce u rukama politicara i kralja.

S obzirom na to da se Tito zaista nadao da ce poslije rata vladati zemljom, u prvi mah doima se cudno koliko je malo jasnih informacija davao o tome kako ce zemlja tada biti uredjena ili podijeljena. Ali za to postoji jednostavan razlog. U to je doba on jos bio vjerni sluga Staljinov, i ucinit ce sve sto Moskva od njega zahtijeva: osnovace izrazito centralizovanu drzavu, jugoslavenski savez socijalistickih federalnih republika, ili cak balkansku federaciju, s Bugarskom i Albanijom. Kombinacija zanesenjackog teoretisanja i bezdusnog oportunizma kojima bijase obiljezena Staljinova politika "nacionalnog pitanja" bila je poznata i u politici Komunisticke partije Jugoslavije. Sve do sredine tridesetih godina Kominterna je gledala na Jugoslaviju kao na dio zida nesklonih joj drzava podignut protiv Sovjetskog Saveza u Versaillesu. Godine 1924. Kominterna je pozvala na razbijanje Jugoslavije i poticala jugoslavenske komuniste da huskaju nezadovoljne narode protiv Beograda kao sredstvo da se postigne taj cilj. 1935. linija se iz temelja promijenila: sad je trebalo da komunisti ocuvaju Jugoslaviju i da se bore u duhu "narodne fronte" protiv medjunarodnog fasizma.21 Da se Staljin nekim slucajem okomio na sve oblike nacionalnog identiteta kao burzoaske tvorevine i zatrazio da se oni ukinu, nema sumnje da bi Tito skocio i kroz taj obruc. Tek je u toku rata on ipak ponesto iz iskustva naucio, kad je nastojao iskovati jedinstvenu vojsku od pripadnika razlicitih i suprotstavljenih naroda Jugoslavije.

Stoga nije nikakvo cudo sto Komunisticka partija Jugoslavije nije imala jasne predodzbe o tome kakav bi imao biti status bosanskih muslimana. U svojoj prvoj fazi djelovanja, od 1919. do sredine tridesetih godina, ona je tome poklanjala malo ili nimalo paznje, djelomicno i zato sto je Komunisticka partija u samoj Bosni bila izolovana frakcija koja je jos 1939. godine imala svega 170 clanova.22 Ona je u toj fazi opcenito odbacivala ideju da bilo koja grupacija ljudi povezanih religijom moze imati politicki ili nacionalni identitet. Ali, nakon zaokreta 1935. godine komunisti su poceli iznositi kvazifederalne prijedloge za zemlju koja ce biti sastavljena od sedam odredjenih teritorijalnih jedinica, od kojih ce i Bosna i Hercegovina biti jedna. To je znacilo da se trebalo suprotstaviti suprotnim tvrdnjama da je Bosna "zapravo" hrvatska ili "zapravo" srpska, te da su komunisti bili prisiljeni pokloniti vise paznje posebnom identitetu muslimana.23 Godine 1936. komunisticki intelektualac, Slovenac Edvard Kardelj, napisao je: "Ne mozemo govoriti o muslimanima kao narodu, nego... kao o posebnoj etnickoj skupini."24 U "otvorenom pismu" sto su ga komunisti u Bosni napisali 1939. godine, stoji da su muslimani oduvijek bili posebna cjelina. Ali, takva je klasifikacija navlas ostala nejasna. Na partijskoj konferenciji odrzanoj 1940. godine covjek koji je bio "zaduzen" za nacionalno pitanje, Milovan Djilas, definisao je muslimane kao "etnicku grupu", ali ih je izostavio s popisa jugoslavenskih naroda.25

Za vrijeme rata izjave partijskih rukovodilaca bile su i dalje nejasne ili protuslovne. Jedan dokument koji je izdalo "Zemaljsko antifasisticko vijece narodog oslobodjenja Bosne i Hercegovine" 1943. godine spominje "predstavnike srpskog, hrvatskog i muslimanskog naroda", ali je iste godine na zasjedanju "Antifasistickog vijeca narodnog oslobodjenja Jugoslavije", koje je udarilo temelje poratnoj federativnoj Jugoslaviji, odbacena ideja da su muslimani narod.

Plan koji je predlozio Djilas bijase zasnovan na sovjetskom modelu: pet "nacionalnih republika" za pet jugoslavenskih "naroda" (Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce, Makedonce). Bosna je imala biti posebna jedinica, ali ne republika nego samo autonomna pokrajina. Tada je doslo do natezanja izmedju srpskih delegata koji su zeljeli da se Bosna i Hercegovina pripoji Srbiji, i bosanskohercegovackih koji su trazili ravnopravan status s ostalim republikama. Napokon je napravljen kompromis prema kojem ce Bosna i Hercegovina imati republicki status, ali ce biti receno da je to republika nastanjena "dijelovima srpskog i hrvatskog naroda, kao i bosanskohercegovackim muslimanima."26

Sve su ovo, medjutim, bile akademske debate dok partizani ne dobiju rat - sto ce reci, rat protiv cetnika. Obje su se strane borile s vremena na vrijeme protiv sila Osovine. Ipak, partizani su se borili cesce nego cetnici, djelomicno i iz navedenih razloga. Medjutim, u Titovoj je strategiji dominirao rat protiv cetnika. Posto je potkraj 1941. godine pobjegao iz Srbije u Focu i okolicu u jugoistocnoj * Bosni, Tito je najvise brinuo sto je sredisnju Srbiju i Sandzak morao prepustiti cetnicima. Cetnicke su snage uskoro zagospodarile i Crnom Gorom i dijelovima istocne Hercegovine, gdje su lokalni komandanti sklopili sporazume o saradnji s talijanskim okupatorima. (Talijani su na tu suradnju bili motivirani zeljom da vode miran zivot i da podignu zivi bedem protiv partizana, a i dobrom voljom da dopuste lokalnom srpskom stanovnistvu da se zastiti od ustaskih pokolja.)

U ljeto 1942. godine Tito je krenuo kroz Bosnu na sjeverozapad duz crte razdvajanja izmedju njemacke i talijanske okupacione zone i smjestio se na podrucju oko Bihaca gdje nije bilo okupatorskih snaga.

* Tu je proveo nekoliko mjeseci prikupljajuci i jacajuci svoje snage primanjem u svoje redove Srba, pa i Hrvata. U i jesen je ustvrdio da gospodari "oslobodjenim" teritorijem velicine Svicarske, ali je do toga doslo uglavnom zato sto se ni snage okupatora, ni NDH nisu uopce potrudile da ga napadnu. Premda je u Titovoj vojsci bilo na tisuce vrlo hrabrih i zilavih ..boraca, valja napomenuti da su se gotovo sve vece borbe i okrsaji i izmedju njih i okupatorskih snaga vodile na inicijativu okupatorskih komandi, koje bi od vremena do vremena odlucile da odredjena podrucja ociste od partizana. Titovo "oslobadjanje" zabacenih krajeva nije bitno uticalo na njemacko vodjenje rata. Nijemci i Talijani su i dalje drzali u svojim rukama najvece gradove, glavne ceste i zeljeznicke pruge (osim pruga od Splita i Rijeke do Ogulina), te najvaznije rudnike.

Cesto se tvrdi kako je Tito "drzao" velik broj njemackih divizija na jugoslavenskom tlu; ali na pocetku 1943. godine bilo je u cijeloj bivsoj Jugoslaviji svega cetiri njemacke divizije, i to niposto elitne.

* (U avgustu te iste godine pridruzile su im se jos dvije rezervne divizije netom osposobljenih regruta i jedna istrosena divizija koja se borila pod Staljingradom, a potkraj te iste godine, nakon kapitulacije talijanskih oruzanih snaga u mjesecu septembru, dosle su jos dvije-tri divizije.)27 Evo, uostalom, sto je napisao jedan kriticar, nenaklonjen Titu, ali vrlo ostrouman: "Na podrucjima Bosne i Hercegovine i Hrvatske po kojima su neprestano tumarale te partizanske snage tamo-amo, dolazilo je, naravno, cesto do sukoba s jedinicama Osovine. Partizani su prekidali komunikacije, ali nisu to cinili u skladu s nekim strateskim planom, nego vise radi toga da zastite svoje uzmake, a njihovi su pokreti prakticno uvijek bili - uzmaci pred neprijateljem."28

* Ovaj prikaz Titova tzv. "dugog marsa" ne znaci da partizani nisu istovremeno vodili nikakve ofanzivne akcije. Oni su u to vrijeme uspjesno napali gradove Livno, Jajce i sam Bihac. Tito je znao da njegove snage nisu naoruzane kako treba da bi napale dobro branjene polozaje. Tako su propali i pokusaji da se zauzmu gradici Bugojno i Kupres, koje su branile dobro naoruzane ustaske posade. Glavni razlog da osvoji grad Bihac nije bio vojni nego politicko-psiholoski. Djilas je poslije objasnio da je cilj zauzimanja takva grada (administrativnog sredista okruga) bio da poraste prestiz i da se podigne status sjednice AVNOJ-a koja je ondje odrzana (Ratno doba, str. 207).

Ja ovdje samo zelim istaknuti da Tito nije prebacio svoje snage radi neke ofanzivne vojne strategije uperene protiv sila Osovine.

Glavni razlog radi kojeg su Nijemci odlucili protjerati Titove snage iz sjeverozapadne Bosne na pocetku 1943. godine bijase taj sto su se bojali saveznickog iskrcavanja na dalmatinskoj obali, pa su zeljeli pojacati nadzor nad strateski vaznim zaledjem. Iz istog razloga Nijemci su isplanirali i ofanzivu protiv cetnika u Hercegovini i Crnoj Gori.29 Zapravo su svi vojni komandanti bili u svojoj strategiji zaokupljeni ocekivanim saveznickim iskrcavanjem. I Miha-ilovic je zelio osloboditi se partizana kako ne bi bilo zapreka brzom saveznickom napredovanju u unutrasnjost i spajanju s njegovim snagama.30

Sto se Tita tice, on je poslao u martu 1943. godine trojicu svojih visokih oficira na pregovore s Nijemcima, najprije u bosanski gradic Gornji Vakuf a onda u Zagreb. Oni su obavijestili Nijemce da je "Tito u slucaju anglo-americkog iskrcavanja spreman saradivati s njemackim divizijama u Hrvatskoj u zajednickim operacijama protiv napadaca".31 Tito je znao da bi saveznicko iskrcavanje u Jugoslaviji znacilo povratak kralja i izbjeglicke vlade i kraj svim njegovim snovima o neposrednom komunistickom preuzimanju vlasti. Takva su ga strahovanja mucila cak i posto je poceo primati izravnu pomoc od Saveznika potkraj ljeta 1943. godine. Jedan je visoki njemacki sluzbenik u Jugoslaviji ustvrdio da je "godine 1944. bilo trenutaka kad partizane nisu toliko brinuli Nijemci koliko eventualno saveznicko iskrcavanje".32

* Ovo se odnosi samo na njemacke divizije. Dakako da su u talijanskoj okupacionoj zoni bile i talijanske divizije (do septembra 1943.) i da je stoga bila oslabljena talijanska odbrana Italije 1943. godine. Medjutim, razlozi za stacioniranje talijanskih jedinica u zapadnoj Jugoslaviji nisu bili ograniceni samo na protivpartizanske akcije: jedan je od glavnih faktora strategije sila Osovine 1942. i 1943. godine bila odbrana hrvatske i crnogorske obale od eventualne saveznicke invazije.

Godine 1943. te suprotstavljene teznje izazvale su niz taktickih preorijentacija u strategiji triju razlicitih vojnih snaga - ili bolje reci cetiriju jer se talijansko drzanje prema cetnicima razlikovalo od suzdrzanijeg stava Nijemaca. Nijemci su odbacili partizane na pocetku 1943. godine prema Hercegovini. Tito je doduse ionako kanio udariti na jug da napadne cetnicke snage u Hercegovini i Crnoj Gori. Iako su ga Nijemci progonili a cetnici mu se isprijecili na putu, on je u martu uspio prijeci preko Neretve u Hercegovini i probiti se na jug do cetnickih uporista u Crnoj Gori. (U tom je razdoblju zapoceo pregovore s Nijemcima ne bi li ih uvjerio da je u njihovu interesu da ga puste da se "obracuna" s Mihailovicem.)33

Talijani su tijesno saradjivali sa cetnicima, ali su Nijemci unistenje Mihailovicevih snaga jos smatrali kao strateski vazan cilj. U maju su zarobili i razoruzali nekoliko tisuca crnogorskih cetnika, a lokalnog cetnickog komandanta poslali su u zarobljenicki logor u Galiciji.34

Tada su se, na pocetku ljeta 1943, Nijemci okomili na partizane i maltene ih opkolili na Durmitoru u sjevernoj Crnoj Gori. Titovi su se borci strahovito odlucno borili i napokon se probili iz obruca, pa su krenuli kroz jugoistocnu Bosnu zaobilazeci Sarajevo s istocne strane i produzili dalje na zapad od Olova do Travnika.35 Napokon je Tito uspio smjestiti svoj stab u Jajce u sredisnjoj Bosni.

Na Durmitoru se Titu pridruzio britanski oficir William Deakin, koga su se snazno dojmile partizanske borbene sposobnosti. Njegovi izvjestaji, kao i izvjestaji drugih britanskih oficira koji su posjetili partizane toga ljeta i jeseni, potaknuli su Saveznike da obustave svoju podrsku Mihailovicu i da je pocnu pruzati Titu. Osim toga, partizani su stekli veliku prednost pred cetnicima kad su Talijani u septembru 1943. kapitulirali pa su velike kolicine talijanskog oruzja i vojne opreme pale u partizanske ruke.

Tada su pojedini Mihailovicevi lokalni komandanti poceli direktno suradjivati s Nijemcima.36

Godine 1944. Saveznici su povecali svoju pomoc Titu, a njegove su snage brojcano porasle kad je zbog opceg sloma ustaskog rezima popunio svoje redove nezadovoljnim Hrvatima i muslimanima, kao i Srbima. U ljeto te iste godine Nijemci su se poceli povlaciti iz bivse Jugoslavije. Tito je dobio od Saveznika velike kolicine oruzja ne bi li onemogucio njemacko povlacenje, ali je njemu glavna briga bila da osigura pobjedu u gradjanskom ratu.

U septembru su Saveznici nagovorili kralja Petra da pozove sve Jugoslavene da podupru Tita. Potkraj te godine sovjetske trupe (Treca ukrajinska armija marsala Tolbuhina, potpomognute bugarskim snagama) zauzele su veci dio istocne, sredisnje i sjeverne Srbije. Time je bila osigurana komunisticka vladavina u Jugoslaviji poslije rata.

Nije tesko razumjeti drzanje bosanskih Hrvata i bosanskih Srba u ove cetiri ratne godine. Prvi su se drzali jednako kao i Hrvati u Hrvatskoj: manjina je aktivno podrzala ustase, a vecina je u prvi inah pozdravila stvaranje NDH, ali se malo-pomalo sve vise razocaravala tako da je 1943. i 1944. godine velik broj njih pristupio partizanima.

Bosanski su pak Srbi, kao sto smo vec vidjeli, ubrzo bili natjerani da se suprotstave ustaskoj drzavi i vojnoj okupaciji sila Osovine.

Partizanska je vojska u tri navrata provela po nekoliko mjeseci na jednom mjestu, hvatajuci dah i primajuci u svoje redove nove borce, a sva tri puta bijase to na teritoriju Bosne (Foca u prvoj "polovini 1942. godine, Bihac u drugoj polovini te iste godine i Jajce u drugoj polovini 1943. godine). Tako su Srbi imali mnostvo prilika da pristupe partizanima.

Mihailovicevi su cetnici takodje regrutovali bosanskohercegovacke Srbe, posebno u dolini rijeke Drine u istocnoj Bosni i na granicnom podrucju izmedju Hercegovine i Crne Gore.*

Drzanje bosanskih muslimana nije bilo tako jednostavno. Vidjeli su vec da su izmedju dva rata opce politicke simpatije muslimana bile vise na strani Zagreba nego Beograda. Premda je sluzbena politika Jugoslavenske muslimanske organizacije bila sklona "jugoslavenstvu" s ublazenim primjesama regionalnog autonomastva, i ida je sam Spaho uvijek govorio za sebe da je Jugosloven, vecina njegovih muslimanskih kolega izjasnjavala se kao Hrvati muslimanske vjeroispovijesti.

Ta je identifikacija, medjutim, imala svoje granice. Kada je, na primjer, muslimanski politicar najizrazitije prohrvatske orijentacije Hakija Hadzic osnovao pred izbore 1938. muslimanski ogranak "Hrvatske seljacke stranke", pristupila je samo sacica Spahinih suparnika, a na izborima je osvojio svega nekoliko tisuca glasova.37 Medju islamskim svestenstvom preovladavali su neobicno izmijesani osjecaji prema ideji bilo kakvog mijesanja bosanskih muslimana. Brat Mehmeda Spahe Fehim, koji je bio reis-ul-ulema od 1938. do 1942. godine, izjasnjavao o kao Hrvat i igrao je glavnu ulogu u muslimanskom prohrvatskom kulturnom drustvu "Narodnoj uzdanici". (Suparnicka organizacija "Gajret" i dalje je bila na izrazito prosrpskoj liniji.) Ali Fehimu Spahi bilo je isto tako stalo da ocuva poseban muslimanski identitet, za koji je drzao da je ozbiljno ugrozen. Stoga se u sluzbenim uputama usprotivio mjesovitim brakovima i nadijevanju nemuslimanskih imena djeci. Stavise, savjetovao je muslimanima neka ne ulaze u katolicke crkve, jer se pribojavao da ce u tom slucaju morati skinuti fes.38

Da su morali birati izmedju Beograda i Zagreba, vecina bi se muslimanskih politicara i viseg svestenstva bila odlucila za Zagreb, pod uslovom da im se zajamci da ce moci slobodno ispovijedati islam. Zato se Ante Pavelic pobrinuo da im to obeca cim je stupio na vlast. Na dan 25. aprila 1941. poslao je licnog izaslanika Fehimu Spahi ne bi li ga uvjerio kako zeli da se bosanski muslimani osjecaju "slobodni, zadovoljni i potpuno ravnopravni". Zajamcena im je puna vjerska sloboda, pa i sloboda skolovanja, a jedanaest politicara, bivsih pripadnika Jugoslavenske muslimanske organizacije, pozvani su da budu clanovi toboznjeg Sabora u Zagrebu.39

Vodja te stranke Dzafer Kulenovic imenovan je u novembru 1941. za potpredsjednika vlade NDH. On je oduvijek bio prohrvatski orijentisan, a kao sto smo vidjeli, bio je i grdno razocaran politickim zbivanjima u Beogradu u posljednjim predratnim godinama. Ipak, nije bio odusevljeni ustasa. Ili, kao sto je napomenuo jedan strucnjak za to razdoblje: "Premda je ostao u vladi do kraja, nikad nije potpuno zadobio povjerenje ustasa, a izgubio je povjerenje pripadnika bivse 'Jugoslavenske muslimanske organizacije'; pod njihovim je pritiskom cesto izjavljivao da on nije predstavnik vlade NDH, nego da on predstavlja samo sebe."40

Najuticajniji covjek u Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji nakon smrti Mehmeda Spahe bio je poslovni covjek iz Sarajeva Uzeir-aga Hadzihasanovic. On je nagovarao Kulenovica da udje u vladu NDH kako bi sprijecio zloupotrebe i iskoristio svoj uticaj protiv djelovanja prohrvatskog ekstremista Hakije Hadzica, koji je imenovan za ustaskog "povjerenika" za Bosnu i Hercegovinu. Potkraj aprila 1941. Hadzihasanovic je bio clan mjesovitog muslimansko-srpskog izaslanstva, zajedno sa srpskim politicarem iz Bosne Milanom Bozicem, koje je od Hakije Hadzica zatrazilo autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Posljedica je te inicijative bila da su Bozic i njegove srpske kolege uskoro zatim bili uhapseni i pobijeni, a Hadzihasanovicu je receno neka se radije okani svojih "protivhrvatskih" ideja.4

Uskoro je medju mnogim muslimanima zavladalo razocaranje. Premda nije bilo opsteg pogroma organizovanog protiv njih, pogazeno je obecanje da ce se postivati sva njihova prava. U ustaskoj NDH jednostavno nije funkcionisala pravna drzava. U ljeto i jesen 1941. godine, pocevsi od 2. avgusta, muslimansko je svestenstvo izdalo niz javnih rezolucija i protesta. Takve su rezolucije donesene u Sarajevu, Prijedoru, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. U mostarskoj rezoluciji spominjali su se "nebrojeni zlocini, prestupi, zloupotrebe i prisilno prevjeravanje koji su izvrseni i koji se vrse nad pravoslavnim Srbima i drugim nasim sugradjanima". U rezoluciji muslimanskog svestenstva u Banjoj Luci iznesene su prituzbe na pljacku i otimacinu srpske i zidovske imovine. U peticiji koju je pokrenuo Hadzihasanovic, a potpisala je stotina istaknutih sarajevskih muslimana u mjesecu oktobru, osudjeno je nasilje izvrseno nad Zidovima i Srbima i zahtijevala se "sigurnost zivota, dostojanstva, imovine i vjere za sve gradjane". Potkraj te godine Nijemci su izvijestili da su se "znatno pogorsali odnosi izmedju muslimana i drzavne vlasti".42

Istovremeno se zbog akata nasilja koje su Srbi izvrsili nad muslimanima, posebno u Hercegovini, muslimani nisu mogli pridruziti Srbima u pruzanju otpora ustasama. Naprotiv, neki su od njih umjesto toga bili ponukani da stupe u redove ustaske milicije. Bosanski muslimani nisu cak imali ni svoga predstavnika u kraljevskoj vladi u izbjeglistvu, pa nisu mogli osjecati bogzna kakvu lojalnost prema vojnom predstavniku te vlade Mihailovicu. Medjutim, u drugoj polovini 1941. godine, kad je vec bilo lako partizane politicki i vojno razlikovati od cetnika (i kad su partizanski komandanti sprijecili svoje ljude da napadaju muslimanska sela), muslimani su zaista poceli stupati u Titovu vojsku. Prva muslimanska partizanska jedinica tzv. Mujina ceta, osnovana je negdje iza avgusta 1941, a do decembra je prerasla u bataljon. U zimu od 1941. na 1942. godinu, za Titova boravka u Foci, osnovana je jos jedna jedinica muslimanskih mladica, a na pocetku 1942. muslimani su stupali i u partizanske bataljone kraj Zenice i u Hercegovini. U toku te godine osnovane su i druge muslimanske jedinice, a u decembru je formirana "Osma krajiska (muslimanska) brigada" pod komandom Osmana Karabegovica.43 Broj muslimanskih regruta bio je u prvo vrijeme neznatan. U toj ranoj fazi pristupio je komunistima samo jedan istaknuti muslimanski politicar, Nurija Pozderac. Tesko je bilo uvjeriti imame i muftije u Bosni i Hercegovini da je buducnost njihova naroda u ateizmu i komunizmu. Vjerovatno su bili nesto culi o skandaloznom postupanju s islamom u Sovjetskom Savezu u prethodnih dvadesetak godina, pa ih nisu mogli razuvjeriti ni pamfleti koje je izdavala Titova organizacija i u kojima je Sovjetska Rusija bila prikazivana kao cudesna zemlja tolerancije i vjerske slobode.44

Medjutim, u to isto vrijeme, dok su lokalni cetnicki komandanti dopustali svojim ljudima da napadaju muslimanska sela, cetnici su se sluzbeno obracali muslimanima za podrsku. Tako je jedan od cetnickih vodja u Hercegovini Dobrosav Jevdevic zapisao u julu 1942. da treba biti tolerantan prema muslimanima iz taktickih razloga, "iako se ne smije smetnuti s uma da s njima ne moze biti prave sloge".45 Nije bilo vjerovatno ni da ce to smetnuti s uma muslimani u mnogim dijelovima jugoistocne Bosne i Hercegovine, gdje su cetnici i druge lokalne srpske jedinice pobili na tisuce muslimana u zimu sa 1941. na 1942. godinu i u ljeto 1942. godine.

Najveci pokolji su bili u okolici Foce i Cajnica. Najmanje 2000 muslimana pobile su ondje jedinice pod komandom lokalnog cetnickog komandanta Zaharija Ostojica u avgustu 1942., a u februaru 1943. pobijeno ih je vise od 9000, od kojih 8000 starijih ljudi, zena i djece.46

Uspostavljen je uzasan sistem uzajamno pothranjivane mrznje. Sto je vise muslimana pristupalo partizanima, to su vise cetnici smatrali muslimane kao takve svojim dusmanima, a sto su vise cetnici ubijali muslimane, to je vjerojatnije bivalo da ce tamosnji muslimani suradjivati s partizanima, Nijemcima, Talijanima i ustasama protiv cetnika.

Ipak, nije svagdje bilo tako. Na nekim podrucjima cak su i saradjivali muslimani i cetnici. Takva jedna muslimansko-cetnicka skupina u okolici Zenice uputila je u maju 1942. ovakvu poruku Nijemcima: "Uklonite ustase iz Bosne pa cemo mi muslimani i Srbi napraviti ovdje red za dvije sedmice."47 Najaktivniji procetnicki* muslimani bili su dr. Ismet Popovac, koji je bio nacelnik Konjica, Fuad Musakadic, bivsi sef policije u Sarajevu. Popovac je ponudio Mihailovicu da ce za njega regrutovati muslimane. Takvu su ideju zagovarali jos neki prosrpski i antikomunisticki muslimani u vise bosanskih gradova. U decembru 1943. racunalo se da oko 8 posto Mihailovicevih vojnika cine muslimani - mozda njih 4000 ili nesto vise.48

Sam je Popovac predvodio napad kojim je "oslobodjeno" jedno muslimansko selo u januaru 1943. godine. Te su iste godine, medjutim, komunisti zarobili i njega i Fuada Musakadica i strijeljali ih.49

U tom vrtlogu suprotstavljenih sila - koje su sve, valja podsjetiti, vukle porijeklo izvan Bosne - najprirodniji i najomiljeniji kurs za muslimane bio je da osnivaju svoje lokalne odbrambene jedinice i da se nastoje odbraniti od svih napadaca. Takve male naoruzane skupine nikle su po cijeloj zemlji. U oktobru 1942. postojala je i "Muslimanska dobrovoljacka legija" od otprilike 4000 ljudi, koja se borila vise protiv partizana nego protiv cetnika, ali nije vjerovala ni ustaskim vlastima (od kojih je ipak primala oruzje), nego je nastojala pregovarati direktno s Nijemcima.50

Slicna, ali jos samostalnija jedinica nastala je u Cazinskoj krajini u zapadnoj Bosni (nedaleko od Bihaca) u ljeto 1943. godine. Predvodjena bivsim partizanom Huskom Miljkovicem i sastavljena mahom od demoraliziranih nekadasnjih partizana i dezertera iz jedinica lokalne odbrane, ta je jedinica imala osam kompletnih bataljona i gospodarila je velikim podrucjem. Husku Miljkovica nastojali su naizmjence pridobiti za svoju stranu NDH i partizani, ali je on zadrzao distancu i prema jednima i prema drugima sve do februara 1944, kad je sklopio sporazum s partizanima - na sto su ga ubili proustaski pripadnici vlastite vojske.51

Mnogim muslimanskim politicarima cinilo se da je jedino rjesenje za Bosnu neka vrsta autonomije. A jedini nacin da se to postigne bilo je da se obrate direktno Nijemcima, koji su to mogli ostvariti. Nije to bilo puko ozivljavanje starog sna muslimanskih politicara, iako bijase i odjek zahtjeva takvih ljudi kao sto je bio Serif Arnautovic, zahtjeva za autonomijom pod ugarskom vlascu potkraj Prvog svjetskog rata. Bijase to pokusaj da se pronadje prakticno rjesenje za sve nesnosniji polozaj. Odatle je potekao i onaj famozni "Memorandum" koji su bosanski muslimani uputili Hitleru u novembru 1942. i koji je vec spomenut u prvom poglavlju ove knjige. Osim hvalisanja gotskim porijeklom, u njemu se autori gorko zale na ustaske pokolje muslimana i zahtijevaju da se stane na kraj svakoj ustaskoj aktivnosti u Bosni i Hercegovini. Da bi se zemlja zastitila, zatrazeno je odobrenje da se prosiri Muslimanska dobrovoljacka legija, i predlozeno, radi umirenja Nijemaca, da Legija bude pod direktnim njemackim nadzorom.52

Bijase to pomno odvagnut paket prijedloga, ali je vazni zahtjev, autonomija Bosne i Hercegovine, Nijemcima bio neprihvatljiv, jer su znali da bi time nanijeli nepodnosljivu uvredu Zagrebu. Njima je, medjutim, bilo stalo do daljnjeg regrutovanja mladica iz te regije. U decembru je Hitler zapovjedio da se SS divizija Princ Eugen, koja se uglavnom sastojala od pripadnika njemacke manjine iz Rumunjske, prebaci u NDH i popuni ondje svoje redove takodje pripadnicima njemacke manjine. Kad je Hitler u februaru 1943. rekao kako zeli da ta divizija nadzire stvaranje citave jedne nove divizije u Hrvatskoj, Himmler je predlozio da se jedna divizija sastavi samo od muslimana. Prijedlog je prihvacen, usprkos ostrim protestima iz Zagreba.53 Nacelo stvaranja SS divizija od "dobrovoljaca" iz okupiranih zemalja bilo je vec provjereno u praksi. Tako su nastale njemacke divizije u Francuskoj, Belgiji, Nizozemskoj i Danskoj. Muslimanska je divizija postala 13. SS divizija i dobila popuno ime "Handzar divizija" prema tradicionalnom oruzju iz te regije, turskom bodezu koji moze biti zakrivljen kao jatagan.

Regrutovanje je zapocelo u aprilu 1943., a Nijemci su iskoristili boravak u Sarajevu pronjemackog Velikog muftije iz Jeruzalema da pozove muslimansko svestenstvo na suradnju u tom poslu. (Velu muftija El Huseini bio je odavno poznat po svojoj silnoj mrznji na Britance. Nakon Balfourove deklaracije o Palestini 1917. godine pozivao je sve Arape da osnuju arapsko-muslimansko-njemacki savez protiv britanske politike.) Neki od bosanskih muftija i imama pomogli su to regrutovanje, a svaka jedinica u diviziji dobila je mladog muftiju za duhovnoga savjetnika; oficiri su, medjutim, bili gotovo cistokrvni Nijemci.54 Do kraja aprila regrutovano je 12.000 mladica, a divizija je na kraju imala 21.000 boraca. Regrutovanje je vecinom bilo dobrovoljno, samo sto se cini da su mnogi regruti imali prilicno pogresnu predodzbu o svrsi same divizije.55 Opcenito bosanski muslimani su bili razocarani, jer su povjerovali da ce ta divizija braniti njihove gradove i sela, a umjesto toga su u ljeto 1943. upuceni na dugotrajnu vojnu naobrazbu u Njemacku i Francusku, dvije skupine muslimana, iz Sarajeva i Banje Luke, poslane su da pridruze hrvatskim inzenjercima u centru za izobrazbu u Ville-pranche-de-Rouergue, nedaleko od Toulousea. Ondje su, u noci 17. septembra, pod vodstvom muslimana Ferida Dzanica i Hrvata Boze Jeleneka pohvatali svoje njemacke oficire, na brzinu ih osudili na smrt i strijeljali. Namjeravali su pobjeci i pridruziti se francuskom pokretu otpora, ali je jedan oficir digao uzbunu, pa su ih napale njemacke jedinice. Jelenek im je umaknuo, ali su petnaestorica pobunjenika poginula, a jos ih je 141 ubijen u kasnijoj operaciji ciscenja terena. Godisnjica ove pobune slavi se i dan-danas u Villefranche--de-Rouergueu pod malo jednostranim nazivom La révolte des Croates.

Posto je "Handzar divizija" upucena na daljnju izobrazbu u jos dalje mjesto u Sleskoj, u Bosni je nezadovoljstvo sve vise raslo. Bosanski su se muslimani sve cesce tuzili kako ustaske jedinice napadaju njihove ljude. Mnogi su muslimani poceli osnivati lokalne odbrambene jedinice poznate pod nazivom "zeleni kadar". Ta je organizacija imala i svoga politickog vodju, profesora Nesada Topcica, koji se takodje zalagao za autonomiju Bosne i Hercegovine. Slicno je nesto poduzeo i stariji clan Islamskog vijeca u Sarajevu Muhamed Pandza, koji je u novembru 1943. pozvao muslimane da zbace ustaski jaram i osnuju autonomnu bosansku drzavu s jednakim pravima za sve gradjane, bez obzira na vjersku pripadnost. Vijest o njegovu apelu snazno je odjeknula u Handzar diviziji, jer je on bio jedan od predvodnika kampanje za regrutovanje muslimana.57 Istovremeno su, medjutim, muslimani sve vise stupali u partizanske redove, privuceni stvaranjem "Sesnaeste muslimanske brigade", u septembru 1943.58

Nakon visekratnih zahtjeva za povratak Handzar divizije, Hitler ju je najposlije vratio u Bosnu u martu 1943. radi operacija za "odrzavanje mira". Razmjestena je po sjevernoj i istocnoj Bosni (Tuzla, Gradacac, Brcko, Bijeljina i Zvornik), gdje je u proljece i ljeto iste godine izvrsila niz okrutnih odmazdi - ubistava i drugih zlocina - nad srpskim stanovnistvom.59 Ne zna se tacan broj zrtava, ali ih je svakako bilo na stotine, a mozda i na tisuce. Kako je godina odmicala, muslimani su zbog novog razvoja prilika bivali sve spremniji da podijele svoju sudbinu s partizanima. Zbog sve otvorenije suradnje Nijemaca i cetnika, bivali su sve nepovjerljiviji prema Nijemcima, a zabrinjavao ih je i prekid diplomatskih odnosa Njemacke s Turskom.

Tito je postizao sve nove vojne uspjehe, a kad je u septembru osvojio Derventu, postavio je ultimatum svim hrvatskim i bosanskim jedinicama da pristupe partizanima, sto je i ucinilo oko 2000 pripadnika Handzar divizije. Kako su ustase bivale sve bezobzirnije u svojim pokusajima da zastrase muslimansko stanovnistvo smaknucima po kratkom postupku, medju muslimanskim je vojnicima sve vise rasla nesklonost prema NDH. Handzar divizija naglo se raspadala, pa su u oktobru njemacke vlasti u Zagrebu izvijestile Berlin da ta divizija nije vise uopste sposobna provoditi vojne operacije. Pao je apsurdan prijedlog da se osnuje nova divizija, ali od toga nije bilo nista. Na kraju 1944. godine rasformirane su sve SS jedinice koje su nastale u NDH.60

Partizani su osvojili Sarajevo 6. aprila 1945. Za dva-tri tjedna cijela Bosna i Hercegovina bila je u njihovim rukama. Na dan 28. aprila imenovana je "narodna vlada" Bosne i Hercegovine. Vecina se muslimana pomirila sa cinjenicom komunisticke vladavine. Umjesto da ih proguta Hrvatska (ustasko rjesenje) ili Srbija (cetnicki plan), ponudjeno im je nekakvo neodredjeno federalno rjesenje u kojem ce Bosna i Hercegovina i dalje opstati.

Ali, nadasve su se radovali vremenu kada vise nece biti klanja. Racuna se da je oko 175.000 muslimana izgubilo zivote u ratu, sto iznosi 8,1 posto ukupnog naroda. To je veci postotak od postotka Srba koji su stradali u ratu (7,3 posto) i svih drugih naroda osim Zidova i Roma.61

Muslimani su se borili za sve strane - ustase, Nijemce, cetnike, partizane - i bili su zrtve svih zaracenih strana. Mnogi su od njih bili u hrvatskim i njemackim logorima smrti, recimo u Jasenovcu, Buchenwaldu, Dachauu i u Auschwitzu.62

Oni nisu izazvali taj rat, najvise su se borili da se odbrane.

Samo sto ubijanju jos nije dosao kraj.

14 BOSNA I HERCEGOVINA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI 1945.-1989.

Titu se cesto odaje veliko priznanje da je nakon Drugog svjetskog rata donio Jugoslaviji unutarnji mir i pomirenje. Istina je da je mir zavladao, i da su ratne rane malo-pomalo zalijecene. Isto je tako istina da je Tito dobro promislio o usuglasavanju suprotstavljenih zahtjeva jugoslavenskih naroda i pokrajina. Samo sto je Titu ipak vlast bila vaznija od pomirenja, a komunisticka je vlast uspostavljena u Jugoslaviji uz vrlo visoku cijenu. U posljednje je vrijeme najpoznatiji primjer za tu tvrdnju postupanje s razlicitim ostacima protivpartizanskih snaga (i s njima zdruzenim civilima) koji su se u aprilu i maju 1945. bili sklonili u Austriju zaposjednutu Saveznicima sa slovenskim "belogardejcima", s ustasama i domodbranima, te s jednim dijelom crnogorskih cetnika. Britanci su ih na Titov zahtjev izrucili partizanima. Vecina ih je bila pobijena poslije povratka na jugoslavensko tlo.

Racuna se da je gotovo 250.000 ljudi izgubilo zivote u masovnim strijeljanjima, marsevima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine. U izvjestaju jednog americkog sluzbenika o situaciji u Jugoslaviji u februaru 1945. stoji i ovo: "Propaganda i organizovane 'spontane' demonstracije, prisilni rad, samovoljno rekviriranje po kratkom postupku, hapsenja i kaznjavanja te mjere zastrasivanja i suvise podsjecaju ljude na okupaciju."2

Titova tajna policija,* "Organizacija za zastitu naroda" (OZNA), revnosno je zatvarala prave ili izmisljene politicke neprijatelje. Prema Titovim vlastitim rijecima, svrha je OZNE bila da "utjera strah u kosti onima koji ne vole ovakvu Jugoslaviju" - a takvih je bilo vrlo mnogo.3 Medju njima su bili sretnije ruke oni koji su osudjeni na prisilni rad na jednom od mnogih gradilista u zemlji. Njihov su rad dopunjavali strani dobrovoljci koji su radili na "omladinskim radnim akcijama", od kojih je jedna od prvih bila gradnja zeljeznicke pruge Samac-Sarajevo 1947. godine.

Evo sta je o tome napisao neutralan posmatrac: "Auto-put Beograd-Zagreb, jedno od dicnih dostignuca iz tog razdoblja, nisu izgradile samo omladinske radne brigade, kako se trubilo na sve strane, nego je njima obilato pomagala i prisilna radna snaga, napose 'klasni neprijatelji' iz burzoaskih redova, sto je mozda i jedan od razloga sto je auto-put tako lose izgradjen."4

Kad je jednom Staljin 1948. godine iskljucio Jugoslaviju iz Kominforma (organizacije koja je naslijedila Kominternu), jugoslavenski su historicari uskoro poceli iznova pisati historiju Jugoslavije, ne bi li dokazali da je Tito oduvijek vodio nezavisnu, liberalnu i antistaljinisticku politiku. Istina je, medjutim, da je njemu prije raskida sa Sovjetskim Savezom, pa i nekoliko godina nakon toga, uzor koji je vjerno slijedio bila Staljinova politika.5 Cak je i jugoslavenski federativni ustav, proglasen u januaru 1946, bio naprosto vjerna kopija sovjetskog ustava donesenog desetak godina prije toga. U njemu je bila uobicajena mjesavina bombasticnih deklaracija i supljih fraza, prema kojima je, na primjer, svaka republika "suverena", ali nema pravo na odcjepljenje zato sto su narodi Jugoslavije jednom zauvijek odlucili zivjeti zajedno.6 Nije potrebno ni spominjati da se u ustavu uopce nije spominjala Komunisticka partija koja je fakticki drzala svu vlast u svojim rukama. Tito se posluzio metodom uobicajenom u ostalim istocnoevropskim zemljama da Partiju u prvi mah zakamuflira "Narodnom frontom", dok najposlije ne eliminira svaki trag politickog pluralizma.7

Godine 1947. najavljen je izvanredno ambiciozan Petogodisnji plan. Godine 1949, nakon raskida sa Staljinom, silom je preko noci provedena kolektivizacija u poljoprivredi, a posljedica je toga bila da je naglo opala proizvodnja zitarica te je vecim gradovima iduce godine zaprijetila glad.8

Jedna od najtipicnijih karakteristika toga razdoblja staljinisticke politike bila je antireligiozna kampanja. Posebno se grubo postupalo s Katolickom crkvom zato sto je dio njena klera suradjivao s ustasama u Hrvatskoj i Bosni. Neke su crkve unistene, a samostani i sjemenista zatvoreni. Pravoslavna je crkva prosla nesto bolje, iako je u prve tri-cetiri godine izvrsen snazan pritisak na njene institucije. Dio je njena viseg svestenstva saradjivao s kvislinskim rezimom u Srbiji, ali je i nekoliko mladih "naprednih" svestenika sluzilo u Titovoj vojsci kao vojni svestenici. Poticano je osnivanje drustava takvih svestenika u samoj crkvi da bi Komunisticka partija mogla posredno utjecati na crkvu.9

Sto se islama tice, cini se da su novi jugoslavenski vladari drzali da on ima dva ozbiljna nedostatka: prvo, smatrali su (ispravno) da je islam vrsta religije koja ne ukljucuje samo licna uvjerenja nego i drustvene obicaje, i drugo, da je natraznjacka azijatska religija. Osim toga, reklo bi se da vlast zeli nakon rata precistiti neke stare racune, kao sto su se muslimanski aktivisti poslije prisjecali: "Komunisti bi nam u to vrijeme najvece stete i gubitke nanijeli, kad bi njihove vojne jedinice usle u sela. Jednostavno bi sve potencijalne protivnike, mahom ljude na visim drustvenim polozajima i intelektualce za koje se znalo da su vjernici, poubijali bez ikakva sudjenja ili istrage."10

U ustavu iz 1946. godine stajao je, naravno, uobicajeni clan prema kojem ce Jugoslavija postivati Vjerske slobode, a crkva ce biti odvojena od drzave. Medjutim, u praksi je bilo drukcije.

Godine 1946. ukinuti su sudovi islamskog svetog zakona. Godine 1950. donesen je zakon kojim je zenama zabranjeno nositi feredze. Iste godine zatvoren je posljednji mekteb, osnovna skola u kojoj su placenici stjecali temeljno znanje o Kur'anu, a poducavanje djece u dzamijama nije bilo dopusteno. Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini i zabranjeni svi derviski redovi. Prema nekim izvjestajima, muslimani koji su sluzili vojni rok ili radili u takozvanim dobrovoljnim radnim brigadama morali su jesti svinjetinu, a komunisticki su rukovodioci upozoreni da ne smiju davati sinove obrezivati. Ukinuta su muslimanska kulturna i obrazovna drustva "Gajret", "Narodna uzdanica" i druga. Dopusten je rad samo jednoj sluzbenoj (od 1947. godine pod drzavnim nadzorom) islamskoj organizaciji, sa svega jednom, strogo nadziranom medresom skolovanje muslimanskih svestenika. Zatvorena je i muslimanska stampara u Sarajevu i do 1964. godine bilo je zabranjeno izdavati islamske udzbenike u Jugoslaviji. Medjutim, neke od tih mjera potajno su se krsile: i dalje su bili u optjecaju islamski tekstovi, djeca su se poducavala u dzamijama, derviski su redovi djelovali u privatnim kucama, a studentska organizacija "Mladi muslimani" odupirala se kampanji protiv islama sve dok nekoliko stotina njenih clanova nije pozatvarano 1949. i 1950. godine.

Muslimanska je zajednica pretrpjela vec velike stete u ratu: racuna se da je u cijeloj Jugoslaviji unisteno ili tesko osteceno 756 dzamija. Mnoge su od njih lokalnom inicijativom obnovljene, ali je 1950. godine u Bosni i Hercegovini jos bilo 199 dzamija izvan upotrebe, od kojih je jedne trebalo popraviti, a druge su komunisticke vlasti poslije pretvorile u muzeje, skladista ili cak staje. Tijelo koje je upravljalo vakufima bilo je fakticki pod drzavnim nadzorom, pa je bilo prisiljeno da velik dio svoje najvrednije imovine (recimo, prvi moderni blok uredskih zgrada u Sarajevu) prepusti lokalnim vlastima. Mnoga muslimanska groblja pretvorena su u parkove ili gradilista za uredske i stambene zgrade. Istina je da je reis-ul-ulema Causevic bio predlagao nesto slicno prije rata, ali sigurno nije mislio da ce se to uraditi bez pristanka muslimanske zajednice. Posljednji udarac vakufima, ciji je imetak bio vec nakrnjen eksproprijacijom obradive zemlje, zadala je nacionalizacija nekretnina 1958. godine. Tako su nestale velike dobrotvorne zaklade koje su djelovale 400 i vise godina, kao sto je bila zaduzbina Gazi Husrev-begova iz tridesetih godina 16. stoljeca."

Opci uvjeti vjerskog zivota u Jugoslaviji popravili su se nakon 1954. godine, kad je izglasan novi zakon koji je svima zajamcio vjersku slobodu (ponovo) i kojim su crkve stavljene pod neposredni drzavni nadzor. Godine 1956. poceo se intenzivno provoditi program obnove pravoslavnih manastira, dijelom iz turistickih razloga, a dijelom i zato sto su izmedju viseg pravoslavnog svestenstva i drzave uspostavljeni nesto njezniji odnosi.12 Medjutim, opsti sluzbeni stav prema islamu izmijenio se potkraj pedesetih i u sezdesetim godinama iz sasvim osebujnog razloga: jugoslavenska je muslimanska zajednica postala tada orudje Titove toboze "nesvrstane" vanjske politike.

Kao i mnoga druga Titova uopste slavljena dostignuca, bijase politika na koju je on tako reci slucajno natrapao. Posto je (na svoje veliko cudo) bio izbacen iz Kominforma i postao uvelike ovisan o zapadnim kreditima, pomoci i diplomatskom pomaganju, bila mu je potrebna ideologija zbog koje ce se ciniti da je on navlas upao u jako nezgodni polozaj, a ujedno mu omoguciti da drzi na distanci ugodno usluzne zapadne demokracije. Otkrio je to na svom putovanju po Etiopiji, Indiji i Egiptu 1955. godine. Uskoro je nakon toga poceo drzati govore u kojima je osudjivao podjelu svijeta na blokove, a sljedece godine, kad su Jugoslaviju zajednicki posjetili Naser i Nehru, razradio je retoriku pokreta nesvrstanih.13

I Naseru i indonezijskom vodji Sukarnu predstavljen je reis-ul-ulema kad su 1956. godine posjetili Beograd. Iako je sluzbeno tijelo koje je pretstavljalo jugoslavenske muslimane "Islamska vjerska zajednica" dobilo nalog da bojkotuje Svjetski islamski kongres u Karaciju 1952. godine, njegovi su predstavnici uveliko putovali po svijetu i nastupali kao predstavnici muslimana na svim skupovima Treceg svijeta i nesvrstanih zemalja.14 Uskoro je musliman kao vjerska pripadnost postala preporuka svakome ko se nadao napredovanju u jugoslavenskoj diplomatskoj sluzbi. Oko sredine sezdesetih istaknuti muslimanski diplomati iz Bosne i Hercegovine sluzili su u vise arapskih drzava i u Indoneziji, medju njima i sin jednog bivseg reis-ul-uleme.15 Cinilo se da nije vazno sto ti diplomati clanovi Komunisticke partije koji su se uglavnom odrekli svoje religije, glavno je da su se zvali Mehmed, Ahmed i Mustafa.

Pitanje, sta znaci biti musliman u Bosni i Hercegovini - je posrijedi religiozni, etnicki ili nacionalni identitet - nije bilo skinuto s tapeta, usprkos uvjerenju Komunisticke partije Jugoslavije u prvim godinama Titove vladavine da ce se to dogoditi. U cetrdesetim godinama sluzbeni je stav glasio da ce se taj problem malo-pomalo rijesiti sam od sebe, kad se muslimani identifikuju s Hrvatima ili Srbima. Na prvom partijskom kongresu poslije rata utvrdjeno je da se "Bosna ne moze podijeliti izmedju Srbije i Hrvatske, ne samo zato sto Srbi i Hrvati zive izmijesani na cijelom tom teritoriju, nego i zato sto je taj teritorij nastanjen i muslimanima, koji se jos nisu izjasnili u nacionalnom smislu".16 "Izjasnili u nacionalnom smislu" ,znaci ovdje, da se nisu "izjasnili hoce li biti Srbi ili Hrvati".

Na partiju je izvrsen odredjen pritisak da se opredijele za jednu ili drugu nacionalnost. Analiza nacionalne pripadnosti partijskih funkcionara s muslimanskim imenima u prvom jugoslavenskom prirucniku ko je ko (1956.) pokazuje da se 17 posto njih izjasnilo kao Hrvati, a 62 posto kao Srbi - sto je, izmedju ostaloga, znak otkud je puhao vjetar u bosanskom politickom zivotu u to doba.

U popisu stanovnistva 1948. godine muslimani su imali tri opcije: mogli su se deklarirati kao Srbi muslimanske vjeroispovijesti, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti ili kao "nacionalno neopredijeljeni".

To je bosanskim muslimanima dalo priliku da pokazu koliko se skanjuju da budu posrbljeni ili pohrvaceni: 72.000 njih izjasnilo se da su Srbi, 25.000 da su Hrvati, a 778.000 deklariralo se kao "neopredijeljeni".

Pri sljedecem popisu stanovnistva, 1953. godine, ishod je bio slican. Ovaj put je sluzbena politika provodila duh "jugoslavenstva".

"Muslimanstvo" se uopce nije spominjalo u popisu, ali su se ljudi mogli deklarirati i kao "Jugoslaveni, nacionalno neopredijeljeni". U Bosni i Hercegovini bilo je takvih 891.800.(l7)

Sluzbena politika pocela se mijenjati tek u sezdesetim godinama. Nije potpuno jasno kako je do toga doslo. U prvih petnaest-dvadeset godina nakon rata, na visim polozajima u Bosni i Hercegovini dominirali su Srbi. U cetrdesetim godinama bilo je u Komunistickoj partiji Bosne i Hercegovine 20 posto muslimana i 60 posto Srba. Politika bosanske republicke vlade bila je vrlo servilna prema Beogradu, sklona tretirati svoju republiku kao tek nesto vise od obicne pokrajine Srbije. Nakon odlaska Srbina Djure Pucara s mjesta sefa bosanske Partije 1965. godine, taj je stav donekle izmijenjen, a iskljucenjem Aleksandra Rankovica, Titova nemilosrdnog sefa sluzbe sigurnosti iduce godine, doslo je do opsteg ublazavanja politike prema srpskim narodima u cijeloj zemlji. Ali, vec se i prije tih dogadjaja javila tendencija priznavanja bosanskih muslimana kao naroda. Vjerovatno je to bila posljedica dvaju povezanih uzroka: odluke da se stane od politike "integralnog jugoslavenstva" i da se umjesto na pocetku sezdesetih, pojaca samostalnost republika, te zakasnjelog uspona malobrojne elite muslimanskih komunistickih rukovodilaca u partijskom aparatu Bosne i Hercegovine.18*

Prvi znak promjene pojavio se 1961. godine, kad su se ljudi u popisu stanovnistva mogli izjasniti kao "muslimani u etnickom smislu". Zatim je, 1963. godine, u preambuli bosanskohercegovackog ustava, stajalo izmedju ostaloga: "Srbi, Hrvati i muslimani udruzeni u proslosti zajednickim zivotom" - cime se podrazumijevalo, iako nije izrekom receno, da muslimane treba smatrati ravnopravnim narodom.19

Opcenito se drzalo da je to presudan korak, a jedan od odraza te promjene bilo je i to sto je u materijalu pripremljenom za izbore funkcionera u Savezu komunista Bosne i Hercegovine 1965. godine nacionalnost pojedinaca navedena jednostavno kao "Srbin" ili "Hrvat" ili "musliman".20

Ipak, ovo priznavanje muslimana kao nacionalnosti jos nije bilo sluzbeno proglaseno, pa se odredjeni broj akademika i rukovodilaca (pod vodstvom sveucilisnog profesora Muhameda Filipovica i uz pomoc partijskih funkcionera, kao sto je bio Atif Purivatra) i dalje zauzimao da se rijec "musliman" kao oznaka nacionalne pripadnosti pise velikim pocetnim slovom "M", a ne vise kao "musliman" u vjerskom smislu. Ipak, je jos bilo otpora ovom predlogu u Partiji, koja je 1967. iskljucila profesora Filipovica iz svojih redova.

Ali, na kraju je postignut uspjeh, u maju 1968., na sjednici bosanskog Centralnog komiteta, na kojem je izdano priopstenje u kojem je stajalo i ovo: "Praksa je pokazala svu stetnost razlicitih vidova pritisaka... iz ranijeg perioda kad su muslimani oznacavani kao Srbi ili Hrvati u nacionalnom pogledu. Pokazalo se, a to je potvrdila i novija socijalisticka praksa, da su muslimani zaseban narod."21 Ovaj je stav prihvatila i savezna vlada, unatoc zestokim prigovorima u Beogradu srpskih nacionalista medju komunistima kao sto je bio Dobrica Cosic.

I, tako se u popisu stanovnistva 1971. godine prvi put pojavljuje i naziv: "Musliman, u nacionalnom smislu".22

* Ovu tvrdnju treba mozda pojasniti. Nisu se samo muslimanski komunisticki rukovodioci zalagali za priznavanje muslimana kao nacije: i drugi bosanski politicari, recimo Branko Mikulic, Hrvoje Istuk, Dragutin Kosovac i Todo Kurtovic, podupirali su taj potez, koji se smatrao dijelom procesa podizanja statusa Bosne i Hercegovine naspram drugih republika.

Drugi izvor otpora ovom stavu bijase u partijskom rukovodstvu Makedonije. Sami su Makedonci vrlo kasno, 1945. godine, priznati kao narod, pa im se nije svidjala pomisao da bi se i njihova poveca manjina slavenskih muslimana mogla na slican nacin odvojiti od makedonske nacionalnosti.23 Medjutim, upravo nam usporedba s Bosnom omogucuje da uvidimo zasto je bosanska politika, ma koliko cudno izgledala, imala smisla. U slucaju slavenskih muslimana u Makedoniji mozemo govoriti o religiji kao o nekakvom povrsinskom sloju koji se moze oguliti i ispod kojega cemo otkriti etnicki ili nacionalni supstrat. Skinemo li taj islamski sloj, ostat ce nam Slaven koji se moze proglasiti "Makedoncem" prema kriterijima zajednickog jezika i historije. Ali, u slucaju bosanskog muslimana, kako cemo prozvati preostali supstrat? Mozemo ga proglasiti "slavenskim" ili "bosnjackim", ili ga mozemo proglasiti "srpsko-hrvatskim", ali bilo bi pogresno proglasiti ga srpskim-hrvatskim, i to iz dva razloga.

Prvo, zato sto u doba prije islamizacije nije bilo tako odredjenog "srpskog" ili "hrvatskog" identiteta kao danas, pa ne bismo mogli govoriti o "Srbima muslimanske vjeroispovijesti" u tom smislu da su mu preci bili Srbi prije nego sto su postali muslimani.

A drugo, kad su se bosanski krscani, vrlo kasno, poceli izjasnjavati kao Srbi ili Hrvati, bilo je to samo na temelju religije. (Stoga se i potomci madjarskih ili njemackih doseljenika katolicke vjere koji su u Bosnu i Hercegovinu dosli za vrijeme Austro-Ugarske deklariraju sad kao "Hrvati", a potomci rumunjskih Roma pravoslavne vjere kao "Srbi".)24

Vidjeli smo vec kako su mnogi bosanski pravoslavci zacijelo potekli od srpskih doseljenika ili Vlaha, ali je toliko priljeva i odljeva naroda bilo, kao i prelazaka na drugu vjeru, da vrlo malo pojedinaca mogu stvari sasvim sigurni kakvo im je zapravo etnicko porijeklo. Stoljecima su te dvije vrste bosanskih krscana imale isti jezik, povijest i zavicaj - sto ce reci da je u najvaznijim aspektima supstrat koji lezi ispod njihova vjerskog identiteta jedan te isti.

Drugim rijecima, kad su bosanski pravoslavci i katolici potkraj 19. i na pocetku 20. stoljeca poceli sami sebe nazivati prema etnickim etiketama Srbima i Hrvatima, bijase to umjetan potez.

Vidjeli smo da je historijski razumljivo sto su to ucinili. Ali, kad su jednom povukli taj potez, bilo je neminovno da i muslimani povuku logican potez, to jest da se vjerski ocituju kao muslimani, a da svoj etnicki supstrat nazovu bosnjackim.

Posljedica bi svega toga bila da "Bosnjak" bude trece ime uz "Srbina" i "Hrvata" - sto bi bilo isto kao i upotreba rijeci "Musliman", samo sto bi jos vise podrivalo jedinstvo, jer se sad bar sve tri grupacije mogu nazivati bosnjackim Muslimanima, bosnjackim Srbima i bosnjackim Hrvatima.

Pokretacka snaga priznavanja muslimana kao naroda potkraj sezdesetih i na pocetku sedamdesetih nije bio islamski vjerski pokret. Dapace, predvodnici su bili komunisti i drugi sekularizirani muslimani koji su zeljeli da se muslimanski identitet u Bosni i Hercegovini razvije u nesto jos izrazitije nereligiozno. U tom se razdoblju mogu pratiti u Bosni i Hercegovini dvije posve razlicite tendencije: ovaj pokret svjetovnog "muslimanskog nacionalizma" i zasebno budjenje islamske vjere.25

Najpoznatiji plod ovog potonjeg budenja poslije je postala rasprava koju je napisao (ali ne i objavio) potkraj sezdesetih godina Alija Izetbegovic pod naslovom Islamska deklaracija.26

Argumenti Izetbegoviceve rasprave (o kojoj ce biti vise rijeci u sljedecem poglavlju) ne samo sto su se razlikovali od argumenata politicara kao sto je bio Purivatra, nego su bili sasvim suprotni. Izetbegovic se nije bavio problemima Bosne i Hercegovine, nego polozajem islama u svijetu, pa je pisao o nacionalizmu kao sili koja podvaja narode i o komunizmu kao neadekvatnom drustvenom poretku.

Ovo antikomunisticko vjersko budenje bijase u pocetku beznacajan fenomen, iako je bosanskim muslimanima Titova "nesvrstana" politika omogucila da uspostave kontakte sa sirim muslimanskim svijetom i time potaknu proucavanje islamske teologije u Bosni i Hercegovini. U sedamdesetim je godinama jos vise Bosnjaka moglo studirati na arapskim sveucilistima, a godine 1977. osnovan je cak i Fakultet islamske teologije (uz financijsku potporu Saudijske Arabije) na Univerzitetu u Sarajevu.27

Takav je razvoj bio daleko od onoga za sto su se zauzimali ljudi kao Purivatra. Oni su bili zaokupljeni cinjenicom da muslimani u Bosni i Hercegovini nisu dovoljno zastupljeni u komunistickom upravnom aparatu republike, i da njihova republika kao cjelina ima nekakav nizi status od ostalih republika u Jugoslaviji. Drzali su da taj nepravedan stav prema njima potice otuda sto Bosna i Hercegovina nije nastanjena samo jednim odredjenim narodom, nego tek dijelovima drugih dvaju naroda (Srbima i Hrvatima) i jednim "nenarodom". U ovoj je analizi bilo mnogo istine.

Bosna i Hercegovina zaista nije uzivala status kakav je zasluzivala u jugoslavenskom federativnom sistemu i u ekonomskom je razvoju sve vise zaostajala za svojim mocnijim susjedima. Doslo je bilo doduse do krakotrajnog procvata ekonomije nakon raskida s Kominformom 1948. godine, kad je Tito, zabrinut zbog mogucnosti sovjetske invazije, odlucio smjestiti tvornice oruzja i druge strateski vazne opreme u nedostupnije dijelove Bosne i Hercegovine. Ali, taje faza planiranja ubrzo prosla, a nakon nje je Bosna i Hercegovina ostala s necim sto je jedan analiticar opisao kao "nove (i cesto nedovrsene) tvornice izgradjene u totalnoj izolaciji od trzista, prometnica i kvalifikovane radne snage".28

U pedesetim i sezdesetim godinama Bosna i Hercegovina je, prema ostalim dijelovima Jugoslavije, stagnirala i zaostajala, tako da joj je drustveni proizvod po glavi stanovnika pao sa 79 posto od jugoslavenskog prosjeka 1953. godine na 75 posto 1957. godine, i na 69 posto 1965. godine. Godine 1961. veci dio Bosne i Hercegovine sluzbeno je proglasen privredno nerazvijenim. Od svih jugoslavenskih republika, Bosna i Hercegovina imala je najnizu stopu ekonomskog rasta za cijelog razdoblja od 1952. do 1968. godine. Nacionalni dohodak Bosne i Hercegovine, koji je 1947. godine bio za 20 posto nizi od jugoslavenskog prosjeka, pao je do 1967. godine na 38 posto ispod jugoslavenskog prosjeka.29

Drustvena statistika govori nesto slicno otkrivajuci probleme koji su djelomicno bili simptomi ekonomske zaostalosti, a djelomicno i njeni uzroci. Na pocetku sedamdesetih Bosna i Hercegovina imala je najvisu stopu smrtnosti novorodencadi u Jugoslaviji osim na Kosovu, najvisu stopu nepismenosti (opet osim na Kosovu), najvisi postotak ljudi koji su zavrsili samo tri razreda osnovne skole (osim na Kosovu) i najnizi postotak ljudi koji zive u gradovima (osim na Kosovu). Isto je tako imala najvisu stopu migracije unutar same Jugoslavije - otprilike po 16.000 ljudi godisnje u pedesetim i sezdesetim godinama. Vecina su tih migranata bili Srbi koji su odlazili zivjeti u Srbiju.30 Djelomicno su i zato Muslimani oko sredine sezdesetih prestigli Srbe u Bosni i Hercegovini kao najbrojniji narod.

Priznavanje muslimanske nacionalnosti potkraj sezdesetih odigralo je odredjenu ulogu u budenju republickog ponosa koji je pripomogao da se pokrene bosanska ekonomija. Nekoliko promjena u saveznom ustavu u tom razdoblju, zapocetih novim ustavom 1963. godine i dovrsenih formulisanjem novih ustavnih odredbi 1974. godine, otvorile su sire mogucnosti za vodjenje politike razvoja u pojedinim republikama. U sedamdesetim godinama bosanske su vlasti financirale nekoliko grandioznih industrijskih projekata i podizanje novih neboderskih naselja u vecim gradovima. Godine 1980. jedan je posmatrac zabiljezio da Sarajevo "izgleda kao jedno golemo gradiliste javnih radova. Obnavljaju se gradski vodovod i kanalizacija, glavne su ulice u sredistu grada prekopane i popravljaju se, tramvajska se pruga zamjenjuju sirim kolosijekom" i tako dalje.31 Neposredan razlog svih takvih djelatnosti u glavnom gradu Bosne bijahu, naravno, Zimske olimpijske igre koje su se ondje imale odrzati 1984. godine. Ali, taj novi razvoj bio je tek najdramaticniji primjer one vrste radova koji su se obavljali u mnogim dijelovima republike, mahom uzajmljenim novcem.

Tendencija decentralizacije Jugoslavije, koja je dosegnula vrhunac u ustavu iz 1974. godine, ipak je vise problema stvarala nego rjesavala. Nacelo zasebnih nacionalnih politickih identiteta uvazeno je tek toliko da probudi apetit za jos vise slicnih mjera. Povijest nas uci da federacije razlicitih nacionalnih entiteta mogu uspjesno funkcionisati samo ako su zasnovane na istinskom demokratskom politickom poretku, a u komunistickoj Jugoslaviji nije bilo tako, jer je u njoj svaka teznja za vecom nacionalnom autonomijom nuzno morala upiti kao bugacica sva ona gorka politicka nezadovoljstva koja su kolala po citavom sistemu. Lako je uvjeriti jedan narod da ga drugi narod ugnjetava ili izrabljuje, kad je cijeli politicki sistem u kojem su oba naroda zatvorena nedemokratski i u stvari ugnjetavacki. A, prirodni je rasadnik svih vrsta nezadovoljstva slaba ekonomija koja ne funkcionise - sto je takodje bilo zajamceno jugoslavenskim komunistickim sistemom. Zapravo je ekonomija opcenito sve slabije funkcionisala zbog mjera koje su u sezdesetima i sedamdesetima preduzete radi decentralizacije, jer su se u republikama sve cesce udvajali industrijski kapaciteti i planovi infrastrukture. Najgora je ona vrsta konkurencije koja se javlja, kad konkurenti djeluju uz pomoc kredita i dotacija dobivenih politickim sredstvima, i kad sama konkurencija nije podlozna pravoj trzisnoj utakmici.

Od sredine sezdesetih do kraja osamdesetih probudile su se mnoge nepreboljene nacionalne pizme, od kojih su jedne mahale valjanijim opravdanjima nego druge. Najvise je to uzelo maha u Hrvatskoj i Srbiji. Potkraj sezdesetih poceo se odredjen broj razlicitih hrvatskih prituzbi i nezadovoljstava zgusnjavati: prituzbe na razvoj sluzbene verzije srpskohrvatskog jezika u kojoj su prevladavali srpski oblici rijeci, prituzbe na uticaj koji su beogradske banke imale na turisticku privredu Dalmacije i na niz drugih ekonomskih i demografskih problema.32 Taj pokret, koji je inzistirao na pravima Hrvatske i koji se udruzio s kampanjom za daljnju liberalizaciju jugoslavenskog politickog sistema, postao je na Zapadu poznat pod nazivom "Hrvatsko proljece". Pokret je bio prvenstveno uperen protiv Srba, ali je prenio borbu i na bosanskohercegovacko tlo.

Godine 1971. jedan hrvatski list objavio je analizu nacionalne pripadnosti svih rukovodilaca u upravnom aparatu Bosne i Hercegovine, iz cega se moglo razabrati da Hrvati nisu ni priblizno zastupljeni na tim polozajima koliko bi morali biti. Premda ih je bilo vise od 20 posto od ukupnog broja naroda, jedva da je bilo njihovih predstavnika na tako vaznim polozajima u javnim medijima kao sto su bili direktori i urednici Radija i televizije Sarajevo; svi su predsjednici sudova bili Srbi, a ni jedan od upravnika raznih republickih ustanova nije bio Hrvat. Istaknuti bosanski politicari, recimo Hamdija Pozderac, izjavili su na to da nije vazno koje je narodnosti neki javni sluzbenik, pod uslovom da radi za dobro citave Bosne i Hercegovine.33

Ali, suparnistvo izmedju hrvatskih i srpskih nacionalista u brizi za Bosnu i Hercegovinu bilo je vec uzelo previse maha, da bi se moglo usutkati takvim floskulama. Srpski drugorazredni knjizevnik Josip Pokozovac objavio je vec 1969. godine knjigu u kojoj je ustvrdio da su svi stanovnici Bosne (pa cak i Dalmacije) "zapravo" Srbi. Kako su takvi sporovi u sedamdesetim godinama vrcali na sve strane, hrvatski i srpski nacionalisti poceli su otvoreno govoriti o tome, kako bi trebalo dijelove "cistog nacionalnog" teritorija Bosne i Hercegovine pripojiti Hrvatskoj, odnosno Srbiji.34 Nije se uopste pokusavalo dokazati da je politika bosanskih vlasti bila izrazito protivhrvatska ili protivsrpska u tom razdoblju. Sasvim su dovoljni bili puki statisticki dokazi o ugnjetavanju na jednoj strani, i krivotvorenje nacionalne historije na drugoj. Jedina je posljedica ovakvih statistickih argumenata na razvoj situacije u Bosni i Hercegovini bilo nespretno uvodenje "nacionalnog kljuca", tako da je po jedan predstavnik svakog naroda morao biti izabran na svim javnim funkcijama - jos jedan neznatan prilog daljnjoj ekonomskoj i administrativoj sklerozi.

Na kraju se pokazalo da je srpski nacionalizam razorniji. Srbija je naoko imala manje razloga od ostalih jugoslavenskih republika da bude nezadovoljna u prvih dvadeset godina komunisticke vladavine. Zemljom se opet upravljalo iz Beograda, Srbi su dominirali u Partiji i oruzanim snagama, a oni koji su prezivjeli cetiri ratne godine, imali su snazan osjecaj da je Srbija moralno superiornija Hrvatskoj. Ali, Tito 1945. godine nije dao Srbiji onakve teritorijalne nagrade kakve se obicno daju ratnim pobjednicima. Cjelokupni teritorij jugoslavenske Makedonije postao je zasebna republika. Iako su u njoj Srbi bili u manjini, srpska ju je vojska bila osvojila u Balkanskim ratovima 1912. i 191.3. godine i pripojila Kraljevini Srbiji pod izmisljenim imenom "Juzna Srbija". Zato su tu promjenu 1945. godine srpski nacionalisti smatrali otimacinom srpskog teritorija. Sjeverna pokrajina Vojvodina, u kojoj su Srbi sacinjavali manje od 50 posto stanovnistva, postala je dio Kraljevine Jugoslavije 1918. godine. Tito joj je dao status "autonomne pokrajine" u sklopu Srbije. Neki su Srbi i to smatrali protivsrpskim cinom, premda Vojvodina nije nikad bila dio same Srbije. Pa i Kosovo, na kojem su Albanci bili u vecini i koje je Srbija takodje osvojila 1912. i 1913. godine, Tito je proglasio "autonomnom pokrajinom" u sklopu Srbije. Te su promjene pekle mnoge Srbe i pretezale u njihovim glavama nad teritorijalnim ustupkom koji im je Tito ucinio kad je Srbiji pripojio Srijem, poveci istocni vrsak hrvatskog teritorija. (Tito nije nista mijenjao na povijesnoj granici Srbije i Bosne, koja je ostala kakva je bila u otomanskom i austrougarskom razdoblju.)

Sazrele su bile prilike za teoriju urote prema kojoj je Tito, poluhrvat i poluslovenac, svjesno radio protiv povijesnih interesa Srbije. Takvi su osjecaji uzeli jos vise maha u sezdesetima i na pocetku sedamdesetih, kad su cestim izmjenama i dopunama saveznog ustava Vojvodina i Kosovo dobivale sve vecu i vecu upravnu autonomiju - sve dok u ustavu 1974. godine nisu stekle neke (i ako ne sve) kompetencije republika, pa i pravo da imaju predstavnike u svim glavnim saveznim tijelima. Nakon pada Titova sefa sluzbe sigurnosti Aleksandra Rankovica (1966. godine), koji je na Kosovu vladao zeljeznom rukom (a, s njim je pao i veci broj srpskih rukovodilaca), situacija se dramaticno izmijenila. Najprije je uslijedila protivakcija Albanaca protiv Srba na Kosovu, s antisrpskim izgredima i drugim aktima nasilja, a onda nagla "albanizacija" cijele pokrajine, za koje su Srbi na Kosovu postali neugodno svjesni svoga statusa kao neznatne manjine u pokrajini. Na tisuce Srba odselilo se iz pokrajine u samu Srbiju. Neki su od njih bjezali, jer su se osjecali ugrozeni, ali su mnogi trazili bolji posao i sudjelovali u onoj opcoj plimi naroda s periferije prema maticnoj zemlji, koja je, kao sto smo vidjeli, zahvatila i bosanske Srbe u to doba.35

Situacija na Kosovu, koja je na pocetku osamdesetih dostigla stanje permanentne krize i vojne okupacije, postala je glavno zariste budenja srpskog nacionalizma. Vec 1968. godine srpski nacionalisti medju komunistima, na primjer Dobrica Cosic, tuzili su se na zaokret politike na Kosovu nakon Rankoviceva pada. "Svjedoci smo cinjenice kako cak i medju srpskim narodom ponovo svijetli stari historijski cilj i nacionalna ideja - ujedinjenje srpskog naroda u jednu drzavu," napisao je tada.36 Zbog te tvrdnje, koja je formulisana kao upozorenje, ali je iskazana u duhu prijetnje, Cosic je bio iskljucen iz Centralnog komiteta. Nije slucajno sto se on isto tako zestoko suprotstavio predlogu da bosanski muslimani dobiju status naroda. Buduci da su kosovski Albanci vecinom muslimani, antiislamski osjecaji bivali su sve vaznija karakteristika srpskoga nacionalizma. Time je odavno bila prozeta i srpska knjizevna bastina, ali se sada to izrazavalo u mnogo zescoj formi, recimo u izrazito antimuslimanskom romanu Noz, koji je na pocetku osamdesetih objavio radikalni nacionalist Vuk Draskovic.37 Srpska pravoslavna crkva takodje je uocila priliku da probudi osjecanje vjerskog identiteta u knjizevnoj i politickoj kulturi zemlje. Zapravo i srpsko opsesivno svojatanje Kosova donekle pociva na cinjenici da se u toj pokrajini nalaze neki od najstarijih manastira i crkava srpskog pravoslavlja, pa i sama patrijarsija.

Budenje pravoslavlja pratilo je i budenje zanimanja za zabranjenu temu cetnistva u Drugom svjetskom ratu. I, bas kao sto su - ili upravo zato sto su - komunisti osudjivali sve cetnike odreda kao fasisticke kolaboracioniste, tako je i sad reakcija srpskih nacionalista bila da ih podjednako nekriticki hvale. Rezim je imao razloga pozaliti sto je predugo branio objektivno historijsko proucavanje ratnih zbivanja. Godine 1985. objavio je Dobrica Cosic roman u kojem je suosjecajno portretirao cetnickog ideologa Dragisu Vasica. Iste je godine knjiga historicara Veselina Djuretica o cetnistvu predstavljena na promociji koju je priredila Srpska akademija nauka. Taj je dogadjaj bio vazna prekretnica, signal da kulturne vlasti u Beogradu mogu sada otvoreno ocitovati srpski nacionalizam.

U januaru iduce godine dvije stotine istaknutih beogradskih akademika i knjizevnika potpisalo je peticiju u kojoj se histericno govorilo o "albanskoj agresiji" i "genocidu" na Kosovu. Sve stare srpske pizme izbile su na povrsinu, pa se u peticiji kukalo kako se "vec decenijama vodi montirani politicki proces srpskom narodu i njegovoj historiji."38

Poslije je, te iste godine, Srpska akademija nauka (ili barem jedan njen odbor u kojem se zna da je bio i Cosic) srocila "Memorandum", u kojem je kukanje nad Kosovom bilo povezano s otvorenom optuzbom da je Titova politika isla za slabljenjem Srbije. Nacionalizam je navodno "dosao odozgo". Dakako da to nije bila aluzija na srpski nacionalizam, koji su autori tog spisa zeljeli posto-poto raspiriti sa svoga visokog mjesta, nego na nacionalne identitete Hrvata, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i Muslimana. Memorandum je tvrdio da je u Hrvatskoj na djelu mracan program asimilacije kojem je cilj pohrvacivanje Srba, a bilo je i prituzbi na racun toga sto srpski pisci u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini ne pripadaju vise srpskoj knjizevnosti, nego "crnogorskoj" i "bosanskohercegovackoj".

Temeljni je argument "Memoranduma" da je srpski narod u cijeloj Jugoslaviji neka vrsta primarnog entiteta, koji ima jedinstveni niz prava sto nadilaze sve obicne politicke i geografske podjele. "Pitanje cjelovitosti srpskog naroda i njegove kulture u citavoj Jugoslaviji postavlja se kao sustinsko pitanje za opstanak i razvoj tog naroda."39 Upravo ce teznja za tom "cjelovitoscu" na kraju upropastiti Jugoslaviju, povlaceci za sobom i propast Bosne i Hercegovine.

Uz takvu drustvenu klimu koja se razvijala u Srbiji u sedamdesetim i osamdesetim godinama, u republickoj je vlasti u Bosni i Hercegovini sve vise rasla osjetljivost prema svakom izrazavanju muslimanskog vjerskog budenja koje bi moglo imati i politicke reperkusije. Valja napomenuti da bosanska republicka vlada nije djelovala u novom duhu srpskog antimuslimanskog nacionalizma. Naprotiv, nastojala se i dalje drzati sluzbene komunisticke politike koja je tezila za konacnim pretapanjem svih vjerskih elemenata u nacionalni identitet. Stoga je bila isto toliko zabrinuta zbog bilo kakvih znakova vjerski motivirane politike medju Muslimanima koliko i zbog nove sprege nacionalizma i pravoslavlja medju Srbima, znajuci da svaki rast prvog fenomena moze samo jos vise pothraniti onaj drugi. Muslimansko je svestenstvo u Bosni i Hercegovini sve otvorenije kritikovalo komunisticki drustveni poredak. Nakon Iranske revolucije 1979. godine pricalo se da su videne slike ajatolaha Homeinija u prozorima bosnjackih kuca, sto je izazvalo poseban val uznemirenosti. Premda je upravo njihova "nesvrstana" politika prenula islam iz mrtvila u Bosni i Hercegovini i omogucila mu kontakte s ostalim muslimanskim svijetom, vlasti su odlucile djelovati protiv svakog znaka daljnjeg porasta popularnosti islamske vjere. Godine 1979. komunisticki knjizevnik, Musliman Dervis Susic, zamoljen je da u sarajevskom dnevniku oslobodjenje objavi niz izvadaka iz knjige koju je upravo pisao i u kojoj je raskrinkao suradnju visih muslimanskih svestenika s ustasama i Nijemcima u Drugom svjetskom ratu. Kad je Susica zbog toga napalo sluzbeno glasilo islamske zajednice Preporod, u njegovu je odbranu ustao jedan od vodecih tumaca sluzbene politike prema religiji Fuad Muhic, profesor na Univerzitetu u Sarajevu. U polemiku se ukljucio i najstariji komunisticki politicar medu Muslimanima Hamdija Pozderac, javno se u vise navrata okomivsi na ono sto je nazvao "panislamizmom".4

Pod takvim je okolnostima primijenjena najpoznatija ostra mjera protiv muslimanskih aktivista u Bosni: sudenje u Sarajevu 1983. godine trinaestorici optuzenih za "neprijateljsku i kontra-revolucionarnu djelatnost s pozicija muslimanskog nacionalizma". Glavni je optuzeni bio Alija Izetbegovic, pravnik i sluzbenik u upravi gradjevnog odjela bosanskih zeljeznica, koji je svoju Islamsku deklaraciju bio napisao jos prije 13 godina. On i trojica ostalih optuzenih bili su nekad clanovi organizacije "Mladi muslimani" koja se suprotstavila komunistickim napadima na islam na kraju Drugog svjetskog rata. To su im isceprkali iz proslosti i optuzili ih za ozivljavanje "teroristicke" organizacije. Izetbegovica su jos optuzili, kao pride, da se zauzimao za uvodjenje parlamentarne demokracije zapadnog tipa. Glavni je dokaz bio tekst Islamske deklaracije koji je, po misljenju javnog tuzitelja, bio manifest sastavljen u prilog stvaranju etnicki ciste islamske drzave u Bosni i Hercegovini.

Izetbegovic je istakao da u tom tekstu nema ni rijeci o stvaranju etnicki ciste Bosne i Hercegovine, dapace, da se u njemu uopce ne spominje Bosna i Hercegovina, ali takvi detalji nisu sprijecili sud da ga osudi na 14 godina zatvora, i da mu tek na ulozeni priziv kaznu snizi na 11 godina.41

Ovo je sudenje zastrasilo muslimanske vjerske aktiviste i na neko vrijeme ucvrstilo pozicije muslimanskih komunistickih rukovodilaca, recimo Hamdije Pozderca, koji je bio za muslimanski nacionalni Identitet dok je god taj identitet u stvari svjetovne naravi. Ali, uskoro je ovom obliku muslimanske politike opet zadao tezak udarac spektakularni poslovni skandal zbog kojeg je i Pozderac pao. U skandal je bilo umijesano poduzece Agrokomerc u zapadnoj Bosni, koje je izraslo ondje iz farme peradi u sezdesetim godinama. Pod vodstvom svoga karizmaticnog direktora, Fikreta Abdica, Agrokomerc se toliko razvio da je 1987. zaposljavao 13.000 ljudi u tom kraju i uvrstio se medu 30 najvecih preduzeca u Jugoslaviji. Tajna je njegova uspjeha bila u tome sto je izdao mjenice uz visoke kamate bez ikakvog jamstva - sto je bilo u redu, dok je god mjesna banka zirirala mjenice svojim sluzbenim zigom. (Navodno je banka posudila zig Agrokomercu da se ne bi morale mjenice neprestalno nositi u banku.) To je bio prilicno tipican primjer onoga sto se zbivalo u Jugoslaviji. Jedino su bili neuobicajeni razmjeri same transakcije jer je vrijednost mjenica iznosila oko 500 miliona dolara. Poslije je jedan beogradski bankarski strucnjak rekao: "Svi su direktori banaka i politicari morali znati da Agrokomerc trosi iznad svojih mogucnosti. Ono sto je radio Abdic rade i svi ostali. On je jedino pogrijesio sto je prekardasio." Isto su tako svi znali da su s tim preduzecem bili povezani clanovi bosanske vlade, pa i Pozderac, ciji je brat Hakija bio na platnoj listi Agrokomerca kao strucni savjetnik. Sam je Abdic bio clan Centralnog komiteta Bosne i Hercegovine, ali je uskoro smijenjen. Pozderac je bio na mnogo istaknutijem polozaju potpredsjednika Jugoslavije. Na kraju je podnio ostavku, iako je i dalje tvrdio da je nevin.42

Abdic je bio posebno omiljen medju obicnim muslimanskim svijetom, koji je drzao da se on svojski trsio da osigura zaposljavanje i blagostanje vrlo siromasnom kraju Bosne. Mnogi su od njih bili uvjereni da je afera izmisljena u Beogradu kako bi se naudilo najistaknutijim muslimanskim politicarima. Sam je Pozderac bio upravo na redu da postane predsjednik Jugoslavije, a predsjedavao je i ustavnoj komisiji koja je pripremala novu reviziju ustava, za koju su u Beogradu vjerovali da ce donijeti "antisrpske" izmjene. Pozderac je u svakom slucaju morao podnijeti ostavku pod pritiskom srpskih novina, napose Borbe. Posljedice te afere bile su katastrofalne za ekonomiju cijelog tog kraja zapadne Bosne u kojem prevladava muslimansko stanovnistvo.

Citava je ta epizoda dvojako simbolizirala depresiju koja je sredinom osamdesetih zavladala u Bosni i Hercegovini, pa i u cijeloj Jugoslaviji. Ponajprije je doslo do opceg kraha rasklimanog ekonomskog sistema koji je mogao cvjetati samo zahvaljujuci stranim kreditima. Zemlja je bila puna gigantskih tvornica koje bi poslovale s gubikom cak i da nisu morale otplacivati dugove s kamatama. Tako je, recimo, u Zvorniku u istocnoj Bosni podignuta najveca tvornica aluminija u Evropi, sa 4000 zaposlenih. Izgradjena je na tom mjestu uz pomoc stranih kredita da bi preradjivala lokalni boksit, a kad je vec pocela raditi, otkriveno je da taj boksit nije dovoljno dobre kvalitete, pa su 1987. godine poceli uvoziti boksit iz Afrike."43

Cijeli komunisticki ekonomski sistem - koji nije bio "samoupravljanje" nego naprosto lose gospodarenje - bio je u stanju agonije, s naglim i stalnim opadanjem realnih zarada i porastom izostanka s posla i strajkova. Kad je za predsjednika savezne vlade 1986. godine imenovan hrvatski rukovodilac iz Bosne Branko Mikulic, on je obecao da ce provesti dalekosezne ekonomske reforme i oboriti stopu inflacije na 20 posto. Uvedene su neke stroge mjere stednje koje su pridonijele opcoj nepopularnosti vlade i federativnog sistema, ali glavne strukturne reforme nisu nikad provedene u djelo, a vlada je umjesto toga mjesecima raspravljala o tome da li treba povecati pravo privatnika na deset zaposlenih ili ne treba.

Dotle je 1987. godisnja inflacija porasla na 120 posto, a 1988. na 250 posto. Do kraja te godine dug Jugoslavije stranim kreditorima porastao je na 33 milijarde dolara, od kojih je oko 20 milijardi trebalo vratiti Zapadu u cvrstoj valuti.44 Na taj nacin dugogodisnje nasljedstvo Titove ekonomske politike dovelo je do toga da je stanovnistvo bivalo sve nezadovoljnije i siromasnije - sto je bila idealna prilika za demagoge da se prihvate posla i izazovu u politici opcu kivnost.

Afera Agrokomerc je postala simbolom stanje u kojem se Jugoslavija opcenito nalazila i onim sto je otkrila o klasi visokih komunistickih rukovodilaca. Decenijama su u toj zemlji vladale lokalne dinastije, politicke porodice koje su se dobro snasle u ratu i vrlo rano zauzele pozicije s kojih su mogle razapeti oko sebe mreze licnih pokroviteljstava. Oni koji su se borili na strani partizana mogli su ocekivati da ce do kraja zivota uzivati s Titom plodove moci. (Evo o tome i jednog jugoslavenskog vica: "Koja je razlika izmedju Jugoslavije i Amerike?" Odgovor: "U Americi radis cetrdeset godina da bi cetiri godine bio Predsjednik, a u Jugoslaviji se boris cetiri godine i onda si Predsjednik cetrdeset godina.") Porodica Pozderac bila je najistaknutiji takav primjer u Bosni. Otkako je najstariji brat Nurija pristupio Titovim partizanima 1941. godine, politicka je buducnost cijele porodice bila zbrinuta. Isto je tako uspjesno trgovao svojim ratnim zaslugama i istaknuti srpski politicar u Bosni i Hercegovini u sedamdesetima i osamdesetima Milanko Renovica, jer je bio jedan od rijetkih Srba medju partizanima u izrazito cetnickom kraju.**

Ovaj se sistem poklapao sa srednjovjekovnom vlastelom koja su na svim zivotnim podrucjima imala svoju mrezu uticaja i pokroviteljstava kojima su zaduzivali pojedince. U svojoj najblazoj formi, taj je sistem mogao pomoci i zastititi pojedince koji su to i zasluzivali, ali je u svojoj osnovi bio korumpiran. Osim toga, izazivao je i stagnaciju, jer je trebalo da se generacija koja se borila u ratu napokon povuce u mirovinu, a nije se povlacila. Nova generacija koja se visoko popela u poratnoj komunistickoj hijerarhiji borila se necasnim metodama za prevlast, a opca politicka stagnacija i ekonomsko nazadovanje omogucavali su joj da lakse makne one koji su bili iznad nje. Gotovo su svi obicni Jugoslaveni bili razocarani. Mnogi su se stoga i povukli iz politickog zivota. Na konferenciji Saveza komunista Bosne i Hercegovine 1987. godine glavna je zalopojka - pomalo stidljivo izrazena - glasila: "Sve vise jaca tendencija medju mladima prema pasivnosti, ravnodusnosti i neutralnosti, sto je sve odraz njihova nezadovoljstva trenutacnim stanjem."45 Medjutim, kako je ekonomija i dalje propadala, drugdje su u Jugoslaviji dolazile do izrazaja i snaznije emocije.

** Ovo spominjanje porodica Pozderac i Milanka Renovice ne treba shvatiti tako kao da postoji neki odredjeni paralelizam medju njima. Pozdercevi su bili dobro poznata i stara, ugledna porodica; vecina ljudi (ne samo muslimani i komunisti) smatrala je njihove nazore izrazito probosanskim. A, Milanko Renovica je postao savjetnik u stabu Radovana Karadzica.

U julu 1988. na tisuce tvornickih radnika demonstriralo je protiv strogih mjera stednje Mikuliceve vlade. Poslije su tog istog ljeta izbile masovne demonstracije protiv lokalnih partijskih glavesina u Vojvodini i Crnoj Gori, cime su na kraju, u oktobru 1988. i julu 1989., iznudjene ostavke svih clanova i jednog i drugog Politbiroa. Sav je taj pritisak vrlo pomno organizovao i izvrsio novi vodja srpskih komunista Slobodan Milosevic, koji je zatim uspio i zamijeniti sve te partijske funkcionere svojim ljudima. Milosevicu je zapravo poslo za rukom lukavo iskoristiti za svoje ciljeve opce nezadovoljstvo Vojvodana i Crnogoraca, pa i neke frustracije izazvane cijelim komunistickim poretkom kao takvim. Istovremeno je vrsio i snazan pritisak na komunisticku hijerarhiju na Kosovu tezeci za slicnom preobrazbom kako bi i ondje postavio svoje ljude. Cinjenica da su se Albanci odupirali tom pritisku iz Beograda omogucila mu je da prikaze tu svoju operaciju kao odbranu srpskih nacionalnih interesa od perfidnih Albanaca.

U martu 1989. Srpska je skupstina, na Milosevicev zahtjev, izglasala ustavne amandmane kojima je ukinuta politicka autonomija Kosova i Vojvodine. To je izazvalo masovne demonstracije i generalni strajk na Kosovu, sto su srpske policijske snage surovo ugusile.46 Sada su svi pojedini komadi mozaika bili na svom mjestu. U Beogradu se dakle pojavio ambiciozan politicar koji je naucio sve komunisticke metode u borbi za vlast dok se penjao po sluzbenoj ljestvici sistema. U zemlji je vladala opstaa ekonomska depresija i nezadovoljstvo, zbog cega su ljudi pozeljeli odlucno vodstvo, a ideologija srpskog nacionalizma, poodavno frustriranog, dosla je do izrazaja u politici kojom su Vojvodina i Kosovo "vraceni" pod vlast Srbije. Reklo bi se da su se dva procesa stopila u jedan: Milosevicevo uzimanje vlasti u svoje ruke i okupljanje Srba u jedinstvenu politicku jedinicu koja ce dominirati Jugoslavijom ili je razbiti.

BOSNA I SMRT JUGOSLAVIJE 1989 - 1992

Na dan 28. juna 1989. okupilo se nekoliko stotina tisuca Srba na bojnom polju Gazimestanu, nedaleko od glavnog grada Kosova, Pristine, da proslave seststotu obljetnicu bitke na Kosovu.' U Srbiji se vec vise tjedana osjecalo na svakom koraku nacionalno previranje; kosti kneza Lazara, koji je izgubio glavu u toj bici, prevezene su po zemlji i, kamo god su stigle, bile cilj hodocasca. U dvoristu manastira Gracanice (juzno od Pristine), dok su ljudi stajali u redu da iskazu pocast knezevim kostima izlozenim u manastiru, na standovima su se prodavali posted nalik na ikone Isusa Krista, kneza Lazara i Slobodana Milosevica jedan do drugoga. Na samoj ceremoniji na nekadasnjem bojnom polju uz Milosevica su stajali mitropolite Pravoslavne crkve u crnim mantijama, pjevaci u tradicionalnoj srpskoj narodnoj nosnji i pripadnici tajne policije u svojim tradicionalnim crnim odijelima i s tamnim naocalama. Milosevic je rekao okupljenoj svjetini: "Poslije sest vjekova opet smo zaokupljeni borbama i svadjama. Nisu to oruzane borbe, ali nije iskljuceno da nece i do njih doci."2 Svjetina mu je gromoglasno odobravala.

Bijase to simbolicna prekretnica u historije jugoslavenskih zemalja. Milosevic je vec imao mnogo od onoga sto je htio. Stekao je osobni ugled bez premca u Srbiji zahvaljujuci spoju komunistickih metoda i nacionalisticke retorike. Od osam glasova u Predsjednistvu Jugoslavije, mogao je racunati na cetiri: na glasove Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore. Morao je jos samo pridobiti za sebe predstavnika Makedonije pa da moze raditi sto hoce. Tada ce moci iznova napisati savezni ustav i osigurati prevlast Srbije.

Medjutim, zbog samog onog procesa kojim je dosao do te tacke nije bilo vjerovatno da ce oni dijelovi Jugoslavije kojima nije jos gospodario ikad pristati na takvo preuredjenje zemlje.

Hrvatski nacionalisticki osjecaji koji su tinjali nezadovoljeni za sve vrijeme otkako je uguseno "Hrvatsko proljece" na pocetku sedamdesetih, naglo je razbudjeno budjenjem srpskog nacionalizma sredinom osamdesetih. Milosevic nije samo skinuo tabu sa stanovitih oblika protivhrvatske retorike nego ih je upravo ohrabrio - tako da su sluzbeni srpski javni mediji uskoro nazivali vodju hrvatskih komunista Ivicu Racana "ustasom".3 Ponovo su izbile na povrsinu sve stare hrvatske zalopojke, a u novoj atmosferi krsenja tabua o Drugom svjetskom ratu mnogi su poceli zamjerati i automatsko povezivanje Hrvata s ustasama, i one sluzbene historije u kojima se preuvelicavao ukupan broj ratnih zrtava u Hrvatskoj preko svake mjere. Posljedica toga nije bila pojava na sceni ustaskih apologeta (iako ce poslije i toga biti) nego takvih hrvatskih nacionalista kao sto je bio bivsi partizanski i jugoslavenski general Franjo Tudjman, koji je dugogodisnje nacionalne teznje Hrvatske za nezavisnost od Beograda zelio odvojiti od ustaske historije s kojom bijahu isprepletene. A, neovisno o svim historijskim debatama, postojala su i realna strahovanja za buducnost kakva je izazvao Dobrica Cosic u julu 1989. kad je izjavio da bi se veliki dijelovi Hrvatske morali "vratiti" jednoj drugoj republici.4

Dotle se najzapadnija i najsamostalnija od svih republika, Slovenija, spremala da se zastiti od iducih faza Miloseviceva postupnog ustavnog puca. U septembru i oktobru 1989. srocila je i izglasala novi slovenski ustav kojim je proglasila svoju zakonodavnu suverenost - drugim rijecima, obznanila da njeni zakoni imaju prednost pred saveznima - i izricito ustvrdila da ima pravo na otcjepljenje.5

Dok se to zbivalo, dramaticna propast komunistickog carstva u istocnoj Evropi prikazivala se iz veceri u vecer na televizijskim ekranima. Osnivanje nezavisnih politickih stranaka sto je u Jugoslaviji stidljivo zapocelo 1988. godine, pretvorilo se u pravu bujicu.

U januaru 1990. slovenski su komunisti demonstrativno napustili kongres Saveza komunista Jugoslavije, a nakon dva tjedna preimenovali su se u Stranku demokratske obnove. I Slovenija i Hrvatska najavile su visestBanacke izbore u proljece 1990. U prvoj je od njih na izborima pobijedila liberalno-nacionalisticka koalicija, a u drugoj nova hrvatska nacionalisticka stranka "Hrvatska demokratska zajednica" (HDZ) na celu s Franjom Tudjmanom. Milosevic je takodje promijenio ime svoje stranke (u "Socijalisticku partiju Srbije") i poceo govoriti o visestBanackim izborima u Srbiji. Ti su izbori ipak odgodjeni do kraja godine. Vjerovatno je Milosevic bio uzdrman razdobljem relativne nepopularnosti u prvoj polovici 1990. godine, pa je mozda zelio pricekati da se zaostri nacionalna kriza u kojoj ce on opet moci preuzeti ulogu spasitelja Srbije. Buduci da su radio i televizija u Srbiji bili u njegovim rukama, nije ni bilo prave opasnosti da ce izgubiti dobro planirane izbore. Ipak, u prvoj polovici 1990. morao je preispitati svoju strategiju. Do tada je uspijevao u svom glavnom naumu da zavlada Jugoslavijom preko postojecih struktura Saveza komunista i Predsjednistva SFRJ. Ali, raspadom Partije i "vertikalnom" podjelom jugoslavenske politike na niz nacionalnih stranaka u razlicitim republikama, ostao je bez te mogucnosti. Stoga je pribjegao drugoj opciji: ako ne moze vladati Jugoslavijom kao jedinstvenim entitetom, onda ce silom izdvojiti iz nje novi entitet, prosirenu Srbiju, koja ce pripadati samo njemu i nikom drugom. Slovenski i hrvatski politicari zalagali su se u vecem dijelu 1990. godine za mirnu i dogovornu transformaciju Jugoslavije iz federacije u konfederaciju - to jest iz drzave u kojoj su primane savezna vlada i savezne institucije, u drzavu u kojoj republike imaju pravu vlast, a savezna tijela samo djeluju kao njihova zajednicka zastupnistva.

Ali Milosevic nije pokazao interesa ni za koji od takvih planova. Prvi jasni znak Miloseviceve nove strategije ogledao se u Kninu i okolici u Hrvatskoj - dijelu nekadasnje Vojne krajine uz zapadnu granicu Bosne, gdje su Srbi bili u vecini. Pred hrvatske izbore u aprilu 1990. ti su se Srbi okupili oko "Srpske demokratske stranke" (SDS). Milosevic se vjerovatno od samog pocetka zanimao za tu novu pojavu, ali cini se da je stranka u stvari osnovana na inicijativu "lokalnih Srba, koji su se bojali da ce izgubiti svoj kulturni identitet : u novoj nacionalistickoj Hrvatskoj. Neki od ekstremnijih clanova te stranke izjavljivali su, ponavljajuci propagandne parole iz Beograda, da se oni moraju braniti od "ustaske drzave" - sto se u prvom redu odnosilo na obnovu hrvatskog grba u obliku sahovnice, koja je zaista bila (u malko izmijenjenu obliku) ustaski simbol, ali je isto tako bila stotine i stotine godina hrvatski nacionalni grb. Nakon izbora, kad je nova vlast pocela otpustati komunisticke funkcionere, Srbi su ustvrdili da oni masovno ostaju bez posla. Buduci da su u drzavnom aparatu Hrvatske bili zastupljeni u mnogo vecem broju nego sto je trebalo biti prema njihovoj brojnosti (tvoreci gotovo 40 posto clanstva Saveza komunista i 67 posto milicije), bilo je neminovno da upravo njih bude najvise otpusteno. Inace, zacijelo je bilo i nekih nepravednih podmirivanja starih racuna.

Medjutim, u ljeto 1990. vodstvo SDS-a u Kninu preuzeo je ekstremist koji je zacijelo bio u tijesnoj vezi s Milosevicem. U avgustu je odrzan lokalni referendum o "autonomiji" Srba, usprkos hrvatskim vlastima koje su ga proglasile protivzakonitim; na ulicama Knina pojavila se naoruzana srpska milicija, ocito potpomognuta oficirima garnizona JNA (kojem je zapovjednik poslije bio general Ratko Mladic). Hrvatske su vlasti pokusale zaplijeniti zalihe oruzja lokalnih jedinica rezervne policije, a Srbi, kojima su njihove vodje i beogradski javni mediji tvrdili da ih "ustase" namjeravaju poklati, zatrazili su pomoc od JNA. Doslo je do izgreda u kojima su stradali hrvatski policajci.

U januaru 1991. lokalni srpski celnici proglasili su to podrucje "Srpskom autonomnom oblasti Krajinom" i osnovali svoju "skupstinu". Nakon dva mjeseca naoruzani ljudi iz Krajine pokusali su zauzeti obliznji Nacionalni park Plitvice, najvaznije turisticko podrucje u unutrasnjosti Hrvatske. Bijase to neposredan i svjestan izazov hrvatskoj vlasti. Doslo je do puskaranja s hrvatskim policajcima, a savezno Predsjednistvo naredilo je vojsci (usprkos ostrom protivljenju Hrvatske) da zauzme park i "uspostavi mir".6

Ove dogadjaje sto su se zbili s onu stranu zapadne granice Bosne vrijedi pomnije prouciti zato sto su bili uzorak prema kojem se poslije radilo u Bosni i Hercegovini.

Tu su upotrijebljene tri metode, jedna opca i dvije posebne. Opca metoda je bila da se srpsko stanovnistvo podbuni neprekidnim bombardiranjem dezinformacijama i izazivanjem straha preko javnih medija i lokalnih politicara. Svaki potez Tudjmanove vlasti prikazan je kao akt "ustaskog" terora. (Valja istaknuti da su neke mjere hrvatskih vlasti bile dozlaboga netakticne, recimo naredba da se skinu imena ulica ispisana cirilicom, dok su se bosanske vlasti trsile svim silama da umire srpsko stanovnistvo.) Druga metoda je bila standardna i moze se naci u svim prirucnicima o gerilskom ratovanju: to je tehnika "kompromitovanja cijelog sela" kojom su se sluzili francuski pokret otpora, Vijetkong i nebrojeni drugi gerilski pokreti. Ta tehnika predvidja izazivanje incidenta - na primjer, oruzani napad na autobus pun hrvatskih policajaca - kako bi se izazvale ostre sankcije ili odmazda, pa se onda oruzje podijeli seljacima i kaze im se da ce ih policija sve skupa napasti. Kad naoruzana policija stigne, nije tesko zametnuti oruzani sukob, i najednom je cijelo selo, koje je do tada bilo neutralno, na strani pobunjenika. Treca metoda je jednostavan i sasvim proziran trik: izazovu se ozbiljni incidenti, a onda se zamoli vojska da intervenise kao nepristran arbitar, kad je vec potpuno jasno da je vojska odana Beogradu i svom oficirskom horu u kojem dominiraju Srbi, te da je na strani Milosevica i Srba.

Ovo komadanje hrvatskoga teritorija koje je tako zapocelo godinu dana prije hrvatskog proglasenja nezavisnosti u julu 1991, pocivalo je dobrim dijelom na tvrdnji da su Srbi u Hrvatskoj ugrozeni "ustaskim" rezimom. U Bosni takva tvrdnja nije mogla djelovati vjerodostojno, pa je trebalo izmisliti neku drugu ugrozenost. Umjesto "ustaskih hordi", bosanskim je Srbima receno da ih ugrozavaju "islamski fundamentalisti". Ukratko cemo se osvrnuti na to kako je uopce doslo do mogucnosti da se iznese takva tvrdnja, i zasto je ona bila lazna.

U Bosni i Hercegovini, kao i u vecini ostalih republika, Partija se raspala negdje na pocetku 1990. godine i nastao je niz nacionalistickih ili nacionalnih stranaka. Od 1989. godine nacionalizmi u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj uzeli su maha izazivajuci zebnju, a krajnje teznje Milosevica i Tudjmana jedva da su bile prikrivene. Milosevic je bio otvoreno povezan s pansrpskim planovima Dobrice Cosica i Srpske akademije, a Tudjman je izjavio da je vecina bosanskih muslimana "neprijeporno hrvatskog porijekla" i da Bosna i Hercegovina tvori s Hrvatskom "nedjeljivu zemljopisnu i ekonomsku cjelinu".7

U jesen i zimu 1989. neki bivsi bosanski rukovodioci izrazavali su strahovanje da ce i Srbija i Hrvatska pokusati ucrtati nove granice na karti. U martu 1990. oba doma Skupstine Bosne i Hercegovine sastala su se da zajedno osude svaku pomisao na mijenjanje granica Bosne i Hercegovine. Ipak, situacija nije bila posve simetricna izmedju Srba i Hrvata. Bilo je potpuno jasno da Milosevic ide na prekrajanje granica, a da je sluzbena politika Tudjmanove stranke, HDZ-a, protiv toga da se mijenjaju granice - jer kad bi se takva zamisao prihvatila, prve bi se na udaru nasle granice same Hrvatske. Bombardovanje propagande iz Beograda o "ugrozenosti" Srba u Bosni i Hercegovini, sto je bilo zapocelo vec u ljeto 1989., dovelo je do toga da su se bosanski Hrvati i Muslimani nasli zajedno na jednoj strani nasuprot Srbima. Kad je na pocetku 1990. osnovana i hrvatska stranka u Bosni i Hercegovini, bijase to zapravo ogranak Tudjmanova HDZ-a, koji se sluzbeno zauzimao za postivanje granica Bosne i Hercegovine. A, kad je u julu osnovana srpska politicka stranka u Bosni i Hercegovini, ona se prozvala SDS - kao i ona stranka koja je vec agitovala za "autonomiju" u hrvatskoj Krajini i koja ce se uskoro otvoreno pobuniti protiv vlasti u Hrvatskoj.8

Glavna bosanska muslimanska stranka, koja se prozvala "Stranka demokratske akcije" (SDA), osnovana je u maju 1990. Predvodio ju je Alija Izetbegovic koji je 1988. bio pusten iz zatvora. Kao glavni optuzeni u najpoznatijem procesu desetljeca, bilo je prirodno da on bude izabran za vodju prve poskomunisticke i nekomunisticke muslimanske stranke u Bosni i Hercegovini. (Zapravo, kad je napokon izabran za predsjednika Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, on je bio jedini drzavni poglavar u svim poskomunistickim jugoslavenskim republikama koji nikad nije bio komunisticki rukovodilac.) Nasavsi se izmedju cekica i nakovnja srpskog i hrvatskog nacionalizma, bosanski Muslimani reagovali su na dva razlicita nacina: pojacali su svoj muslimanski nacionalizam bacajuci teziste na ono po cemu se najvise razlikuju od ostalih, na svoju religijsku komponentu, a Istovremeno su isticali da se zalazu za ocuvanje jedinstvenog karaktera Bosne i Hercegovine kao multinacionalne i multikonfesionalne republike. Religiozni element izrazen je javnim simbolima SDA, zelenim barjakom i polumjesecom, a pluralisticki element stBanackim programom. Da izmedju ta dva elementa postoji stvarna napetost, pokazalo se u septembru 1990., tri mjeseca prije izbora u Bosni i Hercegovini, kad je jedan od vodja SDA, milioner i povratnik iz emigracije Adil Zulfikarpasic, istupio iz stranke i osnovao "Muslimansku bosansku organizaciju" (MBO), u cijem programu nije bilo ni traga od islama. Unatoc samom imenu nove stranke, Zulfikarpasic je nastojao udariti temelje nelokalistickoj politici u kojoj ce ljudi glasati na temelju vlastitog izbora politickog programa (liberalnog, socijalistickog ili kakvog bilo drugog), a ne samo zato da potvrde svoj nacionalni identitet. Izetbegovic je istakao da su posrijedi nerealne ambicije za to doba. Evo sta je izjavio jednom novinaru:

Komunisti su svojim zabranama probudili u narodu tu zelju za izrazavanjem svoga religijskog ili nacionalnog identiteta. Mozda cemo za cetiri-pet godina proci kroz ovo minsko polje i stici do horizonta civilnog drustva. Zasad, na zalost, nasa stranka mora biti lokalisticka. Stranke koje nastoje zastupati svakoga, male su i slabe. Nama ovdje prijeti stvarna opasnost od gradjanskog rata; nas je glavni cilj kao stranke da ocuvamo Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu?

Ali, dakako da je sam Izetbegovic poistovjecen s religijskim elementom "religijskog ili nacionalnog identiteta". Rasprava kojom su se njegovi protivnici posluzili kao osnovom za optuzbe na njegov racun 1983. godine, Islamska deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su citatelji mozda pomislili da je to neka vrsta licnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti cesto prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalisticku islamsku drzavu. Ali, takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj deklaraciji.

Ta je rasprava, napisana potkraj sezdesetih, opca rasprava o politici i islamu upucena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna cek i ne spominje. Izetbegovic pocinje od dva osnovna elementa: islamskog drustva i islamske vlasti. On kaze da se islamska vlast ne moze uspostaviti ako vec ne postoji islamsko drustvo, a islamsko drustvo postoji samo tada kad apsolutnu vecinu naroda cine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove vecine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko drustvo) i moze se pretvoriti u nasilje."10 Ovim je preduslovom iskljuceno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - cak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobozni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog politickog sistema, koja zauzima veci dio knjige, ne moze odnositi na Bosnu i Hercegovinu. Kad Izetbegovic, na primjer, kaze (ovu su recenicu srpski propagandisti cesto citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere' i neislamskih drustvenih i politickih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko drustvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u vecini, oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije." U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politicki status bosanskih muslimana: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uslovom garancije vjerskih sloboda i normalnog zivota i razvoja, lojalne su i duzne izvrsavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje stete Islamu i Muslimanima."12

Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je receno da su "fundamentalisticke", obicni su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se slozili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegovic kaze da bi islamska drzava morala pokusati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz licnih uvjerenja nego i citav jedan nacin zivota, s drustvenom i politickom dimenzijom; i kaze da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice.13 Ni za jednu od ovih tacaka ne moze se reci da je fundamentalisticka. I sam je izraz "fundamentalizam" doduse vrlo sirok i djeluje impresionisticki: nerado ga upotrebljavaju strucnjaci za islam, koji nastoje brizljivo razgraniciti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernistickih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke drzave Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija.14 Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" upotrebljavaju uglavnom politicari i novinari unoseci u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politicki ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo.

Izetbegovic izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko drustvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko drustvo moze stvoriti (u narodu koje je bar nominalno u vecini muslimansko) samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja."

Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest zestoko politicko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegovic zaista kritikuje naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, sto je, po njegovu misljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se ustremljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve pozapadnjacili i modernizovali" i koji slicnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama.16

Ali, njegov opci stav u ovoj raspravi nikako ne znaci i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaze: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prisao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zasto bi se Islam danasnjice drukcije odnosio prema tekovinama euro-americke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugackoj liniji."17

Izetbegovic je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljnije u jednoj drugoj, opsirnijoj i vaznijoj knjizi koju je napisao na pocetku osamdesetih. Islam izmedju Istoka i Zapada, u kojoj je pokusao prikazati islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su ukljucene i vrijednosti Zapadne Evrope. U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i Evropske knjizevnosti; o krscanstvu se kaze da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao tako sta napisati.

Govoriti o opasnosti od fundamentalizma u Bosni bilo je svakako sasvim neumjesno, jer su bosanski muslimani bili vec medju najsekulariziranijim muslimanima na svijetu. Neosporno je u osamdesetim godinama bilo nekih sitnih i povremenih pokusaja fundamentalisticke agitacije u Bosni i Hercegovini. U jednom izvjestaju objavljenom u muslimanskom ekstremistickom glasilu u Londonu ponosno je ustvrdjeno kako je takva agitacija "uzegla plamen islama i nadahnula na stotine bosanskih muslimana".19 Ali, cak ni "stotine" aktivista nisu mogli bogzna kako djelovati na dva miliona muslimana, od kojih apsolutna vecina nije smatrala sebe nikakvim vjernicima, nego se samo drzala nekih islamskih obicaja kao dijela svoje kulture i tradicije.

U jednom pregledu objavljenom 1985. godine naveden je podatak da su svega 17 posto muslimana u Bosni i Hercegovini bili pravi vjernici.20 Decenijama svjetovnog odgoja i komunisticke politicke kulture pridruzilo se i sve vece pozapadnjacavanje drustva. Djelovala je i sve veca urbanizacija, iako je isprva sporo tekla. Potkraj osamdesetih 30 posto brakova u urbanim sredinama bilo je "mjesovito". Za mnoge ruralne muslimane i za veliku vecinu urbanih, biti musliman znacilo je pridrzavati se samo odredjenih kulturnih tradicija: "Muslimanska imena, obrezivanje, baklava i slavljenje Ramazan-bajrama [gozba kojom se obiljezava kraj mjeseca posta Ramazana], pozivanje nekoga za kuma da odreze kosu jednogodisnjem djetetu, sklonost da se kahva pije iz malih salica bez rucice, tzv. fildzana, suosjecanje za pauke i drugi razni tradicionalni obicaji, cije je porijeklo cesto i nepoznato onima koji ih se pridrzavaju."21

Kakav je "fundamentalisticki" program uopce mogla provoditi stranka koja je najprije morala osvojiti glasove tih posvjetovljenih muslimana, a onda djelovati u vladi zajedno s najmanje jos jednom od dvije nacionalne stranke?

Kad su u decembru 1990. izbrojeni glasovi na izborima, Izetbegoviceva je stranka osvojila 86 zastupnickih mjesta od ukupno 240 u Skupstini, a druge muslimanske stranke, ukljucujuci i Zulfikarpasicevu MBO, jos 13 mjesta. Srpska stranka, SDS, predvodjena sarajevskim psihijatrom (crnogorskog porijekla) Radovanom Karadzicem osvojila je 72 zastupnicka mjesta. Ona se prilicno neodredjeno zalagala za odbranu srpskih prava, ali nigdje nijednom rijecju nije spominjala diobu Bosne i Hercegovine, cak ni mirnim putem, a kamoli ratom. Stoga se nikako ne moze prihvatiti ideja da je tim izborima, koji su opcenito dali dr. Karadzicu pravo da se naziva "vodjom" bosanskih Srba, dobio demokratski mandat za svoje kasnije akcije. (Mnogi Srbi i nisu zapravo glasali za njega, a jos je 13 drugih Srba izabrano u skupstinu koji nisu pripadali njegovoj stranci.) HDZ je osvojio 44 mjesta. Ukupno je u skupstini bilo 99 muslimana, 85 Srba, 49 Hrvata i 7 "Jugoslavena". Te proporcije (41 posto muslimana, 35 posto Srba i 20 posto Hrvata) otprilike su odgovarale nacionalnim proporcijama cjelokupnog naroda (44, 31 i 17 posto).22

Izetbegovic je formirao u stvari vladu nacionalnog jedinstva sastavljenu od formalne koalicije svih triju glavnih stranaka, cijim je predstavnicima podijelio pojedine resore. Ovo je bio znak Izetbegoviceve dobre volje, jer je on mogao vladati zemljom i obicnom muslimansko--hrvatskom koalicijom, ali vec na samom pocetku rada ove vlade bilo je jasno da srpska stranka ima sasvim drukciji program aktivnosti.

Kad je Izetbegoviceva vlada potkraj 1990. preuzela duznost, opca je situacija u Jugoslaviji bila vrlo napeta. U drugoj polovici te godine razmahalo se nadmetanje izmedju Srbije s jedne strane i Slovenije i Hrvatske s druge, u toj mjeri da je Srbija u oktobru udarila porez na uvoz robe iz te dvije republike. Isto je tako postalo jasno da je Milosevic jednostavno prigrabio velik dio jugoslavenskog saveznog budzeta i potrosio ga na Srbiju, te tako torpedovao mjere ekonomske reforme kojima je predsjednik savezne vlade Ante Markovic nastojao obuzdati vrtoglavu inflaciju u zemlji.

U decembru 1990. Slovenci su odrzali referendum o tome hoce li njihova republika postati nezavisna i samostalna drzava. Glasalo je vise od 90 posto ukupnog broja biraca, a od njih se ukupno 89 posto izjasnilo za ponudjeni prijedlog.23 U maglovitom osvrtanju nekih zapadnih politicara na razdoblje izmedju 1991. i 1993. godine, ovaj korak Slovenije prema nezavisnosti ocijenjen je kao posljedica njemackog "pritiska". Ali, svim ozbiljnim posmatracima u Sloveniji i Jugoslaviji u to vrijeme bilo je potpuno jasno da je pritisak zbog kojeg je Slovencima potkraj 1990. ekonomski i politicki zivot postao nemoguc dolazio ravno iz Beograda.

Na pocetku 1991. Milosevic je otvoreno govorio da ce on, bude li pokusaja da se federativna struktura Jugoslavije zamijeni nekom labavijom formom konfederacije, zatraziti da se Srbiji pripoje cijela podrucja Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U isti mah, daleko od toga da brani federativni status quo, aktivno je rusio savezni ustav. U junu 1990. jednostrano je ukinuo skupstinu pokrajine Kosovo i sveo status te pokrajine na nesto beznacajnije od gradskog poglavarstva, ali je i dalje zadrzao predstavnika nepostojece vlasti na Kosovu u Predsjednistvu Jugoslavije.

U martu 1991, preplasen studentskim demonstracijama protiv sebe u Beogradu, pokusao je natjerati predsjednika Predsjednistva SFRJ Borislava Jovica da proglasi izvanredno stanje u cijeloj zemlji. Kad je Jovic to odbio, Milosevic je iznudio njegovu ostavku, a isto je tako povukao iz tog tijela i predstavnike Cme Gore, Vojvodine i Kosova. Zatim je preko televizije obznanio da Srbija ne priznaje vise savezno Predsjednistvo. Sljedeca dva-tri dana cinilo se da je njegov ustavni puc stupio u posljednju fazu. Ali onda se Jovic jednostavno vratio na svoje mjesto. Milosevic je uzmaknuo od ruba ponora. Sam je protivzakonito imenovao novog "predstavnika" Kosova u Predsjednistvu. U to je vrijeme Branka Magas zabiljezila: "Novi covjek, Sejdo Bajramovic, cak je i u srpskoj politici cudnovata pojava: izabralo ga je svega 0,03 posto biraca u njegovu izbornom okrugu na Kosovu... taj umirovljeni vodnik JNA poznat je samo po svojoj strasti za tombolom."24

Stav je bosanske vlade bio logican, ali nezgodan. U svakoj raspravi o tome, treba li federativnu strukturu zamijeniti labavijom konfederacijom, Bosna bi bila na strani Slovenije i Hrvatske koje su trazile tu promjenu, jer je i sama zeljela da se smanji mogucnost beogradske dominacije i manipulacije Jugoslavijom. Ali, istovremeno nije mogla u tom sporu do kraja podrzavati Sloveniju i Hrvatsku. Vecinu je Bosanaca duboko zabrinjavala mogucnost da te dvije republike ostvare svoju prijetnju i istupe iz Jugoslavije, jer bi tada oni ostali, s jos jednom slabom republikom, Makedonijom, sami pod vlascu Srbije.

Dok je Izetbegovic u prvoj polovini 1991. pokusavao izvesti tu tesku tacku balansiranja na zici, Srbi su otvoreno dovodili u pitanje opstanak i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. "Autonomna oblast Krajine", koju je u Hrvatskoj proglasila SDS, bivala je sve ratobornija u svojim zahtjevima, jer ju je Srbija sve vise naoruzavala.

U maju 1991, je SDS u Bosni i Hercegovini zatrazila da se otcijepe veliki dijelovi sjeverne i zapadne Bosne i da se sjedine s "Krajinom" u Hrvatskoj, te da osnuju novu republiku. Zatim je SDS tri podrucja Bosne i Hercegovine s pretezno srpskim stanovnistvom proglasila "srpskim autonomnim oblastima" sluzeci se navlas onom istom metodom kojom se SDS posluzila prethodnog ljeta u Hrvatskoj. Nedugo zatim jedna mala stranka u Hrvatskoj, izrazito nacionalisticka Hrvatska stranka prava, zatrazila je da se cijela Bosna i Hercegovina pripoji Hrvatskoj.

Ipak, vise je zabrinutosti izazvao podatak iznesen u julu 1991. da se redovno potajno dostavlja oruzje bosanskim Srbima prema dogovoru Milosevica, srpskog ministra unutarnjih poslova Mihalja Kertesa i vodje bosanske SDS Radovana Karadzica.25 Taj je podatak potvrdio predsjednik savezne vlade na odlasku, Ante Markovic, objavivsi sadrzaj snimljenog telefonskog razgovora u kojem je Milosevic obavijestio Karadzica da ce mu sljedecu posiljku oruzja predati general Nikola Uzelac, komandant garnizona JNA u Banjoj Luci.26

Sad vise nije moglo biti sumnje da srpski predsjednik odredjuje Karadzicu svaki potez. Karadzic se cak pohvalio pred jednim britanskim novinarom da s Milosevicem "razgovara nekoliko puta nedjeljno telefonom".27

Do tada je vec bio poceo pravi rat u Jugoslaviji. Kap koja je prelila casu Sloveniji i Hrvatskoj bilo je to, sto je Srbija odbila priznati Hrvata Stipu Mesica za sljedeceg predsjednika saveznog Predsjednistva, funkcije koja se svake godine automatski rotirala. Federativni sistem, koji je Srbija toboze stitila, opet je bio paralizovan.

Tada je Hrvatska odrzala referendum (19. maja 1991) o punoj nezavisnosti: 92 posto biraca glasalo je za punu nezavisnost.

Na dan 25. juna 1991, i Hrvatska i Slovenija proglasile su svoju nezavisnost. Sutradan ujutro usla je u Sloveniju kolona tenkova JNA. Ohrabren i Evropskom zajednicom koja je u aprilu izjavila da podrzava "jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije", i americkim ministrom vanjskih poslova Jamesom Bakerom koji je dao slicnu izjavu u Beogradu 20. juna, Milosevic je drzao da moze vrlo brzo od Slovenije napraviti primjer kojim ce zastrasiti ostale.28 Komanda JNA, u kojoj su dominirali Srbi i koja je uglavnom tezila za istim ciljevima kao i Milosevic (uostalom, zavisila je o opstanku Jugoslavije da bi zadrzala svoje privilegije, izvore financiranja - vise od 55 posto saveznog budzeta - i cjelokupni sistem vojne industrije), drzala je da moze vrlo brzo natjerati i Sloveniju i Hrvatsku da se povuku na pocetne pozicije. Ali, Slovenija je dobro organizovala otpor, pa su Milosevic i JNA uskoro digli ruke od nje. Protiv Hrvatske je vodjena politika na dva kolosijeka: opce vojno zastrasivanje (u pocetku vise nego samo osvajanje) upereno protiv Hrvatske kao cjeline, i istovremeno ucvrscivanje dzepova teritorija naseljenih Srbima koje su vec drzali u svojim rukama naoruzani Srbi. Do kraja avgusta obje su ove operacije prerasle u pravi pravcati rat: vojska je napadala gradove u Slavoniji, a u septembru je zapocela tuci granatama Dubrovnik.29

Posebno je zlokobna osobina tih okrsaja, koja je navjescivala nacin vodjenja rata u Bosni i Hercegovini, bila upotreba srpskih neregularnih jedinica. Tako je jedan komentator napisao u septembru 1991: "Cini se da je strateski cilj, da se povezu razni dzepovi srpskih podrucja, tako da se Hrvati izmedju njih otjeraju terorom i zastrasivanjem."30 U krajevima koje su u Hrvatskoj drzali Srbi u svojim rukama djelovale su od 1990. godine male paravojne jedinice koje su sudjelovale u operacijama kao sto je bilo zauzimanje Nacionalnog parka Plitvicka jezera u martu 1991. Na pocetku 1991. ministar unutarnjih poslova u Beogradu Mihalj Kertes osnovao je vojni logor za obrazovanje takvih kadrova poznatih kao "Srpska dobrovoljacka garda" pod komandom Zeljka Raznjatovica zvanog "Arkan".

Arkan je bio kriminalac u mafijaskom stilu za kojim je tragao Interpol zbog vise pocinjenih zlocina. Za njega se opcenito vjerovalo da radi za jugoslavensku tajnu policiju i da je sudjelovao u progonima i izvrsavanju atentata na jugoslavenske politicke emigrante.31 U pocetku je te jedinice financiralo Ministarstvo unutrasnjih poslova, a poslije, u toku godine, kad su se procule pod imenom "Arkanovi tigrovi", financirale su se same - i to vrlo uspjesno - punim kamionima opljackane robe koju"su dovozili iz hrvatskih gradova i sela.

Slicne su jedinice bile i samozvani "cetnici" koje je organizovao srpski ekstremist Vojislav Seselj, covjek koji je 1985. godine bio sudski optuzen i osuden zato sto je javno zatrazio da se Jugoslavija podijeli na dvije drzave, Srbiju i Hrvatsku, a da one medju sobom podijele Bosnu i Hercegovinu.32 Sad je Seselj bio na celu ekstremno nacionalisticke "Srpske radikalne stranke", pa se mogao upustiti cak i u neku vrstu licitacije u nacionalistickoj politici sa samim Milosevicem. (To je njihovo nadmetanje ipak bilo na bazi uzajamne potpore, jer je upravo Milosevic pomogao Seselju da bude izabran u Srpsku skupstinu u julu 1991.)33 U intervjuu Spiegelu na pocetku avgusta 1991. on je iznio najnoviju verziju svoga plana prema kojoj bi Srbiji pripala cijela Bosna i Hercegovina, Makedonija, Crna Gora i veci dio Hrvatske, tako da bi Hrvatima ostalo samo "ono sto se moze vidjeti s vrha zagrebacke katedrale". Kad ga je novinar pitao za Bosnu i Hercegovinu, odgovorio je ovako: "Bosanski su muslimani zapravo islamizirani Srbi, a jedan dio takozvanih Hrvata zapravo su Srbi katolicke vjere." Novinar ga je dalje pitao: "A, ako se muslimani suprotstave pokusaju da im se oduzme status nacije?" Seselj: "U tom slucaju cemo ih protjerati iz Bosne." "Kuda?", "U Anadoliju."34

Kako su ovakve poglede otvoreno iskazivali i bosanski Srbi, bila je vrlo daleka mogucnost bilo kakvog politickog rjesenja krize u Bosni i Hercegovini. Vodja male muslimanske stranke MBO Zulfikarpasic pokusao je na pocetku avgusta, dobronamjerno ali bezuspjesno, sklopiti s Karadzicem "historijski sporazum" koji bi garantovao integritet republike Bosne i Hercegovine. Zamjenik predsjednika MBO profesor Muhamed Filipovic izjavio je: "Srbi su naoruzani do zuba, stvorili su u Bosni i Hercegovini drzavu u drzavi... Svakog casa moze izbiti sukob izmedju Srba i muslimana. Da bi se to sprijecilo, zelimo da se potpise sporazum o ocuvanju Bosne i Hercegovine." Takav sporazum nije mogao biti nista drugo, do politicka svecana obaveza sklopljena izmedju jedne velike stranke i jedne male stranke; nije mogla imati ustavni status, a predsjednik Izetbegovic, koji je nastojao ocuvati tronacionalnu vladu, izjasnio se protiv nje zato sto Hrvate niko nije nista ni pitao. Bilo kako mu drago, nije bilo jasno, sta bi takva obaveza znacila Karadzicu kad je njegova stranka istovremeno proglasavala velike dijelove zemlje "srpskim autonomnim oblastima" i zahtijevala da se otcijepe od Bosne i Hercegovine. Nekoliko dana posto je Izetbegovic iznio svoje zamjerke, predstavnici SDS-a u Predsjednistvu Republike iskoristili su priliku da izjave kako ce ubuduce bojkotovati sjednice Predsjednistva.35

U septembru 1991. bosanski su Srbi - ili, bolje reci, onaj njihov sicusni dio u vodstvu njihove SDS - poduzeli sljedeci korak. "Srpske autonomne oblasti", kojih je sad bilo cetiri, zatrazile su od JNA da ih, nakon niza lokalnih incidenata i puskaranja, "zastiti". (One su sad vec, zahvaljujuci pomoci JNA i Ministarstva unutarnjih poslo va, bile izvanredno dobro naoruzane.) JNA je odmah stupila u akciju: jedna kolona od stotinu vozila krenula je u zapadnu Hercegovinu, druga se kolona zaputila u centar za vezu u Nevesinju, a 5000 vojnika upuceno je iz Sarajeva u Hercegovinu. Do kraja mjeseca septembra te su jedinice uspostavile "granice" "Srpske autonomne oblasti Hercegovine". Isto je tako osnovana baza s velikim brojem ljudi za vojne operacije protiv Dubrovnika, uz samu hercegovacko-hrvatsku granicu.36 (Zauzvrat su Srbi iz Hercegovine uputili na stotine svojih ljudi, na celu s nacelnikom Trebinja, da sudjeluju u napadu na taj hrvatski grad.) Ali, nisu to bile jedine operacije JNA na bosanskohercegovackom tlu. Od sredine avgusta centar za obrazovanje tenkista u Banjoj Luci postao je jedna od baza za vojne operacije protiv Hrvatske. Kad je kolona oklopnih vozila JNA, na putu za Vukovar, potkraj jula, prolazila kroz okolicu Visegrada, zaustavili su je muslimanski civili, ali je ona otvorila vatru na njih.37

Za bosansku je vladu situacija bivala sve nepodnosljivija. Predsjednik Izetbegovic, koji je jednom kazao da je birati izmedju Tudjmana i Milosevica isto sto i birati izmedju leukemije i tumora na mozgu, izjavio je na pocetku oktobra da je Bosna i Hercegovina neutralna u sukobu izmedju Srbije i Hrvatske. Radovan Karadzic osudio je tu izjavu kao "antisrpski cin" i dodao da je rat u Hrvatskoj rat protiv "povampirene fasisticke svijesti". Rekao je i da samo suverena vlada moze proglasiti neutralnost.38 Sto se ovoga posljednjeg tice, imao je potpuno pravo, pa je bosanska Skupstina pocela ozbiljno raspravljati o prijedlogu da se proglasi suverenost Bosne i Hercegovine. Pod time se nije mislilo na potpunu nezavisnost nego na zakonodavnu suverenost u sklopu Jugoslavije, tako da bi se mogli, barem u pravno-teorijskom smislu, izglasati zakoni kojima bi se ponistilo pravo JNA da se sluzi teritorijem Bosne i Hercegovine.

Na dan 14. oktobra 1991, Karadzic je demonstrativno izveo svoje zastupnike iz Skupstine, koja je potom izglasala suverenost Bosne i Hercegovine. Nakon nekoliko dana Karadzic i njegova stranka osnovali su "Srpsku narodnu skupstinu" u uporistu JNA Banjoj Luci i okitili se svim atributima parlamenta, vlade i uopce drzave.39

Koraci koje su poduzeli Karadzic i njegova stranka - "autonomne oblasti", naoruzavanje srpskog naroda, sitni lokalni incidenti, gromoglasna propaganda, zahtjev od JNA da ih "zastiti", srpska "skupstina" - sve se to potpuno poklapalo s onim sto je ucinjeno u Hrvatskoj. Neutralni posmatraci bili su nacisto da je posrijedi jedan jedinstveni plan.

Sve eventualne neizvjesnosti o naravi tog plana rasprsene su na kongresu Miloseviceve Socijalisticke partije Srbije odrzanom 9. oktobra 1991. u Peci. Potpredsjednik stranke, bivsi disident, filozof Mihajlo Markovic, vrlo je jasno u svom govoru na kongresu opisao kako su on i njegov gospodar zamislili komadanje Jugoslavije:

U novoj jugoslavenskoj drzavi bice najmanje tri federalne jedinice: Srbija, Crna Gora i ujedinjena bosanskohercegovacka i kninska oblast [tj. teritorij sastavljen od nekoliko bosanskohercegovackih "srpskih autonomnih oblasti" i isto takve oblasti u Hrvatskoj]. Ako bosanski muslimani zele da ostanu u novoj jugoslavenskoj drzavi, moci ce da ostanu. Ako budu htjeli da se otcijepe, moraju znati da ce... drzava bosanskih muslimana biti sa svih strana okruzena srpskom teritorijom.

Komentirajuci u to vrijeme taj govor, ja sam napisao: "To znaci da se g. Milosevic zalaze za plan prema kojem ce zemlja biti Jugoslavija po imenu, a Velika Srbija u zbilji, s mogucnoscu da muslimani imaju negdje u sredini nekakvu svoju oslabljenu Bocvanu."40

Za vrijeme javnih rasprava o buducnosti bosanskih muslimana 1993. godine cesce ce se spominjati Bocvana i Bantustan.

Medjutim, na takva jasna pretstavljanja ratnih ciljeva Srbije uopce se nije obazirala vecina zapadnih drzavnika, pa ni pregovarac koga je imenovala EZ - lord Carrington, koji je i dalje vjerovao da je jos moguca neka labava forma stare federativne Jugoslavije.

U septembru su Ujedinjeni narodi nametnuli embargo na uvoz oruzja na cjelokupnom jugoslavenskom teritoriju. To nije mnogo uticalo na naoruzanje JNA koja je imala goleme zalihe oruzja i razvijenu vojnu industriju, ali je oslabilo hrvatske oruzane snage koje su u mnogim dijelovima zapadne i sjeveroistocne Hrvatske jedva nekako uspijevale zadrzati napredovanje JNA. Da su bile bolje naoruzane, mozda bi bile uspjele odbiti napade na gradove kao sto je Vukovar. Ovako su se pak neobicno zilavo branile tako da su generali JNA uskoro poceli uvidjati da je osvajanje Hrvatske operacija koja im donosi sve manje koristi. (Kad je napokon pao Vukovar, u kojem su gotovo sve kuce bile razorene, arkanovci su "ocistili" grad i pobili na stotine ljudi.)

Hrvatska je vlada ipak uspjela uspostaviti linije nabave oruzjem sa zemljama bivseg Varsavskog pakta i Bliskog istoka. Daljnji je udarac planovima Srbije zadalo medjunarodno priznavanje Hrvatske i Slovenije, oko cega se najposlije slozila evropska zajednica, na inzistiranje Njemacke, sredinom decembra, a 15. januara 1992. stupilo je to priznanje na snagu. Nakon nekoliko tjedana sklopljeno je primirje u Hrvatskoj, na inicijativu predstavnika Ujedinjenih naroda Cyrusa Vancea. Teritoriji koje su zauzeli JNA i srpske neregularne jedinice stavljeni su u neku vrstu limba, zone "pod zastitom UN", a bilo je posve neizvjesno koliko ce dugo ostati u tom statusu. Priznavanje Hrvatske pripomogle je okoncanju rata u toj republici. To je u svakom slucaju bilo priznavanje stvarnosti. Posto su gradovi kao Vukovar pretvoreni u rusevine, bilo je iluzorno ocekivati da bi se Hrvatska mogla nagovoriti da se vrati u federativnu Jugoslaviju.

Medjutim, jedna je od posljedica toga poteza bila da je sad i Bosna i Hercegovina morala zatraziti priznavanje svoje nezavisnosti, jer bi inace ostala u krnjoj Jugoslaviji pod srpskom vlascu. evropska je zajednica to shvatila pa je pozvala i druge republike da zatraze priznavanje svoje nezavisnosti, a Bosni i Hercegovini postavila je jos uvjet da odrzi referendum o tom pitanju. Lord Carrington se zalio da mu je EZ pomrsila racune i upropastila planove za opcu nagodbu svih sest republika u okviru Jugoslavije. Ali, bilo je bjelodano jasno da Hrvati i Slovenci ne bi nikad prihvatili njegove planove, a da ti planovi ne bi zadovoljili ni ambicije Srbije - ti su planovi bili unaprijed propali.41

Jedino sto je zalopojci lorda Carringtona dalo nekakav privid izgleda na uspjeh bijase cinjenica da su korak Bosne i Hercegovine prema nezavisnosti Milosevic i Karadzic iskoristili kao izliku da zapocnu ratnu fazu komadanja Bosne. Vojni planovi bili su vec poodmakli.

JNA je u jesen 1991. bila zauzela vazne centre za vezu u Bosni i Hercegovini. Izgradjeni su polozaji za tesku artiljeriju oko vecih bosanskohercegovackih gradova, pa i oko Sarajeva, u zimu sa 1991. na 1992. godinu. Posto su u januaru i februaru smanjene ratne operacije u Hrvatskoj, kolone tenkova i topova JNA "povukle su se", uz odobrenje Ujedinjenih naroda, u Bosnu i Hercegovinu. Zacudo, predsjednik Izetbegovic dopustio je cak JNA da zaplijeni zalihe oruzja lokalnih jedinica "opstenarodne odbrane". Cini se da je time zelio uvjeriti komandante JNA u svoje miroljubive nakane, a vjerovatno ga je zavela, kao sto je svakako bila i namjera, cinjenica da je vojska "zaplijenila" i oruzje nekih srpskih paravojnih jedinica.42 Da JNA nije nepristrana ni politicki neutralna, pokazalo se 29. februara i 1. marta, kad se odrzavao referendum u Bosni i Hercegovini. Karadziceva je SDS zabranila Srbima da sudjeluju u referendumu pa je postavila i zapreke na cestama kako glasacke kutije ne bi mogle biti dostavljene na podrucja pod njihovom vlascu, a avioni JNA bacali su istovremeno letke u kojima su se biraci pozivali na bojkot referenduma. Ipak je glasalo otprilike 64 posto od ukupnog broja glasaca, medju njima i na tisuce Srba u vecim gradovima. Na glasackom je listicu stajalo pitanje: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, drzavu ravnopravnih gradjana i naroda, muslimana, Srba, Hrvata i svih ostalih koji zive u njoj?"43 Glasaci su gotovo jednoglasno izglasali "da".

Ujutro 2. marta 1992., kad su objavljeni rezultati referenduma, pripadnici srpskih paravojnih jedinica podigli su barikade na ulicama i zauzeli snajperske polozaje nedaleko od skupstinske zgrade u Sarajevu. Dvadeset i cetiri sata cinilo se da je vojska preuzela vlast u Bosni i Hercegovini, ali su na tisuce Sarajlija izasle na ulice - ispred nisana snajpera - da demonstriraju, i puc je, ko zna zasto, sprijecen. Razlog za akciju vojske bio je toboze, to sto su dvojica mladih muslimana prethodnog dana u Sarajevu ubila na svadbi jednog Srbina. To ubistvo, koje je, po svemu sudeci, bilo rezultat nenadane provale emocija bez predumisljaja, iskoristeno je kao izlika da se javno osudi muslimanski "terorizam".44 Taktika je bila sasvim prozirna. Dakako da se niko nije sjetio da podigne barikade u Sarajevu u znak protesta zbog nebrojenih ubistava muslimana i slicnih incidenata u proteklih nekoliko mjeseci, kao sto se, recimo, dogodilo kad je 7. oktobra u Sipovu grupa srpskih paravojnih dobrovoljaca ubila Mehmeda Ganibegovica, ili kad su 13. oktobra srpski vojni rezervisti pucali iz autoamtskog naoruzanja po Mehmed-aginoj dzamiji u Tuzli.45

Srpskim su politicarima preostale jos dvije mogucnosti: ili da raskomadaju Bosnu i Hercegovinu vojnim sredstvima ili da je raskomadaju politickim sredstvima uz prijetnju oruzanom silom.

Ova je druga metoda bila jos moguca do posljednjeg tjedna u martu, a najvise je ovisila o drzanju bosanskih Hrvata. Dugo se vec mogla pratiti odredjena simetrija u srpskim i hrvatskim stavovima prema Bosni i Hercegovini. U martu 1991. sastali su se predsjednici Milosevic i Tudjman da rasprave na koji bi nacin mogli podijeliti Jugoslaviju, pa je na dnevnom redu bila i podjela Bosne i Hercegovine.46 Ali, simetrija je bila samo djelomicna. Srbija je bila krenula mnogo ranije i otisla mnogo dalje - bosanski su Srbi osnovali svoje "autonomne oblasti" u maju 1991, a "skupstinu" u oktobru iste godine (najposlije su 27. marta 1992. proglasili "Republiku Srpsku" u Bosni i Hercegovini), a hrvatski pandan, "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna", proglasena je tek u julu 1992, nakon tromjesecne srpske vojne ofanzive.

Vodja HDZ-a u Bosni i Hercegovini Stjepan Kljuic zelio je da se ocuvaju granice Bosne i Hercegovine, a njegova je stranka glasala za nezavisnost te republike. Vodjstvu HDZ-a nije se cak dopao ni prijedlog, da se Bosna i Hercegovina pretvori u konfederaciju "kantona" u svicarskom stilu. Tako je glavni tajnik te stranke Ivan Markesic izjavio u oktobru 1991: "Cak i u takozvanoj 'srpskoj' oblasti kao sto je banjalucka zivi 120.000 Hrvata. Ne mozemo podijeliti Bosnu i Hercegovinu na kantone. U Svicarskoj su najprije bili kantoni, a tek je onda Svicarska sastavljena od njih. U Bosni i Hercegovini kantoni bi znacili podjelu zemlje, a to ne bi islo bez rata."47

Medjutim, skupina Hercegovaca predvodjena Matom Bobanom sve je vise jacala svoj uticaj u stranci, pa je u januaru 1992., akcijom za koju se opcenito smatra da ju je organizovao predsjednik Hrvatske Tudjman, Boban dosao na mjesto Kljuica kao predsjednik bosanskohercegovackog HDZ-a.48

Hercegovacki Hrvati imali su razloga da budu nepopustljiviji od ostalih, jer su bili svjedoci naonizavanja i uspostavljanja "Srpske autonomne oblasti" u Hercegovini. (Bili su i tijesno povezani s hrvatskim paravojnim jedinicama HOS-a, a potkraj 1991. odbili su predati JNA oruzje "opstenarodne odbrane" i poceli se i sami pripremati za borbu.)49 Opcenito su Hrvati, i u vojnom i u politickom pogledu tek reagovali na srpske inicijative, a donekle ih i oponasali. Tako, recimo, kad je SDS u decembru 1991. objavila svoju kartu nacionalne "kantonizacije" Bosne i Hercegovine (s otprilike 70 posto teritorija ukljucenih u srpske kantone), HDZ je uskoro nakon toga uzvratio svojom kartom (na kojem su hrvatski kantoni obuhvacali otprilike 30 posto ukupnog teritorija).50 Bilo je ocigledno jasno da Srbi kantonizaciju shvacaju kao kompromis kojim bi mogli doci do potpunog otcjepljenja, sto su prethodno bili zahtijevali. Kad je Radovan Karadzic potkraj februara 1992. posao u Austriju da pregovara s Milosevicem i Tudjmanom o buducnosti Bosne i Hercegovine, oni nisu vise raspravljali o kantonalnoj konfederaciji, nego o podjeli teritorija.51

Ali, evropska zajednica i lord Carrington uhvatili su se za kantonizaciju kao za posljednju slamku, pa su organizovali nekoliko rundi pregovora na tu temu s tri glavne bosanskohercegovacke stranke, u Bruxellesu i Lisabonu u mjesecu martu. Na dan 9. marta, srpska je delegacija odbila prihvatiti nacrt bosanskohercegovackog federativnog ustava, prema kojem bi svaka od tri nacionalne zajednice imala pravo veta na donosenje svih vaznijih politickih ili ekonomskih odluka.52 Poslije se tog istog mjeseca evropska zajednica energicno zauzela za "kantonalni" plan zasnovan na preinacenoj verziji srpske karte. Taj su plan najprije prihvatile sve tri strane kao bazu za daljnje pregovore, a onda ga je HDZ 24. marta odbacio, a sutradan i Izetbegoviceva SDA. Nije, uostalom, cudo sto su ga Hrvati prvi odbacili, jer bi im po njemu pripalo svega 17 posto bosanskohercegovackog teritorija, a 59 posto hrvatskog naroda ostalo bi u nehrvatskim kantonima.53

Jedino sto su svi takvi planovi na kraju pokazali bila je cinjenica da bi nakon svake takve podjele na stotine tisuca bosanskohercegovackih gradjana ostale nezadovoljne.

Vecina je Bosanaca, uostalom, glasala za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, drzavu ravnopravnih gradjana. Bez obzira na retoricku bujicu u srpskim javnim medijima o tome kako je Bosna i Hercegovina u rukama "ustasko-fundamentalisticke koalicije", nema ni najmanjeg znaka da je bilo koji inteligentni posmatrac ikad otkrio da je bosanskohercegovacka vlada donijela, ili uopste pomisljala da donese, diskriminatorske zakone protiv bilo kojeg naroda u Bosni i Hercegovini.

Ali srpski i srbijanski politicari i javni mediji stvorili su neku vrstu politicke psihoze, u kojoj je "odbrana prava" bosanskih Srba zadobila takav apsolutni status da su se ljudi prestali cak i pitati jesu li zaista ugrozeni. Kad je jednom takva psihoza stvorena, preostao je jos samo jedan mali korak do vojne akcije.

______________________________ _

Bolje bi bilo da je naslov teme "od amebe do Bosnjaka" bez prekida istorijkog kontinuiteta 

Nije Bosnjak ovo pisao....bas sam zbog toga  ovo postao....

Pa je to  samo po sebi "dovoljan argument" da je tacno,   daj uozbilji se ...

.

Sigurno je blizi istini nego 90% Bosnjackih i Srpskih "Istoricara" 

Ako cemo o temi suditi na osnovu gramaticki neispravnog naslova, onda...