Glavni i osnovni dokument na kojem se osniva cijeli mit o Jasenovcu jest Izvještaj Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača: Zločini u logoru Jasenovac, Zagreb, 1946.
Izvještaj je načinjen na temelju izjava svjedoka i zapisnika triju komisija koje su obišle logor Jasenovac 11. i 18. svibnja te 18. lipnja 1945. godine.

Već samo površno čitanje Izvještaja, bez neke kritičke analize, izaziva sumnju u Izvještaj i čuđenje načinom na koji je sastavljen. Pisan je isključivo na temelju izjava svjedoka, bez ikakovih dokumenata. Tvrdnja da dokumenti ne postoje je laž, jer nađeno je dokumenata i u Jasenovcu, ali i u raznim institucijama koje su komunicirale s Jasenovcem. Što se i kasnije pokazalo.

Sve tvrdnje u izjavama svjedoka uzete su potpuno nekritički, iako su neke bile nevjerojatne, pretjerane pa i apsurdne. Iznose i očigledne kontradikcije, pa i tehničke nemogućnosti. Očigledno je da sastavljačima Izvještaja cilj nije bila istina, nego difamacija neprijatelja. To je tipična komunistička propaganda i predstavlja jednu primitivnu verziju optužnica s moskovskih suđenja. Nitko inteligentan, niti iole kritičan, tko ga je pročitao, nije mogao s uvjerenjem govoriti o 500-600.000 žrtava Jasenovca. Izvještaj daje točniju sliku onih koji su ga pisali i sliku vremena u kojemu je pisan, nego onoga o čemu je pisan.

Bez neke dublje analize cijeloga teksta Izvještaja, navest ćemo samo nekoliko konkretnih primjera.
Osnovna tvrdnja da je Jasenovac bio logor za "sistematsko uništavanje zatočenika" je u očiglednoj kontradikciji s opisom logora. Logor posjeduje niz radionica i "pretvoren je u malu industrijsku bazu koja je bila vrlo važna za opskrbu vojske raznim materijalom", dakle ima važnu proizvodnu funkciju. Potpuno je nevjerojatno da bi se ta važna proizvodnja mogla vršiti uz svakodnevna ubojstva proizvođača, uz stalni, "sistematski", i masovni pokolj proizvođača.

Tvrdnja: "Zemaljska komisija je utvrdila, da je kroz prvih pet mjeseci stradalo u logorima br. I i II... oko 8000 zatočenika" je u kontradikciji s tvrdnjom da su "svi ovi logori (I - Krapje, II -
- Bročice, III - Ciglana, IV - Kožara, op. au.) mogli primiti do 7000 zatočenika."

Tvrdnje da je u logoru III 1943. ubijeno 3000 logorskih zatočenika i tijekom zime 1944. - 3.500 zatočenika - - su besmislene, jer kapacitet logora III bio je 3000 - i to bi značilo da je dva puta poubijan cijeli logor.
U Izvještaju su nabrojene žrtve svih masovnih zločina; kad se sve ove cifre (a očigledno je da su daleko pretjerane, ako ne i potpuno izmišljene) zbroje dobije se oko 150.000.

Na koji način i kojom računskom operacijom je Komisija dobila nekoliko puta veću cifru? Pa i sama razlika u procjeni od 100.000 pokazuje potpunu proizvoljnost, ali i komunističku ravnodušnost prema ljudskim žrtvama.

Tvrdnja o ubojstvu 40.000 Cigana je dokaz potpunog neznanja.
U Banovini Hrvatskoj je 1931. bilo 14.000 Cigana, a poznato je da u NDH nisu svi Cigani zatvoreni. Ostale tvrdnje o Ciganima u Jasenovcu su čisto rasističkog karaktera, a cilj im je prikazati Jasenovac u što gorem svjetlu.

Od svih tvrdnji najnevjerojatnija je ona o pećima za spaljivanje i spaljivanju zatočenika. Baš nikakvih konkretnih dokaza nema za to, iako se peć nalazila u samom središtu logora "gdje je radilo nekoliko stotina ljudi, nitko nije vidio sam čin spaljivanja niti je itko od zatočenika sudjelovao u spaljivanju žrtava".

Nevjerojatno je i tehnički nemoguće da je sama straža vršila sve poslove oko spaljivanja žrtava. A najnevjerojatnije je da je u nešto više od dva mjeseca, jer je peć sagrađena u veljači a strušena već u svibnju, spaljeno 15.000 ljudi. Koliko je to mjesečno? A koliko dnevno? Sama po sebi je nevjerojatna i apsurdna tvrdnja da je tijekom zime 1941. u Košutarici ubijeno 50.000 ljudi, a još apsurdnija je tvrdnja da je u prosincu 1944. ubijeno 15.000 ljudi na Graniku i bačeno u Savu. Na kraju tvrdnja da je koncem travnja 1945., prilikom povlačenja iz logora, ubijeno oko 1000-3000 preostalih zatočenika je laž. Prema tvrdnji, 22. travnja 1945. bilo je 1.600 logoraša, oko 520 ih je ubijeno u proboju iz Ciglane, a 100 u proboju iz Kožare. Spasilo ih se svega osamdesetak. Svi ostali su ubijeni prilikom napuštanja logora.

Ova tvrdnja je kontradiktorna već spomenutim izvještajima komisija koje su prve posjetile logor, (tj. izvještajima jedinica JNA koje su prve stigle u logor).

Premda se u izvještajima govori o nekoliko pronađenih lešina pa i o svježem humku, nema ni riječi o stotinama leševa, a ubijenih je navodno nekoliko stotina, pa niti o svježim grobnim humcima.

I na koncu o mučenjima, koja se opširno nabrajaju. Mučenja zatvorenika se vrše ako se želi dobiti priznanje; u Jasenovcu su svi bili osuđeni i mučenja radi priznanja bila bi besmislena. Osim toga, inventar okrutnosti koji se nabraja upadljivo podsjeća na srpski folklor, na srpsku narodnu poeziju, tamo narodni junaci vrše takva djela.

Zar nije Kraljević Marko prorezao "bijele dojke" i kroz njih proturio "bijele ruke", zar nije palio vatru na glavi "nevjerne ljube", zar nije "nožima iz potaje" zaklao Musu, izvadio mu srce, i onda farizejski zakukao što je "pogubio boljega od sebe". Rezanje nosova, kopanje očiju - je običaj koji potječe iz zajedničke bizantske kulturne baštine, i nekad je bio dio legalne sudske prakse - u Bizantu su rezali nosove svrgnutim vladarima. Taj je običaj ušao duboko u narodnu svijest, postao njezin sastavni dio, i uvijek se u kriznim situacijama manifestirao. Treba se sjetiti samo Balkanskih ratova, onda su zarobljenim Turcima rezali nosove i kopali oči, kako piše francuski akademik Piere Loti.

Osim ove logičke analize teksta postoje još dva jednostavna, čisto racionalna, kriterija koji dokazuju da je ovaj mit o žrtvama Jasenovca ne samo lažan, već i apsurdan. Prvi je vremenski kriterij: logor Jasenovac postojao je oko 45 mjeseci ili oko 1300 dana. Pod pretpostavkom da je ubijeno 500.000 ljudi, značilo bi da je svakoga dana moralo biti ubijeno 384 ljudi, tjedno 2686, mjesečno 11.520, godišnje 138.240 osoba. Svakoga sata - danju i noću - 16 osoba! Svakoga dana trebalo bi u logor dopremiti 384 osobe i iskopati grob za njih.

Drugi je prostorni kriterij: pod pretpostavkom da se na 2 m kubna može sahraniti 10 osoba, ili 5 na 1 m kubnom, za sahraniti 500.000 osoba bila bi potrebna grobnica od 100.000 kubnih metara, ili 100 grobnica od po 1000 m kubnih (10x10x10). Ako je površina cijeloga šireg područja logora Jasenovac 200 km kvadratnih, na svakom kvadratnom km bi se morala nalaziti grobnica od 500 m kubnih s 2.500 leševa.


Međutim, prema tvrdnjama Zemaljske komisije, kroz 1943. i veći dio 1944., dakle kroz pola vremena postojanja logora Jasenovac, nije bilo većih ubijanja; to bi značilo da su kroz dvije godine ubijeni svi ti ljudi, dakle dnevno 778 ili svakoga sata 32 osobe ili svake dvije minute jedna osoba. To je bilo apsurdno, ali nije bilo dovoljno!
Kako je cifra žrtava logora Jasenovac s vremenom rasla i na koncu se podvostručila - više nije bilo 500.000, već 1.000.000 žrtava Jasenovca. To je značilo - i sve ostalo udvostručiti - 1.500 ubijenih dnevno, svake minute jedan ubijeni, na svakom kvadratnom km grobnica s 5.000 leševa. To više nije bilo apsurdno, to je naprosto bilo glupo.


Sve su to činejnice koje su bile dostupne svakomu, do njih je mogao doći svaki obrazovani čovjek koji je želio znati istinu i bio sposoban kritički misliti. Laž Izvještaja Zemaljske komisije bila je očita već u doba njegove pojave. Pa ipak, kroz pola stoljeća, cijela znanstvena nacionalna elita je ponavljala i branila mit o Jasenovcu.


I stoga je ovaj mit više slika intelektualnog kapaciteta onih koji su ga stvorili i propagirali. To pokazuje da su svi oni, bez obzira na znanstveni i intelektualni položaj koji su zauzimali, bili na vrlo niskom intelektualnom stupnju, stupnju koji odgovara primitivnoj svijesti.
• Umjesto kritičke analize jedne potpuno neinteligentne političke propagande, i umjesto pokušaja objektivnog određivanja apsurdne cifre žrtava, započinje proces ne samo afirmacije te propagande već i povećanje broja žrtava. U tom procesu glorifikacije mistifikacije Jasenovca sudjeluju ne samo pojedinci "NAUČNICI" već i NAJVIŠE "NAUČNE" INSTITUCIJE.

Jasenovac je postao stalno aktualan problem u javnosti, ali više političkog nego znanstvenog karaktera. A njegova aktualnost, interes za njega, je rasla zavisno o političkoj situaciji. Postao je POLITIČKO ORUŽJE PAR EXELENCE, DVOSTRUKOG KARAKTERA: NJIME SU SE SLUŽILI SRBI PROTIV HRVATA U JUGOSLAVIJI, ALI I HRVATSKI KOMUNISTI PROTIV HRVATSKE OPOZICIJE/OPORBE U HRVATSKOJ.
Godine 1957. izvršena su fotografska snimanja/istraživanja iz zraka cijeloga područja Jasenovca, s namjerom da se otkriju POLOŽAJI MASOVNIH GROBNICA za koje se tvrdilo da postoje. Međutim, NIJE BILO NIKAKVIH REZULTATA.
U studenomu 1961. SUBNOR Bosanske Dubice izvršio je PRVA ISKAPANJA na području GRADINE, ZA KOJU SE TVRDILO DA JE GLAVNO GUBILIŠTE JASENOVCA.

Izvršena su ISKAPANJA U TRI MASOVNE GROBNICE. REZULTATI su bili sljedeći:

• u prvoj od tih masovnih grobnica nađeno je 17 lubanja;

• u drugoj su pronađene "sitne košćice" i Komisija je zaključila da su "žrtve kuvane u kazanima";

• u trećoj grobnici Komisija je došla do zaključka da su "žrtve paljene".
Na temelju tih nalaza (17 lubanja i "sitnih košćica") Komisija je došla do "odgovarajućeg" zaključka: "Prema nalazima opštinskog odbora SUBNOR-a Bos. Dubice od 16.1.1961.g. procenjeno je da se u 120 grobnica u Gradini nalazi 550.800 logoraša". I to samo u Gradini, a gdje su još ostale žrtve sahranjene u Ciglani i drugdje.


Godine 1964. došlo je do spora između Jugoslavije i Njemačke radi ratne odštete. Nijemci nisu priznali cifru o 1,700.000 žrtava fašizma - kao temelj za isplatu. Jugoslavenska vlada, kako bi dokazala svoja potraživanja, prisiljena je provesti Popis žrtava. Ali, čini se, popisivačima nije dala dovoljno precizne upute. Istovremeno, "iste godine su SUBNOR BiH i SRH, vjerojatno s istim ciljem, organizirali istraživanja i ekshumacije na području logora Jasenovac. ISKAPANJA (dakle, DRGO ISKAPANJE U JASENOVCU) su vršena od travnja do listopada 1964. - NA GRADINI I CIGLANI. Na Gradini je na 100 registriranih grobnica iskopano 130 sondi. U većini sondi nije pronađeno ništa.

Otvoreno je 7 grobnica: u 6 grobnica pronađeni su ljudski ostaci više osoba: u prvoj - 197, u drugoj -
- 48, u trećoj - 3, u četvrtoj - 8, u petoj - - 26 i šestoj - 27. Ukupno - u svim tim grobnicama - pronađeno je nešto iznad 300 leševa.
Prema izjavama svih svjedoka, GRADINA je bila NAJVEĆE GUBILIŠTE. Samo u zadnjih pola godine postojanja logora u/na Gradini je navodno pogubljeno 20.000 osoba. "Transporti za transportima odlazili su skelom na Gradinu, gdje su duboke i prostrane jame gutale nove mrtve".


Pretpostavljena cifra od 550.800 ubijenih samo na Gradini, svela se na oko 300 leševa!
Nakon Gradine Komisija je prešla na iskapanja na drugoj obali Save - na CIGLANI. Na mjestima koja su registrirana kao masovne grobnice iskopane su 24 sonde: u 15 njih nađeni su skeleti, u ostalima ništa. U grobnici za koju se tvrdilo da sadrži tri do šest tisuća leševa - iskopana su 23 kostura. Ukupno su iskopana 192 kostura: 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih - a za 20 njih nisu utvrđeni spol/dob. Skeleti/kosturi su neoštećeni, pa je pretpostavka da nisu ubijeni.
Nakon toga, iskopane su još 73 sonde - bez rezultata.

Ukupno je u oba iskapanja - i na Gradini i na Ciglani - pronađeno petstotinjak leševa!
Još porazniji su bili rezultati Popisa (1964) kojega je izvršio Savezni statistički zavod - toliko katastrofalni da rezultati toga popisa nisu objavljeni i ne će biti objavljeni sljedećih tridesetak godina! Službeno objašnjenje za neobjavljivanje je bilo da je "anketa" - "Žrtve rata 1941.-1945." - samo ZA INTERNU UPOTREBU, ali da je NENAUČNA, rađena je po odluci Saveznog izvršnog vijeća (SIV) od 10. lipnja 1964., a sređena je u kolovozu 1966., "ali pošto je PRIMENJEN POGREŠAN METOD SA TRI VARIJANTE, sabiranje podataka uz slabu financijsku i organizacionu pomoć, SAMOORGANIZATOR je došao do zaključka da su ti podatci čisti promašaj i zbog toga je posao storniran".

Godina 1964. bila je kobna da se naučno dokumentira službena verzija o žrtvama fašističkog terora. Oba pokušaja su se pokazala kao "čisti promašaj". Bilo je očigledno da je mit o žrtvama fašističkog terora mistifikacija. To je bio dokaz i za one koji još u njega nisu željeli sumnjati.

Ali vlast, najviši partijski rukovodioci su znali istinu, od samoga početka, jer su oni stvarali taj mit. Postoji više dokaza za to. Svi dokumenti o Jasenovcu su skriveni, a da ih je bilo ima više znakova. Kasnije su se neki od njih pojavljivali već prema potrebi, kao n.pr. za istrage protiv Hebranga. A postojali su i popisi Zemaljske komisije za ratne zločine, koji nikad nisu prezentirani u javnosti...

Izvor: Fokus

a o tome ti je ovdje uzaludno pisati i ja sam pokušao ali bezuspješno, kad se ne želi shvatiti da medalja ima dvije strane a da ne govorim o slavnom popisu žrtava na kome se nalaze valjda sve žrtve na ovome svijetu koje imaju i nemaju veze sa jasenovcem

Mislim da smo o jasenovcu na vise tema komentarisali i nigde nismo mogli naci zajednicki jezik.
Vi imate vase misljenje o 20.000 zrtava mi imamo svoje misljenje i to je to.
Samo nemojte opet ulaziti u neki off ili bespotrebnu raspravu jer ce pasti lock 

ovaj tekst gore je skroz realan 

Ne treba spominjati broj zrtava, jer je bilo koji broj manipulisanje.

Ovo je klasična ustaška propaganda!Nema veze sa realnošću!Čak je i uvredljivo!
Kada se pomene cifra od 500.000 ubijenih Srba,ne misli se samo na žrtve Jasenovca,već se misli na ukupan broj žrtava ustaškog režima na području tzv. NDH 1941-45.A,Jasenovac  je glavno obeležje tog genocida.

Па и да се понови,сигурно нећемо давати помен српским жртвама!!!
Тада ће Усташе осетити моћ Четника и схватиће ко је био наш херој Дража!!!!!

dječija posla

Ajmo se malo uozbiljiti

Jedna stvar meni nikad nije bila jasna. Broj od 80 000 ljudi (koji je za mene realan) je prestrašan sam po sebi, bez obzira koliki bio broj žrtava govori samo o užasu jednog vremena, ne razumijem zašto Srbi misle da forsiranjem nekih astronomskih brojki mogu zločin učiniti užasnijijim kad je on već sam po sebi užasan neovisno o broju žrtava.