Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Prijavi me trajno:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:

ConQUIZtador
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 20:14:06
nazadnapred
Korisnici koji su trenutno na forumu 0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.
Idi dole
Stranice:
1 2 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Tema: Poreklo zivota  (Pročitano 45075 puta)
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Fosilni zapis dinosaurusa
Od svih stvorenja koja su ikad zivela, dinosaurusi su najfascinantniji za coveka, a narocito za decu. Ovo je mozda zbog njihove spektakularne velicine u mnogo slucajeva (dinosaurusi su rangirani u velicini od onog koji se moze uporediti sa petlom, do Brachiosaurusa, koji je tezio do 80 tona i bio visok kao petospratnica) i zato sto su posedovali tako mnogo anatomskih crta. Fosilni zapis o dinosaurusima govori onoliko jasno za stvaranje koliko je moguce govoriti o stvorenjima koja danas ne postoje.

Prvi fosil dinosaurusa otkriven je u Engleskoj pre 170 godina. Veliki zub otkrila je 1822.g. supruga doktora Gideon Mantell-a, fizicara koji je takodje bio i paleontolog amater. Doktor Mantell je tragao za dodatnim fosilima i nasao jos nekoliko zuba i kostiju. Poslao je fosile Baron Cuvier-u, cuvenom francuskom naucniku. Kako nikada nije video nista uporedivo sa tim fosilima, ovoga puta, veliki francuski naucnik je pogresio. On je identifikovao zube kao da su pripadali jednom starom nosorogu, a kosti kao one iscezlog nilskog konja.

Kasnije, prijatelj doktora Mantell-a informisao ga je da su svi zubi bili slicni po strukturi, mada mnogo veci, od onih iguane, gustera nadjenog u Meksiku i Juznoj Americi. Dr.Mantell je zakljucio da je nasao ostatke jedne zapanjujuce nove vrste stvorenja. Dao mu je ime Iguanodon ("koji ima zube kao iguana"). Ne mnogo kasnije, fosilizovane kosti i zubi ogromne, mesozderske zivotinje, nalik gusteru, nadjene su i dato im je ime Megalosaurus. Uskoro je shvaceno da su Iguanodon i Megalosaurus bili clanovi jednog do tada nepoznatog, iscezlog tipa stvorenja. Veliki britanski anatom i paleontolog, Sir Richard Owen, dao im je ime dinosaurus ("strasni guster").

Sa ostacima Iguanodon-a nadjena je ostra kljunolika kost za koju se smatralo da je kljun. Godine 1877., medjutim, spektakularno je otkrivena u jednom belgijskom rudniku prava priroda ovog "kljuna". Mineri su nasli fosilizovane skelete oko 2 tuceta Iguanodon-a, duboko u rudniku uglja. Kako objasniti ovo zapanjujuce fosilno groblje Iguanodon-a duboko u rudniku uglja, postalo je izazov evolucionim geolozima. Neki su sugerisali da je jednom postojala jedna duboka pukotina u zemlji u koju su Iguanodon-i propali. Izgleda cudno, medjutim, kako su sve druge zivotinje izbegle ovu zamku. Samo je nekoliko usamljenih glasova sugerisalo, da su ova stvorenja i ugljenisani biljni materijal u kome su bili sahranjeni skliznuo, i bio zatrpan vodenom katastrofom.

Jedno proucavanje fosila otkrilo je da je "kljun" zapravo odgovarao palcu. Tu je nemoguce znati za sigurno kako je Iguanodon koristio taj "palac". Moguce je da ga je koristio pri ljustenju biljnog materijala. Neki su sugerisali da ga je koristio u odbrani.

Dinosaurusi (redovi Saurischia i Ornithischia), krokodili (red Crocodilia), leteci gmizavci (red Pterosauria) i razni drugi reptili (red Thecodontia), grupisani su zajedno u podgrupu Archosauria ("vladajuci reptili"), mada ima malo dijagnostickih crta koje poseduju sva ova stvorenja, i stoga je malo toga sto bi ih povezivalo. Razlikujuca crta koja ostro deli zaurisija dinosauruse od ornitisija dinosaurusa je cinjenica da su prvi imali reptiloliku karlicnu strukturu ili kuk, dok su drugi dinosaurusi imali "pticoliku" karlicu, i ornitisija dinosaurusi posedovali su predentalnu kost koja nije nadjena kod zaurisija. Tekodonte, narocito Pseudosuchia - podred Thecodontia, mnogi smatraju za reptilske pretke krokodila, dinosaurusa, letecih gustera i ptica.

Da je ovo pretpostavljeno poreklo izmisljeno, postaje jasno citajuci evolucionu literaturu. Govoreci o Saltoposuchus-u, pseudosuhnom tekodontu, Romer kaze:

"Jasno je da su forme ove vrste, one iz kojih su se razvili pterosaurusi, ptice i dinosaurusi. Nema poznatih tekodonata, koji pokazuju pozitivne indikacije koje bi vodile do prve dve pomenute grupe, niti prema jednom od 2 dinosauruska reda, Ornithischia."1

Kako moze biti jasno da je nesto poput Saltoposuchus-a predak letecim gmizavcima, pticama i ornitisija dinosaurusima, ako ova stvorenja ne otkrivaju "pozitivne indikacije koje bi vodile prema" letecim reptilima, pticama i ornitisija dinosaurusima? Izgleda ocigledno da je Romer jednostavno prisvojio tekodontne gmizavce kao pretke ptica, letecih gmizavaca, dinosaurusa sa pticijom bedrenjacom, i krokodila (koje Romer spominje na drugom mestu), usled nedostatka boljeg kandidata, jer fosilni zapis ne daje nikakve stvarne pretke i potrebne prelazne forme.

Ranije u svojoj diskusiji o arhozaurusima (tekodonti, krokodili, leteci gmizavci i dinosaurusi), Romer kaze:

"Mnoge slicnosti u strukturnim osobinama medju krajnjim formama razlicitih arhozauruskih linija, nisu nasledjene kao takve od jednog zajednickog pretka, vec su ih nezavisno stekli clanovi razlicitih grupa. Ono, medjutim, ne iskljucuje takve osobine iz razmatranja kao moguce veze. Proucavanje fosilnih formi sve vise ukazuje da je postojao ogroman paralelizam u evoluciji; ali ova studija takodje pokazuje da se bliski paralelizam javlja samo u blisko povezanim formama."2

Ono sto Romer ovde priznaje jeste to, da su ove grupe stvorenja bile povezane zbog svojih mnogih slicnosti, ali da u svakom slucaju mnoge od strukturalnih karakteristika koje su delili pretpostavljeni krajnji evolucioni produkti, nisu bile nasledjene od pretpostavljenog zajenickog pretka, posto taj pretpostavljeni zajednocki predak nije posedovao te strukturne osobine. Evolucionisti pretpostavljaju u slucajevima kao sto su ovi, da nakon sto se predacka evoluciona populacija raspala u odvojene evoluirajuce linije, svaka evoluirajuca linija nezavisno je stekla istu strukturu ili strukture (ovo se naziva "paralelnom evolucijom"). Jasno je da kada dva ili vise stvorenja poseduju strukturno zajednicku karakteristiku, a zna se da jedan pretpostavljeni zajednicki predak nije posedovao tu strukturnu osobinu, onda posedovanje te osobine od strane ovih stvorenja ni na koji nacin ne ukazuje na zajednckog pretka.

Romer nam kaze da su krokodili, leteci gmizavci, tekodonti i dinosaurusi bili grupisani zajedno u Archosauria zbog slicnosti. Zatim nastavlja govoreci da mnoge od ovih slicnosti nisu nasledjene od jednog pretka. Pa ipak, one sluze kao osnova za pretpostavku zajednockog pretka. On pokusava da opravda ovu evolucionu pricu, govoreci pod pretpostavkom, da se bliski paralelizam javlja samo u usko povezanim formama. Ali, ako su slicnosti koje se koriste da se uspostavi povezanost nezavisno stecene, kako onda mozemo znati da su stvorenja, koja su u pitanju, zaista povezana? Ovo sigurno ukljucuje veliki skok vere.

U clanku pod imenom "Misterije rane evolucije dinosaurusa"3 Cox tvrdi: "Mada su napisane mnoge stranice o diskusijama misterije isceznuca dinosaurusa, gotovo isto toliko neizvesnosti okruzuje i njihovo poreklo - ili porekla."

Kao sto je ranije istaknuto, pretpostavlja se da su dinosaurusi evoluirali iz pseudozuhija. Jedan problem u vezi sa ovom idejom je taj, da su pretpostavljeni pseudozusni preci bili jos uvek prisutni, nakon sto su dinosaurusi navodno evoluirali. Tako Cox kaze: "Kroz celi kasni trijas, barem, jedno raznovrsno mnostvo pseudozuhija je koegzistiralo sa jednim raznovrsnim mnostvom njihovih pretpostavljenih potomaka, dinosaurusa." Govoreci o ornitisija i zaurisija dinosaurusima Cox tvrdi:

"Ako se sada pokusa sa povezivanjem ova dva tipa dinosaurusa sa trijaskim pseudozuhijama, izgleda da postoji jedno zagonetno poklapanje u vremenu izmedju ove dve grupe, mada moguce evolucione veze medju njima uporno odbijaju da se jave."

Kao sto je opisano ranije, Romer priznaje da nema nacina da se povezu ornitisija dinosaurusi sa svojim pretpostavljenim tekodontnim precima. On veruje, medjutim, da su neki zaurisija dinosaurusi bili dovoljno slicni tekodontima da se moze pretpostaviti da su zaurisija dinosaurusi evoluirali iz tekodontnih reptila, mada, kako Cox kaze, medju pretpostvljenim pseudozuhnim tekodontnim precima i njihovim dinosauruskim potomstvom, koji su egzistirali u kasnom trijasu, nisu nadjene evolutivne veze.

Kada se razmatra kredibilitet svakog modela porekla, stvaranja i evolucije, u odnosu na specificno poreklo dinosaurusa, najdefinitivniji pristup nije, da li je moguce ili ne, zamisliti kariku izmedju nekih generalizovanih formi dinosaurusa i tekodontnih reptila, vec traziti moguce prelazne evolutivne forme koje bi dokumentovale evoluciono poreklo dinosaurusa sa jedinstvenim strukturama. Da je evolucija tacna, trebalo bi da lako nadjemo niz prelaznih formi koje bi pokazivale kako postepeno nastaju ove neobicne strukture. Da je stvaranje tacno, dinosaurusi koji bi nosili ove jedinstvene strukture, trebalo bi da se pojave svi odjednom, potpuno formirani od samog pocetka. Ovde stvaranje pobedjuje. Ni u jednom jedinom slucaju ne mogu se naci trazene prelazne forme.

Jedinstvena karakteristika rogatih dinosaurusa (podred Ceratopsia) bila su, naravno rogovi, od jednog do pet. Centralna kostana srz rogova ovih ornitisija dinosaurusa bila je slicna po izgledu onih kod modernih bizona. Triceratops je tezio od osam do deset tona i varirao od 16 do 20 stopa u duzini. Imao je tri velika roga, po jedan iznad svakog oka, i treci u nosnom regionu. Triceratops je imao veliki kostani nabor, vise centimetara debeo, koji je formirao produzetak temene i skvamozne kosti lobanje. Ovaj stit je pruzao znacajnu zastitu u regionu vrata.

Centrosaurus, koji je takodje bio opremljen jednim kostanim stitom, imao je samo jedan rog u temenom regionu. Protoceratops, je ime dato dinosaurusu nadjenom u gornjoj kredi Mongolije. Kao sto je Romer istakao, Protoceratops je nazvan losim imenom s obzirom da uopste nije imao rogove. On jeste imao jedan roznati nosni region i nabore koji su bili prisutni kod nekih individua. Evolucionisti zamisljaju da su se rogovi mogli razviti kod jednog takvog stvorenja, ali prelazne forme nisu nadjene. Zatim, kao sto je vec spomenuto, Protoceratops je nadjen u gornje-krednim stenama, gde su nadjeni svi "rogati" dinosaurusi. Ako je Protoceratops bio predak rogatih dinosaurusa, onda bi ga trebalo naci u geoloskim formacijama kao sto su srednja i donja kreda, za koje se pretpostavlja da su starije od gornje-krednih formacija. Protoceratops tako otpada kao predak rogatih dinosaurusa.

Dva dinosaurusa spomenuta su kao moguce evolucione varijante Triceratops-a. Za jednu, Sterrholophus, sada se veruje da je nedorastao Triceratops-u4, dok se za Diceratops-a kaze da je bio patoloska forma Triceratops-a.5

Za razliku od Triceratops-a, ciji su glava i stit predstavljali jednu trecinu cele duzine dinosaurusa, Stegosaurus je imao malu glavu bez rogova. U svakom slucaju, imao je vrlo neobicnu anatomsku strukturu. To je ukljucivalo cetiri bodlje na repu, svaki duzine oko tri stope, i plocice koje su se prostirale duz vrata, tela i repa. Nema sumnje da su bodlje sluzile u odbrani ovog dvadeset stopa dugog cetvoronoznog dinosaurusa, ali funkcija ploca ostaje zagonetna. Neki su sugerisali da su ploce, pricvrscene za skelet ligamentima, mogle sluziti kao zastitni oklop. Raspored u dvostrukom naizmenicnom redu i konfiguracija tih ploca sugerisu, medjutim, da su mogle sluziti i za toplotnu razmenu. U svakom slucaju, nismo nasli serije prelaznih formi koje bi pokazivale postepenu evoluciju nastanka bodlji i ploca. Stegosaurus, ciji su brojni fosili nadjeni, pojavio se potpuno formiran, suprotno onome sto bi se ocekivalo na osnovu evolucije, ali potpuno predvidjeno na osnovu kreacionisticke teorije.

Jos jedan neobicni tip dinosaurusa je bio patkonosni dinosaurus, ili hadrosaurus. Mnogobrojni fosili ovih dvonoznih stvorenja nadjeni su u stenama gornje-krednih formacija. Mogli su se naci gotovo svuda u svetu. Mada su ovi dinosaurusi bili opremljeni kljunom, imali su mnogo zuba rasporedjenih na zadnjem delu kljuna. Trachodon je imao oko dve stotine zuba. Mnogi od ovih kljunastih dinosaurusa su imali kostane kreste cudnog oblika. To je bio slucaj kod Parasaurolophus-a, Saurolophus-a, Lambeosaurus-a i Corythosaurus-a. Oni su ocigledno proveli dugo vremena u vodi, s obzirom da su imali stopala sa spojenim kozicama, koja su imala papke, a ne kandze. Duzina tela bila je u proseku oko trideset stopa.

Ako su ovi dinosaurusi evoluirali od tekodontnih reptila ili obicnih dinosaurusa, ona bismo sigurno morali naci brojne prelazne forme u fosilnom zapisu, koje npr. pokazuju postepeni prelaz vilice i zuba u kljun. Ni jedna takva prelazna forma nije nadjena. Svi patkonosni dinosaurusi pronadjeni su potpuno formirani, pruzajuci pozitivni dokaz za stvaranje.

Dinosaurusi podreda Ankylosauria bili su cvrsto oklopljeni, "reptilski tenkovi" medju dinosaurusima. Glava, telo i rep ovih niskih, sirokih cetvoronozaca bili su pokriveni kostanim kvrgama, i dugim bodljama duz ramenog dela. Neki su imali bodlje i na repu. Ankylosaurus je imao veliku kostanu kvrgu na kraju svog mocnog repa, sto je oblikom licilo na pravu ratnu batinu. Ako je dinosaurus mesozder izabrao Ankylosaurus-a za rucak, mogao je zavrsiti sa slomljenim zubima i nogama! Nisu nadjene prelazne forme za ove oklopljene dinosauruse.

Iguanodoni, patkonosni dinosaurusi, stegosaurusi, rogati dinosaurusi i ankilozaurusi, bili su svi ornitisni ili dinosaurusi sa pticjom karlicom. Medju zaurisijama ili dinosaurusima sa reptilskim karlicama, nasli smo neke od najvecih i najsvirepijih, kao i najmanjih dinosaurusa. Unutar podreda Coelurosauria nadjeni su mali dinosaurusi, duzine od tri do sest stopa u duzini, racunajuci i rep. Coelurosauria dinosaurusi bili su sitni dvonosci. Coelophysis je bio dug oko 2 metra, Podokesaurus je bio dug oko 1 metar, dok je Compsognathus bio velik kao pile. Struthiomimus ("nalik noju") bio je nalik noju u osnovnim proporcijama, imao je malu glavu, i dugo vitko telo. Bilo je sugestija da je Struthiomimus bio predak ptica, ali podsecamo da on nije imao ni nagovestaj perja, imao je reptilsku karlicu umesto pticije, i nije imao zube (Archaeopteryx je imao zube). Svi primerci Struthiomimus-a koji su nadjeni, pojavili su se kao potpuno kompletni, bez prelaznih formi, kao sto je slucaj sa ostalim kolurozaurima.

Za razliku od malih kolurozaura, dinosaurusi mesozderi podreda Carnosauria bili su vrlo veliki mesozderski dvonosci. Allosaurus je bio dug oko 9 - 10 metara, sa mocnom celjusti naoruzanom dugim, ostrim zubima. Tyrannosaurus je bio najveci poznati mesojedni dinosaurus, visok blizu 6 metara u stojecem polozaju, i dug skoro 15 metara. Njegova celjust bila je duga oko 2 metra, sa zubima dugim skoro 15 cm. Jos jednom, prelazne forme predvidjene evolucionom teorijom nisu nadjene u fosilnom zapisu.

Jedan od najvecih i najspektakularnijih od svih dinosaurusa bio je cetvoronozni biljojedni dinosaurus iz podreda Sauropodomorpha. Tu spada Diplodocus sa dugim vratom i dugim repom, duzine skoro 30 metara. Brontosaurus ("gromovski guster") bio je skoro 24 m dug i tezak skoro 40 tona. Fosil Brachiosaurus-a koji je nadjen, tezi skoro 80 tona i visok je kao petospratnica. Njegove nozdrve nisu bile na kraju njuske vec su se nalazile na kostanom svodu na vrhu glave! Niko ne zna zasto je postojao tako neuobicajeni raspored, ali znamo da ni jedna prelazna forma nije nadjena da pokazuje migraciju nozdrva sa njuske na vrh glave.

Pretpostavlja se da su se neka dvonozna stvorenja vratila u cetvoronozni oblik kretanja i onda evoluirala u ove ogromne biljojedne dinosauruse. Nisu se mogle naci prelazne forme koje bi pokazale poreklo ovih monstruoznih bica od nekih malih formi. Diplodocus je Diplodocus, Brontosaurus je Brontosaurus, i Brachiosaurus je Brachiosaurus od samog pocetka. Tako vidimo da je ceo fosilni zapis dinosaurusa, koji za nas predstavlja fascinantnu istoriju ovih izvanrednih stvorenja, definitivno pozitivan dokaz za stvaranje.

Literatura

Ref 1. A. S. Romer, Vertebrate Paleontology, 3rd ed., U. of Chicago Press, Chicago, 1966.

1. Romer, Ref. 1, str. 140.

2. Romer, Ref. 1, str. 136.

3. Barry Cox, Nature 264:314 (1976).

4. D. F. Glut, The Dinosaur Dictionary, The Citadel Press, Secaucus, N. J. , 1972, str. 181.

5. Glut, Ref. 63, str. 57.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Prelaz od gmizavaca do sisara
"Sisaroliki" reptili bili su vrlo raznovrsna, siroko rasprostranjena grupa gmizavaca koja je imala jedan broj karakteristika koje se nalaze kod sisara. Uzimajuci evolucuju za cinjenicu i da su se sisari razvili iz gmizavaca, evolucionisti tako sasvim logicno pretpostavljaju da prisustvo ovih sisarskih karakteristika podrzava teoriju da su sisari nastali iz jedne ili vise grupa stvorenja unutar grupe ovih sisarolikih gmizavaca.

Naucnici kreacionisti ne prihvataju ove pretpostavke, naravno. Oni isticu da su kicmenjaci izuzetno raznovrsni. Neki teze manje od 90 grama, dok drugi teze mnogo tona. Neki su ograniceni zivotom na kopnu, sa znatnim razlikama u nacinu kretanja. Drugi su vesti letaci, dok neki zive iskljucivo u moru. Bilo bi zaista iznenadjujuce da kicmenjaci iz razlicitih klasa ne dele mnoge zajednicke karakteristike.

Gledajuci na ovaj problem sa jednog sirokog aspekta, moramo reci da su svi dokazi na strani kreacionistickog pogleda, posto nema ni malo dokaza u fosilnom zapisu koji bi povezao kicmenjake sa ijednim pretpostavljenim pretkom medju beskicmenjacima. Ako sami kicmenjaci nisu evoluirali, kako izvesno izgleda da nisu, evoluciona teorija je mrtva, i besmisleno je spekulisati o evoluciji grupa unutar kicmenjaka, ili unutar bilo kog drugog dela. Ako gledamo na problem sa ogranicenije perspektive, ako ogranicimo nasu paznju na gmizavce, sisarolike gmizavce i sisare, onda ima dokaza koji podrzavaju svako stanoviste.

Evolucioni pogled na dokaze

Istrazimo prvo dokaz koji podrzava pretpostavku da su se sisari razvili od gmizavaca. Radeci tako, pogledajmo geolosku kolonu i vremenske razlike ocima evolucionista, kako se mora uraditi ako se dokaz treba procenjivati unutar pretpostavki evolucionog modela. "Primitivni" sisaroliki gmizavci pojavljuju se istovremeno u fosilnom zapisu sa "reptilolikim" gmizavcima u kasnom gornj0-karbonskom periodu. Od pocetka su ova stvorenja imala karakteristike koje se danas povezuju sa sisarima, ali druge sisarolike karakteristike, kao sto su sekundarno nepce i dvostruki potiljacni zglob, nedostaju. Kasnije, u permskom i triaskom periodu, pojavili su se "napredni" sisaroliki gmizavci koji su imali ove i druge sisarske karakteristike, ukljucujuci visoko diferencirane zube i jedno povecanje dentalne kosti, kao i redukciju velicine drugih kostiju donje celjusti. Na kraju, na granici triasko-jurskog perioda, ili priblizno pre 180 miliona godina po evolucionoj geoloskoj vremenskoj skali, postojalo je jedno stvorenje koje je posedovalo mnoge od ovih sisarolikih karakteristika i koje je, mada je jos uvek imalo potpuno funkcionalan gmizavski tip zglobne vilice (kvadratno-artikularni), takodje imalo, uporedo sa tim reptilskim zglobno-vilicnim sklopom, i jedan zglobno-vilicni sklop sisarskog tipa (skvamozno-dentalni). Tada smo imali jedno stvorenje koje evolucionisti oznacavaju kao prvog sisara.

Neke generalne opservacije

Svi sisaroliki gmizavci smesteni su u potklasu Synapsida. Evolucionisti smatraju da su ova stvorenja jedna prirodna grupa, gde svi dele jednog zajednickog pretka, a taj predak je nastao vrlo rano u istoriji gmizavaca. Oni su zapravo jedna raznovrsna grupa stvorenja. Jedina dijagnosticka crta zajednicka svim clanovima, bilo je prisustvo bocnog otvora u temporalnom regionu, sto je stanje nadjeno samo u ovoj grupi.1 Sisaroliki reptili se dalje dele u dva reda, Pelycosauria, koja konstituise ono sto se smatra najranijim clanovima sisarolikih reptila, i Therapsida, za koje evolucionisti smatraju da sacinjavaju naprednije tipove. Pelycosauria su nadjeni u velikom broju samo u teksaskim crvenim slojevima (donji perm), mada je nekoliko nadjeno i u Evropi. Therapsida su nadjeni uglavnom u Juznoj Americi, Rusiji i u Karoo Supergrupi Juzne Afrike. Romer naziva ovo uredjenje u ova dva reda nelogicnim, ali pogodnim.1 Unutar ova dva reda, familije, rodovi i vrste, uredjeni su u jednom nizu za koji se veruje da predstavlja, ili bar generalno, red kojim su se ovi gmizavci stvarali.

Da li ovaj red predstavlja istinski vremenski niz porekla ovih stvorenja ili je ovaj niz uredjen tako da odgovara vec zamisljenim idejama o evoluciji? Izgleda da ima bar neke osnove za sumnju da su mnoga od ovih stvorenja smestena u taj niz prema zahtevima evolucione teorije. Onda se ovaj niz nudi kao dokaz o toj teoriji!

Nekoliko citata iz literature se moze navesti da se dokumentuje gore spomenuta sumnja. Kemp tvrdi da:

"Zapis je takodje geografski zakrpljen, i ni jedan lokalitet ne daje vise od jednog kratkog segmenta istorije sisarolikih reptila, a u mnogim slucajevima jedan region sadrzi fosile samo jednog doba. Slicno tome, ni jedna taksonomska grupa sinapsida ne javlja se sirom sveta, mada je gotovo sigurno da je bar jedna od njih imala siroku distribuciju u zivotu."2

Izgleda dosta jasno da posto ni jedan lokalitet ne daje vise od kratkog segmenta takozvane istorije sisarolikih gmizavaca, razliciti segmenti moraju da se uporede sa jednim zamisljenim evolucionim nizom, ili bar prema nekoj semi odredjenoj na pretpostavkama zasnovanim na indirektnom dokazu.

Narocito sugestivna je tvrdnja Kemp-a da : "...su sinapsidi takodje od neke koristi geolozima kao stratigrafski indikatori relativne starosti kontinentalnih stena u kojima su nadjeni..."3 Drugim recima, fosili, u ovom slucaju fosili sisarolikih reptila, koriste se da se datiraju stene. Ali kako znamo relativnu starost sisarolikih gmizavaca ako ih koristimo za odredjivanje starosti stena? Njihovim redom u evolucionoj semi usvojenoj od strane evolucionista, naravno!

Jednako je indikativna Romer-ova tvrdnja:

"Mada je korelacija sa morskim etapama moguca u vecini slucajeva, opsta evoluciona teorija o terapsidama i drugim sadrzanim formama sugerise da slojeve sa pelikosaurima treba smatrati za rane permske, Tapinocephalus zonu Bofora i rane ruske horizonte za srednje permske, Endothiodon i Cistecephalus zone Bofora i njihove ekvivalente za kasne permske. Olson je predlozio da se jedan srednji termin eliminise, i da se ceo potez ruskih i africkih slojeva (Double Mountain ili Pease River American nalazi) nazovu kasnim permskim. Ovo izgleda kao jedna neravnomerna podela i uobicajena rano-srednje-kasno permska terminologija vise je u skladu sa jednim sirokim pogledom na permsku evolucionu sliku."4

Tako izgleda da je Romerovo uredjenje ovih raznih lezista u jednom pretpostavljenom vremenskom nizu, odredjen "opstom evolucionom pricom terapsida" i "jednim sirokim pogledom na permsku evolucionu sliku". Nije cudo, onda, da se ono sto je predstavljeno u literaturi, a narocito u udzbenicima, kao jedan vremenski niz za sisarolike gmizavce, generalno slazu sa vremenskim ocekivanjima. To je upravo i konstruisano da se slaze sa tim.

Moze se, medjutim, sugerisati da metodi radiometrijskog datiranja koristeni za datiranje fosila predstavljaju metod nezavistan od bilo kakve pretpostavljene statigrafske korelacije ili evolucione price. Derek Ager, profesor geologije na University College, Swansea, Wales, reagovao je ljutito na takve tvrdnje. On kaze:

"Moje frustracije kao geologa dovedene su do tacke kljucanja clankom David Challinor-a o istorijskim prirodnjackim muzejima (New Scientist, 29.septembar 1983., strana 959.), a narocito njegovom primedbom da 'Originalno, paleontolozi su datirali fosile identifikujuci geoloske slojeve u kojima su oni nadjeni. Danas se vek fosila odredjuje merenjem raspada radioaktivnog ugljenika ili pomocu raspada njihovog radioaktivnog kalijuma u argon'... Jos od William Smith-a na pocetku 19.veka, fosili su i jos uvek najbolji metod za datiranje i povezivanje stena u kojima se javljaju... Sto se tice toga da je to poverenje preslo na fizicare i merenje izotopskog raspada, to dovodi do besa! Izvesno je da takve studije daju datume preko miliona godina, sa velikim marginama gresaka... Ne mogu zamisliti slucajeve radioaktivnog raspada koristenog za datiranje fosila."5

Tako izgleda da se fosili koriste za datiranje stena, a ne metode radiometrijskog datiranja. To izgleda da nas vodi nazad u krug, jer kako datiramo fosile? U konacnoj analizi, sve se izgleda zasniva na jednom pretpostavljenom evolucionom nizu.

Posto su sisaroliki gmizavci navodno napredovali iz vrlo ranih reptolikih formi u vrlo sisarolike forme i najzad u sisare, pretpostavilo bi se da su te promene rezultirale manje ili vise stabilnim napredovanjem od gmizavca ka sisaru. U stvari, sisaroliki reptili posedovali su mozaicki obrazac osobina nadjenih kod reptila i sisara. Na primer, Colbert je primetio da:

"Nije lako odrediti preciznu liniju sisarskih predaka medju teriodontnim gmizavcima. Neki teriodonti su vrlo daleko uznapredovali ka sisarima u izvesnim osobinama, ali relativno primitivni u drugim. Medju svim teriodontima mesavine naprednih i konzervativnih karakteristika tako su raznovrsne, da nije moguce ukazati na jednu narocitu grupu i definisati je kao onu koja napreduje najpozitivnije u smeru sisara."6

Drugim recima, mada bi jedan od ovih takozvanih sisarolikih reptila mogao posedovati izvesne karakteristike za koje se kaze da su sisarske, kao sto su, na primer, sekundarno nepce i diferencirani zubi, on bi mogao i posedovati karakteristike za koje se ocenjuje da su primitivno reptilske. Prema Colbert-u, ova mesavina "naprednih" i "primitivnih" osobina bila je tako karakteristicna za teriodonte ("napredne" sisarolike gmizavce), da je nemoguce odabrati ijednog kao aktuelnog pretka linije koja je vodila ka sisaru.

Da li posedovanje od strane jednog stvorenja nekih karakteristika koje imaju i jedna druga vrsta stvorenja, neminovno ukazuje da je ono prelazna forma izmedju te dve vrste? U prilog negativnog odgovora na ovo pitanje, mozemo citirati brojne primere. Seymouria je bila jedno stvorenje koje je posedovalo neke karakteristike nadjene kod vodozemaca i neke karakteristike nadjene kod gmizavaca. Ona bi stoga trebalo da konstituise "savrsenu prelaznu formu" izmedju vodozemaca i gmizavaca. Ona verovatno ne bi mogla biti jedan takav posrednik, kao sto je ranije pokazano u ovom poglavlju.

Drugi primer je zivi platipus kljunas. Ovo stvorenje je sisar, a ipak ima paciji kljun, stopala sa perajima, i leze jaja, uz posedovanje drugih karakteristika koje se mogu nazvati reptilskim. On ima karakteristike sisara, reptila i ptica, i mozda bi se mogao nazvati jednim "primitivnim" sisarom. On verovatno ne bi mogao biti predak sisara jer se pojavio vrlo skoro, oko 150 miliona godina prekasno da bi bio predak sisara! U stvari, ova jedinstvena kombinacija strukturnih crta cini nemogucim sugestiju da se ona javila iz jedne odredjene klase kicmenjaka ili da je mogla biti posrednik izmedju bilo koje dve vrste. Mogu se navesti mnogi slicni primeri. Tako, postojanje u jednom stvorenju karakteristika posedovanih od strane zivotinja dva razlicita tipa, ne ukazuje neminovno na to da je to stvorenje posrednik izmedju ta dva tipa.

Dalje, sisaroliki gmizavci nisu samo mozaici koji su ukljucivali karakteristike generalno povezivane sa gmizavcima i sisarima, vec su mnogi posedovali strukture koje se ne nalaze kod zivih cetvoronozaca, bilo sisara ili gmizavaca. Tako Kemp kaze:

"Za fosilnu strukturu nije verovatno da ce nalikovati zivoj strukturi ni u jednom velikom detalju, a ipak same razlike mogu ukazivati na vazne funkcionalne razlike. Zaista, u mnogim slucajevima koji se ticu sisarolikih gmizavaca, postoje strukture koje jednostavno nemaju razumne analogije medju zivim cetvoronoscima."7

Jasno, sva takva stvorenja bila bi previse specijalizovana da bi bila preci sisara (ili bilo kog drugog stvorenja, kad smo vec kod toga).

U stvari, praznine u pretpostavljenoj evolucionoj liniji koja vodi od gmizavca do sisara su tako sistematske, da se nijedno stvorenje ne moze smatrati za direktnog pretka drugom. Ovo vredi bilo da govorimo o nizim taksonomskim slojevima (vrsta i rod) ili o visim kategorijama (familije i redovi). Tako Kemp pise:

"Praznine u nizem taksonomskom nivou, vrstama i rodovima, prakticno su univerzalne u fosilnom zapisu sisarolikih gmizavaca. Nema ni jednog adekvatno dokumentovanog slucaja u kome bi bilo moguce da se prati jedan prelaz, vrstu po vrstu, iz jednog roda u drugi."8

U pogledu praznina na visim taksonomskim nivoima, Kemp tvrdi:

"Prividna brzina morfoloske promene u glavnim rodoslovima sisarolikih reptila varira. Iznenadna pojava novih visih taksona, familija, i cak i redova, odmah nakon jednog masovnog izumiranja sa svim osobinama manje ili vise razvijenim, implicira jednu vrlo rapidnu evoluciju."9

"Iznenadna pojava novih taksona... sa svim karakteristikama manje ili vise razvijenim" precizno je ono sto bi se ocekivalo na osnovu kreacionistickog modela stvaranja, ali evolucionisti moraju pokusati da objasne ovaj kontradiktorni dokaz za koristenje "ad hok" pretpostavki "vrlo rapidne evolucije" (kao sto je "isprekidana ravnoteza" ili "punktuisani ekvilibrijum").

Velika praznina u evoluciji sisara
Sisaroliki gmizavci pojavili su se, navodno, tacno na pocetku pojave reptila, postepeno su postajali sve vise nalik sisarima kroz permski i trijaski period, i na kraju su kulminirali sa pojavom prvih pravih sisara na kraju trijasa. U ovo vreme sisaroliki gmizavci su iscezli, mada su oni ranije bili najbrojniji medju svim vrstama reptila, i bili rasireni sirom sveta. Posto se za evoluciju pretpostavlja da je ukljucivala prirodno odabiranje u kojoj se vise adaptirana stvorenja reprodukuju u vecem broju i tako postepeno zamenjuju one manje prilagodjene, ocekivali bismo sada da sisari koji na kraju trijumfuju, cvetaju u velikom broju i da dominiraju svetom.

Medjutim, desila se vrlo cudna stvar. Naime, sisari su nestali sa scene za sledecih 120 miliona godina! Za vreme ovog velikog perioda pretpostavljenog vremena, "reptoliki" reptili, ukljucujuci dinosauruse i mnoga druga kopnena stvorenja, morski i leteci gmizavci, preplavili su zemlju. Sto se tice sisara, medjutim, "najprilagodjeniji" koji su zamenili sisarolike reptile, nisu se mogli skoro nigde naci. Vecina fosilnih ostataka sisara otkrivenih do danas, iz jurskih i krednih perioda, koji su pokrivali, navodno, vise od 120 miliona godina, mogla bi stati u dve sake. Vecinu takvih sisara predstavlja samo nekolicina zuba.

Ako se za evoluciju pretpostavlja da je ukljucivala opstanak najprilagodjenijih, a pod njima se smatraju oni koji se reprodukuju u vecem broju, poreklo sisara predstavlja nesto vrlo cudno, zaista. Posto su opstali u vrlo malom broju, evolucija se ocigledno desavala opstankom neprilagodjenih!

Evolucionisti bi zeleli da verujemo da je evolucija sisara i dalje trajala 120 miliona godina. Za 120 miliona godina, prema evolucionoj teoriji, sisari, koji su ocigledno egzistirali u tom vrlo dugom periodu vremena u izuzetno malom broju, ostali su evoluciono pritajeni kao dosta male generalizovane forme. Onda, u tren oka geoloskog vremena, vecina reptila, ukljucujuci dinosauruse, nestaje, a naglo su se pojavila potpuno formirana 32 reda sisara, svi visoko specijalizovani, tako da su se mogli klasifikovati kao primati, kitovi, sismisi, glodari, neparnoprsti kopitari, parnoprsti kopitari, itd.

U slucaju da se posumnja da smo mozda ovaj slucaj predimenzionirali zbog kreacionisticke pristrasnosti, razmotrimo komentare o ovom pitanju George Gaylord Simpson-a, jednog od vodecih svetskih evolucionista. On kaze da:

"Najzagonetniji dogadjaj u istoriji zivota na zemlji je promena iz mezozoika, doba gmizavaca, u doba sisara. Kao da se naglo spustila zavesa na scenu gde su sve vodece uloge imali reptili, posebno dinosaurusi, u velikom broju i zbunjujucoj raznovrsnosti, i digla se odmah ponovo otkrivajuci istu scenu, ali sa potpuno novom podelom u kojoj se dinosaurusi uopste ne pojavljuju, drugi gmizavci su superbrojni, a sve vodece uloge imaju vrste sisara koje su bile samo nagovestene u prethodnim cinovima."10

Opet bismo mogli naglasiti da su prethodni cinovi pokrivali 120 miliona godina na evolucionoj vremenskoj skali. Da ne bi ijedan evolucionista pretendovao da nema ozbiljnog problema ovde, podseticemo ga da Simpson kaze da je ovo najzagonetniji period u Zemljinoj istoriji. Problem nestaje, naravno, ako se pretpostavka evolucije odbaci, i prihvati kreacionisticki model porekla.

Nepremosceni jaz izmedju gmizavaca i sisara

Dva sisarolika gmizavca, Morganucodon (takodje zvan i Eozostrodon) i Kuehneotherium, navodno predstavljaju najodredjenije prelazne forme izmedju reptila i sisara. Nadjeno je hiljade fragmenata koji prestavljaju mnoge individue Morganucodon-a. Materijal se sastoji od zuba, vilice i fragmenata lobanje i postkranialnog skeleta iz Velsa, kompletne lobanje i vilice iz Lufeng crvenih lezista Kine, kao i materijala dva slicna roda nadjenog u crvenim lezistima Karoo Supergrupe Juzne Afrike.11 Otkriveni su samo izolovani zubi i vilicni fragmenti Kuehneotherium-a iz Velsa. Ova stvorenja su bila vrlo mala, duzine oko 10 cm. Sav ovaj materijal je smesten u gornji trijas na geoloskoj koloni.

Ima stvorenja koja su, tvrdi se, posedovala vilicni zglob sisarskog tipa uporedo sa vilicnim zglobom gmizavackog tipa. Kod sisara postoji jedna kost u svakoj polovini donje vilice, zvanoj dentalna, posto nosi zube, i ova kost direktno se spaja sa skvamoznim podrucjem lobanje. Gmizavci imaju sest kostiju u svakoj polovini donje vilice. Spajanje vilice sa lobanjom je indirektno, preko artikulatne (jednom od kostiju vilice), koja se spaja sa kvadratom kosti, i koja nije nadjena kod sisara.

Druga fundamentalna razlika izmedju gmizavaca i sisara je da svi gmizavci, zivi ili fosilni, imaju jednu kost u uhu, nalik stapicu, poznatu kao kolumela. Sisari poseduju tri kosti u uvu: uzengija, cekic i nakovanj.

Evolucionisti podrzavaju da uzengija odgovara kolumeli, a da su se kvadratna i artikulatna kost gmizavca nekako pomerile u uvo postajuci redom cekic i nakovanj sisarskog uva. Ne daje se objasnjenje kako su posrednici mogli da cuju dok se ovo desavalo.

Sledeca teskoca u vezi sa gore navedenom idejom je cinjenica, da kad je hiljade fosila reptila nadjeno da poseduju jednu usnu kost i mnogostruke vilicne kosti, a hiljade fosila sisara nadjeno da poseduju usne kosti i jednu vilicnu kost, ni jedno fosilno stvorenje nije nikada nadjeno koje bi predstavljalo prelazni stepen, kao sto bi bio onaj koji bi imao tri kosti u vilici i dve kosti u uvu.

Morganucodon12 i Kuehneotherium13 su posedovali potpuno razvijene reptilske kosti u svojoj donjoj vilici. Dalje, nije bilo redukcije u funkcionalnom znacaju reptilskog (kvadratno-artikularnog) vilicnog zgloba, mada se za ova stvorenja pretpostavlja da su posrednici izmedju gmizavaca i sisara, navodno posedujuci sisarski (skvamozno-dentalni) vilicni zglob uz reptilski vilicni zglob. Kermack tvrdi:

"Najcudnija karakteristika ekstra-vilicnih kostiju Morganucodon-a je njihov cinodontni karakter. U poredjenju sa jednim tako naprednim cinodontom kao sto je Cynognathus, prisutne ekstra kosti ne pokazuju redukciju, ni u velicini ni u kompleksnosti strukture. Zapravo, stvarni reptilski vilicni zglob bio je relativno isto tako mocan kod sisara, Morganucodon-a, kakav je bio i kod reptila Cynognatus-a. Ovo je bilo sasvim neocekivano."12

Ovi autori kazu da evolucionisti vec dugo drze da je postojalo jedno progresivno slabljenje vilicne kosti u prelazu sa ranih na kasne cinodonte, i ovo slabljenje se nastavilo kod prvih sisara (cinodonti su bili "napredni" sisaroliki gmizavci). Ovo je ono sto bi se predvidelo da su sisari evoluirali od gmizavaca i da je postojala jedna postepena evoluciona zamena reptilskog vilicnog zgloba u sisarski vilicni zglob. Kermack i njegovi saradnici sada odbacuju ovu ideju posto je gmizavacki vilicni zglob Cynognathus-a bio izuzetno jak, a donja vilica Morganucodon-a blisko je nalikovala onoj Cynognathus-a.

U svakom slucaju, nema sumnje da je Morganucodon imao jedan mocan standardni vilicni zglob reptilskog tipa. Mada se gotovo sav raspolozivi materijal povezan sa Morganucodon-om sastoji od disartikulatnih kostiju (individualne kosti koje se sastoje iz fragmenata), jedan deo vilice otkriven sa kvadratnom kosti bio je jos uvek u kontaktu sa artikularnom kosti, sto ne ostavlja sumnju u postojanje jednog gmizavackog vilicnog zgloba kod ovog stvorenja. Ali, jesu li Morganucodon i Kuehneotherium, uz ovaj gmizavacki vilicnini zglob, imali i tacku kontakta izmedju dentalne i skvamozne kosti i, ako je tako, da li ovo ukazuje na pocetno formiranje vilicnog zgloba sisarskog tipa?

Kermack i njegove kolege svakako veruju da je ovo ustanovljeno za Morganucodon-a i Kuehneotherium-a (za ovo kazu da je postignuto i kod nekoliko drugih grupa sisarolikih reptila14). Sta je osnova za ovo verovanje? Bez obzira na to kako se ovo uverenje drzi jakim, ono se zasniva na zakljucivanju. Dokaz je izuzetno fragmentaran i nisu na raspolaganju fosili koji bi pokazivali dentalnu kost u stvarnom kontaktu sa skvamoznom kosti lobanje. U stvari, cak nije na raspolaganju ni jedna netaknuta donja vilica, vec su svi ovi uzorci rekonstruisani iz fragmenata.

Sta je dokaz za jedan dentalno-skvamozni zglob kod ovih stvorenja? Ovaj dokaz sastoji se od jednog navodnog kondila na dentalnoj kosti. Kondil je okrugli izboceni deo na kraju kosti i formira loptu i rupu zgloba sa supljim delom (zvanim fosa) druge kosti. Kod sisara postoji vrlo istaknut kondil na zadnjem delu dentalne kosti koji je spaja sa skvamoznom kosti lobanje. Skvamozna kost sadrzi fosu za primanje kondilne kosti i taj kontakt formira vilicni zglob. Kod Morganucodon-a i Kuehneotherium-a, dentalna kost je dovoljno siroka da ohrabri verovanje kako je ona imala kontakt sa skvamoznom kosti i navodna tacka kontakta sa dentalnom kosti naziva se kondil.

Da li je dentalna kost ovih stvorenja zaista pravila kontakt sa skvamoznom, moze se samo zakljucivati. Ali, ako je bilo stvarnog kontakta izmedju dentalne i skvamozne kosti, da li bi se moglo reci da to konstituise jedan sisarski tip zglobne vilice koja je postojala zajedno sa reptilskim vilicnim zglobom? Moramo se setiti da su ova stvorenja imala potpuno razvijeni mocni reptilski vilicni zglob. Anatomija potrebna za takav vilicni zglob, ukljucujuci uredjenje i nacin pricvrscenosti muskulature, uredjenje krvnih sudova i nerava, itd., mora biti sasvim razlicita od one potrebne za jedan sisarski vilicni zglob. Kako je onda jedan mocni, potpuno funkcionalni reptilski vilicni zglob mogao postojati zajedno sa sisarskim vilicnim zglobom?

Znacajno je da su slicne tvrdnje u pogledu postojanja duplog vilicnog zgloba kod Probainognathus-a i Diarthrognathus-a dovedene u pitanje. Probainognathus i Diarthrognathus su predstavljeni kao vrlo bliski, hipoteticki direktni, preci sisara. Sto se tice Probainognathus-a, Kemp tvrdi:

"Druga mnogo navodjena karakteristika Probainognathus-a koja ga povezuje sa sisarima je sekundarni kontakt izmedju dentalne i skvamozne kosti. U stvari, postoji izvesna sumnja da li postoji jedan stvarni kontakt izmedju njih (Crompton i Jenkins, 1979)..."15

U pogledu Diarthrognathus-a, Gow tvrdi:

"Iktidosaurus Diarthognathus, iz Klarens Formacije (Cave Pescari) (Crompton, 1958.) generalno se drzi da ispunjava morfoloski stepen posredan izmedju cinodonata i sisara; specificnije, za njega se misli da ima i sisarski i gmizavacki vilicni zglob. Medjutim, nekoliko Crompton-ovih interpretacija morfologije donje vilice i njene povezanosti sa lobanjom bile su pogresne. Neke, ali ne i sve od ovih, pojavile su se u stampi (Crompton, 1972)."16

Tako vidimo da je ideja, da je postojao i sisarski i gmizavski vilicni zglob kod ovih stvorenja, dovedena u pitanje u samim evolucionim krugovima. Ova stvorenja su sva iscezla. Sve sto ostaje je izuzetno fragmentarni fosilni materijal. Nacin na koji se ova stvorenja rekonstruisu i na koji se njihova funkcija vizualizuje, cesto je pod uticajem unapred zamisljenih ideja o onome sto bi trebalo ocekivati. Evolucionisti se osecaju sigurnim, da su gmizavci evoluirali u sisare. Ovo bi onda zahtevalo zamenu jednog reptilskog vilicnog zgloba sisarskim. Sa ekstremno fragmentarnim i nepotpunim materijalom koji je na raspolaganju, moguce je da je ono sto se "vidi" - ono sto se zeli videti, pre nego sto to stvarno jeste. Konacno, i ovo je zakljucno, nije nadjen ni jedan jedini posrednik izmedju zivotinje sa mocnim, potpuno funkcionalnim reptilskim vilicnim zglobom i zivotinje sa jednim mocnim, potpuno funkcionalnim sisarskim vilicnim zglobom. Svi Gmizavci, bio to Morganucodon, Kuehneotherium ili koji god, imali su potpuno kompletirane reptilske kosti u vilici, a svi sisari, fosili ili zivi, imaju jednu jedinu kost na svakoj strani donje vilice. Nisu nadjeni posrednici.

Reptilsko naspram sisarskog uva

Dalje, ne mozemo odvajati dokaz povezan sa vilicnim zglobom od onog povezanog sa slusnim aparatom. Kao sto je ranije spomenuto, evolucionisti veruju, da posto su kosti u reptilskoj vilici, osim dentalne kosti, postepeno postale oslobodjene svoje funkcije u vilici, bile su sad slobodne ili da nestanu ili da preuzmu neku novu funkciju. Tako, kvadratna i artikularna kost postaju slobodne (bile su, usput, cvrsto pricvrscene za dentalnu kod Morganucodon-a) i nekako su nasle svoj put u srednje uvo da bi na kraju postale cekic i nakovanj, redom. Ovo bi zahtevalo da je uzengija (kolumela) gmizavca postala slobodna od svoje pricvrscenosti za timpanum (usni bubanj), i da retroartikularni delic artikularne kosti postigne pricvrscenost za bubanj (posto je artikularna kost reptila navodno postala cekic sisara, koji je pricvrscen za bubanj). Nekako je, dok se sve ovo odvijalo, kvadratna kost reptilskog pretka morala da stekne slobodu, pomeri se u srednje uvo, i ubaci se izmedju uzengije i cekica. Dok se sve ovo manevrisanje odvijalo, sve ove kosti morale su da se nekako ponovo uoblice i preurede na jedan najcudesniji nacin, tako da su mogle funkcionisati u jednom sasvim novom slusnom aparatu.

Anatomski problemi povezani sa tako postuliranim procesom su daleko veci od prostog zamisljanja, kako su dve kosti, precizno oblikovane kako bi sacinjavle jedan mocno efikasni vilicni zglob, mogle da se pomere u srednje uvo i preoblikuju u cekic i nakovanj, koji su precizno projektovani da funkcionisu sa prepravljenom uzengijom u mnogo drugacijem slusnom aparatu, a da sve to vreme stvorenje nastavlja da zvace i da guta! Koliko god ovaj problem izgledao nepremostiv, on bledi u relativnu beznacajnost kada se razmotri cinjenica da je sustinski organ sluha kod sisara Kortijev organ, kojeg nema ni jedan reptil, niti ima dokaza da bi mogao dati cak i nagovestaj o tome odakle bi ovaj organ mogao doci.

Kortijev organ je izuzetno komplikovan organ. Za njega se predlaze da citalac konsultuje jedan od standardnih tekstova anatomije radi opisa. Nema pomoci, osim cudjenja, pred ovim slozenim i cudesno dizajniranim organom. On nema homologa kod gmizavaca. Nema moguce strukture kod gmizavca iz koje je on mogao proisteci. On mora da je stvoren "de novo", posto je bio potpuno nov.

Prema teoriji evolucije, sve evolucione promene javljaju se kao rezultat gresaka u toku reprodukcije gena. Svaka promena do koje su dovele takve mutacije, ako je forma prezivela, morala je biti superiorna u odnosu na prethodne forme. Tako, ako je evolucija istinita, mi moramo poverovati da je niz hiljada i hiljada gresaka na jedan cudesno koordiniran nacin stvorilo Kortijev organ da funkcionise u uvu, koje je u isto vreme moralo da bude reizgradjeno, u skladu s tim, dok se zadrzavalo u dvema kostima iz vilice, koja je morala da se redizajnira. Dalje, svaki posredni stepen ne samo da je morao biti posebno funkcionalan, vec je morao biti i superioran u odnosu na prethodni stepen. I nakon sto je sve ovo bilo postignuto, mi jos uvek danas imamo gmizavce i ptice sa istim staromodnim reptilskim i pticijim slusnim aparatima, koji su isto tako efikasni kao odgovarajuci sisarski aparati.

Druge potrebne promene

Dalje, dok su se sve ove gornje cudesne promene desavale, ova stvorenja su takodje i izumela (genetskim greskama) mnoge druge cudesno nove fizioloske i anatomske organe i procese, ukljucujuci novi nacin reprodukcije, mlecne zlezde, regulaciju temperature, dlaku, i novi nacin disanja.

Struktura grudnog pojasa sisara razlikuje se fundamentalno od onog kod gmizavca. Kod gmizavaca, on se spaja sa grudnom kosti pomocu korakoid kostiju i formira deo grudnog kosa. Ovo nije slucaj kod sisara. Kod reptila je prednji deo grudne kosti cvrst i nesposoban za sirenje. Kod sisara grudna kost se moze siriti. Kod sisara grudna i trbusna supljina odvojene su dijafragmom, jednim vlaknasto-misicnim organom. S obzirom da reptili nemaju dijafragmu, njihova grudna kost nije zatvorena kutija. Kao posledica gore navedenog, gmizavci ne mogu disati kao sisari. Oni ne mogu naizmenicno siriti i skupljati grudnu kost kao sto je slucaj kod sisara. Oni moraju usno disati.

Kod reptila nema strukture koja je ni na koji nacin slicna ili homologna sisarskoj dijafragmi. Kod gmizavca nije nadjena struktura iz koje bi dijafragma mogla nastati. Morala se stvoriti jedna komplikovana struktura "de novo" (i nizom gresaka!) da bi se vrsila funkcija koja je vec bila zadovoljavajuce izvrsena na jedan drugaciji nacin kod pretpostavljenog reptilskog pretka.

Rezime

Kako god da se oni nazovu, Morganicodon i Kuehneotherium, posedovali su potpuno kompletne reptilske kosti u vilici, jedan mocni, potpuno funkcionalni vilicni zglob, i standardno, jednokoscano reptilsko uvo. Sa druge strane, svi sisari, zivi ili fosili, imaju jednu vilicnu kost, potpuno funkcionalan sisarski vilicni zglob i vrlo razlicit slusni aparat, koji ukljucuje tri kosti u srednjem uvu i sasvim jedinstvenu i ekstremno slozenu strukturu - Kortijev organ. Kao sto je ranije ukratko opisano, ima mnogo drugih fundamentalnih razlika izmedju gmizavaca i sisara. Ovde se tvrdi da promene nisu mogle da se jave postepeno i da je ideja, da je reptil postepeno evoluirao u sisara, naucno neodrziva. Tako, jedna brizljiva, detaljna i objektivna analiza anatomije, fiziologije i paleontologije gmizavaca i sisara, najbolje podrzava teze da su ove dve vrste kicmenjaka uvek bile odvojene i razlicite, bez genetske veze izmedju sebe.

Literatura

Ref 1. A. S. Romer, Vertebrate Paleontology, 3rd ed., U. of Chicago Press, Chicago, 1966.

1. Romer, Ref. 1, str. 173.

2. T. S. Kemp, Mammal-Like Reptiles and the Origin of Mammals, Academic Press, New York, 1982, str. 3.

3. Kemp, Ref. 26, str. 4.

4. A. S. Romer, Bull. Indian Geol. Assoc. 2(1-2):17 (1969).

5. D. Ager, New Scientist 100:425 (1983).

6. E. H. Colbert, Evolution of the Vertebrates, John Wiley and Sons, New York, 1980, str. 246.

7. Kemp. Ref. 26, str. 9.

8. Kemp. Ref. 26, str. 319.

9. Kemp. Ref. 26, str. 327.

10. G. G. Simpson, quoted in Life Bifore Man, Time-Life Books, New York, 1972, str. 42

11. Kemp;Ref. 26, str. 255.

12. K. A. Kermack, F. Mussett and H. W. Rigney, Zool. J. Linn. Soc. 53(no. 2):157 1973.

13. D. M. Kermack, K. A. Kermack and F. Mussett, Zool. J. Linn. Soc. 47(No. 312):418 1968.

14. A. W. Crompton and F. A. Jenkins, Jr. , "Origin of Mammals" in Mesozoic Mammals, J. A. Lillegraven, Z. Kielan-Jaworowska and W. A. Clemens, eds. , University of California Press, Berkley, 1979, str. 62.

15. Kemp, Ref. 26, str. 271.

16. C. E. Gow, Paleontologia Africana, 24:15 (1915).
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Poreklo morskih sisara
Morski sisari se iznenada pojavljuju u fosilnom zapisu kao kitovi, delfini, morske krave itd. Na primer, u jednoj od Romerovih zakljucnih tvrdnji u njegovim raspravama o potkopitarima (subungulatima) (slonovima, morskim kravama i dr.), on kaze: "Surlasi i sirene vec su razlicite grupe u vreme kada se prvi put javljaju u fosilnom zapisu."1 Olson tvrdi, da ako trazimo pretke morskih sisara, nailazimo na prazan zid dug koliko i prelazni stepeni izmedju kopna i mora.2 Ova primedba ukljucivala je tuljane, delfine i kitove. Jednostavno nema prelaznih formi u fosilnom zapisu izmedju morskih sisara i njihovih pretpostavljenih kopnenih sisarskih predaka.

Romer sugerise da su kitovi nastali od jednog primitivnog mesozdera,3 mada u pogledu Sirenia (morske krave) i Cetacea (kitovi, delfini) on dopusta da: "Mi ne znamo njihovo kopneno poreklo i ne mozemo biti sigurni u njihovo mesto nastanka."4 Zanimljivo je primetiti da je mnogo takozvanih "primitivnih" sisara mesozdera imalo 40 zuba diferenciranih u sekutice, ocnjake, pretkutnjake i kutnjake. Morska prasad, delfini i kitovi, medjutim, mogu imati i mnogo vise od tog broja (morsko prase ih ima 300), i zubi tih morskih sisara obicno su prosti kocici ili klinovi i nisu podeljeni u sekutice, ocnjake, pretkutnjake i kutnjake.

Wursig je predlozio nedavno da su delfini mogli evoluirati od kopnenih sisara koji lice na danasnje dvoprste ungulate kao sto su krave, svinje i bufali.5 (slika) Sasvim je neozbiljno, pocevsi sa kravama, svinjama ili bufalima, zamisliti na sta su mogli liciti posrednici.

Skorasnja tvrdnja da je pronadjena prelazna forma izmedju kopnenih sisara i kitova objavljena je u novinskim i magazinskim clancima sirom sveta. Na primer, clanak Associated Press-a od 15.aprila 1983. pojavio se u Detroit Free Press-u pod naslovom "Nedostajuce karike fosila povezuju kitove sa kopnenim sisarima." U ovom clanku se iznosi da su naucnici otkrili 50 miliona godina stare fosile 2 metra dugog kopnenog stvorenja koje su opisali kao "kariku koja nedostaje" izmedju kitova i kopnenih zivotinja. Ovaj clanak nastavlja tvrdnjom da fosilni ostaci predstavljaju najstariji i najprimitivniji oblik kita ikad otkriven - jedan vodozemski sisar koji je ziveo i razmnozavao se na kopnu, a hranio se u morskim plicacima. Trebalo bi odmah biti sumnjicav prema terminu "kit" datom takvom jednom stvorenju, sta god da je to bilo, s obzirom da su kitovi totalno nesposobni za zivot i razmnozavanje na kopnu.

Novosti ove vrste, neodredjene i nepouzdane kakve vec mogu biti, bez sumnje su dobrodosle evolucionistima posto su zaista, kao sto je slucaj sa svim drugim sisarskim redovima, jedan veliki jaz izmedju reda Cetacea (ovaj red ukljucuje sva stvorenja obuhvacena kao "kitovi" - kitovi, delfini i morska prasad) i bilo kakvih pretpostavljenih predackih stvorenja. Govoreci o kitovima, Colbert kaze:

"Ovi sisari mora da su imali jedno vrlo staro poreklo, jer posrednicke forme nisu prisutne u fosilnom zapisu izmedju kitova i predackih krednih placentala. Kao i sismisi, kitovi (koristeci ovaj termin u jednom generalnom i zakljucnom smislu) pojavljuju se iznenada u ranom tercijeru, potpuno adaptirani dubokim modifikacujama osnovne sisarske strukture za jedan visoko specijalizovani nacin zivota. Zaista, kitovi su cak i izolovaniji u odnosu na druge sisare nego sismisi; oni stoje sasvim sami."6

Ali sta je sa materijalom na kome su zasnovani novinski clanci? Moze li ovaj materijal razumno biti interpretiran kao kitovski? Artikli su bazirani na intervjuima sa Dr. Philip Gingerich-em sa micigenskog univerziteta i na clanku koji su objavili Gingerich, Wells, Russell i Shah u magazinu Science.7 Ovaj fosilni materijal sastoji se od zadnjeg dela lobanje, dva fragmenta donje celjusti, i izolovanih gornjih i donjih obraznih zuba. Stvorenje koje je ovim materijalom navodno predstavljeno, nazvano je Pakicetus inachus (ne moze se, naravno, nikada biti siguran da li rasprseni fosilni materijal sav pripada istoj vrsti). (slika)

Ovaj fosilni materijal nadjen je u fluvijalnim crvenim sedimentima, ili recnim depozitima obojenim materijalom namocenim gvozdenom rudom. Ova formacija tako predstavlja jedan terestricni ili kontinentalni depozit. Fosilni ostaci vezani za Pakicetus-a dominiraju kod kopnenih sisara. Nesisarski ostaci ukljucuju druge terestricne ostatke slicne onim kod puzeva, riba (narocito kod morskog pauka), kornjaca i krokodila. Ovaj dokaz ukazuje pre na jednu fluvialnu i kontinentalnu, nego na morsku sredinu, kao sto bi se ocekivalo za kitove ili kitolika stvorenja.

Autori tvrde da baza lobanje (samo je zadnji deo lobanje nadjen) bez dvoumljenja pripada primitivnom kitu. Na osnovu kratkog opisa datog u ovom clanku (osam redova teksta) nema nacina da se sazna da li je on tacan, osim preko izjave autora. Izgleda vrlo znacajno u tom smislu, medjutim, da je slusni mehanizam Pakecetus-a bio pre od jednog kopnenog sisara nego od kita, posto nema dokaza da je on mogao cuti direktno pod vodom, niti ima dokaza vaskularizacije srednjeg uva da bi se odrzao pritisak za vreme ronjenja.

Zubi Pakicetus-a, po autorima, podsecaju na one terestricnih mesonihida Condylarthra i takodje su slicni zubima srednjeokeanskih arheocetnih Cetacea kakvi su Protocetus i Indocetus. Za mesonihide se misli da su kopneni sisari koji su imali kopita i hranili se strvinom, mekuscima ili cvrstom biljnom materijom.8 Autori spominju dva druga "primitivna kita", Gandakasia i Ichthyolestes, poznatih samo po zubima, koji su nadjeni u istoj formaciji sa Pakicetus-om. Njih je opisao West,9 i ranije su bili identifikovani kao kopneni sisari (posebno mesonihidi). West ih, medjutim, pripisuje redu Cetacea.

Nije nadjen ni jedan fragment postkranijalnog skeleta ovih bica, tako da nemamo ideju kako su ona zaista izgledala. Cinjenica da su njihovi ostaci nadjeni u jednom kopnenom fluvijalnom depozitu sa fosilima mnogih drugih kopnenih zivotinja, da su njihovi zubi bili vrlo slicni zubima poznatih kopnenih zivotinja, i da njihov slusni mehanizam ocito nije bio onaj kao kod kita, izgleda da ukazuje, da kazemo bar, da tvrdnja da je nedostajuca karika izmedju kitova i kopnenih sisara pronadjena - vrlo preuranjena. Podsecamo se tvrdnje profesora Dereka Agera (nije prijatelj kreacionista), da je svaka evoluciona prica koju je naucio kao student danas deplasirana.10 Mi pretpostavljamo da ce se Pakicetus eventualno pridruziti redovima deplasiranih "nedostajucih karika".

Literatura

Ref 1. A. S. Romer, Vertebrate Paleontology, 3rd ed. , U. of Chicago Press, Chicago, 1966.

Ref 2. E. C. Olson, The Evolution of Life, The New American Library, New York, 1965.

1. Romer, Ref. 1, str. 254.

2. Olson, Ref. 2, str. 178.

3. Romer, Ref. 1, str. 279.

4. Romer, Ref. 1, str. 339.

5. B. Wursig, Sci. Amer. 240(3):136(1979).

6. E. H. Colbert, Evolution of the Vertebrates, John Wiley and Sons, New York, 1955, str. 303.

7. P. D. Gingerich, N. A. Wells, D. E. Russel and S. M. I. Shah, Science 220:403 (1983)

8. Romer, Ref. 1, str. 244.

9. R. M. West, J. Paleont. 54:508 (1980).

10. D. V. Ager, Proc. Geol. Assoc. (Britain) 87:132 (1976).
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Poznati nizovi konja
Konji pokrivaju jednu od najinteresantnijih grupa sisara od kako je postavljeno pitanje porekla sisara. Gotovo svi studenti su upoznati sa pricom o "evoluciji" konja, koja pocinje sa Hyracotheruim-om (Eohippus), "konjem" velicine psa sa cetiri prsta na prednjim nogama, koji prolazi pravolinijskom evolucijom kroz troprste varijetete, i zavrsava sa modernim jednoprstim Equus-om. (slika) Ali dok se potpisuje pod evolucijom konja uopste, Birdsell izjavljuje da: "Mnogo toga u ovoj prici je netacno..."1 Drugi imaju iste poglede. George Gaylord Simpson, na primer, izjavio je da je nekoliko generacija studenata bilo neinformisano o pravom znacenju evolucije konja.2 Ti autori veruju da je evolucija konja slozenija nego sto se obicno predstavlja, i niz je vise u obliku grma nego drveta.

Nama porodicno stablo konja izgleda prosto kao jedan scenario sacinjen od neekvivalentnih delova. Nigde na primer, nema prelaznih formi koje dokumentuju prelaz iz ne-konjskog pretka (navodno Condylartha) sa pet prstiju na svakoj nozi, ka Hyracotherium-u sa cetiri prsta na prednjoj i tri prsta na zadnjoj nozi. Nema prelaznih formi izmedju cetvoroprstih Hyracotherium-a i troprstog Miohippus-a, niti izmedju ovog poslednjeg koji ima mlecnjake, i troprstih Merychippus-a, opremljenih visokokrunicnim zubima za pasenje. Najzad, jednoprsti brstioci, poput Equus-a, javljaju se iznenada, bez posrednika koji pokazuje postepenu evoluciju iz troprstih.

Tako, Birdsell nam govori ovu pricu na sledeci nacin (zapazite da kada evolucionista koristi takve izraze kao sto su "iznenadni", "nagli", ili "rapidni", govoreci o prelazima, obicno podrazumeva da nisu nadjene prelazne forme):

"Evolucija mehanizama stopala odvijala se rapidnim i naglim promenama pre nego onim postepenim. Prelaz iz forme stopala prikazanom na minijaturnom Eohippus-u ka vecem konzistentnom troprstom Miohippus-u bio je tako nagao, da cak nije ostavio zapis u fosilnim ostacima... njihova struktura stopala menjala se vrlo rapidno u troprsto stopalo kod kog je jastuce nestalo, a dva bocna prsta postala u sustini nefunkcionalna. Na kraju, u pliocenu, linija koja vodi ka modernom jednoprstom brstiocu prolazi kroz rapidni gubitak dva bocna prsta na svakom stopalu".3

On zatim nastavlja time sto kaze da ova evolucija nije bila postepena, vec da se odvijala brzim skokovima. Tako, kontinuitet trazen ovom teorijom ne moze se dokumentovati iz fosilnog zapisa.

Jednostavno, iznenadjujuca i obelodanjujuca cinjenica otkrivena je kada smo uporedili severnoamericke sa juznoamerickim kopitarima. Svi smo upoznati sa nizom (ovo su zadnje noge): a) Eohippus, b) Merychippus, sa redukovanim bocnim prstima i c) moderni Equus.

Ako pogledamo zadnje noge juznoamerickih kopitara (red Litopterna): a) Macrauchenia, b) Diadiaphorus i c) Thoatherium, ponovo vidimo tropstog kopitara (Macrauchenia), troprstog kopitara sa redukovanim bocnim prstima (Diadiaphorus) i, u ovom slucaju, jednoprstog kopitara (Thoatherium), koji po Romer-u nalikuje konju vise od bilo kog pravog konja, jer je on bio jednoprst sa izraslinama redukovanijim nego kod modernih ekvida.4 (slika)

Zar oni tako ne omogucavaju jos jedan lep evolucioni niz? Ne, nikako, jer se oni uopste ne javljaju u ovom nizu. Diadiaphorus, troprsti ungulat sa redukovanim bocnim prstima, i Thoatherium, jedoprsti ungulat, bili su savremenici u miocenskoj epohi. Macrauchenia, sa zadnjom nogom koja je sadrzala tri potpuno razvijena prsta, nije nadjena sve do pliocenske epohe, koja sledi posle miocena prema geoloskoj koloni. U stvari, kaze se da je jednoprsti Thoatherium iscezao u miocenu pre troprstog Macrauchenia koji se pojavio u pliocenu.

Tako, ako bi evolucionisti dozvolili da budu vodjeni fosilnim dokazom i svojim uobicajenim pretpostavkama koje se ticu geoloskog vremena, onda bi trebalo da pretpostave da je u Juznoj Americi jedan jednoprsti kopitar dao troprstog kopitara sa redukovanim bocnim prstima, a koji je opet dao kopitara sa tri potpuno razvijena prsta. Ovo je tacno suprotno pretpostavljenom nizu dogadjaja koji se javljaju kod severnoamerickih konja. Mi ne znamo ni jednog evolucionistu koji sugerise takav niz dogadjaja, ali zasto ne? Mozda zato sto niz od troprstih ka jednoprstom severnoamerickom konju je postao tako popularizovan u evolucionim krugovima da se niko ne usudjuje da sugerise obrnuti prelaz. Naravno, nema vise dokaza u Juznoj Americi nego sto ih ima u Severnoj Americi.

Treba takodje primetiti da se u Rattlesnake Formaciji okruga John Day severnoistocnog Oregona, pronadjeni troprsti Neohipparion nalazio pored jednoprstog Pliohippus konja.5 Prelaznih formi nije bilo. U drugim slucajevima, "primitivne" vrste jednog roda, poput one roda Merychippus, nadjene su u geoloskim formacijama navodno mladjim od onih koje sadrze "napredne" vrste.6

Da li je Hyracotherium (Eohippus) zaista bio konj? Hyracotherium je pronadjen u Evropi pre "Eohippus"-a otkrivenog u Severnoj Americi, i dat mu je naziv roda Hyracotherium od strane poznatog britanskog anatoma i paleontologa Richard-a Owen-a, koji je bio i njegov otkrivac. Kasnije, drugi primerci su otkriveni u Severnoj Americi i dato im je ime roda Eohippus. Kasnije je zakljuceno da su severnoamericki uzorci bili zapravo isti rod kao i Hyracotherium. Ovaj poslednji ima prioritet, tako da Eohippus nije odgovarajuce ime za ova stvorenja. Ono se najcesce koristi nesumnjivo zato sto ime Eohippys znaci "pocetni konj", dok je Owen ime Hyracotherium izabrao zbog slicnosti ovog bica sa bicima roda Hyrax (kunici, damani).

Mada Hyracotherium ili Eohippus, nije bio slican modernim konjima, ni morfoloski ni telesno, ovo stvorenje je odabrano da stoji na postolju konja od strane americkog paleontologa Marsh-a i drugih, i ova sema postala je cvrsto prihvacena i u javnosti i u naucnim krugovima posle predavanja Thomas-a H.Huxley-ja u New York City-ju, i objavljivanja Marsh-ovih studija.7

Nilsson je istakao, da mada je Hyracotherium imao malo ili nikakve slicnosti sa konjem, ocigledno je morfoloski i telesno bio slican zivim bicima roda Hyrax.8 Hyrax, kao i Hyracotherium, ima cetiri prsta na prednjim i tri na zadnjim nogama. Obrazni zubi ova dva stvorenja imaju mnoge slicnosti i slicniji su onima nosoroga nego konja. Telesna gradja i nacin zivota Hyrax-a takodje su slicni onim postavljenim za rod Hyracotherium. Tako, Nilsson potvrdjuje da iako Hyracitherium ne podseca ni na koji nacin na danasnje konje, oni su bili, ocigledno, znacajno slicni danasnjem Hyrax-u.

Drugi, takodje, sumnjaju da je Hyracotherium imao veze sa danasnjim konjem. Na primer, Kerkut primecuje:

"Na prvom mestu nije jasno da je Hyracotherium bio predacki konj. Tako Simpson (1945) tvrdi: "Matthew je pokazao i insistirao da je Hyracotherium (ukljucujuci Eohippus-a) tako primitivan da nije mnogo odredjenije ekvidan od tapirida, rinocerotida, itd., ali je uobicajeno smestiti ga u koren ekvidne grupe."9

Drugim recima, Hyracotherium nije nista slicniji konju nego tapiru ili nosorogu, i isto bi tako opravdano mogao biti odabran kao predacki nosorog ili tapir. Izgleda, zato, da je objektivnost njihovog ukljucivanja u konstrukciju filogenetskog drveta bila pod znakom pitanja od samog pocetka, i da "konj" na kome se celo porodicno stablo konja zasniva nije uopste ni bio konj. Od objavljivanja Kerkut-ove knjige nije bilo radova po pitanju konja koji bi materijalno uticali na njegov zakljucak da:

"U nekim slucajevima izgleda kao da bi obrazac evolucije konja mogao biti cak isto onako haotican kao onaj koji je predlozio Osborn (1937,1943) za evoluciju Proboscidea-e, gde 'ni u jednom primeru nema nijedne poznate forme koja je izabrana da bude potomak neke kasnije poznate forme; za svako grupisanje u podredove uzima se da je proisteklo sasvim odvojeno i obicno bez ikakvog prelaznog stanja od pretpostavljenih predaka u ranom eocenu ili kasnoj kredi'".(Romer, 1949)9

Spomenimo, na kraju, da je i broj rebara kod ovih stvorenja kontradiktoran sa onim sto predlaze evolucija. (slika)

Ako je zaista "evolucija konja" tako haoticna i zakrpljena, ovaj klasicni dokaz za evoluciju je bez ikakvih stvarnih vrednosti. Stvarni dokaz, sa druge strane, tacno se uklapa u model kreacionizma.

Literatura

Ref 1. A. S. Romer, Vertebrate Paleontology, 3rd ed. , U. of Chicago Press, Chicago, 1966.

1. J. B. Birdsell, Human Evolution, Rand McNally College Pub. Co. , 1975, str. 169.

2. G. G. Simpson, The Major Features of Evolution, Columbia University Press, New York, 1953, str. 259.

3. Birdsell, Ref. 15, str. 170.

4. Romer, Ref. 1, str. 260-261.

5. S. Nevins, Creation Res. Soc. Quart. 10:196 (1974).

6. J. T. Gregory, U. Cal. Pub. Geol. Sci. 26:428 (1942).

7. F. W. Cousins, Creation Res. Soc. Quart. 7:102 (1971).

8. H. Nilsson, Synthetische Artbuilding, Verlag CWE Gleenrup, Lund, Sweden, 1954 (see Cousins, Ref. 21, for a summary of Nilsson's section on the horse).

9. G. A. Kerkut, Implications of Evolution, Pergamon Press, New York, 1960, str. 149.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Fosilni zapis glodara
Red Rodentia (glodari) trebalo bi da omoguci evolucionistima jednu grupu zivotinja idealnu za evolucione studije. Po broju vrsta i rodova, glodari nadmasuju sve ostale redove sisara zajedno. Oni uspevaju u gotovo svim uslovima. Sigurno, ako bi neka grupa zivotinja mogla obezbediti prelazne forme, onda bi to bila ova grupa.

U pogledu njihovog porekla, Romer kaze:

"Poreklo glodara je nejasno. Kada se oni prvi put pojavljuju u kasnom pliocenu, u rodu Paramys, mi vec imamo posla sa jednim tipicnim, mada dosta primitivnim, pravim glodarom, sa telesnim karakteristikama - dobro razvijenim. Verovatno su oni, naravno, nastali od nekog bazicnog, insektivornog, placentalnog pretka, ali prelazne forme nisu poznate."1

Usput, prelazne forme izmedju bazicnih glodarskih tipova nisu nadjene u fosilnom zapisu. Na primer, Romer kaze:

"Dabrovi su verovatno nastali od nekog primitivnog sciuromorfnog pretka, ali nema spojnih tipova izmedju takvih formi i najstarijih oligocenskih kastorida da bi dokazali direktnu vezu."

Govoreci o Hystricidae-ma, bodljikavoj prasadi Starog Sveta, Romer kaze:

"Ima nekoliko fosilnih formi, unazad do miocena ili mozda kasnog oligocena, ali one ne daju indikacije o vezi izmedju histricida i drugih glodarskih tipova."

Komentarisuci "stenskog pacova", Petromus, Romer kaze: "Gotovo nista se ne zna o precima Petromus-a." O superfamiliji Theridomyoidea, Romer kaze: "Za sada ne znamo nista o njihovim precima ili mogucim potomcima." O lagomorfima (zecevima i kunicima), jednom smestenih u podred glodara, ali sada stavljenih u poseban red Lagomorpha, Romer mora priznati da: "Lagomorfi ne pokazuju nikakav blizak pristup drugim placentalnim grupama, i telesne karakteristike su dobro razvijene, cak i kod najstarijih poznatih formi."

Tako vidimo da red Rodentia, koji bi trebalo da pruzi odlicne dokaze za evoluciju, ako je do evolucije zaista doslo, nudi mocan dokaz za stvaranje.

Literatura

1. A. S. Romer, Vertebrate Paleontology, 3rd ed., U. of Chicago Press, Chicago, 1966, str. 103.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Poreklo coveka
Kakva je situacija sa fosilnim zapisom reda Primata, u koji spada i covek? Za Prosimie se pretpostavlja da su najraniji predstavnici primata, i evolucionisti tako veruju da su svi ostali primati evoluirali iz jednog od njih. Zivi prosimii ukljucuju lemure, lorise i tarsiuse.

Mada se pretpostavlja da su primati evoluirali od insektivornog pretka, nema serija prelaznih formi koje povezuju primate i insektivore. Elwin Simons, jedan od vodecih svetskih eksperata na polju primata, mora priznati da "Uprkos poslednjim nalazima, vreme i mesto porekla reda primata ostao je obavijen misterijom".1 Romer primecuje da su se rani lemuri pojavili "iznenada kao emigranti sa nekog nepoznatog podrucja".2 Ovo je morao reci s obzirom da paleontolozi nisu na osnovu fosilnog zapisa mogli utvrditi kako su se lemuri pojavili. Kelso je primetio da:

"Prelazna forma od insektivora u primate nije dokumentovana fosilima. Osnova znanja o prelazu zasniva se na zakljuccima o zivim formama".3

Dakle, mozemo videti da od samog pocetka poreklo citavog reda primata ne moze da se determinise iz fosilnog zapisa. Ako su primati evoluirali, trebalo bi da serije prelaznih formi vode unazad do njihovih insektivornih predaka, ali takve prelazne forme nisu nadjene. Naravno, to je upravo ono sto su kreacionisti i ocekivali da ce zapisi i pokazati.

Poseban insektivor za koga evolucionisti smatraju da je predak primata je rovcica. Ovaj zakljucak se bazirao na radu Wilfred Le Gros Clark-a iz 1920. godine na azijskoj rovcici, Tupaia. Le Gros Clark je mislio da moze videti mnogo slicnosti izmedju rovcica i primata. Proucavanja iz protekle dve dekade, medjutim, pokazala su da Le Gros Clark nije bio u pravu. Jos 1966. godine C.B.G.Campbell, u svoj kritici ovog odnosa kaze:

"Moram pokusati da ukazem na veliki broj skorasnjih proucavanja koji su rezultirali cinjenicom, da blizak odnos izmedju rovcica i primata nije moguc".4

Campbell tvrdi da je bilo urodjene privlacnosti u nizu: rovcica - lemur - tarsijer - majmun - covek, sto je bilo u velikoj meri odgovorno za njegovo prihvatanje. Nema sumnje da je drugi faktor bila autoritativna pozicija koju je Le Gros Clark zauzimao u antropologiji.

Mnogo skorije, R. D. Martin, na osnovu svojih proucavanja materinskog ponasanja rovcica i primata, zakljucio je da "rovcica nije na spisku ljudskih predaka".5 Za razliku od primata koji sve vreme pokazuju materinsku brigu, Martin je primetio da zenka rovcice posecuje leglo samo oko deset minuta svakih cetrdeset osam sati, za vreme kojih brine o mladima. To je jedina briga koju im ukazuje. Dalje, procenat masnoce u mleku rovcice iznosi 25%, dok je kod primata obicno samo 1-3%, i nikada ne prelazi 5%. Martin takodje primecuje cinjenicu da siroko rasprostranjena procena o rovcicama, publikovana u knjizi koju je izdao W.P.Luckett, potpuno kida sve veze izmedju rovcica i primata.

Kelso tvrdi da nema fosilnog dokaza koji povezuje primate sa insektivorima (rovcicama). Campbell, Martin i mnogi drugi, dokumentovali su cinjenicu da nema dokaza u proucavanjima zivih rovcica koji bi ih povezali sa primatima. Tako nema dokaza ni u proslosti ni u sadasnjosti koji bi stavili u vezu primate sa bilo kojim drugim stvorenjima. Na samom pocetku, evoluciono poreklo coveka proglaseno je nistavnim - aktuelnim empirijskim naucnim dokazom. Primati, kao grupa stoje potpuno izolovani od svih ostalih stvorenja.

Za prosimie se verovalo da su bili pocetak platirina (juzni i centralnoamericki ili majmuni novog sveta) i katarina, u koji spadaju majmuni novog sveta i pracovek. Nema prelaznih formi izmedju majmuna novog sveta i njihovih pretpostavljenih predaka, prosimia. Romer tvrdi, "na zalost, malo je poznato o fosilnoj istoriji juznoamerickog majmuna".6 Kelso primecuje:

"Detalji evolucione pozadine majmuna novog sveta, Platyrrhinae, nesumnjivo bi bili informativni i interesantni, ali na zalost, o njima znamo vrlo malo".7

Zaista vrlo malo! U stvari nista nije poznato. Kada su se majmuni prvi put pojavili u Juznoj Americi, bili su upravo to - majmuni. Nema prelaznih formi. Niti je iko uspeo u pronalazenju pretka majmuna novog sveta. Tako Kelso kaze:

"Nesumnjivo, fosilni dokazi pojave majmuna novog sveta mogli bi dati kjuc za ulazak u glavnu evolucionu sliku primata, ali, cinjenica je, da taj zapis jednostavno ne postoji".8

Medjutim, nema prelaznih formi ni izmedju prosimia i katarina. Tako Simons iskreno kaze: "Iako se tvrdilo, u stvari nema takve pojave kao sto je "protokatarina", poznate u fosilnom zapisu".9 U kasnijoj publikaciji on je izjavio:

"Ni jedan fosil primata iz eocenske epohe sa bilo kog kontinenta (ti rani prosimii nadjeni su jedino u Severnoj Americi i Evropi) nije se javio kao odgovarajuci predak velikog podreda katarina, obuhvatajuci sve zive vise primate novog sveta, ukljucujuci i coveka".10

Dakle, fosilni zapis dva puta je zakazao u dokazivanju covekovog pretpostavljenog pretka: prethodnici celog reda primata nedostaju, i prelazne forme izmedju prosimia, navodno "primitivnijih" od primata, i katarina ili "naprednijih" primata, nikada nisu nadjeni.

Covek i majmuni klasifikovani su u superfamiliju Hominoidea, i sva takva stvorenja pripisuju se hominidima. Predlozena je sema za evoluciju hominida. (slika) Konsenzus medju evolucionistima je da su simpanze i gorile nasi najblizi rodjaci medju majmunima.

Evolucionisti veruju da je nekada u proslosti postojala populacija majmunolikih stvorenja koja se odvojila u podpopulacije, jedna je dala gorile, a druga se opet razdvojila u simpanze i coveka. Vreme tog poslednjeg zajednickog pretka majmuna i coveka je polemicno. Procena varira od cetiri miliona godina do trideset pet miliona godina, u zavisnosti ko prica. To samo potvrdjuje koliko se malo zna o tome. Dok paleontolozi traze pretpostavljenog zajednickog pretka coveka i majmuna, to stvorenje je jos uvek hipoteticko.

Kao sto je vec spomenuto, vecina evolucionista pretpostavlja da su simpanza (Pan) i gorila (Gorilla) mnogo blizi coveku nego orangutan (Pongo). Ta pretpostavka bazira se na molekularnim, biohemijskim, i hromozomskim podacima. Na primer, kada je DNA coveka i africkog majmuna (gorila i simpanza) hibridizovan, javio se 1,1% bazne nejednakosti, dok je neslaganje izmedju coveka i orangutana 2,4%.11 Filogenija bazirana na ovom tipu podataka bio je izazov za Jeffrey Schwartz-a, profesora antropologije na pitsburskom univerzitetu.

Schwartz istice da od dvadeset sest jedinstvenih crta koje covek deli sa zivim hominidima, svih dvadeset sest deli sa orangutanom, samo sest sa simpanzom i gorilom, i pet sa gibonom (Hylobates).12 Neke od crta covek deli sa orangutanom ali ne i sa africkim majmunom, sto, po Schvartz-u, ukljucuje duzu dlaku, razdvojenije mlecne zlezde, duze vreme trudnoce (jednako kod coveka i orangutana), cvrscu kutnjacku gledj, duboko zasiljene obrazne zube, snosaj nevezan za specificni deo menstrualnog ciklusa, i najvisi estriol nivo za vreme menstrualnog ciklusa. Schwartz smatra da ti podaci pokazuju da je covek mnogo blizi orangutanu nego africkom majmunu. Schwartz porice znacaj mnogih molekularnih i biohemijskih podataka koji pokazuju blisku vezu izmedju coveka i africkog majmuna, nego izmedju coveka i orangutana, i interpretira neke od ostataka kao dokaz da su covek i orangutan blize povezani nego covek i africki majmun.

Kreacionisti podsecaju da slicnosti ne znace obavezno i dokaz genetskog porekla. Zanimljivo je da su evolucionisti u stanju da pruze kontradiktorne postavke u zavisnosti kojim slicnostima zele da ucvrste povezanost. Ovo je posebno slucaj kod Schwartz-a koga privlaci koriscenje molekularnih i biohemijskih podataka u ucvrscivanju filogenetskih odnosa izmedju coveka i majmuna.

Evolucionisti se srecu sa velikom frustracijom u svom pokusaju da konstruisu filogenetsko evoluciono drvece koje se zasniva na fosilnom zapisu, jer sistematsko odsustvo prelaznih formi u poslednje vreme nadjacavaju glasnim povicima o koriscenju molekularnih podataka kako bi ucvrstili odnos. Kreacionisti ne prihvataju taj zakljucak baziran na takvim podacima, i prihvataju pomoc iz evolucionih krugova, kao sto je ova koju pruza Schwartz.

Znacenje takvih odnosa zasnovanih na pretpostavkama evolucionih veza, na neki nacin je konfuzno u radu Benveniste-a i Todaro-a objavljenih 1976.11 Kao sto je ranije pomenuto, DNA hibridizaciona ispitivanja Benveniste-a i Todaro-a pokazuju da su africki majmuni, gorila i simpanza, mnogo blizi coveku od azijskih majmuna, orangutana i gibona. Hibridizacija DNA gorila, simpanza, orangutana, gibona i coveka sa DNA kopijom babun tipa C virusa, pokazale su da ljudska DNA hibridizuje sa DNA kopijom babun virusa u istom stepenu kao DNA gibona i orangutana, i da je stepen hibridizacije ljudske, gibonske i orangutanske DNA sa babun tipom C virusa DNA kopije, bio manji od onog DNA gorila i simpanzi. Ovo ukazuje da je covek blizi orangutanu nego gorili i simpanzi, s obzirom da DNA coveka i orangutana hibridizuje slicno sa babunskim tipom C virusa, dok je reakcija DNA coveka, gorile i simpanze sa babunskim tipom C virusa bila nejednake vrednosti.

Takav zakljucak, premda u slaganju sa podacima koje razmatra Schwartz, i pored toga je u suprotnosti sa zakljuccima zasnovanim na drugim DNA hibridizacionim proucavanjima i sa konsenzusom mnogih evolucionista da je covek vise povezan sa gorilama i simpanzama nego sa orangutanima. Benveniste i Todaro, tako, skrecu paznju na cinjenicu da rezultati bazirani na babun tipu C virusa DNA kopija, ne pokazuju da je covek blizi gibonu i orangutanu nego gorili i simpanzi, ali slicnosti i razlike uslovljene su cinjenicom da je predak coveka azijskog porekla, dok je predak gorile i simpanze africkog porekla. Oni smatraju da nakon sto se ljudski predak razdvojio od pretka gorile i simpanze, on je migrirao u Aziju i tamo ostao nekoliko miliona godina. Tako oni pretpostavljaju da su mnoga ljudska evoluciona nalazista u regionu daleko od Afrike, koja je dom babuna, gorila i simpanzi, i tog coveka ili njegovog pretka, nastala skorasnjom migracijom njihovih srodnika. S obzirom da nije bio izlozen babun tipu C virusa, koji je bio rasiren sirom Afrike ali ne i Azije, mogucnost slaganja virogena coveka, orangutana i gibona, manja je od mogucnosti gorile i simpanze. Ova mastovita prica jos jednom nas podseca da se teorija evolucije tumaci tako plasticno, da nije bitno koji se podaci koriste, teorija moze biti dovoljno naklonjena da sve ucini savrsenim. Mi smatramo da nam razlike ili slicnosti u ovim podacima ne govore nista o genetskim odnosima.

Romer smatra simpanze i gorile za "najvise razvijene zive clanove antropoid grupe". Sta moze reci o njihovom poreklu? On kaze: "Nase poznavanje fosilne istorije ovih visih majmuna i pretpostavljenih ljudskih predaka je na vrlo tuznom nivou".13 Neki smatraju da preci simpanze, gorile i orangutana mogu biti nadjeni u vrsti Dryopithecus-a, fosilnim majmunima nadjenim u Africi, Evropi i Aziji.14

Sta antropolozi kazu o ljudskom poreklu od njegovog majmunolikog pretka? Pilbeam kaze sledece:

"Izgleda da se radije prihvataju generalne pretpostavke, na zamagljeni nacin, da je koren prapleistocenskog hominidnog pretka stavljen negde u Dryopithecinae".15

Kada je naucnik prisiljen da nesto "pretpostavi" na "radije zamagljen nacin", sigurno je da koristi nenaucni metod kako bi dokazao nesto sto je nemoguce dokazati naucnim metodom. Koji cudni kvaliteti nadjeni u zivotinji mogu navesti paleontologa da sa jedne strane tvrdi da je to predak simpanze, gorile i orangutana, a opet sa druge strane da je to predak ljudske rase?

Pilbeam se ne slaze sa generalnom tvrdnjom da je driopitekus bio predak coveka. Objasnio je svoje uverenje da je driopitekus bio previse specijalizovan, vec potpuno predan svom nacinu zivota da bi proizveo hominide.16

Neki evolucionisti danas insistiraju da ne treba tvrditi da je covek nastao od majmuna, ali se moze reci da su covek i majmun imali zajednickog pretka. Ovo je vrlo besmisleno, i ucinjeno je radi boljeg prihvatanja majmunolikog pretka od strane javnosti. Dok evolucionisti tvrde da covek nije nastao ni od jednog modernog majmuna, vec od njihovog zajednickog pretka, svako od nas ko je mogao videti tog pretpostavljenog pretka, mogao bi ga sa sigurnoscu nazvati majmunom.

Danas je jedina vrsta u Hominidae-u, familiji coveka - Homo sapiens ili moderni covek. Sa kreacionisticke tacke gledista, covek je uvek bio poseban i razdvojen od svih ostalih stvorenja, jedinstveno stvoreno bice. Po evolucionim shvatanjima, covek je imao dugu evolucionu istoriju, njegova pretpostavljena linija predaka razdvojila se od majmuna pre nekoliko miliona godina. Sva stvorenja koja su posrednici izmedju coveka i majmuna stavljeni su kao clanovi Hominidae, a onda prozvani kao hominidi. Evolucionisti tako veruju da je bilo mnogo prelaznih vrsta izmedju coveka i njegovog poslednjeg zajednickog pretka sa majmunima, i jos od Darwin-a traganje za tim pretpostavljenim prelaznim formama traje i jaca.

Nista ne pobudjuje nase interesovanje vise od nagovestaja o poreklu nase vrste. Vise nego jedan nepoznat paleontropolog postao je slavan preko noci zahvaljujuci senzacionalnim tvrdnjama koje su pratili nalazi nekih fragmentarnih ostataka stvorenja, za koje se verovalo da predstavljaju ljudskog pretka, posebno ako je nalaziste bilo negde u Africi ili Aziji. Kao sto cemo videti, mnogo takvih tvrdnji otpalo je kao nedovoljno potvrdjeno, i u nekoliko slucajeva senzacionalni "nalazi" cak su proglaseni za prevare.

Evolucionisti su predlozili stvorenja koja smatraju posrednicima izmedju majmuna i coveka. (slika) U skladu sa tim, ova pretpostavljena evoluciona istorija zasniva se na pretpostavci da je trajala mnogo miliona godina, medjutim, spisak predlozenih posrednika prilicno je mali, posebno od kako su neki od njih skinuti sa porodicnog stabla.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
U nastavku, mi cemo kriticki razmotriti pretpostavljene evolucione posrednike izmedju majmuna i coveka:

1. Ramapithecus
2. Australopithecus
3. Lucy
4. Lake Turkana primerci
5. Starost fosilnih nalaza
6. Homo erectus (Javanski Covek, Pekinski Covek i dr.)

Literatura

1. E. L. Simons, Ann. N. Y. Acad. of Sci. 167:319 (1969).

2. A. S. Romer, Vertebrate Paleontology, 3rd. ed. , The University of Chicago Press, Chicago, 1966, str. 218.

3. A. J. Kelso, Phisical Anthropology, 2nd ed. , J. B. Lippincott, New York 1974, str. 142.

4. C. B. G. Campbell, Science 153:436 (1966).

5. R. D. Martin, Nat. Hist 91:26 (1982).

6. Romer Ref. 3, str. 221.

7. Kelso Ref. 3, str. 150.

8. Kelso Ref. 3, str. 151.

9. E. L. Simons, Ann. N. Y. Acad. of Sci. 102:293 (1962).

10. E. L. Simons, Sci. Amer. 211(1):50 (1964).

11. R. E. Benveniste and G. J. Todaro, Nature 261:161 (1976).

12. J. H. Schwartz, Nature 308:501 (1984).

13. Romer Ref. 2, str. 224.

14. D. R. Pilbeam, Nature 219:1335 (1968).

15. D. R. Pilbeam, Adv. of Sci. 24:368 (1968).

16. E. L. Simons and D. R. Pilbeam, Science 173:23 (1971).
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Ramapithecus
David Pilbeam, nekada na Yale-u, a sada na Harvard Univerzitetu, Elwyn Simons, sada na Duke Univerzitetu, dvojica vodecih paleoantropologa u S.A.D.-u, kao i jos neki, poslednjih godina cvrsto favorizuju Ramapithecus-a kao ranog hominida, stvorenja koje direktno vodi ka coveku.1,10,14-16 Od tada se povremeno u antropoloskoj literaturi i udzbenicima potvrdjuju slaganja, da Ramapithecus i srodni fosili (oznaceni kao ramapitecidi) predstavljaju pretke svih pravih hominida, ukljucujuci coveka. Danas, pod svetlom materijala koji je otkriven, mnogi antropolozi su odbacili Ramapithecus-a kao hominida. Vise se ne smatra za stvorenje koje je vodilo ka coveku.

Fosilni materijal kome je dato ime vrste Ramapithecus, otkrio je 1932. G.E.Lewis, diplomirani student Yale-a, u Siwalik Brdima severozapadne Indije. U stvari, nekoliko drugih fragmenata otkriveno je 1915., i kasnije dodato ramapitekusu. Drugi fosilizovani delovi tog stvorenja takodje su nadjeni u Keniji, Alpima Svabije u Evropi, i u provinciji Junan u Kini, tako da se protezao na sirokom podrucju, s obzirom da su nadjeni na mestima udaljenim 3.000 km. To su uglavnom bili posao i publikacije Simons-a i Pilbeam-a 1960-tih, koji su postavili Ramapithecus-a na porodicno stablo coveka. Pozivanja na te stavove nisu se dugo pojavljivala.

Dr.Robert Eckhardt, antropolog na Pennsylvania State University, bio je jedan od prvih koji je kritikovao status Ramapithecus-a kao hominida. Clanak koji je objavljen 1972.17 bio je podvucen tvrdnjom:

"Medju zbrkanim mnostvom ranih fosilnih hominoida, postoji li ijedan koji je morfoloski obelezen kao ljudski hominoidni predak? Ako je utvrdjen faktor genetskog varijabiliteta, odgovor koji se pojavljuje je ne".

Drugim recima, pozivajuci se na Eckhardt-a, nigde medju fosilima majmuna ili majmunolikih stvorenja nije nadjena cinjenica koja bi potvrdila pravog pretka coveka. Kao sto je istaknuto, Simons, Pilbeam i drugi, odredili su Ramapithecus-a za hominida, i ta odluka donesena je na osnovu nekoliko zuba i nekoliko delova vilice. Eckhardt je napravio dvadeset cetiri razlicita merenja na kolekciji fosilnih zuba koji su pripadali dvema vrstama Dryopithecus-a (fosilni majmuni) i jednoj vrsti Ramapithecus-a (pretpostavljeni fosil hominida), i uporedio je stepen varijacije utvrdjen kod tih fosilnih vrsta, sa slicnim merenjima izvrsenim na simpanzama u istrazivackom centru i na uzorku divljih simpanzi iz Liberije.

Stepen varijacije u populaciji simpanza bio je veci od onih u fosilnim uzorcima kod cetrnaest od dvadeset cetiri merenja, isti kod jednog, i manji kod devet merenja. Cak i u manjini slucajeva, gde je stepen varijacije fosilnih uzoraka prevazilazio one kod zivih simpanzi, razlike su bile vrlo male. Tako, kod merenja zuba, bilo je velikih varijacija medju zivim simpanzama ili u pojedinacnim grupama majmuna, nego sto je bilo izmedju Dryopithecus-a, fosilnog majmuna, i Ramapithecus-a, za koga se pretpostavlja da je bio hominid. Setimo se da je Ramapithecus bio odredjen za hominida iskljucivo na osnovu njegovih dentalnih karakteristika!

Eckhard je prosirio svoje proracune na jos pet vrsta Dryopithecus-a i na Kenyapithecus-a, koji je po Simons-u i Pilbeam-u14,18 ekvivalent Ramapithecus-u. Posle iznetog, na osnovu proracuna o velicini zuba, mala je osnova za klasifikaciju driopitekusa u vise od jedne vrste, kako Eckhardt kaze:

"Nema iznudjenog dokaza o postojanju ijedne odredjene hominidne vrste za vreme tog intervala, ukoliko oznaka "hominid" ne oznacava svakog pojedinacnog majmuna koji ima male zube i odgovarajuce malo lice".

Eckhardt-ov je zakljucak da je Romapithecus izgleda bio majmun - morfoloski, ekoloski i po ponasanju.

Walker i Andrews19 opisali su rekonstrukciju dentalne arkade Ramapithecus-a, baziranu na uzorku koji je potpuniji od prethodno proucavanih. Ta rekonstrukcija razjasnila je da Ramapithecus nije imao parabolicnu dentalnu arkadu kao sto se pretpostavljalo na osnovu ranijih rekonstrukcija. Rekonstrukcija je pokazala da su dentalne arkade gornje i donje vilice bile vrlo slicne, ako ne i identicne onome sto bi se kod majmuna i ocekivalo.

Jos skorija otkrica Pilbeam-a20-22 i Alan Walker-a i Richard Leakey-a23 definitivno su potvrdila da je Ramapithecus bio pongid, a ne hominid. Ta otkrica nisu ukljucivala samo zube i vilicne fragmente, vec i delove lobanje, lica i nekoliko kicmenih kostiju.

U svojoj knjizi, The Evolution of Man,24 izdatoj 1970, Pilbeam je upozorio:

"Pokretanje, kao i velicina tela, nisu moguci bez nekih postkranialnih kostiju. Ne bi bili mudro spekulisati o kretanju Ramapithecus-a na osnovu poznavanja njegovih zuba i vilice!"

Sada, kao sto je priznao u svom clanku iz 1984.,22 poverovao je da je Ramapithecus hodao na dve noge iskljucivo na osnovu fragmenata vilice i zuba, i javno je to proklamovao. Sada je obelodanio da je ta tvrdnja bila bazirana vise na njegovim neobjektivnim idejama nego na stvarnim podacima.

Fosili koje su otkrili Pilbeam u Pakistanu, i Walker i Leakey u Keniji, bili su isprva pripisani rodu Sivapithecus, ciji su fosili prvi put nadjeni 1910. u Indiji. U svakom slucaju, sada je poznato da su Ramapithecus i Sivapithecus dovoljno slicni da bi mogli pripadati istom rodu ili istoj vrsti.20-22 Jedno od Pilbeam-ovih otkrica datira od pre osam miliona godina, a drugo od pre trinaest miliona godina. Pilbeam izvestava da njegovi nedavno otkriveni fosili Sivapitecus-a otkrivaju neobicne specificnosti anatomskih crta lica i lobanje, identicnih sa onim orangutana. Na osnovu tih dokaza, Pilbeam je izjavio da Ramapithecus (i Sivapitecus, naravno) mora biti skinut sa polozaja hominida.22

Walker i Leakey tvrde da njihovi fosili Sivapithecus-a, za koje kazu da su stari sedamnaest miliona godina, otkrivaju veliku slicnost sa modernim orangutanom.23 U stvari, Walker kaze: "Jereticki je tako tvrditi, ali mozda su orangutani zivi fosili". Drugim recima, Walker pokusava da kaze da su zivi orangutani toliko slicni fosilima Sivapithecus-a, da je orangutan zivo olicenje Sivapithecus-a. Oni ne mogu naterati sebe da priznaju da je Sivapithecus bio orangutan, naravno, jer bi to bila jeres.

Tako, Sivapithecus-Ramapithecus pretvorio se u stvorenje nalik orangutanu, a ne u bice od koga ce kasnije nastati covek. Nakon sto je objavljeno da Sivapithecus-Ramapithecus nije bio hominid, ali je bio neverovatno slican modernim orangutanima, neverovatno je da Walker sada tvrdi da je to stvorenje bilo predak orangutana, simpanze, gorile i coveka!23 Sta je osnova za tako zaprepascujucu tvrdnju? Osnova za takvu tvrdnju je ta sto su fosili bili nadjeni u Africi (odakle gorila i orangutan navodno poticu), i pretpostavljena starost fosila (vecina evolucionista veruje da je starost pretpostavljenog zajednickog pretka svih majmuna i coveka najmanje sedamnaest miliona godina ili vise). Tako, iako njihovi fosili izgledaju bas poput orangutanskih, oni su izabrani za kandidate predaka svih majmuna i coveka, samo zbog pretpostavke da su dovoljno stari i sto su nadjeni na odgovarajucoj lokaciji. Secamo se da je jednom Mark Twain primetio da je nauka zaista fascinantna pojava, jer se zahvaljujuci neozbiljnom koriscenju cinjenica mogu dobiti neverovatni proizvodi pretpostavki! Ali, naravno, novine su sirom sveta objavile tvrdnju o zajednickom pretku, i novi mit je rodjen.

Kao sto cemo kasnije videti, Ramapithecus je samo jedno od mnogih u seriji stvorenja za koje se sa vremena na vreme sugerisalo da je "karika koja nedostaje", ali za koje se, kada su kompletniji dokazi bili prikupljeni, ispostavilo da pripada porodici majmuna. Dva stvorenja koja su prethodila Ramapithecus-u u toj seriji bili su Dryopithecus i Oreopithecus. Oba su jedno vreme bili smatrani hominidima (Oreopithecus je, u stvari, od raznih istrazivaca bio proglasen za majmuna, hominida, pa cak i svinju!25), ali su sada prepoznati kao majmuni.20-22

Kao sto je ranije spomenuto, pretpostavljeni zajednicki predak majmuna i coveka jos nije otkriven. Mnogi evolucionisti veruju da je zajednicki predak postojao pre oko dvadeset miliona godina, ili cak i ranije. Eliminacija Sivapithecus-Ramapithecus-a kao moguceg pretka coveka ostavlja pretpostavljenu evolucionu istoriju coveka neispunjenu sve od hipotetickog razdvajanja majmuna i coveka do australopitekusa, datiranog od jednog do cetiri miliona godina na evolucionoj vremenskoj skali.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Australopithecus
Mnogo skoriji kandidat, hronoloski govoreci, ljudskog hominidnog pretka je Australopithecus.24 Prvi ga je otkrio Raymond Dart 1924.g. i dao mu ime Australopithecus africanus. On je istakao mnoge majmunske crte lobanje, ali je verovao da su neke osobine lobanje, i posebno zuba, bile slicne ljudskim. Ime "Australopithecus" znaci "juzni majmun", ali nakon sto je Dart temeljnije pregledao zube, odlucio je da je A.africanus bio hominid. Ta tvrdnja stvorila je kontroverzu - mnogi koji su radili na tom poslu tada, tvrde da je A.africanus bio majmun sa zanimljivim, ali irelevantnim paralelnim crtama sa covekom. Naknadna otkrica Australopithecus-a napravljena su kasnije od strane Robert Broom-a, John T.Robinson-a i Dart-a.

Otkrice Louis Leakey-a i njegove zene, koje su nazvali Zinjanthropus bosei, ili "Istocnoafricki covek", kod Olduvai Gorge u Tanzaniji, privuklo je veliku paznju. Kao sto se pretpostavljalo, oni nisu otkrili nista esencijalno drugacije od onoga sto je mnogo godina ranije otkrio Dart. Njihovo istrazivanje, medjutim, bilo je sponzorisano od strane National Geografic Society, i kombinacija krajnje ekstravagantnih tvrdnji od strane samog Leakey-a o njegovom otkricu, i publicitet sa stranica magazina National Geografic Society, uspeli su u sprovodjenju ideje da je Leakey napravio jedinstveno i znacajno otkrice u Olduvai-ju. Medjutim, cak je i Leakey kasnije primetio da je njegov Zinjanthropus bosei podvrsta Australopithecus-a, prethodnih godina otkrivenog u Juznoj Africi. Zinjanthropus bosei sada je klasifikovan kao Australopithecus bosei i neki cak veruju da je podvrsta Australopithecus robustus-a.

Australopitekusi su generalno bili klasifikovani u dve vrste. Jedna je mnogo skladnija sa manjim vilicama i zubima, i oznacena je kao Australopithecus africanus. (slika) Druga ima mnogo masivnije zube i vilice, i poseduje sagitalne i supramasoidne kreste (kostane nabore), nadjene kod gorila i orangutana, i nazvana je Australopithecus robustus. (slika)

Svaka od tih zivotinja ima mali mozak, lobanjski kapacitet u proseku 500 cm3 ili manje, sto je na nivou gorile, ili jedna trecina covecijeg. Te zivotinje, tako, nesumnjivo imaju mozak majmuna, bez obzira sta se jos moze reci o njima. Obe vrste imale su majmunolije zube i vilice, sto se ocigledno vidi u slucaju A.robustus-a.

Njihove dentalne osobine, pre svega su, po mnogima, ono sto ih cini osobenim i sto je paleoantropologe navelo da im odrede hominidni status. (slika) Prednji zubi su relativno mali, i dentalna arkada, ili vilicna okuka, parabolicnija je i manje "U" oblika nego sto je tipicno za moderne majmune. Takodje se tvrdi da je morfologija ili oblik zuba u mnogim osobinama vise nalik coveku nego majmunu. Obrazni zubi (kutnjaci i umnjaci), medjutim, vrlo su masivni, cak i kod skladnije ili afrikanus forme. A.africanus, cak i tezak samo 30 ili 35 kg, ili velicine najmanjeg simpanze, imao je obrazne zube vece od simpanzi i orangutana i velike poput onih kod gorila, od kojih su neki tezili po 200 kg. Kao posledica toga, vilice su vrlo velike, posebno kod A.robustus-a.

Neki delovi karlicnih, udnih, i kostiju stopala tih zivotinja, naknadno je sanirano, i na osnovu studija tih fragmenata, evolucionisti su se slozili da su australopitekusi hodali uspravno. To se posebno ucvrstilo posle podrske takvih autoriteta kao sto su Broom27 i Le Gros Clark28.

Procena Australopitekusa od strane Lord Zuckerman-a i Charles Oxnard-a

U skorije vreme, medjutim, takvom gledistu suprotstavili su se Solly Lord Zuckerman,29-30 cuveni britanski anatom, i Dr.Charles Oxnard,31-34 direktor Graduate Studies-a i profesor anatomije na University of Southern California Medical School.

Preko petnaest godina istrazivacki tim predvodjen Lord Zuckerman-om proucavao je anatomske strukture coveka, majmuna i fosila australopitekusa. Prakticno svi dostupni i vazni fosilni fragmenti Australopithecus-a, zajedno sa anatomskim uzorcima stotina majmuna i ljudi, bilo je uporedjivano.

Ocenjujuci tvrdnju Le Gros Clark-a i drugih, da je Australopithecus-a trebalo klasifikovati kao vrstu Hominidae-a (porodica coveka) pre nego kao vrstu antropoidnih majmuna, Lord Zuckerman je izjavio:

"Ali ja sam potpuno neubedjen. Gotovo uvek kada bih pokusao da proverim anatomske tvrdnje na osnovu kojih je baziran status Australopithecus-a, zavrsio bih neuspehom".35

Zakljucak Lord Zuckerman-a je da je Australopithecus bio majmun, bez ikakve veze sa poreklom coveka.

Oxnard-ovo istrazivanje navelo ga je da izjavi:

"Gotovo sve studije podvlace slicnost izmedju australopitekusa i modernog coveka, i sugerisu da su ta stvorenja bila dvonosci koji su koristili orudja i od koje je jedne vrste (Australopithecus africanus - "Homo habilis", "Homo africanus") gotovo direktno nastao covek, a serije mnogovrsnih statistickih studija raznih postkranialnih fragmenata sugerisu druge zakljucke".36

Iz njegovih rezultata Oxnard je zakljucio da Australopithecus nije hodao uspravno na ljudski nacin. On kaze:

"Mnogovrsne studije nekoliko anatomskih regiona, ramena, karlice, clanka, stopala, lakta, i ruke australopitekusa, sada su dostupne. Ovo sugerise da zajednicko glediste, da su ti fosili slicni modernom coveku, ili mogucnosti da kada su se odvojili od slicnosti sa covekom, poceli su da lice na velike africke majmune, moze biti netacno. Mnogi od fosilnih fragmenata u stvari su potpuno razliciti i od coveka i od njegovih najblizih genetskih rodjaka, simpanza i gorila.

Po stepenu slicnosti sa zivim formama, oni naginju slicnosti sa orangutanima.37

Na kraju, potpuno nezavisna informacija iz fosilnih nalaza poslednjih godina izgleda da apsolutno ukazuje na cinjenicu da australopitekusi, od pola do dva miliona godina stari i poreklom iz Olduvai-ja i Sterkfontein, nisu bili na putu da se razviju u coveka".38

Oxnard-ov zakljucak je dakle, da Australopithecus nije predak nijednog danasnjeg oblika, coveka ili majmuna, ali je bio jedinstveno razlicit. Ako su Oxnard i Lord Cukerman u pravu, onda Australopithecus nije bio ni predak coveka ni posrednik izmecu majmuna i coveka.

Usna koscica Australopithecus robustus-a

Od velikog znacaja bilo je otkrce i studija uzorka nakovnja Australopithecus robustus primerka (SK 848), koju su napravili Rak i Klark.39 Ta usna koscica, prema tvrdjenju Rack-a i Clark-a, ne samo da je bila sustinski razlicita od nakovnja modernog coveka, vec je razlicitost bila veca od razlike izmedju africkog majmuna i modernog coveka. Oni misle da je ovo od vaznog interesa u pogledu napretka u filogenetskim i taksonomijskim proucavanjima usne koscice.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Zvezda u usponu


Zodijak
Pol Muškarac
Poruke 1606
Zastava
OS
Windows XP
Browser
Internet Explorer 6.0
mob
Nokia 
Lake Turkana primerci
Kao tragac za fosilima, Richard E.F.Leakey moze se uporediti sa tragacem za zlatom koji ima malo obrazovanja, a ipak je bio u stanju da ga bogato unovci. Richard Leakey je sin cuvenih Louis-a i Mary Leakey, koji su oboje stekli doktorske titule. Richard Leakey nikada nije bio na koledzu. Kao tragac za fosilima, on je, medjutim, imao nekoliko prednosti. Godine iskustva koje je imao sa svojim roditeljima i njegovo celo zivotno vreme provedeno u Keniji, imalo je prakticne prednosti. Leakey-jevo ime i njegov polozaj direktora Kenia National Muzeja pomoglo je da se obezbede sredstva, oprema i povoljne mogucnosti neophodne za lov na fosile. Uz to bila je tu i njegova nasledna inteligancija i Leakey ambicioznost.

Leakey-jeva prva ekskurzija u traganju za fosilima u Keniji desila se 1968. godine, kada je on, uz pomoc poklona iz National Geographic Society, poveo tim da istraze podrucje istocno od jezera Lake Turkana (tada zvanog Lake Rudolph) poznato po imenu Koobi Fora i locirano juzno od etiopske granice. Za ovo podrucje se ispostavilo da je bogato fosilima. U toku prve ekspedicije, otkrivene su tri "hominid" vilice, a 1969. Leakey je nasao odlican uzorak lobanje Australopithecus bosei-ja, slicne onoj koju je njegova majka otkrila u Olduvai-ju u Tanzaniji deset godina pre toga. Godine 1972., Bernard Ngeneo, jedan od Kenijaca iz Leakey-jevog tima, napravio je otkrice koje ce uciniti Richarda Leakey-ja slavnim.

Ovo je bilo otkrice cuvene lobanje, KNM-ER 1470, poznatija kao Lobanja 1470. Zvanicna oznaka stoji pod brojem 1470 Kenia National Museum, kolekcija East Rudolph. Opise ovog materijala Leakey je objavio u britanskom zurnalu Nature60,61 i u National Geographic62, a opisi se mogu naci i u knjigama ciji je autor Leakey.63,64 O opisima ranije nadjenih materijala nadjenih kod East Turkana-e govori se u Leakey-jevoj publikaciji iz 1973.godine,61, a materijal nadjen u ovom podrucju 1973. Leakey je opisao 1974.65 Dobar pregled primeraka East Turkana-e objavili su 1978. Alan Walker i Leakey.66 Bilo je zanimljivo primetiti da u casopisima u kojima se izvestava o otkricu "Lobanje 1470" i nekoliko noznih kostiju, Leakey cestita Ngeneo-u i paleontologu John Harrisu za ucinjena otkrica, anatomu Bernard Woodu zahvaljuje na provodjenju mnogo casova u tom mestu pri trazenju fragmenata, i Woodu, antropologu Alan Walkeru i svojoj supruzi Meave na rekonstrukciji materijala. Uz to, Leakey mora da se vrlo oslanjao na druge pri anatomskim analizama, posto sam nema strucno obrazovanje u anatomiji i antropologiji. Ipak je Leakey-jevo ime u novinama stajalo kao da je on jedini autor.

Mozemo se podsetiti da je Johanson, na jednoj konferenciji za stampu oktobra 1974., tvrdio, u pogledu otkrica nekoliko vilica, da s obzirom na ove nalaze "Sve prethodne teorije o poreklu coveka koje vode do modernog coveka moraju biti totalno revidirane."42 U Leakey-jevom clanku u National Geographic-u on kaze: "Ili odbacujemo ovu lobanju ili odbacujemo nase teorije o ranom coveku... Ona se jednostavno ne uklapa u ranije modele ljudskih pocetaka."62 Lord Zuckerman je proveo petnaest godina sa timom naucnika, kojih je retko bilo manje od cetiri, proucavajuci australopitekus fosile, koristeci najbolje raspolozive metode anatomoje, pre nego sto su objavili da li su ta stvorenja hominidi ili ne. Johanson i Richard Leakey su bili voljni ne samo da na licu mesta izjave da su njihovi nalazi hominidi, vec su obojica bili smeli, sa malo vremena za proucavanje i nezavisne procene, da izjave kako su njihova otkrica napravila sve ranije teorije o covekovom poreklu zastarelim. Uz saradnju danasnjih mas medija, mladi antropolozi su nasli kratak put do slave - sazvati konferenciju za stampu, pokazati fosile, i praviti smele i mastovite tvrdnje. Petnaest godina detaljnih anatomskih proucavanja u laboratoriji se smatra prosto nepotrebnim i zamornim poslom.

U svom National Geographic clanku,62 Leakey (str. 820) govori o "Lobanji 1470" kao o "iznenadjujuce naprednom ranom coveku". Na konferencijama za stampu i javnim lekcijama Leakey naglasava da njegova "Lobanja 1470" ima mnoge napredne covekolike osobine, u nekim pogledima, kao sto su odsustvo velikih grebena obrva, posedovanje visoko-svodne kupole i odsustvo ikakve indikacije potiljacnog grebena, cak mnogo naprednije od onih Homo erectus-a. Pa ipak, on je izjavio da je ovo stvorenje staro blizu tri miliona godina. Postkranijalni ostaci koji su nadjeni u Koobi Fora Formaciji i za koje je Leakey verovao da daju dokaze stalnog dvonoznog kretanja, nadjeni su na prevelikoj udaljenosti od "Lobanje 1470" da bi jasno povezivale ove postkranijalne ostatke sa vlasnikom lobanje, prema Leakey-ju. Procenjeni kranijalni kapacitet od 800 cm3 (druge procene su bile nesto nize), i morfologija kalvarije (lobanjske kape), verovao je Leakey, garantovale su ukljucenje ovog stvorenja u red Homo, ali on nije video ubedljiv razlog da pripise ovo stvorenje Homo habilisu. On ga je tako oznacio kao Homo sp.indet. (neodredjena vrsta, primerak koji je moguce odrediti do vrste).61

Temeljno procenjivanje Lake Turkana primeraka nalazi se u spisu koji su objavili Walker i Leakey.66 U ovom spisu (objavljenom pet godina nakon spisa o kome smo gore govorili), i u knjizi koja je objavljena 1981.67 Leakey izjavljuje da njegovu "Lobanju 1470" treba pripisati Homo habilisu, mada koautor ovog spisa, Alan Walker, sada antropolog na John Hopkins Univerzitetu, veruje da je treba smestiti u rod Australopitekus.

U pripisivanju svog 1470 primerka Homo habilisu, Leakey je znatno odstupio od ranijih izjava, a Walkerova sugestija da ga treba smestiti medju australopitekuse znatno snizava njen status. Kao sto je spomenuto gore, Leakey je izjavio u clanku National Geographic-a 1973. da "ili odbacujemo nasu lobanju ili odbacujemo nase teorije o ranom coveku." Na predavanju u San Diegu, ne dugo posle toga, autor je cuo Leakey-ja kako izjavljuje da je otkrice "Lobanje 1470" ucinilo nevazecim sve tekuce teorije o poreklu coveka, ali on nije imao nista da stavi na njihovo mesto. Ako se, medjutim, "Lobanja 1470" moze pripisati Homo habilisu, sigurno nisu sve teorije o poreklu coveka, aktuelne u ono vreme, bile nevazece.

Da je Homo habilis valjana vrsta, izjavio je njegov otac Louis Lakey 1964.68, i stariji Leakey je ukljucio Homo habilisa u sugerisanu liniju za poreklo coveka. Prema Louis Leakey-ju, medju poznatim fosilima, Homo habilis stoji sam u liniji koja vodi prema coveku. Prema njegovom gledistu, australopitekuse, A.africanus i A.bosei (robustus), bile su nemoguce sporedne grane u direktnoj liniji modernog coveka.

Primerci koje je Louis Leakey nazvao Homo habilis-om, otkrio je njegov tim kod Olduvai Gorge-a ne dugo nakon njegovog otkrica Zinjanthropus-a (A. bosei).69,70 Leakey je verovao da su ovi primerci dovoljno veliki da ih smesti u rod Homo. Ovo je stvorilo znatnu kontraverzu, pri cemu su neki podrzavali Leakey-ja, a drugi insistirali da je Homo habilis, mada je njegov kranialni kapacitet (oko 650 cm3) veci nego kod onih manjih varijeteta australopitekusa, bio neodgovarajuci takson i da ove fosile treba zadrzati u rodu Australopitekus.

U prethodnim delovima diskutovali smo o nekim zakljuccima Charles Oxnard-a i Lord Zuckerman-a koji se ticu navodnog dvonoznog kretanja i posrednog statusa australopitekusa. U skorije vreme, Oxnard je objavio studije fosilnih kostiju stopala, oznacenih sa OH 8, koje je otkrio Louis Leakey. Rani studiji Leakey-ja, Day-ja i Napier-a,71 i skorije Susman-a i Stern-a, naveli su istrazivace da tvrde da su ove poslednje kosti stopala od potpuno dvonoznog stvorenja, mada Susman i Stern veruju da su od hominida koji je i dalje zadrzao "generalizovani hominidni kapacitet za penjanje po drvecu." Ovi istrazivaci su svi pripisali fosilne kosti stopala Homo habilisu.

Prema analizama Oxnard-a i njegovog saradnika F.Peter Lisowski-og, njihova rekonstrukcija i ponovno zglobljavanje ovih kostiju stopala (OH Smile proizveli su strukturu koja:

"...ispoljava osobine koje je vise povezuju sa stopalima razlicitih covekolikih majmuna. Delovi odlivaka ponovo zglobljenog Olduvai stopala (i iz Wenner Gren Foundation-a i iz Kenya National Muzeja) pokazuju da je covekoliki izgled originalnog rekonstruisanog zgloba uzrokovan nizom nekorektnih osteoloskih centriranja."

Kasnije oni tvrde:

"Tako je jasno da: a) Olduvai stopalo nije adaptirano za dvonozno kretanje na nacin coveka i b) da ono ispoljava osobine koje imaju stopala arborealnih stvorenja. Takve anatomske karakteristike, koje se povezuju sa dvonoznim kretanjem kod fosila, sugerisu koriscenje kao kod arborealne vrste koja hoda uspravno sa ravnim tabanima (kao simpanza ili gorila), pre nego sa podignutim tabanima coveka."73

Dodatni materijal koji podrzava ovo glediste moze se naci u Oxnardovom spisu koji je objavljen 1981.74

Tako izgleda da u najboljem slucaju postoji sumnja da su ova stvorenja, koja neki nazivaju Homo habilis, hodala trajno uspravno ili posedovala druge karakteristike koje bi garantovale njihovo smestanje u rod Homo. Kada bi se posmatrali danas, vrlo lako bi se prepoznali kao covekoliki majmuni. Oni se ne bi neminovno nazivali "orangutani", "gorile", "simpanze" ili imenom bilo kog drugog covekolikog majmuna, buduci da su jedinstveni, ali i pored toga bi se trenutno smestili u porodicu covekolikih majmuna.

Ako, dakle, "Lobanja 1470" nije jedinstvena, kao sto je originalno sugerisao Richard Leakey, vec bi trebalo zapravo da, zajedno sa drugim nazvanim Homo habilis, bude smestena u rod Australopithecus, i ako je analiza ovih stvorenja koju su izvrsili Oxnard i njegovi saradnici korektna (mora se dodati u razmatranju Oxnardove procene Homo habilisa da priznajemo da su njegove analize bile ogranicene na Homo habilis uzorke iz Olduvai-ja, posto on jos nije ispitao Lake Turkana fosile), onda stvorenje predstavljeno "Lobanjom 1470" ne mora uopste biti covekolika. Sledeci Leakey-jeve senzacionalne i ekstravagantne tvrdnje koje su izrecene u javnim predavanjima i koje su nasle svoj put do stranica National Geographic-a, drugih popularnih publikacija i masovnih medija, mnogi su, ukljucujuci i autora, bili ubedjeni u mogucnost da je Leakey nasao fosilizovane ostatke stvorenja za koje bi se moglo reci da predstavlja varijetet modernog coveka. Sada mozemo uvideti da je najbolji savet uvek izuzetna opreznost. Mnogo godina moze biti potrebno pre nego sto ovaj materijal postane dostupan i dok se ne obave dovoljno pazljive i objektivne analize kako bi se ovaj predmet postavio u pravu perspektivu. Kao sto cemo videti kasnije, trebalo je 50 godina da se otkrije da je ovo prevara, a gotovo 100 godina da se uzdigne status neandertalskog coveka od sirovog podljudskog pretka do potpunog Homo sapiens statusa.

Napravljeno je poredjenje raznih australopitekusa i nekoliko primeraka koji su pripisani Homo habilisu. (slika) U komparativne svrhe ukljuceno je nekoliko primeraka pripisanih Homo erektusu. O Homo erektusu ce se detaljnije diskutovati kasnije. Datumi koji su pokazani su oni koji se javljaju u literaturi. Krhka vrsta, afrikanus, pretpostavlja se da rangira u starosti od gotovo 4 miliona godina do samo jednog miliona godina, bez promene u kranialnom kapacitetu, koji je u proseku oko 400 cm3 ili nesto veci. Raniji istrazivaci smestaju afarensisa u afrikanusa. Robusniji od australipitekusa, robustus se (bosei je generalno ukljucen u robustusa) razlikovao od afrikanusa svojim tipicnim pongidnim sagitalnim grebenom i snaznijom pojavom, i generalno mu se pripisuju datumi koji su, mada se siroko poklapaju sa onim afrikanusa, znacajno mladji od onih koji su dati najranijim primercima afrikanusa. Robustus forma, procenjena kao znatno veca od afrikanus forme, imala je kranialni kapacitet u proseku nesto veci od 500 cm3.

Moze se videti iz ovog uporedjenja da se primerci Homo habilisa poklapaju sa australospitekusima i po kranialnom kapacitetu i po starostima pripisanim ovim stvorenjima. Takodje se vidi da se nekim primercima Homo erektusa pripisuju starosti, isto onoliko, ili vece od onih pripisivanih individuama afrikanus, robustus, i habilis vrsta, mada se za Homo erektusa smatra da je potomak jednog od ovih stvorenja. Ono sto vidimo ovde su stvorenja znacajne morfoloske raznovrsnosti i varijabilnosti koja ispoljavaju znatnu stabilnost ili zastoj. Richard Leakey, dok napominje da uzorci pripisani Homou nadjeni kod East Turkana-e, (tada East Rudolph) pokazuju vecu varijabilnost od australopitekusa, primecuje:

"East Rudolph uzorci koji se pripisuju australopitekusu obuhvataju period vremena od tri miliona godina do nesto preko jednog miliona godina, sa ocigledno malo morfoloske promene."75

U pogledu Homo erektusa Walker i Leakey tvrde:

"Slicnost ova dva East Turkana primerka u tome da su daleko od toga da su mnogo mladji, snazno sugerise da je Homo erektus bio morfoloski stabilna vrsta coveka u rasponu od oko barem milion godina."76

Tako, vidimo da se individue Australopitekus afrikanusa lako prepoznaju kao Australopitekus afrikanus, mada su nadjeni na mestima Juzne i Istocne Afrike, hiljadama milja dalekim jedna od druge, i razlikuju se, pretpostavlja se, u starosti od jedne do tri miliona godina. Isto vazi i za robostus formu, individue pripisane Homo habilisu, a u velikoj meri i za stvorenja oznacena kao Homo erektus. Dalje, cinjenica da su sva ova stvorenja postojala, istovremeno govori cvrsto protiv onoga sto bi se predvidjalo evolucionom teorijom.

Jedan dopisnik casopisa Nature primecuje:

"Takav simpatry Homo-a sa jednom, a sasvim moguce i sa dve forme australopitekusa, znacila bi da ima malo informacija o direktnim i neposrednim precima Homoa. Ovi poznati australopitekusi, savremenici sa Homo-om, ocigledno ne mogu ispuniti predacku ulogu."77

Mada sigurno ne ispoljava nikakvu sumnju u pogledu cinjenice evolucije, paleontolog Stephen J. Gould sa Harvard Univerziteta, ima da kaze sledece u pogledu ovog stanja stvari:

"Sta nastaje od nase lestvice, ako postoje tri egzistirajuce linije hominida (A. afrikanus, robusni australopitekusi, i H. habilis), od kojih ni jedna nije jasno izvedena iz druge? Stavise, ni jedna od ove tri ne ispoljava nikakve evolucione trendove u toku njihovog trajanja na zemlji: ni jedna nije dobila veci mozak, niti je uspravnija kako se priblizavaju danasnjem danu."78

Gould veruje da je stara ideja pravolinijske evolucije, sa raznim fosilnim stvorenjima koji predstavljaju precage u lestvici koja vodi ka coveku - pogresna, i da je prava slika slicnija grmu sa mnostvom paralelnih grancica. Ali ovo ostavlja neodgovorenim pitanje sta je dovelo do tog grma? Kako i zasto se evolucija javlja na mahove?

Ova savremenost stvorenja klasifikovanih kao Homo sa australopitekusima, poznata je vec neko vreme. Lous Leakey je pre dve decenije izvestio o savremenom postojanju Australopitekusa, Homo habilisa i Homo erektusa, cije je fosile nasao u Sloju II Olduvai Gorge-a.79,80 Izuzetno iznenadjujuca, a takodje i cinjenica koja je evolucionistima bila vrlo teska za usvajanje, je izjava Louis Leakey-ja da je nasao ostatke kamene kolibe kruznog oblika na dnu Sloja II.80,81 Promisljena izrada takvih sklonista dugo se pripisivala samo Homo sapiensu, i moze se primetiti danas u Africi.

Ako su Australopitekus, Homo habilis i Homo erektus postojali istovremeno, kako je mogao jedan biti predak drugom? I kako bi ijedno od ovih stvorenja moglo biti predak coveku, kad su ljudski nalasci pronadjeni na nizem stratigrafskom nivou, direktno ispod, i tako su raniji u vremenu pretpostavljenom precima coveka? Ako su ove cinjenice o kojima Leakey izvestava tacne, onda ocigledno ni jedno od ovih stvorenja ne bi moglo biti predak coveku, i ovo ostavlja covekovo predacko drvo potpuno golim.
IP sačuvana
social share
Слава Богу на висини, на земљи мир, међу људима добра воља
Pogledaj profil
 
Prijava na forum:
Ime:
Lozinka:
Zelim biti prijavljen:
Trajanje:
Registruj nalog:
Ime:
Lozinka:
Ponovi Lozinku:
E-mail:
Idi gore
Stranice:
1 2 4 5
Počni novu temu Nova anketa Odgovor Štampaj Dodaj temu u favorite Pogledajte svoje poruke u temi
Trenutno vreme je: 28. Mar 2024, 20:14:06
nazadnapred
Prebaci se na:  

Poslednji odgovor u temi napisan je pre više od 6 meseci.  

Temu ne bi trebalo "iskopavati" osim u slučaju da imate nešto važno da dodate. Ako ipak želite napisati komentar, kliknite na dugme "Odgovori" u meniju iznad ove poruke. Postoje teme kod kojih su odgovori dobrodošli bez obzira na to koliko je vremena od prošlog prošlo. Npr. teme o određenom piscu, knjizi, muzičaru, glumcu i sl. Nemojte da vas ovaj spisak ograničava, ali nemojte ni pisati na teme koje su završena priča.

web design

Forum Info: Banneri Foruma :: Burek Toolbar :: Burek Prodavnica :: Burek Quiz :: Najcesca pitanja :: Tim Foruma :: Prijava zloupotrebe

Izvori vesti: Blic :: Wikipedia :: Mondo :: Press :: Naša mreža :: Sportska Centrala :: Glas Javnosti :: Kurir :: Mikro :: B92 Sport :: RTS :: Danas

Prijatelji foruma: Triviador :: Domaci :: Morazzia :: TotalCar :: FTW.rs :: MojaPijaca :: Pojacalo :: 011info :: Burgos :: Alfaprevod

Pravne Informacije: Pravilnik Foruma :: Politika privatnosti :: Uslovi koriscenja :: O nama :: Marketing :: Kontakt :: Sitemap

All content on this website is property of "Burek.com" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

Copyright © 2002- "Burek.com", all rights reserved. Performance: 0.105 sec za 16 q. Powered by: SMF. © 2005, Simple Machines LLC.