Baš kao ti

Popularni New Age termin soulmates, prema nekim autorima, temelji se na potrazi za savršenim alter-egom.

Mnogi zasigurno znaju za termin soulmates (srodne duše ili duhovni partneri). Zvuči prekrasno – naći nekog tko te oduvijek čekao, koga si oduvijek tražila/tražio, tko je tvoja druga polovica, tko je u duši isti kao ti. Isti? Dobro, možda ne fizički, možda ne ni u svim interesima, ali… negdje ispod… da, baš isti!

Produžena ruka psihoanalize, takozvana self-psihologija u tom pogledu nije nimalo romantična. Jedan od osnivača ovog pravca Heinz Kohut upućuje da takozvano blizanaštvo (osjećaj "isti smo") vuče korijenje iz ranog djetinjstva, kada dijete još uvijek ne shvaća da je odvojeno od majke, ali pretpostavlja da ono i majka imaju manje-više identičnu psihu.

Blizanačko vezivanje, zajedno sa svom svojom ljepotom i svim svojim krhkostima, često je prisutno kod tinejdžerske romantične zaljubljenosti kada predstavlja vrijedan način samospoznaje. Međutim, otkriće da drugi nije "baš kao ja" može biti ozbiljna prijetnja odnosu i doživljaju jedinstva.

S. M. Johnson, jedan od predstavnika self-psihologije, smatra da gore spomenuti popularni New Age termin soulmates ustvari potječe iz regresije na stanje blizanaštva koje se bazira na potrazi za savršenim alter-egom.

Uobičajena greška koja se događa pri nastajanju ovakvih odnosa jeste da se obostrano naglašavaju i podržavaju isključivo one osobine i ona ponašanja koja su zajednička. S ushićenjem se ističe: "I ja isto!", dok se: "Pa, ja baš ne mislim tako" ili "Moj ukus je sasvim drukčiji" ne izgovara, ignorira se – toga nema. Točnije, prešutno je pravilo da različitost nije dozvoljena jer narušava doživljaj sklada.

U takvom skladu nema konflikta jer (barem na neko vrijeme, prividno) nema ni razlika. Nakon određenog vremena, kada ovakav oblik jedinstva oslabi, jer u realnosti postoje dvije osobe koje, naravno, nisu identične, iskrsava "tamna strana" ovog oblika vezanosti, koja se često manifestira kroz ljutnju zbog različitosti.

Činjenica je da "istost" nema dugi vijek trajanja. Jednom kada ljepilo istosti popusti – ili se počnu uočavati, cijeniti i istraživati različitosti ili se odnos počne raspadati. Logično je (mada ne i nužno) da se odnos u početku gradi na zajedničkim uporišnim točkama, na sličnim interesima i sličnim životnim uvjerenjima. Za jednog tinejdžera je možda presudan sličan ukus u glazbi, a za jednog odraslog čovjeka su možda od temeljne važnosti slični etički pogledi.

Osjećaj kompatibilnosti se može zasnivati koliko na razlikama, toliko i na sličnostima – važno je da ne prevlada "sloj istosti". Jer, kada se taj sloj (zbog svoje statičnosti) potroši, ostaje praznina i čeznutljivo sjećanje na snagu blizanačke povezanosti.

Nema ničeg što je prirodno, a da je isto. Ne postoje dvije iste biljke, dva ista kamena, dva ista čovjeka. Jedino je čovjek sposoban izrađivati proizvode koji su po kalupu, koji su napravljeni "na traci". Život se manifestira u različitosti.

Poticaj

Prvo, da razjasnim... Ne mislim na onu varijantu "negde tamo daleko, čeka me moja srodna duša, druga polovina mene samog". Dalje, pod "srodne duše" ne mislim ni nužno na partnera (što ne znači da se i isključuje).

Mislim na one osobe za koje imamo osećaj da ih znamo čitavog života (iako to možda nije slučaj), sa kojima lako nađemo zajednički jezik, i sa kojima se osećamo kao da smo u nekoj vrsti ravnoteže...
Ta osoba može biti prijatelj, partner, pa čak i brat, sestra, roditelj (što da ne?)...

Jer, sigurno je da se sa nekim ljudima slažemo kao "rogovi u vreći". Njihov opozit bi bile baš - srodne duše.

Da li imate svoje "srodne duše"? Kako ste ih pronašli i kako biste opisali svoj odnos sa njima? Koje su to njihove karakteristike vama bliske?

srodne duse... pa to su sve osobe s kojima se osecas kao u kucnim tihotapkama 
a lako se prepoznaju...to nekako ide samo od sebe

Za tri osobe is svog okruženja bih mogla reći da su mi soul mates...
Dve osobe ženskog i jedna muškog pola... Sve sam ih upoznala sasvim slučajno, i tek postepeno, upoznavajući ih, shvatila sam da smo dosta kompatibilni... Svakako, nismo isti, možda nismo čak ni slični, i valjda se baš zbog toga dopunjavamo kao puzzle...

Primećujem da u dovoljnoj meri poseduju osobine koje imam i ja, što mi svakako odgovara, ali i osobine koje nemam, a volela bi da ih imam. One druge, koje imam a ne volim, srećem ponekad i kod njih, ali su nekako kvalitativno različite, i to mi omogućava neko poređenje (ili opravdanje (?))...

Naravno, to što ih smatram svojim srodnim dušama ne znači da nismo imali konflikte, nesporazume, svađe... Ali posle svake takve situacije, naš odnos je postajao čvršći i stabillniji, što opet ide u prilog mojoj tezi da su mi baš oni soul mates... 

Kad bih nashao srodnu dushu, iskreno bih se zabrinuo za tu osobu ... 

Sad malo ozbiljno. Znam tachno kako izgleda imati srodnu dushu, ali to nije konstanta. Ljudi se menjaju, i neko ko mi je nekad bio srodna dusha to ne mora biti danas.

Ne smatram da konkretno moja srodna dusa treba biti ista kao ja. Valjda je poenta u medjusobnom nadopunjavanju, a ne da gledam svoju kopiju, koja bi me uzgred receno, beskrajno nervirala.

Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vasa pitanja, kako god teska ona bila. Njih mozete pitati zasto je nebo plavo i zasto drvece uvis raste zeleci dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, tko je nas obojio i odakle cvijecu ime… njih mozete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zasto ne mozete razdvojiti mlijeko i caj da opet budu kao prije nego sto ste ih pomijesali, ne zeleci piti ni jedno ni drugo vec nesto trece… njih mozete pitati zasto rastemo, zasto ucimo, zasto se ponekad osjecamo tako svadljivima ili tuznima… Zasto sanjamo. Tko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora. Zasto ljudi stvaraju pa ruse? Pa opet grade ispocetka?
Ne vjerujete? A osjecate li se vi katkada, dok ste u blizini nekih ljudi ugodno, pametno, duhovito, plemenito, puni vrlina? Izazivaju li, mozda, neki drugi ljudi u vama cudne osjecaje nelagode, htjeli biste se udaljiti, pobjeci od njih, ili se samo svadjati s njima jer vas ljute, a vi i ne znate zasto?
Da, to je istina. Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Oni ne vole nositi zlato ni srebro (a po njihovu bismo ih sjaju mozda prepoznali), jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…

J. Klepac - Patuljci žive u kuglama

Lepo